Connect with us

Istaknuto

NA KRAJU KONOPCA

Published

on

Djevojko! Zapovijedam ti, ustani! 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku 

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. 

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti. 

Riječ Gospodnja.

(Mk 5, 21-43) 

Postoje trenutci u našem životu kada više nismo u stanju nositi se sa problemima. Izgubite zaposlenje i pojma nemate kako biste našli neko novo. Ili vam jave da su vam se nalazi od prošle kontrole dramatično pogoršali. Rak je metastazirao. Ili pogledate na osobu s kojom dijelite svoj život i shvatite da je između vas nepremostiv jaz.

Možda ne u jednom trenu, ali u takvim ili njima sličnim situacijama, stres kojeg osjećate u stanju vas je s lakoćom gurnuti preko granica vaše izdržljivosti. Takvo stanje dobilo je i svoje ime: naći se „na kraju konopca“. A ispod vas je provalija. Kojoj dna ne vidite. 

Mnogi među nama ili su se našli u jednoj takvoj situaciji ili će se tek naći. Treće varijante nema. I ono što je najgore od svega, barem za nas vjernike, u takvim situacijama naša vjera , ako još uopće postoji, biva nevjerojatno slabom. 

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE…

Današnje čitanje predstavlja nam dvoje ljudi koji su došli do kraja svojeg konopca. Otac čija kćerka umire i žena čiji je život, i to doslovno, pojela bolest. 

Priča počinje uglednikom koji dolazi Isusu i traži od njega neka „stavi svoje ruke“ na njegovo dijete i neka ga spasi. I prije nego što će Isus doći u kuću Jaira, predstojnika sinagoge, žena koja je 12 godina bolovala, u gomili dodiruje Isusa. Ta je žena bila toliko uvjerena u Isusovu moć da je vjerovala ako se samo dotakne Isusovih haljina da će ozdraviti. I to je učinila. I ozdravila je. Isus joj reče da joj je njezina vjera pomogla

Teško je znati što je ta žena vjerovala. Činjenica da je bila uvjerena da će joj pomoći sam dodir Isusovih haljina daje naslutiti da je ona Isusa, i sve oko njega, promatrala kroz prizmu neke vrste magije. Ali daleko je važnija njezina vjera i njezina hrabrost koje su joj trebale za probiti se kroz gomilu i dotaknuti se Isusovih haljina. Jer ona je zbog prirode svoje bolesti bila izopćena iz društva. Bila je „nečista“ i kao takva nije ni mogla ni smjela biti u dodiru, bilo koje naravi, s drugim „čistim“ ljudima. I to pod cijenu kamenovanja do smrti. Pa ipak ona je išla do kraja. 

Iako je Jair prvi došao do Isusa, kroz ono vrijeme doj je Isus ozdravljao tu ženu, njegova je kćerka umrla. I svatko je pomislio da je toj priči kraj. Ali Isus govori ocu: „Ne boj se! Samo vjeruj!“. Pomalo čudan govor kada netko nekome umre. Mi bi najvjerojatnije izrazli sućut, zar ne? Ili bismo ponudili nekakvu uslugu, novac, pomoć. Ali da bismo rekli ožalošćenoj osobi: „Ne boj se! Samo vjeruj!“? Teško. 

Što je taj čovjek, koji je (kao i ona žena) trebao imati veliku hrabrost i doći Isusu (bio je predstojnik sinagoge, visoko pozicioniran Židov) sada mislio? U što je on sada vjerovao, kada mu je kćerka ipak umrla?

Možda odgovor leži u naravi Isusovih čuda. Ta čuda nisu imala za svrhu biti „šou program“, niti su trebala uvjeravati skeptike, niti su trebala Isusu donijeti slavu ovoga svijeta. Isusova čuda su bila djela suosjećanja kao odgovor na ljudske potrebe.

Henri Nouwen lijepo kaže:

„Suosjećanje nije sažaljevanje. Sažaljevanje ti dopušta ostati na distanci. Ono je snishodljivo. Suosjećanje nije simpatija. Simpatija je za superiorne u odnosu prema inferiornima. Suosjećanje nije milostinja. Milostinja je za bogate kako bi nastavili vladati siromašnima. Suosjećanje dolazi od Boga. Ono znači ući u probleme druge osobe. Ono znači preuzeti tuđe breme. Ono znači hodati u cipelama onoga drugoga. Suosjećanje je u suprotnosti prema profesionalizmu. To je humani način odnosa prema ljudima. Baš kao što kruh bez ljubavi može donijeti rat umjesto mira, profesionalizam bez suosjećanja pretvorit će oprost u smicalicu.“ 

Ali Isusova čuda su bila i više od toga. Bila su javno očitovanje novog života, očitovanje Kraljevstva Božjeg. U biti Isus je od tugujućeg oca tražio neka vjeruje da je Bog već počeo sve činiti novim. Tu i sada. I da je Isus onaj kroz kojeg Bog donosi novi život u ovaj svijet.

U što mi vjerujemo kada se nađemo na kraju svojega konopca? 

Danas mnogi teško vjeruju u čuda. Pa čak kad nam život donese veliku bol i kad nam se čini da nismo više ništa u stanju poduzeti mi i dalje na čuda, barem ne Božja, ne računamo. Sve što nam se događa jest da nam se vjera jednostavno izgubi. Nestane. 

Postoji li način kako se nositi s velikim teškoćama, a da ne odustanemo od svoje vjere? U što nam je vjerovati kada nam se čini da ništa nije preostalo u što bismo više položili svoja nadanja? 

Sjećate li se čuvenog košarkaša Boston Celticsa, Larry Birda? U prelomnim trenutcima utakmice, za vrijeme time-outa, znao bi reći: „Dajte loptu meni i neka mi se svi maknu s puta.“ To bi bio odgovor i na ovo prijašnje pitanje. Kada teška vremena dođu (ali ne samo tada, nego uvijek u životu) dajte loptu Isusu i neka se svi drugi maknu s puta. Otkrit ćemo poput Jaira da Krist nikoga ne ostavlja na kraju konopca.

Vjerujmo da onaj koji nas je do sada nosio u svojem naručju, od dana našeg začeća, da će nas nastaviti nositi i u sve dane života našega. Vjerujmo da Bog može donijeti, i da Bog donosi, uvijek neko dobro i u onim stvarima koje se nama čine kao najgora noćna mora. Vjerujmo da Bog ima svoj plan, svoj naum, s nama i da ga provodi i kroz najveće patnje kojima smo izloženi. 

I okrenimo se oko sebe. Pogledajmo na svoje bližnje. Postoje ljudi koji od nas nisu odustali, oni koji pokazuju ljubav i suosjećanje i koji nam daju potporu. Postoje ljudi koji hodaju s nama kroz dolinu smrti.

Kada se tvrđave ruše

Kada ništa nije ostalo

na što bi se mogli osloniti

Kada tvrđave u prah se ruše

Kada ništa sigurno nije

osim da Bog još uvijek vlada,

Tada je vrijeme kada bismo trebali vjerovati

 

Postoje vremena u našem životu kada nas događaji gurnu do samih granica izdržljivosti. Pa i preko njih. Kada se to dogodi mi imamo izbor. Možemo se pokriti preko glave, možemo se izolirati, i možemo pokušati pobjeći od sviju i od svega. Ili možemo prigrliti svoje osjećaje i nastaviti ići dalje s vjerom da Bog hoda uz nas. 

I onda potražiti rukom rub njegovih haljina.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno