Connect with us

Kultura i vjera

Nikola Tesla otkrio svom prijatelju: Ova tajna je skrivena u molitvi ‘Oče naš’….

Objavljeno

- datum

 MISAO SVIJETA i DUBINA GENIJA    Kada je Nikola Tesla bio na vrhuncu slave, početkom dvadesetog stoljeća, i kada su američke i svjetske novine pisale da je on najveći svjetski znanstvenik, Teslin prijatelj, američki pjesnik Johnson, zamolio ga je da sažeto izloži svoju životnu filozofiju.

Tesla je prihvatio ponudu i napisao divan esej o tome kako je čitavog života, od najranijeg djetinjstva, tragao za pitanjem povećanja ljudske energije. On navodi kako je bio duboko začuđen i oduševljen kada je poslije mnogo godina i desetljeća traganja konačno našao odgovor, koji se sve vrijeme nalazio tu pored njega – u kršćanstvu i to baš u molitvi Oče naš kao najboljem generatoru ljudske energije.

Molitva Oče naš može tumačiti na razne načine, i u svakom sloju molitve da se pronalazi uvijek neki nov i skriven smisao. Evo što sve možete otkriti u riječima molitve Oče naš!

Oče naš

Kad kažeš ove riječi, priznaješ da je on tvoj Otac nebeski, ali u isto vrijeme i otac tvoga sluge i nadničara, tvog bolesnog susjeda i samrtnika, jer ti je zapovjeđeno od Sina Božjega, vrhovnog donosioca istine o Bogu i o ljudima reći “Oče naš “, a ne” Oče moj “.

Međutim, postoji i drugo gledište, koje kaže ovako:

U molitvi “Oče naš” nije izraženo ništa drugo nego ljudska duša – kada se ona na ispravan način uzdigne toliko da se može tako nazivati ​​jer je njezino podrijetlo Božansko. Mi smo dio Božanstva. Molitvom čovjek treba da se u satima potrebe uzdigne do razvojnog smisla svoje sedmočlane prirode, a sedam molbi izražava duhovno-znanstveni utjecaj na ljudsku prirodu.

Koji si na nebesima

Znači da je tamo gdje je Otac naš, i Domovina (otadžbina)naša. Pogani koji vide svoga roditelja jedino u ovom materijalnom svijetu bilo kao čovjeka bilo kao rijeku ili kao Sunce i Mjesec, ne mogu ni vjerovati u neku drugu domovinu do u zemaljsku. Domovina je blago veliko, a Gospodin je rekao: “Gdje je blago, ondje je i srce vaše”.

Ali, može značiti i ovo:

Time ukazuje na najdublju osnovu ljudske prirode, na najskrivenije biće čovjekovo, koje po kršćanskoj ezoterici regiji duhovnom carstvu. Tri prve molbe odnose se na tri viša članka ljudske prirode, na čovjekovu božansku sadržinu: “Sveto nek Ime je tvoje, da priđe Kraljevstvo tvoje i Tvoja Volja neka bude”.

Zatim slijede prve tri molbe:

1. Nek se sveti ime tvoje

Neka se svi naši poslovi u ovom prolaznom životu osvešćuju imenom Božjim. Neka naše društveno uređenje bude naslovljeno i pokriveno imenom Božjim.

A tumače ga i ovako:

U kraljevstvu se pojavljuje Božanstvo u beskrajnoj raznolikosti, a pojedina bića se razlikuju po tome što im se daje ime, koje nije samo puko imenovanje već i suštinsko određivanje u smislu tajne znanosti.

2. Nek bude kraljevstvo (carstvo) tvoje

Kraljevstvo Božje ne može se razlučiti od kraljevanja Božjega. Kraljevstvo dolazi zajedno s kraljem. Bila bi besmislica iščekivati ​​carstvo, a odbaciti cara. U crkvenoj molitvi “Carju Nebesni Utjesitelja” vjernici mole Cara Duha da dođe: “Dođi i useli se u nas”. Smisao obje molitve je jasan: Kraljevstvo Božje doći će onda kada i Car Bog dođe. Moleći za Kraljevstvo Božje mi u stvari prosimo najsavršeniju vlast, a moleći za dolazak Cara Boga mi prosimo dolazak najsavršenijeg Vladara nad sobom.

ili:

Cijeli univerzum oživljava univerzalna volja, koja se izražava u beskonačnoj raznolikosti. Taj proces zbivanja beskonačne raznolikosti, to beskrajno umnogostručenje Božanstva – naziva se svuda u tajnoj ili duhovnoj znanosti kraljevstvom. Kraljevstvo prikazuje u beskonačnoj raznolikosti biće Božanstva.

3. Neka bude volja tvoja kako na nebesima tako i na zemlji

U nebeskom duhovnom svijetu vlada savršena volja Božja. No, ta vladavina volje Božje nije silom nametnuta nego nju duhovi svjetlosti dragovoljno usvajaju, pokoravajući svoju volju volji Božjoj kao jedinoj nepogrešnoj.

Kao i:

Život svemira potječe od Božanske emanacije. Cijeli univerzum oživljava univerzalna volja koja se izražava u beskonačnoj raznolikosti. Volja je, dakle, središte.

A zatim sljedeće četiri molbe govore ovo:

1. Kruh naš svagdašnji daj nam danas

Jer kao što ne govorimo Oče moj, tako ne govorimo ni kruh moj. Otac je zajednički svim sinovima Božjim i darovi Očevi su zajednički. Ovo je prvi moralno-ekonomski princip za društveno uređenje; moralni jer priznajemo da je kruh od Boga, i ekonomski jer kruh što Bog daje pripada svima.

Ali, postoji i ovo gledište:

Odnosi se na fizičko tijelo koje možemo promatrati kao dio materijalnog dijela naše planete. Njegova je tvar uzeta iz dijelova planete i u nju se vraća. Također nas upozorava i da živimo u sadašnjem trenutku, jer tražimo hranu za sada, za danas.

2. I oprosti nam dugove naše kao što mi otpuštamo dužnicima svojim

Bog odlučno traži od nas tu obvezu. On će nama oprostiti onako kako mi budemo opraštali. No ludo je bojati se ove obveze i ovoga uvjeta. Jer mi beskrajno više dugujemo Bogu nego nama može sav svijet dugovati.

I:

Ova molba se odnosi na eterično tijelo i na njega moramo također gledati kao na dio onoga što nas okružuje. Trebalo bi znati da su u astralnom tijelu svi nagoni, požuda i strasti. Eteričko tijelo krije u sebi stalnije i trajnija duševna svojstva. Sve ono što se polagano razvija, trajne sklonosti, trajna svojstva temperamenta, trajne navike, sve je to usidreno u eteričnom ili životnom tijelu. Oduvijek su se svuda u tajnoj nauci označavale pogreške protiv zajednice koje potječu iz eteričkog tijela kao dug.

3. I ne uvedi nas u napast

Kušati znači ispitivati. Da nije grijeha, ne bi bilo ni kušanja. No mi se osjećamo slabi i molimo Boga da nas ne stavlja na ispit, jer ćemo pasti i propasti. Zemaljska vlast i tjelesna izbor čim se začnu u ljudima, ljudi izgube viziju sveopćeg Oca nebeskog i padaju u očajnu i ubitačnu sebičnost, počinju svetkovati ime svoje iznad Božjeg. I ne uvedi nas u iskušenje – u pozitivnom smislu rečeno znači spasi nas od iskušenja. To jest, spasi nas od nas samih.

I drugo gledište:

Sve što se mijenja lako i brzo, usidreno je astralnom tijelu, u njemu su svi nagoni, požuda i strasti. Tu su i sva veselja i jadi, sve radosti i boli, sve ono što se valova u ljudskoj duši. Grijesi više individualne prirode koje počini čovjek kao posebna ličnost, nastaju uslijed svojstava astralnog tijela. Mogućnost pogreške astralnog tijela naziva se napast (iskušenje). Uslijed iskušenja pojedinac prima na sebe neki osobni grijeh.

4. No izbavi nas od zloga

Molimo se Ocu nebeskom da nas izbavi od Sotone, koji je nositelj svakoga zla. On zasljepljuje ljude i zaslepljenje vodi od iluzije ka iluziji, kako u osobnom životu tako iu društvenom. Tako od pamtivijeka šapće ljudima Sotona. I ljudi su ga do tisuću puta poslušali, po tisuću puta prolili bratsku krv, pohulio na Oca svog nebeskog i po tisuću puta razočarani padali u očajanje.

I za kraj:

Preostaje još greška ljudskog “ja”, prave ličnosti. Samoljublje je ušlo u ljudsko tijelo i uslijed toga je čovjek postao egoistično biće, “ja” slijedi sve nagone i sklonosti tijela. Riječ zlo se nikad u tajnoj nauci ne upotrebljava ni za što drugo osim za neku pogrešku ljudskog “ja”, odnosno naše duše.

Izvor: oaza znanja

 
 

 

 
 
 

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

Anđeli čuvari su s nama i čuvaju nas – Oni su Božji dar čovjeku

Objavljeno

- datum

»Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka« – piše o njima sv. Ivan Damašćanin. »Svjetlo bez početka« sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svjetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: »Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog« (Mt 18,10).

Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj

Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je hoćemo li taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: »Bog anđelima svojim – dakle i mome anđelu čuvaru – zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim« (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar Anđela Čuvara.

Nekoliko iskrica francuskog biskupa i slavnoga govornika Bossueta

Za francuskog biskupa i slavnoga govornika Bossueta nitko se neće tako lako usuditi tvrditi da je bio skučen i ograničen duh. Bio je baš protivno: čovjek širokih vidika, snažan govornik, koji se odlikovao izvanrednim poznavanjem Svetoga pisma, djela svetih Otaca, a resila ga je kraj svega blistava stila i načina izražavanja i velika trijeznost i odmjerenost u mišljenjima i sudovima.

On je u govoru na blagdan Svetih anđela čuvara polazeći od svetopisamskog teksta: »Vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom čovječjim« (Iv 1,51) – izrekao o svetim anđelima i ove divne misli:

»Onaj koji anđele čini sretnima, daje sreću i ljudima: mi i jedni i drugi pijemo na istome izvoru života, koji nije drugo nego vječna Istina, i svi mi možemo zajedno pjevati u divnom koncertu ovaj stih Psalmista: Sve je moje dobro, da budem sjedinjen s mojim Bogom (usp. Ps 72,28) i da u njemu postavim svoje počivalište.

Na tom je temelju veoma ugodno uspostaviti društvo čovjeka i anđela: jer postoji nepromjenljiv zakon da se duhovi koji se sjedinjuju s Bogom u isto vrijeme nalaze svi ujedinjeni zajedno. Oni koji crpe iz potoka sudjeluju u suprotnim brigama i dijele njihove sklonosti. No oni koji idu na sam izvor, na počelo svih bića, tj. na vrhovno dobro, nalazeći se svi u tom jedinstvu i sabirući se u tom središtu, primaju ondje jedan duh mira i jednu svetu ljubav jedni prema drugima; i to biva tako da je sva njihova radost u tome što su vječno udruženi u posjedovanju njihova zajedničkoga dobra: a što čini, kako kaže sv. Augustin, da svi zajedno sačinjavaju jedno te isto kraljevstvo i jedan te isti Božji grad. Iz toga je lako zaključiti da, budući da su ljudi, ne manje od anđela, stvoreni za uživanje Boga, ne sačinjavaju jedni i drugi nego jedan jedini narod i jedno jedino Kraljevstvo, hoću reći po ljubavi, koja je zakon nebeskih duhova i zakon smrtnih ljudi; i koja šireći se iz neba na zemlju čini jednu te istu družbu stanovnika jednoga i drugoga.

“Ne vidite li da ti mirotvorni duhovi dolaze uspostaviti vezu što ga prekinuše ljudi pristajući uz buntovnu stranku…”

Zaista, kažem vam, čitamo u Evanđelju, vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze (Iv 1,51). Koji je to prizor što nam ga tu Spasitelj predočuje? Odakle dolazi da su nebesa otvorena? I što žele reći ti anđeli koji uzlaze i silaze tako laganim letom sa zemlje na nebo, s neba na zemlju? Ne vidite li da ti mirotvorni duhovi dolaze uspostaviti vezu što ga prekinuše ljudi pristajući uz buntovnu stranku njihovih buntovničkih sudrugova? Zemlja više nije neprijateljica neba; nebo više nije protivno zemlji: prijelaz je od jednoga k drugome prekriven blaženim duhovima, kojih ljubav po službi podržava savršenu vezu između ovoga mjesta hodočašća i naše nebeske domovine.

Sv. Bernard: Oni su, Božji anđeli, jer nam ih on šalje da nas pomažu; i oni su ljudski anđeli, jer ih mi šaljemo da Ga umirimo

I poradi toga razloga vidite ih uzlaziti i silaziti. Oni silaze od Boga k ljudima, oni uzlaze od ljudi k Bogu, jer ih sveti savez što ga obnoviše s nama zadužuje dvostrukim poslanstvom. Oni su Božji poklisari kod ljudi, oni su ljudski poslanici kod Boga. Kojeg li čuda! – kaže nam sv. Bernard: oni nisu samo Božji anđeli, nego i ljudski anđeli. Anđeli, tj. poslani: oni su, dakle, Božji anđeli, jer nam ih on šalje da nas pomažu; i oni su ljudski anđeli, jer ih mi šaljemo da ga umirimo. Oni dolaze k nama, obremenjeni njegovim darovima; oni se vraćaju obremenjeni našim željama; silaze da nas vode, uzlaze da Bogu odnesu naše želje i dobra djela. To je zadatak i služba tih blaženih čuvara, to je što čini da uzlaze i silaze.«

Bossuet je bio svojevrstan pjesnik u prozi koji je svoje duboke misli znao zaodijevati u lijep stil. Možemo uživati i u jednom i u drugom: u sadržaju i u lijepoj formi u koju je oblikovan. Korisnije će biti ako budemo više pažnje posvetili sadržaju, nastojeći u nj što više proniknuti i na svoj ga konkretan život primijeniti. U ovom slučaju na temelju tih misli pojačati svoju vezu s anđelima, osobito sa svojim anđelom čuvarom. Da to isto u što većoj mjeri postignemo, navedimo još nešto, nešto iz života jednoga velikog čovjeka. To je iz djetinjstva pape Pija IX., Božjega sluge i kandidata oltara.

Čudesan primjer anđeoskog spašavanja djeteta, kojeg je doživio papa Pio IX

Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.

I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže »da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje«.

Da naše poznavanje anđela bude još dublje, utemeljenije i životnije, navedimo još nekoliko misli jednoga od najvećih teologa današnjice, Hansa Ursa von Balthasara, jednoga od suvremenih proroka i učitelja koji se ne ustručava glasno i zauzeto naglašavati duhovne i teološke vrijednosti što ih neki razvodnjavaju ili dovode u pitanje.

U svom djelu Slava i križ Urs von Balthasar piše: »Anđeli koji su u Starom savezu igrali posredničku ulogu te koji su prema shvaćanju kasnoga židovstva i Pavla prenijeli Savez Sinaja, u Novom savezu ne mogu negoli gubiti teren u kojem ne sačinjavaju drugo do oružane pratnje Sina čovječjega na zemlji. Više nema nikakve posredničke potrebe jer Sin ima sa sobom svog Oca i jer on sam, u Očevu krilu, radi prema onome što vidi, čuje, dotiče kod svoga Oca. Pa ipak, anđeli ne mogu biti odsutni jer sačinjavaju dio nebeske slave Sina čovječjega, a nadasve jer očituju društveni značaj nebeskoga kraljevstva u kojem svemir mora biti promijenjen. To nije Kraljevstvo do onoga što će ga Sin osnovati i koje se utjelovljuje u njegovoj sveobuhvatnosti…«

U to će kraljevstvo biti dovedeni svi oni koji su bili otkupljeni ovdje na zemlji te koji će uskrsnuti nakon Krista uskrsloga. A u njemu imaju i anđeli svoje mjesto, kako to lijepo uči Poslanica Hebrejima: »Pristupili ste k Sionskoj gori, gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu: k bezbrojnim anđelima, svečanom zboru i sastanku prvorođenaca koji su upisani na nebesima, k Bogu, sucu svega, k dušama pravednika koji su učinjeni savršenima, k Isusu, posredniku Novoga saveza, i škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove« (12,22–24).

Hans Urs von Balthasar dalje piše: »Prema Luki, anđeli se ukazuju iznad jaslica kao bljesak Gospodinova silaska i poslije uzašašća kao sjaj njegova uzlaska. Kod praznog su groba pak sjaj njegova uskrsnuća. Nakon napastovanja i pobjede nad demonskim silama prilaze da služe Isusu i posvjedoče njegovu pobjedu…«

Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba »sa svojim anđelima« (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu!

Josip Antolović SJ

 

Molitva svetom anđelu čuvaru

Anđele čuvaru mili,
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju
čuvaj mene noću, danju.
Osobito pak me brani
da mi dušu grijeh ne rani.
A kad s ovog svijeta pođem
sretno da u nebo dođem,
da se ondje s Tobom mogu
vijekom klanjat dragom Bogu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

75 godina adoracije u kapeli Corpus Domini

Objavljeno

- datum

Na prvi petak, 5. listopada 2018. godine obilježava se 75. obljetnica od početka adoracije Presvetom otajstvu u kapeli Corpus Domini na zagrebačkoj Trešnjevci.

Jubileju prethodi trodnevnica: 2. 3., i 4. listopada koju predvodi o. Nikola Stanković, isusovac. Na sam prvi petak 5. listopada svetu misu predvodite će u 17 sati  mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački – javlja tiskovni ured Nadbiskupije zagrebačke.

Vrijedno je spomena da je prije 20 godina postavljen ispred kapele euharistijski križ, koji je blagoslovio mons. Giulio Einaudi, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Blaženi Alojzije Stepinac započeo je sveudiljno klanjanje na prvi petak, 1. listopada 1943. u danima opće kušnje i nevolje Drugog svjetskog rata “kad nas ništa drugo ne može spasiti osim molitve”. S radošću je najavio dan početka u okružnici “O vječnom klanjanju presvetom Otajstvu” 16. kolovoza 1943.: “Mi smo veseli da će se u našoj dijecezi, i to upravo u Zagrebu, gdje je i najveća potreba, u kapeli Corpus Domini, davati bez prestanka čast Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu…”.

U kapeli Corpus Domini na Trešnjevci u Zagrebu

Tu je radost on i živio dolazeći vrlo često u ovu kapelu sve do svog uhićenja 1945. godine. U istoj okružnici je zaželio: “Neka euharistijski Spasitelj iz ovog mjesta, iz ove kapele, izlije obilje svoga svetog blagoslova na naš grad Zagreb, čitavu našu nadbiskupiju i čitav naš hrvatski narod.”

Graditelji kapele Corpus Domini bilo je Društvo sveudiljnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu i pomoć siromašnim crkvama, koje je sagradilo i kuću pod nazivom Dom Božje Providnosti.

Društvo su vodili laici, ugledne žene grada Zagreba, a savjetnik je bio biskup Josip Lach. Poslije 1947. to djelo su nastavile u svom samostanu sestre Pohođenja Marijina.

D.Borovčak/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Priča o ostavci nadbiskupa Lefebvrea kao generalnoga poglavara spiritanaca (I.)

Objavljeno

- datum

Kada je 15. prosinca 2005. primljen u Francusku akademiju, antropolog i filozof René Girard održao je pohvalni govor o svom prethodniku, dominikancu Ambroise-Marie Carréu – donosi blog Christus Rex.

U jednoj kratkoj rečenici opisao je ,,sve što je pokoncilski kaos rušio – osjećaj za grijeh, bezuvjetnu predanost, ljubav prema katoličkoj dogmi, prezir prema ispraznim raspravama“ (René Girard i Michel Serres, Le Tragique et la Piété ). Također je spomenuo ,,eksperimentalne aktivnosti“koje je velik dio svećenstva s entuzijazmom provodio u praksi ,,u vrijeme kada su se svi ambiciozni koristili riječju ‘osporavanje’“. To je bilo 1968. godine.

Prije pedeset godina, usred bijesnog prevrata koji je prouzročio koncil, jedan se čovjek našao suočen s teškim zadatkom sazivanja kapitula kako bi se njegova redovnička zajednica ažurirala i prilagodila svome vremenu. Nadbiskup Marcel Lefebvre u to je doba bio generalni poglavar Otaca Duha Svetoga i usred rasprostranjenog kaosa, eksperimentalnih aktivnosti, osporavanja i previranja, odlučio se povući.

Priča o prisilnoj ostavci poglavara jedne od najznačajnijih redovničkih zajednica Crkve je stranica povijesti koja otkriva mnogo o krizi koju Crkva proživljava.

Izabran velikom većinom šest godina ranije

Godine 1968. nadbiskup Lefebvre je šest godina bio poglavar svoje zajednice. U drugom krugu glasovanja, 26. srpnja 1962., izabrali su ga njegova braća redovnici s velikom većinom, a papa Ivan XXIII. potvrdio je izbore dva dana kasnije. Bivši nadbiskup Dakara koji je šest mjeseci ranije postao biskup Tullea, napustio je svoju biskupiju u Corrèzeu i preselio se u Pariz, u Lhomond, u generalnu kuću otaca spiritanaca. Bio je sistent papinskoga prijestolja i član Pripremnog povjerenstva za II. vatikanski sabor te se njegov izbor kao poglavara zajednice podudarao s otvaranjem ovoga zasjedanja. Tijekom svih pet zasjedanja koncila obaviještavao je članove svoje vjerske obitelji o raspravama, prihvaćenim tekstovima i donesenim odlukama.

Ova studija ne namjerava predstaviti sve što je nadbiskup Lefebvre rekao tijekom koncila. Čitatelji mogu pronaći sve njegove govore u knjizi Optužujem koncil. Ideja je radije pokazati kako je tijekom razdoblja od šest godina, situacija postala nerazrješivo neodrživom. Kad je izabran 1962. godine, nadbiskup Lefebvre naslijedio je delikatnu situaciju koja bi čitateljima mogla predočiti velike poteškoće povezane s upravljanjem ustanovom koja je postala žrtvom neodlučnosti i propitivanja u razdoblju nakon svjetskih ratova.

Mandat usred protivnih strujanja

Podjele i štetno ozračje razvijalo se prije svega u Francuskoj, a osobito u Chevilly-Larueu, glavnom skolastikatu družbe. Opasno su se razvijali autori s modernim sklonostima i eksperimentima u samoupravljanju i samoformaciji. Nadbiskup Lefebvre se obvezao da to okonča. Zahtijevao je da se očisti knjižnica koja sadrži osuđena djela o. Congara i o. Chenua.

Premjestio je p. Fourmonda koji je iz svojih teoloških predavanja pokušavao ukloniti apologetiku i raspravu o Blaženoj Djevici Mariji. U proljeće 1963. uputio je precizne smjernice nadređenima glavnih skolastikata, naređujući im da ,,uklone s učiteljskih položaja sve koji su prožeti modernističkim idejama“. On ih je poticao da pokažu razlučivanje u svom izboru propovjednika na duhovnim obnovama, predavanjima te autora za časopise.

,,Moramo izbjegavati sve što bi moglo potkopati poštovanje prema Crkvi i Papi i sve što umanjuje povijesnu istinu Svetoga pisma, vrijednost Tradicije, temeljne pojmove moralnosti i grijeha te osobnu odgovornost. Moramo spriječiti invaziju duha svijeta u redovničkim zajednicama.“
(Mons. Bernard Tissier de Mallerais, Marcel Lefebvre: The Biography, Angelus Press, str. 345)

Nadbiskup Lefebvre je obnovio nastavničko osoblje u skolastikatima, posebno dekane studija. U filozofiji je osudio ,,velika zla našega vremena, idealizam i subjektivizam. Samo tomistička filozofija daje nam znanje o stvarnome“. U teologiji je inzistirao na ,,važnosti Učiteljstva te Tradicije i njezinoga odnosa sa službenicima sakramenata i žrtvom“. U blagovaonicama je propisao čitanja glavnih enciklika i papinskih dokumenata od Pija IX. do onih sadašnjih, osobito djela sv. Pija X.

Što se tiče liturgije, njegove su naredbe bile da se slijedi rimske propise, ,,izbjegava sve što proizlazi iz osobnih inicijativa tzv. liturgičara“, čuvanje jezika Crkve, nikada ne spajati para-liturgiju s liturgijom, ne slaviti Misu okrenuti prema narodu i ne primati Pričest stojeći.

Reformacija se pretvara u tornado

Krajem godine 1963. ponovno je inzistirao o vrlo alarmantnoj situaciji u nekim kućamaspiritanaca. Biskup Tissier de Mallerais opisuje užasan prelatov opis:

,,Propast autoriteta, neobuzdana sloboda, pravo da se sve sudi i kritizira, odsutnost poniznosti. Gubitak poštovanja prema kolegama, autoritetu i prema sebi. Gubitak umjerenosti u odijevanju, izgledu, čitanju i televiziji. (…) Prezir prema tradicijama, odricanje od latinskog jezika i gregorijanskog pjevanja i napuštanje skolastičke filozofije i teologije.“

Na žalost, iako je nadbiskup Lefebvre bio lucidan, imao je manjak odlučnih ljudi sposobnih provesti toliko potrebne reforme. U Chevillyu je prihvatio ostavku rektora i zamjenu tri profesora, no novi rektor imenovan 1964. kasnije je priznao da je izdao njegovo povjerenje: ,,Bacao sam mu pijesak u oči i koristio sam metode koje mu nisu bile po volji, studenti su bili moja braća, a ne moji podređeni!“ Ovaj stav otkriva nesposobnost prakticiranja ,,istinskog očinskog autoriteta koji je bio snažan, sposoban obučavati svećenike i sposoban izdržati zaluđenost novom teologijom i revolucionarnim metodama poučavanja. (mons. Tissier, str. 348.).

U koncilskim godinama se smjer koji je želio dati nadbiskup Lefebvre sve otvorenije osporavao čak i unutar njegove zajednice i pod pritiskom drugih biskupa, osobito francuskih biskupa.

Nastavlja se…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno