Connect with us

Istaknuto

NA PUT POSLANI

Published

on

Oni koji danas putuju izvan svoje zemlje najbolje je da putuju sa što manje prtljage. Dugi redovi čekanja, mučne kontrole prtljage, povećane mjere sigurnosti, neprestani osjećaj straha ili barem zabrinutosti po pitanju sigurnosti, često današnja putovanja čine – neugodnima.

Današnje Evanđelje govori o Isusu koji na put šalje 72 svoja sljedbenika.

Šalje ih neka idu i dijele Evanđelje s onima koji nikada nisu čuli poruku spasenja.

Oni će utrti put za Isusa dok on putuje prema Jeruzalemu.

Isus im govori: „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.“ (10,4)

Govori im neka na put ne nose veliku prtljagu.

Nije to bio ugodan izlet, neko luksuzno putovanje.

Bila je to opasna misija.

Kako će preživjeti?

Trebali su se osloniti na Božju providnost i kao odgovor na njihovu poslušnost sve njihove potrebe biti će i uslišane.

I mi smo stavljeni pred izazov da širimo Božju riječ ovim svijetom.

Kao i onoj 72-jici, koje je sam Isus poslao, i nama je potrebno svjetlo na našem putu. Često su naša osjetila tupa kada je u pitanju naša kršćanska dužnost i često smo preopterećeni različitim brigama i težnjama ovoga svijeta, pa za svoju životnu misiju ili nemamo volje ili nemamo snage

Zato trebamo sa sebe zbaciti sav taj teret koji nas pritišće, trebamo se riješiti duhovne prtljage, straha i sumnje i trebamo poput 72-jice putovati s jako malo prtljage.

Ali pokušajmo sebe zamisliti u situaciji u kojoj se nalaze oni oko Isusa.

Nekoliko mjeseci provodite život doslovno na putu, slijedeći Isusa kamo on ide, od grada do grada. Uživate gledati Isusa na djelu, kako nadmudruje različite tadašnje autoritete i divite se kada iscjeljuje slijepca na nekoliko koraka od vas.

Zamislite one noćne vatre oko kojih ste se okupljali i uz koje ste raspravljali o značenju Isusovih parabola koje bi toga dana izgovorio ili o trenucima kada biste se okupili na molitvu i kada biste osjetili da vam se duša puni i duh vaš uzdiže.

Ti osjećaji koje ste imali isti su oni osjećaji onog istog mnoštva koje se nedjeljom skuplja u crkvi.

Isti su to osjećaji svih onih koji odlaze na različita hodočašća.

Isti su to osjećaji koji nas vuku Bogu kada nam je najteže.

To su osjećaji začuđenosti, nade, zaprepaštenja, ugode i uzbuđenja.

Osjećaji koji se ne javljaju baš svakodnevno.

Baš zato ste i putovali tako daleko ne bi li susreli Isusa o kojemu ste čuli različita svjedočenja. Zatim ste, susrevši ga, slijedili Isusa i to zbog onog što je učinio za vas, za vas u vašoj duši.

I sada, jednog jutra, dok gasite ostatke noćašnje vatre, Isus vam signalizira, vama i onima oko vas da mu se pridružite na vrhu brda. Slijedite ga, očekujući novu priču, novu parabolu ili možda tihu molitvu.

Umjesto toga Isus kaže: „Shvatio sam tijekom proteklih nekoliko tjedana da je ostalo jako puno posla kojeg treba obaviti i potrebna mi je vaša pomoć da dovršim ono što je Bog stavio ispred mene. Danas, dakle, želim da svatko od vas izabere svoj pravac, podijelite gradove među sobom, i onda krenite i činite ono što sam ja činio.“

Među vama je tada zavladala tišina.

Konačno vi progovarate: „Ali na što misliš Isuse? Da propovijedamo?“

Isus mirno kimne glavom.

Vi pogledate unaokolo oko sebe na ostale koji se također pogledavaju pogledima punim začuđenosti.

„I da … iscjeljujemo … ljude?“ promucate.

„Da,“ odgovara vam Isus.

A onda riječi i strahovi nagrnu: „ … i da poučavamo? I da razgovaramo sa luđacima? I da upadamo u probleme s moćnicima? I da krstimo ljude? I … da … dodirujemo … gubavce?“

Isusovo se lice ozari.

Skoro se je nasmijao.

I Isus će: „Pa, to mi sliči na jedan jako dobar početak.“

Samo neugoda vas priječi skočiti se na noge i uzviknuti: „Ali Isuse, pa zato si ti ovdje. Ti si tu radi radi svega toga. Zato si i izabrao 12 apostola. Nisam ti ja za te stvari.“

Ali prije nego što ste izgovorili i jednu jedinu riječ, Isus je krenuo dalje, ne misleći da se o bilo čemu treba raspravljati.

Pa zašto ste ga onda uopće i slijedili ako niste bili spremni služiti?

 

Mi pripadamo Crkvi zbog onog što je Isus tada učinio za nas.

Za nas u našoj duši.

Ali što dalje?

Dovoditi ljude da budu jedno stado nije konačni cilj Crkve.

To je samo međukorak na putu do konačnog cilja.

Samo etapa.

Svrha Crkve, ono što Crkvi daje smisao i razlog postojanja, nije isključivo u okupljanju vjernika „unutar“ Crkve nego je u slanju vjernika „izvan“ Crkve.

Crkva nije mjesto za vječne studente.

Isus očekuje od nas da ćemo jednog dana otići i učiniti ono što nam je on pokazao.

Ili kako to reče Dr. Martin Luther King Jr.: „Svatko može biti velik, jer svatko može služiti. Ne morate imati fakultetsku diplomu da biste služili. Ne moraju vam se imenice i glagoli slagati da biste služili. Ne morate poznavati Einsteinovu teoriju relativiteta da biste služili. Jedini što vam treba jest srce puno milosrđa i duša koju pokreće ljubav…“

Kada su učenici shvatili da Isus od njih očekuje da služe zadrhtali su od straha, jer su pomislili da će biti nesposobni obaviti tu zadaću, istjerivati zlo iz ovoga svijeta ili iscjeljivati ranjene duše ili dodirivati duboke rane ljudskog srca.

Ali oni su imali tu moć.

I mi posjedujemo tu moć.

Krist nam je dao tu moć.

To je moć koju stvara saznanje o spasonosnoj Kristovoj milosti i njegovoj ljubavi kojom nas je otkupio.

I nastavlja Dr. Martin Luther King Jr.: „Kada zli ljudi kuju urotu, dobri ljudi planiraju. Kada zli ljudi bacaju bombe i spaljuju, dobri ljudi moraji graditi i stvarati. Kada zli ljudi izvikuju riječi mržnje, dobri ljudi moraju se posvetiti slavi ljubavi …“

A Crkva je tu kako bi nas opremila snagom ljubavi.

Mnoštvo iz Evanđelja naučilo je kako služiti slijedeći Isusa, dok je hodao zemljom. Danas mi nemamo mogućnost vidjeti i čuti povijesni lik čovjeka iz Galileje, pa zato dolazimo u crkvu da još jednom čujemo zapisane činjenice iz njegovog života i da razgovaramo jedni s drugima o značenju njegovih riječi.

Baš tu se treniramo kako voljeti bližnje svoje kako bi Božje suosjećanje  i njegova ljubav osvojili ovaj svijet.

Biti glasnici Kristove ljubavi, znači to biti stalno i iznad svega.

Ne ono „bi – ne bi“ i samo kada mi to paše.

Dobri ljudi, službenici Kristovi, predaju sebe u cjelosti Kristovoj ljubavi.

Svrha Crkve jest oboružati nas, napuniti nas ljubavlju za našeg susjeda kao i za našu obitelj, za stranca kao i za prijatelja, jer je to božanska ljubav koja se jedino može iskusiti kada teče kroz ljudsko srce.

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

George Eliot kaže da unatoč svim našim idejama o Božjoj ljubavi, i unatoč svim našim doktrinama i izjavama o vjeri, mi nikada ne ćemo odistinski iskusiti Božju ljubav ukoliko je ne osjetimo kroz ruke i srce drugog ljudskog bića.

„Blagoslovljen je utjecaj jedne ljudske duše odistinski pune ljubavi prema drugoj duši,“ kaže ona, „koju ne može izračunati algebra, koju ne može zaključiti logika, nego samo tajanstveni, moćni, skriveni proces po kojem maleno sjeme naraste u moćno stablo. Ideje su često samo duhovi i naše ih, suncem zaslijepljene oči nisu u stanju raspoznati, one nas mimoiđu obavijene maglom i mi ih ne osjetimo. Ali ponekad ideje postaju tijelo i one onda dahću u nas svojim vrućim dahom, dodiruju nas svojim mekim rukama, gledaju nas svojim iskrenim očima, i govore nam svojim umilnim i ugodnim glasom. One su obučene u žive ljudske duše, sa svim svojim proturječnostima, sa svojom vjerom i sa svojom ljubavi. I tada je njihova prisutnost moćna, tada nas one strastveno tresu i mi bivamo k njima privučeni, privučeni nježnom prisliom, kao što plamen privlači drugi plamen.“

Svrha Crkve jest obući Božju ljubav u tijelo svoje vjerničke zajednice.

I onda će nas naše vlastite tuge učiniti sposobnima prenijeti glas Božje ljubavi onima koji također pate.

Nada i radost koje smo otkrili biti će medij prijenosa ohrabrujućeg Božjeg duha prema onima koji su posustali.

Naša ljubav odana i čvrsta, otkriti će prisutnost snažne Božje suosjećajnosti prema svim ljudima.

Tu, u Crkvi, dati će nam se ogrtač Božje ljubavi i biti ćemo poslani u svijet kao plamen koji gori u tami.

Zato i jesmo tu.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno