Connect with us

Tvrtko Dolić

Naš nacionalni identitet odredio je Branimir

Objavljeno

- datum

 U POTRAZI ZA IZVORNOM BOŽJOM ČESTICOM    Svaka Hrvatska novije povijesti bila je pseudomorfoza, hrvatski državnopravni okvir za nešto sadržajno protuhrvatsko. Starčević, Radić i Pavelić bili su hrvatski domoljubi, Broz je bio zločinac, a Tuđman prazno ništa. Svi su oni pogrešno uzdignuti na razinu hrvatskog identiteta.

Jedna drevna nacija mora se držati svog izvornog nacionalnog određenja, ili će nestati. Našu nacionalnu i vjersku supstancu davno je ograničio Branimir, koji je 879. preselio u rimsko feudalno stablo. Bio je to naš prvi ulazak u neku europsku uniju, naš prvi takav promašaj.Moramo se vratiti izvornom hrvatskom jeziku iz vremena prije Doseljenja. Korienski pravopis čini naš jezik jednostavnim i strancima lakšim za učenje. Pogreška je odstranjivanje helenskih i latinskih riječi, koje su mjera kulture jezika. Novost je govor mržnje, koji napadaju osobe iz kojih mržnja i govor mržnje naprosto isijavaju. Otvorena mržnja prema Hrvatima i prema svemu hrvatskom financira se iz državnog proračuna, a u tom smislu prilično su izdašni i fondovi Unije.

Naš slavni Dolazak konačno se pretočio u tragičan Odlazak. U stoljeću sedmom na Jadran je stigao snažan hrvatski kolektivitet, a danas uzmičemo jedan po jedan, kao pojedinci bez nacionalnog identiteta, odbacujući oružje kao na Bleiburgu, prepušteni surovom neprijatelju na milost. Nestao je i naš čuveni hrvatski prkos – neki narcisoid lanuo je da imamo svoju nacionalnu državu. Dramatično iseljavanje Hrvata iz Hrvatske nije posljedica nezaposlenosti, nego više poremećaj identiteta u psihozi beznađa i predatorske privatizacijske pljačke. Strašno je da su Hrvati u Irskoj kompatibilna populacija, a to nisu u Hrvatskoj.

Nacije su bivši robovi i barbari

Nazivi najvećih europskih nacija pravi su kupus. Francuzi su dobili ime po germanskom plemenu. Skoro sve današnje europske nacije rođene su u društvenom konfliktu ropstva i/ili potlačenosti. U jednoj nevjerojatnoj civlizacijskoj pseudomorfozi, barbari europskog sjevera popunili su okvire antičkih kultura. Kirov proglas o oslobađanju porobljenih plemena je religijska izmišljotina. Veliki Kir nije nikoga oslobodio, nego je premještao zarobljena i potlačena plemena za potrebe lakše kontrole nad carstvom. Kir nije tako oslobađao plemena, nego je tako porobljavao cijele teritorije, i to je radio uspješno, jer je uspostavio najveći imperij u ljudskoj povijesti. Kir nije osvojio samo Babilon, nego i cijele kozmose tog vremena: Mediju i Lidiju. Dakle, Kir nije oslobodio Judejce i Hrvate, nego je neka podređena plemena iz Perzije preselio u bazen Babilona, a odatle u Judeju, Galileju, u kaspijski bazen, i na obale Crnog mora. Za potrebe prava na zemlju doseljenih plemena, kreirane su legende o povratku iz ropstva. Na Sorboni je prije pedeset godina prihvaćena teza da su Hrvate iz Perzije potisnuli sukobi Alana i Skita u 8. i 7. stoljeću prije Isusa, ali se to može odnositi na samo manji dio hrvatske populacije u Perziji. U svakom slučaju, Hrvati su kao narod oblikovani u perzijskom sužanjstvu ili pod perzijskom dominacijom. Upisani smo u Darijevom punjenju proračuna. Nama je porez posve normalna pojava? Ili smo se povukli u pustoš Sjevera da izbjegnemo carske namete? Osjećaj potlačenosti snažio je hrvatski nacionalni identitet i za obje Jugoslavije.

Formirani u krilu drevnih civilizacija, Židovi i Hrvati danas predstavljaju najstarije živuće narode. U našem susjedstvu imamo posla s mlađim robljem, koje je zbog toga dramatično agresivnije, opako, strvinarsko. Starčevićevo Sclavoserbi zapravo se rascijepilo. Bizant je nakon odlaska Branimira u krilo Rima otvorio prostor Bugarima, da bi na kraju kreirao naciju Serva – Serba, koja se prirodno širila u širokom antičkom lovištu na robove. Poučeni takvim porastom srpske populacije, naši zapadni susjedi odabrali su srodan naziv Sclava – Slovenaca. Družine bez identiteta i obitelji, koje nisu pripadale nikuda, kao i nacionalno i plemenski neopredijeljeni tog vremena, prilazili su Srbima i/ili Slovencima. Sclavenci su se oblikovali kao interesna skupina. Otimali su talijansko, čak i prema Trstu, danas nadiru u Savudrijskoj vali, a sutra će svojatati cijelu Istru i Kvarner. Nedostaje nekakav oblik slovenskog svetosavlja, ali su već vidljive odgovarajuće promjene u slovenskoj “katoličkoj” konfesiji. Ime Rastko u Sloveniji je često. Kao i mnogim drugim europskim narodima bez antičkog korijenja, Slovencima paše da se narodi naguravaju u okvirima Staljinove državotvornosti, a to Hrvati ne smiju dopustiti. To je posve nedopustivo i na razini Zapadne civilizacije.

Spas je povratak Branimiru

Na što će sličiti buduća “hrvatska” država i ova Lijepa naša nakon što u našu povijest uđu svi ti nikakvi predsjednici, svi ti jalovi premijeri, bezvezni ministri, Jandrokovići i Jovići, svi ti generali desetari, i svi ti iskvareni društveni arbitri nečega i ničega? Ovo nije država, nego fukara i vukofukarija na svim razinama. Glavni su Hrvati predatori, od

Tomislavovo Hrvatsko Kraljevstvo i velike pobjede protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim planinama 927.

onih grabežjivaca iz stepe, prije prvog porobljavanja. Use, nase i podase. Stoka! Kao i posljednjih stoljeća, presudno je obnoviti održiv koncept nacije, na neupitnim dražavnopravnim temeljima. Jako je važno odbaciti svaki novi kult ličnosti, bez obzira jeli riječ o Josipu Brozu ili Franji Tuđmanu, pa i kada su u ponudi istinske novovjeke nacionalne veličine i/ili mučenici: Ante Starčević, Stjepan Radić i Ante Pavelić – ustaša protiv prve Jugoslavije. Svaki novi kult ličnosti pridodaje se na planu poništavanja temeljnog bića nacije. Svi ti likovi ne izlaze na razinu svjetske povijesti, pa su na svoj način u funkciji potiskivanja najstarije nacije u Europi.

Za razliku od takvih, bili oni mučenici ili ne, naš kralj Branimir bio je prvi protagonist svog vremena. Odlučivao je o tome koje će rimsko carstvo postati vodeće, pomjerao je granice imperija, odlučivao je o našoj sudbini na razini milenija. Nije branio svoj osobni status kralja u bizantskoj feudalnoj hijerarhiji, nego je učinio osobnu žrtvu i odrekao se bizantske krune da bi Hrvati zadržali svoj dio Jadrana i svoje jadranske otoke. Vrijeme će pokazati da je pogriješio, jer je Bizant odgovorio otvaranjem većeg prostora Bugarima, pa je uskoro Simeon ugrozio i sam Carigrad. Bizant je pokušao uspostaviti ravnotežu kroz kreiranje sclavenske rase, da bi na rubovima imperija na svoje došli i oni koji ništa nemaju – Nemanjići. To je za Hrvate i Bugare proizvelo dalekosežne negativne posljedice. U takvim budalaštinama nazirao se konačni kraj najmoćnije antičke civilizacije. Da Branimir nije prirastao uz feudalno stablo Rima, Crkva u Hrvata ostala bi neovisna o Rimu, pa bi Hrvati nakon dolaska Turaka uživali vjersku toleranciju. Hrvatsko plemstvo u Bosni, uključujući sve veće posjednike, ne bi konvertiralo na islam da sačuva posjede. Isto tako, hrvatska populacija i hrvatska kultura izbjegli bi negativne učinke celibata. Gledano u širini vremena, Branimir je pogriješio, ali je determinirao naše nacionalne i vjerske odrednice. To je fakat i to ne možemo poništiti. I, nije to sve skupa moj nekakav osobni odabir, ili nekakav kapric u odnosu na novovjeke političke nakaze, što mi mnogi predbacuju. Zapitajte se zašto Srbi ne dopuštaju na svojoj nacionalnoj razini bilo kakvo izjednačavanje sa Siledžijom Dušanom i Svjatim Savom. Draža i svi ti Karađorđevići i Obrenovići, kao i Sloba, tvorac Republike Srpske u BiH, svi su oni Druga liga istok. Pokušajte Engleze navesti da temelj njihove nacije postane Winston Churchill, bez obzira koliko je osobno pridonio padu Adolfa Hitlera i nacističke Njemačke.

PETA KOLONA OSPORAVA HRVATSKE KRALJEVE

Krešimir Petković prozvao Dejana Jovića

Nakon što je Dejan Jović kao glavni urednik časopisa Politička misao dao prostor njemačkom politologu i političaru Thomasu Bicklu i njegovom veličanju sporazuma Drnovšek – Račan, ostavku u uredništvu tog časopisa podnio je Krešimir Petković, docent na Fakultetu političkih znanosti. “Pozdravljam pluralizam, slobodu izražavanja različitih političkih stajališta, ali upozoravam i na problem krivotvorina koje dobivaju akademsku legitimaciju i kao takve se reproduciraju u političkim sukobima pa i u različitim pravnima arenama” – izjavio je Petković. Već sam ukazivao na evidentno protuhrvatsko djelovanje Dejana Jovića, koje provodi o našem trošku, kvalitetno uhljebljen na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Jović sustavno potkopava hrvatsku državnopravnu ostavštinu. U posljednje vrijeme negira i pravni značaj Zavnoha, ali ne u smislu redukcije Hrvatske do Une, nego na planu poništavanja bilo kakve pravne osnove za postojanje hrvatske države. Hrvatski kraljevi su izmišljotina, sugerira nam Dejan – u tome smislu dobio je potporu i Tvrtka Jakovine. Siledžija Dušan bio je car, a Tomislav niti kralj. S nestrpljenjem očekujem Jovićevu reinterpretaciju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Zanimljivo, Dejan Jović i Tvrtko Jakovina podržavaju kult Franje Tuđmana i samu ideju da se hrvatska državnost oslanja na Tuđmana. Jer, ako je Tuđman tvorac Hrvatske, onda ona prethodno nije postojala, pa zapravo nema nikakvo državnopravno utemeljenje.

Tvrtko Dolić

Komentari

Tvrtko Dolić

Sveukupno izdvajanje za Drugi mirovinski stup trebamo preusmjeriti u zdravstvo

Objavljeno

- datum

SPAS JE SVE SUPROTNO PRIJEDLOZIMA DANIJELA NESTIĆA   Vlada pokušava spasiti javno zdravstvo i poduzetnike, pa predlaže da se svi doprinosi na bruto plaću u zbrojnom postotku 17,2% preusmjere u jedan doprinos 16,5% za zdravstvo. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta Zagreb savjetuje da se 1% doprinosa na plaću preusmjeri u privatan i obvezan !! mirovinski stup pod kontrolom stranih banaka.

Vlada namjerava tri doprinosa na bruto plaću svesti na jedan  – doprinos za zdravstvo. I zaposlenost i zaštita na radu, sve je to na svoj način zdravlje. Vrijedi i obrnuto. Trenutno je struktura doprinosa na bruto plaće ova: 15% za zdravstvo, 1,7% za zapošljavanje i 0,5 za zaštitu zdravlja na radu – sveukupno 17,2 posto doprinosa na bruto plaću, skoro petina. Nemojte previdjeti da zrcalna deblja petina po istoj “bruto” osnovici odlazi kroz doprinose iz plaće, za obvezno mirovinsko osiguranje – 15% u državni Prvi stup i 5% u privatni Drugi stup pod kontrolom stranih banaka. Restrukturiranjem današnjih doprinosa 17,2% na bruto plaću u jedinstven doprinos 16,5% na bruto plaću i strogo za zdravstvo, vlada pomaže potonulom zdravstvu i preopterećenim poduzetnicima. Bilo bi dobro da konačno ozdravi i samo zdravstvo, pa da se pokrije sa 15% ili 16,5% na bruto plaće, ali to neće dopustiti farmaceutska industrija. Na neke zdravstvene preglede čeka se preko dvije godine. Uskoro ćemo svoju novorođenčad prijavljivati za njihove zdravstvene preglede u zrelo doba. Bolje je podignuti kvalitetu zdravstva i zdravlja, time života i starosti, doživjeti crkavicu od mirovine, nego sitno povećati mirovinu koju će malo tko dočekati. Zapravo se pune mirovinski fondovi – Nestić i ekipa ne najavljuju veće mirovine na konto Drugog stupa čak i ako se izdvajanje u taj stup udvostruči. Ne zanimaju ih umirovljenici, nego samo punjenje “mirovinskih” fondova, koji umirovljenicima neće vratiti ništa. Fondovi Drugog stupa muku muče s nekoliko prijevremenih umirovljenja u prošloj i ovoj godini. Riječ je o gigantskoj privatizacijskoj pljački, koja kontinuirano teče iz mjeseca u mjesec. Koncepcija privatnog i obveznog mirovinskog stupa toliko je drveno željezo da neće pomoći niti povećanje dobne granice za redovno umirovljenje na 67 godina. Pad kvalitete našeg zdravstva pomaže mirovinskim fondovima, jer mnogi zbog toga neće doživjeti svoje umirovljenje. Dizajneri našeg mirovinskog sustava stalno previde prijevremena umirovljenja, a umirovljenja svakodnevno imamo na desetke.

Nevjerojatna “logika” Danijela Nestića

U državi je pokrenuta utrka tko će zagrabiti u doprinose na bruto plaću. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta Zagreb predlaže da Andrej Plenković, Milan Kujundžić i ekipa odustanu od povećavanja doprinosa za zdravstvo. Što slijedi? Rasterećenje poduzetnika za svih 2,2% ostalih doprinosa na bruto plaću? Ne, ništa od toga – Nestić predlaže da se uz postojeći doprinos 5% iz bruto plaće za Drugi mirovinski stup pridoda 1% na bruto plaću. Druga je Nestićeva opcija jednako inteligentna: da se poveća doprinos za Drugi mirovinski stup na 6% i smanji doprinos za Prvi stup na 14%. Dakle, Nestić ne predlaže da se poveća izdvajanje u državni Prvi stup, onaj koji je cijelo vrijeme namirivao i namiruje sve mirovine, nego traži da se poveća izdvajanje u Drugu stup, s kojim upravljaju osiguravajuća društva naše 4 najveće banke u stranom vlasništvu: Zaba, PBZ, Erste i Raiffeisen. A samo na Ledu, fondovi Drugog stupa izgubili su pola milijarde naših kuna. Smrtonosnu mirovinsku reformu iz 2002. provela je Partija, koja se upinje tu budalaštinu prikazati u pozitivnom svjetlu, što je nova budalaština, zapravo drskost i bezobrazluk. Od dotadašnjih 20% doprinosa iz bruto plaće u državni mirovinski fond, četvrtina je preusmjerena u novosnovani (privatan i obvezan!) Drugi mirovinski stup s fondovima u spomenute četiri banke. Samo za upravljanje fondovima Drugog stupa, osiguravajuća društva naplatila su nam u 10 godina 4 milijarde kuna, i za toliko smanjila kumulacije Drugog stupa. Glavni promotori koncepcije privatnih i obveznih fondova pod kontrolom banaka i njihovih osiguravajućih društava bili su Davorko Vidović, Mirando Mrsić, Danijel Nestić i Velimir Šonje. Posljednji je neko vrijeme tiho, svjestan da je komunjarska mirovinska reforma totalni promašaj. Utihnuo je Silvano Hrelja, jer je zaista neukusno da kao šef lijeve umirovljeničke stranke zastupa interes financijske oligarhije.

Ekonomski institut zarez Zagreb

Danijelu Nestiću je okrilje Ekonomski institut Zagreb, što zvuči kao znanstvena razina, a zapravo se kampanja u korist Drugog stupa oslanja na interesne skupine daleko od samih osiguranika. “Ono što bih predložio vladajućoj koaliciji je, pak, da odustane od povećanja doprinosa za zdravstvo, ali da za jedan posto poveća ulaganja u Drugi mirovinski stup, no uz uvjet da Ministarstvo rada odustane od ukidanja dodatka 27% za Drugi stup te da pronađe model da ga se isplaćuje i za članove Drugog mirovinskog stupa” – izjavio je Nestić. Naoko nam Nestić daje nekakvu informaciju, a zapravo obmanjuje naciju, jer vlada ne ukida mirovinski dodatak 27% za Drugi stup – za one koji odlaze u mirovinu i po Drugom stupu takav mirovinski dodatak nije niti predviđen. Nestić računa da će s takvom svojom neistinom posijati u Javnosti uvjerenje kako Vlada RH ruši nečija stečena prava. A sam Drugi stup osnovan je pod opravdanjem da će donijeti umirovljenicima dvostruko u odnosu na uplaćeno. Na žalost svih nas, nisu namireni umirovljenici, nego svi ti paraziti na mirovinskim fondovima. Sve su zemlje znanstveno i praktično odbacile ovakav Drugi mirovinski stup, kao privatan i obvezan, jer je to nepremostiva kontradikcija, obvezivanje nacije na podložnost neprekidnoj pljački do kraja svijeta. Sve su to zemlje učinile, sve osim Hrvatske, koja je jedna nevjerojatna krava muzara, na raspolaganju stranom interesu, domaćim parazitima, i svemu onome što uništava ovu zemlju i ovu naciju. Kada Nestiću napomenete da su sve zemlje ukinule ovakav Drugi stup, on ignorira pitanje i prodaje nam obmane poput spomenute. Imamo svu silu instituta i učilišta, koji su zapravo jalovi trošak, daleko od proizvodnje ili nekog drugog smisla, da stvarna znanstvena istraživanje ne spominjemo. Strani interes novači cijelu vojsku “analitičara” koji nameću rješenja na štetu nacije i države. Znate, 15 godina Nestić gleda kako se svake godine prelijevaju naše milijarde, direktno iz bruto plaća u fondove banaka, država se zbog toga dvostruko i skupo zadužuje, a Nestić u tome ne vidi ništa loše za ovu zemlju i njene stanovnike. Nestić prigovara da je Jadranka Kosor prije sedam godina dopustila povratak u državni Prvi mirovinski stup osobama koje su 2002. bile u dobi od 40 do 50 godina. Takvim osiguranicima bilo je dopušteno da biraju hoće li ostati u Drugom stupu. Vidite, Nestić kao nekakav deklarirani pobornik liberalne ekonomije frenetično zastupa privatan Drugi stup kao obvezan, i još vidi kao nepravdu što su neki osiguranici Drugom stupu, bankama i njihovim osiguravajući društvima, rekli: ne, hvala! Zašto ga to toliko smeta, ako je Drugi stup nešto pozitivno za bilo koga osim za spomenute banke u stranom vlasništvu? Zašto se u korist fondova Drugog mirovinskog stupa redovno javlja Nestić? Jeli u pitanju znanstvena prisutnost ili goli interes, Nestića, Ekonomskog instituta, ili neke šire “znanstvene” mreže? Kao, on je savjestan, pa se protivi tome da osiguranici odaberu lošiju varijantu. Moš si mislit!

Okrugli stol u Saboru

Profesor Ivan Lovrinović je svojevremeno kao saborski zastupnik i član Mosta organizirao Okrugli stol Hrvatskog sabora na zanimljivu temu: treba li Drugi mirovinski stup ostati obvezan? Zagovornici tog koncepta Mirando Mrsić, Silvano Hrelja, Velimir Šonje i Danijel Nestić pozvali su na vjeru, dok su profesor Lovrinović i prisutni znanstvenici iznijeli konkretne argumente za zamrzavanje Drugog mirovinskog stupa kao obveznog, odnosno za obustavu daljnjih obveznih uplata u Drugi mirovinski stup. Profesor Lovrinović napomenuo je da nije riječ o ukidanju Drugog mirovinskog stupa – formirane kumulacije u fondovima u vlasništvu banaka koristili bi svi osiguranici koji su u te fondove uplaćivali, onoliko koliko su uplatili, na temelju procedura koje bi postavile pravedan preračun. Profesori Ivan Lovrinović i Drago Jakovčević predlagali su obustavu daljnje uplate u Drugi stup već zbog toga što su svake godine povećavale naš dug za oko 10 milijardi kuna, koliko košta finaciranje generiranog manjka u državnom Prvom mirovinskom stupu, onome koji namiruje mirovine. Profesor Jakovčević sklon je potpunoj dekonstrukciji Drugog mirovinskog stupa, u smislu da se njegove kumulacije prebace u državni fond, ali to opet ne znači da bi budući umirovljenici imali pravo na mirovinski dodatak iz proračuna.

Famozni mirovinski dodatak do 27 posto

Pokazalo se da je sotonizirani Ivo Sanader bio daleko pravedniji od ostalih “poštenih” premijera i predsjednika. Da ne bude nesporazuma, Sanader je bio dovoljno pošten da uvede proračunski dodatak do 27% na mirovine za one umirovljene samo na temelju državnog Prvog stupa, odnosno za one kojima je napravljen izračun mirovine na ukupan radni staž u vremenu kada je bilo baš svega, u negativnom smislu. To su uglavnom osobe sa stresnim iskustvom otimačine u dvije opeke društvene formacije. Ne vjerujte Danijelu Nestiću da je to bila nepravda prema onima koji idu u mirovinu na temelju oba obvezna stupa, prvog i drugog. Riječ je o posve različitim mirovinskim matricama – zapravo starije osobe s mirovinskim dodatkom do 27% lošije su prošle nego što će proći mlađe osobe u kombiniranom umirovljenju po oba obvezna stupa – međugeneracijska solidarnost ima u sebi elemente i solidarnosti na razini različitih društvenih uređenja i na razini zasebnih deformacija tih sistema. Jednostavno se prenose druga vremena – u slučaju mlađih naraštaja, nije potrebna povratna evaulacija bilo čega, jer je kuna relativno stabilna, vezana na euro. Izračun mirovine za one osigurane u samo državnom Prvom stupu prilagođen je dugom razdoblju različitih ekonomskih i formacijskih udara na osiguranike i umirovljenike, pa se takav izračun ne može primijeniti za one koji su radili u relativno stabilnijem razdoblju. Dodatak do 27% na mirovinu strogo po Prvom stupu i na temelju plaća koje je nemoguće točno evaulirati, to je pravo i minimalna pravda, ali ne i za “kombinirane umirovljenike” obveznih stupova. Kao i na okruglom stolu u Saboru na temu Drugog stupa, “znanstvenik Nestić” često koristi religiozne pojmove.

(1991-97) HDZ-ovo uništavanje mirovinskog sustava

Može se reći da su udbaši i komunjare zloupotrijebili osamostaljenje SRH/RH. Oslobođeni beogradskog nadzora, naprosto su podivljali. Pod izgovorom tranzicije iz komunizma, udbaški HDZ provodio je nezamislivu privatizacijsku pljačku, koja se praktično pretvorila u obična drumska razbojstva. Isto se ponavljalo kasnije, nakon svakog HDZ-ovog povratka na vlast. Rat je koštao, ali su u Hrvatskoj ostala silna sredstva prethodno prelijevana prema Beogradu i saveznoj državi, uključujući JNA i sve te savezne policije, savezne tajne službe i sve te inozemne projekte, od nesvrstanih do svrstanih u različite komunističke blokove, pa sve do naoružavanja komunističkih “revolucionara” u obavještajno i ekonomski destabiliziranim državama. Sve je to pokradeno, i još je HDZ imao obraza prikupljati pomoć, u inozemstvu i doma, sve do mjesne zajednice. HDZ je preuzimao sakupljene priloge bez davanja potvrda, pa se iz te “braniteljske” kase kralo nemilice. HDZ je namjerno uništavao poduzeća, napose proizvodne cjeline, da ih osudi na privatizaciju i prodaju za marku – dvije, a cilj je bio ovladavanje nekretninama na prestižnim lokacijama. U nebrojenim sličnim oblicima privatizacijske pljačke, HDZ je za privatizacijske i slične potrebe pokrao mirovinske kumulacije. Istovremeno je provodio brojna prijevremena umirovljenja, najčešće s one strane zakona. Sve to učinilo je mirovinski sustav neodrživim.

(1998-99) Rušenje mirovina

Mirovinski fondovi bili su iscrpljeni, broj umirovljnika dramatično je rastao, staž se prodavao u bescijenje, stižu i umirovljenja branitelja, bilo da su teško ranjeni ili da im je drugačije tijekom rata uništeno zdravlje, da bi se usporedo s agresijom na RH održao broj partizanskih mirovina, da bi na svoje došli i svi ti jugoslavenski dužnosnici i naši očitovani neprijatelji iz Pokreta za Jugoslaviju, Labradora i sličnih petih kolona, koji su učinili sve da ova zemlja propadne, da bi mirovine u RH uživali i registrirani četnici. Prirodno svemu tome, udbaši HDZ-a zaštitili su svoje i 1998. došli na ideju smanjiti nove mirovine kroz njihov novi izračun. Aplicira se cijeli mirovinski staž, umjesto deset najboljih godina. Mnogi su 90-tih radili za plaću od 200 – 300 njemačkih maraka. Danas je to razina 800 – 1200 eura ili tu negdje, ali korektna evaluacija nije primijenjena, da ne govorimo o godinama kada je plaća stizala u inflacijskim dinarima. Zamislite da neku stariju zgradu u New Yorku procjenjuju na temelju prosječne vrijednosti unutar 2 stoljeća, uključujući vrijeme kada je plaća bila 3 dolara. Traume rata povećale su smrtnost, suicid je zahvatio i razočarane branitelje, ali sve to nije moglo kompenzirati brojna prijevremena umirovljenja. Branitelji su sustavno izbacivani na marginu života o trošku mirovinskih fondova. Prijevremena umirovljenja dokrajčila su državne mirovinske fondove.

(2002) Ivica Račan doslovce ubija pokradeni mirovinski fond

Nakon što je državu enormno zadužio kroz gradnju autocesta, Ivica Račan i ekipa dodatno su raskopali mirovinski fond, otvarajući tako potrebu za prodaju iliti poklanjanje Ine Mađarima kroz 25% plus 1 dionicu Ine i ključno financijsko upravljanje. Sve za pišljivih 505 milijuna dolara (s crtom), što je ispod današnjih jamstava Uljanika. Sve da se spasi proizvodnja Ine, da se moderniziraju naftne rafinerije, a ono se rafinerije zatvaraju. Proizvodnja Ine preseljena je u Mađarsku. Te indikativne 2003. godine prebačeno je u fondove Drugog stupa dvostruko više nego što smo dobili za Inu. HDZ i SDP natjecali su se u tome tko će jače i brže uništiti Hrvatsku. Dakle, Davorko Vidović i partijska družina godine 2002. bacili su pokradeni državni mirovinski fond na aparate. U okvirima kampanje za prodaju Ine, Vidović, Račan, račanovci, titoisti i pripadno podzemlje, odlučili su da 5% iz bruto plaća ide u privatni Drugi stup, uz poček 15-20 godina glede povrata osiguranicima, onima koji će ići u kombiniranu mirovinu po oba stupa. Svake godine 5-6 milijardi kuna slivalo se u fondove osiguravajućih društava četiri spomenute banke, bez ikakvih obveza. Samo u 2017. fondovi su umanjeni za 370 milijuna kuna na konto upravljačkih usluga osiguravajućih društava. Koliko su koštale naručene analize, i kako su se sve prali naši umirovljenički novci, to će ostati voda duboka, kao i svaka druga privatizacijska pljačka.

(2007) “Kriminalac Sanader” spašava sirotinju 27%

Ovdje ću napomenuti da sve trebamo gledati na razini razlomaka, jer postoci znaju prevariti. Stopa PDV-a je četvrtina – 25%, a “preračunska stopa” za izračun PDV-a u nekoj krajnjoj cijeni je petina – 20 posto. Kod mirovinskih fondova imamo druge odnose. Četvrtina mirovinskog doprinosa (5 posto iz bruto plaće) odlazi u Drugi stup. Sada ulazimo u magiju postotaka – to je trećina u kumulacijama Prvog stupa. Četvrtina je 25% sveukupnog mirovinskog izdvajanja, ali je manjak u državnim kumulacijama zapravo 1/3 uplaćenog u Prvi stup, odnosno 33,33%. Nekakav prosjek izračuna i preračuna naknade 27% nije tako apliciran, nego je postavljen kao gornja granica, da bi sve bilo umanjeno do 27%, ovisno o godinama manjeg punjenja državnog fonda i ovisno o konkretnim godinama izračuna. Naravno da nema tata do Hrvata – ne aplicira se disperzija dodataka do 33,33%, nego do 27%. Niti Sanader nije posve pošten. Umjesto pravednih 50% posto, koji bi pokrili dug države i s osnove smanjivanja izdvajanja u Prvi stup i s osnove promjene izračuna mirovine, Sanader se odlučio da s jednim dodatkom do 27% ispravi dvije nepravde, i taj mu je spin uspio. Svi su plakali za svojih najboljih 10 godina, i tako previdjeli da je kumulacija državnog fonda smanjena za četvrtinu, i da se država enormno zadužuje da namiri aktivne mirovine. Naravno da su mirovinski sustav i koncepcija Drugog stupa doživjeli potpuni slom, ali se to krije zbog svih tih uhljeba i parazita nalijepljenih na fondove.

(2016-18) Novo bjesnilo nametnika

Zašto kombinirani osiguranici Prvog i Drugog stupa nemaju pravo baš na nikakav mirovinski dodatak iz proračuna? Pa, prije svega, uglavnom je riječ o mlađim osiguranicima, koji su radili i radit će u uvjetima kune fiksirane na euro. U svome punom radnom vijeku nisu bili izloženi značajnijim oscilacijama glede plaća, jer je mirovinska mafija pridržala stagnaciju – svaki rast plaća zakonski nameće povećavanje mirovina, ali niti to kod nas nije ispoštovano, jer to ne paše mirovinskim fondovima, odnosno bankama. Porast prosječne plaće kod nas je pokazatelj društvene deformacije – većina radi za istu crkavicu, a drski pojedinci u svome komotnom “kapitalističkom” mahnitanju, bez ikakvih kontrolnih mehanizama, ubirali su i 700 tisuća kuna mjesečno. Za potrebe takvih nezajažljivih predatora, vlada namjerava ukinuti najvišu poreznu stopu 36% u obračunu plaća. Prosječna plaća stalno raste, a plaće zapravo stagniraju. “Kombinirani umirovljenik” cijeli svoj staž mirovinski se oslanja na svih 20 posto kumuliranja – četvrtinu mirovine, pa dodatak do 27% može tražiti samo od fonda u kojemu “štedi”. Dakle, nema nikakve zakonske niti ljudske osnove da budući “kombinirani umirovljenici” dobiju bilo kakav mirovinski dodatak na teret proračuna, odnosno na trošak svih nas. Kako se pokazalo da su nas kreatori i promotori Drugog mirovinskog stupa lagali dugih 16 godina, sada naprosto bjesne, pa traže da proračun preuzme dug privatnih mirovinskih fondova, odnosno da država i za “štediše” doda proračunski dodatak do 27%, što je van pameti. Ako su bankarski fondovi zaista poslovali s velikim dobitkom, kako se hvale, tko im smeta da svojim osiguranicima dodaju neki dodatak, uz četvrtinu mirovine koju moraju podmiriti – tri četvrtine uvijek će namirivati okljaštreni Prvi mirovinski stup. Zaposlenicima je prodana obmana da im to odgovara, jer će i sami jednog dana završiti u kombiniranoj mirovini, a istina je suprotna – zaposlenici su natovareni dvostruko.

Filozofija Mrsića, Vidovića i Nestića

Kako su sve zemlje ukinule ovakav obvezan i privatan Drugi mirovinski stup, prijedlozi da se kod nas izdvajanje u taj stup poveća predstavljaju mješavinu drskosti, bezobrazluka, idiotizma i najgorih namjera prema ovoj državi i prema ovoj naciji. Ničim se ne mogu opravdati, a najmanje s povikom Gordana Marasa u Saboru: “Ne dam vam svoje novce!” Ako su to njegovi novci, neka ih pokuša podignuti. Mrsić, Vidović i Nestić imali su prste u dizajniranju i/ili redizajniranju ovakvog privatnog i obveznog Drugog mirovinskog stupa. Davorko Vidović bio je ministar rada i socijalne skrbi u vladi Ivice Račana, dok je Mirando Mrsić bio ministar rada i mirovinskog sustava u vladi Zorana Milanovića. Možete samo zamisliti koliko se stranačkih uhljeba nalijepilo na fondove Drugog mirovinskog stupa. Dodajte tome sav taj domaći nepotizam, pa i sve te interesne mreže, koje se preklapaju i s petim kolonama. Kada je Višnja Fortuna, predsjednica Matice umirovljenika Hrvatske, upitala Vidovića zašto su sve države ukinule ili zamrznule ovakav obvezan Drugi mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske, i još napomenula da je Češka odbacila uvesti takvu glupost, Vidović je šutio kao zaliven. Ali, kada nam koncentracija popusti, Vidović, Mrsić i njihovi trubači ponovno su pametniji od cijelog svijeta. Model je preuzet od Svjetske banke!

Marko Pavić utapa se u sivilo korupcije

U svojoj prvoj najavi mirovinske reforme, ministar Marko Pavić najavio je ukidanje privatnog Drugog mirovinskog stupa kao obveznog. Osiguranik bi dobio mogućnost da se neposredno prije umirovljenja izjasni hoće li svoju “štednju” prebaciti u državni Prvi stup i tako ostvariti zakonsko pravo na proračunski dodatak 27%. Dan po dan, i razotkrivena je obmana Marka Pavića – ideja je da se mirovinski dodatak proširi na sve buduće umirovljenike, uz pomoć takvog prelaska ispod duge u trenutku umirovljenja. Drugi stup ostaje obvezan, i vlada se obvezuje analizirati ima li prostora za povećavanje izdvajanja u Drugi stup. To znači da se najavljena reforma u korist osiguranika i države pretvara u reformu za potrebe stranih banaka – njihova osiguravajuća društva i dalje će raspolagati s mirovinskom štednjom nekog osiguranika, a kada se pojavi “prljavi” posao bavljenja s konkretnim osiguranikom i njegovom mirovinom, to će se prebaciti na neko specijalizirano društvo, a država će iz proračuna (naš novac) dodati 27%.

MLADEN MILIČIĆ

U upotrebi je obmanjivački prikaz obračuna plaća

Prije skoro deset godina, Mladen Miličić ukazao je na nepotrebnu zbrku u terminologiji obračuna plaća, koja običnom poreznom obvezniku zamagljuje odnose. Ako poslodavac namiruje bruto plaću i doprinose na bruto plaću, onda bi termin bruto plaće trebao obuhvatiti i današnje doprinose na plaću, koji bi tako postali doprinosi iz bruto plaće. Kako pritisak na vladu vrše oni s velikim primanjima, krenut ćemo od bruto plaće 40.000 kuna. Za nju doprinosi na plaću 17,2% uzimaju 6.880 kuna, pa je bruto plaća praktično 46.880 kuna. Takozvani “doprinosi na plaću” u sveukupnom brutu nisu 17,2%, nego 14,68%. Mirovinski doprinosi iz bruto plaće 20% čine samo 17,06% u stvarnoj bruto plaći. Zašto strukture nisu prihvatile takve prikaze, koji prividno smanjuju doprinose? Kao, država grabi manje! Pa, ključ je perfidna obmana da država i proračun na bruto plaću sjedaju samo 20%. Po prihvaćenoj terminologiji, prvi neto je 80% bruto plaće, odnosno 32.000 kuna. A stvarno je to 68,26% stvarne bruto plaće, onoga što poslodavac uplaćuje. Država i proračun zagrabe 31,74%. Tek nakon toga sjeda porez iz plaće 24% na 17.500 kuna, što oduzima 4.200 kune, a na razliku 10.700 kuna sjeda 36%, što oduzima 3.852 kuna, pa na kraju uhljebu ostane “samo” 23.948 kuna –  država grabi pola stvarne bruto plaće – “doprinosi na bruto plaću” tako se prikazuju da se ne vidi da država grabi pola. Slično vrijedi za manje plaće, pa ti kume budi konkurentan. Što Vlada RH radi s tolikim novcima? To bi trebao biti naš novac, ali nije tako.

 

POREZNA REFORMA

Sramotno ukidanje najviše stope poreza u obračunu plaća

Glede poreznih stopa u obračunu plaća, vlada ima dvojbu: (1) Za poreznu stopu 36% pomaknuti razred sa sadašnjih 17.500 kuna na 35.000 kuna, i (2) Ukinuti poreznu stopu 36%. Kako nas informira dnevno novinstvo, Zdravko Marić, Andrej Plenković i ekipa dobili su podršku HNB-a, Zdeslava Šantića iz Splitske banke OTP grupe, Danijela Nestića i Ekonomnskog instituta Zagreb, Hrvoja Stojića iz Addiko banke i Zvonimira Savića iz HGK. Sindikalisti Vilim Ribić i Mladen Novosel nazvali su vladinu najavu ukidanjem socijalne države. Odustajanje od progresivnog oporezivanja plaća zapravo ruši postojeći društveni poredak. Kako god završi to očigledno ubijanje socijalne države, nije to ustupak najobrazovanijima, IT stručnjacima, i liječnicima, nego samo top managementu, koji zapravo nitko ne treba. Upravo takvi čine sve sustave nepodnošljivim, a u proizvodnji ruše zahtjev konkurentnosti.

 

JOSIP TICA

Povećati osobni odbitak

Uvijek inteligentni i originalni Josip Tica s Ekonomskog fakulteta Zagreb glede promjena u oporezivanju plaća ne slijedi tu svoju “svojeglavost”, nego predlaže da Vlada ostane na tragu nekih prethodnih izmjena. Naime, početkom 2017. aplicirano je povećanje osnovnog osobnog odbitka s 2.600 na 3.800 kuna – profesor Tica predlaže ponavljanje recepta koji je donio pozitivne rezultate. Naravno, zaposlenici s više djece i malom plaćom izgubili su osjećaj da ih država pomaže, ali ih izostajanje demografske politike nije iznenadilo. Naime, povećani su koeficijenti za djecu, uzdržavane članove i invalidnost, ali to onima s malim plaćama nije značilo ništa. Profesor Tica drži da ukidanje stope 36% ili proširivanja razreda za nižu stopu 24%, neće donijeti nikakve pozitivne demografske pomake. Ovdje se otvara pitanje na što odlaze novci onih s najvišim primanjima, i koliko strani interes nameće neravnoteže u plaćama. Nitko neće kupiti novi automobil zato što mu plaća poraste za 100 kuna, ali će onima s najvišim plaćama ostati i za nove terence za djecu. Osobno sam mišljenja da su vladine porezne izmjene kozmetika i da bi vlada trebala uvesti obvezan (mjesečni) dječji doplatak početno 500 kuna po djetetu. Ovako ispada da smo bandi prepustili upravljanje i korištenje ove države i njenih resursa bez ikakvog zaštitnog mehanizma za naciju.

 

DUBRAVKO RADOŠEVIĆ

Novac je dobar sluga, ali loš gospodar

Znanstvenici su oni visoko obrazovani ljudi koje vrijeme i rezultati kao takve potvrde. Prije tri godine, u zborniku “Financijalizacija i finacijska kriza u jugoistočnim europskim državama” objavljeno je zanimljivo istraživanje jakog međunarodnog znanstvenog tima, u koji su ušli Dubravko Radošević i Vladimir Cvijanović. Radošević je prilikom prezentacije tog zbornika govorio o “procesu prekomjernog jačanja financijskog nad realnim sektorom ekonomije, rastu zaduženosti svih sektora društva, ubrzanom rastu dugova iznad razine održivosti, moralnom hazardu banaka, stvaranju ‘špekulativne ekonomije’, odnosno tzv. bubble-ekonomije, kada najveći iznos kapitala odlazi u neproizvodne sektore, kao što su špekulacije s nekretninama i vrijednosnim papirima, tako da to dovodi do prevelikog rasta cijena nekretnina (tzv. housing bubble) i precijenjenosti dionica (tzv. equity bubble). Špekulativni baloni nakon nekog vremena pucaju, dolazi do tzv. dezinflacije (inflacija se ubrzano smanjuje), imovina financirana kreditima banaka gubi na vrijednosti, ulagači imaju gubitke na vrijednosti imovine, rastu nenaplativi zajmovi kod poslovnih banaka i deflacija započinje ciklus tzv. dugovno-deflacijske krize (ustvari ‘ekonomske depresije’), koju obilježavaju brojni stečajevi, nelikvidnost, ovrhe, zastoj banaka u kreditiranju (credit crunch), rast nezaposlenosti, pad ukupne potrošnje, pad proizvodnje, aktiviraju se ‘fiskalni stabilizatori’ (rastu javni dug i deficit državnog proračuna jer se sužava porezna osnovica ekonomije) itd.” Upravo je financijalizacija, kao novodobno intenziviranje tokova kapitala kroz mehanizme liberalizirane financijske industrije, proizvela tešku ekonomsku krizu. Prema Radoševiću, lijek je provedba definancijalizacije.

Tvrtko Dolić/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

OLUJA JE OZNAČILA SLOM SRPSKOG NACI-FAŠISTIČKOG PROJEKTA

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: youtube)

Majka svih bitaka, VRO Oluja pomela je terorističko-četničku razbojničku bandu u samo 84 sata i tako stavila točku na petogodišnju okupaciju gotovo trećine međunarodno priznatog hrvatskog kopnenog državnog teritorija (od ukupno 56.578 km² kopnenog područja, pod okupacijom je bilo 17.028 km2 ).

Žrtve su, nažalost, bile neizbježne i Hrvatska je u toj operaciji izgubila 204 vojnika i policajca (uz dvojicu nestalih), a ukupno ih je ranjeno 1.100 (572 teže i 528 lakše).

Bila je to cijena koju smo morali platiti.

Hrvatska vlast na čelu s dr Franjom Tuđmanom, od početka je tražila dogovor i jamčila Srbima (kao i svim drugim građanima i pripadnicima nacionalnih manjina) sva prava sukladno najvišim civilizacijskim normama i standardima koji vrijede u suvremenom demokratskom svijetu. No, to nije bilo dovoljno. Kninski šerif Milan Martić i njegova razbojnička družina su se nakon godinu i pol dana mitingašenja i provociranja hrvatskih građana, po naputku Beograda i uz pomoć Srbije odlučili na oružanu pobunu i stvaranje paradržave na hrvatskom ozemlju.

Počevši od 17. kolovoza 1990. godine (kad su u okolici Knina pali prvi balvani) nadalje, srpski su teroristi postajali sve bezobzirniji, bahatiji i drskiji. Pravdajući svoje postupke „ugroženošću“ od „Tuđmanove ustaške vlasti“, naoružavali su se, dizali barikade, presijecali cestovne i pružne komunikacije, blokirali mostove i nadvožnjake, pucali iz zasjede na hrvatsku policiju, novinare, civile, blokirali naselja s hrvatskom većinom (čineći život u njima nesnošljivim) i na kraju uz pomoć „JNA“ i četničke subraće iz Srbije i Bosne i Hercegovine krenuli u otvoreni rat protiv Hrvatske s nakanom našeg istrebljenja i brisanja s ovih prostora.

Jedna od njihovih prozirnih i drskih laži, bila je ta da ih je „Tuđmanova NDH izbrisala iz Ustava“ (prvog demokratskog, „Božićnog ustava“ što ga je Republika Hrvatska donijela 22. prosinca 1990. godine), iako su među poimenično nabrojanih 11 manjina na prvom mjestu spomenuti Srbi.

Razbojnička družina koja je sve u svemu činila 30-ak postotaka tadašnje srpske manjine u Hrvatskoj, nastavila je ostvarivati svoj zločinački naum. Strategijom spaljene zemlje krenuli su (skupa s već spomenutim pomagačima) u etničko čišćenje i zatiranje svega što je hrvatsko. Sindrom srpske „ugroženosti“ – što je također vrlo zanimljiva pojava – javljao se uglavnom u ruralnim krajevima u kojima je cjelokupna lokalna vlast ionako bila u rukama Srba, od 1945. godine nadalje.

Jesen i zimu 1991. godine Hrvatska dočekuje razrušena i zavijena u crno, s više od 550 tisuća protjeranih s okupiranih područja i tisućama ubijenih. Gradovi se nemilice tuku topništvom i zračnim udarima, sela ruše, kuće pljačkaju i pale, razaraju se crkve, bolnice, škole, knjižnice, spomenici kulture, groblja, civili su izloženi masakrima i progonu.

Hajdučija se nastavlja i nakon što je svijet upoznat s golgotom Vukovara, Nuštra, Osijeka, Vinkovaca, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih gradova koji se nemilice razaraju – uz zločine nad civilima i kulturnom baštinom, neovisno od toga što je Republika Hrvatska koncem prve ratne (1991.) godine međunarodno priznata, a od 22. svibnja 1992. godine i punopravna članica UN-a.

Pod okriljem UNPROFOR-a, teroristi u okupiranim krajevima nastavljaju zločine i masakre ubijajući čitave hrvatske obitelji (u tadašnjim UNPA zonama u vrijeme okupacije ubijeno je oko 1200 Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih naroda), pale, pljačkaju i miniraju kuće, a međunarodne snage UN-a nastoje iskoristiti kako bi se tadašnje stanje pretvorilo u trajno, a srpska paradržava „ozakonila“ i stekla „subjektivitet“.

To je jedini slučaj u novijoj povijesti Europe, da se tako grubo i bezobzirno narušava međunarodno pravo i na području članice UN-a silom nastoji formirati nelegalna, teroristička tvorevina (uz primjenu klasičnih zločinačkih metoda genocida i etničkog čišćenja).

Teroristi u sprezi s Beogradom i Banja Lukom od početka arogantno i bahato odbijaju svaku mogućnost dogovora s hrvatskom državom i odbacuju sve međunarodne inicijative, rezolucije UN-a i prijedloge mirovnih sporazuma, naglašavajući kako „sao krajina nikad neće biti hrvatska“. Kao moguću platformu za pregovore izvrgavaju ruglu čak i po Hrvatsku krajnje nepovoljan plan Z-4, a nakon što i ti posljednji pregovori vođeni kod Geneve propadaju (3. kolovoza 1995. godine), uslijedilo je konačno oslobađanje okupiranog područja Hrvatske na jedini mogući i preostali način – oružanim putem.

Hrvatska je to morala poduzeti kako bi preživjela – dakle, Oluja nije bila stvar izbora, nego nužnost i neminovnost i za nju su kao i sve ostalo što se događalo od 17. kolovoza 1990. godine nadalje krivi srpski teroristi, njihovi nalogodavci i suradnici iz Srbije i „republike srpske“.

O „kooperativnosti“ terorista svjedoči i činjenica da su i u posljednjim mjesecima okupacije uporno tjerali „tuk na utuk“, izazivajući i provocirajući hrvatsko državno vodstvo i naš narod svojim ekstremizmom i nepristajanjem na bilo kakve razgovore.

Poslije blistavih hrvatskih operacija u Medačkom džepu, na Maslenici i oslobađanja zapadne Slavonije u operaciji Bljesak, u vrijeme kad se spomenuti plan Z-4 nameće od strane međunarodne zajednice kao rješenje (iako predstavlja „luđačku košulju“ za Hrvatsku i donosi niz nemogućih mjera koje su nespojive s poimanjem suverenosti i samostalnosti države), umjesto znaka dobre volje, ekstremisti nastavljaju svoju hazardersku igru. U tadašnju „sao krajinu“ od ranog proljeća te 1995. godine, „hodočaste“ patrijarh srpske crkve Pavle, Biljana Plavšić, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, Aleksandar Vučić i drugi viđeni ekstremisti i lideri, začetnici Zla, koji ih nastoje osokoliti, kako bi nastavili već davno izgubljeni rat.

Kako se sve završilo, jako dobro znamo.

U vrijeme oslobađanja Hrvatske tijekom Oluje, glavnih aktera agresije i okupacije nigdje nije bilo, a „ustanička“ srpska masa predvođena tisućama okorjelih zločinaca – koji su u crno zavili ovu zemlju – dala se u sramotni bijeg, put „majčice Srbiju“ i „republike srpske“.

Glasovito „srpsko junaštvo“ rasprsnulo se poput mjehura od sapunice. Za 84 sata potučeni su do nogu, a velikosrpski naci-fašistički projekt slomljen kao u ni jednom ratu do tada.

Ovo trebaju dobro pročitati i zapamtiti svi za koje rat počinje 4. kolovoza 1995., dok sve ono što se događalo u godinama prije toga „zaboravljaju“.

Streteški, bila je to blistava vojno-redarstvena operacija, izvedena profesionalno, znalački, promišljeno, mudro i hrabro i u najvećoj mogućoj mjeri humano, sukladno međunarodnom ratnom pravu i odredbama Ženevske konvencije – što su na kraju priznala i relevantna tijela međunarodne zajednice.

U Oluji smo oslobodili 10.400 km2 svoje zemlje, ali i deblokirali Bihać koji je bio više od 1.200 dana pod srpskom opsadom i u potpunoj izolaciji uz prijetnju prave kataklizme koja je bila samo pitanje dana.

Hrvatska je ovom operacijom konačno osigurala i preduvjete za sklapanje mirovnog sporazuma u Daytonu i svršetak ratnog sukoba.

To su neporecive činjenice i jedina prava istina.

Na kraju, nikako ne smijemo zaboraviti i sve ono što je prethodilo Oluji (tijekom zime 1994. i proljeća 1995.),  vezano za zajedničke akcije HVO-a i HV-a, bez čega oslobađanje Hrvatske ne bi bilo moguće.

Uz spomen na žrtve Oluje, sjetimo se i svih naših stradalnika i mučenika, hrvatskih vitezova iz operacija Zima ’94, Skok 1, Ljeto ’95., Maestral, Južni potez i svih drugih bitaka.

Našoj braći iz Herceg Bosne, vitezovima HVO-a bez kojih bi sve ove bitke pa i krajnji ishod bili neizvjesni, svaka hvala, uz dužno poštovanje i priznanje njihovoj nesebičnoj žrtvi koju su podnijeli za slobodu svoga naroda i domovine Hrvatske.

Nemojmo to nikada zaboraviti, ni u trenucima najvećeg slavlja!

 

Zlatko Pinter/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Kao i nogometni Vatreni, braniteljska repka Vukovaraca smetala je strukturama

Objavljeno

- datum

 VELIKI INTERVJU: BRANKO BORKOVIĆ, IZBORNIK OBRANE VUKOVARA 

Kako to vidi Branko Borković, repka poznata pod nazivom “branitelji Vukovara” odigrala je više utakmica, ostavljala dušu i život da ostanemo u igri, ušla u finale skrojeno po mjeri međunarodnih sudaca, a onda su jedni preživjeli branitelji završili u logorima Srbije, a drugi u logorima u Hrvatskoj. U velikom bolu i tuzi zbog pada Vukovara, konsternirani narod nije dočekao Vukovarce kao Vatrene.

Bilo je krajnje vrijeme za novi intervju tjednika 7Dnevno s Brankom Borkovićem, legendarnim zapovjednikom herojske obrane Vukovara. Slično Zlatku Daliću, nije bio selektor u doslovnom smislu te riječi, nego je preuzeo ekipu koju su formirali vrijeme i događaji. Većinu branitelja Vukovara na branik Domovine povuklo je domoljublje. Prethodni selektor Mile Dedaković povukao se u Vinkovce, da tamo organizira logističku pomoć braniteljima Vukovara, ali nije išlo – oružje i streljivo upućeno u Vukovar psi rata prodavali su u BiH i na udaljena ratišta, ili tamo gdje su se novi ratovi pripremali. Nove tenkove iz “Đure Đakovića” prodali su u Kuvajt. Branko Borković ujedinio je Vukovarce i unio neke taktičke izmjene. Zapravo se predao vrh države, koji ništa nije učinio da se Vukovar obrani. Za potrebe kulta genijalnih političkih vođa, pad Vukovara pravdao se s međunarodnim priznanjem Hrvatske. Razočaranim Hercegovcima isti je dan nabačena Herceg-Bosna, koju je vrh države izdao nakon Oluje – slila se natrag u Unu. Postoje ozbiljne indicije da su pojedini visoki dužnosnici bili u dosluhu s agresorom. Milošević je sustavno jačao srpsku prisutnost u BiH.

Dva različita dočeka dvije hrvatske repke

7Dnevno: Nogometna repka Hrvatske sudački je pokradena u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Vatreni su se trijumfalno vratili u zemlju, na veličanstven doček, koji se može oduljiti do novog europskog ili svjetskog prventva. Kako je prošla braniteljska repka iz 1991. godine, nakon smrtonosnog finala u Vukovaru?

Borković: Doček razdragonog naroda prirodno je izostao, jer narod zaista nije bio razdragan nego u velikoj tuzi zbog pada Vukovara. Ta nevjerojatna trauma nije označila samo branitelje – promijenila je biće nacije. Nama braniteljima Vukovara ne pada na pamet svojatati Vukovar, vrijednost je upravo u tome što je ušao u sve nas. Kada Thompson ili bilo tko drugi podigne natpis “Vukovar” meni je drago.  Očigledno je vladajuća oligarhija opstruirala doček Vatrenih. Pet iscrpljujući sati vozili su se “brzinom” lijenog koraka, uz stalnu komunikaciju s okupljenim narodom. Pravo je čudo da nitko od naših reprezentativaca nije pao s krova autobusa. Očigledno je plan bio da na Jelačić plac Vatreni stignu iscrpljeni.  Iz govora Zlatka Dalića odmah su izrezali branitelje, Hrvate BiH, i hrvatsku dijasporu. Glede dočeka Vatrenih, vlast je bila suzdržana, a prilikom dočeka Vukovaraca jako aktivna, toliko da je mnoge branitelje Vukovara istraživala pojedinačno. Bjesnila je takozvana Manolićeva komisija. Četvorica SIS-ovaca po odabiru Josipa Perkovića i Gojka Šuška vezali su za radijator Milu Dedakovića u pritvoru Vojne policije na zagrebačkoj Lašćini, i tamo ga zvjerski pretukli. Da bi se takve policijske zloporabe mogle provoditi, prethodno je s čela Vojne policije odstranjen njen osnivač Ivan Grbavac Cobra. Među ostalima, mene je istraživao i Josip Perković. U Hrvatskom saboru! U samu zimu, pred Božić, Perković mi je oduzeo zaduženu odjeću i istjerao na hladnoću u košulji. “Tebi tvoje, nama naše” – rekao je Perković. Vrhuška je toliko privatizirala Hrvatsku da je bila spremna poskidati odjeću koja je dodijeljena braniteljima.

Nogomet se igrao i u Jasenovcu, ali u Vukovaru ne

7Dnevno: Vi Vukovarci niste neki veliki športaši. Nogomet se igrao i u Jasenovcu, ali u Vukovaru baš i ne. U Vukovaru ste dobili tolike utakmice, i onda odbili odigrati finale.

Borković: Finale nismo igrali, jer se znao kraj, jer je trebalo završiti našim smaknućem, po unaprijed napisanom scenariju. I u onakvom Vukovaru i njegovoj okolici bilo je nogometa, ali na strani neprijatelja. Kod nas se događalo da umjesto lopte nagazimo na minu ili dobijemo nabacivanje granata na glavu, pa smo se suzdržavali od svakog športa osim bacanja bombe na daljinu. Pijane ustaše bacaju bombu 200 metara! Za razliku od Vatrenih, mi smo pokradeni od međunarodnih sudaca prije finala. Vukovar je imao tu svoju surovu realnost. Netko vas faulira, ali nema suca da svira prekršaj i dodijeli žuti karton, nego je žrtva po automatizmu dobivala crveni karton od četnika s petokrakom. Onaj koji je faulirao, prilazi nesretniku i usmrćuje ga do kraja, i nakon toga je ubojica taj koji izvodi kazneni udarac. To smo zvali viktorija – igra na jedan gol, hrvatski, pa tko god da zabije, Hrvatska gubi.

Krađa koje nije bilo

7Dnevno: Mnoge su Vukovarce pitali za nekakve novce?

Borković: Mene osobno nisu to pitali, ali Dedakovića jesu. Zaista, kakvo su pravo imali Manolić i Perković pitati gdje su novci, kao da se vraćamo iz pljačke vukovarske banke, kao da smo Vukovar prodali. Uostalom, općepoznato je da su pripadnici MUP-a PU Vukovara iznijeli gotovinu iz Vukovara i da su Vukovarsku banku izmjestili u Zagreb još prije početka napada na Vukovar. Poznato je da su u Zagreb donijeli svu dokumentaciju tadašnjeg SDK. Preseljene su i uprave Borova, Vuteksa i Vupika. SZUP-ovac Ferdinand Jukić navodno je s novcima bivše općine Vukovar kupovao oružje i streljivo, koje nitko nije vidio. Koliko danas možemo sagledati po kapitalu nekih pojedinaca, očigledno je takvih “Jukića” bilo više.

S6P

7Dnevno: Koliko je smetala paralelna struktura vlasti u RH?

Borković: Istina, postojale su paralelne linije vlasti, tako da nikada niste znali od koga neka inicijativa dolazi. Jukića je Dedaković optužio za pronevjeru 1,4 milijuna njemačkih maraka namijenjenih obrani Vukovara. Po svemu sudeći, Jukić se sklonio u inozemstvo u dogovoru s određenim ljudima iz vrha države, da tako otvori izgovor za procesuiranje Vukovaraca. Jukić je kasnije na jednoj aukciji kupio bistu Franje Tuđmana, koju navodno nije niti platio, a “kupio” ju je kao nekakvu pristupnicu i članarinu u privatizacijskoj pljački – pričalo se da je tako pod čudnim okolnostima, kao nagradu za zasluge, preuzeo  Badel (bez Jamnice jer voda je dodijeljena obitelji Todorić), gdje se upustio u proizvodnju i prodaju alkohola na crno. Korumpirani vrh države pravdao se da je za nas bolje da se opljačkani novac investicijski vrati u zemlju. Za lopovluk su se pronalazila različita opravdanja. Ferdinand Jukić umro je 2014. u zatvoru Remetinac, s njim i mnoge državne tajne. Hvalio se svojim kontaktima s Arkanom. Ante Bošković reče da Ferdinand Jukić nije bio branitelj, nego “lopov, kriminalac i kreten”, koji je početno pripadao podzemlju specijaliziranom za krađu auta – ta nam je družina podarila mnoge javno poznate osobe. Nitko ne zna stvarni obujam pljačke prilikom nabave naoružanja jer je većina onog što je zarobljeno u vojarnama i oteto jedinicama JNA prikazano kao kupovina, a odgovorajaući novac selio je na privatne račune. Dovoljno je spomenuti “slučaj Zagorec” pa da svima bude jasno o kakvim se osobama radi.

Borković: Kao branitelji, postali smo teret države koju smo obranili. Odstranjeni smo iz cjelokupnog života zemlje. Umjesto da preuzmemo zemlju i pokrenemo razvoj, dopustili smo da nas tajkuni i korumpirana država kupuje za Judine škude i za sitne privilegije. Postali smo glavni krivci za loše stanje u državi koju su pljačkali skoro svi – i neprijatelj i vrh države.

7Dnevno: Zašto vi Vukovarci niste proveli upravo ono čega se tadašnji vrh države bojao? Možemo li vas branitelje Vukovara optužiti za nečinjenje glede privatizacijske pljačke?

Borković: Morate razumjeti taj trenutak i našu veliku skromnost. Odlazak u Vukovar i na prvu crtu obrane Hrvatske bio je čin nesebične žrtve. U Zagreb smo stigli jako iscrpljeni, nespremni za još jednu herojsku obranu od “naših”. Odnos “hrvatskih” struktura sve je nas jako šokirao. Hijene privatizacijske pljačke grabile su sve što se tada moglo prisvojiti. Vrlo često razmišljam o tome, zašto smo dali svoju mladost, zašto su poginuli naši suborci, prijatelji, i kako bi se danas osjećali kada bi vidjeli sumornu realnost opljačkanog naroda i ponižene Hrvatske. Još uvijek se nadam da će se događati čuda, da će nas obasjati Sunce i pokrenuti pozitivne potencijale Hrvata u izgradnji bolje budućnosti. Jedno od čuda je ulazak naše nogometne reprezentacije u finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji.

7Dnevno: Ima li u svemu tome prostora za religioznost? Dalić je u svakom svome javnom nastupu stajao uz Svevišnjeg.

Borković: I ja sam vjernik, rimokatolik. Poštujem svakog istinskog vjernika, bez obzira kojoj vjerskoj zajednici pripada i bez obzira kako se obraća Bogu. Poštujem i one koji ne vjeruju u Boga a svojim djelima potvrđuju pozitivan sustav vrijednosti. Tajna snage obrane Vukovara bila je u vjeri. Branitelji Vukovara nisu iskazivali mržnju prema neprijatelju. Vjeru smo primili po Pavlu (Savlu) koji je progonio Isusove sljedbenike i pokajao se za svoje grijehe, te postao Isusov sljedbenik. Isus nije došao među nas da promijeni vlast, nego je tražio da mijenjamo sebe. Smisao je pozitivan. Praštanje je milosrdni čin prema onome koji se iskreno pokajao za svoje grijehe, a nisam prepoznao da su se zločinci pokajali, pa im se ne može niti iskazati milosrđe. U tome je grijeh propusta mirne reintegracije – izostalo je pokajanje agresora za počinjene zločine.

Pakao ne postoji, svi su vragovi tu među nama

7Dnevno: Kako razumjeti i prihvatiti da među nama ima toliko lopova?

Borković: Jednog trenutka ostao sam šokiran koliko je Hrvata iskazalo drskost pljačke narodne imovine i time se svrstalo u red ratnih zločinaca, ništa boljih od četnika koji su nas pljačkali i ubijali. Sjećam se kada su 90-ih napadali tadašnjeg novog nadbiskupa, današnjeg kardinala Bozanića, kad je progovorio o grijehu struktura. Navodno, takvog Bozanića papa šalje u mirovinu. Riječ je o uplitanju zemaljskih i nadzemaljskih sila Tame. U našem slučaju manifestira se kroz donošenje loših zakona tako da se sve svodi na ono “bilo je po zakonu” a zaboravlja se da je i Hitler sve radio po zakonu. Na žalost, ništa se nije promijenilo na bolje. Najgori i dalje vode koloplet pljačke kroz loše zakone, korumpirana vlast gladna je materijalnih dobara i gleda kako da ih što prije pretoči u svoje džepove.

7Dnevno: Dogodio se paradoks – lopovi su postali viša rasa, a opljačkani nesretnici prikraćeni su u svakom pogledu.

Borković: Neslućeno bogatstvo preko noći proizvelo je u svijesti tajkuna ili novopečenog bogatuna uvjerenje da je odabran, da mu je Bog naklonjen. Zar nije Ivica Todorić nosio cijeli jedan sustav? Takvi znaju reći: Bože, što si mi natovario ovoliki teret. Supruge tajkuna postale su glavne bogomoljke u crkvama i u molitvenim zajednicama. Tajkun se nikada ne pobuni protiv Svevišnjeg. Bilo bi apsurdno da iskaže neku zamjerku onome tko trpi njegov lopovluk. Ljudi počinju sumnjati u svoju vjeru. Tko je Isusu draži? Tko može lakše izvesti neku Božju zadaću? Takun vas može zaposliti, vas, vašu suprugu, vaše dijete i vaše prijatelje. Može vas o svome trošku, zapravo o trošku svih nas, odvesti na objed ili na nezaboravan provod na Kanarskom otočju. Takun je proputovao zemlju i svijet, proširio svoje horizonte, u druženju je opušten i dobrohotan, osoba proširene kulture i svjetskih manira. Uz to zrači sa svojim optimizmom, svjestan toga da mu život dao više nego što mu pripada. Nasuprot takvome, branitelj je čangrizavo čudovište puno gorčine.

7Dnevno: Tajkuni nisu ništa pokrali, niti će nešto odnijeti na drugi svijet. Neka su poduzeća promijenila strukturu vlasništva, i to je glavna promjena.

Borković: To možemo reći i za obično drumsko razbojstvo. U svezi nas branitelja država je provela jedan trik. Evo se vi branitelji bavite sami sa sobom, sa simbolikom Vukovara i Oluje, sa smaknućima na Ovčari, Škabrnji i na ostalim stratištima za Hrvate, a mi dužnosnici preuzet ćemo ono što vi obranite. Novac je najtolerantnija pojava na ovome svijetu – ne bira svog vlasnika, nije rasist, niti je naklonjen nekoj religiji. Juda se nije ubio zbog izdaje, nego zato što nije tražio više škuda. Bilo bi lijepo da se tajkuni pokaju za svoje grijehe, da poneki digne ruku na sebe, ali se ubijaju samo branitelji, najčešće zbog obezvrjeđivanja njihove žrtve. Dostojantvo je suzbijeno – možete za novac kupiti sve što poželite, pa i status hrvatskog branitelja i invalida Domovinskog rata. Uostalom, iz vrlo pragmatičnih političkih razloga danas imamo preko 500 tisuća branitelja. Oni lažni su uvijek na dobitku. Nakon privatizacije nekog poduzeća, radnici su najčešće završavali na ulici ili u prijevremenoj mirovini, ako su imali malo sreće i dovoljno novaca da mirovinu kupe. Nacija se u tranziciji jednostavno pogubila. Većina građana nije znala što je to dionica i što s njom činiti, tržište kapitala nije postojalo, sindikati su još uvijek nabavljali zimnicu i svinjske polovice, većina najsposobnijih je uglavnom bila na ratištima a protuhe su uništavale poduzeća po modelu: zakolji kravu za jednu šniclu. Državom su krstarili kojekakvi mešetari s koferima novaca i kupovali od radnika dionice. Opljačkan je cijeli mirovinski portfelj a nitko nije odgovarao. Zdravstveni fond ostao je bez novca, koji je kroz pozajmice završio u džepovima političkih strvinara. Uništavali su se poljoprivredni kombinati. Godine 1990. jedini privatnici bili su seljaci i obrtnici. Preko 200 tisuća seljaka plaćali su mirovinsko i zdravstveno osiguranje i porez na nekretnine – nažalost ta kategorija građana više ne postoji. Tko su tajkuni i iz kojih slojeva su se oni pojavili? Njihova prezimena možemo pronaći u evidencijama 10. zagrebačkog korpusa i sličnih partizanskih jedinica. Koliko sam upoznat, Joža Manolić uživa svoje umirovljeničke dane na imovini velike hrvatske obitelji Krnjević.

Marko Perković Strojnica

7Dnevno: Kako gledate na ubacivanje Marka Perkovića u trijumf Vatrenih?

Borković: Mišljenja sam da udbaške strukture često navuku Marka Perkovića da postupi kako njima odgovara. Činilo se da su ovaj put antifa lovci ostali bez teksta, a onda je iz autobusa iskočio Thompson, koji očigledno ne shvaća da ne treba zasoliti svako hrvatsko blagovanje, već zbog toga da izigra one koji to očekuju, koji se spreme da to iskoriste. Ako u autobusu Vatrenih nije bio nitko sa strane, nije se trebao ukrcati niti Thompson. Vjerujem da Thompson nije poslušnik udbaških struktura, nego naši neprijatelji znaju kako na Thompsona reagira Luka Modrić, pa su se pobrinuli da se Thompsonu omogući pravovremeni kontak s Modrićem.

7Dnevno: Kada će branitelji prepoznati da je krajnje vrijeme za novu obranu zemlje vojnim sredstvima?

Borković: Taj film nećemo gledati. Naši neprijatelji čekaju da branitelji ostare ili da odu s ovoga svijeta, i da tek tada otvore nove vojne ugroze. Branitelji su iskorišteni i odbačeni, izigrani, pa se bojim da će odgovor nacije na neku buduću agresiju na Hrvatsku biti slabiji. Vrh države računa da će takve situacije rješavati regularna vojska, ali to najčešće nije tako. Moramo jako voditi računa o povjesnoj činjenici da je regularna vojska u pravilu agresor, a ne obrana.

7Dnevno: Kako vidite kupnju vojnih zrakoplova od Izraela?

Borković: To je područje visoke politike. Izrael je svima poželjan poslovni partner. Ima tu pragmatizma Vlade RH, ali on donosi rizik u odnosu na suprotnu stranu, suprotnu prema Izraelu. Nadajmo se da Hrvatska može računati na podršku Izraela u svakom pogledu, i da neće zbog toga izgubiti mogućnost povećavanja trgovačke i druge razmjene s arapskim zemljama.

7Dnevno: Mislite, nama bliskoistočne izbjeglice, a Europi naši stručnjaci.

Borković: Najviše me uznemirava maćehinsko držanje Unije prema Hrvatskoj. Krasno su se ogradili, ostavljajući Hrvatsku izvan žilet žice, otvorenu za migracije s Bliskog istoka. Strukture Unije glumile su nezadovoljstvo sa Mađarskom i Slovenijom, a zapravo su ispod žita podržale Žilet Šengen. Europska komisija ustrajava na migracijskim kvotama za sve članice Unije, kao da netko s Bliskog istoka dolazi u Hrvatsku, Poljsku i slične destinacije.

7Dnevno: Imamo državu! Imamo nogometnu reprezentaciju koja je ušla u finale Mundijala.

Borković: Imamo državu i njene branitelje koji su svima smetnja. Imali smo i herojsku obranu Vukovara, koja je proglašena izdajničkom sa svrhom rušenja vlasti i ustavnog poretka. Iskorištena je za učvršćivanje vlasti onih koji su priželjkivali pad Vukovara.

Državni vrh želio je pad Vukovara

7Dnevno: Dobronamjeran vrh države onemugućila su minska polja!

Borković: To su gluposti. Nitko nije očekivao da se Franjo Tuđman i Josip Manolić zapute prema Vukovaru. Ako pogledamo registar branitelja, ako proanaliziramo sve to prikazano zarobljeno naoružanje i streljivo, ako sagledamo sveukupno koliko je (navodno) kupljeno naoružanja i opreme za obranu Hrvatske, čudno je da je Vukovar ostao usamljen tamo daleko na istoku i doživio tako tragičnu sudbinu. Jedna mala paralela: neki su tada sanjali Drinu a postrojbu najbližu Drini činili su branitelji Vukovara. Neki pričaju da je Vukovar samo jedna beznačajna točka u cjelokupnom ratu za Hrvatsku. Čude se što to bi Srbima da ga napadaju umjesto da ga zaobiđu, a kada tražim da mi pokažu kako to izvesti, počnu zamuckivati. Radili su kojekakve vojne analize, ali me nikada nisu zvali da im pomognem. Svi obično pitaju zašto je Vukovar pao a nitko se ne zapita što se događalo van Vukovara i na koji način su pripremane akcije deblokade Vukovara. Uostalom, bilo bi zanimljivo saznati i kako su pokušaji deblokade završavali. O Vukovaru najbolje govori slika iz Vukovara svake godine 18. studenog na dan hodoćašća i spomena na vukovarske žrtve, na vukovarske mučenike za Domovinu. Službena istina o obrani Vukovara (bez obzira na boju vlasti) je nalaz Manolićeve komisije. Nakon Vukovara, nas preko stotinu preživjelih branitelja Vukovara sudjelovali smo u obrani opstojnosti Hrvata u BiH. Sudionci smo između ostalog i obrane Kupresa gdje su između ostalih poginuli Robert Zadro (sin poginulog Blage Zadre) i Andrija Marić.

7Dnevno: Možemo li se složiti da je s zauzimanjem vojarni JNA praktično dovršena obrana Hrvatske?

Borković: Ne, jer Hrvatska niti danas nije oslobođena, niti je agresija na RH prestala. Labrador je ušao u sve pore našeg života i još uvijek je jako utjecajan, ponekad i presudan.

Obrana Hrvatske i rat nisu završili niti s Olujom. Nakon Oluje, pripremali smo vojno oslobađanje Baranje i istočne Slavonije. Bili smo dovoljno snažni da to izvedemo. Nisu prevladali argumenti vojnika. Politička odluka bila je proces mirne reintegracije, čime je otvoren proces potiskivanja Hrvata s obala Dunava, u skladu s projektom SANU.

 

DRUGI MIROVINSKI STUP

Sve je to udar na hrvatske branitelje

7Dnevno: Kako gledate namjeru Vlade RH da poveća izdvajanje u privatni Drugi mirovinski stup i smanji izdvajanje u državni Prvi stup?

Borković: Usporedo sa svim tim reformama i izmjenama mirovinskog sustava, prisutni su pokušaji da se zakinu hrvatski branitelji. Mi smo proglašeni glavnim krivcima za neodrživost mirovinskog sustava. Mirovinska reforma je nešto što se vuče kao trakavica još iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Nakon sveopće pljačke imovine mirovinskoh fondova u privatizaciji, reforma je bila pripremljena krajem 90-ih, kada se krenulo u tranzicijske promjene, a to je razvoj tržišta kapitala i stvaranje fondovske industrije. Začetak seže u vaučersku privatizaciju, kada smo organizirali čitav niz stručnih skupova i predavanja da bi tadašnju populaciju stradalnika naučili postupati s dionicama. Prosto rečeno, svaki seljak zna što je tržište, i kako funkcionira model ponude i potražnje, kao i način plaćanja robe. Uslijedilo je osnivanje 7 privatizacijskih fondova i uređivanje odnosa na tržištu kapitala. Dolazi do promjene vlasti 2000. godine i sve je obustavljeno. Promijenjen je ustroj države, sotonizirani su branitelji, zaustavljene reforme, provedene su brutalne pljačke kroz nasilne stečajeve, blokiran je razvoj fondovske industrije, rasprodane su sanirane banke, magijom je zamračena Riječka banka, započeta je pljačka poljoprivrednog zemljišta. Pokrenuta je rasprodaja državnih vrijednosnih papira kao novi oblik zaduživanja koji traje i danas. Da bismo kvalitetno proveli mirovinsku reformu, najprije treba riješiti pitanje narodne imovine i koncesija, jer su uz plaće jedini kvalitetni izvori sredstava za punjenje mirovinskih kumulacija. Smatram da izdvajanje za državnu mirovinu mora biti paušalno, za sve isto, što bi riješilo i opterećenje davanja iz plaće i na plaću. Isto vrijedi i za zdravstvo. Što vrijedi povećavanje izdvajanja u privatne fondove kada ionako nije kvalitetno riješeno ulaganje tog novca u razvojne projekte, one koji bi bili generatori razvoja. Očito se još uvijek previše forsira bankarski model kao oblik izvlačenja novca iz džepova građana, umjesto modela fondova kao generatora razvoja. Zašto fondovi ne bi bili vlasnici škola, vrtića, staračkih domova, bolnica, energetike?

 

POTONUĆE ULJANIKA

Ministar Horvat treba se postaviti tvrđe

7Dnevno: Kako vidite potonuće brodogradilišta Uljanik?

Borković: Vidite, u Vukovaru smo zanemarivali prijetnje agresora preko njegovih razglasa, i koncentrirali se na njegove stvarne namjere. Prije nego što smo se svakodnevno iznova pretvarali u hrvatske branitelje, prethodno smo razmišljali kao neprijatelji. Tako smo proniknuli mnoge neprijateljske obmane. U slučaju Uljanika javljaju se zastrašujući iznosi. Navodno trošak restrukturiranja prelazi iznos za koji smo prodali Inu! Strateški partner namirit će samo 20-ak milijuna eura. Zašto je takav strateški “partner” uopće pridodan? Kao i u slučaju Agrokora, problem su jamstva bez pokrića – penju se do 600 milijuna eura. Što slijedi? Lex Uljanik? U svome nedavnom intervjuu Jutarnjem listu od 21. srpnja, ministar Darko Horvat reče da će država pomoći brodogradilištu Uljanik. Da će ga servirati strateškom partneru bez dubioza. Tako su sanirane naše glavne banke, a onda poklonjene stranim bankama. Slično je bilo s mnogim poduzećima koja je nekada preuzimao Agrokor, posebno je to izraženo u slučajevima Vupik i Belje. U slučaju Vupika, najprije su prikazali preuzimanje obveza koje su nakon toga otpisali. Tad sam javno govorio da je to čin ratnog zločina i da Todorić posluje na rubu ratnog zločina, pa su me zbog toga sotonizirali, a posljedice osjećam i danas. Horvat nam praktično objašnjava kako će strateški partner preuzeti Uljanik za 20-ak milijuna eura! Model privatizacije, odnosno preprodaje, ostaje tajna. A znamo da se kod nas sustav privatizacije bazira na jednostavnom preuzimanju poduzeća, nakon čega se “kupljeni” udjeli ili dionice otplaćuju iz neto dobiti poslovanja, vrlo često i iz samog poslovanja “kupljenog” poduzeća. Kada su Todoriću poklonili Vupik, tražio sam da ga vodim kao državno poduzeće a ne da ga poklanjaju. Horvat reče da će strateški partner zadržati zemljišta Uljanika i ona zemljišta Pule i svih nas koja su važna za osnovnu brodogradilišnu djelatnost Uljanika. A onda Horvat posredno kaže da će strateški partner preuzeti i ona zemljišta Uljanika koja nisu obuhvaćena osnovnom funkcijom brodogradnje, na kojima će niknuti hoteli i drugi turistički sadržaji. Strateški partner za obećanih 20-ak milijuna eura preuzima više nego što Uljanik danas posjeduje! Negdje sam pročitao Shakespearovu genijalnu izjavu: Pakao ne postoji, svi su vragovi tu među nama.

 

SLUČAJ AGROKOR

Još uvijek je ostalo mnogo nepoznanica

7Dnevno: Možda je politički nametnuta, ali pomalo iritira ta vaša braniteljska odsutnost iz života Hrvatske. Gdje ste bili početkom prošle godine, da obranite Agrokor?

Borković: Jako dobro pitanje, upućeno krivoj osobi. Ja se protiv kriminala u pretvorbi i privatizaciji borim još od rata. Agrokor nije nastao jučer, nastao je još u vrijeme Ante Markovića, kada je zapravo i počela privatizacija. U okviru ekonomskih projekata za očuvanje Jugoslavije. Todoriće i Agrokor možemo pratiti po tragovima zločina pljačke narodne imovine još od davnog preuzimanja Sojare Zadar, Agroprerade Ivanić-Grad, voćnjaka Obreška, DIP Turopolje, Jamnice, otimačine naftne rente gradovima i općinama, kao i stvaranja nekih banaka. Niz je dugačak, a pustoš koja je ostala bila je nevjerojatna na svjetskoj razini. Postoje povijesne pljačke koje su počinili Habzburzi kada su ubili Zrinskog i Frankopana, pljačke koje su počinili Karađorđevići u vrijeme kraljevine Jugoslavije, pljačke koje su počinile srpske jedinice u vrijeme Domovinskog rata, ali pljačke koje su počinili “naši” nad vlastitim narodom neviđene su u svjetskoj povijesti. Ovo naglašavam zato što držim da je pljačka narodne imovine ratni zločin i da se tako treba i tretirati. Smatram da Agrokor ne treba braniti. Potrebno je bilo obraniti poduzeća koja je Agrokor reketario i na čiji račun je, zajedno s bankama, upisao niz jamstava bez pokrića. Drugim riječima, na tuđoj je imovini Agrokor uzimao kredite, a banke su prihvaćale posve upitna jamstva. To se trebalo riješiti na jednostavan način – da banke, Agrokor i Todorić riješe svoje probleme, dok je reketirana poduzeća trebalo osloboditi terora. Na žalost, sve što je Todorić radio dugi niz godina, uvijek je podržano od vrha politike na način da su se zakoni i propisi pisali samo za njega, a novac iz državne blagajne, pa i iz trezora HNB-a, kao i raznih fondova, u potpunosti je bio predodređen razvoju i širenju Republike Oderićevo. Todorić se treba pojaviti pred našim pravosuđem i prokazati sve koji su mu pomagali u zločinu.

 

7Dnevno: Dakle, umjesto krilatice “Za Agrokor spremni”, predlažete krilaticu “Za dom spremni”. U bitci za Staljingrad, ustaše su napadali petokrake, a u bitci za Vukovar, petokraka je napadala ustaše?

Borković: Ops! Ovo je bilo opako. Neka, ne smeta me. Ostajem uz svoje viđenje HOS-ovog pozdrava. Da se Vlada RH držala te maksime, slučaj Agrokor bio bi riješen na zadovoljstvo nacije, naših domova, i malih dioničara, a ne u korist stranih banaka i stranih fondova.

7Dnevno: Ne smeta vas niti ustaški pozdrav “Za dom spremni”?

Borković: Eto, dobili smo višedimenzionalnost pozdrava “Za dom spremni”. Ustaše su jele kruh i pile vodu, pa i vino – kako da se oslobodimo tog “ustaškog” naslijeđa. Kada već provocirate, mogu vam reći da je načelo “Za dom spremni” u NDH moglo unijeti samo pozitivne promjene. Zamislite koji bi se pakao otvorio da su se ustaše povele za partizanskim anticivilizacijskim načelom “Za šumu spremni”? Ono što su nam svima predavali na odsluživanju vojnog roka, u svim školama i na svim fakultetima, sve je to jedno zastrašujuće izokretanje istine. Partizani su bili ti koji su spaljivali domove i protjerali nesretnike u šume. Na tome se zasnivala Staljinova zločinačka taktika proizvodnje izbjeglica, koju je za Domovinskog rata primjenjivao i srbijanski agresor. Za Srbiju su ustaše svi vukovarski branitelji, svi hrvatski branitelji, a za mnoge i svi Hrvati. Zar nije blaženi Alojzije Stepinac od srbijanskog ministra označen kao ustaški vikar?

 

7Dnevno: Vi branitelji sve radite u krivo vrijeme. Kada ste trebali osloboditi Zagreb od jugoslavenske gamadi, vi ste branili Vukovar. U Konzum ste 90-ih ulazili sa strojnicama, umjesto da u njega tako uđete danas, i zaista napravite reda, uz lex Pecos.

Borković: Ne žalim što smo se suzdržali glede nove republike ili nekakvog državnog udara, odnosno demokracije branitelja, kako hoćete. Uspostavljanje istinske demokracije je dug proces, i on se ne može nametnuti s oružjem. Da smo mi branitelji srušili (formalno) demokratsku vlast, danas bi obje strane govorile o građanskom ratu. Ulaženje hrvatskih vojnika u markete s osobnim naoružanjem poružnjivalo je žrtvu branitelja Vukovara i žrtvu ostalih na drugim ratištima. I branitelji bez oružja i naoružani branitelji ne mogu spasiti Agrokor, jer su novac i vlasništvo novi bitak. Nije Agrokor bio u problemima po prvi put. Ponovno imamo dobro poznatu preprodaju i poklanjanje poduzeća pod kontrolom domaćih interesnih skupina. Onima koji su skuhali Agrokor trebamo reći: “Marš sa svih funkcija!” Ne samo Ivici Todoriću, koji je jedini Pedro. Zar nije slično bježao Ivo Sanader? Tko se sve krije iza pola milijarde kuna izdvojenih za savjetničke usluge, sve na teret “domaćeg Agrokora”. Mi samo naslućujemo što se u Agrokoru događalo i što se još uvijek događa.

 

EVIDENCIJA JANJIČAR

Problem je u tome što nikada nisam bio ničiji suradnik

7Dnevno: Polazili ste srednju vojnu školu u Sarajevu, i tamo 1985. završili tehničku vojnu akademiju. Uvršten ste u evidenciju Janjičar hrvatskih tajnih službi.

Borković: Kako je Bravarova industrijalizacija imala takve svoje realne temelje, ali i takve limite, Jugoslavija je bila tehnološki zaostala. Morao sam se zadovoljiti s vojnim zaposlenjem na razini evidencije oružja i vojne opreme. Tako se događalo da se kod mene za određenu opremu zaduže i pripadnici KOS-a, što su Josip Manolić i Josip Perković iskoristili nakon pada Vukovara, u smislu da me svrstaju u neprijatelje hrvatske države pridodavanjem u evidenciju Janjičar kao suradnika KOS-a. Koliko pamtim, osobno ste Vi verificirali evidenciju Janjičar, dokazali da je krivotvorina, pomoću koje stvarni suradnici jugoslavenskih službi prikrivaju svoje mreže. Naručitelji lažne evidencije suradniče mreže KOS-a pridodavali su u popise sve osobe koje su po svojoj dužnosti svoje evidencije otvarale KOS-u i sličnim službama. Koliko sam čuo, vas osobno zaintrigirao je evidentirani “suradnik” za kojeg ste slučajno znali da je bio zaposlen u regularnoj policiji u Livnu. Naravno da je morao biti otvoren na zahtjeve svih ostalih institucija sistema. Da sam osobno zaista bio suradnik jugoslavenskih službi, Perković me nikada ne bi upisao u evidenciju Janjičar. Nije u nju upisao nikoga iz svoje mreže! Moje ime u evidenciji Janjičar gledam kao pisani dokaz da nisam bio suradnik KOS-a ili neke druge jugoslavenske tajne službe. Koliko sam upućen, izvijestili ste državni vrh, uključujući predsjednika Franju Tuđmana. Kako je završilo? Josip Perković i ekipa dobili su potvrdu da je u evidenciju Janjičar upisano jako malo njihovih, pa su evidenciju objavili u tiskovinama, i vjerojatno pobrali honorare. Nekoliko imena poput Imre Agotića davali su evidenciji uvjerljivost. Uostalom, vi ste osobno ustanovili da je neposredno prije objave evidencije odstranjeno 180 osoba – valjda su ponovno postali politički podobni. Nije problem u tome da sam bio nečiji suradnik, nego su mi zatvorene “hrvatske” institucije zato što nisam bio ničiji suradnik.

Razgovarao: Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno