Connect with us

Kultura i vjera

Nikola Tesla otkrio svom prijatelju: Ova tajna je skrivena u molitvi ‘Oče naš’….

Objavljeno

- datum

 MISAO SVIJETA i DUBINA GENIJA    Kada je Nikola Tesla bio na vrhuncu slave, početkom dvadesetog stoljeća, i kada su američke i svjetske novine pisale da je on najveći svjetski znanstvenik, Teslin prijatelj, američki pjesnik Johnson, zamolio ga je da sažeto izloži svoju životnu filozofiju.

Tesla je prihvatio ponudu i napisao divan esej o tome kako je čitavog života, od najranijeg djetinjstva, tragao za pitanjem povećanja ljudske energije. On navodi kako je bio duboko začuđen i oduševljen kada je poslije mnogo godina i desetljeća traganja konačno našao odgovor, koji se sve vrijeme nalazio tu pored njega – u kršćanstvu i to baš u molitvi Oče naš kao najboljem generatoru ljudske energije.

Molitva Oče naš može tumačiti na razne načine, i u svakom sloju molitve da se pronalazi uvijek neki nov i skriven smisao. Evo što sve možete otkriti u riječima molitve Oče naš!

Oče naš

Kad kažeš ove riječi, priznaješ da je on tvoj Otac nebeski, ali u isto vrijeme i otac tvoga sluge i nadničara, tvog bolesnog susjeda i samrtnika, jer ti je zapovjeđeno od Sina Božjega, vrhovnog donosioca istine o Bogu i o ljudima reći “Oče naš “, a ne” Oče moj “.

Međutim, postoji i drugo gledište, koje kaže ovako:

U molitvi “Oče naš” nije izraženo ništa drugo nego ljudska duša – kada se ona na ispravan način uzdigne toliko da se može tako nazivati ​​jer je njezino podrijetlo Božansko. Mi smo dio Božanstva. Molitvom čovjek treba da se u satima potrebe uzdigne do razvojnog smisla svoje sedmočlane prirode, a sedam molbi izražava duhovno-znanstveni utjecaj na ljudsku prirodu.

Koji si na nebesima

Znači da je tamo gdje je Otac naš, i Domovina (otadžbina)naša. Pogani koji vide svoga roditelja jedino u ovom materijalnom svijetu bilo kao čovjeka bilo kao rijeku ili kao Sunce i Mjesec, ne mogu ni vjerovati u neku drugu domovinu do u zemaljsku. Domovina je blago veliko, a Gospodin je rekao: “Gdje je blago, ondje je i srce vaše”.

Ali, može značiti i ovo:

Time ukazuje na najdublju osnovu ljudske prirode, na najskrivenije biće čovjekovo, koje po kršćanskoj ezoterici regiji duhovnom carstvu. Tri prve molbe odnose se na tri viša članka ljudske prirode, na čovjekovu božansku sadržinu: “Sveto nek Ime je tvoje, da priđe Kraljevstvo tvoje i Tvoja Volja neka bude”.

Zatim slijede prve tri molbe:

1. Nek se sveti ime tvoje

Neka se svi naši poslovi u ovom prolaznom životu osvešćuju imenom Božjim. Neka naše društveno uređenje bude naslovljeno i pokriveno imenom Božjim.

A tumače ga i ovako:

U kraljevstvu se pojavljuje Božanstvo u beskrajnoj raznolikosti, a pojedina bića se razlikuju po tome što im se daje ime, koje nije samo puko imenovanje već i suštinsko određivanje u smislu tajne znanosti.

2. Nek bude kraljevstvo (carstvo) tvoje

Kraljevstvo Božje ne može se razlučiti od kraljevanja Božjega. Kraljevstvo dolazi zajedno s kraljem. Bila bi besmislica iščekivati ​​carstvo, a odbaciti cara. U crkvenoj molitvi “Carju Nebesni Utjesitelja” vjernici mole Cara Duha da dođe: “Dođi i useli se u nas”. Smisao obje molitve je jasan: Kraljevstvo Božje doći će onda kada i Car Bog dođe. Moleći za Kraljevstvo Božje mi u stvari prosimo najsavršeniju vlast, a moleći za dolazak Cara Boga mi prosimo dolazak najsavršenijeg Vladara nad sobom.

ili:

Cijeli univerzum oživljava univerzalna volja, koja se izražava u beskonačnoj raznolikosti. Taj proces zbivanja beskonačne raznolikosti, to beskrajno umnogostručenje Božanstva – naziva se svuda u tajnoj ili duhovnoj znanosti kraljevstvom. Kraljevstvo prikazuje u beskonačnoj raznolikosti biće Božanstva.

3. Neka bude volja tvoja kako na nebesima tako i na zemlji

U nebeskom duhovnom svijetu vlada savršena volja Božja. No, ta vladavina volje Božje nije silom nametnuta nego nju duhovi svjetlosti dragovoljno usvajaju, pokoravajući svoju volju volji Božjoj kao jedinoj nepogrešnoj.

Kao i:

Život svemira potječe od Božanske emanacije. Cijeli univerzum oživljava univerzalna volja koja se izražava u beskonačnoj raznolikosti. Volja je, dakle, središte.

A zatim sljedeće četiri molbe govore ovo:

1. Kruh naš svagdašnji daj nam danas

Jer kao što ne govorimo Oče moj, tako ne govorimo ni kruh moj. Otac je zajednički svim sinovima Božjim i darovi Očevi su zajednički. Ovo je prvi moralno-ekonomski princip za društveno uređenje; moralni jer priznajemo da je kruh od Boga, i ekonomski jer kruh što Bog daje pripada svima.

Ali, postoji i ovo gledište:

Odnosi se na fizičko tijelo koje možemo promatrati kao dio materijalnog dijela naše planete. Njegova je tvar uzeta iz dijelova planete i u nju se vraća. Također nas upozorava i da živimo u sadašnjem trenutku, jer tražimo hranu za sada, za danas.

2. I oprosti nam dugove naše kao što mi otpuštamo dužnicima svojim

Bog odlučno traži od nas tu obvezu. On će nama oprostiti onako kako mi budemo opraštali. No ludo je bojati se ove obveze i ovoga uvjeta. Jer mi beskrajno više dugujemo Bogu nego nama može sav svijet dugovati.

I:

Ova molba se odnosi na eterično tijelo i na njega moramo također gledati kao na dio onoga što nas okružuje. Trebalo bi znati da su u astralnom tijelu svi nagoni, požuda i strasti. Eteričko tijelo krije u sebi stalnije i trajnija duševna svojstva. Sve ono što se polagano razvija, trajne sklonosti, trajna svojstva temperamenta, trajne navike, sve je to usidreno u eteričnom ili životnom tijelu. Oduvijek su se svuda u tajnoj nauci označavale pogreške protiv zajednice koje potječu iz eteričkog tijela kao dug.

3. I ne uvedi nas u napast

Kušati znači ispitivati. Da nije grijeha, ne bi bilo ni kušanja. No mi se osjećamo slabi i molimo Boga da nas ne stavlja na ispit, jer ćemo pasti i propasti. Zemaljska vlast i tjelesna izbor čim se začnu u ljudima, ljudi izgube viziju sveopćeg Oca nebeskog i padaju u očajnu i ubitačnu sebičnost, počinju svetkovati ime svoje iznad Božjeg. I ne uvedi nas u iskušenje – u pozitivnom smislu rečeno znači spasi nas od iskušenja. To jest, spasi nas od nas samih.

I drugo gledište:

Sve što se mijenja lako i brzo, usidreno je astralnom tijelu, u njemu su svi nagoni, požuda i strasti. Tu su i sva veselja i jadi, sve radosti i boli, sve ono što se valova u ljudskoj duši. Grijesi više individualne prirode koje počini čovjek kao posebna ličnost, nastaju uslijed svojstava astralnog tijela. Mogućnost pogreške astralnog tijela naziva se napast (iskušenje). Uslijed iskušenja pojedinac prima na sebe neki osobni grijeh.

4. No izbavi nas od zloga

Molimo se Ocu nebeskom da nas izbavi od Sotone, koji je nositelj svakoga zla. On zasljepljuje ljude i zaslepljenje vodi od iluzije ka iluziji, kako u osobnom životu tako iu društvenom. Tako od pamtivijeka šapće ljudima Sotona. I ljudi su ga do tisuću puta poslušali, po tisuću puta prolili bratsku krv, pohulio na Oca svog nebeskog i po tisuću puta razočarani padali u očajanje.

I za kraj:

Preostaje još greška ljudskog “ja”, prave ličnosti. Samoljublje je ušlo u ljudsko tijelo i uslijed toga je čovjek postao egoistično biće, “ja” slijedi sve nagone i sklonosti tijela. Riječ zlo se nikad u tajnoj nauci ne upotrebljava ni za što drugo osim za neku pogrešku ljudskog “ja”, odnosno naše duše.

Izvor: oaza znanja

 
 

 

 
 
 

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno