Connect with us

B. Karlo

MIT O USPJESIMA Jugoslavije treba potpuno razobličiti

Published

on

 RH u 25 GODINA – 15 ZLATA, a YU u 45 SAMO 23!   Splitski orjunaš i mrzitelj svega što je hrvatsko, Boris Dežulović, prije dvije godine je u Slobodnoj i Jutarnjem u svom podugačkom pamfletu nazvanom “Lijepa naša domovino bajki” popljuvao Hrvatsku, njenu povijest i tradiciju, i njene sportske uspjehe, koje je pokušao omalovažiti. Nije čudo, da su skoro svi srpski portali rado objavili taj Dežulovičev pamflet, koji je i dan danas još uvijek istaknut na mnogim srpskim portalima. Međutim, omiljena država Borisa Dežulovića, Jugoslavija, bila je sva sačinjena od bajki, mitova i legendi.

Skoro sve je u toj državi bilo izmišljeno, lažno, umjetno, prenapuhano. Sve je bilo sagrađeno od lažnih mitova. Mit o dobrom i pravednom velikom vođi Titu, mit o dobrim partizanima i njihovoj pravednoj i plemenitoj “narodnoslobodilačkoj” borbi”, mit o nevjerojatnom gospodarskom napretku države u kojoj su tekli samo med i mlijeko,… itd., itd. i napokon mit o Jugoslaviji kao navodno velikoj sportskoj sili.

Sandri je sad očito neugodno nako razotkrivanja Yu mitova…

Tom mitu očito je nasjela i Sandra Perković, koja je nedavno izjavila da je šteta što se Jugoslavija raspala, jer sada bi svi zajedno kao bili bolji od SAD, Rusije i ostalih sportskih sila. Glavno obilježje svih mitova i legendi je da oni uglavnom nemaju uporište u stvarnosti, da su debelo pretjerani i preuveličani i da su nastali većinom narodnom, usmenom predajom.

Sandra Perković rođena je godinu dana prije konačnog raspada bivše države i uopće nije upamtila ništa od te države. Ali je i ona vjerojatno čula tu usmenu predaju mitova o nekad jakoj Jugoslaviji. Iako svi činjenice i argumenti govore suprotno, jugo mitovi se i dalje uporno i tvrdokorno održavaju na životu u narodnoj predaji po kafićima i birtijama, eh kako je u Jugoslaviji nekada bilo dobro, svatko je radio i imao stan, i kako je Jugoslavija bila strahovito uspješna sportska sila. Ali da se Sandra potrudila malo pogledati činjenice, koje je danas lako pronaći na internetu, na stranicama wikipedije, ili na brojnim sportskim portalima, onda vjerojatno nikada ne bi izvalila tako nešto. Jugoslavija nikada nije bila sportska sila.

Sve komunističke države, čak i one manje – uspješnije od Yu

Sve ostale komunističke države iz istočne Europe, iz tadašnjeg Varšavskog bloka, u sportu su bile uspješnije od Jugoslavije. SSSR i Istočna Njemačka (DDR) bile su velike sportske sile. Istočna Njemačka koja je imala manje stanovnika od Jugoslavije, osvajala je hrpu medalja na Olimpijskim igrama i bila rame uz rame sa velikim silama SSSR-om i SAD-om. A i ostale istočnoeuropske države; Poljska, Rumunjska, Čehoslovačka, Mađarska i Bugarska bile su uspješnije od Jugoslavije. Ali državna propaganda u Jugoslaviji je tada od muhe pravila medvjeda i tako uvjeravala vlastito stanovništvo da je Jugoslavija doista bila jaka sportska sila. Sve u čemu bi jugoslavenski sportaši imali bilo kakav uspjeh, dizano je u nebesa.Tadašnji državni mediji su i boćanje, ronjenje i podvodni ribolov prikazivali kao jako važane sportove i tako je u javnosti stvarana ta iluzija da je Jugoslavija velika sportska sila. A i porazi i neuspjesi su pretvarani u pobjede i uspjehe, kao po principu mita o Kosovskoj bitci, koja je od poraza pretvorena u pobjedu.

‘Junaci iz Bukurešta’ punih gaća …

Utakmice, odnosno pobjede koje su zapravo bile nevažne i na koncu se pokazale pirovim pobjedama, pretvarane su u mitove. Tako je nastao i onaj mit o “junacima iz Bukurešta”. Kvalifikacije za SP u Argentini 78. koje su se igrale između rujna 1976. i studenog 1977. godine, odvijale su se katastrofalno za nogometnu reprezentaciju Jugoslavije, nakon poraza od Rumunjske u Zagrebu sa 0:2 i još nekoliko slabih rezultata. Jugoslavija je bila već skoro otpisana. Ali u uzvratnoj utakmici u Bukureštu, listopadu 1977., u jednoj kurioznoj utakmici punoj preokreta, Jugoslavija je neočekivano pobjedila Rumunjsku sa 6:4 i tako se ukazala šansa da se ipak kvalificira na SP. Državni mediji su euforično slavili tu pobjedu, kao da se radilo o finalu svjetskog prvenstva, igrače se nazvalo “junacima iz Bukurešta”. Obadva tadašnja državna sportska tjednika, beogradski “Tempo” i zagrebačka “SN revija” na svojim duplericama tiskali su postere “junaka iz Bukurešta”.

Izgubili od španjolaca, uz jedan od najvećih skandala…

Preostala je zadnja utakmica kvalifikacija protiv Španjolske u Beogradu u studenom. Jugoslaviji je trebala pobjeda, da preskoči Španjolce i da se ipak kvalificira za Argentinu. Reprezentacija Španjolske u to vrijeme nije bila ni blizu svjetske klase kao današnja španjolska reprezenatcija, već je bila jedna prosječna momčad. Danima i tjednima uoči te odlučujuće utakmice, jugoslavenski državni mediji napumpavali su atmosferu. Bombastično se pisalo i govorilo se da će Jugoslavija razbiti Španjolsku, da će španjolskim bikovima zavrnuti rogove, da će zaustaviti “furiju”. Međutim tresla se brda rodio se miš. Španjolci su pobjedili sa 1:0 i Jugoslavija se nije kvalificirala na SP.

Utakmica je završila sa jednim od najvećih skandala u povijesti nogometa. Jugoslavenski navijači sa tribina su bacili veliku staklenu bocu i pogodili u glavu španjolskog igrača Juanita, dok je ovaj napuštao teren i odlazio u svlačionicu. Juanito je sav krvav pao na zemlju i morao je biti hitno prebačen u bolnicu. Jugoslavenski državni mediji pravdali su to nevjerojtano divljaštvo time, jer je Juanito navodno provocirao navijače pokazujuči im srednji prst. Iako dakle od pobjede protiv Rumunjske, na koncu nije bilo nikakve koristi i iako su kvalifikacije za Jugoslaviju završile katastrofalno i sramotno, od te pobjede, ostao je mit o “junacima iz Bukurešta”. Često se od jugofila može čuti ili čitati na raznim forumima ono,- eh da smo ostali zajedno, gdje bi nam bio kraj, imali bi sada najjaču nogometnu reprezentaciju na svijetu, ma bili bi svjetski prvaci. Pa se onda kroje sastavi te zamišljene zajedničke reprezentacij; Modrić, Rakitić, Džeko, Pjanić, Ivanović,… itd. Ista takva iluzija vladala je i za vrijeme dok je još postojala Jugoslavija i zajednička reprezentacija.

Srbska sujeta i zavist na sportskim i glazbenim natjecanjima su kočili bilo kakav zajednički uspjeh

Iluzija da će Jugoslavija osvojiti neki veliki naslov. Ali od toga nikada nije bilo ništa. Jugoslavenska reprezentacija bi na velikim natjecanjima uvijek posrtala, iako je više puta doista imala dobre igrače. Zašto dakle ta reprezentacija Jugoslavije nikada nije postigla neki veći uspjeh? Odgovor se nameće sam od sebe: zbog nesloga, svađa i tenzija između različitih nacionalnosti u toj reprezenataciji. Nesloga koje tada naravno nisu smjele izići na javnost, jer se u javnosti morala prikazivati idilična slika o zajedništvu, bratstvu i jedinstvu. Srbi su u toj reprezenataciji uvijek vodili glavnu riječ, moralo je biti kako Srbi kažu, jer su oni posvuda htjeli biti glavni. Sujeta i zavist Srba je zapravo ponajviše sprječavala veće uspjehe te reprezentacije. Ne samo da je su sportu bilo međunacionalnih nesuglasica i svađa, već, bez tih svađa nije moglo proći ni u glazbenim natjecanjima. Sveprisutna sujeta i zavist Srba, pokazali su se i u natjecanju za pjesmu Eurovozije, kako se to tada zvalo, ono što se danas naziva Eurosong. Od 1983., hrvatski su pjevači i grupe svake godine uzastopce predstavljali Jugoslaviju na tom natjecanju i postigli najveće uspjehe; jednom šesto mjesto, dva puta četvrto mjesto i napokon su to okrunili pobjedom 1989. koju je donijela grupa Riva. Ali Srbi ne bi bili Srbi, da i ovdje nisu pozelenili od zavisti, ne samo zbog te pobjede, već i zbog toga što se naredni Eurosong godinu dana kasnije održao u Zagrebu, a ne u Beogradu, kako su oni bili zahtjevali. Zato su Srbi naredne godine, po svaku cijenu željeli poslati srpskog predstavnika na Eurosong,

To je bilo vrijeme divljanja velikosrspkog nacionalizma i Miloševićevih jogurt revolucija, u kojima su Kosovo, Vojvodina i Crna Gora dovedeni pod kontrolu Beograda. Tako je onda na zadnjem jugoslavenskom natjecanju u veljači 1991. na kojem se odlučivalo tko će bito predstavnik Jugoslavije na Eurosongu, organiziranom glasovnom namještaljkom, četiri televizijska centra; TV Beograd, TV Novi Sad, TV Titograd (Podgorica) i TV Priština, za pobjednika progurana srpska pjevačica Baby Doll. Koja je tri mjeseca kasnije na Eurosongu zauzela zadnje mjesto. Bio je to zadnji Eurosong na kojem je nastupila zajednička Jugoslavija.

Zlokobna sanjarenja o regionalnoj nogometnoj ligi…

Posebno tvrdokorna je jugonostalgija u stalnim sanjarenjima o nekakvoj regionalnoj nogometnoj ligi. Ovdje ta jugonostalgija prerasta u jugoutopiju i jugodebilizam. Jer neki uporno vjeruju da je moguće povratiti ono vrijeme od prije 30-40 godina, i onu sasvim drugačiju i političku i gospodarsku i sportsku situaciju u Europi i svijetu. Ima desetak godina, svako malo, se u javnosti uvijek nanova javlja ideja o zajedničkoj ligi 6 država “regije”, što bi bilo obnavnljanje nekadašnje jugoslavenske nogometne lige. Nevjerojatno je koliko ima jugodebila, koji naivno misle, da bi se udruživanjem 6 slabih liga, mogla dobiti jedna jaka liga. I da bi udruživanjem 6 liga, hrvatski klubovi automatski postali jači i da bi automatski mogli biti uspješniji u europskim kupovima.

Ti ljudi, ti jugodebili, uporno negiraju činjenice odnosno stvarnost u nogometu u regiji i cijeloj Europu, stvarnost koja se u zadnjih 30 godina drastično promijenila. Prvo: za vrijeme Jugoslavije, u Europi nije bilo današnje ogromne komercijalizacije nogometa, nije bilo tih silnih sumnjivih tajkuna i šeika, koji su kupovali velike klubove i razbacivali se sa stotinama milijuna eura. Nije bilo ni privatnih tv kanala kao “sky sport” i ostalih, koji prenose sve utakmice Lige prvaka, Eurolige, i svih utakmica liga petice, i za ta prava prijenosa velikim engleskim, talijanskim, španjolskim, njemačkim i francuskim klubovima plaćaju milijarde eura. Drugo; tada je bilo pravilo UEFE na snazi, da u svakom europskom klubu mogu igrati samo dva strana igrača. Treće; u Jugoslaviji je bilo pravilo na snazi, da nogometaši mogu ići igrati u inozemstvo u neki zapadni klub, tek kada navrše 28 godina. U SSSR-u i drugim komunističkim državama, igrači uopće nisu mogli ići vani, ili ako su u nekim državama ipak mogli, tek kada bi napunili 30 godina starosti.

YU: puno bolji uvjeti i okolnosti, a nigdje rezultata…

Sve ove činjenice, odnosno tadašnji sasvim drugačiji uvjeti i odnosi u nogometu, omogućavali su ravnopravne uvjete u europskom klupskom nogometu. Omogućavli su da su i jugoslavenski klubovi i klubovi iz drugih komunističkih država, kao i svi drugi manji i financijski slabiji zapadni klubovi, mogli ravnopravnije konkurirati u europskim klupskim natjecanjima. Veliki giganti kao Real, Barcelona, Bayern, Milan, itd. tada nisu sebi mogli pokupovati najbolje svjetske igrače kao danas. Takvi tadašnji uvjeti omogućili su da je rumunjska Steaua osvojila Kupa prvaka, da je ukrajinski Dinamo Kijev bio dva puta pobjednik Kupa europskih kupova, da su osvajači tog kupa bili i ruski Dinamo Moskva, istočnonjemački FC Magdeburg i čehoslovački odnosno slovački Slovan Bratislava, a naš Dinamo je bio osvajač Kupa UEFA. Ali omogućavali su i uspjehe manjih zapadnih klubova kao engleskog Nottingham Forresta (dva puta osvajač Kupa prvaka), škotskog Celtica ( također osvajač Kupa prvaka) ili švedskog IFK Goeteborga (dva puta osvajač Kupa UEFA).

Danas je to potpuno nemoguće da ovakvi manji klubovi (bez pomoći nekih šeika i tajkuna) mogu postići nešto u Ligi prvaka i Euroligi (bivšem Kupu UEFA). FC Magdeburg danas igra u 3. ligi Njemačke, isto kao i Nottingham Forrest u 3. ligi Engleske, a Goeteborg je već godinama slabašan klub, koji se dosad skoro nikada nije uspio kvalificirati za Ligu prvaka ili Euroligu. Oni koji se danas tuže na HNL i sanjaju “regionanu ligu”, gaje romantične predodžbe o nekadašnjoj jugoslavenskoj ligi i očito nemaju pojma kakva je bila ta liga. Manipulacije, lopovluci, namještaljke, kupovanje sudaca,… to je bila svakodnevnica te lige, sa kojom su vladala dva privilegirana srpska kluba Partizan i Crvena Zvezda, koji su skoro uvijek imali suce na svojoj strani. U prvenstvu Jugoslavije 1975/76, onaj veliki Ivićev Hajduk, koji je prije toga već bio osvojio tri naslova prvaka, je bio najjača momčad lige i u izravnom susretu je rasturio i ponizio glavnog konkurenta za naslov, Partizana u sred Beograda sa rezultatom 6:1. Nešto kasnije, u zadnjem kolu tog prvenstva, Partizanu je trebala pobjeda protiv Olimpije u Ljubljani, da bi preskočio vodećeg Hajduka i postao prvak Jugoslavije. Nakon 90 minuta, rezultat je bio 0:0. Ali sudac Dušan Maksimović je produžio utakmicu 7-8 minuta, dok Partizan nije postigao pobjednosni gol i tako osvojio naslov. Tada još nije postojalo pravilo sudačke nadoknade (koju je UEFA uvela tek negdje prije 15-16 godina), već je na snazi bilo pravilo da se nakon istjeka 90 minuta, mora odsvirati kraj utakmice. Ali Maksimović to nije učinio, čime je prekršio tadašnje pravilo. Već sama činjenica da je srpski sudac bio određen da vodi tako važnu utakmicu je bila skandalozna. To bi bilo isto, da recimo danas u Ligi prvaka, španjoski sudac sudi neku utakmicu Reala ili Barcelone.

Sveopća pokvarenost i masovno namještanje rezultata, da su cijela kola bila poništavana… Zvezda krade Vardaru prvenstvo

U prvenstvu Jugoslavije 1986/87 zbog masovnih namještanja rezultata, bilo je poništeno cijelo zadnje 34. kolo, C. Zvezda i još nekoliko klubova, kažnjeni su sa minus 6 bodova za naredno prvenstvo 1987/88. Tada je na snazi još bilo pravilo 2 boda za pobjedu, dakle tih -6 bodova bilo je kao danas -9 bodova. Skopski Vardar je te sezone 1987/88 odigrao najbolje i iskoristivši tu okolnost da su Zvezda i još nekoliko klubova bili kažnjeni sa -6 bodova, postao je prvak Jugoslavije, po prvi put u svojoj povijesti. Ali neš ti prvaka. Moćna Zvezda je uložila žalbu, koja je na koncu naravno usvojena. Sud je poništo odluku Disciplinske komisije NSJ-a o kažnjavanju Zvezde i drugih 5 klubova sa -6 bodova. I tako je Zvezdi vraćeno 6 bodova, sa kojima je ona preskočila Vardara na ljestvici. Vardaru je oduzet tek osvojeni naslov i dodjeljen C. Zvezdi za zelenim stolom. Iako NK Vardar nikada nije priznao tu odluku suda, to mu ništa nije koristilo. Naslov je ostao u rukama Zvezde. U prvenstvu 1988/89. u zadnjem kolu odigrala se prava komedija. U Nikšiću su igrali C. Zvezda i Sutjeska, a u Prištini, NK Priština i zenički Čelik. Zvezdi je za naslov prvaka bio dovoljan 1 bod, a Sutjesci za opstanak u ligi, također 1 bod, ali pod uvjetom da izravni konkurent u borbi za opstanak, Čelik ne pobjedi u Prištini. Čeliku je dakle igrala samo pobjeda, naravno pod uvjetom da Sutjeska ne pobjedi Zvezdu. Ali to je bilo nemoguće, jer je Sutjeska bila preslaba za takvo nešto. S druge strane Zvezda je htjela pomoći Nikšićanima, i iako je kao od šale mogla pobjediti Sutjesku, nije htjela, jer bi Sutjeska tako sigurno ispala iz lige. Znalo se da će se mućkati i u Nikšiću i u Prištini, na jednom stadionu se osluškivalo, što se istovremeno događa na onom drugom. U Prištini se igrala 85. minuta, Priština vodi sa 2:0. U Nikšiću su Zvezda i Sutjeska to znali i lijepo su igrali 1:1, misleći da je stvar sigurna; Zvezda je prvak, Sutjeska ostaje u ligi, Čelik ispada iz lige. Međutim u Prištini u zadnjih 5 minuta, dolazi do “čudesnog” preokreta; Čelik postiže 3 gola i pobjeđuje sa 3:2. Čelik se spašava, Sutjeska ispada u 2. ligu. Tako su Priština i Čelik bili bolji prevaranti i izigrali Zvezdu i Sutjesku. Nikšićani su pjenili od bijesa. Eto tako je izgledala nekadašnja jugoslavenska liga.

Uspjesi Hrvatske i neuspjesi Jugoslavije

Nakon raspada Jugoslavije i osamostaljivanja Hrvatske i Slovenije, te ostalih republika, govorilo se da je to kraj sporta. Da nove države uopće nemaju nikakve šansu u nogometu i sportu uopće i da nikada neće postići ništa. Međutim desilo se suprotno. Hrvatska je odmah na svom prvom svjetskom nogometnom prvenstvu, osvajanjem 3. mjesta postigla uspjeh, kakav reprezentaciji Jugoslavije nije pošao za rukom nikada u 45 godina njenog postojanja. Nogometna reprezentacija Jugoslavije nikada u povijesti nije pobjedila Italiju i Englesku. Hrvatska reprezentacija dosada nikada nije izgubila od Italije, a Englesku je savladala dva puta. Njemačka je bila strah i trepet za jugoslavensku reprezentaciju. Jugoslavija je u 6 službenih utakmica samo jednom uspjela pobjediti Njemačku. Hrvatska je u dosadašnje 3 službene utakmice sa Njemačkom, već 2 puta savladala Nijemce. A i u drugim sportovima, Hrvatska je bila jako uspješna. Jugoslavija u svojih 45 godina nikada nije imala wimbledonskog pobjednika, a Hrvatska ga ima.

Jugoslavija je za 45 odnosno, za 68 godina postojanja, (ako pridodamo i onih 23 godine prve Jugoslavije kada su se također igrali veliki teniski turniri), imala samo jedan osvojeni veliki grand slam turnir u tenisu. To je ostvarila Slovenka Mima Jaušovec, koja je 70-ih godina jedanput osvojila Roland Garros u Parizu. Hrvatska dosada već ima tri osvojena teniska grand slam turnira. Jugoslavija u svojih 45 godina, a i u onih ranijih 23 godine one prve Jugoslavije nikada nije osvojila prestižni Davis Cup, neslužbeno svjetsko momčadsko prvenstvo u tenisu, Hrvatska je. Jugoslavija u 45 godina nikada nije imala olimpijskog pobjednika u skijanju, niti uopće u bilo kojem drugom zimskom sportu, Hrvatska ga ima, i to četvererostrukoga, odnono četvorstruku olimpijsku pobjednicu. Jugoslavija nikada nije imala olimpijsklog pobjednika u nekoj atletskoj disciplini, Hrvatska ga ima, odnosno ima ih, ima dvije olimpijske pobjednice u atletici. Atletika i plivanje se smatraju temeljnim, bazičnim sportovima. Jugoslavija nikada nije imala niti jednog svjetskog prvaka u atletici, Hrvatska ga ima , odnosno ima dvije svjetske prvakinje. Na svjestkim prvenstvima u atletici, Jugoslavija je osvojila 0 medalja.

Hrvatska je dosada osvojila već 6 medalja, od toga 3 zlata. Na svjetskim prvenstvima u plivanju Jugoslavija je za 45 godina osvojila jedno srebro i jednu broncu, Hrvatska dosada već ima dva srebra. Na europskim prvenstvima u atletici, Jugoslavija je za 45 godina osvojila 15 medalja, od toga 6 zlata, Hrvatska je dosada osvojila 9 medalja, od toga već sada ima 5 zlata. Na europskim prvenstvima u plivanju za 45 godina, Jugoslavija je osvojila ukupno 15 medalja , od toga 1 zlato. Hrvatska je osvojila već dosada također 15 medalja, od toga 2 zlata. Hrvatska je u tradicionalnim momčadskim sportovima na ovim prostorima, kao rukomet i vaterpolo, sa naslovima olimpijskih i svjetskih prvaka, za dvostruko manje vremena, već dostigla bivšu državu.

Hrvatska je imala i svjetskog prvaka u profesionalnom boksu, Stipu Drviša i europskog prvaka Željka Mavrovića, koji je jedanput boksao meč za svjetskog prvaka u teškoj kategoriji protiv velikoga Lennoxa Lewisa i bio ravnopravan u tom meču. Hrvatska ima Mirka Filipovića. Marina Čilića, Sandru Perković,..itd. Hrvatska ima Modrića, Rakitića; Perišića i druge nogometaše, koji igraju u najvećim svjetskim klubovima, Realu, Barceloni, Interu itd.. Nijedan igrač za vrijeme Jugoslavije nije nikada zaigrao u Realu, Barcelonu, Inter ili Milan. Hrvatski su nogometaši najveći hrvatski brend u svijetu. Po njima za Hrvatsku znaju ljudi u skoro svakom kutu zemaljske kugle, i u Mongoliji, i Burkini Faso, i Vijetnamu, i u Hondurasu, i na otočju Fidži, i na Zapadnoj Samoi…

Raspadom Jugoslavije oslobađa se nacionalna energija novih država

Zapravo se raspadom umjetne države Jugoslavije dogodila jedna vrsta nacionalnog oslobađanja energije, nestalo je kontrolirano patronatsvo jugoslavenske države i Partije nad sportom, a sportaši su sada kao predstavnici svojih stvarnih nacija, mogli pokazati svoju stvarnu vrijednost i tako su sportaši postali uspješniji nego za vrijeme Jugoslavije, odnosno, neovisna Hrvatska izrodila je više stvarnih svjetskih sportskih zvijezda nego Jugoslavija. Hrvatska je imala vrhunsku sportašicu, kakvu Jugoslavija nikada u povijesti nije imala, najvećeg sportaša uopće u povijesti cijele “regije”, – Janicu Kostelić. Upravo činjenice iz povijesti Olimpijskih igara su brutalni argumenti protiv jugonostaligčarskih iluzija i utopija. Na prvim poslijeratnim olimpijskim igrama 1948. u Londonu, Jugoslavija je osvojila ukupno 2 medalje, obadvije srebrne. Na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju- 3 medalje, od toga jednu zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1956. u Melbourneu – 3 medalje, nijednu zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu – 2 medalje, od toga jednu zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1964. u Tokiju- 5 medalja, od toga jednu zaltnu. Na Olimpijskim igrama 1968. u Meksiku – 8 medalja, od toga 3 zlatne. Na Olimpijskim igrama 1972. u Muenchenu – 5 medalja, od toga jednu zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1976. u Montrealu – 8 medalja, od toga 1 zlatnu. Na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi – 9 medalja, od toga 2 zlatne. Na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu – 18 medalja, od toga 7 zlatnih, Na Olimpijskim igrama 1988. u Seoulu – 12 medalja, od toga 3 zlatne. Dakle, jedino 1984. u Los Angelesu, rezultat nešto odskače od drugih rezultata na ostalim Olimpijskim igrama, na kojima je Jugoslavija sudjelovala. Zato što su zbog tadašnjeg hladnoga rata i političkih trzavica, SSSR i sve ostale u sportu jake države istočne Europe iz Varšavskog pakta bojkotirale te igre 1984. u SAD-u. Pa je Jugoslavija dobro profitirala od toga, što nije bilo jake konkurencije iz SSSR-a, Istočne Njemačke, Poljske, Čehoslovačke, Bugarske… Na zimskim olimpijskim igrama, Jugoslavija je u 45 godina osvojila ukupno 4 medalje, od toga 0 zlatnih, Hrvatska je dosada osvojila 11 medalja, od toga 4 zlata.

Četiri puta manja RH na 7 OI, osvojila 15 zlatnih, a YU na 11 Olimpijada tek 23 (ne računajuć da je i unutar njih bilo većina hrvatskih)

Pogledajmo broj zlatnih medalja, odnosno olimpijskih pobjeda. Jugoslavija je osvojila ukupno 23 zlatne medalje na 11 ljetnih olimpijskih igara i 0 zlatnih medalja na isto toliko zimskih olimpijskih igara. Četiri puta manja Hrvatska dosada ima 11 zlatnih medalja na dosadašnjih 7 ljetnih olimpijskih igara plus 4 zlata sa isto toliko Zimskih olimpijskih igara, dakle ulupno 15. Nakon narednih 4 ljetne i 4 zimske olimpijske igre, dakle, kada Hrvatska bude imala isti broj nastupa na olimpijskim igrama kao i Jugoslavija, Hrvatska će po broju zlatnih medalja vrlo vjerojatno dostići, ili čak i prestići Jugoslaviju. Hrvatska se u sportu doista ima čime ponositi. Hrvatska je od svog osmaostaljenja do danas, u dvostriko kraćem vremenu, nego što je imala Jugoslavija, u nekim sportovima već sada dostigla Jugoslaviju, a u nekim sportivima je i prestigla. Iako su sportaši u bivšoj državi imali povoljnije uvjete jer je država obilato financirala sport i sportaše, za sport se puno izdvajalo, dok danas u Hrvatskoj, nema takve državne podrške, već se hrvatski sportaši većinom moraju osloniti “u se i u svoje kljuse”.

Njemački komentatori se čude uspjesima Hrvatske (s Njemačkom smo dijelili 2. mjesto u atletskim zlatnim medaljama)

Da je Hrvatska, srazmjerno broju stanovnika, respketabilna sportska nacija, to se, izgleda, više primjećuje i cijeni izvana, nego ovdje u samoj Hrvatskoj, Tako su njemački komentarori na njemačkoj TV, na prijenosu otvaranja Olimpijskih igra u Riju, prilikom ulaska hrvatskih sportaša u stadion rekli, da je zadivljujuće to kako tako mala nacija kao Hrvatska ima tako izvrsne sportaše. Stoga je svaka žalopojka za “sportskom silom” Jugoslavijom, ne samo nepotrebna, već i smiješna. Za razliku od Jugoslavije SSSR je doista bio sportska sila. Ipak, nijedan sportaš iz Litve, Estonije i Latvije, (koje su u sportu manje uspješne od Hrvatske), nikad ni u snu ne bi rekao, – ah šteta što se raspao SSSR, sada bi imali medalja više od SAD-a i Kine. Takvo nešto nećete čuti.

Branimir Karlo/croative.net

Komentari

B. Karlo

Arapski migrant, koji je prije tri godine na smrt pretukao 17-godišnjeg Nijemca i na sudu je oslobođen optužnice, opet pretukao drugu osobu!

Published

on

Ovaj je portal  izvjestio je o smrti 17-godišnjeg Niklasa Pöhlera, kojega su, početkom svibnja 2016., u Bonnu brutalno pretukla trojica arapskih migranata.


Oni su nesretnog mladića tukli do besvjesti i kada je ležao na pločniku, još su ga bjesomučno udarali nogama u glavu. Niklas je malo kasnije podlegao teškim ozlijedama. Policija je tada uspjela uhvatiti samo jednog od trojice počinitelja, druga dvojica su pobjegli. Taj uhvaćeni počinitelj, Walid S. , podrijetlom iz Maroka, bio je optužen za ubojstvo bez predumišljaja.

Međutim, zahvaljući spretnim odvjetnicima (koje imaju svi migranti, iako su odvjetnici u Njemačkoj astronomski skupi) i poznatom popustljivošću smiješnog njemačkog pravosuđa, koje, namjerno gleda kroz prste arapskim migrantima, Walid S. na koncu je oslobođen optužnice i pušten na slobodu! 

Jer, je  Walid S. rekao da je nevin, jer je svaljivao krivicu na drugu dvojicu počinitelja i jer je sud na koncu ustanovio  da je Niklas Pöhler od ranije imao neku smetnju u jednoj moždanoj žili u glavi i da je od ustvari umro od toga, a ne od brutalnih udaraca Walida S. i ostale dvojice počinitelja. Dakle, Niklas Pöhler je sam imao peh, što je umro. Ta sramotna i skandalozna presuda nije jedina takva u propadajućujoj državi Njemačkoj, ali je jedna od najpoznatijih. Treba spomenuti i sličan slučaj premlaćivanja u gradiću Köthenu u (pokrajini Brandenburg), u rujnu prošle godine. 

Dogodio se, samo nekoliko dana  nakon ubojstva Daniela Hilliga od strane sirijskih i iračkih migranata u Chemnitzu, ubojstva koje je izazvalo bijesne prosvjede građana Chemnitza i reakciju Merkeličine vlade, koja je tada faktički krenula u otvoreni rat protiv vlastitig domicilnog naroda. U Köthenu je skupina Merkeličinih arapskih migranta, pretukla jednog mladog Nijemca, koji je također podlegao teškim ozlijedama. Međutim, vlasti i lažljivi mainstream mediji su skoro pa radosno izvjestili, da taj mladić nije umro od udaraca tih migranata, već da je jadnik od ranije imao srčanu manu i od toga je umro, Dakle, što ćeš, opet peh.

U propadajućoj državi Njemačkoj, za takozvani “govor mržnje” na socijalnim mrežama se dobiva zatvor, ali za ubojstvo ne.
Dakle Marokanac  Walid S. je, prije nešto manje od 3 godine bio oslobođen optužbe za ubojstvo Niklasa P. I sada je taj isti Walid S. opet sudjelovao u premlaćivanju jedne osobe. Odnosno, slučaj se desio još u listopadu 2017., ali je  izišao u javnost, tek godinu dana kasnije. Odnosno, tek godinu dana nakon što se slučaj odigrao, tek tada je policija pokrenula istragu. Opet se sve odigralo u Bonnu, opet u istoj gradskoj četvrti Bad Godesberg. Dok je bio glavni grad Zapadne Njemačke (do 1990.), to je bila diplomatska četvrt, u kojoj su stanovalo diplomatsko osoblje iz mnogih država svijeta i fino građanstvo. Nakon preseljenja njemačkog glavnog grada iz Bonna u Berlin, Bad Godeseberg je postala četvrt u kojoj vladaju migranti, većinom arapski i turski.

I ovaj slučaj je opet bio sličan, kao i onaj slučaj premlaćivanja Niklasa Pöhlera. Samo što je žrtva ovaj put preživjela premlaćivanje. I opet, odnosno, kao i uvijek, kada je riječ o arapskim “inžinjerima i liječnicima”: “junačine”,  navale svi na jednoga, koji se ne može braniti.

Walid S. i još četvorica njegovih pajdaša, napali su jednog 23-godišnjaka i brutalno ga premlatili, tako da je ovaj zadobio teške tjelesne ozlijede, nos mu je slomljen na više mjesta i lice mu je tako unakaženlo, da ga se ne može prepoznati.  Glasnogovornik državnog tužiteljstva Bonna, potvrdio, je na upit lokalnih novina “General Anzeiger”, da se protiv Walida S. i ostale četvorice napadača, vodi istraga, “zbog nanošenja tjelesnih ozlijeda.”

Branimir Karlo

Komentari

Continue Reading

B. Karlo

Norvežanka koju su ISIL-ovci u Maroku likvidirali, u Norveškoj se borila protiv islamofobije!

Published

on

Brutalno ubojstvo dvije skandinavske turistkinje u Maroku od strane pripadnika ISIL-a, nedavno je šokiralo europsku i svjetsku javnost.
Louisa Vesterager Jespersen iz Danske (24 godine) i Maren Ueland (28 godina) iz Norveške u Maroku su uhvatili koljači ISIL-a i zaklali ih.

Norvežanki su čak likvidirali i sve to snimili i postavili na internet! Danska policija je potvrdila da je snimka dekapitiranja autentična.  Dvije djevojke su ubijene u blizini staze za Toubkal, najvišeg vrha planinskog lanca Atlas.

Maren Ueland u Norveškoj se zalagala protiv “islamofobije”. Ona je prije nekoliko godina na svojoj stranici na Facebooku objavila i lajkala video uradak, koji kritizira “islamofobiju”. Portal Morocco World News objavio je fotografiju isječka njenog korisničkog računa na Facebooku od prije nekoliko godina, gdje se to vidi.

Taj video uradak se zvao: “Ne ocjenjujte ljude na osnovu njihovog izgleda”. Sadržaj tog video uratka: Jedna žena europskog izgleda  sa svojom kćeri, ide ulicom.  Ona vidi jednog muškarca arapskog izgleda, sa bradom, koji nosi sportsku tašnu. Žena nepovjerljivo gleda prema tom muškarcu. Odjednom, nekoliko policajaca trči u pravci tog bradonje. Tako da ta žena misli, da policajci žele uhititi njega. Međutim policajci protrče pored tog bradonje i oni ustvari hvataju jednog drugog muškarca europskog izgleda. Na kraju kamera pokazuje, da je ovaj bradonja ustvari brižni otac, koji ima svoju malu kćerkicu, kojoj pomaže da se vozi na romobilu

Branimir Karlo

izvori: de.sputniknews.com | pi-news.com

Komentari

Continue Reading

B. Karlo

Migranti tuku, siluju …? Ma ne, kakvi. Ne bi oni ni mrava zgazili. Sve laž i izmišljotina!

Published

on

Glavne perjanice Sorosevih propagandista u hrvatskim korporativnim medijima, kao Ante Tomić, Gordan Duhaček ili Jurica Pavičić, kada se sastanu u nekom zagrebačkom kafiću i kada su među četiri zida sami među sobom, vrlo vjerojatno ni sami osobno ne vjeruju, u onu propagandu o jadnim migrantima, koju drobe hrvatskim građanima.

Ali gazda Soros plaća dobro, to je jedan razlog za tu lažljivu propagandu, a drugi je razlog: desničari i “katolibani”, ne smiju imati pravo. Ni po koju cijenu.

Zato je Tomić nedavno u Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem  napisao propagandni uradak,  u kojem  pokušao uvjeriti da nema nikakve opasnosti od migranta, da zadrti desničari samo izmišljaju opasnost i izmišljaju laži da migranti  prave nerede, tuku, siluju, ubijaju. U stvari Tomićeve kolume su uvijek jedan te isti članak, samo svaki put prežvakan na malo drugačiji način. Desničari i katolici, su uvijek ti koji su zli i krivi za sve. To je ono što se provlači kroz svaki Tomićev uradak, bilo o kojoj temi da piše. Na njegov poznati način, uvijek istog lošeg  sarkazma.

I naravno kao i uvijek, poznata udbaška taktika: da bi skrenuo pažnju sa stvarne teme i da bi relativizirao i umanjio  stvarni problem, ubaci nešto što nema veze s temom, da bi stvorio nekakvu debelo nategnutu, umjetnu i ustvari kretensku ravnotežu.  To je stara škola, koju koristi cijela plaćenička Soroseva kamarila, a posebno stari majstor, tipa Inoslav Bešker.

Kada je Tomić lani pisao o temi  masovnih seksualnih zlostavljanja u Hollywoodu, koji su izišli na vidjelo nakon što je otkrivena prljava prošlost moćnog holivudskog producenta Harveya Weinsteina, Tomić je to relativizirao, vjerovali ili ne sa Ivicom Todorićem!  Antiša  se najprije, kofol čudio, kako su tako liberalni i napredni, ljudi kao Weinstein i ostali, mogli biti tako gnjusni i pokvareni , jer su po Tomiću, samo desničari i konzervativci, gnjusni i pokvareni, pa je onda to relativizirao ovako: ma nema veze što je Weinstein zlostavljao 70 i nešto žena, jer Todorić je puno gori, Todorić je zlostavljao cijelu Hrvatsku.

A sada je Tomić, sa tom taktikom skretanja pažnje i relativizacije problema migranata koji navaljuju u Hrvatsku,  ubacio Ahmiće… i Daria Kordića i Aleksandru Zec i Mirka Norca i biskupa Košića…itd., sve ono što jugorojunaška i soroševa kamarila godinama neprekidno vrti kao pokvarenu ploču.

Po Tomiću, Pavičiću, Duhačeku, i ostalim propagandnim piskaralama, jedino se desničari, nacionalisti, konzervatici i “katolibani” protive migrantima, inače svi ostali  jedva čekaju da ih prime.

Kina nije ni desničarska, ni kršćanska, ni katolička država. Već komunistička i ateistička. Ali ta komunistička i ateistička Kina ne želi primiti ni jednog izbjeglicu i migranta iz arapskih i islamskih država u svoju državu. Da podsjetim; Kina graniči sa Afganistanom i Pakistanom, dvijema državama, iz kojih dolazi veliki broj migranta, od kojih mnogi bauljaju i po BiH, uz granice Hrvatske. I ne samo to. Već kineske vlasti ne dozvoljavaju ulazak u Kinu, niti njemačkim državljanima turskog podrijetla! Tjednik “Wirtschaftswoche” je lani izvjestio, da  Kina uskraćuje vizu za ulazak u Kinu, njemačkim državljanima, turskih korjena. Ako nekom njemačkom državljaninu u njegovoj putovnici ne piše ime i prezime, naprimjer Hans Müller, već Murat Ahmet,  nema vize i ulaska u Kinu. Svejedno, što taj ima njemačku putovnicu.  Sada bi europski fanatici ljevičarsko-multikulturalne ideologije i soroščad odmah drečali “diskriminacija”, “rasizam! ksenofobija!. Ali Kineze to uopće ne svrbi. Jer se oni brinu za suverenost svoje države.

Kaže Antiša u svom članku, onako ležerno, samodopadno, kao i uvijek: ma sve je to laž da migranti,  rade kriminal i zločine, sve izmislili zadrti desničari. Citat: “Ove tri priče, kao i sve druge o izbjegličkim zločinima koje ćete naći na društvenim mrežama i desničarskim portalima, su lažne…”

Ma da, naravno, sve laž. Evo i ova najnovija priča od prije tri dana je laž:

Grad Steyr u Austriji: 17-godišnji afganistanski azilant Saber Akhondzada nožem je ubio 16-godišnju austrijsku djevojku Michelle i to u njenoj vlastitoj kući!! Odnosno u kući njenih roditelja, sa kojima je djevojka živjela.  Izgleda da je djevojka bila u kratkoj vezi sa njim, pa je onda prekinula vezu i Afganistanac to nije mogao podnijeti, ušuljao se u kuću u njenu sobu i ubio je. Kada je njena majka, kasno navečer oko 11 sati htjela vidjeti što je sa djevojkom, vrata njene sobe iznutra su bila su zaprečena sa jednim sandukom, tako da je teškom mukom otvorila vrata. Kada je ušla u sobu, našla je mrtvu kći, a prozor sobe je bio otvoren. Ubojica je kidnuo kroz prozor i nalazi se u bijegu. Austrijska policija traga za njim i raspisala je potjernicu za cijelu Europu.

Na žalost ovo nije laž i izmišljotina “desničarskih portala”, već brutalna istina, o kojoj su javili i austrijski mainstream mediji.

Još jedna brutalna istina. Kao i ova priča, koja se također odigrala nedavno, koja je šokirala javnost:

Wittenburg, u njemačkoj pokrajini Mecklenburg-Vorpommern. Afganistanski migrant (20 godina), kojemu je zahtjev za azilom odbijen, zaklao je 85-godišnjeg umirovljenika, u njegovoj kući, dok je ovaj spavao. Kći tog ubijenog umirovljenika, radila je kao volonterka za pomoć izbeglicama i ona je osobno angažirala ovog Afganistanaca, da se brine o njenom starom ocu. Nakon što je ubio njenog oca, Afganistanac je utekao, ali je malo kasnije uhićen. I ovo nije izmislio nikakv “desničarski” portal, već je javio mainstream kanal NTV.

Još jedan sliučaj od prije nekoliko dana:

München. Šestorica afganistanskih migranata u dobi  između 17 i 28 godina, brutalno su silovali 15-godišnju djevojku i to puna 4 dana. Oni su uhićeni i sjede u zatvoru.

Još nekoliko slučajeva, koji su se odigrali samo u zadnjih nekoliko tjedana:

Ahaus, pokrajina Nordrhein-Westfallen. Nigerijanski azilant u azilantskom  domu, nožem je ubio jednu djevojku-Indijku, koja je kao osoblje radila u tom domu.

Cottbus. Sirijci noževima napali i ozlijedili 5 Nijemaca

Köln. Sirijac podmetnuo požar u glavnom kolodovoru, jedna 14-godisnja djevojčica zadobila je teške opekotine, morala je biti operirana 7 puta do sada.

Bietigheim-Bissingen, (pokrajina Baden-Württenberg). Migrant iz Gambije divljao je u izbjegličkom domu i vrijeđao osoblje doma. Osoblje je pozvalo policiju. Došla su dva policajca, koja su se stigli u hodnik pred sobu ovoga Gambijca, koja se nalazi na katu.  To je vanjski hodnik, koji izgleda kao dugački balkon i ima ogradu. Gambijac se zaletio u jedog policajca, želeći ga gurnuti preko ograde dolje u dvorište, na tvrdi beton, Policajac je bio u životnoj opasnosti. Ipak, uz pomoć drugog policajca uspio se otrgnuti i savladati gambijskog migranta. Koji je uhićen zbog pokušaja ubojstva.

Augsburg. Azilant iz Gambije napao i pretukao 22-godišnju djevojku

Prenzlau (pokrajina Brandenbug). Afganistanski migrant nožem napao i povrijedio Nijemca.

Warendorf, pokrajina Nordrhein-Westfalen. Trojica migranta; Sirijac, Afganistanac i Egipćanin ispred jednog diska teško pretukli jednog 34-godišnjeg mladića, tako da mu je život bio u opasnosti.

Chemnitz, pokrajina Saska. Alžirski migrant pokušao je seksualno napastovati dvije djevojke, (15 i 18 godina). Kada su se one počele opirati, onda ih je Alžirac udarao šakama i nogama.

Dortmund. U jednom azlantskm domu, jedan nigerijski azilant napao je nožem najprije jednog drugog azilanata  i ranio ga, onda je napao i policajce koji su stigli da interveniraju, pa su ga policajci morali onesposobiti uporabom  vatrenog oružja.

Ortona, Italija. Somalijski migrant  najprije je kamenom u glavu udario jednu 68-godišnju ženu, pa je onda silovao.

Nordhausen, pokrajina Thüringen. Trojica migranta, iz Libije, Iraka i Somalije stalno su seksualno napostovali djevojke u jednom  disku. Kada su ih zaštitari tog diska pokušali dovesti u red, oni su zaštitare pljuvali i psovali, a kasnije je stigla policija, pa su napali i jednog policajca sa krhotinama razbijene boce

Chemnitz: sirijski azilant napao i silovao ženu, sa jako hendikipiranim vidom, dakle polu-slijepu ženu. Čekao ju je u hodniku zgrade gdje ona stanuje i silovao.

Apolda (pokrajina Brandenburg). U ovom gradiću od 22.000 stanovnika vlada nasilje od strane mnogih azilanata koji su smješteni u azilantskom domu. Jedan od njih, jedan od je Libijac Moutaz Z., koji je dilao drogom, krao, tukao se, napadao druge azilante, osoblje doma, pa i policajce, Jednog službenika doma napao je sa razbijenim galonom od marmelade, a svom cimeru u sobi u azilantskom domu, zabio je viljušku u vrat. Samo u prvoj polovici 2018. policija je morala intervenirati preko 100 puta u ovom azilantskom domu. Prije nekoliko tjedana, jedan marokanski azilanat, pretukao je jednog 53-godišnjeg Nijemca, ispred prodavonice Kauflanda u ovom gradu. Jedan drugi azilant iz Afganistana napao je jednog 38-godišnjeg stanovnika Apolde. Azilanti masovno kradu po prodavonicama,  i svakodnevno seksualno napastuju djevojke i žene, tuku i prave nasilje

Maria Enzersdorf, gradić u  Austriji. Nigerijanski azilant na smrt je pretukao jedenog drugog azilanta u azilantskom domu.
Ovo je svakodnevnica u Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama. Svaki dan se u Njemačkoj, negdje u nekom mjestu, dogodi najmanje desetak slučajeva zločina i kriminala od strane Merkeličinih “inžinjera” i “liječnika”, Manjih ili većih: tučnjave, krađe, uništavanje javne imovine, napadi noževima, seksualno napastovanje, silovanja, sukobi sa osoblljem azilantskih domova i sa policijom, itd. itd. I napokon i ubojstva.

Da podsjetim  na one neke ranije zločine Merkeličinih “inžinjera” i “liječnika” u zadnje 2-3 godine.

Kada bi ovdje popisali i objavili sve slučajeve, manje i veće, koje su počinili Merkelični migranti u zadnje 3 godine, trebalo bi jedno najmanje 500 stranica za to. Zato ovdje navodim samo neke slučajeve, one poznatije. Među svm tim slučajevima, bilo je i na stotine slučajeva seksualnog napostovanja i silovanja od strane arapskih migranta, među njima i brojni slučajevi pedofilije i zlostavljanja djece, Arapski  migranti posebno su bacili oko na djecu i maloljetnike i to posebno ljeti u kupalištima i gradskim bazenima, kada su kupališta puna ljudi svih starosnih dobi.

Beč, na Silvestrovo 2015. Devet iračkih migranta, silovali su  28-godišnju njemačku nastavnicu.. Oni su tu djevojku prvo napili alkoholom, onda je silovali sva devetorica, jedan za drugim, neki od njih i više puta. Petorica od tih 9 su prije toga već bili dobili azil u Austriji.

Bonn, svibanj 2016. Trojica marokanskih migranta na smrt su pretukli 17-godišnjeg Niklasa P.  Dok se nesretni mladić večeri vraćao iz kina. Najprije su ga izudarali šakama, pa kada je pao na pločnik i ležao bez svijesti, on da su ga još nemilosrdno tukli nogama u glavu. Niklas je podlegao teškim ranama. Samo jedan od trojice počinitelja je uhićen i suđeno mu je, druga dvojica su kidnula.

Skandalozno: marokanski ubojica je dobio samo blažu kaznu, jer je eto kao ustanovljeno da Niklas P. nije umro od udaraca nogom u glavu od strane Marokanaca, već da je od ranije u glavi imao neku slabu moždanu žilu. Dakle Niklas P. sam je kriv što je umro.

Köln, srpanj 2016:  šest migranta, azilanata iz Iraka i Sirije u dobi između 17 i 45 godina, seksualno su napastovali djecu u jednom javnom bazenu. Jedna dvanestogodišnja djevojčica prijavila je policiji ovog najstarijeg 45-godišnjeg migranta, koji je dirao djevojčicu na kraju klizalice u bazenu. Ostala petorica su na donjem kraju klizalice u bazenu, namjerno napravili zastoj, tako djevojčica nije mogla napustiti klizalicu, a ovaj 45-godišnjak ju je dirao.

Paderborn, ljeto 2016. Dvojica afganistanskih migranata (20 i 25 godina), brutalno su seksualno zlostvaljali 14-godišnjeg dječaka u svlačionici gradskog bazena. Drugi dječak, u dobi od 11 godina, koji je bio sa ovim 14-godišnjakom uspio je pobjeći i sakriti se.

Zwickau (pokrajina Saska) ljeto 2016. Arapski migranti stalno su napostovali žene i djevojke u gradskom bazenu, te mokrili i onanirali u bazen. Također su pratili djevojke koje su i išle u kabine za presvlačenje i silom pokušavali prodrijeti u te kabine i seksualno ih napostovati.

Reutlingen, kolovoz 2016. Sirijski migrant veliki nožem za rezanje kebapa je ubio  Poljakinju Jolantu K. On je htio hodati sa njom, ona je to odbila i on ju je ubio.

Freiburg, listopad 2016. Afganistanaski izbjeglica Hussein K. brutalno je silovao studenticu Mariu Ladenburger, pa ju je onda ubio, utopivši je u rijeci. Hussein K. je prije nego što je na poziv  Merkelice stigao u Njemačku, boravio već u Grčkoj, gdje je također napravio krivično djelo: gurnuo je jednu djevojku sa strme klitice i ova je zadobila teške tjelesne ozlijede. Maria Ladenburger se osobno angažirala za izbjeglice, a njen otac, kao niži dužnosnik EU, radi u Bruxellesu.

Bilo je stotine izvješća u njemački medijima o brutalnom šikaniranju manjinskih kršćanskih izbjeglica iz Sirije i Iraka, od strane agresivnih radikalnih većinskih muslimanskih izbjeglica u izbjegličkim i azilantskim domovima. Ovo je samo jedno od tih izvješća iz Stuttgarta prije 2 godine. Nakon što je stanje za kršćanske izbjeglice postalo neizdrživo u jednom izbjegličkom domu u Stuttgartu, jer su ih muslinaske izbjeglice stalno šikanirali i tukli, 30 kršćanskih izbjeglica morali su dobiti premještaj u jedno zasebno utočište.

Weiden (pokrajina Rheinland-Pfalz), ljeto 2016. Trojica sirijskih migranata seksualno su napostovali djevojčice u termalnom bazenu.
https://jungefreiheit.de/polit ik/deutschland/2016/syrer- sollen-maedchen-in-therme- begrapscht-haben/

München 2016. U gradskom bazenu Michaelibad u  gradskoj četvrti Neuperlach, trojica sirijskih migranata seksualno su napostovali dvije djevojčice od 14 godina.

2016. u vlaku za Würzburg. Merkeličin migrant iz Afganistana, sjekirom je brutalno napao i teško ozlijedio 5 kineskih turista iz Hong Konga, koji su zadobili teške tjelesne ozlijede, tako da su se liječnici morali boriti za njihove živote.

Berlin, uoči Božića 2016. Anis Amri, migrant iz Tunisa kamionom se zabio u ljude na jednom Božićnom sajmu i usmrtio 12 osoba, a mnoge druge ozlijedio.

Kirchheim/Teck  (pokrajina Baden-Württemberg), srpanj 2016. U gradskom bazenu, brojni arapski migranti seksualno su napostovali djevojčice u dobi između 10 i 14 godina.  Jedan od njih 17-godišnjak  sukobio se sa paziteljem bazena, koji  ga je bio upozorio na pravila ponašanja.  Zbog svega toga morala je intervenirati policija koja je stigla u bazen. Na to su oko 30 drugih migranta branili tog 17-godišnjaka, a jedan iranski migrant je skočio pazitelju na vrat i povalio ga na pod.  Ostali migranti derali su se na policajce i vikali im da su rasisti i svinje. Dvojica policajaca su zadobili lakše ozlijede.

Essen, ljeto 2016. Prilikom održavanja godišnje vjerske  fešte indijskih sikha u njihovom hramu, pred kojim se skupilo nekoliko tisuća sikha iz Njemačke i susjednih zemalja, Nizozemske i Belgije, jedan arapski migrant je podmetnuo požar pod hram sikha sa namjerom da ga uništi.

Bochum, prosinac 2016. Irački migrant Ziyad K. ,koji je stanovao u obliznjem azilantskom domu sa suprugom, silovao 2 studentice sa Bochumskog sveučilišta

Hamburg, lipanj 2017. Tri sirijska migranta uhvaćeni su pod sumnjom da su članovi ISIL-a i da su pripremali terorističke napade u Njemačkoj.

Herzberg (Brandenburg), srpanj 2017. 39-godišnji sirijski izbjeglica Mohammed H. pokušao je zaklati svoju poslodavku, 64-godišnju Njemicu Ilonu F. Ilona F. ima svoj frizerski salon i bila je zaposlila Mohammeda F. kao frizera. Ilona F je zadobila teške ozlijede opasne po život i morala biti hitno operirana.  Ona je imala kratku vezu sa sa Mohamedom F., ali kasnije  je prekinula tu vezu i Mohammed H ju je zato htio ubiti. I onda je prema podacima iz policije izišlo na vidjelo: “jadni” izbjeglica iz Sirije, koji je od 2015. u Njemačkoj, je oženjen, i on se sklonio u Njemačku, a u Siriji su mu žena i dvoje djece.

Norderstedt pokraj Hamburga, ljeto 2017. Uhićena dvojica afganistanskih izbjeglica,  jer su njih dvojica u gradskom bazenu „Arriba“  seksualno zlostavljali dvije djevojke, odnosno djevojčice. Jednoj je 14 godina, a drugoj 18.

Chemnitz, srpanj 2017. Arapski izbjeglica ubio volonterku, koja je radila u centru za izbjeglice kao prevoditeljica.

Kiel, srpanj 2017. U jednom šoping centru, oko 30 sirijskih i afganistanskih izbjeglica napostovali su 3 maloljetne djevojke u dobi od 15, 16 i 17 godina. Policija je uhitila nekoliko od tih 30 izbjeglica, koje su se na policijskoj postaji opirali, udarali su nogama policajce i pljuvali po njima.

Dessau-Roßlau, ljeto 2017. Četvorica azilanata iz Eritreje silovala su 56-godišnju siromašnu ženu, dok je ova po kontejnerima sakupljala prazne boce da dobije štogod sitnog novca za njih. Jedan od njih četvorice držao je ženi razbijenu bocu pod vratom i prijetio da ce je zaklati, ako se bude branila . Žena je imala rane po cijelom tijelu, rezove od oštrog stakla, natekline i udarce.

Darmstadt, ljeto 2017. Na  godišnjoj gradskoj fešti, mnogi arapski migranti napadali su i seksualno napostovali djevojke i žene. I to ponajviše maloljetne djevojke u dobi između 14 i 18 godina. Oko 26 djevojaka i njihovih roditelja, podnijeli su policiji kaznene prijave protiv migranata. Ovo je bila repriza masovnih seksualnih nasrtaja u Kölnu na Silvestrovo 2015., samo u manjem omjeru.

A evo koliko su te “izbjeglice”, navodno ugrožene, Die Welt je prije 2 godine izvjestio o tome da mnoge “izbjeglice” iz Sirije i Afganistana, idu kući, u Siriju i Afganistan, na odmor, pa se opet vraćaju u Njemačku. Dakle, idu tamo odakle su pobjegli navodno zbog toga jer im je navodno ugrožen život. Iako, po zakonu o azilu, svaki izbjeglica i azilant, koji napusti Njemačku, zapravo automatski gubi pravo na azil i boravak i ne smije više biti pušten da se vrati u Njemačku. Ali Merkeličnim “izbjeglicama” se i ovdje gledalo kroz prste i ovima koji su išli na odmor, ništa se nije desilo, oni su se opet vratili u Njemačku.

Branimir Karlo

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno