Connect with us

Istaknuto

NEBESKI PROTOKOL

Published

on

Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: “Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” A i onome koji ga pozva, kaza: “Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.”

(Luka 14,1, 7-14)

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Luki (14, 1, 7-14) ističe dva komplementarna ali i dva različita stajališta.

Prvo, važnost poniznosti (naravno da se to odnosi na svakoga od nas) i

drugo, pravilno sastavljanje popisa gostiju kada priređujemo neku svečanost.

Poveznica između ove dvije komplementarne ali i različite stvari jest proslava nekog posebnog događaja.

U ovom čitanju riječ je o svadbi, a u nastavku je riječ o „objedu ili večeri“ – ali i u jednom i u drugom, riječ je o hrani, o proslavi i onima koji su pozvani.

Isus izrazito naglašava da kada nekoga pozivamo na „objed ili večeru“, dakle „za naš stol“, da budemo sigurni da to budu oni koji nam ne mogu to otplatiti, uzvratiti, nadoknaditi.

Isus tu samo još jednom ponavlja svoj radikalan stav iz Evanđelja po Luki (6,35) „Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro i pozajmljujte, a da ništa ne očekujete natrag!“

Isus ovdje ponavlja to nevjerojatno učenje (rekli bismo mi danas „nerealno učenje“) kako bismo vidjeli da je on smrtno ozbiljan kada je u pitanju njegova etika i konačno da bismo vidjeli koliko je radikalan u svojim stavovima.

Ako bismo mi počeli živjeti sukladno ovoj Isusovoj etici naši životi i naše društvo dramatično bi se promijenili. A mi to, iskreno govoreći, ne želimo.

Pokušajmo malo analizirati današnje čitanje.

Koliko je samo frapantne sličnosti s današnjim vremenom.

Ljudi koji su uzvanici dolaze, biraju sebi mjesta za stolom, promatraju se međusobno … pa zar se je bilo što promijenilo do dana današnjeg?

Svi znamo kako su i danas ti skupovi, “partiji”, domjenci ustvari mjesta gdje „natjecateljski“ duh vlada u potpunosti. Ljudi žude za priznanjem svog statusa i žude za istaknutim mjestom na svečanosti.

Protokol takvih društvenih zbivanja izuzetno je kompliciran i jako vodi računa o tome tko dolazi i tko s kim dolazi. Neizgovorena, nenapisana pravila određuju što će se zbivati i tko će i na koji način sudjelovati u nekom društvenom događaju. To se odnosi na sve razine, od onih sa čvrstim protokolarnim pravilima, pa sve do vjenčanja, rođendana, godišnjica braka, proslava mature …

Ukoliko takva, bilo pisana bilo nenapisana, pravila prekršite ili ih pokušate ignorirati ili tumačiti „po svoju“, vas zasigurno više ne će pozivati na takva okupljanja.

Ali vratimo se atmosferi sa samog početka. To su fascinantni prizori.

Svatko svakoga promatra, a „pravi fintu“ da to ne čini.

I onda počinje tzv. „hvatanje startnih pozicija“ kraj švedskog stola, hvatanje pozicija gdje će fotografi i kamermani najviše snimati, hvatanje pozicija uz razno razne „celebrity večeri“ … Sve je to nalik nekom velikom akvariju u kojem svi plivaju unokolo i gdje svi svakoga pozorno motre.

I u današnjem je čitanju tako.

Farizeji promatraju Isusa. „A oni ga vrebahu.“

Naravno da su se oni već prije podrobno raspitali o njemu i pozvali su ga, jer je Isus „u trendu“, on je trenutačno „in“ ali njihova je nakana namamiti ga u klopku, a ljudi najlakše upadaju u klopku kada je atmosfera neobavezna, opuštena, svečana.

Isus promatra svo to „hvatanje pozicija“ među pozvanima.

I kada je završilo to međusobno promatranje, spremni su za jelo.

Ali ukoliko nema na stolu onih malih ceduljica na kojima piše ime gosta vi onda morate „loviti“ mjesto.

I koje mjesto mi hvatamo?

Hvatamo mjesto za koje smo uvjereni da nama i pripada.

Međutim javlja se jedan problem.

Svi su sjeli.

Vi ste uspjeli sjesti na izuzetno visoko, počasno mjesto ali … uvijek to tako biva … netko jako bitan za organizatora/domaćina dolazi i ne da vas premještaju za jedno ili dva mjesta, nego vas šalju na – dno stola.

A to je uistinu ponižavajuće.

Svi u vas zure i naravno – naslađuju se.

Zato Isusov savjet – sjedni na zadnje mjesto, pa ako vrijediš neka te pomiču na više mjesto, vrijedi i dan danas, vrijedi do kraja svijeta.

Međutim ljudi kažu – pusti ti priče, hvataj ti mjesto, možda nitko važniji ni ne dođe. Jer kad jednom, u ovom našem svijetu, sam sebe posjedneš na dno, budi siguran da nitko prstom ne će mrdnuti da te unaprijedi. A kada zauzmeš sam vrh nitko te živ ne će pitati otkud ti tu – samo će ti se klanjati. Tako rezonira ovaj naš svijet. I mi u njemu.

Toliko je stvari Isus rekao koje su za našu logiku – paradoksalne.

Na prvi pogled ne čine se na mjestu ali u biti one to apsolutno jesu.

Kao kad je rekao da je put prema gore put prema dolje.

Ako želite popeti se prema Bogu onda se morate staviti u njegovu službu, a to predmnijeva biti skroman i ponizan, a sve to je otežavajuća okolnost za one koji žele visoko u ovome svijetu.

Ako želite biti visoko u Božjem kraljevstvu onda ponajprije mislite na druge, a ne na sebe i služite drugima. Logika ovoga svijeta kaže nešto drugo. Ona kaže da je drugi samo sredstvo koje ti može poslužiti pri tvom usponu u tvojoj karijeri.

Naš način promatranja obično je dijametralno suprotan onome što Bog želi, jer mi želimo biti dovoljni sami sebi.

A Bog želi da mi budemo dovoljni – drugima.

Jedini nači za to ostvariti, i to onako kako treba, jest usidriti sebe u Bogu i u Njegovoj Ljubavi i Mudrosti.

Jer to jedino funkcionira.

Definitivno.

U drugom dijelu današnjeg čitanja govori se o odabiru uzvanika.

Popis uzvanika se sastavlja prema dva kriterija. Ili ste „dužni“ nekoga pozvati, jer je taj vas pozvao na svoju večeru ili želite biti „u dobre“ s nekim ljudima, pa ih zato i pozivate.

Dakle plaćate ili vraćate dugove ili zadužujete druge prema vama.

Naravno postoji i onaj treći odnosno prvi razlog pozivanja ljudi, a to je zato što ih volite, što se u njihovom društvu ugodno osjećate i zato što od njih ništa ne očekujete za uzvrat.

Ali ovo naše društvo funkcionira na potpuno drugačijim postulatima.

Koliko ste samo puta čuli od javnih osoba kako se „sve mora prepustiti zakonima tržišta“, a ti zakoni su zakoni ponude i potražnje, zakoni duga i otplate, zakoni „ja tebi-ti meni“.

Ovaj naš svijet funkcionira po principu „dugovanja“.

Kažete vi da to i nije baš tako loše, jer kada ljudi ne bi osjećali neku vrstu obveze ili dužnosti vraćanja onog što su im drugi dali bilo bi nam puno gore nego što nam je.

Ali Isus je snažno i odlučno protiv takve filozofije življenja.

Isus tvrdi da na našu večeru moramo pozvati one koji nam ne mogu uzvratiti. Oni bi trebali biti naši gosti.

I sada se postavlja ključno pitanje – za kojim stolom mi želimo biti?

Za stolom ovog svijeta?

Za stolom gdje vlada protokol silnih i moćni?

Za stolom za kojim sjede bogati i slavni i gdje svatko računa na nekakav profit?

Ili želimo sjediti za Božjim stolom?

Za stolom gdje vlada Božji protokol?

Za stolom za kojim sjede oni koji nam ničim materijalnim ne mogu uzvratiti?

Ne zaboravimo, birajući stol za kojim ćemo sjesti biramo i svoje mjesto u vječnosti.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno