Connect with us

Arhiepiskop Aleksandar

NIKOLA TESLA ILI KAKO SE HRVATSKA ODRIČE VLASTITE POVJESTI

Objavljeno

- datum

“NIKOLA TESLA: Moji predci su hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra” …   “RIJEČI IZ DNEVNIKA SU TESLINE!” Hrvatski znanstvenici tvrde: Tesla je Hrvat, a to znaju vrhuške katoličke i pravoslavne Crkve!

Članak je objavljen u knjizi Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će, s. 28, hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra, prenosimo s fb profila Hrvatske pravoslavne Crkve.)

Evo kako se suvremena Hrvatska i službeno odriče svojih ljudi i pravoslavnog djela svoje povijesti:

Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. – New York, 7. siječnja 1943.) bio je hrvatski i američki znanstvenik i izumitelj srpskoga podrijetla. Rođen u Lici, ali je gotovo cijeli život radio u SAD-u, gdje je i ostvario sve izume.(1)

>> N. Tesla: “Moji su preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra”

Gledajući ponuđene činjenice kao i način njihog predstavljanja čitateljstvu, s pravom se možemo zapitati je li to hrvatska ili jugoslavenska (velikosrbska) enciklopedija? Srbskog podrijetla (za to nema dokaza)…rođen u Lici (zar se ne smije napisati npr: u Hrvatskoj?). Enciklopedija i njezino uredništvo, dragovoljno ili prisilno, zapravo slijedi standardne, ratom i propašću druge Jugoslavije očito nenarušene velikosrbske obrazce.

Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koju neki smatraju u suštini srpskom crkvom bankrotira 1766. i njena dijeceza, u kojoj Hrvatska Lika nikad nije bila prelazi izravno pod Carigradsku patriarhiju, koja je otplatila njezine dugove(2). Ipekska (Pećka) arhiepiskopija po nazivu države bi morala biti TURSKA pravoslavna crkva. Nikad nije obnovljena.

Sljedećih 113 godina ne postoji nikakva srpska crkva. Na početku tog razdoblja nema niti Srbije.

U sborniku Sintagma tiskanom u Atenu 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. na popisu autokefalnih crkava.(3). Nema nikakve srpske crkve. Da bi tada u Knježevine Srbije(do 1879 dio Turskog carstva) postojala neka autokefalna crkva(a nije) ona bi po nazivu države bila Turska pravoslavna crkva.

U javnosti je u svezi s Nikolom Teslom poznat document, koji je izvod iz rodnog lista(4). Pisan je čiriličnim pismom, ali jezik je crkveno-slavenski, nije srpski. Naj gore piše koja je crkva – восточно-православная церковь – istočno-pravoslavna crkva. Po nazivu države(Trojedina kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) to je Istočno-pravoslavna crkva u Hrvatskoj, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva tada nazivana Karlovačka arhiepiskopija.
Nije moguće da je otac Nikole Tesle u 1856. bio svećenik u tad nepostojećoj SPC.
Bio je svećenik u Karlovačkoj arhiepiskopiji, koja je po svojoj suštini bila Hrvatska pravoslavna crkva jer je njena dijaceza bila baš na teritoriju Trojedne kraljevine (Hrvatska).

Ministar vanjskih poslova Knježevine Srbije Ilija Garašanin napisao je 1844. knjižicu pod naslovom Načertanije(u stvari prepisao od Čeha, Zaha Františeka). Na početku daje objektivnu sliku kakvi narodi žive na Balkanu. Zanjimljivo je da nije primetio niti Šopa, niti Makedonaca, niti Bošnjaka…

Nije primetio ni Srba bilo gdje izvan granice tadašnje Knejževine Srbije (Beogradski pašaluk). Garašanin daje mišljenje kako se mora Srbija širiti na račun susjednih naroda, a ne da priključi sebi neke Srbe, koje bi živjeli izvan granice Srbije, jer takvih nema!
Oko 1860. navodno zbog političkih razloga Austrijanci počinju nazivati sve južne slavene srbima (5) što ide na ruku nositeljima velikosrbske ideje – svi oni pravoslavni Hrvati, Bugari, Grci, Stratioti, Morlaki (Torlaci), Cincari, Vlasi(6) … nestaju, jer su kao pravoslavci, proglašeni Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji!
Kralj Leopold donosi odluku o stvaranju pravoslavne(grčko-iztočne) crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi)(7), U Austrijanskom carstvu godine 1791. pravoslavci dobiju „jus civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Ćlankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (8)

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861, 1865, 1877, 1884 godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24 ožujak 1887.(8)
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojedinoj kraljevini nije bilo moguče postojanje nekoj stranoj crkvi – sve je pod nadzorom Njegova Veličanstva.

U Austro-Ugarskoj postojale su tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (Grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve(9) najviše ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

Na temelju toga možemo zaključiti da je Milutin Tesla(1819-1879) bio svećenik Hrvatske pravoslavne crkve, koja se tada zvala Karlovačka arhiepiskopija (Mitropolija). Nakon njegove smrti u 1879 g. autokefalnost dobija Beogradska arhiepiskopija(ne naziva se „srpska”), ali Smiljan je na Hrvatskom teritiriju – udaljen više od 500 kilometara.

Prvi dokument , koji sadrži naziv SPC je Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1 kolovoza 1947(10). Smiljan je na teritoriju Socijalističke republike Hrvatske, ali najzad u dijacezi Srpske pravoslavne crkve. Milutin Tesla nije mogao biti svečenik u ovoj crkvi jer je umro 68 godina prije.

Novac se može zaraditi, i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest, vrijednost koja se ne može izraziti cijenom.
Nema naroda bez povijesti.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

IZVORI

1. Tesla, Nikola, “Hrvatska enciklopedija”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61021

2.http://www.spc.rs/…/kratak_pregled_srpske_crkve_kroz_istori…

3. G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom
autokefalnih crkava, Atena, 1855.g.

4. https://upload.wikimedia.org/…/Nikola_Tesla_birth_certifica…

5. „Josif Rajačić …uspeo je da se srpski narod u Monarhiji i Evropi naziva svojim imenom a ne Raci i Vlasi kako su Srbe tada nazivali”
https://sh.wikipedia.org/wiki/Patrijarh_srpski_Josif

6. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3
7.https://sr.wikipedia.org/…/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D…

8. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

9.https://bg.wikipedia.org/…/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D…

10. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm

Komentari

Komentari

Arhiepiskop Aleksandar

Podrijetlo dalmatinskih „Srba” (Burlaki, Morlaki, Morlaci, Torlaci)

Objavljeno

- datum

Autor

Burlak (rus. Бурла́к) – burlaci su plaćeni radnici u Rusiji od 16. do početka 20. stoljeća, koji su, krećući se uz obalu, teglili riječne brodove uzvodno uz pomoć užeta. (1)

U grčkom alfabetu ne postoji slovo „b” i kad je potrebno piše se „mp” što se mora čitati kao „b”. Tako i riječ „burlaki” napisana na grčkom izgledala bi kao „mpourlaki”(mp = b, ou = u). Dva slova „m” i „p” jedno za drugim nikako se ne može izgovoriti što su pokušavali oni, koji nisu dobro znali grčkog jezika i tako su „burlaki” postali „morlaki” ili „morlaci”.

“Burlaki na Volgu” – slika ruskog slikara Ilya Repina, naslikana 1870-1873. Slika (131,5cm×281 cm) nalazi se u Ruskom muzeju u St. Petersburgu.(2)

Evo kako je  Nikodim Milaš pretvorio te ljude u Srbe.(3)

Dana 10. travnja 1750. katolički Zadarski nadbiskup Matej Karaman šalje informativo izvješće Vladi u Veneciju. Prvi dio sadrži samo izvješće, a u drugom djelu razmatra neka kanonska, povijesna i politička pitanja.

Evo kako taj izvještaj prepričava episkop Nikodim Milaš u knjizi „Pravoslavna Dalmacija“, Novi Sad 1901.:

        „(Karaman)… govori najprije o Grcima, koji dođoše u Mletke i dalmatinske gradove, zatim o Bugarima, koji su dobili ime po rijeci Volgi (gr. Βούλγα –Vulgari, Bulgari gr. Βούλγαρο ) i o Srbima, koji su dobili ime od „Sorab”, a to znači „sluga”(conservus).” str. 384

Dakle Grci su došli u Veneciju i u dalmatinske gradove, Bugari su s porječja Volge (Βούλγαρο – Βούλγα) zato se i tako zovu, a Srbi su sluge.

Dalje Milaš na vrlo komičan način prikazuje dolazak Srba u Dalmaciju.(4) Evo kako on dokazuje da su Morlaki zapravo Srbi:

„Zovu se i Morlaki, a to je isto što i Burlaki, što pokazuje njihovo podrjetlo, jer se i danas zovu Burlacima mužici oko Volge od kuda su i Srbi došli.” str. 385

U prvom pasusu (str. 384) Karaman govori o Bugarima, koje se tako zovu po rijeci Volgi, jer od tamo potiču i više ih ne spominje. Zašto bi ih uopće spominjao kad njih u Dalmaciji nema?

U drugom pasusu (str. 385) govori o ljudima, koje i danas (g. 1750.) rade kao „burlaki”  na Volgi od kuda i Srbi dolaze.

Nešto nije u redu – tko dolazi s Volge – Bugari ili Srbi?

Nadbiskup Karaman je punih pet godina boravio u Rusiji i po povratku objavio katolički misal (službenik) na slavenskom jeziku. Pravoslavne crkvene knjige tiskane na tom jeziku u Rusiji po prvi puta stižu u Dalmaciju oko 1730. godine. Karaman je dobro znao taj jezik, koji je tada osim crkveni bio i službeni jezik u Ruskom carstvu. Znao je dobro i rusku povijest i kulturu i nikako nije moguće da nakon što je napisao to da su Bugari iz porječja Volge, kasnije napiše da su odatle zapravo Srbi.

Najprije moramo razjasniti na čemu misli Karaman kad kaže da se Bugari zovu po rijeci  Volgi, jer od tamo potiču.

  Povolška ili Volška Bugarska (bugarski:Волжка България, ruski:Волжская Булгария ), također Volško-Kamska Bugarska (na ruskom : Волжско-Камская Булгария ) ili Itilska Bugarska (u Tataru : Идел Болгары, Chuvash :  Атӑлçи́ Пӑлха́р), su nazivi za srednjovjekovne Proto-Bugarske države, koja pokriva područje oko spajanja rijeka Volge (Ithyl) i Kame. Ovu je državu osnovao bugarski vladar kan Kotrag 660. godine. Po njima rijeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga.

Karta Povolžke Bugarske 9-13 st.(5)

Ova bugarska država postoji do 1555. kad nakon više godina ratova Ruski car Ivan IV. Grozni uspijeva preuzeti njen teritorij (tada su glavni gradovi Kazanj i Astrahan), koji postaje dio Rusije. Od tog trenutka Ivan IV. Grozni koristi titulu Car Bugarske kao i svi sljedeći ruski carevi. (6)

Po imenu tog naroda – Bugari (gr. Βουλγάρων – Vulgaron) rjeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga(gr. Βούλγα – Vulga).

Sve je to nadbiskup Karaman dobro znao. Pogrješio je malo kad govori da se Bugari zovu po rjeci Volga, a u stvari se rijeka zove po njima.

Sve je to dobro znao i episkop Nikodim Milaš koji je sto godina kasnije od Karamana isto boravio u Rusiji gdje je studirao na Kijevskoj duhovnoj akademiji.

      Već možemo postaviti pitanje tko je pogrješio i je li ta pogrješka slučajna?

Zapravo mi niti ne znamo što je napisao Karaman. Znamo samo što prjenosi Milaš, a on nije neki vjerodostojni izvor kad znamo da je baš on promovirao i godinama tvrdio da je izvoran nadpis na kamenoj ploči u manastiru Krka na kojoj se krivotvorena godina prikazuje kao dokaz da je neka srpska crkva u Hrvatskoj od 1402.

Tako i ovdje možemo smatrati da Karaman u drugom pasusu (str.395) ponavlja ono što je i prije rekaо da su iz Volge Bugari jer mu nije bilo potrebno lagati. Malo je vjerojatno da su se u Dalmaciju doselili Bugari iz Povolške Bugarske udaljene 3 000 km. Svakako su to Bugari iz Dunavske Bugarske, koji su susjedni narod Hrvatima i baš tada ratuju protiv Osmanlija. Srbi nemaju bilo kakve veze sa rijekom Volgom i moramo zaključiti da nakon Grka u Dalmaciju dolaze Bugari.

Po Milašu ispada da su ti Grci i Bugari po dolasku u Dalmaciju postali članovi neke srpske crkve. To je nemoguće jer Rastkova nekanonska Ipekska arhiepiskopija, koja nikad nije bila priznata, pod kraj 14. stoljeća više ne postoji, a cjela Dalmacija i djelovi Italije tada su u dijacezi bugarske Ohridske arhiepiskopije. Dakle niti su doseljenici Srbi, niti je crkva srpska. Nažalost srpsko-jugoslavenski kao i hrvatski povjesničari još uvjek ne znaju da je takva autokefalna crkva ikad postojala i to punih 747 godina (od 1020. do 1767.).

Za seobu nekih ljudi mora postojati opravdani razlog i to je najvjerojatnije neki ratni sukob. Godine 1393. sultanu Bajazidu uspijeva preuzeti središnji dio Bugarskog carstva i prjestolnicu Veliko Turnovo uz izravnu vojnu pomoć svog vjernog srpskog vazala Stefana Lazarevića, zato i Bugari sele prema zapadu. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov… Na ovaj način s prezimenima, koja završavaju na -ov i -ev i dan danas prezivaju se Bugari i ljudi bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci …) u Srbiji njih više od milijun kao i oni u Bugarskoj i Republici Makedoniji – sveukupno više od 11 milijuna!

Stefan Lazarević sudjeljuje u više bitaka protiv kršćana pa ima i odlučujuću ulogu u najvećoj bitci kršćana iz cijele Europe protiv Turaka, kod Nikopolja 1396., koju Osmanlije dobivaju baš zbog odlučujućeg sudjelovanja istog tog Stefana Lazarevića na strani turskih snaga. Nakon Nikopoljske bitke on pomaže osmanljijma da na prjevaru zarobe Bugarskog cara Ivana Sracimira. (njegova kćer Doroteja supruga je Bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, istog onog koji je, zajedno s hrvatskim križarskim snagama Turke pobijedio 1389. u glasovitoj bitci na Kosovom polju). Anonimna austrijska kronika, što se tiče uloge Stefana Lazarevića u bitci kod Nikopolja, uglavnom ponavlja ono što navodi Hans Schiltberger – označava Stefana Lazarevića kao „nečastivi despot, knez Srbije”. Njega je SPC proglasila svetcem.

Komu je odgovaralo lagati o podrjetlu tih doseljenika?

         Naravno poznatom lažljivcu Milašu. Tako je on u drugom pasusu (str.395) samo umjesto Bugara postavio Srbe. Zamjenjuje samo jednu rječ ali na ovaj način mijenja povijest jer tako dokazuje da su Morlaki, koji su se doselili u Dalmaciju godine 1394. zapravo Srbi i tako potvrđuje onu laž iz krivotvorene ploče da bi dokazao da su Srbi u Hrvatskoj „oduvijek” ili najmanje od godine 1402.

Milaš nabraja kako se nakon Grka i Morlaka (Bugara) u Dalmaciju doseljavaju i Crnogorci (1443. u Šibenik), 1514. – Stratioti (Grci), a 1580. – Grci iz Cipra, nakon što ga Osmanlije zauzimaju…

Svi ovi pravoslavni doseljenici nazivani su Vlasima.(7) Većina stručnjaka smatra da nikad nije postojao etnos Vlasi. U srednjem vijeku na širem područiju Balkanskog poluotoka Vlasima su nazivani pastiri-nomadi bez obzira na njihovo etničko podrijetlo. Istodobno u središnjem dijelu Europe katoličko stanovništvo je sve pravoslavce nazivalo Vlasima.(8)

Svi ti takozvani Vlasi tek pod kraj 19 st. i početkom 20 stoljeća, a najviše nakon stvaranje Kraljevine SHS postaju Srbima.

Bugari i Grci, koji su ratovali protiv Turaka i preživjeli su, morali su odseliti prema zapadu (Dalmacija) gdje Turaka nema. Nije to slučaj kod Srba, koji nemaju razloga bježati od Turaka jer postaju osmanski vazali još 1389. i na turskoj strani ratuju protiv ostalih europskih kršćana – Bugara i Grka, a kasnije protiv Hrvata, Mađara. Srbi uživaju u svom vazalnom položaju punih 415 godina zato je i prvi srpski ustanak protiv Osmanskog carstva tek godine 1804. Niti to nije bio pravi ustanak protiv Osmanskog carstva nego borba Srba protiv dahije koju je podupirala centralna vlast. Kosovski mit po kojemu neki Srbi u obrani kršćanske Europe pokušavaju zaustaviti Turke nema veze s povjesnim događajima i pojavljuje se stoljećima kasnije.

Tako to ide u srbijanskoj povijesti – jedna laž potvrđuje prijašnu i tako do beskraja.

Opet primitivna krivotvorina kao i kod krčke ploče, ali niti jedan ozbiljan stručnjak – povjesničar ili jezikoslovac to ne istražuje jer svi vjeruju Srbima o kojima svi znaju da maštovito ali primitivno izmišljaju vlastitu „slavnu” povijest.

Nitko ne primjećuje niti Ilariona Ruvarca, koji još davne godine 1900. naziva povijestničarska nastojanja Nikodima Milaša „pukom izmišljotinom”.(9)

HRVATSKI ARHIEPISKOP †АLEKSANDAR

Izvori:

https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D1%83%D1%80%D0%BB%D0%B0%D0%BA
https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D1%83%D1%80%D0%BB%D0%B0%D0%BA%D0%B8_%D0%BD%D0%B0_%D0%92%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B5
Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901, str. 384,385

U rimskom carstvu tema Dalmacija obuhvaća cijeli hrvatski povijesni teritorij od istarskih planina na zapadu do Travunije na istoku i od Jadranske obale na jugu do rijeke Dunav na sjeveru.  Константин Багрянородный. Об управлении империей: Текст, перевод, комментарий. Под редакцией Г.Г. Литаврина, А.П. Новосельцева. Научное издание. Москва: Издательство «Наука», 1989. – Академия наук СССР. Институт истории СССР. Институт славяноведения и балканистики, str. 127.

http://historybg.info/maps/Volshka_Bulgariya.png

Bugarski plemići postaju dio ruskog plemstva. Između najpoznatijih su Gavriil Ratša – rodonačelnik obitelji Puškin, Glanda Kambul rodonačelnik Romanovih i Šeremetjevih. Nasljednici takvih Bugara su Suvorov, Kutuzov, Gogolj, Bulgakov, Glinka, Rimskij-Korsakov, Rahmaninov…

Walh(staronjemački Wallach, Wallahen, lat. Valachus) – stranac, dosjeljenik.
Коледаров, Петър. Политическа география на средновековната българска държава, София 1989, с. 34 – 35.
Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901., str. 197.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Arhiepiskop Aleksandar

Episkop Aleksandar: Od novca iz Hrvatske živi cijela Srb(ijan)ska pravoslavna crkva

Objavljeno

- datum

U PODCASTU VELEBIT gostovao je episkop Aleksandar, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, gdje je iznio čitav niz frapantnih i konačno, nevjerojatnih informacija. Zašto sve to trpimo?

♦ Što znači priznanje Carigradske patrijaršije autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve za Hrvatsku pravoslavnu crkvu?
♦ Je li djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj pod takvim nazivom iskaz dominacije Srbije nad Hrvatskom?
♦ Zašto hrvatski mediji slučaj priznanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve ne stavljaju u kontekst priznanja Hrvatske pravoslavne crkve dok istovremeno ta tema u srpskim medijima ima važnost i dobija upravo takvo tumačenje i pozornost?
♦ Kako to da hrvatski mediji i politika i danas u samostalnoj Hrvatskoj nekritički preuzimaju krivotvorine srpsko-komunističke propagande o hrvatskim pravoslavcima?
♦ Zašto hrvatska politika i službene povijesne interpretacije uporno barataju krivotvotrinama srpsko-komunističke propagande o postojanju Srpske pravoslavne crkve na hrvatskim prostorima u povijesnim razdobljima prije stvaranja prve Jugoslavije?
♦ Je li Pećka patrijaršija na čiju se tradiciju poziva Srpska Pravoslavna crkva uopće bila srpska ili bugarska?
♦ Je li Srpska pravoslavna crkva autokefalnost dobila zapravo, posredstvom Ohridske arhiepiskopije, od Bugarske pravoslavne crkve?
♦ Zašto hrvatske vlasti opstruiraju priznanje Hrvatske pravoslavne crkve?
♦ Je li na popisu stanovništava čak 195 tisuća pravoslavaca u Hrvatskoj greškom ili namjerno prekršteno u pripadnike SPC-a?
♦ Jesu li točni podaci službene hrvatske historiografije, ali i stavovi političkih autoriteta, da Hrvatska pravoslavna crkva nije postojala prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske?
♦ Poslušajte potpuno drugačiju verziju povijesti balkanskih prostotra zadnjih sto godina:
♦ Zašto se u hrvatskoj historiografiji prešućuje točka 33. ugovora Berlinskog kongresa iz 1878. prema kojemu je Srbija bila vazal AustroUgarske pa tako i Hrvatske?
♦ Jesu li se Balkanski ratovi vodili onako kako to uči službena povijest u Hrvatskoj?
♦ Kada je Kosovo bio srpski teritorij?
♦ Kako je nastala Makedonija?
♦ Zašto je do 1925. godine na prostoru današnje Makedonije bilo ratno stanje?
♦ Je li VMRO bio bugarski ili makedonski revolucionarni pokret?
♦ Zašto je Ante Pavelić 1926. godine dočekan s ovacijama na željezničkoj stanici u Sofiji kada je deset tisuća Bugara pjevalo njemu u čast Lijepu našu?
♦ Zašto je Ivan Mihailov, osnivač VMRO-a živio za vrijeme NDH-a u Zagrebu kod svojeg prijatelja Ante Pavelića?
♦ Jesu li makedonski i bugarski dva različita jezika?
♦ Zašto su u makedonskoj javnosti Bugari prikazani kao okupatori?
♦ Je li proces nastanka Makedonij bio proizvod velikosrpske politike?
♦ Zašto je predsjednica Grabar Kitarović, kada je bila u Rusiji, na pitanje patrijarha Ruske pravoslavne crkve: ‘Kakvo je stanje pravoslavlja u Hrvatskoj’ odgovorila da srpska nacionalna manjina ima sva prava i tri zasutpnika u Saboru?
♦ Jesu li ugovori države Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve protuzakoniti?
♦ Djeluje li Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj protivno pozitivnim hrvatskim zakonima?
♦ Je li povrat vrijednih nekretnina SPC-a u Hrvatskoj izvšen protuzakonito?
♦ Je li novac koji ogranak Srpska pravoslavna crkva uprihodi u Hrvatskoj glavni i najveći izvor financiranja svih ukupnih troškova te crkve?
♦ Jesu li svećenici SPC-a u Hrvatskoj protuzakonito zaposleni i protuzakonito primaju plaću od hrvatske države, budući su strani državljani i moraju imati radne dozvole?
Odgovore na ova pitanja poslušajte u PODCASTU VELEBIT.

Autor:  Marko Jurič

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Arhiepiskop Aleksandar

KRUNSKI DOKAZ DA RASTKOVA TVOREVINA NIJE BILA PRIZNATA CRKVA

Objavljeno

- datum

Široj javnosti poznata je najava da je u pripremi obilježavanje „1000 godina od osnivanja Srpske pravoslavne crkve“, koju je navodno stvorio Rastko-Sava. Sama tvrdnja da je 1219. stvorena SPC je smjehotvorna kao i ona da je Džingis kan napao Rusku federaciju (jer je dio teritorija njegovih osvajanja danas pod suverenitetom Ruske federacije!)

Razlog je vrlo jednostavan – prvi crkveni dokument koji precizno objavljuje naziv „Srpska pravoslavna crkva“ je Ustav SPC iz 1947. napisan i usvojen za vrijeme komunističke Jugoslavije. Rastko-Sava je umro više od 700 godina prije toga.

Godine 1926. ruski povjesničar Pavlov objavljuje arhivski dokument „Pismo Carigradskog patrijarha Jeremije I. Ohridskom arhiepiskopu Prohoru” (Снегаров, Иван. История на българската Охридска архиепископия, София, 1932.). Ne dugo nakon toga taj dokument objavljuje Ilarion Ruvarac u Glasniku, dakle poznat je i jugoslavenskim povjesničarima. Svi svjetski poznati crkveni povjesničari daju osvrt na taj dokument i nitko ne sumnja u njegovu izvornost.

Činjenicu da tzv. srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе“), iz rujna 1531. četvorice istočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) potpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru. Ova petorica su zapravo svi poglavari pravoslavih crkava tog vremena. Ne postoje drugi poglavari ni druge (pravoslavne) Crkve.

Citat:

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska (pećka) dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται),  da Ipek (Peć) i cjela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod rukom (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. Rujan 7039. godine.“

 U to vrijeme istočne crkve godine broje od postanka svijeta – to je po grgurevskom kalendaru 1531. godina.

U citatu navedena Ohridska arhiepiskopija, koje su pećka dijaceza i pokrajina Srbija dio, u 16. st. ima naziv: Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske i postoji neprekidno do godine 1767.

Pozivamo autore članka u Hrvatskoj enciklopediji o SPC kao i sve hrvatske povjesničare koji se usuđuju davati izjave vezane za povijest pravoslavnih crkava, da odgovore ne sljedeće pitanje, koje je  vrlo jednostavno:  Kako to da godine 1531. niti jedan od tadašnjih poglavara pravoslavnih crkava nije nikad čuo za postojanje neke srpske crkve, a sada svi u Hrvatskoj tvrde kako je SPC u Hrvatskoj već 600 godina, iz čega ispada da je SPC postojala u Hrvatskoj kad ju nije bilo nigdje drugdje, a čak nije bilo niti Srbije?

AMIN!

 Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno