Connect with us

Ivica Ursić

NEGDJE PO SREDINI

Published

on

I ove, treće, nedjelje Adventa, nalazimo se u društvu Ivana Krstitelja.

Prošle nedjelje evanđelist Marko nam je opisao Ivana, kakvu je odjeću nosio, čime se je hranio i što je govorio. Danas, kako bilježi evanđelist Ivan, posebna komisija ispituje Ivana Krstitelja. Komisiju sačinjavaju svećenici i leviti pristigli iz Jeruzalema.

Njih muči jedna stvar. Pojma nemaju tko je Ivan.

Žele to doznati, kako bi se njihovi nadređeni znali ravnati što im je dalje činiti u svezi ovog neobičnog čovjeka kojeg već slijedi veliko mnoštvo naroda.

On im govori da nije Mesija, ni Ilija, a ni prorok. Oni su uporni.

Moraju dobiti odgovor, ne mogu se vratiti bez odgovora.

Ne sustaju u ispitivanju.

Često se i sami znamo naći pred istim pitanjem.

„Tko smo mi?“.

Pitaju nas drugi, a pitamo se i mi sami.

„Tko sam ja?“

Nevjerojatno je snažna čovjekova želja za sviđanjem, a to znači svima pokazati – „tko smo to mi“. I želeći se užasno svidjeti mi smo u toj svojoj želji pripravni platiti svaku cijenu. Spremni smo ući u svaki mogući kompromis. Rijetki ljudi žele danas zauzeti konačan stav po bilo kojem pitanju. Jasno razlikovanje dvaju strana i zauzimanje za jednu stranu je rijetkost, jer nikad ne znaš tko će ti sutra, kada dođe u poziciju, to zamjeriti.

Danas je nepoželjno imati jasan, decidiran, beskompromisan stav, poglavito kada je u pitanju duhovno, moralno ili etično. Svjet nas uči da naša uvjerenja trebaju biti što labavija. Sigurnost oko bilo čega ne dolazi u obzir, a svi oni koji nisu spremni odustati od svojih stavova ili barem ući u kompromis oko njih, dobivaju etiketu uskogrudnosti.

U ovom dominantno sekularnom društvenom okružju istinu kreiraju industrija zabave i mediji i pod njihovim svakodnevnim i cjelodnevnim pritiskom mi se navikavamo na nešto što nam je, još jučer bilo, šokantno i neprihvatljivo. Na taj se način diže prag naše tolerancije prema moralno upitnim pojavama, prema etički neprihvatljivim zakonima i prema svemu što je protuljudsko i suprotiva Bogu. I ukoliko se vi usudite, bolje reći drznete, kritizirati nečiji način života ili neke pojave, vi ste automatski obilježeni i vrlo brzo društveno izopćeni.

Ova kultura je objavila rat svemu što počiva na Riječi Božjoj i naravno svima onima koji je štuju.

Neki su kršćani ušli u kompromis s takvom kulturom.

To je stvorilo, i stvara, čitave generacije kršćana koji se i dalje tako deklariraju, čak odlaze i u crkvu ali su prigrlili postmodernistički relativizam i to otvoreno i svjesno. Takvi kršćani više ne žele govoriti o istini i laži u kategorijama crno – bijelo. Ne, oni pitanja dobra i zla, istine i laži, svjesno bojaju različitim nijansama sivog. Svaki beskompromisni stav po pitanju istine biva osuđen kao „govor mržnje“.

Danas je popularno docirati Crkvi i prigovarati joj što se ona ima miješati u politiku, te se na sva usta govori kako je Crkvi mjesto u sakristiji. I sami vjernici su toliko izmanipulirani pa sve više prihvaćaju tezu da kršćanin ne mora javno svjedočiti svoju vjeru, da je vjera nešto osobno i da se ne mora imati baš beskompromisan stav po svim pitanjima.

Kompromis kada je vjera u pitanju, odnosno kada su u pitanju temeljni postulati života, naroda i svijeta, kompromis bilo koje vrste, izravan je napad na istinu. Relativizam je oružje s kojim se neprestano, iz dana u dan, napada istina. Danas, u ovom našem svijetu, sve više maha uzima nova religija koju su neki nazvali „moralistički terapeutski deizam“, a koja kaže: „Bog je krasna ideja ali ne onaj Bog s kojim bi se trebali dnevno opterećivati“.

Naravno kada nema Boga, odnosno kada o njemu ne treba svakodnevno voditi računa, onda nema ni istine, nema autoriteta, ostaje samo pojedinac kojemu je sve dopušteno. Pa i diskutirati o Božjim zapovijedima, koje se žele pretvoriti u „deset sugestija“.

„Čovjek nadasve“, kako mu neki vole tepati, užasno želi postati božanstvo onima oko sebe, ostaviti savršen dojam, želi biti važan u očima drugih ljudi. Želi da ga svijet prihvati. Malo tko od nas želi biti u sjeni nekoga pa makar taj bio i neka ugledna osoba. Mi želimo biti bitni. Mi želimo biti prvi. Na vrhu. Bez konkurencije.

Ivan Krstitelj je bio bitna osoba. Ne zato što je to svijet ustvrdio nego jer je dopustio da Bog određuje njegovu ulogu u životu. Shvatio je da je njegova vrijednost u poslušnosti Bogu, u Božjoj volji, a ne u onome što svijet zahtjeva od njega. Zato i ne podliježe napasti, ne proglašava sebe ni Mesijom, ni Ilijom, a ni prorokom. Ne kiti se tuđim perjem.

Lako je bilo pasti u napast, jer je već veliki broj ljudi slijedio Ivana. Tolike je privukao k sebi, tolike je krstio u Jordanu. Okitivši se titulama koje mu ne pripadaju broj sljedbenika bi se sigurno povećao, a time i Ivanova popularnost, utjecaj i moć. Sve mu je to svijet na tanjuru nudio. Mi bismo vjerojatno tu prigodu objeručke prihvatili. Takve stvari mi ne propuštamo. 

Ali Ivan posjeduje jednu karakteristiku koja nama toliko danas nedostaje. Ivan je beskompromisan. Ivan je dosljedan. Ivan ne želi da narod njega slijedi. Ivan šalje svoje najbliže sljedbenike nekome drugome. Ivan jednostavno, bez puno mudrovanja, kaže da on nije zvijezda.

Neki su ljudi pragmatici i oni sve u životu prime onako kako im dođe i onda od toga biraju ono što im trenutačno najviše odgovara. Ivan je idealist. On čvrsto stoji uz svoje principe i odbija svaki kompromis.

Od Adama i Eve, Sotona nam šapće u uho kako činiti kompromise nije nešto strašno. Dapače. „Ma daj, zagrizi. Ništa ti se ne će dogoditi. Pa ne ćeš umrijeti od jednog zalogaja. Samo ćeš biti mudriji.“ Dakle, poruka ovoga svijeta, a mi jako dobro znamo tko vlada i upravlja ovim svijetom, glasi – malo muljanja i poneki kompromis – i nije to nešto strašno. Ne boli. Ako i bude nekih posljedica one nisu ni velike ni teške. Proći će.

Nažalost mi smo smetnuli s uma da račun na naplatu uvijek dolazi. Možda ne odmah, možda malo kasnije, ali dolazi.

Jer je plaća za grijeh smrt. (Rimljanima 6,23)

U filmu „Guslač na krovu“ vrijedni farmer Tevye, mora donijeti neke teške odluke. Kćerke mu odrastaju i pred odlaskom su. On bi rado očuvao svoju čast, povijest i tradiciju ali bi u isto vrijeme želio i dalje voljeti i blagosloviti svoje, nazovimo ih tako, „progresivne“ kćerke. Tevye se bori sa svojim dilemama i često ponavlja frazu: „U jednu ruku … ali opet … u drugu ruku.“

Tako to kod nas ljudi funkcionira, zar ne?!

Kao novčić sve ima dvije strane. Po tom principu funkcionira čitav naš svijet. Za svaku akciju postoji uvijek reakcija. Dualnost je realnost, rekli bismo. Ali Isus nam u „Besjedi na gori“ govori da nam je teško imati naše bogatstvo na dva različita mjesta, poglavito kada ovozemaljska valuta nije prihvatljiva na nebu. Isus nam govori i o našoj vjeri, govori nam da ne možemo služiti i Bogu i novcu.

Baš kao što ne možemo u isto vrijeme hodati objema stranama ulice. Svaka cesta ima dvije strane koje određuju put ali ponekad mi ne želimo izabrati ni jednu od njih. I umjesto da hodamo jednom od strana mnogi od nas biraju hodati sredinom. Sredinom je nekako najkomodnije. U sredini je nekako sigurno. Sredina nije ni lijevo ni desno. Sredina nam se čini stabilnom. Užasno udobnom.

U Knjizi Postanka (3,3) kaže se da je stablo spoznaje dobra i zla bilo smješteno „usred vrta“. Isusovi učenici su se „nasred mora“ našli usred oluje. Dakle, sredina zna biti i jako opasno mjesto.

Isus kaže:

„Nego vaša riječ neka bude: Da, da – ne, ne. Što je više od toga, od zla je.“

(Matej 5,37)

Drugim riječima – ne sjedite na ogradi.

Za nas kršćane neobično je važno izbjegavati sredinu. Isus u Otkrivenju govori crkvi u Laodiceji: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz svojih usta.“

(Otkrivenje 3,15-16)

Tu kompromisa nema. Ili smo unutra ili smo vani.

Mi ili hodamo s Kristom ili odlazimo od Krista.

Ivan Krstitelj hoda pred Kristom i poziva nas neka pripravimo put na kojem ćemo hodati zajedno s Kristom. To je beskompromisna vjera.

Vjera koja nije „malo u jednu ruku pa malo u drugu ruku“.

Vjera koja nije „kako koji vitar puše“.

Vjera koja nije „negdje po sredini“.

Nema diskusije, nema razgovora i nema kompromisa, jer nema spasenja bez apsolutne, bezuvjetne i beskompromisne – istine.

Nas jedino istina spašava. Za prihvaćanje i svjedočenje beskompromisne istine mi se moramo pripremati. A nema boljeg koji bi nas tome mogao podučiti nego što je Ivan Krstitelj. On je zbog svoje beskompromisne vjere i glavu izgubio.

Naravno da to nije lako ali zar nam sam Krist nije rekao: „Ako vi ustrajete u mom nauku, zaista ćete biti moji učenici. Tada ćete upoznati istinu, i istina će vas osloboditi.“ (Ivan 8, 31-32)

S Bogom je sve moguće, uključujući i život bez kompromisa, jer kada god zauzmemo stav mi ne stojimo sami.

Krist stoji uz nas.

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno