Connect with us

Društvo

Najveći kuriozitet II svjetskog rata – kako su Srbi hrabro branili Beograd 1941.

Published

on

Junak osvajanja Beograda Fritz Klingenberg

Njemačka započinje rat protiv Jugoslavije 6. travnja 1941. godine zbog srpske nevjere, (državnog udara u Beogradu od 27. ožujka pod kontrolom Engleza) i raskidanja potpisanog Trojnog pakta. Hitler je naredio Luftwaffe-u  bombardiranje Beograda prije konačnog prodora prema glavnom gradu. Od 6. do 10. travnja 1941., obavljeno je više od 500 bombarderskih letova prema Beogradu, i ubijeno je više od 17.500 ljudi te su  nanijete ozbiljne materijalne štete. Većina državnih dužnosnika na čelu sa srpskim kraljem Petrom II Karađorđevićem je u kaosu pobjegla u inozemstvo i britansku emigraciju, a srbijanska vojska bila je u rasulu.

Ipak 2. SS tenkovska divizija ‘Das Reich’ morala je biti vrlo oprezna i poduzeti zaštitne mjere u pokušaju prodora po uskim srpskim planinskim prijevojima. U međuvremenu, ostatak Njemačke vojske bio je tako daleko iza da nisu mogli ni koristiti iste zemljopisne karte.

Dana 11. travnja 1941., SS-Standartenführer Fritz Klingenberg (17. prosinca 1912. – 23. ožujka 1945.) dobio je zadatak da ispred glavnine oklopnih jedinica izvidi neprijateljske aktivnosti i obilježi ceste ili prepreke na mapama. On je morao izvidjeti i uspostaviti nadzorne točke, osigurati sve mostove i ceste na koje naiđe, a zatim ih držati do dolaska pojačanja. Prikupljanje tih podataka bilo je presudno za uspješan njemački pritisak u regiji. Obilne kiše i otapanje snijega odnijelo je gotovo sve mekane površine, a mostovi su uništeni u povlačenju srpskih snaga. Glavni pristupni putovi Beogradu više nisu prohodne staze, a tenkovi bi teško nastavili bez masovne inženjerijske podrške. Nakon nekoliko sati promatranja pogođenog grada preko Dunava, Klingenberg je uvjeren da je Beograd bio spreman za preuzimanje, zbog zbrke uzrokovane bombardiranjem – pod uvjetom da njegova jedinica stigne na vrijeme. Imao je samo 24 sata za podnijeti izvješće svom zapovjedništvu, a odluka je bila da se brzo djeluje.

Klingenberg je vidio priliku da uđe dublje u gradsku okolicu kada je jedan od njegovih ljudi pronašao odbačeni motorni čamac vezan za drvo duž obale nabujalog Dunava. Uzimajući samo šest vojnika, on je kanio prijeći opasnu rijeku. Put je bio vrlo opasan, riječne struje bijesne od otjecanja otopljenog snijega u planinama i obilnih kiša. Nakon prelazka na drugu stranu Dunava, Klingenberg je poslao dva čovjeka natrag na trajekt da dovedu još vojnika prije zalaska sunca. Nu na povratku, brod je udario potopljenu prepreku i potonuo. Klingenbergova je „mornarica” prestala postojati, ostavljajući kapetana i šest njegovih ljudi nasukane. Oni su bili potpuno izolirani, s ograničenim zalihama i s malo streljiva.

Momčad je napredovala na putu i naišla na nekoliko vozila britanske proizvodnje korištene od srbijanskih vojnika. Osvojili su dva kamiona i autobus, zajedno s nekih 20-ak neprijateljskih vojnika. Jedan od muškaraca u autobusu bio je pijani njemački turist koji je bio zarobljen u Beogradu zbog započete invazije. Turista, koji je govorio i hrvatski, uhitila je tad još jugoslavenska vojska pod optužbom da je uhoda i bio je vođen na pogubljenje. Još je bio pijan i nesvjestan namijenjene mu sudbine. Kad se otrijeznio, mislio je da je još uvijek u svojoj putničarskoj skupini sve dok nije obaviješten o situaciji. Klingenberg ga je iskoristio kao prevoditelja, u kojem je svojstvu zahvalni Nijemac bio najviše od pomoći.

SS-ovci su nastavili koristeći svoje zarobljenike i nekoliko zapljenjenih odora da se prošuljaju  kroz posljednjih nekoliko neprijateljskih nadzornih točaka. Napredovali su vrlo brzo. Prvi dan bez neprijateljskih stražara na nadzornim točkama postaje sumnjiv. Nijemci dodaju srbijanske stražare na sve veći broj zarobljenika koje dobivaju na putu. Stanovništvo Beograda, nakon nekoliko dana bombardiranja, očekivalo je dugotrajnu opsadu, a ne napad, a slaba sigurnost je Klingenbergu išla na ruku.
Nakon ulaska u rubni dio grada, Nijemci su se ipak uključili u dvosatnu pucnjavu. Konačno su vozili svoja vozila u grad s mnogo ranjenih zarobljenika, uključujući i bespomoćnog turista. Čudesno, nitko od SS-ovaca nije bio ranjen u borbi. Završili su u gradskom središtu, sasvim sami i okruženi širom otvorenih očiju zbunjenog stanovništva. Jedina nezgoda osvajača  Beograda do sada je bila neborbena, jedan vojnik je pao i ozlijedio prst. Nijemci su bili zadivljeni kako to da ih nitko ne napada u gradu. Civili rade svoje svakodnevne poslove kao da se ništa nije dogodilo. Klingenberg je naredio naredniku Hansu Hossfelderu da podigne njemačku zastavu umjesto jugoslavenske, ubrzo nakon 5 sati 12. travnja 1941. Po Klingenbergovom nalogu, njegovi su ljudi počeli patrolirati po gradu, dajući stanovnicima do znanja da su okupirani.

Gradonačelnik Beograda došao je do Nijemaca, zajedno sa svojom pratnjom gradskih dužnosnika, svečano odjeven. Nakon što je upitao što se događa, raspitao se o uvjetima predaje. Klingenberg je rekao gradonačelniku da je on predhodnica nekoliko SS tenkovskih divizija i ako im on radijski ne javi stanje, Luftwaffe će nastaviti bombardirati grad. On je također rekao da će nakon zračnih napada uslijediti topnički, oklopni i pješački napad.

Ostali Nijemci pogledali su svog vođu kao da je lud. Njihov radio je bio oštećen i nije mogao  prenositi, samo primati; njihova jedinica je na znatnoj udaljenosti i oni su bili bez streljiva i hrane.

Gradonačelnik je nasjeo na priču i nakon sat vremena razgovora s Klingenbergom, počeo je ispunjavati sve potrebno za predaju grada. Zatim, kao na znak, skupina njemačkih zrakoplova letjela je iznad grada u izviđačkoj misiji, a Klingenberg je iskoristio trenutak. Podigao je glavu, pokazujući na nebo te podsjetio gradonačelnika da sat otkucava. Klingenberg je dao riječ da, ako se slijede sve upute, daljnje štete koja bi zadesila grad ili njegove stanovnike ne će biti. Gradskim dužnosnicima bilo je olakšanje to čuti.

Vojska i gradska policija pristali su položiti oružje u zamjenu za prestanak dodatnih napada Nijemaca. Srbijanska vojska polaže oružje na gradskom trgu, a Klingenberg daje da sve  popišu gradski dužnosnici. Klingenberg zatim naređuje zarobljenicima da odu u četiri najveća hotela i postavlja njemačkog stražara ispred svake zgrade. Šačica Nijemaca upravo zarobljava više od 1.300 vojnika i jedan grad s populacijom od 400.000 stanovnika bez ispaljenog metka. Grad je pretrpio znatna oštećenja, ali ne dovoljno da spriječi mještane da  nastave s redovnim životom i poslom. Srpski vojnici izvan grada, nesvjesni onoga što se dogodilo s njihovim glavnim gradom, vozili su u Beograd po nalogu njihovih nadređenih da polože oružje, zatim napuštaju svoja vozila i odlaze u hotele. Svi ispunjavaju naloge bez oklijevanja.

Klingenberg i njegovi ljudi nastanili su se ugodno u najfinijem gradskom hotelu, koristeći vinski podrum, a dvoje ih je nestalo s nekoliko lokalnih žena. U međuvremenu, Klingenberg je učvrstio svoju poziciju, znajući da stvari još uvijek mogu poći po zlu. Ako glavnina snaga ne stigne ubrzo, moglo bi se još sve pogoršati. Poslao je svoje ljude da zaposle lokalno stanovništvo da pomogne nabaviti svaku kartu, policijski zapisnik i poreznu dokumentaciju u gradu.

Ravnatelju policije je naređeno da preda popis svih zločinaca u gradu, navodeći njihove zločine, starost i ostale važne informacije. Žene s vještinama i znanjima medicinskih sestara odmah su pozvane u službu, a svi liječnici su pozvani da pristupe službi dragovoljno. Svaka litra benzina, ulja, medicinski materijal i ostale potrepštine bile su smještene u posebne objekte. Bolnica je trebala biti neutralni teritorij i sve zdravstvene usluge su bile izraz dobre volje. Klingenberg je čak naredio školama da ostanu otvorene i nije postavio nikakva ograničenja u svakodnevnom poslovanju. On je, međutim, od 20,00 h sati uveo policijski sat u gradu; samo građani s pečatom i potpisom mogli su sigurno izlaziti van svojih domova nakon tog vremena.

Sljedećeg dana, 13. travnja 1941., većina Klingenbergovih ljudi, koji su ostali na suprotnoj strani rijeke, slijedili su svog vođu u grad. Vidjevši njemačku zastavu, oni su vjerovali da ih je glavnina snaga nekako zaobišla. Bili su začuđeni kad su pronašli svoje „izgubljene” ljude u zapovjedništvu i u dobrim odnosima s mještanima. Hossfelder im je rekao što se dogodilo i upozorio ih da igraju zajedno.

Konačno, u noći 13. travnja 1941. , prethodnica divizije ‘Das Reich’ ušla je u grad očekujući tešku borbu. Oni su zanemarili obavjest koju su primili o gradskoj predaji, vjerujući da je to neprijatelj izmislio, možda u pokušaju da se namami njemačke jedinice u zasjedu. Kružila je glasina, da su Klingenberg i njegovi ljudi bili zarobljeni, mučeni i prisiljeni predati kodove potrebne za krugovalnu komunikaciju. Zapovjednik XLV korpusa je bio toliko bijesan da je prijetio Klingenberga staviti pred vojni sud ako ga pronađe živog u zarobljeništvu. Prvo mjesto gdje je potražio Klingenberga bila je javna kuća, jer misli da će ga naći tamo. Zapovjedniku korpusa bijes je ubrzo splasnuo kad je saznao zašto je njegov mlađi zapovjednik satnije bio nemaran u svojim dužnostima.

Ostatak divizije ‘Das Reich’ i dopunske vojske Panzergrenadierunits ušao je u Beograd ​​sljedeći dan, a umjesto borbe za svoj put u grad, oni su dočekani vinom i sirom. Srbijanski su zatvorenici unovačeni da bi ojačali njemačku obranu u slučaju partizanskih napada. Nažalost, kada je gradonačelnik shvatio da je bio prevaren, on je pucao u sebe.

Dana 17. travnja 1941., Jugoslavija bezuvjetno kapitulira i nestaje.

Klingenberg je uvjerio zapovjednika Zbornog mjesta da preda svoje vojne karte, lokacije i planove minskih polja i oružja, kao i obližnje protuzrakoplovne postave i susjednih pomoćnih pista. Oznake su postavljene da bi se moglo jasno vidjeti iz zraka i njemački transporti su mogli sletjeti, donoseći hranu, streljivo i ratne dopisnike. Klingenberg je čak neke od zarobljenika poslao na popravak oštećenih pista i zaplijenio nekoliko zastarjelih zrakoplova.

Njemački su obavještajni stručnjaci procjenjivali da bi u slučaju bitke za Beograd žrtve srbijanske vojske brojile od 10.000 do 15.000 ranjenih i 2.000 mrtvih nakon masovnog napada Luftwaffe-a i topničkog granatiranja i naknadnih borbi za ulazak u grad. Civilne žrtve su procijenjene deseterostruko veće. Klingenberg je bio zabrinut za dobrobit svojih ljudi, ali on je također bio zabrinut i za sudbinu civila. On ne vidi potrebe za daljnjim krvoprolićem u gradu, a njegovi ljudi su zapravo dobro postupali prema civilima, koji su znali da su mogli pretrpjeti mnogo veću štetu.

Njemačko više zapovjedništvo ne vjeruje da je grad pao bez borbe. Bilo je čak i riječ o tome da Klingenberg mora biti suđen za nepoštivanje propisa i pokušaj prjevare. Bila su potrebna dva dana da se Berlin uvjeri da je sve u redu. Generalu pukovniku Paulu Hausseru naloženo je da osobno sve pregleda.

Kada je Klingenberg prijavljen nadređenima da objasni zašto nije slijedio naredbe, bio je pijan, neobrijan i mirisao po parfemu. Nakon nekoliko minuta, rekao je Klingenberg „Što sam trebao učiniti, predati grad natrag?” Njegove indiskrecije su previdjeli, a njemački plan bitke proglašen je zastarjelim. Ljudski gubitci cijele jugoslavenske kampanje Njemačke je 558 ranjenika i 151 ubijenih, s manje od desetak izgubljenih zrakoplova i više od 340.000 zarobljenih Srbijanaca. Točan broj ubijenih  nikada ne će biti poznat.

Tri mjeseca nakon kapitulacije Velike Srbije zvana Jugoslavija cjelokupna je srbijanska intelektualna elita zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, sveukupno 500 uglednika iz srbijanskog javno-političkog života, svečano dočekala njemačkog okupacijskog zapovjednika i zavjetovala mu se na vjernost i poslušnost, što je objavljeno u časopisu ‘Vreme’ pod naslovom ‘Apel’, ali to je već druga priča o kolaboraciji koju će srpska elita nastaviti i dolaskom novih okupatora u listopadu 1944. godine osvajanjem Beograda od Crvene armije koja je Staljinovog doušnika sovjetske tajne policije NKVD, ‘Fridriha Fridrihoviča Valtera’, koji je poznatiji kao partizanski vođa ‘Tito’, instalirala u fotelju srbijanskoga kralja na beogradskom Dedinju.

Što se tiče junaka osvajanja Beograda, Fritza Klingenberga, on je unaprijeđen u čin pukovnika i kao zapovjednik 17. SS Panzergrenadier divizije „Götz von Berlichingen”, poginuo je 22. ožujka 1945. u borbi protiv 7. armije SAD.

Klingenbergova akcija u Beogradu uklapa se u mističnost, koja okružuje Waffen SS. Unatoč zvjerstvima ispravno pripisanim SS jedinicama i pojedincima, takva djela viteštva i hrabrosti kao što je Klingenberg pokazao nisu bila rijetkost među profesionalcima. Klingenberg je mogao slijediti propise i doprinijeti potpunom uništenju grada i stanovnika Beograda.

Povijest mora pravilno vrednovati njegov čin profesionalosti, hrabrosti i humanosti.

http://www.historynet.com/invasion-of-yugoslavia-waffen-ss-captain-fritz-klingenberg-and-the-capture-of-belgrade-during-world-war-ii.htm

Preveo i sažeo Hrvatski arhiepiskop † Aleksandar

Izvor: Hrvatska pravoslavna crkva

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno