Connect with us

Društvo

Napad balkanskih primitivaca na hrvatskog književnika Milu Budaka

Published

on

TRAVNIČKI KRONIČNO         Unutar domaće subverzivne nekulture, Travničanin Oliver Frljić zapravo je kazališna varijanta Sarajevljanina Vojislava Šešelja. Dvojica bosanskih provokatora dijele slične teze. Razotkrivena je Frljićeva rodoslovna “esencija identiteta”.

Daj nekome vlast, pa ćeš vidjeti kakav je. Travničanin Oliver Frljić zloupotrijebio je poziciju intendanta u riječkom HNK. Prostakluk Vojislava Šešelja dobio je svoj izraz u hrvatskoj

Frljić i Šešelj

Teško je pronaći temu u kojoj se stavovi Olivera Frljića i Vojislava Šešelja razlikuju… … Obojica drže da su Hrvati izmišljena nacija, ali da ipak postoji njihova nacionalna odgovornost, i da se moraju suočiti sa svojom prošlošću. Istoj kampanji pripada izjava Ive Josipović da u hrvatskom srcu vreba ustaška zmija, dok je po Josipoviću srpski fašizam samo duh iz boce.

(ne)kulturi. Teško je pronaći temu u kojoj se stavovi Olivera Frljića i Vojislava Šešelja razlikuju. Bine su naoko različite, a tekstovi su jako slični. Obojica drže da su Hrvati izmišljena nacija, ali da ipak postoji njihova nacionalna odgovornost, i da se moraju suočiti sa svojom prošlošću. Istoj kampanji pripada izjava Ive Josipović da u hrvatskom srcu vreba ustaška zmija, dok je po Josipoviću srpski fašizam samo duh iz boce. Šešelj je na haaškom Tribunalu prostačio onako kako Frljić prostači na kazališnim daskama. Razlika je sitna, u okvirima domaćeg teatra apsurda – Frljić je prognanik, a prognali su ga šešeljevci. Ako naglašavanje ludorija Vojislava Šešelja ima funkciju prikrivanja srbijanskog fašizma, što se krije iza budalaština Olivera Frljića? Da pokaže kako se obrazovao i kod isusovaca, Frljić uvodi pojam “esencije identiteta” – koristi srpskohrvatski jezik i srpski izričaj, nevjerojatan za nekoga tko je živio i školovao se u Splitu i u Zagrebu.

Frljić se posprdno, Šešeljovski narugao Slobodanu Šnajderu, stavljajući njegovu

A riječki HNK dobije 40 milijuna naših kuna

Zamislite tu bosansku drskost – Frljić je fotografiju hrvatskog mučenika Mile Budaka stavio na spolovilo glumca! Tito je bio najveći zločinac u povijesti ljudskog roda, pa ga ipak ne ismijavamo na takav način. … Navodno, riječki HNK godišnje dobije oko 40 naših milijuna.

fotografiju na stražnjicu glumca. Poruka je jasna. Tko se suprotstavi Oliveru Frljiću, bit će grubo ismijan u nekoj Frljićevoj predstavi, ako besmislenu i neukusnu sprdačinu možemo nazvati predstavom. Kada nam netko nema što reći u području umjetnosti, onda se prebacuje na političku scenu, da sakrije svoju nesposobnost. Nesposobna Vlada RH ponaša se kao da nastupa u komediji, a nametnuti “kulturni” djelatnici prometnuli su se u političare. Zamislite tu bosansku drskost – Frljić je fotografiju hrvatskog mučenika Mile Budaka stavio na spolovilo glumca! Tito je bio najveći zločinac u povijesti ljudskog roda, pa ga ipak ne ismijavamo na takav način. Prije sramotne predstave u Rijeci, lokalna udruga izvjesila je na zgradu HNK “Ivana pl. Zajca” plakate u kojima su Frljićevi politički zaštitnici prozvani da su opljačkali Rijeku. Navodno, riječki HNK godišnje dobije oko 40 naših milijuna.

Dok u Srbiji imamo divljanje stotina tisuća zadojenih četnika, koji ponovno povlače crtu Virovitica – Karlobag, Oliver Frljić očajnički pokušava proizvesti ustaše u Hrvatskoj, ali ne za obranu Hrvatske. Nasušno su mu potrebni da opravdaju njegovu “antifašističku” misiju. Peta kolona očajnički proizvodi “ustaše” da bi dobila izgovor za kontrolu nad Hrvatskom. Sarajevljanin Vojislav Šešelj četnički maršira u Srbiji, pa je proslavio i “oslobađanje” ekoZbrinjavaVukovara 18. studenog. Kao svojtu srpskog i srbijanskog korijenja poziva Ivu Josipovića i Vesnu Pusić, naglašavajući pretke po liniji majke, tu “esenciju identiteta” na ovome prostoru. Naši vanjski neprijatelji nesmetano prebiru krvna zrnca u našoj petoj koloni, a mi se sramimo provjeriti tko nam to vodi zemlju. Zašto Šešelj nije javno pozdravio i svog imitatora Olivera Frljića? Šešeljevi četnički pobočnici obnašaju najviše funkcije u Srbiji. Nedavno smo bili svjedoci srbijansko-ruske vježbe “Srijem”, na granici s Hrvatskom. Na ovome je prostoru sve na svoj način povezano, pa tako nalazimo da je 80-tih Šešeljev odvjetnik bio Vladimir Šeks.

Jutarnji list dnevno časti Olivera Frljića kao osvježenje na hrvatskoj kazališnoj sceni. Jedan autor koji to nije dolazi na novinske naslovnice, što je kod nas čest slučaj. Novinari koji to nisu drže da Frljić pozitivno dinamizira našu kazališnu i političku scenu. Kad je tako, red je da se glede bosanskog prostakluka i ovako drsko istaknutog bosanskog grba češće oglasi i neovisno novinstvo. Ako ne uzvratite na neki pamflet Jutarnjeg lista, ispada da je korektan. Ako uzvratite objektivnim pisanjem, ipak na neki način besplatno reklamirate osobu koju bismo trebali posve ignorirati. Oni koji su doveli Frljića za intendanta riječkog HNK promijenili su nazive ulica Mile Budaka u mnogim hrvatskim mjestima. Najtoplije preporučam knjigu “Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907.-1944.)” Tomislava Jonjića i Stjepana Matkovića.

Peta kolona i jugoslavenska historiografija često brkaju književnika i odvjetnika Milu Budaka i liječnika Milu Budaka, Pavelićevog osobnog liječnika.

Rijeka – prvi fašistički grad

U Frljićevoj najnovijoj sprdačini “Hrvatsko glumište” statisti su obučeni u ustaške odore, uključujući kape sa slovom “U”, koje je svuda u svijetu simbol Univerzuma, univerzalnog i

A riječki glumci rade i ovo

Na spolovilima i guzicama, bile su ove fotke: Jasmina Mekić, Jelena Lopatić, Anja Šovagović Despot, Vitomira Lončar, Snježana Banović, Nika Mišković, Mile Budak, Slobodan Šnajder, Zlatko Vitez, Jakov Sedlar, Jasmin Mekić, Jerko Marčić, Dražen Mikulić, Nikola Nedić, Ozren Prohić, Jasen Boko, Joško Juvančić, Krešimir Dolenčić.

ujedinjenog, a kod nas se veže strogo za hrvatski separatizam. Kada je u Rijeci kazališna peta kolona, koja glumi ustaše, skinula hlače, na gaćama, na spolovilima i guzicama, bile su ove fotke: Jasmina Mekić, Jelena Lopatić, Anja Šovagović Despot, Vitomira Lončar, Snježana Banović, Nika Mišković, Mile Budak, Slobodan Šnajder, Zlatko Vitez, Jakov Sedlar, Jasmin Mekić, Jerko Marčić, Dražen Mikulić, Nikola Nedić, Ozren Prohić, Jasen Boko, Joško Juvančić, Krešimir Dolenčić. Frljićeve potjernice za osobama koje su mu se zamjerile, njemu i njegovim curama. Mani Gotovac vjerojatno je dodana za potrebe sudskog relativiziranja uvreda. Prezime Despot promijenjeno je u Desktop, što je pokazatelj Frljićevog intelektualnog nivoa. Ustaše iskeženih faca skaču po bini i zubima trgaju sirovo meso, pjevajući Lijepu našu, koja prelazi u Tamo daleko. Valjda se tako pjevalo u obitelji Olivera Frljića. A glumci predstave? Staviti fotografije svojih kolega na spolovila i stražnjice!

Vedrana Spadoni Štefanić pokrenula je na Facebooku inicijativu “Frljiću, go home”. Reče

Riječka gradska uprava pozvala je  1919. i Gabriela D’Annunzia

” 1919. Gabriele D’Annunzio također stigao u Rijeku na poziv gradske uprave. “I D’Annunzio je počeo promovirati ljubav, alternativu, sa svim mogućim parolama, koje su zvučale kao raj na zemlji, a zapravo smo dobili fašizam. Tako se i Frljićeva i Blaževićeva koncepcija zasniva na inverziji. Mržnja je ljubav, ljubav je mržnja, nasilništvo i silovanje manjine nad većinom.”

da je 1919. Gabriele D’Annunzio također stigao u Rijeku na poziv gradske uprave. “I D’Annunzio je počeo promovirati ljubav, alternativu, sa svim mogućim parolama, koje su zvučale kao raj na zemlji, a zapravo smo dobili fašizam. Tako se i Frljićeva i Blaževićeva koncepcija zasniva na inverziji. Mržnja je ljubav, ljubav je  mržnja, nasilništvo i silovanje manjine nad većinom. Želeći sve destruirati i antagonizirati, Frljić provodi institucionalizirano pseudoumjetničko nasilje, što se pokazalo i posljednjom predstavom, koja se može nazvati i kazalištem traume i antagonizacije. Nama je u riječkoj povijesti dosta D’Annunzija. Vrlo je teško dignuti glas protiv umjetnosti, svete i nedodirljive slobode umjetnika, no u ovome slučaju nije riječ o umjetnosti nego o jednoznačnom, tvrdom ideološkom nasilju kojemu netko mora reći – ne hvala, mi smo dobri, nenasilni i ne stavljajte nas u jednodimenzionalne progone. Ovo je progon, najniže ponižavanje intelektualaca Hrvatske.”

Nezadovoljan je i Igor Žic, autor posljednje povijesti grada Rijeke. “Frljićevo kazalište spoj je fašističkog, propagandnog kazališta s tabloidnim novinarstvom i od takvog kazališta neće ništa ostati jer je jednostavno besmisleno. Nabacivanje blatom koje može funkcionirati u politici, u umjetnosti je bezuspješan pokušaj kupovanja budućnosti bezvrijednim novcem”. Njegov djed Ivo Žic Klačić bio je intendant kazališta u Rijeci 1948/49. Rijeka slovi kao crvena, a zapravo je prvi fašistički grad u svijetu. D’Annunzijev fašizam pojavio se u Rijeci već 12. rujna 1919. “U Rijeci je bilo normalno uništavati hrvatske prodavaonice, spaljivati hrvatske brodove, hrvatske knjige kapucinskog samostana, etnički čistiti grad prije nego što su Mussolini i Hitler, o Paveliću da i ne govorim – uopće došli na vlast! U riječkom fašističkom kazalištu govorili su D’Annunzio i Mussolini, a Pavelić nikada. Ako se posprema fašizam ispred svojih vrata, redoslijed bi morao biti nešto drugačiji. Rijeka je prvi fašistički grad u svijetu, ali to nije bio hrvatski fašizam.” Čiji fašizam trese današnju Rijeku?

Onečišćeni Slobodan Šnajder 

SVAK KLIMA ČIM IMA     Tko sa djecom liježe, popišan se budi. “Šteta je što su Frljićevi argumenti tako doslovno ispod pupka” – izjavio je Slobodna Šnajder.  “Vidim da je moja fotografija dospjela na neku od stražnjica poštovanih kolega. Ne znam je li riječ o muškoj ili ženskoj stražnjici. Usuđujem se primijetiti da je moja seksualna orijentacija većinska iako sam u svemu drugome pripadnik manjina po raznim osnovama. Frljić potpuno zaboravlja da je intendantsku fotelju zadobio i time što je mahao mojim komadom na svojim zastavama u koje sada oblači stražnjice glumaca. On je, naime, uspio u onome u čemu ja, krajem istih tih devedesetih, nisam: naime, postati intendant u Rijeci. Od osobe na čijem je naslovu intendant osovio četiri godine mandata, u ciglih dva mjeseca prošao sam transformaciju kakve nema ni u Ovidijevim ‘Metamorfozama’: nešto kao pad Lucifera na dno pakla. Sada sam naprosto ‘drug s desnim skretanjem’ pa bi me Frljić da smo u godini 1939. predao partijskom krvniku. Makavejev me je nedavno u Parizu uvjeravao da je takav čovjek postojao. No što će meni takav krvnik kad imam Frljića? Frljić je pokazao što može. Svak klima čim ima.”

Nedavno je folirant iz Travnika, onako komesarski bahato, skinuo s repertoara riječkog HNK predstavu “Hrvatski Faust” Slobodana Šnajdera, najavljujući svoj projekt “Hrvatsko glumište u spomen na Hrvatskog Fausta Slobodana Šnajdera”. U naslovu su ostale prve dvije riječi, a Slobodan Šnajder je ismijan. Zašto da o Shakespeareu govori njegov “Hamlet” kada je tu momak iz Travnika, da nam prikaže posve drugog i drugačijeg? Slično tome i nešto ranije, Frljič je uprizorio “Hamleta”, a gledatelji su stekli dojam da Frljić originalnog “Hamleta” nije pročitao. Original je sugestivan, pa bi mogao preusmjeriti njegov aktivistički projekt. Zašto da o Šnajderu govori njegov tekst, odnosno on sam, kada je tu komesar iz Bosne, da nam objasni što je mladi Šnajder 1981. želio reći.

U Rijeci se dogodio niz protuhrvatskih ekscesa, pa pamtimo da je performer Janez Janša u rodnoj Rijeci upriličio “predstavu” rezanja hrvatske zastave. Rijeka sve više podsjeća na D’Annunzijevu Fiume. Trik je u tome da se umjesto talijanske kulture i šarma dodaje protuhrvatski sadržaj.

Frljićev drekasti aktivizam na tragu je izrazito protuhrvatski usmjerene “Građanske akcije”. Nacija pamti natpis “Ruka na srcu, govno u glavi”, pa onda brisanje prljave guzice “Građanske akcije” sa hrvatskom zastavom, kao i slične jednako “civilizirane” nastupe, da bi deklarirana lezbijka Mima Simić spomenula “govno koje se peče na Kaptolu”. Osobno nisam sklon proizvodima Slobodana Šnajdera, jer je dugi niz godina uživao režimski vjetar u leđa. Slično Miroslavu Krleži, govorio je o slabostima bivšeg režima, zaobilazeći tako mnoge teške deformacije onog društva i onog trenutka u kojemu je živio. Ipak, nije mi palo na pamet ismijavati Šnajdera na Frljićev način. Zapravo je više  neukusno nego provokativno da Frljić kao promotor LGBT pokreta stavlja Šnajdera na stražnjicu. Ako je heteroseksualni Slobodan Šnajder analni prezervativ, zar nije prirodno da se fotografija Olivera Frljića pojavi na toaletnom papiru? Zezaj se do kraja! Napravi neki vic na svoj račun!

Suočavanje s Milom pl. Budakom

Staviti fotografiju Mile Budaka na spolovilo! Kojeg li prostakluka i besramnog bosanskog neukusa. Mogli ste Olivera Frljića poslati na teološke studije u Rim, on bi svejedno ostao običan bosanski primitivac. Na hrvatskoj kulturnoj sceni imamo dotepenca koji je na kulturu esencijalno imun. Travnički lovac na hrvatsku fotelju labradorski uporno upozorava svijet na prisutnost Mile Budaka u hrvatskoj književnosti, kulturi i povijesti. Mile Budak je kulturno i povijesno daleko iznad beznačajnog Olivera Frljića, toliko da trebamo zanemariti sve što o njemu Frljić kaže, ali kada su već pokrenute sve te inicijative za suočavanje Hrvata sa svojom prošlošću, idemo to učiniti. To je najbolji način da našim neprijateljima začepimo lažljive gubice. Nakon novog suočavanja s Milom Budakom, iskreno sam zaprepašten kulturnim i povijesnim značajem te osobe.

Ovdje je važno naglasiti da se Frljićevo djelovanje svodi na njegovo autobiografsko

 “MRZIM ISTINU”

Mile Budak znao je umjetnički izraziti svoj zavičajni ugođaj, a Oliveru Frljiću to ne pada na pamet. Možemo li govoriti o varijanti štokholmskog sindroma – žrtva pristaje uz nasilnika, uz njegov svjetonazor i njegove ciljeve. Peta kolona u Hrvatskoj djeluje poput sekte Charlesa Masona. Nakon što neki sluđeni Hrvati u ovakvoj Hrvatskoj dignu ruku na sebe, proroci Tame pokreću novi suicidni ciklus.

“Mrzim istinu”. Prozvao je HNK 90-tih kao ustaško kazalište, jer je Jakov Sedlar uprizorio “Ognjište” Mile Budaka, sve u sklopu Tuđmanovog nacionalnog pomirenja – Sedlarova asistentica bila je Aleksandra Broz. Fenomen u svemu tome je da se pitomi seoski život “Ognjišta” Mile Budaka ne razlikuje puno od onog travničkog (dalje od čaršije), s kojeg je Oliver Frljić protjeran. Mile Budak znao je umjetnički izraziti svoj zavičajni ugođaj, a Oliveru Frljiću to ne pada na pamet. Možemo li govoriti o varijanti štokholmskog sindroma – žrtva pristaje uz nasilnika, uz njegov svjetonazor i njegove ciljeve. Peta kolona u Hrvatskoj djeluje poput sekte Charlesa Masona. Nakon što neki sluđeni Hrvati u ovakvoj Hrvatskoj dignu ruku na sebe, proroci Tame pokreću novi suicidni ciklus.

Pripovijetka “Ognjište” Mile Budaka je dragulj hrvatske književnosti, poema o ličkom selu, ideološki neutralno djelo, nadahnuto napisano u samo nekoliko tjedana 1938. Prije uspostave NDH. Ustaški pokret tada je bio slobodarski san o borbi protiv prve Jugoslavije, balkanske tamnice naroda, ali ništa od toga nije unijeto u svevremensko i apolitično “Ognjište”. Nasuprot posijanim predrasudama, Budakovom “Ognjištu” možemo prigovoriti zbog onoga što nije spomenuto: široka narodna svijest o agresivnom velikosrpstvu i svetosavlju. Drugi svjetski rat počeo je tek godinu dana kasnije, a kod nas tri godine kasnije, kada se fašistička i segregacijska prva Jugoslavija pridružila paktu nacističke Njemačke. Miroslav Krleža i Ivo Andrić nisu se uspeli na poziciju ministra bogoštovlja i prosvjete u vladi NDH zbog njihove povezanosti s Moskvom i s Beogradom. Budak je bio ministar u vladi NDH dvije godine.

Mile Budak ranjen je u austrougarskoj vojsci i krajem prve godine rata zarobljen u bolnici u Valjevu, da bi preživio povlačenje srpske vojske preko Albanije, i konačno završio u talijanskom zarobljeništvu. Od srpske vojske bio je izložen svakakvom maltretiranju, poput branitelja Vukovara u srbijanskim logorima. Stoga je stavljanje njegove fotografije na bilo čije spolovilo neukusna provala balkanskog primitivizma, ružno ismijavanje svakog otpora svetosavlju i velikosrpskoj politici. Mile Budak doživio je od Srba svašta, ali je o tome šutio, poput branitelja Vukovara koji su prošli najgore mučenje i zlostavljanje u srbijanskim logorima. Stavljajući fotografiju Mile Budaka na spolovilo, Oliver Frljić zapravo je napisao još jednu optužnicu JNA.

Ne trebaju se civilizacijski vagati sve Budakove izjave, jer je imao puno pravo izreći o svojim mučiteljima što mu padne na pamet, književnički i politički, rimovalo se to ili ne. Autor blasfemije “Srbe na vrbe!” je Slovenac Marko Natlačen, koji ju je prvi put izgovorio 1914. Mile Budak je to izrekao kao napomenu što o Srbima misle njihovi politički saveznici Slovenci. Dodajte tome činjenicu da je Mile Budak uhićen nakon ubojstva Stjepana Radića i zatvoren na sedam mjeseci, da bi 1932. preživio pokušaj velikosrpskog atentata. U travnju 1940. ubijena je njegova supruga Ivka. Njegova 20-godišnja kćer Grozda silovana je i ubijena kod Škofje Loke. Mile Budak bio je blizak sa Židovima u Ustaškom pokretu i sa Židovima u Hrvatskoj, što je njemačka policija prijavila svojoj središnjici. Njegov osobni vozač bio je Židov. Njegova ostavka dogodila se prije pada Italije – prosvjedovao je protiv Rimskih ugovora. Eto se suočavam sa hrvatskom prošlošću, prezentirajući “najgore hrvatsko zlo”, kako protivnici hrvatske kulture i hrvatske nacije kite hrvatskog mučenika Milu Budaka.

Mile Budak emigrirao je u Austriju, pa u Italiju, početkom 1933. i prije dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj – tek da se zna. U Jugoslaviju se vratio 1938. i ponovno je uhićen, početkom slijedeće godine. Iz zatvora je pušten nakon smrti supruge, a dolazak Hitlerove armade i formiranje NDH dočekao je u bolnici – krajem ožujka je operiran. Neka se i to zna. Na njegov vlastiti zahtjev razriješen je dužnosti ministra vanjskih poslova u NDH i umirovljen. Svejedno, Britanci su ga već 18. svibnja 1945. izručili partizanima. Zajedno sa ostalim aktivnim članovima vlade NDH likvidiran je u Maksimirskoj šumi ili na obližnjoj Dotršćini, u sramotnoj zabavi za crvene krvnike. Vrijeme je da se taj zločin i širi genocid nad Hrvatima razotkriju u svim svojim detaljima. Smaknuti su svi svjedoci onoga što je NDH bila, prije Hitlera i za Hitlera, baš zato da se ne možemo suočiti sa svojom prošlošću i sa nasiljem strane agenture, velikosrpske, sovjetske i čije veće ne.

Postavlja se pitanje zašto Martin Heideger ostaje svjetski prihvaćen autoritet, iako je pripadao agresivnom njemačkom nacizmu, a Mile Budak je posve izbrisan, iako u njegovom književnom djelu nema traga fašizmu ili nacizmu?

Kod Heideggera pronalazimo konceptualne naznake nacizma, a kod Budaka imamo jednu predivnu pripovjedačku školu, koja posve ignorira okvire politike, koja je politika samo u tom smislu što ostavlja trag o kulturi, tradiciji i životu hrvatskog sela. “Svjetsko židovstvo, nahuškano preko emigranata iz Njemačke, posvuda je neuhvatljivo i ne mora sudjelovati u ratnim djelovanjima, dok nama preostaje da žrtvujemo najbolju krv” – napisao je Heidegger. A plemeniti Mile Budak, izmrcvaren u velikosrpskim represijama na ovome prostoru, tada je djelovao na usvajanje zakonskih aneksa u NDH, kojima se onemogućavala primjena rasnih zakona! Pa ipak, nađe se kretena koji osporavaju Budakovu književnost. Kao svjedoci protiv Mile Budaka javili su se i oni barbari koji su ga kroz Srbiju vodili kao psa i ponižavali.

Travar iz Travnika

U Hrvatskoj smo svjedoci sve većeg značaja rodoslovnog podrijetla i ženidbenih korekcija. Jasno je da elite ovu zemlju namjerno vode u propast. Imamo Hrvata lopova za izvoz, u stanju smo uništiti Hrvatsku i bez tuđe pomoći, ali baš kao po vragu, današnji politički i dužnosnički vrh RH uglavnom čine esencijalni ne-Hrvati. Činilo se da je to dobro, da će tako u prvi plan izaći stručnjaci, ali to nije tako – vladajuća vrhuška iskazala je nevjerojatnu nesposobnost, pa i loše namjere. Takozvano “civilno društvo” pojačano je dotepencima iz našeg susjedstva. Hrvatska krvna zrnca (takva zapravo ne postoje), nisu mjera poštenja. Isto tako, činjenica da netko nije Hrvat ništa nam ne kazuje o etičnosti te osobe. Ali, takvi uglavnom ne podnose rodoslovne Hrvate i hrvatsko određenje ove zemlje, i tu počinju skoro svi naši problemi.

Kada je peta kolona u pitanju, prisiljeni smo pratiti rodoslovlje, tražeći skriveni motiv za

Kada je peta kolona u pitanju, prisiljeni smo pratiti rodoslovlje, tražeći skriveni motiv za nečije iskazano protuhrvatsko djelovanje. Kako sam čuo za “esenciju identiteta” Travničanina, tata je Hrvat, a mama Srpkinja, što je čest slučaj i to ne bi trebalo proizvoditi antagonizme, nego djelovati smirujuće na napetosti između Hrvata i Srba

nečije iskazano protuhrvatsko djelovanje. Kako sam čuo za “esenciju identiteta” Travničanina, tata je Hrvat, a mama Srpkinja, što je čest slučaj i to ne bi trebalo proizvoditi antagonizme, nego djelovati smirujuće na napetosti između Hrvata i Srba. Mnogi su Srbi hrvatski branitelji. Pa eto, određeni kroato-serbski proizvod prirodno je provocirao po hrvatskim i po srpskim zemljama. “Nastupam u regionu” – hvalio se Frljić. Ne osjeća se hrvatskim autorom, nego više regionalnim i jugoslavenskim! A onda su ga iz regije potjerali, iz BiH i iz Srbije, pa se skrasio u Hrvatskoj, koja prima baš svakoga. Ali se ipak osjeća regionalno! Bahatom Travničaninu uskoro su njegove ambicije prerasle regiju. U Njemačkoj je postao tamošnji Nijemac – nitko ga nije razumio, niti shvatio. Traži ti svog Ferdinanda u Bosni! Iz Poljske je potjeran, nakon što je najozbiljnije pokušao uvjeriti Poljake da se nisu suočili sa svojim antisemitizmom. Go home! – rekli su Poljaci.

Vojislav Šešelj vuče rodoslovno podrijetlo iz hercegovačkog sela Orahov Do. Pravoslavni svećenici nudili su zemlju onim katolicima koju prijeđu na pravoslavlje. Za to se uvijek nudila hrvatska zemlja. Kako je Oliver Frljić sa “esencijom identiteta” u mješovitom braku Hrvata i Srpkinje toliko čuo o ustašama, a o četnicima toliko malo? U Splitu je nakon Oluje prepoznao organiziranu pljačku, koju ne pripisuje petoj koloni. “Godine koje sam proveo u Splitu (o našem trošku), treći i četvrti razred srednje škole, jako su me odredile” – kaže nam Frljić u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji iz veljače 2013. Što nam želi reći? Da je postao hajdukovac? “Tu sam prvi put vidio što se događa obiteljima čiji je otac bio oficir JNA ili koje su bile ‘krive’ nacionalnosti.” Koliko pamtim, pukovnik JNA postao je pukovnik HV-a, a krilnik neke emigrantske formacije startao je kao običan vojnik. To su nazvali pomirenjem partizana i ustaša. Kriva nacionalnost na ovome prostoru je Hrvat. “Sjećam se kada sam saznao za Loru i ono što se tamo radi” – putra nas Frljić, a Loru je proizvela peta kolona u Hrvatskoj, uz budalastu pomoć nekolicine naših sigurnjaka, koji su se dali upecati u kogovsku namještaljku.

Kraj istorije 

Dakle, dugo smo čekali Bosanca koji će se tako sočno narugati svakoj kulturi. Jebo tekst, kaže nam Frljić. Zamislite da neki dirigent ignorira note autora glazbe. Frljić jednako komotno prekraja Shakespearea i Büchnera. Radi to uspješno i temeljito, jer originalne tekstove niti ne pročita. Nema šanse da padne pod utjecaj originalnog teksta. Nema ponavljanja “predstave”, nema pogreške jer nikakav predložak ne postoji, nema razlike između glumca i gledatelja, sve je gola improvizacija, stilizirana s nekim šokantnim dodatkom za gledatelje. U jednoj Frljićevoj predstavi krv šiklja na sve strane, u drugoj je gledatelj okrenut leđima prema bini, u trećoj gledatelj viri iz zahodske školjke na bini, i tome slično. Njegove “predstave” svode se na “pretpremijere”, koje pomalo sliče na zaboravljene mitinge solidarnosti. Nedostatak cjelovitog predloška prikriva novom improvizacijom, zapravo drugačijom “predstavom”, pa svoju nezrelost ili nesposobnost kamuflira pod uvlačenje u drugu predstavu reakcija publike i kritike na prvu, ismijavajući sve one koji naglase nedostatke.

Fumijanski Teatro comunale započeo je svoj glazbeni i kazališni život davne 1885. sa operama “Aida” Giuseppea Verdija i “La Gioconda” Amilcara Ponchiellija. Da je tada intendant bio Frljić, čule bi se srbijanske cajke. Godine 1913. kazalište dobiva naziv Teatro comunale Giuseppe Verdi. Sve do pada Italije 1943. godine, u kazalištu nije izgovorena hrvatska riječ, koja se uglavnom čula samo “preko mosta”, na Sušaku. Kvarnerski Prečani nisu Srbi nego Hrvati. Za vrijeme NDH u kazalištu se pojavljuju djela hrvatskih autora, koja se povremeno prikazuju i nakon 1945. Navodno je krajem 1946. izvedena opera “Nikola Šubić Zrinjski” Ivana pl. Zajca, pod dirigentskom palicom Borisa Papandopula. Da narod prevare kuda sve to vodi. Na stranici riječkog HNK detaljnije su prikazane godine 1945-47. Razdoblje od 1991. pa do danas potpuno je ispušteno. Kraj istorije!

Tvrtko Dolić

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno