Connect with us

Ivica Ursić

NEGDJE PO SREDINI

Objavljeno

- datum

I ove, treće, nedjelje Adventa, nalazimo se u društvu Ivana Krstitelja.

Prošle nedjelje evanđelist Marko nam je opisao Ivana, kakvu je odjeću nosio, čime se je hranio i što je govorio. Danas, kako bilježi evanđelist Ivan, posebna komisija ispituje Ivana Krstitelja. Komisiju sačinjavaju svećenici i leviti pristigli iz Jeruzalema.

Njih muči jedna stvar. Pojma nemaju tko je Ivan.

Žele to doznati, kako bi se njihovi nadređeni znali ravnati što im je dalje činiti u svezi ovog neobičnog čovjeka kojeg već slijedi veliko mnoštvo naroda.

On im govori da nije Mesija, ni Ilija, a ni prorok. Oni su uporni.

Moraju dobiti odgovor, ne mogu se vratiti bez odgovora.

Ne sustaju u ispitivanju.

Često se i sami znamo naći pred istim pitanjem.

„Tko smo mi?“.

Pitaju nas drugi, a pitamo se i mi sami.

„Tko sam ja?“

Nevjerojatno je snažna čovjekova želja za sviđanjem, a to znači svima pokazati – „tko smo to mi“. I želeći se užasno svidjeti mi smo u toj svojoj želji pripravni platiti svaku cijenu. Spremni smo ući u svaki mogući kompromis. Rijetki ljudi žele danas zauzeti konačan stav po bilo kojem pitanju. Jasno razlikovanje dvaju strana i zauzimanje za jednu stranu je rijetkost, jer nikad ne znaš tko će ti sutra, kada dođe u poziciju, to zamjeriti.

Danas je nepoželjno imati jasan, decidiran, beskompromisan stav, poglavito kada je u pitanju duhovno, moralno ili etično. Svjet nas uči da naša uvjerenja trebaju biti što labavija. Sigurnost oko bilo čega ne dolazi u obzir, a svi oni koji nisu spremni odustati od svojih stavova ili barem ući u kompromis oko njih, dobivaju etiketu uskogrudnosti.

U ovom dominantno sekularnom društvenom okružju istinu kreiraju industrija zabave i mediji i pod njihovim svakodnevnim i cjelodnevnim pritiskom mi se navikavamo na nešto što nam je, još jučer bilo, šokantno i neprihvatljivo. Na taj se način diže prag naše tolerancije prema moralno upitnim pojavama, prema etički neprihvatljivim zakonima i prema svemu što je protuljudsko i suprotiva Bogu. I ukoliko se vi usudite, bolje reći drznete, kritizirati nečiji način života ili neke pojave, vi ste automatski obilježeni i vrlo brzo društveno izopćeni.

Ova kultura je objavila rat svemu što počiva na Riječi Božjoj i naravno svima onima koji je štuju.

Neki su kršćani ušli u kompromis s takvom kulturom.

To je stvorilo, i stvara, čitave generacije kršćana koji se i dalje tako deklariraju, čak odlaze i u crkvu ali su prigrlili postmodernistički relativizam i to otvoreno i svjesno. Takvi kršćani više ne žele govoriti o istini i laži u kategorijama crno – bijelo. Ne, oni pitanja dobra i zla, istine i laži, svjesno bojaju različitim nijansama sivog. Svaki beskompromisni stav po pitanju istine biva osuđen kao „govor mržnje“.

Danas je popularno docirati Crkvi i prigovarati joj što se ona ima miješati u politiku, te se na sva usta govori kako je Crkvi mjesto u sakristiji. I sami vjernici su toliko izmanipulirani pa sve više prihvaćaju tezu da kršćanin ne mora javno svjedočiti svoju vjeru, da je vjera nešto osobno i da se ne mora imati baš beskompromisan stav po svim pitanjima.

Kompromis kada je vjera u pitanju, odnosno kada su u pitanju temeljni postulati života, naroda i svijeta, kompromis bilo koje vrste, izravan je napad na istinu. Relativizam je oružje s kojim se neprestano, iz dana u dan, napada istina. Danas, u ovom našem svijetu, sve više maha uzima nova religija koju su neki nazvali „moralistički terapeutski deizam“, a koja kaže: „Bog je krasna ideja ali ne onaj Bog s kojim bi se trebali dnevno opterećivati“.

Naravno kada nema Boga, odnosno kada o njemu ne treba svakodnevno voditi računa, onda nema ni istine, nema autoriteta, ostaje samo pojedinac kojemu je sve dopušteno. Pa i diskutirati o Božjim zapovijedima, koje se žele pretvoriti u „deset sugestija“.

„Čovjek nadasve“, kako mu neki vole tepati, užasno želi postati božanstvo onima oko sebe, ostaviti savršen dojam, želi biti važan u očima drugih ljudi. Želi da ga svijet prihvati. Malo tko od nas želi biti u sjeni nekoga pa makar taj bio i neka ugledna osoba. Mi želimo biti bitni. Mi želimo biti prvi. Na vrhu. Bez konkurencije.

Ivan Krstitelj je bio bitna osoba. Ne zato što je to svijet ustvrdio nego jer je dopustio da Bog određuje njegovu ulogu u životu. Shvatio je da je njegova vrijednost u poslušnosti Bogu, u Božjoj volji, a ne u onome što svijet zahtjeva od njega. Zato i ne podliježe napasti, ne proglašava sebe ni Mesijom, ni Ilijom, a ni prorokom. Ne kiti se tuđim perjem.

Lako je bilo pasti u napast, jer je već veliki broj ljudi slijedio Ivana. Tolike je privukao k sebi, tolike je krstio u Jordanu. Okitivši se titulama koje mu ne pripadaju broj sljedbenika bi se sigurno povećao, a time i Ivanova popularnost, utjecaj i moć. Sve mu je to svijet na tanjuru nudio. Mi bismo vjerojatno tu prigodu objeručke prihvatili. Takve stvari mi ne propuštamo. 

Ali Ivan posjeduje jednu karakteristiku koja nama toliko danas nedostaje. Ivan je beskompromisan. Ivan je dosljedan. Ivan ne želi da narod njega slijedi. Ivan šalje svoje najbliže sljedbenike nekome drugome. Ivan jednostavno, bez puno mudrovanja, kaže da on nije zvijezda.

Neki su ljudi pragmatici i oni sve u životu prime onako kako im dođe i onda od toga biraju ono što im trenutačno najviše odgovara. Ivan je idealist. On čvrsto stoji uz svoje principe i odbija svaki kompromis.

Od Adama i Eve, Sotona nam šapće u uho kako činiti kompromise nije nešto strašno. Dapače. „Ma daj, zagrizi. Ništa ti se ne će dogoditi. Pa ne ćeš umrijeti od jednog zalogaja. Samo ćeš biti mudriji.“ Dakle, poruka ovoga svijeta, a mi jako dobro znamo tko vlada i upravlja ovim svijetom, glasi – malo muljanja i poneki kompromis – i nije to nešto strašno. Ne boli. Ako i bude nekih posljedica one nisu ni velike ni teške. Proći će.

Nažalost mi smo smetnuli s uma da račun na naplatu uvijek dolazi. Možda ne odmah, možda malo kasnije, ali dolazi.

Jer je plaća za grijeh smrt. (Rimljanima 6,23)

U filmu „Guslač na krovu“ vrijedni farmer Tevye, mora donijeti neke teške odluke. Kćerke mu odrastaju i pred odlaskom su. On bi rado očuvao svoju čast, povijest i tradiciju ali bi u isto vrijeme želio i dalje voljeti i blagosloviti svoje, nazovimo ih tako, „progresivne“ kćerke. Tevye se bori sa svojim dilemama i često ponavlja frazu: „U jednu ruku … ali opet … u drugu ruku.“

Tako to kod nas ljudi funkcionira, zar ne?!

Kao novčić sve ima dvije strane. Po tom principu funkcionira čitav naš svijet. Za svaku akciju postoji uvijek reakcija. Dualnost je realnost, rekli bismo. Ali Isus nam u „Besjedi na gori“ govori da nam je teško imati naše bogatstvo na dva različita mjesta, poglavito kada ovozemaljska valuta nije prihvatljiva na nebu. Isus nam govori i o našoj vjeri, govori nam da ne možemo služiti i Bogu i novcu.

Baš kao što ne možemo u isto vrijeme hodati objema stranama ulice. Svaka cesta ima dvije strane koje određuju put ali ponekad mi ne želimo izabrati ni jednu od njih. I umjesto da hodamo jednom od strana mnogi od nas biraju hodati sredinom. Sredinom je nekako najkomodnije. U sredini je nekako sigurno. Sredina nije ni lijevo ni desno. Sredina nam se čini stabilnom. Užasno udobnom.

U Knjizi Postanka (3,3) kaže se da je stablo spoznaje dobra i zla bilo smješteno „usred vrta“. Isusovi učenici su se „nasred mora“ našli usred oluje. Dakle, sredina zna biti i jako opasno mjesto.

Isus kaže:

„Nego vaša riječ neka bude: Da, da – ne, ne. Što je više od toga, od zla je.“

(Matej 5,37)

Drugim riječima – ne sjedite na ogradi.

Za nas kršćane neobično je važno izbjegavati sredinu. Isus u Otkrivenju govori crkvi u Laodiceji: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz svojih usta.“

(Otkrivenje 3,15-16)

Tu kompromisa nema. Ili smo unutra ili smo vani.

Mi ili hodamo s Kristom ili odlazimo od Krista.

Ivan Krstitelj hoda pred Kristom i poziva nas neka pripravimo put na kojem ćemo hodati zajedno s Kristom. To je beskompromisna vjera.

Vjera koja nije „malo u jednu ruku pa malo u drugu ruku“.

Vjera koja nije „kako koji vitar puše“.

Vjera koja nije „negdje po sredini“.

Nema diskusije, nema razgovora i nema kompromisa, jer nema spasenja bez apsolutne, bezuvjetne i beskompromisne – istine.

Nas jedino istina spašava. Za prihvaćanje i svjedočenje beskompromisne istine mi se moramo pripremati. A nema boljeg koji bi nas tome mogao podučiti nego što je Ivan Krstitelj. On je zbog svoje beskompromisne vjere i glavu izgubio.

Naravno da to nije lako ali zar nam sam Krist nije rekao: „Ako vi ustrajete u mom nauku, zaista ćete biti moji učenici. Tada ćete upoznati istinu, i istina će vas osloboditi.“ (Ivan 8, 31-32)

S Bogom je sve moguće, uključujući i život bez kompromisa, jer kada god zauzmemo stav mi ne stojimo sami.

Krist stoji uz nas.

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Objavljeno

- datum

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno