Connect with us

Hrvatska pravoslavna crkva

NAKON ‘SABORA UJEDINJENJA’ U Kijevu svečano proglašena autokefalna Ukrajinska pravoslavna Crkva

Published

on

Foto: Mykola Lazarenko/Ukrainian Presidential Press Service via Reuters

“Moramo dovršiti ujedinjenje ukrajinskog pravoslavlja, njegovati našu ukrajinsku teološku izobrazbu i znanost, moliti za prekid rata i vladavinu mira u Ukrajini. Neka nam Bog u tome pomogne”, rekao je novoizabrani poglavar Ukrajinske pravoslavne Crkve mitropolit Epifanije.

Nakon što je 332 godine bila sastavni dio Ruske pravoslavne Crkve, Ukrajinska pravoslavna Crkva, nakon jučerašnjeg “sabora ujedinjenja” koji je okupio predstavnike tri pravoslavne Crkve koje djeluju na području Ukrajine, i formalno se odvojila od Ruske pravoslavne Crkve izabravši za poglavara mitropolita Epifanija, 39-godišnjeg biskupa Kijevske patrijaršije.

U svojem obraćanju okupljenom svećenstvu novoizabrani poglavar svima je uputio poziv na jedinstvo, te kazao kako su vrata Crkve otvorena svima.

“Uvjeren sam kako će Pravoslavna Crkva, ujedinjena i priznata, u dobroj vjeri i istini služiti ukrajinskom narodu, te moliti za njega i voditi ga putem spasenja. Moramo dovršiti ujedinjenje ukrajinskog pravoslavlja, njegovati našu ukrajinsku teološku izobrazbu i znanost, moliti za prekid rata i vladavinu mira u Ukrajini. Neka nam Bog u tome pomogne”, rekao je mitropolit Epifanije.

“Svima čestitam na uspostavljanju autokefalne Ukrajinske pravoslavne Crkve koja je upravo stvorena. Ovaj sveti dan ući će u povijest kao dan osnivanja ujedinjene autokefalne Crkve u Ukrajini. Dan naše konačne neovisnosti o Rusiji”, kazao je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko pred tisućama Ukrajinaca okupljenih ispred Hrama Svete Sofije u Kijevu.

Porošenko, koji je kao promatrač bez prava glasa bio prisutan na saboru, kazao je kako je Ukrajinska pravoslavna Crkva “Crkva bez Putina”, u kojoj se “neće moliti za ruske vlasti i ruske vojne trupe, jer oni ubijaju Ukrajince”.

Novoizabrani poglavar Ukrajinske pravoslavne Crkve rođen je kao Sergij Dumenko u okolici Odese na jugu Ukrajine, a ističe se njegova bliskost s dosadašnjim poglavarom Ukrajinske pravoslavne Crkva Kijevske patrijaršije mitropolitom Filaretom Denisenkom, kojega je 1992. godine Ruska pravoslavna Crkva izopćila, a Carigradski patrijarh nedavno rehabilitirao.  Mediji naglašavaju kako je, za razliku od mnogih ukrajinskih pravoslavnih poglavara koji su studirali u Rusiji, mitropolit Epifanije studij bogoslovije završio u Ukrajini i u Grčkoj. Biskupom je imenovan 2009. godine, a nadbiskupom četiri godine kasnije.

Iz Carigrada su poručili kako će Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi tomos o autokefalnosti, tj. crkveni akt kojim patrijarh i sabor jedne pravoslavne mjesne Crkve drugoj Crkvi priznaje status autokefalnosti ili autonomnosti, dodijeliti 6. siječnja, nakon zajedničke liturgije carigradskog patrijarha i poglavara nove Ukrajinske pravoslavne Crkve.

“Hvaleći Boga, ekumenski patrijarh s velikom radošću i zadovoljstvom objavljuje uspješan dovršetak rada sabora ujedinjenja, temeljnog za novu autokefalnu Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu. Njegova svetost, novoizabrani poglavar, kontaktirao je Njegovu Svetost, ekumenskog patrijarha, izrazivši poštovanje, te zatraživši blagoslov Majke Crkve za plodnost svoje poglavarske službe. Ekumenski poglavar Bartolomej pozvao je njegovu svetost Epifanija na suslavljenje Božanske liturgije u Fanaru, na svetkovinu Bogojavljenja kako bi mu predao Tomos ustanovljenja nove sestrinske autokefalne Crkve”, objavljeno je na stranici Cargigradske patrijaršije.

Nakon vijesti iz Kijeva, oglasila se i Moskovska patrijaršija čiji je glasnogovornik izjavio kako će “svećenici kanonski priznate pravoslavne Moskovske patrijaršije nastaviti vršiti službu u Ukrajini i nakon što je u Kijevu proglašena autokefalna Ukrajinska pravoslavna Crkva”, te upozorio kako će nakon stvaranja autokefalne Ukrajinske pravoslavne Crkve doći do još većih podjela između vjernika i većeg broja raskolničkih skupina.

Spomenimo kako su na “saboru ujedinjenja” sudjelovala i dvojica od devedeset biskupa iz Ukrajinske pravoslavne Crkve Moskovske patrijaršije. Riječ je o mitropolitu Aleksandru Drabinku i Simeonu Šostakiju koji su prema stavu Moskve svojim činom sami sebe izopćili.

Pročelnik odjela za vanjske poslove Ruske pravoslavne Crkve mitropolit Hilarion Alfejev rekao je da njihovo sudjelovanje na saboru može samo “ražalostiti” vjernike, te ga usporedio s Judinom izdajom.

Mediji prenose kako su vlasti u Ukrajini objavile da će svaka župa moći slobodno odlučiti hoće li se priključiti Ukrajinskoj pravoslavno Crkvi, istaknuvši da po svaku cijenu želi spriječiti “vjerski rat” u zemlji, dok je predsjednik Porošenko naglasio da nitko neće prisiljavati” vjernike i svećenike da uđu u novu Crkvu.

Najvažnije o Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi i njezinom putu prema autokefalnosti

Ne ulazeći u detalje složenih odnosa Ukrajine i Rusije, spomenimo barem najvažnije događaje iz suvremene povijesti koji su vjersku situaciju u Ukrajini dodatno zakomplicirali.

U vrijeme komunističke vlasti Ruska pravoslavna Crkva protezala je svoju jurisdikciju na čitavu Ukrajinu na čijem je teritoriju postojao takozvani Ukrajinski egzarhat Ruske pravoslavne Crkve. Posljednji egzarh bio je mitropolit Kijeva Filaret Denisenko koji je u vrijeme političkih promjena u bivšem Sovjetskom Savezu želio osigurati što veću autonomiju Pravoslavne Crkvu u Ukrajini. Na sinodu Ruske pravoslavne Crkve u listopadu 1990. godine, biskupi su odlučili umjesto Ukrajinskoga egzarhata stvoriti Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu, priznajući joj “nezavisnost i autonomiju u administraciji”.

Dva mjeseca nakon proglašenja ukrajinske neovisnosti, Sinod Ukrajinske pravoslavne Crkve proglasio je vlastitu autokefalnost tražeći da to prihvati i Sinod Ruske pravoslavne Crkve, no biskupi koji su bili lojalni Moskovskoj patrijaršiji izabrali su nadbiskupa Vladimira za mitropolita Kijeva i cijele Ukrajine i Ukrajinske pravoslavne Crkve, a suspendirali kijevskoga mitropolita Filareta. Njihovu odluku potvrdio je i Sinod Ruske pravoslavne Crkve koji je Filareta izopćio iz Crkve. Unatoč svemu, 25. i 26. lipnja 1992. godine proglašena je Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije, na čijem je čelu patrijarh Filaret.

Predsjednik Ukrajine Petro Porošenko u travnju ove godine obratio se Svetomu sinodu Carigradske patrijaršije i patrijarhu Bartolomeju sa zamolbom da pomogne u proglašenju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevske patrijaršije, što je naišlo na snažan otpor prvenstveno Ruske pravoslavne Crkve, ali i Ruske države.

Za Jaroslava Simonova, ukrajinskog otpravnika poslova u Republici Hrvatskoj, riječ je o ruskoj “politici ucjene i zastrašivanja” utemeljenoj na stavu “da samo Moskovska patrijaršija ima pravo zastupati ukrajinsko pravoslavlje”.

U listopadu ove godine Carigradska patrijaršija objavila je kako je u tijeku proces priznavanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevske patrijaršije, te kako je ukinuta odluka prema kojoj je 1686. godine tadašnja Kijevska mitropolija postala dijelom Moskovske patrijaršije.

Nakon što je carigradski patrijarh Bartolomej Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi Kijevske patrijaršije odlučio dati status autokefalne Crkve, te u Ukrajini postavio dva egzarha, Sinod Ruske pravoslavne Crkve odlučio je prekinuti molitveno spominjanje carigradskog patrijarha u bogoslužjima, susluženje s biskupima Carigradske patrijaršije, te sudjelovanje Ruske pravoslavne Crkve u svim tijelima kojima predsjedaju ili supredsjedaju predstavnici Carigradske patrijaršije. Vrlo brzo uslijedila je odluka i o prekidu euharistijskog zajedništva s Carigradskom patrijaršijom.

Pravoslavnu Crkvu u Ukrajini do jučer su predstavljale tri konfesije: Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije, Ukrajinska pravoslavna Crkva Moskovske patrijaršije i Ukrajinska autokefalna pravoslavna Crkva. U zadnje vrijeme u Ukrajini broj vjernika Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevske patrijaršije i Ukrajinske autokefalne pravoslavne Crkve u stalnom je porastu.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net | Hrvatska Pravoslavna crkva

Komentari

Hrvatska pravoslavna crkva

Bogojavljenje Gospodina našeg Isusa Krista

Published

on

Hrvatska pravoslavna crkva održat će svečani vjerski obred za Bogojavljenje (Teofanija) i Vodokršće, u nedjelju 6. siječnja 2019. s početkom u 10,00 sati, u prostoru Kraljevske akademije na adresi Grič 2, 10000 Zagreb.

>> BOŽIĆNA POSLANICA 2018. arhiepiskopa HPC, Aleksandra

Tradicija većine pravoslavnih crkava nalaže da se posvećivanje vode održava na otvorenom u rijeci, jezeru ili moru. U takvim prilikama svećenik baca križ u vodu, a pri tom puno ljudi skače u vodu kako bi ga izronili. Ovom prilikom obred će ipak biti manje atraktivan, prilagođen uvjetima i ambijentu gdje će se održati. Voda posvećena povodom Vodokršća čuva se u crkvi cijelu godinu.

>> Arhiepiskop ALEKSANDAR: SRBSKI TEROR U TAMNICI NARODA

Hrvatska pravoslavna crkva poziva sve Hrvate pravoslavce (hrvatski pravoslavni etnos i demos) i sve prijatelje pravoslavlja da se slobodno pridruže održavanju obreda

>> KRATKA POVJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Hrvatska pravoslavna crkva

Komentari

Continue Reading

Hrvatska pravoslavna crkva

VELIKI RUMUNJSKI INTERVJU S HRVATSKIM ARHIEPISKOPOM †ALEKSANDROM

Published

on

Veliki interview kojeg je hrvatski arhiepiskop Aleksanadar dao rumunjskom mediju Luceafarul.net, na engleskom se može izvorno pročitati i ovdje!

(2) Što znamo o povjesti HPC?

Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55. godine poslije Krista, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Na početku je dalmatinska Crkva pod vrhovnom jurisdikcijom Rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska Crkva, prelazi pod jurisdikciju Carigradskog patrijarha.

Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, i završava u drugoj polovici 9. st. kad Neretvane pokrštavaju bizantski misionari. Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. godine i dalmatinski pravoslavci, koji su najprije pod jurisdikcijom bugarske Ohridske arhiepiskopije a kasnije ispod Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraja 18. st.

U razdoblju od 1400. do 1557. godine, uslijed vojnih uspjeha Otomanskog Carstva u Hrvatsku stižu “morlaci”, “stratioti” i različiti “vlasi”. To su ljudi koji stižu iz dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije – pravoslavni Bugari, Grci, Crnogorci, Albanci. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati.

Godine 1102. Hrvatska se po ugovoru pridružuje Mađarskoj. U Mađarsko-Hrvatskom kraljevstvu stoljećima postoje hrvatske institucije kao Hrvatski sabor, hrvatski ban … Taj ugovor traje do raspada Austro-Ugarske monarhije pod kraj I. sv. rata. Nakon toga Hrvatska postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

PATRIJARH HRVATSKI – poglavar PC u Hrvatskoj

Autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila je pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije  – Hrvatska pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijarhije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Njen poglavar nosio je titulu Patrijarh Hrvatski. Toj je Crkvi namijenjeno 5 odluka i 2 zakona, koje je donio Hrvatski sabor samo u 19. st., temeljem kojih je dobivala novac iz hrvatskoga državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja. Karlovačka arhiepiskopija kao i sve institucije u Hrvatskom kraljevstvu i Austrijskom carstvu koristila je grgurevski kalendar.

Dana 17. lipnja 1920., u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca. Država donosi odluku za stvaranje crkve što je kršenje apostolskog pravila br. 30.

Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove Crkve nakon što Vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji. To je kršenje Crkvenim pravilima nazvan simonija kojeg osuđuje apostolsko pravilo br. 29.

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku za pridruživanje novoj crkvi u novoj državi. Takvu odluku nije donjela niti Bukovinska eparhija. Sveti Sinod Crnogorske PC donio je odluku za pridruživanje novoj crkvi u sjednici bez kvoruma i suprotno vlastitog Ustava. Bugarsku PC, čije su sedam eparhija u Makedoniji pripojene novoj crkvi, nitko nije niti pitao.

Nakon stvaranja nove države svi su pravoslavci u njoj prisilno proglašeni Srbima a pravoslavlje postaje „SRPSKO-pravoslavna vjera”.

U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.

Dne 10. travnja 1941., obnovljena je samostalna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska, koja uključuje i povjestni hrvatski teritorij današnje Bosne i Hercegovine i koja je bila priznata od 86 država.

Još u prvih mjeseci svog postojanja NDH donosi odluku za  posebno oporezivanje Srpske Patrijarhije, a crkvenim općinama je zabranjeno održavati veze s njom. Zabranjen je izmišljeni termin „SRPSKO-pravoslavna vjera”  i zamjenjen prije korištenog u Hrvatskoj termin „grčko-istočna vjera” ili „pravoslavna vjera”.  Sve ove mjere prema SPC NDH poduzima ne zato što je pravoslavna crkva nego zato što je srpska, to jest crkva države Srbije. Samostalna država kao što je bila NDH nije mogla dopustiti na vlastitom teritoriju djelovanje neke strane crkve što bi značilo da je NDH srbijanski vazal. Istodobno država je jamčila slobodno djelovanje pravoslavaca (Hrvata, Bugara, Crnogoraca…) na vlastitom teritoriju. Ruskim izbeglicama (njih više od 20 000) i RPCZ bilo je dozvoljeno korištenje vlastitih crkava u Zemunu, Sarajevu, Petrovaradinu i Crikvenici.

Godine 1920. država je izravno stvorila Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a okrivljuje se Nezavisna država Hrvatska za to što je 22 godine kasnije uspostavila (zapravo obnovila) Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Razlika je u tome da NDH najprije donosi zakon, istodobno potvrđuje i Ustav (Statut) HPC i na temelju tog Ustava, u skladu sa zakonom, Crkva bira svog poglavara, a potom njegov izbor potvrđuje država. Kod Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca prvi ustav stupa na snagu punih 12 godina nakon njenog „osnivanja”, pa tako i nitko ne zna na koji način i na temelju čega je nova crkva „stvorena” a kasnije „izabran” patrijarh Dimitrije.

Sve institucije u NDH koriste gregurijanski kalendar pa tako i HPC nakon prekida od 22 godine ponovo uvodi taj kalendar.

Nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH (1942.) u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Grčke PC, Carigradske patrijaršije.

Na temelju odluke Sv. Sinoda Rumunjske PC za sudjelovanje u rukopoloženju novog episkopa HPC 15. kolovoza 1944. u Zagreb dolazi Kišinjevski Mitropolit Visarion Piu. Taj dolazak je njemu spasio život jer baš u tom vremenu II. i III. Ukrajinski frontovi vojske SSSR-a preuzimaju Kišinjev, a narednih dana i cijelu Rumunjsku. Iz Zagreba se Visarion Piu nikad nije vratio u Rumunjsku što bi značilo povratak u smrt, nego seli na zapad.

Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crvke.

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi.

Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande i započinju masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata nakon završetka rata. (Danas Hrvatska ima 3,8 mln stanovnika).

Uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a Patriarh Germogen i svi svećenici bili su uhićeni i pritvoreni. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Patriarh Germogen i svi svećenici okrivljeni su zbog pokušaja razbijanje jedinstva srpskog naroda kakvog u Hrvatskoj nema jer je u Hrvatskoj narod hrvatski, za kršenje Ustava SPC kojoj nisu pripadali a i u tom ustavu ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Nitko nije okrivljen za sudjelovanje u nekom ratnom zločinu, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su patrijarh Germogen, sve svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Ne zna se gdje im je grob. Nedavno objavljeni dokumenti govore da su tjela najvjerojatnije spaljena.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Ipak su komunisti dosljedni jer se još 1942. oglasuje Centralni komitet Komunistiške partije Hrvatske : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajce”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koja još uvijek vrijedi.

 

(2) Jednost HPC s ostalim pravoslavnim crkvama

HPC je dio jedne svete pravoslavne crkve i kao takva ne razlikuje se od ostalih PC – Rumunjske, Bugarske, Ruske, … Koristi ispravljeni Julijanski kalendar, dakle slavi Božić 25. prosinca isto kao Carigradska patrijarhija, Rumunjska PC, Bugarska PC, Grčka PC …

 

(3) Koje su najvažnije slave u HPC?

HPC održava bogoslužija ista kao u već navedenih PC.

(4) Kakvo je stanje pravoslavlja u RH?

Godine 1991. Republika Hrvatska stvorena je razdvajanjem od propale komunističke Jugoslavije i njena nezavisnost potvrđena je pobjedom nad srpsko-jugoslavenskim agresorom u Domovinskom ratu (1991-1995). Početak tog rata koji je vođen na hrvatskom teritoriju je kad srpski ustanici i Jugoslavenska narodna armija (armija dotadašnje SFRJ) zapravo pokušavaju sprječiti uspostavu samostalne hrvatske države i pokušavaju stvoriti Veliku Srbiju.

U prosincu 2002. predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan (SDP) podpisuje Ugovor od zajedničkog interesa sa „SPC u Hrvatskoj”. Sam pojam „SPC u Hrvatskoj” postoji jedino i samo u tom ugovoru. Ovim ugovorom tzv. SPC u Hrvatskoj darovana je sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj. RH podmiruje i sve njene troškove poslovanja pa tako i plaće episkopa i svećenika, administracije, stanovi, režije … Nije to slučaj u Srbiji gdje se SPC mora samouzdržavati jer po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) srbijanska država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više!

SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj“, jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de iuro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj” nego u RH postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onjih u Srbiji. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila registrirana niti u Srbiji. Tamo je SPC registrirana godine 2006. – dakle 4 godine nakon ugovora s Račanom. Sve to znači da „Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj” djeluje protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC samo iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2018. dobila protuzakonito više od pola milijarde kuna (više od 100 mln. $) samo iz hrvatskog državnog proračuna, a možda i više od mjesnih jedinica, iznajmljivana imovine…

(5). Obnavljanje HPC

Kad znamo na koji način je HPC uništena od komunista nakon završetka 2 sv. rata jasno je da je jako teško u suvremenoj RH obnoviti HPC koja je od komunista proglašena zlokobnim udruženjem kao što je još uvjek zločinačko sve hrvatsko što je postojalo za vrijeme NDH. Ustaški pokret djeluje na teritoriju NDH. Niti jedan od zloglasnih ustaša nije djelovao na teritoriju Srbije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata NDH i Srbija nisu u ratu. Naprotiv one su saveznice i kao takve uspostavile su diplomatske odnose. Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić i predsjednik Vlade nacionalnog spasa Srbije Milan Nedić surađivali su na temelju potpisanog ugovora o suradnji.

Sve je to nasuprot lažne slike SPC koja je sada „antifašistička” unatoč tome što je za vrijeme 2 sv. rata to bila jedina crkva u svjetu koja je službeno pozivala na ubijanje Židova pa tako su u Srbiji 1942.  poubijani svih 15 000 Židova i  Srbija je proglašena „Judenfrei”. Sv. Sinod SPC daje prisegu njemačkom zapovjedniku generalu Turneru. Srbijanski partizani i monarhistički četnici djeluju na teritorij NDH i nikako u Srbiji, dakle ne ratuju protiv Njemaca i/ili Srba nego protiv Hrvata. Te se činjenice zanemaruju i sad su Srbi „antifašisti” za razliku od Hrvata, koji su „fašisti” ili još gore -„ustaše“.

Sve te srpsko-jugoslavenske izmišljotine još uvijek postoje u hrvatskoj povijesti, dakle Hrvati čitaju hrvatsku povijest kroz srpske oči.

Tako smo mi Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u listopadu 2013. (do tada svećenik Bugarske PC) u RH stvorili podružnicu EPC sa sjedištem u Parizu. Dne 1. prosinca 2013. Sv. Sinod EPC svojoj podružnici dodjelio je autokefalnost i od tog trenutka ona postaje Hrvatska pravoslavna crkva u skladu sa 14 pr. IV. Halkidonskog sabora i 38 pr. VI. Trulskog sabora „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”. Na ovaj način je u RH obnovljena HPC bez potrebe bilo kave dozvole od SPC u čijoj je dijacezi sad teritorij RH (nekanonski i nezakonito).

 

(6) Koje su najvažne crkve i manastiri u RH?

Sve 400 pravoslavne crkve i nekoliko manastira sad su u vlastništvu tzv. SPC u Hrvatskoj.

(7) Što možete reći o dijalogu HPC s ostalim lokalnim i tradicionalnim PC?

HPC je dobila priznanja od većine državnih institucija u RH – Predsjednica RH, MUP, Ministarstvo financije… Nedostaje nam samo priznanje od strane Ministarstva uprave. Na temelju ove registracije HPC mora dobiti crkve, stanove i sve ostalo od države kao i financiranje. Već više od pet godina Ministarstvo uprave uspješno odbija registraciju. Sadašnji treći postupak traje već 31 mjeseci unatoč tomu što po zakonu odluka mora biti donesena u roku od mjesec dana. Dakle mi imamo problem sa priznavanjem od vlastite države a ne sa priznavanja od strane ostalih PC. Sve odluke za priznavanja HPC koja su donesena 1942. od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Grčke PC, Carigradske patrijarhije su još uvjek na snazi.

Mi, Hrvati – pravoslavci smo zapravo kao onjih prvi kršćani koji su se morali skrivati u katakombama kako bi mogli preživjeti i djelovati. Napominjem da se to ne događa u I. stoljeću nego u XXI. i ne u nekoj divljini na kraj svjeta nego u srdcu uljuđene kršćanske Europe.

HPC nema u svom posjedu niti jednu crkvu i uzdržava se isključivo donacijama Hrvata iz Hrvatske i cijelog svijeta i posluje kao prve kršćanske občine – drži bogoslužija na otvorenom ili u posuđenim prostorima.

Svima je jasno da HPC ne dobija registraciju zbog političkih razloga. Vlada RH se brine za SPC (kukavičje jaje u RH) koja je crkva susjedne Srbije. Bez hrvatskog uzdržavanja SPC bi bankrotirala.

(8) Koje knjige moramo pročitati kako bismo saznali više o povjesti HPC

Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984.,

Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996.

Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar, HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA bila je, jest i bit će, Zagreb, 2017. ISBN 978-953-59546-0-6 (176 str.), objavljena u svibnju 2017., a u ožujku 2018. su objavljena dopunjena i proširena izdanja na engleskom i ruskom jeziku – THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH was, is and shall be, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-4-4 (240 str.) i ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ была, есть и будет, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-5-1  (248 str.),  kao i Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar, HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA: Činjenice i kratka povijest ISBN 978-953-59546-3-1 (48 str.) i njeni prijevodi na engleskom THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH Facts and Historikal Overview, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-2-0  (52 str.) i na ruskom ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ Факты и краткая история, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-3-7 (56 str.).

Naše knjige na engleskom su već dobili svih 751 zastupnika u Europskom parlamentu. Uskoro će knjige na ruskom dobiti i znanstvene ustanove i crkve, koji koriste ili razumiju ruski jezik. Knjige su dobili i veleposlanici pravoslavnih država u Zagrebu. U stvari veći dio od naklade naših knjiga (10 000) bit će poslan po svijetu kako bismo proširili ispravnu hrvatsku povijest.

(9) Koja je glavna uloga i značaj pravoslavne crkve u hrvatskom društvu u ovom trenutku?

Zadnje desetljeće mi pravoslavci u Hrvatskoj pokušavamo dokazati vlastima kako u RH postoje Hrvati-pravoslavci unatoč nametnutom srpsko-jugoslavenskom obrazcu po kojem su svi pravoslavci Srbi. Tako svi stavljamo naglasak na to da je na popisu stanovništva iz 2011. bilo 16 647 Hrvata pravoslavaca, što je zadnja crta obrane, jer kad stavljamo naglasak na broj od samo 16 647 Hrvata-pravoslavaca zapravo ispada da po nekim automatizmom prihvaćamo to da su 150 000 Srba pravoslavaca zapravo članovi „SPC u Hrvatskoj“. Popis stanovništva iz 2011. prikazuje da su to Srbi-pravoslavci, a nikako da su članovi baš te vjerske zajednice (SPC). U anketi takvo pitanje nije postavljeno zato i nitko nije dao takav odgovor. Dakle 2011. nitko se nije izjasnio koje crkve je član.

Jedini relevantni državni dokument u suvremenoj Hrvatskoj, koji prikazuje baš broj članova vjerskih zajednica je Popis stanovništva iz 2001. Tako u RH tzv. SPC ima 40 433 članova, Makedonska PC – 211, Crnogorska PC – 44.

        Najviše je pravoslavaca bez nacionalnog predznaka – čak 195 969!

To su zapravo vjernici (potencijalni članovi) Hrvatske pravoslavne crkve jer kad bi ti ljudi htjeli biti članovi neke od registrirane četiri strane pravoslavne crkve, odavno bi to i učinili. U većinski pravoslavnim državama kao što su Rusija, Rumunjska, Bugarska, Grčka … na ovaj način – bez nacionalnog predznaka izjašnjavaju se zapravo svi pravoslavci državljani tih država. Tamo niti ne postoje neke strane pravoslavne crkve jer bi to bilo protivno crkvenim kanonima. Svim tim pravoslavcima nije niti razumljiv taj pojam „pravoslavlje s nacionalnim predznakom”, koji ne postoji nigdje drugdje na svietu, osim na teritoriju bivše Jugoslavije, koji suprotno kanonskom pravu svojata SPC.

Hrvatska pravoslavna crkva je hrvatska zato što djeluje u Republici Hrvatskoj, ona je pravoslavna Crkva čija je dijaceza teritorij RH i njeno pravoslavno stanovništvo – njoj se slobodno mogu pridružiti svi pripadnici hrvatske nacije bez obzira na etničko podrijetlo, jer rečeno je: Gdje ste vi dvoje ili troje u Mom imenu i Ja sam uz vas (Mt.18:20).

Ustav (statut) HPC vrijedi isključivo i samo na teritoriju RH i ona moli za hrvatski narod jer je u RH narod hrvatski. U bogoslužju HPC koristi hrvatski jezik, koji je službeni jezik u RH (članak 12. Ustava RH).

Kanonski nepostojeća „SPC u Hrvatskoj“ tvrdi da su njeni članovi Srbi, na srbijanskom jeziku moli za srpski narod kakvog u RH nema i čak propovjeda neku posebnu srpsko-pravoslavnu vjeru, što je etnofiletska hereza prepoznata i u svjetskom pravoslavlju. Postoji samo jedna vrsta pravoslavlja i ono nema etničko-nacionalni predznak. Svaka suprotna tvrdnja je hereza!

Sa stranom i kanonski nepostojećom „SPC u Hrvatskoj“, Vlada RH podpisala je štetan (i ništetan) ugovor, a još uvijek nema razumjevanje za potrebe druge po veličini vjerske zajednice, koju čine čak 200 000 hrvatskih državljana, koji nisu bili i ne žele biti članovi SPC nego traže vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je druga po veličini vjerska zajednica nakon Katoličke crkve i čiji je broj vjernika dvostruko veći od sveukupnog broja članova svih registriranih vjerskih zajednica i koji čine 82 % od svih pravoslavaca u Hrvatskoj te 5,5 % cjelokupnog stanovništva.

Republika Hrvatska do sad nije poštovala vjerske slobode domicilne skupine hrvatskih pravoslavaca – pripadnika Hrvatske pravoslavne Crkve i to beskrajnim odugovlačenjem  njezine zakonske registracije, u skladu s pozitivnim svjetovnim pravom i kanonskim pravom po kojem „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva.

Ne obazirajući se na tvrdnje SPC da u stvari HPC ne postoji jer će takva crkva biti stvorena (možda) u nekoj budućnosti kad to SPC dozvoli, zapravo HPC podržavaju svi državljani RH bez obzira na etničko podrjetlo i vjeru. Cjeli hrvatski narod nas podržava –  katolici, muslimani pa čak i ateisti. To je unikalna podrška koja nam daje snagu u našim nastojanjima u borbi za ostvarivanja prava hrvatskih pravoslavaca i ispunjavanja i zadnjeg uvjeta punine hrvatskog suvereniteta jer je postojanje samostalne Hrvatske pravoslavne crkve paradigma hrvatske državnosti.

Autor: Tudor PETCU/Luceafarul.net

Pripremio M.Skit./croative.net | Hrvatska pravoslavna crkva

Komentari

Continue Reading

Hrvatska pravoslavna crkva

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA – ČINJENICAMA PROTIV KRIVOTVORINA

Published

on

Mitropolit Germogen s vjernicima na Trgu Josipa bana Jelačića u Zagrebu

„…nemojte imati ništa zajedničko s djelima tame, nego ih, naprotiv, otkrivajte! Jer, sramotno je čak govoriti o onome što oni potajno čine. Sve što je otkriveno, svjetlo rasvjetljuje. Jer, plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina! Živite kao djeca svjetla! Odlučujte se za ono što se Gospodinu sviđa!” (Ef. 5,8-13).

Već 25 godina Republika Hrvatska je samostalna država, članica UN, EU, NATO i svih međunarodnih organizacija. Sadašnja Hrvatska stvorena je razdvajanjem od propale komunističke Jugoslavije i njena nezavisnost potvrđena je pobjedom nad srpsko-jugoslavenskim agresorom u Domovinskom ratu.

Hrvati pravoslavci i popis stanovništva

Više od stoljeća prešućuju se činjenice, krivotvore se dokumenti i povijesni spomenici, izmišljaju se cijeli dijelovi povijesti s ciljem stvaranja veličanstvene srpsko-jugoslavenske povijesti i ponižavanja hrvatske povijesti. Krivotvoritelji su nastojali

Hrvati pravoslavci oduvijek dio hrvatskog naroda

Krivotvoritelji su nastojali razbiti jedinstvo hrvatskog naroda i zato su nametnuli obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi, da postoji muslimanska (bošnjačka) nacija i samo su katolici na ovom području Hrvati. Na neki način krivotvoriteljima je uspjelo i to da Republika Hrvatska (RH) sad ima upola manji teritorij, za trećinu manje stanovništva i gotovo nitko ne zna da su Hrvati pravoslavci oduvijek dio hrvatskog naroda.

razbiti jedinstvo hrvatskog naroda i zato su nametnuli obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi, da postoji muslimanska (bošnjačka) nacija i samo su katolici na ovom području Hrvati. Na neki način krivotvoriteljima je uspjelo i to da Republika Hrvatska (RH) sad ima upola manji teritorij, za trećinu manje stanovništva i gotovo nitko ne zna da su Hrvati pravoslavci oduvijek dio hrvatskog naroda. Tako je danas Republika Hrvatska jedina država u Europi, koja na svom teritoriju nema vlastitu pravoslavnu crkvu nego stranu Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), koja u Hrvatskoj moli za „srpski narod i njegove pobjede nad neprijateljima”, kao da je Hrvatska srpska kolonija. Predstavnicima hrvatske državne vlasti naprosto ne smeta situacija u kojoj Republika Hrvatska uzdržava stranu crkvu te je istoj na nezakoniti način darovala cijelu hrvatsku pravoslavnu imovinu. Vlasti Republike Hrvatske već više od 5 godina uspješno odbijaju registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu HPC, izmišljajući nezakonite zahtjeve, poput zahtjeva o popisu vjernika. Taj zahtjev proturječi Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, Zakonu o zaštiti osobnih podataka i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (čl.9). Moramo napomenuti da se još prije obnavljanja sadašnje HPC, u Popisu stanovništva iz 2011. godine kao Hrvati pravoslavci izjasnilo 16.647 osoba. Taj je broj veći od sveukupnog broja vjernika svih vjerskih zajednica upisanih u Evidenciji vjerskih zajednica pri Ministarstva uprave RH.

Jedini relevantni državni dokument u suvremenoj Hrvatskoj, koji prikazuje baš broj članova vjerskih zajednica je Popisa stanovništva iz 2001. Tako u RH tzv. SPC ima 40 433 članova, MPC – 211, CPC – 44. Najviše je Pravoslavaca bez nacionalnog predznaka – čak 195 969! To su zapravo vjernici (potencialni članovi) Hrvatske pravoslavne crkve jer ta crkva, koja djeluje samo na teritoriju Hrvatske, okuplja sve pravoslavne državljane RH, koje se žele njoj pridružiti bez obzira na etničko podrjetlo ili pripadnost nekoj narodnostnoj manjini, koja je sastavni dio hrvatske nacije.

Mi, koji volimo Hrvatsku ne možemo se pomiriti s negiranjem 14.-stoljetne Hrvatske i zato smo morali napisati ovu knjigu da bi razbili nametnute YU-povijesne obrasce i usklađeni prema svjetskoj povijesti, pokušali pružiti hrvatski pogled na hrvatsko pravoslavlje i općenito na hrvatsku povijest.

Najdublje skrivena tajna u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj jest ona da je nekad postojala pravoslavna crkva Hrvata. Zapravo većina stručnjaka to i ne zna, jer vjeruje samo onome što je učila u školi i na sveučilištu, pa čak su se pisali i znanstveni radovi te nenamjerno, zbog neznanja, širile srpsko-jugoslavenske laži. Nitko i ne razmišlja kako to da je u 19 st. u Hrvatskom kraljevstvu (Trojedna kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) postojalo na stotine uglednih hrvatskih pravoslavaca (P. Preradović, A. Harambašić, S. Borojević, J. Runjanin,… Nikola Tesla), a niti jedan ugledni Srbin. Koja je tada bila njihova crkva?

Kako to da je na početku Drugog svjetskog rata od svih pravoslavaca u Sloveniji bilo čak 70% Slovenaca pravoslavaca, 20% Rusa pravoslavaca i samo 10% Srba pravoslavaca [Škarovskij][1], a u Hrvatskoj zapravo nema niti jednog Hrvata pravoslavca nego su svi pravoslavci Srbi? To su pitanja na koja nitko u Hrvatskoj i u svijetu ne daje odgovor. Niti Ivo Pilar, niti Juraj Kolarić, niti Jure Krišto… pa ni sam Škarovskij.

Najgori falsifikat SPC-e, onaj glede manastira Krka

Naravno stručnjaci, koji istražuju povijest manjina u Hrvatskoj dobro znaju i objavljuju da o nekim Srbima u Hrvatskoj prije sredine 19. st. nitko i ne govori, jer njih nije ni bilo. „…u katalogu prve izložbe dalmatinsko-hrvatsko-slavonske 1864. navedeni su malobrojni Cigani i Armenci, ali Srbi se ne spominju. Prema tom katalogu stanovnici čitave Trojedine kraljevine po narodnosti su gotovo svi Hrvati, kojih je preko 95%, a samo ¼ otpada na grčko-nesjedinjeno (pravoslavno) vjeroispovijedanje“[2], to jest ¼ su Hrvati pravoslavci. To je dokaz da su zapravo naknadno svi pravoslavci proglašeni Srbima i da nemaju nikakvu povezanost sa Srbijom, nisu ni podrijetlom Srbi nego su tijekom druge polovice 19 st. i početkom 20 st. a najviše nakon stvaranja Kraljevine SHS političkim pritiskom postali politički Srbi.

Kako to da u Srbiji još uvijek ima cincara i torlaka kakvih u Hrvatskoj više nema. Gdje su nestali?

Grci, Bugari, Rusi, Rumunji, Moldavci, Ukrajinci, Bjelorusi, Armenci, Sirijci, Kopti … moraju se oglasiti jesu li oni zapravo Srbi kad znamo da su svi pravoslavci Srbi!?

Rusi, Poljaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Bugari, Česi, Slovaci, Hrvati, Slovenci … moraju se oglasiti jesu li oni zapravo Srbi kad znamo da su svi Slaveni Srbi!?

Oni prvi se moraju oglasiti jesu li oni pripadnici SRPSKO-pravoslavne vjere, je li to neka posebna vjera i kako su na njih utjecali Srbi (u smislu kršćanstva) kad znamo da su zapravo Srbi posljednji narod u Europi, koji je prihvatio kršćanstvo. Što su radili jadni Grci dok su skoro 1200 godina čekali da Srbi postanu kršćani, pa da mogu nešto od njih prihvatiti kad znamo da je Novi zavjet u izvorniku na grčkom (osim Matejevog Evanđelja, koje je na aramejskom)? U boljem položaju su bili jadni Hrvati i Bugari, koji su morali pričekati 370 godina, a u najboljem položaju su naravno bili Rusi, koji su morali pričekati samo nekih 220 godina. U slučaju da ne postoji SRPSKO-pravoslavna vjera je li to možda hereza?

Nepoznato o pravoslavlju u NDH

Ipak se nešto malo zna o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, koja je pod tim imenom djelovala u Nezavisnoj državi Hrvatske i koju svi po jugo-komunističkoj tradiciji pokušavaju ocrniti i osuditi. I oni koji o njoj pišu tvrde da je ideja o HPC nastala u sredini 19 st. (mons. Juraj Kolarić).

Koja je ta pravoslavna (grčko-istočna) crkva, kojoj su namijenjene onih 5 odluka i 2 zakona, koji je donio Hrvatski sabor u 18 st. i 19 st. i koja je dobivala novac iz hrvatskog državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja?

Karlovački arhiepiskop nosio je titul Patrijarh Hrvatski

Odgovor je vrlo jednostavan – Karlovačka mitropolija sa sjedištem u Srjemskim Karlovcima, koja je zapravo Pravoslavna crkva u Hrvatskoj ili modernije – Hrvatska pravoslavna crkva, čija je dijeceza baš teritorij Trojedinog kraljevstva i koja je dobila autokefalnost od Carigradske patrijaršije godine 1707. Karlovački arhiepiskop nosio je titul Patrijarh Hrvatski što potvrđuje Radoslav Grujić (1931a). „Pećki patrijarsi i Karlovački mitropoliti u 18 veku”. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu. 4: 13—34, 224—240.

Otkud imovina srpske crkve u Hrvatskoj – možda je netko donio neki hram iz Srbije?

Kako to da je u Hrvatskoj postojala neka srpska crkva kad znamo da je zapravo srednjevjekovna Srbija u svih 172 godina svog postojanja bila hrvatski vazal, a kasnije čak do 1903. polunezavisna Srbija je bila Austrougarski, odnosno posredno i hrvatski vazal.

Hrvatski i strani povjesničari, koji pišu o povijesti Hrvatske pravoslavne crkve vjeruju u izmišljenu srpsko-jugoslavensku povijest.

Veljko Đurić Mišina („Srbin” rođen u Hrvatskoj, u Kosorima kod Sinja 1953.) da bi potvrdio izmišljeni hrvatski genocid nad Srbima (800.000 !? Srba ubijenih u NDH samo zato što su Srbi) izmislio je neku pismohranu HPC, koja se navodno danas nalazi u Beogradu i koju je samo on jedini vidio i koristio. Svim hrvatskim povjesničarima je poznato to što je Đurić Mišina objavio da se arhiva HPC nalazi u muzeju SPC u Beogradu i to se prihvaćala kao istina. Dana 5. prosinca 2016. u parohijskom domu Vaznesenske crkve u Beogradu održana je tribina Hrvatska pravoslavna crkva – jučer, danas, sutra[3]. Naravno voditelj je Đurić Mišina, koji tamo govori da je arhiva HPC prenesena u Beograd 1988. (ne kaže gdje je bila do tada) i nalazi se u podrumu Ministarstva privrede. Opet samo on zna gdje se nalazi taj arhiv, jer to je druga lokacija ili je možda zaboravio što je prije objavio. Kako to da Đurić Mišina jedini nešto zna o arhivu HPC? Nije li svrha arhiva baš korištenje od strane zainteresiranih stručnjaka? Hoće li ikad Đurić Mišina dokazati postojanje arhive HPC, koju je koristio ili moramo njega već sad svrstati u red najbitnijih sljedbenika Akademika Ćosića, koji maštovito izmišljaju slavnu srpsku povijest?

Ruski jezikoslovac V.I. Kosik[4] ne sumnja u Đurić Mišinu i bezkritično prenosi njegovo blaćenje hrvatskog naroda kao genocidnog, a koji je ustvari žrtva genocida. To su nad njim počinili jugoslavenski komunisti poslije završetka Drugog svjetskog rata, dok je Jugoslavija bila pod sovjetskom okupacijom. Kosik dok je boravio u Beogradu mogao je zatražiti da bar on pogleda tu arhivu HPC ili zatražiti arhivsku građu koju je koristila Ljubica Štefan (Prilep, 1921. – Zagreb, 17. ožujka 2002.). Štefan je nagrađena od države Izrael i njezino ime postoji na memorijalu Jad-Vašem kao Pravednik među narodima. [5]Ona u svojim knjigama dokazuje profašističko genocidno djelovanje SPC i Srbije u Drugom svjetskom ratu.

Kosik je ogledni primjer kako se ne prikazuje povijest vezana za povijesne činjenice nego za geopolitičke svrhe, to jest prikazivanje ne kako su se stvari dogodile, nego kako to nekome sada odgovara. Kosik, koji povodom osnivanja nove crkve 1920. u Kraljevini SHS (ne navodi koje je njeno ime), nabraja koje su crkve prije postojale, ali ne govori koja je čija bila. Ispada da su sve crkve „srpske” pa čak i nepostojeća SPC u nepostojećoj Bosni i Hercegovini!? Objavljuje da je godine 1920. obnovljena Srpska patrijarhija u Srijemskim Karlovcima!? Hrvatski grad Srijemski Karlovci postaje dio Srbije tek godine 1946., kad ga poznati komunistički diktator Tito otima Hrvatskoj i daruje Srbiji. Koja je to Srpska patrijarhija koja se obnavlja te kad je i gdje je prije postojala?

Hoće li se Kosik na isti način složiti s „činjenicom” da Ruska pravoslavna crkva koja je 6. listopada 1379. dobila autokefalnost od Carigradske patrijarhije zapravo nije ruska nego ukrajinska jer poglavar te crkve ima titulu Kijevski mitropolit a sad je Kijev glavni grad Ukrajine. Ili je možda Ruska pravoslavna crkva zapravo Bugarska jer je prvi Kijevski mitropolit Bugar Kiprian Camblak?

Od najvećih Kosikovih nebuloza jest ta da je primijetio MAKEDONCE u Hrvatskoj između dva rata bez obzira na to da na popisu stanovništva Jugoslavije iz 1931. takvih nema!? Zaljubljen u jugoslavensku povijest on je mogao dok je boravio u Beogradu pronaći odluku AVNOJ-a iz studenog 1943. gdje se prvi puta u povijesti pojavljuje slavenski narod MAKEDONCI. Izumitelji MAKEDONSKOG NARODA su jugoslavenski komunisti, koji su godinu kasnije izumili čak i „makedonski” jezik.

Veljko Đurić tvrdi da su svi pravoslavci u NDH morali nositi na rukavu traku sa slovom „P” (pravoslavac), što je on saznao iz nekih “tajnih dokumenata”.

Tatjana Vitaljevna Ribkina-Puškadija (Татьяна Витальевна Рыбкина-Пушкадия), Ruskinja rođena u Banja Luci, koja godinama istražuje dokumente o sudbini 20.000 ruskih emigranata i 25.000 ukrajinskih emigranata u NDH, potvrđuje da niti u arhivskoj građi, niti u službenom tisku, niti u inozemnom tisku, niti u njenom sjećanju, niti u sjećanju bilo kojeg pravoslavca iz tog vremena, ne postoj informacija o nalogu po kojem su to pravoslavci morali činiti. Dakle takvih traka nije bilo. To je ipak Kosik kasnije ispravno objavio u svojoj knjizi.

Činjenicu da u NDH nije bio progona pravoslavaca, zato što su bili pravoslavci, najprije potvrđuje tadašnje zakonodavstvo, ali tako govore i slijedeće činjenice:

  1. Već u jesen 1941. u Zagreb dolazi Bugar-pravoslavac Ivan Mihajlov, dugogodišnji vođa VMRO (Вътрешна македонска революционна организация, Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija) na poziv svog starog saveznika Pavelića. Mihajlov više od tri godine iz Zagreba rukovodi VMRO;
  2. Crnogorac-pravoslavac Savić Marković Štedimlija, koji je pisao o povijesti Crnogoraca i Hrvata i teorijski je objasnio podrijetlo pojma pravoslavlje na tlu povijesne Hrvatske, bio je urednik službenog lista HPC. Njega komunisti šalju na logor u SSSR na punih 10 godina (sveukupno je prošao 26 logora).
  3. Hrvat-pravoslavac Savo Besarović bio je ministar u vladi NDH, kojeg su komunisti strijeljali.
  4. U NDH pored HPC je slobodno djelovala i Ruska pravoslavna crkva u izbjeglištvu – RPCZ u četiri crkve koje su izgradile izbjeglice iz Rusije, i to u Crikvenici, Sarajevu, Zemunu i Petrovaradinu. Nakon dolaska komunista broj tih izbjeglica smanjuje se 10 puta, a njihove crkve kao i sve crkve HPC preuzima SPC.

Hrvatski novinar (pravnik) Petar Požar[6] kao i svjetski poznati ruski povjesničar Milail Vitaljević Škarovskij[7], profesor u Petrogradskoj duhovnoj akademiji isto ne sumnjaju u Đurić Mišinu kao ni svi ostali, koji pišu o HPC.

Prepisivajući bezkritično od Srba da su ustaše 1934. ubili srbijanskog kralja Aleksandra, Škarovskij, koji je možda najugledniji suvremeni crkveni povjesničar, sam sebe stavlja u vrlo neugodni položaj kao da on jedini na svijetu ne zna da jе srbijanskog kralja Aleksandra ustrijelio Bugar Vlado Černozemski, član VMRO!?

Godine 2010. ugledna švicarska povjesničarka svjetskog glasa Christine Chaillot, objavljuje knjigu L’eglise orthodoxe en Europe orientale au XXe siecle.[8]Christine Chaillot je samo urednica te knjige, a članke koje ona sadrži napisali su ugledni povjesničari iz različitih država. Knjiga je vrlo zanimljiva jer prikazuje nepoznate dijelove povijesti. U njoj je prvi puta objavljena povijest Mađarske pravoslavne crkve, koju je napisao Etele Kiš baš tom prigodom.

Članak o povijesti SPC napisao je Predrag Puzović, koji naravno širi poznate srpske izmišljotine, od toga da je srednjovjekovna srpska crkva bila priznata, do toga da je Carigradski patrijarh Meletij IV. Metaksakis Tomosom iz 1922. potvrdio izbor srpskog patrijarha Dimitrija. Tako smatrajući da je Puzović ispravno prikazao povijesne događaje, Christine Chaillot ne poriče srbijanske izmišljotine. Njoj nije palo na pamet da bar pogleda web sjedište Carigradske patrijarhije[9] koji govori da tim Tomosom nisu priznati Srpska patrijarhija ni izbor patrijarha Dimitrija (… προσέτι δὲ ἀνεγνωρίσθη τὸ σερβικὸν πατριαρχεῖον καὶ ἡ ἐκλογὴ τοῦ πατριάρχου Δημητρίου). Tako ispada da i Švicarka Christine Chaillot (nenamjerno) širi srbijanske laži.

Svi povjesničari u jedan glas govore kako je hrvatskog patrijarha Germogena osudila Ruska pravoslavna crkva u iseljeništvu (Русская православная церковь заграницей – RPCZ).[10] Mitropolita Anastasija (Gribanovskij) (1936-1964), poglavara te crkve zapravo je još prije osudila Ruska pravoslavna crkva – Moskovska patrijaršija, koja nikad nije osudila Germogena. Kako netko, koji je sam osuđen može nekoga osuđivati?

Tko je osuđen i koja je osuda na snazi?

Obnova HPC

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca. To da srbijanski parlament (skupština) nije potvrdio taj ukaz kako bi on postao zakonit, zapravo nije bitno jer po tadašnjem srbijanskom zakonodavstvu zapravo država stvara Crkvu[11] što je izravno kršenje Apostolskog pravila br. 30. Kazna je oduzimanje dostojanstva i izopćenje iz Crkve.

Srpska država je izravno stvorila ovu crkvu, a okrivljuje se Nezavisna država Hrvatska za to što je 22 godine kasnije uspostavila (zapravo obnovila) Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Razlika je u tome da NDH najprije donosi zakon, istodobno potvrđuje i Ustav (Statut) HPC i na temelju tog Ustava, u skladu sa zakonom, Crkva bira svog poglavara, a potom njegov izbor potvrđuje država. Kod Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca prvi ustav stupa na snagu punih 12 godina nakon njenog „osnivanja”, pa tako i nitko ne zna na koji način i na temelju čega je izabran patrijarh Dimitrije. Isti taj nepriznati patrijarh iz nepriznate crkve godine 1921. poziva ruske arhijereje iz RPCZ u Kraljevini SHS.

Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935) potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog Sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve uz dano obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. U stvari taj Tomos potvrđuje samo autokefalnost nove crkve. Niti Meletij, koji je dobio 1,5 mil. franaka nije se usudio priznati Srpsku patrijarhiju i izbor Dimitrija za patrijarha. Vrlo bitna činjenica je da Meletij potpisuje taj Tomos dok je u kazni oduzetog dostojanstva.

Zagrebačkom Mitropolitu Germogenu zamjeraju da je dao prisegu Bogu i Poglavniku, a još u prvih dana njemačke okupacije Sv. Sinod SPC i njena podružnica RPCZ daju prisegu Nijemcima – generalu Turneru. HPC-u zamjeraju da je Ustav HPC prepisan iz Ustava SPC ali namjesto Kraljevina Jugoslavija stoji NDH, namjesto kralja – poglavnik, namjesto srpski – hrvatski. Pa to je u redu! Pa koga bi morali spominjati u Hrvatskoj, srbijanskog kralja ili možda generala Nedića?

 

Znamo da je Mitropolit Germogen na liturgiji na mjestu gdje se spominje svjetska vlast spominjao Pavelića. Nekome se to sada ne sviđa, ali Pavelić je tad bio poglavar države. [Kako je bilo u SSSR – tamo su slavili komunističke vlade (правительствующий сингклыт), a u Jugoslaviji – Tita!]

U slučaju da je Srbija bila okupirana od Nijemaca (to jest ona ne postoji) poglavari SPC morali su moliti za poglavara okupatora – Adolfa Hitlera i usput za njegovog kvislinga u Srbiji generala Nedića! Oni zaboravljaju za koga su tad molili (Hitlera), a okrivljavaju Germogena što je molio za Pavelića. Ispada da je Hitler podređen Paveliću!!!

Kad je Srbija okupirana od nacista možemo pretpostaviti da su Srbi, koji su izvorni antifašisti prema sadašnjem prikazivanje povijesti, ratovali protiv pravih fašista. No nije baš tako kad znamo da su srbijanski partizani i monarhistički četnici vrlo aktivni na teritoriju NDH, a naravno ne u Srbiji. Zašto se antifašisti ne bore protiv fašista, nego protiv Hrvata?

Niti jedan od zloglasnih ustaša nije djelovao na teritoriju Srbije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata NDH i Srbija nisu u ratu. Naprotiv one su saveznice i kao takve uspostavile su diplomatske odnose. Poglavnik Nezavisne države Hrvatske Ante Pavelić i predsjednik Vlade nacionalnog spasa Srbije Milan Nedić surađivali su na temelju potpisanog ugovora o suradnji.[12]

A što je s RPCZ koja raskida veze s Carigradskom patrijarhijom i dolazi pod jurisdikciju nepriznatog patrijarha u nekanonskoj crkvi? Do jeseni 1944. njeni poglavari su u Beogradu. Nakon toga sele u Beč, pa u Berlin. Za koga oni mole? Naravno za Hitlera! Tako ispada da poglavar RPCZ mitropolit Anastasij, koji je pod kaznom Moskovskog patrijarha, osuđuje Zagrebačkog Mitropolita Germogena (koji nije pod kaznom ruskog patrijarha) zbog suradnje s Pavelićem. SPC i RPCZ, koja je njoj podređena[13] osuđuju Germogena da moli za Pavelića, a oni sami mole za Hitlera. Osuđuju Germogena da se je više puta sastao s njemačkim veleposlanikom u Zagreb Helmom. Činjenica je da su se oni sastali samo dva puta na Helmov zahtjev.

U kasnoj jeseni 1943. godine Helm je pozvao Mitropolita Germogena na sastanak sa predstavnicima I. kozačke divizije, koja je tada bila razmještena u blizini Siska. Na tom sastanku je Mitropolit Germogen održao govor rekavši da se on veseli ovom sastanku, jer je i sam on Kozak. Par mjeseci kasnije Mitropolit Anastasij iz RPCZ upućuje pismo opunomoćenom njemačkom ministru vanjskih poslova Nojbaheru na jugoistoku tražeći da Mitropolitu Germogenu bude dozvoljeno (naređeno) da dođe na sastanak s njim u Beograd.

Dosežno prvog sastanka navedena je činjenica da se je Mitropolit Germogen kod Helma sastao s kozacima, ali prešućuje se činjenica da I. kozačka divizija sudjeluje u operaciji Schwarz (njemački Fall Schwarz) kod rijeke Sutjeske na strani Nijemaca, Hrvata, Bugara i Grka za razoružanje četnika (14.000) i pokušaj uništenja komunističkih partizana, njih 16.000 (ubijeno ih je više od 10.000) nakon čega oni skoro pa nestaju. Jugokomunistima se ovo ne sviđa pa zato i prešućuju sudjelovanje kozaka u operaciji Schwarz, ali Mitropolit Germogen je kriv što se je sastao s Helmom. Kod drugog sastanka stavlja se krivnja na Mitropolita Germogena da se sastao sa veleposlanikom Helmom, a prešućuje se da je sastanak bio na zahtjev Mitropolita Anastasija.

Mitropolit Germogen je zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču.[14] Kosik sumnja da se je to dogodilo jer po njemu tada nije bila moguća korespondencija između Beča i Moskve. To nije istina. HPC je potpisala ugovor o suradnji s Bugarskom pravoslavnom crkvom, a Bugarsko carstvo, koje je saveznik Njemačke i ima odličan odnos s NDH nije u ratu sa SSSR-om i za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata u Moskvi djeluje Bugarsko veleposlanstvo pa tim putem izravno komuniciraju i Njemačka i SSSR ali izgleda da taj dio ruske (sovjetske) povijesti jezikoslovac Kosik ne poznaje.

Široj javnosti je davno poznata činjenica da je Hrvatska pravoslavna crkva dobila priznanje i od Srpske pravoslavne crkve, Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve.

Mihail Škarovskij potvrđuje da je 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Benjamina.[15]

Kako je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha.

Zašto partizani ne ispituju mitropolita Josifa kakav je njegov stav o Srbiji i o pobijenim srbijanskim pravoslavnim svećenicima (npr. o ubijenih 38 svećenika u logoru Banjica od srpske specijalne policije)?[16] Kako se je Mitropolit Josif usprotivio ubijanju Srba od Srba u Srbiji – npr. kad su 21. listopada 1941. kod Kragujevca u prisutnosti Nijemaca pripadnici Srbijanske specijalne policije strijeljali između 2300 i 4000 Srba.?[17]

Općenito o povijesti HPC u razdoblju 17. do 20. stoljeća i tumačenju crkvenih kanona i međucrkvenih odnosa pišu ljudi, koji nisu u tome stručnjaci, a oni koji jesu stručnjaci (kao Škarovskij) se ne obaziru na njih.

SPC kad želji dokazati da je sad priznata crkva hvali se kako njeni episkopi mogu služiti zajedničku liturgiju s bilo kojim predstavnikom neke pravoslavne crkve. Godine 1944. u Zagreb dolazi Kišinjevski mitropolit Visarion na temelju odluke sv. Sinoda Rumunjske pravoslavne crkve i u liturgiji zajedno s Mitropolitom Germogenom rukopolažu Sarajevskog episkopa Spiridona. Znači kad netko iz SPC služi liturgiju zajedno s nekim predstavnikom neke PC to je priznanje najviše razine ali kad isto to čini netko iz HPC to uopće nije priznanje!

Srbija ne postoji pune tri godina (od kraja 1915. do kraja 1918.) i nakon obnavljanja državnosti po završetku Prvog svjetskog rata traži i osnivanje samostalne crkve. Prvo što nova vlada poduzima je podmićivanje Carigradske patrijaršije. Stvaranje Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca vezano je za više nepravilnosti s početkom od činjenice da država stvara crkvu. Bila je takva količina nepravilnosti da zapravo nije bilo pravilnosti. Zato su morali podmititi Carigradsku patrijaršiju.

Prva od tri rate od 1,5 mil. francuskih franaka srbijanska vlada uplaćuje Carigradskoj patrijaršiji na početku 1919., a Tomos dobije punih 3 godina kasnije! To potvrđuje da do godine 1922. nije postojala kanonična i priznata srpska crkva. Da bi bila kanonična bila bi priznata i tada ne bi morala tražiti Tomos za priznavanje. Nakon dobivanje tog Tomosa postala je samo priznata.

Nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH (1942.) u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Carigradske patrijaršije.

Svi, koji bezuvjetno prepisuju od srbijanskih „povjesničara” tvrde da priznanja, koja je dobila HPC tada nisu bila ona prava i djelomično su u pravu, ali ne na način koji bi njima odgovarao. Istina je da godine 1942. u Hrvatskoj nije stvorena neka nova crkva nego u obnovljenoj državi obnovljena je i crkva.

U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Ona nikad nije donijela odluku o pridruživanju Autokefalnoj ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je 1920. izravno stvorila država. Srbijanski „povjesničari” govore kako su institucije crkve, onih koji su ušli u novu crkvu, djelovale kao samostalne do 1931.! Samo 11 godina kasnije (1942.) sve pravoslavne crkve, koje su prije priznavale HPC (tada Karlovačka arhiepiskopija) samo su potvrdili da su primili na znanje da je u obnovljenoj hrvatskoj državi obnovljena i hrvatska pravoslavna crkva.

Pismo Mitropolita Germogena

Široj javnosti poznato je pismo, koje je tada Mitropolit Germogen uputio Rumunjskom patrijarhu Nikodimu:

„Vaša Svetosti,

… smatramo svetom dužnošču izvijestiti Vas i sv. Sinod Rumunjske PC … o tome da je … na teritorij Nezavisne države Hrvatske, uspostavljena samostalna Pravoslavna Hrvatska Crkva…”.[18]

Dakle, Mitropolit Germogen ne traži neko priznanje od patrijarha Nikodima nego njemu daje na znanje da je uspostavljena (stvorena ponovo, obnovljena) Hrvatska pravoslavna crkva. Pretpostavljamo da su i pisma poslana ostalim pravoslavnim crkvenim poglavarima bili sličnog sadržaja.

Mitropolit Germogen na obnovi HPC 1942. U Zagrebu

Tako i Ruska PC, Bugarska PC, Rumunjska PC, Carigradska patrijaršija primaju na znanje uspostavljanje HPC i nitko se ne protivi, jer je to obnavljanje priznate crkve.

Čak se i SPC nije protivila tom činu – ona se je protivila oduzimanju imovine u Hrvatskoj.

Postoje dvostruki kriteriji dosežno RPC, RPCZ, SPC s jedne strane i HPC s druge. Prema nekima se primjenjuju demokratski kriteriji, a drugima (HPC) – srbijanski i jugokomunistički kriteriji.

Svima su poznati stravični progoni kojima su komunisti podvrgnuli kršćane nakon ruske revolucije: ubijeno je 3 milijuna ljudi, protjerano je 2 milijuna, ubijeno između 100.000 i 300.000 svećenika, otrovan je Moskovski patrijarh sv. Tihon (1923). Pod kraj 30-tih godina u SSSR-u ostalo je samo 4-5 episkopa (Škarovskij, Kosik) zato i imaju razumjevanije za djelovanju RPC u Rusiji (SSSR) i kompromise, koji je morala raditi RPC da bi uopće opstala. Zna se i da su oni, koji su pobjegli od ruskog komunističkog terora, morali nekako opstati.

SPC, čiji Sinod odmah nakon pada Jugoslavije 1941. daje prisegu Hitleru, pridružuje se Apelu srpskom narodu, u kojem 500 najuglednijih Srba pozivaju na poštivanje njemačkih zakona, pa i onih rasnih i na ovaj način sudjeluju u progonu Židova. To nije nešto novo jer se samo nadopunio sustav – prvi rasni zakoni su na snazi u Jugoslaviji od 1940. godine!

Nakon što je Jugoslavija okupirana od vojske 3. Ukrajinskog fronta SSSR-a, Sv. Sinod SPC odmah radi preokret i postaje antifašistički. Proglašavaju svetcem svećenika Vukašina, koji je navodno stradao u Jasenovcu, bez obzira na to da takva osoba nikad nije postojala. Čak i episkop Nikolaj Velimirović, koji 1935. slavi Hitlera kao narodnog vođu nadahnutog nacionalizmom Sv. Save te dobiva od njega odlikovanje[19], sad izmišlja 750.000 srpskih mučenika stradalih u Jasenovcu (od ustaša). Na taj način postao je najugledniji srbijanski antifašist. Ipak ni njemu ne odgovara novo „bratstvo i jedinstvo“ te po završetku Drugog svjetskog rata nakon Njemačke i Austrije, ne vraća se u Jugoslaviju nego 1946. emigrira u SAD. Godine 2003. taj ugledni antisemit proglašen je svetcem SPC-a.

Mitropolit Josif Cvijović, kao jeromonah i glavni urednik Glasnika pravoslavne crkve (organ SPC) godine 1912. objavio je članak o ritualnim ubojstvima djece, koja navodno izvode Židovi.[20]. U Drugom svjetskom ratu djeluje kao zamjenik srbijanskog patrijarha Gavrila Dožića te je 1941. dao prisegu Nijemcima. U lipnju 1945. ima takav utjecaj na ateističke komuniste da traži od jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova da se ispita Patrijarh Germogen. To ispitivanje obavljeno je 20. lipnja 1945., a devet dana poslije Patrijarh Germogen bio je strijeljan. U istom postupku osuđene su sve vjerske zajednice u Hrvatskoj, osim SPC koja je jedina dala prisegu okupatorima Nijemcima.

Mitropolitu Josifu Cvijoviću, koji nosi titulu Skopski mitropolit vjernici nakon 1941. nikad nisu dopustili povratka u Skoplje.

Potrebna je istina

Samo o djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve u doba NDH nikako ne postoji objektivna ocjena. O Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi se još uvijek koristi srpsko-jugoslavenska šablona prema kojoj sve ono što je postojalo u NDH bilo je zločinačko, pa tako i HPC. Zapravo tada slobodno djeluju sve vjerske zajednice bez Srpske pravoslavne crkve. Njezin je rad spriječen, ne zato što je pravoslavna, nego zato što je crkva države Srbije, a NDH nije bila srpska kolonija.

O vjerskoj toleranciji, koja postoji pod Hitlerom i po njemu saveznim i okupiranim državama, piše Rus Škarovskij. Takva rečenica u tekstu je razlog da u Hrvatskoj taj tekst ne će biti objavljen!

„Možemo potpuno vjerovati na sve što je sv. Patrijarh Germogen ikad govorio, jer nitko nikad nije mogao posumnjati u njegove riječi. Kao svećenika, dobio je sva moguća odlikovanja, koje može dobiti jedan svećenik. Kao poglavar HPC radio je sve u skladu s crkvenim kanonima, koje je dobro znao i ispravno primjenjivao.“ (Škarovskij, Šardt-Kupčevskij)

Sv. Patrijarh Germogen i svećenici HPC bili su antikomunisti, što prema direktivi EU znači da su vrlo pozitivne osobe, jer su svi koji su se na neki način borili protiv propalog komunizma zapravo junaci, ali na njima još uvijek stoji srpsko-jugoslavenska ljaga, koja se temelji na odluci Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske iz 1942.: „HPC je prijevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”.[21]

Čak i Rusi prepisuju izmišljenu srpsko-jugoslavensku povijest i bezuvjetno zauzimaju jugo-komunistički stav, koji je još uvijek na snazi u Hrvatskoj i u Srbiji i kojeg osuđuje Vijeće Europe, a nikako demokratski stav, koji primjenjuju prema svojim RPC i RPCZ. Svećenici, koje su komunisti ubili u Rusiji su mučenici, a svećenici HPC, koje su komunisti ubili u Hrvatskoj su zločinci, iako nitko nije niti bio optužen za neki ratni zločin. To je pravo stradanje zbog vjere, to jest – HOLOKAUST.

Evo kako je sv. Patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (1945):

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

Godine 2000. Mihail Šardt-Kupčevskij je napisao:

“Navršilo se već 55 godina od umorstva naših ruskih i hrvatskih mučenika, svećenika i laika i evo, do današnjih dana, njihov zemni prah miruje negdje u šumi, na mjestu masovnih strijeljanja – bez pogreba, bez opijela. Samo nekim kršćanima, Svojim izabranicima, Gospod udjeljuje veliku čast da proliju krv svoju i da čak budu ubijeni za Njega, kako bi bili ovjenčani vijencem mučeništva i tako se priključili Vječnoj Pashi Kristovoj.

Tko im ima pravo suditi, osim Onoga, koji im je poslao tako golemu kušnju? Duge smo godine prešućivali ovaj čudovišan zločin. Nastupilo je vrijeme za izvršenje čina kršćanske pravednosti u odnosu na nevino pobijene žrtve. Dužni smo to učiniti u ime danas živućih potomaka i nadolazećih pokoljenja, u ime naše Svete Crkve, radi našega spasenja i kako se ne bismo samo pisali kao pravoslavni, nego i da to budemo!“

Ufamo se u milosrđe Tvoje i vapimo za vječnom istinom Tvojom koja je usredotočena u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Božanski Sin Tvoj.

AMIN!

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

 

[1] Швский М. В. Православная Церковь на оккупированной итальянскими войсками территории Югославии в годы Второй мировой войны. http://www.bogoslov.ru/text/1147640.html

[2] Liljana Dobrovšak, Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj od 1868. do 1941 / The history of Ethnic and Religious Communities in Croatia from 1868 to 1941, Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Zagreb, 2014: s. 33

[3] Objavljeno na You Tube https://www.youtube.com/watch?v=byCVeoPINE8

[4] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012. http://inslav.ru/publication/kosik-v-i-horvatskaya-pravoslavnaya-cerkov-ot-organizacii-do-likvidacii-1942-1945

[5] http://www.yadvashem.org/yv/pdf-drupal/croatia.pdf

[6] Požar Petar, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, Zagreb, 1995.

[7] Шкаровский Михаил Витальевич http://www.bogoslov.ru/persons/302151/index.html

[8] https://issuu.com/duh-i-litera/docs/chaillot

[9] http://www.ec-patr.org/list/index.php?lang=gr&id=319

[10] Koja je ta RPCZ (Русская православная церковь заграницей), gdje ona djeluje i kakav je njen odnos sa Carigradskom patrijaršijom, SPC, Hitlerom…

Dana 19. studenog 1920. godine u okupiranom Carigradu trupe Antante, dolaze i usmjerene su na Bospor s više od 125 brodova ruskih i stranih flota, prepunih izbjeglica iz Krima, oko 150 tisuća. Među njima je bila skupina arhijereja na čelu s Kijevskim mitropolitom Antonijem (Hrapovitskij). Dana 2. prosinca 1920. Mitropolitu Antoniju poslana je Povelja Sinoda Carigradske patrijarhije. Bilo im je dopušteno da „osnuju privremenu Crkvenu komisiju (Epitropiyu) pod kontrolom ekumenskog patrijarha za nadzor i upravljanje zajedničkim životom ruskih crkvenih općina u pravoslavnim zemljama, kao i ruskih vojnika”.

Uredbom Moskovskog patrijarha Tihona 8. travnja 1921. ”…privremeno, do nastavka ispravnog i nesmetanog odnosa spomenutih crkava s Petrogradom, voditeljem ruskih župa u Carigradu i predstavnika RPCZ kod Carigradskog patrijarha imenovan je bivši Kišinjevski arhiepiskop Anastasij (Gribanovskij).“

U svibnju 1921. na poziv srbijanskog patrijarha Dimitrija (Pavlovića), arhijereje Ruske pravoslavne crkve u izbjeglištvu (RPCZ) sele u hrvatski dio Kraljevine SHS, u Srijemske Karlovce, gdje su ostali sve do evakuacije u jesen 1944.

Dana 5. svibnja 1922. na zajedničkoj sjednici Svetog Sinoda i Vrhovnog crkvenog savjeta u Moskvi pod predsjedništvom svetog patrijarha Tihona donesena je odluka, koja razrješava sve pripadnike Arhijerejskog sabora RPCZ i ukida ga.

Dana 13. rujna 1922. sv. Arhijerejski sinod RPCZ donio obliku da RPCZ prelazi pod Srbijansku patrijarhiju, što je značilo prekidanje odnosa s Carigradskom patrijarhijom i izlazak iz njene jurisdikcije bez odgovarajućeg usklađivanja. Nisu niti tražili dozvolu od Carigradskog patrijarha, niti od Moskovskog patrijarha, što je obvezno po crkvenim pravilima – dozvola za razdvajanje od Majke-Crkve.

Sv. Sinod Moskovske patrijarhije potvrdio je patrijarhski dekret broj 50 od 22. lipnja 1934. odnosno tzv. Sinodom u Sremskim Karlovcima kojim se ODLUČUJE: “Zabranjuje se svećenosluženje ruskih arhijereja iz tzv. Karlovačke skupine i pokreće se sudski postupak zbog raskola i kršenje Apostolskih pravila broj 31, 34, 35 … Slijedi popis svih arhijereja – između ostalih je i bivši Kišinjevski arhiepiskop Anastasij. Zatim i upozorenje na to da će svi svećenici i vjernici, koji dolaze u molitveno općenje i dobiju sakramente od navedenih biti prema crkvenim pravilima pod istom kaznom…“

Dana 14. rujna 1943., dva dana nakon ustoličenja Moskovskog patrijarha Sergija (Stragorodskij), Mitropolit Anastasij dao je izjavu o nepriznavanju ustoličenja patrijarha Sergija, koja je pozitivno ocijenjena u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova. U rujnu 1944. sv. Sinod RPCZ napustio je Beograd i otišao u Beč. Dva mjeseca kasnije dužnosnici i članovi Sinode naselili su se u Carlsbad. U Njemačkoj, Mitropolit Anastasij održao je nekoliko sastanaka s generalom Vlasovim, blagoslovio stvaranje Ruske oslobodilačke vojske (ROA). Dana 18. studenog 1944. bio je prisutan u Berlinu na svečanoj sjednici, koja je proglasila osnivanje ruskog narodnog Oslobodilačkog odbora (ACPD). Dan kasnije u katedrali u Berlinu održao govor posvećen osnivanju povjerenstva. Prilikom dolaska sovjetskih vojnika, Mitropolit Anastasij i ostali članovi Sonoda uz pomoć generala Vlasova otputovali su u Bavarsku. Od početka 1945, vodstvo RPCZ na čelu s Mitropolita Anastasija je u Münchenu, zatim seli u SAD.

http://www.patriarchia.ru/db/text/2416490.html

[11] Колиненко Юлия, Сербская православная церковь в 1878–1920 гг.: национальная идеология и политическая практика,МПГУ, Москва, 2016

[12] http://croative.net/konzulat-ndh-beogradu-istina-koja-jednako-pece-srpske-fasiste-hrvatske-antifasiste/

[13] http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

[14] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012, s. 139.

[15] Шкаровский М. В. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

Još: Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа.

[16] Štefan Ljubica, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996, Nakladni zavod Globus, s.45

[17] Štefan Ljubica, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996, Nakladni zavod Globus, s.128

[18] Požar Petar, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, Zagreb, 1995. s. 198

[19] Štefan Ljubica, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996, Nakladni zavod Globus, s. 223

[20] Tomislav Vuković, Edo Bojović, Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, 1992, Alatir, s. 42

[21] Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vjere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, s. 170-171

 

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno