Connect with us

Ivica Ursić

„Mir je tako dragocjen da bih za njega dao sve osim istine.“

Published

on

„Mir je tako dragocjen da bih za njega dao sve osim istine.“
(Matthew Henry)

Živimo u nemirnim vremenima. 
Nemir dominira u nama i oko nas.

Politički, gospodarski, financijski i ekološki pokazatelji jasno ukazuju kako bismo uistinu i trebali biti zabrinuti. I da nam san ne bi trebao tako lako padati na oči.

Giuseppe de Santis, poznati talijanski sineast, 1950. godine snima film „Non ce pace tra gli ulivi“ („Nema mira među maslinama“) u kojem, kao uvjereni komunist, propagira klasnu borbu, a sve na primjeru nemira u Italiji 1948. godine, i sukoba između ljevice i desnice.

Maslina, kao i bijela golubica, simbol je mira ali je isto tako baš ona, u povijesti čovječanstva, ponajviše svjedočila bezbrojnim nemirima i sukobima na ovim našim područjima. Koji traju i dan danas.

Ali povijest znamo ili bismo je barem trebali poznavati. Ono što ne znamo, a sve u kontekstu mira i nemira, jest današnjost. Niti znamo, niti želimo znati, da smo uvučeni u život kojeg definira – nemir.

Nemir zbog svjetske situacije (ratovi, terorizam, kataklizme, ekologija, klimatske promjene, nafta, voda, novac).

Nemir zbog regionalne situacije (Zapadni Balkan, BiH, Srbija, „region“).

Nemir zbog naše situacije (posvađanost nacije, neugasli komunistički mentalitet, neprovedena lustracija, neokomunisti i kriptokomunisti na vlasti, rasprodaja zemlje, zaboravljeni branitelji, stigmatiziran Obrambeni rat i Hrvati u BiH).

Nemir zbog situacije na obiteljskom planu (rastakanje obitelji, paralelni svjetovi, poguban utjecaj mass medija, nametanje devijantnog sustava obrazovanja, opća haranga protiv Crkve, abortus, eutanazija, istospolni brakovi).

Nemir u osobnom životu (nestabilnost u zaposlenju, porast teških bolesti, gubitak samopouzdanja, tjeskoba, sebičnost, depresija).
Ne postoji segment ljudskog života koji nije zahvaćen nekom vrstom nemira.

I svi mi (navodno) želimo i sanjamo mir. I ništa drugo.

Kako je ono pjevao John Lennon? 
„Give peace a chance …“

Što je Neville Chamberlain rekao, mašući komadićem bijelog papira, kojim je predao Čehoslovačku Adolfu Hitleru? 
„Donosim vam mir u naše dane …“

Što svaka misica odgovara kada je upitaju što bi to ona poželjela?
„Pa znate … mir u svijetu …“

I to je mir kako ga vidi čovjek. Mir kako ga vidi ovaj naš svijet.

U svijetu je jako puno različitih aktivista koji se bore za vrijedne ciljeve. Za zaštitu okoliša, za beskućnike, za bolesne, za gladne i žedne. Tu su aktivisti koji se bore za prestanak ratova, za socijalnu pravdu, za prava obespravljenih žena, djece, manjina …

Među njima je puno iskrenih, samozatajnih, odlučnih pojedinaca koji su spremni žrtvovati čak i svoj život za ostvarenje boljeg života na ovome svijetu. Ali što se zbiva kada nestane idealizma, kada se prosvjedni skup završi, kada svi odu doma?

Postaje li mir još samo jedan kultorološki artikal, simbol koji će se ispeglati na nečiju majicu ili će se otisnuti na nekakvom bedžu?

U svojoj autobiografiji „Long Loneliness“ („Duga usamljenost“) legendarna katolička socijalna aktivistica, Dorothy Day kaže da mladenačka čežnja za boljim svijetom ponekad ima previše toga zajedničkog s nihilizmom i sebičnošću. Mladi ljudi idealiziraju promjene ali su rijetko spremni početi od sebe samih.

Ako s jedne strane ovaj svijet preko politike, kao transmisije centara moći, ne želi mir nego potiče nemir i ako s druge strane i naj dobronamjerniji pojedinac mir promatra kao nešto što je on sam u stanju ostvariti, onda je jasno kako ovim svijetom dominira nemir. I da mira nema. I da ćemo teško doći do njega.

I koji je onda izlaz?

Jedino Kristov mir. 
Mir kojeg ovaj svijet odbacuje, prezire, zaboravlja.

Ali, kažete vi, pa danas, kao nikad u povijesti, svi govore kako je mir nužan, nophodan. Bez njega se ne može. Da, od običnih, pa sve do elektroničkih čestitki, ova naša kultura je preplavljena jezikom mira. Fraze kao „mir i dobra volja“ već su postale izlizane od enormne upotrebe. Postale su slogani, klišeji iza kojih da skoro više ničega nema. Gole fraze.

U osobnim razgovorima često čujemo poruke „mira“, a politika i mediji govore o dobro naoružanim „mirovnim snagama“ koje su poslane u područja zahvaćena ratom.

Vjernici, tijekom svete mise, jedni drugima pružaju ruku govoreći „Mir s tobom.“, a svećenici završavaju službu Božju riječima: „Idite u miru.“

Kako bi samo bio drugačiji ovaj naš svijet kada sve to ne bi u biti bile obične fraze i kada bi one uistinu dolazile iz dubine našeg srca.

Prorok Ezekiel govori: 
„Jer narod moj obmanjuju govoreći ‘Mir’ kad mira nema.“ (13,10)

Ljudi koji žive u nemiru se boje. Žele se u strahu skriti. Skrivanje je neizbježno ljudsko stanje i započelo je jako rano.

„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu.“
(Postanak 3,8)

U ovonedjeljnom čitanju iz Ivanovog Evanđelja vidimo sličnu matricu. Učenici su se skrili u kući, iza zaključanih vrata, jer su se bojali vlasti koja je upravo ubila njihovog učitelja. Nemir je zavladao njihovim srcima.

Kada čujemo kako je došlo do neke oružane pljačke, do ubistva, premlaćivanja, do nasilja bilo kakve vrste, velika većina nas želi učiniti isto. Želimo se sakriti. Od Boga, od drugih ljudi i od sebe samih. Nasilje i zločin nas čine nemirnima, ali ne zato što su to neke neobične stvari, nego zato što nas podsjećaju na to koliko smo u biti ranjivi i koliko smo smrtni.

I imamo pravo bojati se.

Prosvjetiteljski, znanstveni, racionalni etos, koji prožima našu kulturu, nas je jednostavno hipnotizirao i mi vjerujemo da sa svakim novim medicinskim, biološkim, kemijskim, genetskim otkrićem, i sa svakom novom psihološkom metodom, mi napredujemo kao vrsta.

A to je laž. Najobičnija laž.

Psihologija nas bezočno laže i uvjerava nas da je ona u stanju „pokrpati“ sve naše „rasklimane“ veze i odnose, i uvjerava nas da ćemo tada uistinu biti „sigurni“ i „mirni“.

Ali mi sigurni nismo.
Nismo ni mirni.
Mi smo ranjivi.
I nemirni.
Zato se i skrivamo.

Skrivamo se u svojem poslu, u svojem hobiju, u alkoholu, neumjerenom jelu, u drogi, u seksu. Skrivamo se u politici, u udrugama. Skrivamo se u štedljivosti, u vitaminima, u tjelovježbi, u niskokaloričnim dijetama. Skrivamo se u svemu i svačemu.

Ali gdjegod se mi odlučili sakriti, svi ćemo se mi, u biti, sakrivati od iste stvari – od svoje ranjivosti, od svojeg nemira, od svoje smrtnosti.

Ako je težnja za skrivanjem neizbježan dio našeg života, onda je čežnja da nas pronađu univerzalna ljudska želja.

Kada se je Isus pojavio među svojim nemirnim i posakrivanim učenicima i kada je rekao „Mir vama!“ on im je u biti rekao „Ne morate se više skrivati. Ne morate više biti u tami, izolirani, usamljeni, u strahu. Ne treba više nemir vladati srcima vašim.“
I onda im je pokazao svoje rane i kao da im je rekao „Ja razumijem vaš nemir i vaš strah. Ja sam se znojio krvavim znojem dok sam se molio. Ja sam visio prikovan na križu. Ja znam kako to izgleda umrijeti.“

I ove iste riječi su upućene i nama – danas.

Upućene su nama kršćanima koji se skrivamo po bezbrojnim skrovištima ove naše kulture. Ove riječi su i za nas kako bi nas ohrabrile da priznamo svoje nemire, svoje strahove i da priznamo svoje grijehe. Ove riječi su i za nas kako bismo izišli iz svojih skrovišta i kako bismo se pridružili svojim prijateljima.

I bilo bi divno kada bi na ovome sve i završilo. Ali Isus nastavlja dalje.

„Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Dakle, on im govori da trebaju ići tamo, u susret onome, što ih je i prepalo, što je unijelo nemir u njihova srca i što ih je natjeralo na skrivanje.

Ako je skrivanje od straha univerzalno ljudsko stanje onda je dolazak na mjesto straha središte Kristovog poziva nama. Učenici bi najradije ostali iza dobro zaključanih vrata ali ih Isus šalje naprijed. Možda čak i u smrt.

Nas Isus često šalje tamo gdje mi najradije ne bismo išli. I nema obećanja da ćemo tamo biti sigurni. Jedino što Isus čini jest da nam pokazuje svoje rane i kao da nas podsjeća da se uistinu imamo čega bojati. Jer je ovaj svijet opasan. 
U stanju nas je raniti. I ubiti.

Ali ako nam Isus ne jamči sigurnost – on nam daje svoj mir. Nije to mir ugodnih osjećaja, nego je to mir spoznaje da smo u službi Božjoj, neovisno u kojoj se situaciji nalazili.

Svi Isusovi učenici, osim Ivana koji je prognan na otok Patmos, ubijeni su. Živjeli su običnim životom bacajući svoje mreže prije nego što su upoznali Božji mir, koji je ispunio do vrha njihova srca i koji ih je poveo putem Istine i Života.

Ovaj naš svijet i dalje stenje iščekujući svoje otkupljenje. Jadikovka se njegova čuje s jednog na drugi kraj ove naše zemlje. Koliko se još krvi treba proliti prije nego što onaj, za kojeg su greškom mislili da je vrtlar u uskršnje jutro, ne zasadi ponovno vrt?

Samo Bog to zna.

U međuvremenu možemo upoznati paradoksalni mir kojeg Isus pruža. Mir koji nam daje hrabrosti suočiti se sa stvarima kojih se bojimo. I to sve do dana kada se ponovno nađemo još jednom u vrtu, ali ovaj put bez razloga za skrivanjem.

„Mir Božji, ne to nije mir, to je borba, sukob i razdor u svitak zamotani. Pa ipak molimo samo za jedno – za čudesni mir Božji.“ 
(„Baciše svoje mreže u Galileji“)

Cijelu emisiju možete preuzeti ovdje!

Ivica Ursić

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno