Connect with us

Istaknuto

NEPREKIDNA MOLITVA

Published

on

Neka i oni budu jedno kao i mi!

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:

»Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.

Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«

Riječ Gospodnja.

(Iv 17, 11-19)

„Ne moli se kada kiši,

ako se ne moliš kada sija sunce.“

Svi se mole. Svi.

Vjernici i ateisti. I agnostici.

Mole se mladi i stari. Bogati i siromašni.

Moli se javno i tajno. Prije ili kasnije. Moli se.

Svatko ima svoje želje, svoje potrebe i svoje ciljeve. I za njih se moli.

Svatko od nas ima svoje molitve. Male i velike. Povremene i stalne.

Ali malo je onih koji se mole ustrajno. Neprekidno. Neprestano.

„Laus perennis“ – neprekidna molitva.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ona je blagoslov onih koji postoje među nama. Blagoslov onih koji se mole, ali ne za sebe. Mole se za druge. Oni mole strasno, žarko, ustrajno, neprekidno, neprestano.

I zahvaljujući baš takvima, među nama, za nas još nade ima. Jer baš takvi, koji mole nesebično, koji mole za druge, i koji u molitvi ne posustaju, čine razliku. Jer oni kompenziraju strašnu ljudsku navadu, od postanka, pa do danas, po kojoj čovjek neprestano krive molitve upućuje na krivu adresu.

Ljudi se mole moćnima, utjecajnima, bogatima, slavnima. Mole se oholima, bešćutnima i zlima. Nadaju se mrvicama s njihovih prebogatih trpeza, nadaju se da će izmoliti nešto za sebe, a niti ne pomišljaju da moleći se i prosjačeći gube ono najvrijednije u sebi.

Gube slobodu, gube dostojanstvo i gube ponos. Gube sebe.

I kada surova realnost ovog svijeta lažnih bogova, zlatne teladi, potrošenih idola i praznih veličina, ostavi čovjeka praznih ruku i ranjena srca, čovjek se tek tada, u svom posljednjem času okreće od čitavog tog lažnog sjaja, od te monstruozne laži i pada na koljena pred malom voštanicom, kleči pred raspelom, moleći se svome Ocu.

Poput izgubljenog sina, čovjek se raskajan vraća domu svome, prepun nade i straha, radosti i zebnje, jer Otac njegov na kućnom pragu stoji i čeka.

Kako će otac odgovoriti na molitvu svog izgubljenog sina?

Kada se ljudi nađu oči u oči s teškim životnim izazovima onda se okrenu molitvi. I to kao zadnjoj mogućnosti. Znam čovjeka koji se je borio s teškom bolešću. I dok su obitelj i prijatelji promatrali kako bolest postupno ali sigurno uništava čovjeka, netko reče: „Pa, pokušali smo sve. Mislim da je došlo vrijeme za molitvu.“

Ovdje je molitva potez očajnika, kojom se, kada ništa drugo nije dalo rezultata, pokušava riješiti problem. Ali umjesto da molitva bude naš posljednji očajnički pokušaj ona bi trebala biti ono prvo što činimo.

Bog uslišava naše molitve i Bog želi da mi k Njemu neprestano dolazimo sa svim svojim potrebama.

NEPRESTANAM

„Bez prestanka se molite!“ (1. Solunjanima 5, 17)

Sveto pismo nam govori: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ (Filipljanima 4, 6)

U današnjem čitanju Isus moli.

Ovo nije Isusova posljednja molitva, ali je posljednja koju učenici čuju. Kada Isus u agoniji moli: „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali ne kako ja hoću nego kako ti hoćeš.“, učenici su pozaspali, a kada Isus vapi na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, učenici su se razbježali, bojeći se za svoju sigurnost.

Učenici su bili svjesni Isusove intimnosti s Ocem, pa su ga više nego jednom pitali: „Gospodine, nauči nas moliti…“ Ali ove noći, nakon posljednje večere, Isus ih ne uči kako moliti, nego Isus moli za njih. I to moli upravo pred njima.

Svjestan da su ovo njegovi posljednji sati Isus priznaje Ocu: „Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu…“

Isusove riječi naglašavaju jedan jako veliki problem. Isus više nije u svijetu, ali mi – jesmo! Jedna nemjerljiva tuga nadvila se nad učenike, ali i nad nas, jer i mi osjećamo nedostatak Isusove tjelesne nazočnosti među nama.

Da, mi bismo žarko željeli da je Isus tjelesno i danas među nama, ali mi smo zaboravili da smo mi – tijelo Kristovo. Tereza od Avile je rekla: „Krist danas ima samo tvoje tijelo. Nema ruku, nema nogu doli tvojih. Tvoje su oči kojima On danas gleda sa suosjećanjem na ovaj svijet. Krist nema drugog tijela na svijetu sada nego tvog.“

Ali, budimo pošteni, Isus je mogao svoju buduću nazočnost, ovdje na zemlji, ostaviti u daleko sposobnijim rukama nego što su naše. Nismo mi baš nešto posebno. Ne osjećamo mi neku posebnu moć koja teče našim venama, naš se um pomuti, lako su umorimo, razočaramo, još lakše odustanemo, podlegnemo napastima. Tako smo obični, smrtni. Tako smo – ljudski.

Isus kaže Ocu: „Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“

Samo malo. Tu nešto ne štima.

Ne štima, jer mi jesmo od svijeta i mi pripadamo svijetu. Mi ne želimo biti izvan svijeta. Mi smo do guše u njemu. Pa čak i oni među nama, koji svjedoče Krista i oni su strastveni pripadnici ove kulture i jedva da se razlikuju od drugih. Naša vjera je površinska, plitka, pazarska.

Mi jesmo u svijetu i jesmo od svijeta.

Pokušao sam ja ne biti materijalist, pokušao sam ja u glavi vrtjeti samo svete misli, pokušao sam ja i svjedočiti, pokušao sam i moliti duže od desetak minuta… ali ustanovilo se da sam ja u svijetu i da sam nažalost dio svijeta i po svemu sudeći slabo mi ide oslobađanje od svijeta.

Ali Isus moli. Moli Oca. Moli za učenike.

Moli za tebe koji ovo čitaš. Moli za mene koji ovo piše.

Isus moli ustrajno. U boli. U agoniji. Moli za drugoga. Moli neprestano.

I što meni onda preostaje činiti?

Samo jedno. Pasti na koljena i ponizno priznati svome Bogu sve svoje sumnje, sve svoje dileme, sve svoje grijehe. Moram položiti sve svoje propuste na oltar Božjeg srca, tu u podnožju Kristova križa.

I to mora biti moja molitva. Neprestana.

„Laus perennis“.

Bog ne sije stanice raka u ljudska tijela. Bog ne ruši zrakoplove u stambene zgrade i planine. Bog ne propisuje da je jedno dijete siroče i bolesno, a drugo sretno i zdravo.

Bog ne bira kontrolu, jer Bog je ljubav, a ljubav ne kontrolira.

Sveti Pavao kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve okriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ (1. Korinćanima 4-7)

Bog nas je mogao stvoriti marionetama, pa bi onda mogao s nama manipulirati kako bi bilo po njegovoj volji. Ali Bog čezne za našom ljubavi. Bog reže lutkarske konce. Bog riskira rane svoga Sina. I to baš dok Isus moli za nas.

Razumljivo, mi želimo da nam sve glatko teče u životu, ali moramo biti svjesni da je Bog gospodar svega. I u sjenama te jako mračne sobe, pri treperavim svijećama, gdje se je Isus molio Ocu, dok se je molio za svoje učenike , dok se je molio za nas („Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene.“) mi konačno shvaćamo kako će Isus patiti i kako će patiti oni za koje on moli, i da ćemo se svi mi susresti sa teškoćama, s nekima koje su nerazriješive, i s nekima koje su nepodnošljive.

Ali Isus nam nije obećao, a niti je Oca molio da nas stavi pod neprobojno stakleno zvono.

Nama kao narodu stoji poruka: „I ponizi se moj narod na koji je prizvano ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.“ (Druga knjiga ljetopisa 7, 14)

A nama kao pojedincima stoji mogućnost neprestane molitve. Molitve poput one koju je molio Robert Clinton “Bobby” Richardson, igrač baseballa, New York Yankees (1955-1966).

„Dragi Bože, Tvoja volja, ništa više, ništa manje, ništa drugo. Amen.“

Ivica Ursić 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno