Connect with us

Igor Petrić

Može li “glupi narod” donositi pametne odluke

Objavljeno

- datum

U doba neposredno pred izbore narodu se uvijek tepa i povlađuje. Za vrijeme izborne kampanje ovo se podilaženje narodu pojačava kulminirajući samim danom izbora. Ali čim se izborne kutije zatvore a glasovi prebroje na narod se momentalno zaboravlja. Izborni pobjednik odmah se prema narodu počne ponašati kao prema stadu glupih ovaca.

Narod tako odjednom postaje obična gomila, masa, rulja, ulica. S pozicije vlasti na narod se s visoka gleda kao na hrpu neznalica i neukih budala. Istih onih budala koji su ih svojim glasovima doveli na vlast. Tako svoj mandat u pravilu odrađuje sveznajuća vlast koja upravlja glupim narodom.

Za početak želim spomenuti nešto što se zove krivulja inteligencije. 

Ova krivulja nam pokazuje raspored inteligencije u populaciji. Po njoj vidimo da je velika većina ljudi unutar raspona kojega možemo nazvati inteligentnim. Štoviše, prosječno inteligentnih ima u populaciji najviše – 68%. Kad se zbroje IQ od 85 do 150 vidimo da je obuhvaćeno čak 84% populacije. To je ogroman postotak koji ne uključuje samo ekstreme na lijevoj strani krivulje. Iz ovoga zaključujemo samo jedno – narod nikako nije glup. Ogromnu većinu naroda čine pojedinci koji su prosječno i iznadprosječno inteligentni ljudi. Kao takvi su sposobni donositi odluke.

A vlast? Kako ona stoji na krivulji inteligencije? Koliki je IQ naših ministara i saborskih zastupnika? Jesu li to možda genijalci koji imaju IQ iznad 150? Čisto sumnjam. Doduše, nitko ih nije testirao, a bojim se da bi oni na takvo testiranje uopće pristali. Moje je mišljenje da se rezultati naših političara uopće ne razlikuju od rezultata obične populacije. Hoću reći da je prosječan IQ hrvatskog političara na razini prosjeka za Republiku Hrvatsku. To znači da naša vlast nije ni pametnija ni gluplja od naroda kojim upravlja.

Pa otkuda onda dolazi ta ogromna razlika u utjecaju, u moći? Odakle njima ta silna bahatost i uobraženost? Odakle proizlazi onaj nepogrešivi osjećaj superiornosti koji isijava iz svake njihove riječi, iz svake geste, iz svakog pogleda? Što to oni imaju, a obični narod nema?

Vlast ima informacije.

Ono što vlast čini moćnom je monopol na važne informacije. Oni znaju ono što mi ne znamo. I oni nam to namjerno taje. I dokle god je tako oni imaju osjećaj da nas kontroliraju dozirajući ono što mi smijemo znati. A narod ne smije znati previše. Što narod manje zna to je njihova moć veća. Političari svoju moć crpe iz važnih informacija koje kriju od javnosti i svojega biračkog tijela.

Može li narod uopće donositi važne političke odluke? Naravno da može. Pa već smo rekli da je narod dovoljno pametan, a da političari nisu ništa pametniji od njega. Kad bi narod raspolagao informacijama mogao bi bez problema donositi odluke iz svih sfera društvenoga života. I upravo zbog toga se narodu uskraćuju informacije. I ne samo to, nego se narod svjesno i namjerno laže, obmanjuje i zavodi na krivi put. Cilj je jasan, oduzeti narodu mogućnost da sam odlučuje o vlastitoj sudbini.

Ovo se izvodi na dva načina. Prvi je putem kontroliranih medija koji ubacuju u medijski prostor gomilu bezvrijednog medijskog otpada dok se prave, vrijedne i istinite informacije skrivaju. Drugi način je povremena upotreba “stručnjaka” svih profila koji će dati pokriće potezima politike u određenom trenutku. Ovi “intelektualni plaćenici” imaju ulogu da neukom narodu nabijaju komplekse dokazujući mu nekompetenciju u bilo kojem pitanju od javnoga ili državnog interesa.

Kad je sve izvedeno kako treba vlast je odvojena od naroda u svojemu oblaku nedodirljivosti i nepogrešivosti. A narod se čitavo vrijeme uvjerava da je nekompetentan u donošenju svih važnih odluka. Najgore od svega što je velika većina naših ljudi u ovu glupost povjerovala. I tako naš običan, pametni, pošteni puk i dalje misli da se naša vlast trudi i radi u našem interesu. Što naravno nije istina. Jer ako pogledamo unatrag vidjet ćemo da su sve naše dosadašnje vladajuće garniture i koalicije radile gomilu grešaka i kolosalnih propusta. Jednako kao što to radi i ova sadašnja. I sve su one od naroda tajile važne činjenice radeći mnogo toga iza zavjese daleko od očiju javnosti.

Meni nikako nije jasno da se u sadašnje doba informatike i komunikacije odluke i dalje donose na ovako primitivan i nazadan način ispunjavajući nekakve papiriće koji se bacaju u kartonske kutije. Nama tehnologija danas omogućava da mi o svakom važnom pitanju možemo odlučivati referendumom. Bilo na nacionalnom nivou, bilo na lokalnom. Doslovno svako se pitanje jednostavno može riješiti sljedećom procedurom:

– izlaže se jasno problem oko kojega postoji kakav spor ili dvojba
– pred javnost se izlažu svi dostupni podaci vezani za taj spor ili dvojbu
– traje određeni period u kojemu se podrobno raspravlja o problemu
– narod se referendumski izjašnjava (lokalno ili nacionalno)
– odluka postaje pravovaljana i primjenjuje se

Da bi se uštedjelo na novcu i vremenu može se uvijek organizirati referendum s više pitanja. U ovakvom načinu upravljanja državom političari su skoro suvišni. Oni bi samo bili dužni sprovesti volju naroda. I ništa više.

Zašto ovako nešto danas nije moguće? Zašto ne možemo raspisati referendum o svim škakljivim pitanjima koji muče ovu državu i ovaj narod? Zašto je tako? Zato jer mi ne živimo ni u slobodi ni u demokraciji. Zato jer živimo u doba prikrivene diktature u kojoj je manipulacija glavna politička disciplina.

Na našu žalost sve što vidimo oko sebe opisuje samo jedna jedina riječ a to je – laž. Mi smo društvo laži. Naši političari lažu. Naši mediji lažu. Naše škole lažu. Nas lažu da ne možemo svoje živote uzeti u svoje ruke. A to uopće nije istina. Narod je dovoljno pametan da donese pametne odluke. Ne trebaju mu ni mentori ni odgajatelji. Još manje mu treba partijska diktatura.

Zašto bismo mi u sve te laži na koncu povjerovali? Zar svi oni iz Gaussove krivulje ne zaslužuju da im se kaže istina? I zašto svi mi ne bi svoju sudbinu uzeli u svoje ruke?

Igor Petrić

Komentari

Igor Petrić

Strašna istina o rodnoj ideologiji

Objavljeno

- datum

Puno se priča posljednjih dana o Instanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji kao njezinom važnom dijelu. Mnoga se koplja lome i puno se teških riječi poteže u borbi za i protiv rodne ideologije.

Ovaj tekst ima namjeru otići jedan korak dalje. Željeli bismo čitavu priču o rodnoj ideologiji staviti u drugačiji kontekst. Da bismo to ostvarili moramo najprije odgovoriti na pitanje zbog čega se sve ovo događa? Zašto se sve to donosi i kamo nas sve to vodi?

Rodna ideologija se ne smije promatrati izdvojeno od ostalih tendencija u modernom zapadnom društvu. Ovdje će nam od velike pomoći biti futurologija, znanost o budućnosti.

Zašto baš futurologija? Jer je rodna ideologija jedna od važnih postaja na putu u budućnost koju kreiraju isti oni koji su naredili našoj vladi da poslušno prihvati sve direktive iz Brisela.

Pa dobro kakav nam to svijet budućnosti kreiraju prebogate glavešine i stvarni vladari današnjeg svijeta?

Kreiraju nam tkz transhumano društvo. To je društvo u kojemu će ljudska jedinka biti “”dorađena” i “unaprijeđena”. Ljudi budućnosti bit će jednostavno rečeno genetski modificirani.

Rodovi se uvode jer će budućnost koju nam kreiraju sadržavati:

– robote
– umjetnu inteligenciju
– hibridna bića ljudi i životinja
– hibridna bića ljudi i strojeva
– klonove svih vrsta
– osobe s ugrađenim životinjskim organima
– obične ljude

Nisu slučajno ljudi na posljednjem mjestu. Oni su tu zato što su nas tamo smjestili oni koji kreiraju zajedničku budućnost. Ljudi su za njih samo izvor problema i pobune. Zato će se svim dostupnim sredstvima broj ljudi smanjivati dok će se ostali rodovi brojno povećavati.

Prvi cilj rodne ideologije jest napad na suštinsku podjelu – muško i žensko. Za to se najprije koriste transrodne osobe, LGBT grupe, feminizam i slični pokreti kojima je cilj uništiti tradicionalni nazor koji još uvijek dijeli ogroman broj ljudi današnjice.

Izbacuju se prisilno iz upotrebe pojmovi: žena i muškarac, otac i majka, gospodin i gospođa, muž i žena. Sve se radi s namjerom da se potpuno uništi identitet ljudske jedinke. Na taj se način priprema teren za kreature koje će doći u budućnosti. To su novi rodovi koji se spremaju u tajnim laboratorijima diljem svijeta.

Pred nama je jedna užasna dehumanizirajuća budućnost. Dolazi vrijeme u kojemu ćemo imati GMO ljudske jedinke. Na ljudima će se raditi posve isti zahvati kao što se danas rade na kukuruzu ili soji. Eksperimenti kojima su u prošlosti bili izloženi laboratorijski bijeli miševi dječja su igra prema onome što smjeraju znanstvenici budućnosti.

Budućnost uvijek započinje razaranjem sadašnjosti. I upravo je u tome osnovna namjera rodne ideologije. Ona želi razoriti temelje na kojima počiva čitava ljudska civilizacija da bi je potom zamijenila “posthumanističkom” civilizacijom.

Ovo će se razaranje najprije izvesti uništavanjem tradicionalnoga odgoja djece. Cilj je stvoriti ljude budućnosti koji će biti spolno dezorijentirani i u stalnom konfliktu sa svojom istinskom prirodom.

Muškarci ne smiju biti muškarci, žene ne smiju biti žene. Takve bolesne individue jednostavno neće moći ni uspostaviti ni održavati elementarne obiteljske veze. Sve će veze među generacijama biti pokidane.

Ako današnje obitelji shvatimo kao zajednice koje tendiraju konfliktima i raspadu one će u budućnosti biti još daleko gore. Obitelj u bliskoj budućnosti jednostavno neće ni postojati. Jednakim društvenim inženjeringom bit će razorena i nacija.

Destrukcijom naše ljudske civilizacije želi se napraviti prostor za konstrukciju globalističke civilizacije budućnosti. One koja će biti seksualno pluralna i transhumana.

Jedino će gazde ostati iste. Bit će to potomci istih ovih glavešina koji danas naređuju marionetskim vladama poput naše.

Mala povlaštena manjina upravljat će centralistički i autokratski svim društvenim procesima primjenom gole sile. Degenerirane ljudske jedinke budućnosti neće im se biti sposobne suprotstaviti.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Hrvatsko političko manekenstvo

Objavljeno

- datum

Ilustracija Alan Ford: Magnus/Knjizevnost u živo

Osnovni problem koji muči današnjeg hrvatskog čovjeka je kako razlučiti suštinsko od perifernog. Mi živimo u doba nesmiljenog marketinga i neprestane medijske obmane. Zato nam je ponekad teško prepoznati ono što je to važno, a što posve nevažno.

Da bismo razriješili ovu dilemu uvijek moramo svoju pažnju usmjeriti prema djelima, a zanemariti riječi. Mnogi ljudi jedno govore, a drugo rade. Zato naša prosudba nečijega rada uvijek se mora temeljiti na postignućima, a ne na šupljoj priči. Masu je lako zaslijepiti režiranim igrokazom. Trivijalne stvari tako postaju bitne dok se ono važno krije ispod površine.

Nedavni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj najbolji je primjer ovoga o čemu govorimo. Ako ćemo svoju pažnju usmjeriti na ono izvanjsko, protokolarno, onda ćemo zaključiti kako među nama vlada poštovanje i sklad. No je li uistinu tako? Što se to doista krije ispod površine?

Hrvatska ima elegantno odjevenu Predsjednicu. Naša Predsjednica na fotografijama izgleda jako dotjerano i fotogenično, ali to je samo ambalaža. Što se krije ispod celofana? Ista je stvar i s Andrejom Plenkovićem. Naš predsjednik Vlade izgleda kao pravi elegantni gospodin. On se ponaša uglavnom uglađeno, zna biti odmjeren i pristojan. Što mi od tog njegovog nastupa kao država imamo?

Kad skrenemo svoju pažnju s blještave ambalaže na sadržaj situacija više nije tako sjajna. Najednom ne možemo ne zamijetiti kako u našoj zemlji na svim razinama vlada popuno rasulo. Mi smo kao zemlja strukturalno skoro uništeni. Izvana sve djeluje lijepo i sređeno, ali unutra je sve pokvareno. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj.

Kako sam na početku teksta obećao progovoriti o suštini tako ću odmah reći ono najvažnije. SR Hrvatska nikad nije prestala postojati. Ta bivša jugoslavenska republika nastavila je svoju egzistenciju do dana današnjeg. Ja time želim reći da demokratska Hrvatska uopće ne postoji. I nikad nije ni postojala. Postoje doduše njeni izvanjski simboli, postoji hrvatski celofan, ali ispod njega krije se nešto drugo.

Drage moje prijateljice i dragi moji prijatelji komunistička Hrvatska i dalje postoji. I neka vas ne čudi što nam opet spremaju novu Jugoslaviju. U duhovnom smislu mi nikad nismo izašli ni iz komunizma ni iz Jugoslavije.

Ali mi smo imali demokratske izbore, reći će neki. Točno. Ali pitam ja vas što se to u našoj zemlji suštinski promijenilo od tada? Koje su to korjenite promjene nastale nastankom naše samostalne države?

Nema ih. Socijalistička Republika Hrvatska i dalje stanuje ovdje. I neka vas ne zavara ovo “socijalistička” jer to nikako ne znači da smo mi socijalistička zemlja. Ne. Mi smo zemlja beskrupuloznog totalitarnog nepotizma. Kod nas su se sve strukture iz komunističke Hrvatske jednostavno zaogrnule nacionalnim simbolima. Sve drugo ostalo je isto.

Duboko u našemu nacionalnom biću rovari na desetke tisuća komunističkih termita. Kad kažem “komunističkih” opet ne mislim ideološki koliko mislim duhovno. To su ljudi koje karakterizira nekoliko izrazito negativnih osobina:

 – Potkupljivost
 – Nesposobnost
 – Lijenost
 – Neodgovornost
 – Nepotizam
 – Karijerizam
 – Poltronstvo
 – Pohlepa

Bez obzira na navedene mane ti ljudi drže svoje pozicije isključivo zbog političke volje koja im drži leđa. Oni su tu gdje jesu došli preko veze. Bila ona rodbinska ili stranačka. I jedino su lojalni tom klanu ili tom lobiju koji ih je doveo tamo gdje jesu. Organizacija našega društva je uglavnom plemenska, rodovska i klanska. To su, priznat ćete, prilično primitivni oblici društvene organizacije.

Kad smo izlazili iz Jugoslavije mislili smo da će napokon oni najsposobniji među nama dobiti priliku pokazati što znaju. No to se nije dogodilo. Lijeni i pohlepni uhljebi posve su okupirali našu zemlju. Sve državne službe prepune su ljudi koji nisu ništa drugo nego običan društveni balast.

Hrvatska je nesretna zemlja koja je od komunizma uzela nerad i totalitarnu svijest, a od kapitalizma pohlepu i zagađenje. Zato smo tamo gdje jesmo. Zaglibili smo duboko u blatu, a svi se ovi nepovoljni procesi po inerciji jednostavno nastavljaju.

I zato neka vas ne zavaravaju slatkim riječima i skupocjenim odijelima. Ispod te blještave ambalaže krije se nešto drugo. Turobna i mračna strana Hrvatske.

Iz svega navedenog nameće se samo jedno moguće rješenje. Lustracija. Pitanje je samo tko će je sprovesti? Koje su to društvene i političke snage u našoj zemlji koje mogu sprovesti lustraciju?

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Što je to loše rekao admiral Domazet-Lošo?

Objavljeno

- datum

Zašto je predsjednica smijenila admirala? Zar samo zato što je ovaj izjavio nešto što joj nije bilo po volji? Ili zato što je rekao nešto što se kosilo s politikom države Hrvatske? Podsjeća li ovaj događaj na onaj iz 2000-te godine kad je Mesić smijenio sedmoricu generala?

Što je dakle grijeh admirala Domazeta-Loše? Mislio je svojom glavom. I zato je dobio pedalu.

U današnjoj Hrvatskoj upotreba vlastite glave nikako nije preporučljiva. Razmišljanje, analiza i stvaranje vlastitoga stava posve su nepoželjne aktivnosti. Idealni Hrvat danas je poslušan, priglup, pasivan i krotak poput ovce. Ali zato rado ide na šišanje kad se to gospodaru prohtije.

Mi bismo svi zajedno žarko željeli vidjeti kako naša vlast skače u obranu nacionalnoga interesa. Ali to nećemo dočekati. Ne postoji danas hrvatski nacionalni interes. Postoje privatni interesi, postoje međunarodni interesi, ali hrvatski nacionalni interes se negdje zagubio. Čak ga ni naša predsjednica nije u stanju pronaći, ma kako se ona navodno trudila.

Kad treba podići narodu harač naša vlast je spretna i poletna. Kad treba podilaziti Europi ili susjedima ona je poduzetna i vrijedna. Kad se treba slizati s manjinama koje mrze našu državu ona ne čeka ni časka. Ali kad treba nagaziti vlastiti narod onda je brza i puna elana. I to je navodno ta naša, hrvatska vlast?

Ali vratimo se na našu priču o admiralu i predsjednici. Najprije valja reći ono najvažnije, a to je da su Slovenci prvi zaoštrili situaciju spominjući vojsku u vezi arbitraže o granici s Hrvatskom. U Sloveniji su na sjednici parlamentarnog odbora za obranu tražili izvanrednu sjednicu na kojoj se trebalo raspravljati o spremnosti slovenske vojske za slučaj zaoštravanja spora s Hrvatskom. Dakle, ponavljam još jednom za sve one tvrde na ušima, slovenska je strana prva priprijetila vojnom silom!

Što je drugo admiral Hrvatske vojske i bivši načelnik Glavnog stožera na to trebao reći? Da se slaže i neka Slovenci lijepo demonstriraju vojnu silu, a mi ćemo se po dobrom starom običaju pokriti ušima? Ali ne, admiral je rekao ono što misli svaki hrvatski časnik i vojnik. Slovenska je vojska živa smijurija, njihov je desetodnevni rat bio obična lakrdija, a naša bi ih vojska pregazila za dva dana. I to je to. Vojničkim rječnikom rečeno jasno i glasno. Na slovensko zveckanje oružjem to je posve primjeren odgovor.

No, ne lezi vraže. Skočiše mnogi iz žbunja da bi iz zasjede mučki napali našega admirala. Koji bi kao zametao kavgu i vodio naokolo krvave, osvajačke ratove. Ali ti slinavi kvazipacifisti nisu skočili na slovensku provokaciju. Ne. Skočili su na svoje krive, dlakave stražnje noge samo da bi napali admiralov odgovor na slovensku provokaciju.

I sad u čitavu priču uskače naša vrla Predsjednica. Odjevena skladno i prikladno s puno ukusa jedna je od najzgodnijih političarki Europe. Ali izgled vam u politici malo vrijedi. Ono po čemu će vas pokoljenja pamtiti jesu politički potezi. A potez koji je Kolinda Grabar Kitarović povukla posve je isti kao i onaj Stjepana Mesića prije 17 godina. Kad visoki vojni dužnosnik misli svojom glavom valja ga primjerno kazniti. I Mesić i Grabar Kitarović posve su po tom pitanju jednaki. Jednostavno, njihovi potezi ne štite ni nacionalni interes ni dostojanstvo.

Admirala Domateza-Lošu smijenilo se jednostavno zato što je dugoročni cilj hrvatske politike prihvatiti arbitražu na nagovor Europe. Jednako kao što je dugoročni cilj uvesti porez na nekretnine ma koliko se pravili da to neće sprovesti.

Kad su naši političari u pitanju jako je lako predvidjeti sve njihove buduće poteze. Oni će uvijek, bez iznimke, biti na našu štetu. Bit će tu doduše muljanja, prenemaganja, odugovlačenja, ali mi kao narod na kraju uvijek ispadamo magarci.

U svemu ovome meni je drago kad vidim kako naš admiral ne dopušta da se od njega pravi magarac. Nije on slučajno postao admiral pobjedničke vojske.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno