Connect with us

Arhiepiskop Aleksandar

NIKOLA TESLA ILI KAKO SE HRVATSKA ODRIČE VLASTITE POVJESTI

Objavljeno

- datum

“NIKOLA TESLA: Moji predci su hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra” …   “RIJEČI IZ DNEVNIKA SU TESLINE!” Hrvatski znanstvenici tvrde: Tesla je Hrvat, a to znaju vrhuške katoličke i pravoslavne Crkve!

Članak je objavljen u knjizi Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će, s. 28, hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra, prenosimo s fb profila Hrvatske pravoslavne Crkve.)

Evo kako se suvremena Hrvatska i službeno odriče svojih ljudi i pravoslavnog djela svoje povijesti:

Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. – New York, 7. siječnja 1943.) bio je hrvatski i američki znanstvenik i izumitelj srpskoga podrijetla. Rođen u Lici, ali je gotovo cijeli život radio u SAD-u, gdje je i ostvario sve izume.(1)

>> N. Tesla: “Moji su preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra”

Gledajući ponuđene činjenice kao i način njihog predstavljanja čitateljstvu, s pravom se možemo zapitati je li to hrvatska ili jugoslavenska (velikosrbska) enciklopedija? Srbskog podrijetla (za to nema dokaza)…rođen u Lici (zar se ne smije napisati npr: u Hrvatskoj?). Enciklopedija i njezino uredništvo, dragovoljno ili prisilno, zapravo slijedi standardne, ratom i propašću druge Jugoslavije očito nenarušene velikosrbske obrazce.

Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koju neki smatraju u suštini srpskom crkvom bankrotira 1766. i njena dijeceza, u kojoj Hrvatska Lika nikad nije bila prelazi izravno pod Carigradsku patriarhiju, koja je otplatila njezine dugove(2). Ipekska (Pećka) arhiepiskopija po nazivu države bi morala biti TURSKA pravoslavna crkva. Nikad nije obnovljena.

Sljedećih 113 godina ne postoji nikakva srpska crkva. Na početku tog razdoblja nema niti Srbije.

U sborniku Sintagma tiskanom u Atenu 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. na popisu autokefalnih crkava.(3). Nema nikakve srpske crkve. Da bi tada u Knježevine Srbije(do 1879 dio Turskog carstva) postojala neka autokefalna crkva(a nije) ona bi po nazivu države bila Turska pravoslavna crkva.

U javnosti je u svezi s Nikolom Teslom poznat document, koji je izvod iz rodnog lista(4). Pisan je čiriličnim pismom, ali jezik je crkveno-slavenski, nije srpski. Naj gore piše koja je crkva – восточно-православная церковь – istočno-pravoslavna crkva. Po nazivu države(Trojedina kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) to je Istočno-pravoslavna crkva u Hrvatskoj, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva tada nazivana Karlovačka arhiepiskopija.
Nije moguće da je otac Nikole Tesle u 1856. bio svećenik u tad nepostojećoj SPC.
Bio je svećenik u Karlovačkoj arhiepiskopiji, koja je po svojoj suštini bila Hrvatska pravoslavna crkva jer je njena dijaceza bila baš na teritoriju Trojedne kraljevine (Hrvatska).

Ministar vanjskih poslova Knježevine Srbije Ilija Garašanin napisao je 1844. knjižicu pod naslovom Načertanije(u stvari prepisao od Čeha, Zaha Františeka). Na početku daje objektivnu sliku kakvi narodi žive na Balkanu. Zanjimljivo je da nije primetio niti Šopa, niti Makedonaca, niti Bošnjaka…

Nije primetio ni Srba bilo gdje izvan granice tadašnje Knejževine Srbije (Beogradski pašaluk). Garašanin daje mišljenje kako se mora Srbija širiti na račun susjednih naroda, a ne da priključi sebi neke Srbe, koje bi živjeli izvan granice Srbije, jer takvih nema!
Oko 1860. navodno zbog političkih razloga Austrijanci počinju nazivati sve južne slavene srbima (5) što ide na ruku nositeljima velikosrbske ideje – svi oni pravoslavni Hrvati, Bugari, Grci, Stratioti, Morlaki (Torlaci), Cincari, Vlasi(6) … nestaju, jer su kao pravoslavci, proglašeni Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji!
Kralj Leopold donosi odluku o stvaranju pravoslavne(grčko-iztočne) crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi)(7), U Austrijanskom carstvu godine 1791. pravoslavci dobiju „jus civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Ćlankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (8)

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861, 1865, 1877, 1884 godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24 ožujak 1887.(8)
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojedinoj kraljevini nije bilo moguče postojanje nekoj stranoj crkvi – sve je pod nadzorom Njegova Veličanstva.

U Austro-Ugarskoj postojale su tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (Grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve(9) najviše ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

Na temelju toga možemo zaključiti da je Milutin Tesla(1819-1879) bio svećenik Hrvatske pravoslavne crkve, koja se tada zvala Karlovačka arhiepiskopija (Mitropolija). Nakon njegove smrti u 1879 g. autokefalnost dobija Beogradska arhiepiskopija(ne naziva se „srpska”), ali Smiljan je na Hrvatskom teritiriju – udaljen više od 500 kilometara.

Prvi dokument , koji sadrži naziv SPC je Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1 kolovoza 1947(10). Smiljan je na teritoriju Socijalističke republike Hrvatske, ali najzad u dijacezi Srpske pravoslavne crkve. Milutin Tesla nije mogao biti svečenik u ovoj crkvi jer je umro 68 godina prije.

Novac se može zaraditi, i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest, vrijednost koja se ne može izraziti cijenom.
Nema naroda bez povijesti.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

IZVORI

1. Tesla, Nikola, “Hrvatska enciklopedija”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61021

2.http://www.spc.rs/…/kratak_pregled_srpske_crkve_kroz_istori…

3. G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom
autokefalnih crkava, Atena, 1855.g.

4. https://upload.wikimedia.org/…/Nikola_Tesla_birth_certifica…

5. „Josif Rajačić …uspeo je da se srpski narod u Monarhiji i Evropi naziva svojim imenom a ne Raci i Vlasi kako su Srbe tada nazivali”
https://sh.wikipedia.org/wiki/Patrijarh_srpski_Josif

6. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3
7.https://sr.wikipedia.org/…/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D…

8. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

9.https://bg.wikipedia.org/…/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D…

10. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm

Komentari

Oglasi
Komentari

Arhiepiskop Aleksandar

622 godina od bitke kod Nikopolja

Objavljeno

- datum

Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost.

Onaj tko kontrolira sadašnost, kontrolira prošlost.

George Orwell

 Europa – kršćanske snage    Azija – nevjerničke snage
 Hrvatsko kraljevstvo

Mađarska

Bugarsko carstvo
Sveto Rimsko carstvo
Francuzka
Vlaška
Poljska
Engleska
Škotska
Burgundija
Švicarska
Teutonski vitežki red
Mletci/Venecija
Genova
Viteški red sv. Ivana
Bizantsko carstvo
Bohemija (Pemska/Češka)
Kraljevina Kastilija

 Osmansko carstvo

Srbija

 

1389. u poznatoj bitci na Kosovom polju hrvatska vojska nanosi težak poraz turskoj vojsci, ali to ipak ne zaustavlja njihov prodor na Balkan usprkos snažnom otporu, koji pružaju i drugi kršćanski narodi.

10. listopada 1394. u bitci kod Karanovasa Sultan Bajazid doživljava poraz od Vlaškog vojvode Mircea Starog (njega je imenovao Vlaškim vojvodom Bugarski Turnovski car Ivan Šišman 1386).

U proljeće 1395. godine Bajazid prikuplja veliku vojsku i poduzima novi napad na Vlašku. Mircea (Mirča) Stari obraća se za pomoć svim kršćanskim vladarima u regiji. Bugarski car Ivan Šišman daje nalog svojim zapovjednicima Baulu i Aldimiru, koje dolaze u Nikopolj sa svojim odredima. Bugari idu preko Dunava i sudjeljuju u odlučujućoj bitci s Mircea i Vlasima protiv Turaka kod Rovine 17. svibnja 1395. Osmanlije i njihovi srpski vazali su teško poraženi. Bajazid I, Stefan Lazarević i Konstantin Balšić bježe preko Dunava. Zbog sudjelovanja u ovoj bitci Bugarski Turnovski car je bio optužen za izdaju od strane Bajazida I., a Ivan Šišman je uhvaćen i pogubljen 3. lipnja 1395. pod zidinama Nikopolja. Njegov brat Ivan Sracimir tad još uvjek vlada Vidinom ali kao osmanski vazal.

Prije kraja 14. stoljeća Osmanlije, kako su Turci nazivani po osnivaču njihove države Osmanu I. (1259-1326), osvojili su veći dio Balkanskog poluotoka uključujući Bugarsko Trnovsko carstvo, a Bizant je sveden na područje neposredno oko Carigrada, kojeg Turci opsjedaju 1390., 1395., 1397., 1400. i 1422. prije konačnog pada 1453.(1)

Širenje Osmanlija na Balkanu počelo je ozbiljnije prijetiti Europi, koju dotad nije bilo briga za sudbinu osvojenih balkanskih naroda. Sigismund, HRVATSKO-ugarski kralj iz 1387. (kasnije car Svetog Rimskog Carstva iz 1433.) bio je prvi koji je shvatio ozbiljnost situacije. No, budući da mađarsko-hrvatska vojska samostalno ne može odoljeti zamahu otomanskih snaga, on preuzima inicijativu da se formira koalicija kojom bi odbio Turke. Tim povodom on pregovara s Francuzima još 1393. prije što 1394. papa Bonifacije IX. poziva na križarski rat protiv Osmanlija. Stogodišnji rat između Engleske i Francuske je u zastoju i kraljevi ove zemlje su spremni surađivati u ratu protiv Turaka. Najaktivnije za organiziranje i financiranje zalaže se vojvoda Burgundije Filip II.

Organizirana je velika križarska vojska u koju su se uključili na svojim konjima vitezovi iz svih krajeva kršćanske Europe. Bilo je tu francuskih vitezova, poput grofa Philippea de Artoisa, francuskog maršala Jeana Le Maingrea, admirala Jeana de Viennea te ponosnog vlasnika najimpresivnijeg francuskog dvorca, Enguerranda de Coucyja. Vojsku je osobno poveo hrvatsko-ugarski kralj  Žigmund Luksemburški. Jedan od najbogatijih križara svakako je bio burgundski prijestolonasljednik Jean Neustrašivi.(2)

Moto vitezova bio je „Ako nebo padne, mi ćemo ga zadržati svojim kopljima.”

U očima kršćana na Balkanu dolazak zapadnih vitezova izgleda kao šansa da se zaustavi osmanska invazija i obnovi kršćanska vlast na poluotoku.

Kad križarska vojska dolazi kod Vidina, car Ivan Sracimir otvara vrata tvrđave i predaje turski garnizon križarima. Sam se on pridružuje križarskoj vojsci kao i vlaški vojvoda Mircea Stari.

Mjesno stanovništvo pomaže opskrbljivanjem križarsku vojsku.

Križari očekuju iznenaditi Bajazida svojim dolaskom u sjevernu Bugarsku dok on opsjeda Carigrad. U međuvremenu, Bajazid je bio obaviješten o kretanju križara od Milanskog vojvode Jian Galeano Visconti i odmah krenuo na križare.

Križari nisu donijeli sa sobom opsadne strojeve, a Nikopolj je bio dobro opremljen i zaštićen. Međutim, križari su uvjereni da će grad brzo pasti, a onda će se usmjeriti na pomoć Carigradu. Oni ne očekuju da će se sultan Bajazid I. uskoro pojaviti sa svojim vojnicima, jer  je zauzet opsadom Carigrada. Nikopolj je izdržao 16 dana opsade.

Osmanlijska vojska brojila je oko 100.000 ljudi dok je križarska vojska imala oko 60.000 ljudi, gotovo samih konjanika. U bitci koja je trajala cijeli dan pobijedila je Osmanlijska vojska krivnjom francuskih vitezova, koji su se prenaglili i kao prvi, usprkos opomeni kralja Sigismunda, napali Turke.

Sigismund je htio koristiti svoje pomoćne kontingente iz Transilvanije i Vlaške za prvi napad, jer je procijenio da imaju slab borbeni moral i kako bi ih imao bolje pod nadzorom. Francuski su vitezovi pak inzistirali na časti da prvi krenu u boj. Na desnom krilu kraljevske vojske stajali su Hrvati pod Stjepanom Lackovićem, na lijevom krilu vojvoda Mirča s Vlasima a u sredini kralj Sigismund s Nikolom Gorjanskim (također s hrvatskom vojskom) i čete celjskog grofa Herrmanna.

Poraz Francuza djelovao je i na ostale dijelove vojske. Nu u pravi čas kralj Žigmundušao je s jezgrom križarske vojske u borbu. Već je pobjeda naginjala kršćanima, ali tijekom te odlučne borbe, Turcima je u pomoć pritekao srpski knez Stefan Lazarević s 5.000 konjanika.(3)

Loše opremljena turska vojska isto je pretrpjela teške gubitke i usprkos tomu što je put prema Mađarskoj bio otvoren, Bajazid nije mogao krenuti u napad niti ponovo opsjedati Carigrad jer i on više nije imao vojsku. Kad je shvatio da je to Pirova pobjeda, Bajazid je u napadu bjesa dao pobiti zarobljenike.

Engleska i Francuska uskoro su nastavili svoj rat.

Vlaška se i dalje suprotstavlja Turcima i zaustavlja dvije turske ekspedicije u nadolazećim godinama.

Anonimna austrijski ljetopis, što se tiče uloge Stefana Lazarevića u bitci kod Nikopolja, uglavnom ponavlja ono što navodi Hans Schiltberger – označava Stefana Lazarevića kao „nečastivi despot, knez Srbije”. Bajazid je kao nagradu Stefanu ustupio veći dio oblasti, kojom je do tad vladao Vuk Branković.(4)

Odmah nakon bitke Bajazid je zbacio Vidinskog cara Ivana Sracimira i dao ga zatvoriti u Bursi. Uhvatio ga na prijevaru, preko spomenutog turskog junaka nikopoljske bitke – Stefana Lazarevića. Unatoč njegovoj velikoj zasluzi u ovom djelu, Stefan ipak nije dobio nagradu, koju je zatražio od sultana – Vidin i Nikopolj.

Stefan Lazarević bio je turski vazal, ali on nije bilo obvezan sudjelovati u tom ratu niti ga je Bajazid pozvao, nego je on došao zbog svoje mržnje prema hrvatsko-ugarskom kralju Sigizmundu. Na ovaj način mržnja Srba protiv Hrvata imala je utecaj na svjetsku povjest.

Tijekom 1403. godine, Sulejman je u Galipolju zaključio s nizom kršćanskih država (Bizant, Genoa, Mlečani, Jovanovci i Naksos) na Balkanu, sporazum kojim je nastojao osigurati svoje posjede u Europi i započeti ofenzivu protiv svoje braće u Maloj Aziji. Jedna od odredbi ovog ugovora odnosila se i na Stefana, iako on najvjerojatnije nije sudjelovao u njegovom sklapanju. Prema njoj Stefan je zadržavao svoje dotadašnje posjede, uz obvezu da i dalje plaća harač i šalje sultanu pomoćne vojne odrede.

Krajem 1403. ili početkom 1404. godine došlo je do sklapanja sporazuma između Žigmunda i Stefana Lazarevića. Prema njegovim odredbama, Stefan je prihvatio vazalni odnose prema Žigmundu, za što je od njega dobio Mačvu i Beograd.(5)

Na ovaj način je Stefan postao dvostruki vazal – i Hrvatsko-ugarski i Turski.

U svjetskoj povijesti postoji samo još jedan vladar kome je uspjelo biti dvostruki vazal – slavni Srpski veliki župan Stefan Nemanja, koji je bio vazal istodobno Bizantskom caru i Hrvatsko-mađarskom kralju Beli III (IV).(6)

Izgleda zato što je uvjek bio vazal (ponekad dvostruki) taj narod dobio je naziv srbi (sorab – sluga)(servus – lat.)(7)

Srpska pravoslavna crkva je kanonizirala Stefana Lazarevića 1927. godine i slavi ga 1. kolovoza (19. srpnja po julijanskom kalendaru) kao svetog Stefana despota Srpskog. U njegovom žitiju ne piše ništa o njegovu sudjelovanju u više bitaka protiv kršćana pa i u bitci kod Nikopolja gdje je ratujući za račun islamske velesile protiv cjele kršćanske Europe ubijao kršćane.(8)

Čuveni povjesničar i intelektualac Ivan Lovrenović u eseju Lament nad Beogradom piše o bitci kod Nikopolja, na bugarskoj obali Dunava, godine 1396. Ta bitka, iako za europsku povijest znatno bitnija od one Kosovske, kod Srba je sistematski prešućivana. Lovrenović piše kako je boj na Kosovu, kojim su Hrvati (i svi drugi u komunističkoj Jugoslaviji) bombardirani iz svih izvora saznanja, od školskih udžbenika, preko televizije do usmene predaje, “realno, tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanslijske vojske i ekspanziji osmanlijske države u jugoistočnoj Evropi”.(9)

Pozivajući se na američku povjesničarku Barbaru Tuchman i njenu knjigu Daleko ogledalo, Lovrenović ovako opisuje posljedice trijumfa srpskog oružja kod Nikopolja: “Cijela tri vijeka od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Bečom 1683., ne će Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama”.

Bitka kod Nikopolja zabranjena je tema, jer kao trulo stablo u samom korijenu ruši Kosovski mit. Jer njegova bit je „srpsko stradanje zbog obrane Europe“. Bitka kod Nikopolja to demantira – srpski angažman nije bio presudan za odbranu, nego za trovjekovni poraz Europe.(10)

Već 25 godina od nestanka zadnje, komunističke Jugoslavije, ali još uvjek u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj postoji jugoslavenska „povijest”.

Moraju Hrvati najzad započeti čitati hrvatsku povjest kroz vlastite oči!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

IZVORI:

1.https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D0%B8%D1%82%D0%BA%D0%B0_%D0%BF%D1%80%D0%B8_%D0%9D%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%BE%D0%BB_%281396%29

2. http://www.dnevno.hr/ekalendar/na-danasnji-dan/nas-vladar-jedva-izvukao-zivu-glavu-iz-bitke-s-turcima-1396-67179

3. https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_kod_Nikopolja

4. http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/4_1.html

5.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D1%82%D0%B5%D1%84%D0%B0%D0%BD_%D0%9B%D0%B0%D0%B7%D0%B0%D1%80%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B

6.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D1%82%D0%B5%D1%84%D0%B0%D0%BD_%D0%9D%D0%B5%D0%BC%D0%B0%D1%9A%D0%B0

7. Episkop Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901, str.394)

8. http://opusteno.rs/biografije-poznatih-f151/biografija-stefan-lazarevic-t23452.html

9. http://www.islambosna.ba/forum/historija-islama/bitka-kod-nikopolja-%28na-danasnji-dan-prije-ta269no-613-godina%29-22septembra-1396/?wap2

10. https://www.banjalukaforum.com/viewtopic.php?f=51&t=18401

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Arhiepiskop Aleksandar

HPC je paradigma hrvatskih nacionalnih interesa

Objavljeno

- datum

Recenzija knjige Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra „HPC – bila je, jest i bit će“

Pred nama je skromna po obimu ali po sadržaju vrlo vrijedna i važna knjiga o hrvatskim nacionalnim interesima na području religije, koja nedvojbeno zaslužuje pozitivnu recenziju i preporuku nakladniku i sponzorima da se tiska u potrebnoj nakladi, jer uvjerljivo dokazuje jednu od pet paradigmi hrvatske državnosti.

Te paradigme ili temeljni obrasci, izvorni uzorci ili nezaobilazni primjeri koji karakteriziraju svaku pa i hrvatsku državnost, zapravo su simboli i nositelji hrvatskih nacionalnih interesa. Takvi standardi su u povijesti kao i danas omogućavali pojmovne spoznaje i razlikovanja na kojima počiva određena nacionalna država, pa tako i naša suvremena i suverena Republika Hrvatska.

Poznato je da su ti temeljni simboli suverenosti svake moderne nezavisne države njen demokratski parlamentarni sustav, njezin teritorij s međunarodno priznatim granicama, njene obrambene vojne snage, njena vlastita moneta i njezin nacionalni moralno-religijski sustav.

Već nakon obnove Hrvatske Države 1990. godine sve njene političke stranke i institucije su lako postigle konsenzus oko prva četiri navedena simbola državnog suvereniteta, ali „zaslugom“ nekih političkih dvoličnjaka i smutljivaca do danas nije usklađeno pitanje petog simbola državnog suvereniteta o obliku i sadržaju njenog etičko religijskog sustava. Peta paradigma državnosti je zapravo postojanje crkve u rangu arhiepiskopije (ili viši), što je Katolička crkva ispravno riješila stvarajući čak 4 arhiepiskopije. Nije to stvar u pravoslavlju – u RH postoje pet eparhije(biskupije) srbijanske „crkve”, koje su iste kao i oni u Kruševcu ili Kragujevcu. Nije kriv poglavar srbijanske „crkve” kad ne priznaje hrvatsku državu, njemu je to Predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan potvrdio potpisujući Ugovor od zajedničkog(?) interesa s nepostojećom pravnom osobom (SPC u Hrvatskoj).

Nema dvojbe da glavnu etičku pa i krivičnu odgovornost za tu sabotažu našeg državnog suvereniteta snose ostaci u cijeloj Europi nepovratno propalog ateističkog komunističkog režima i agresorska velikosrpska peta kolona, koje su uz pradjedovsku domicilnu katoličku HBK (Hrvatsku biskupsku konferenciju) nametnuli kao našu i tuđinsku srbijansku protuhrvatsku agresorsku SPC (Srpsku pravoslavnu crkvu), te uz pomoć ostale ekstremne ljevice i ateističkih anarhista trajno onemogućili obnovu naše domicilne HPC ili Hrvatske pravoslavne crkve.

Ta nova kineska totalitarna kontrareligijska „revolucija“ u našoj Domovini traje i danas, a o njoj sve govori njihov sotonski znak krvave petokrake, iako se oni lažno pozivaju na tobožnje ranije nepostojanje HPC i njezinu tobožnju fašističku politiku u Drugom svjetskom ratu.

Autor ove knjige je veliki poznavatelj naše i svjetske starije crkvene povijesti g. arhiepiskop HPC Aleksandar.

Zato je ova knjiga uvjerljivo dokazala da sramna „politika“ onemogućavanja obnove i normalnog rada HPC nije u interesu demokršćanske Hrvatske Države već u interesu bezbožničkih istočnih pa i „neoliberalnih“ zapadnih europskih zemalja, koje u našoj zemlji nalaze lihvarske žrtve svojih banaka i bezobzirno je koriste kao novi oblik kolonijalnog izvora dobro obrazovane a vrlo jeftine radne snage, koja je školovana o trošku našeg državnog proračuna a ne strane „elitne“ vladajuće klase.

Što se tiče domaće petokolonaške ljevice, SDP (kom)partije, koja je pravni, ideološki i imovinski nasljednik one propale Brozove zločinačke kompartijske terorističke organizacije, samo u prvim mjesecima poraća nakon završetka Drugog svjetskog rata zvjerski je pobila pola milijuna domoljubnih Hrvata, uključujući cjelokupni kler i gotovo sve vjernike Hrvatske pravoslavne crkve, na čelu s patrijarhom, svetim Germogenom. Ne zna se što se je zapravo dogodilo s njihovim ostatcima – je su li spaljeni ili trunu u još uvijek nepoznatih 700 masovnih grobnica?? To je bio i ostao njihov boljševički humanizam, etika i domoljublje…

Zbog toga njihovi i ostali ministri uprave u svim hrvatskim vladama, pod ucjenama tuđinske petokolonaške SPC, nisu htjeli ni čuti za registraciju HPC kao autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, iako joj je taj certifikat (Tomos) još 2013. godine izdao Sveti Sinod Europske pravoslavne crkve u Parizu.

Sve te činjenice su više nego dovoljne da ovaj recenzent s punom odgovornošću podrži molbu gospodina Marka Franovića, velikog dobrotvora i nebrojeno puta dokazanog domoljuba iz hrvatske dijaspore u Australiji, da Hrvatska biskupska konferencija svojim autoritetom kod Vlade RH odlučno pomogne registraciju HPC.

Tako bi se konačno i odbacila teorija srpske pete kolone da RH nije suverena Hrvatska Država, već da je i dalje srbijanska jugo-regija, u kojoj čak i sa 17.000 hrvatskih pravoslavaca iz zadnjeg popisa stanovništva nasilno upravlja agresorska beogradska SPC, a ne kako slijedi po crkvenom kanonu autokefalna HPC.

U Zagrebu 26. ožujka 2017.

Mr.sc. Ante Milinović

Recenzent: mr.sc. Ante Milinović, povjesničar, muzeolog i publicist

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Arhiepiskop Aleksandar

BUGARSKA PRAVOSLAVNA CRKVA DODJELILA JE AUTOKEFALNOST MAKEDONSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI!

Objavljeno

- datum

Nakon što je 14. studenog 2017. Sv. Sinod BPC dobio pismo predsjednika Sv. Sinoda MPC, Ohridskog arhiepiskopa Stefana, kojim je zatraženo priznavanje autokefalnosti MPC od strane BPC, cijeli bugarski narod održavao je molitvena bdijenja s nakanom da BPC donese odluku, – javlja nam Aleksandar, arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve.

Prenosimo poruku kako slijedi:

ODLUKA SVETOG SINODA BUGARSKE PRAVOSLAVNE CRKVE OD 27. STUDENOG 2017. POVODOM DOBIVENOG PISMA IZ MAKEDONSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

 

„Bugarska pravoslavna crkva-Bugarska patrijarhija nikad nije bila ravnodušna za stradanja Makedonske pravoslavne crkve, zato … je Sveti Sinod donio odluku:

„Kad već MPC priznaje da je BPC-BP njena Majka-Crkva, BPC-BP sa saznanjem da je to njen sveti dug prihvaća pružiti svestranu pomoć … za priznavanje kanonskog statusa MPC.”

 Hrvatska pravoslavna crkva pozdravlja i podržava ovu odluku bratske Bugarske pravoslavne crkve namenjene bratskoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi!

 „I ako trpi jedan ud (dio Tjela Hristova), trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.” (1 Kor. 12:26)

Na ovaj način je Republika Makedonija postala nezavisna i samostalna država.

Molimo Boga da to uskoro postane i Republika Hrvatska registracijom Hrvatske pravoslavne crkve.

„… jer tako nam dolikuje da ispunimo sve što je pravedno”(Mat. 3:15)

AMIN!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno