Connect with us

Tvrtko Dolić

Ministar Marko Pavić uzmiče pred korupcijom

Objavljeno

- datum

 PREVALJIVANJE OBVEZA MIROVINSKIH FONDOVA NA SVE NAS    Dok se svi bavimo zloćudnim tumorima Agrokor, Ina, država, javna poduzeća, civilne udruge, Zagrokor, Šerifaraon i slične komunalne tiranije, nastavlja se još jedna gigantska privatizacijska pljačku, kroz obvezan II. mirovinski stup. Sve su zemlje zamrznule ili nacionalizirale obvezan II. mirovinski stup, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.

Obvezan II. mirovinski stup podržavaju svi njegovi nametnici, pa onda slabo ili krivo informirani osiguranici, dok ga frenetično brane i svi oni koji ovoj zemlji ne žele ništa dobro. Hrvatska je jedina država u kojoj ovi posljednji kontroliraju sve poluge života. Izuzimajući Hrvatsku, sve su zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, ili su provele njegovu sustavnu dekonstrukciju. Osiguranici u tim zemljama ponovno mogu računati na mirovinu, a ekonomski i financijski oporavak otvorio je novu nadu i novi život svima. Obvezni (drugi, privatni) mirovinski fondovi (u bankama i pod upravljanjem banaka) nametnuti su tranzicijskim zemljama od strane svjetskog kapitala, kao njegovi balon – bankomati, koje pune drugi. U promociji ovakvog smrtonosnog obveznog II. mirovinskog stupa prednjače političari poput Miranda Mrsića i Silvana Hrelje, a na razini struke isticali su se Danijel Nestić i Velimir Šonje. Teško je prepoznati tko je među njima (ne)znalica, a tko ubire konkretnu korist. Imamo nevjerojatnu protuhrvatsku zavjeru domaćih nametnika, Svjetske banke, MMF-a, i skoro svih europskih i svjetskih institucija. Zašto je toliko važno baciti na koljena ekonomski malu hrvatsku naciju? Koja je tek privid u uskom procjepu statističke pogreške? Jeli afera Agrokor slučajno izložila fondove obveznog II. mirovinskog stupa, ili je pad Ivice Todorića pokrenut i zbog nove pljačke mirovinskih fondova?

Terminologija i/ili vlasništvo

Naši nametnički sustavi postavljeni su tako da nesmetano financiraju svoju promociju o našem trošku. U kongresnom centru Hotela Lone u Rovinju održan je niz panela “Izazov promjene: novi obzori” – četvrta zajednička konferencija Zagrebačke burze i fondovske industrije. Posebno su predestinirano stršili protestanski “paneli o mirovinskim fondovima u zemljama srednje i istočne Europe”. Kao, nema veze što su sve zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske. U Rovinju je dominirala pogrešna terminologija, cijele teorije postavljene na pogrešne aksiome, da bi promotori obveznog II. mirovinskog stupa farbali rezultate i prognoze, sve u stilu friziranih izvješća Agrokora.

Kako prenosi Jutarnji list, jedan od panelista bio je “Zoran Anušić, viši ekonomist Svjetske banke, svojevrsni otac hrvatske mirovinske reforme”. Znate, na početku se samo 20 posto nekog mirovinskog fonda moglo preusmjeriti u dionice. A onda su 2014. Mirando Mrsić i ekipa na razini udruženog zločinačkog pothvata uveli mirovinski “agresivniji A potportfelj koji će po strukturi imovine većinom biti izložen hrvatskim i stranim dionicama, maksimalno do 55 posto neto imovine pojedinog mirovinskog fonda”. B potportfelj izložen je dionicama maksimalno do 35 posto, dok je određeno da se minimalno 50 posto uloži u niskorizične obveznice. Oni osiguranici kojima je do umirovljenja ostalo 5 godina prebačeni su u najmanje rizični C potportfelj, koji nije izložen riziku dionica. Oni kojima je do umirovljenja preostalo 5-10 godina dobili su mogućnost biranja između potportfelja B i C, dok je one neodlučne Regos automatski prebacio u B portfelj onog mirovinskog fonda u koji su prijavljeni. Član fonda može promijeniti kategoriju fonda jednom u tri godine. Dakle, komunjare su 2014. sve pogoršale u odnosu na loš početni “društveni ugovor”, a ovih dana gigantskog lopovluka padaju prijedlozi da se mirovinski fondovi mogu u cijelosti kanalizirati prema dionicama, pa i prema obveznicama drugih zemalja. Ono: zašto preuzimati obveznice RH, kada druge zemlje nude manje prinose? Preusmjerimo naše novce u financijski krvotok neke druge zemlje! Ili neke strane korporacije. Nije dovoljno da 5 posto iz bruto plaća završi u privatnim fondovima, pod upravom (=vlasništvom) banaka. “Ako smo krizu prošli da nismo zamrzavali ili nacionalizirali drugi stup, nije li sada, kada smo u dobroj fiskalnoj poziciji, vrijeme da se poveća stopa doprinosa za drugi stup” – predlaže nam Anušić, i implicitno podvaljuje frizirane pokazatelje kao istine. Koja dobra fiskalna pozicija? Krizu nismo prošli, nego je stalno produbljavamo. Oporavlja se svjetsko gospodarstvo, pa je prava zagonetka kako naša ekonomija i dalje stagnira, zapravo tone? Sve nacije nalaze načina da se ekonomski i samosvjesno oporave, dok se samo u Hrvatskoj i dalje provodi najgora privatizacijska pljačka. Umjesto zamrzavanja obveznog II. mirovinskog stupa, Anušić i slični likovi predlažu povećavanje obveznog izdvajanja u taj privatni i privatizirani (drugi) stup, na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, koji praktično nosi mirovine, a već zbog ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa država se svake godine zadužuje za novih desetak milijardi kuna, iako je godišnje izdvajanje u obvezan II. mirovinski stup na razini 5,5 milijardi kuna, iz naših plaća.

U Rovinju su isplivale i sve te lingvističke obmane. Primjerice, ZOMO – Zakon o mirovinskom osiguranju, u svome članku 8 ima stavak 9: “Osnovna mirovina je novčano primanje iz mirovinskog osiguranja koje pod određenim uvjetima stječu osiguranici koji su od 1. siječnja 2002. osigurani i u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje”. Kako terminološki razlikovati mirovinu koja je ostvarena samo na temelju solidarnog (državnog) I. mirovinskog stupa? Nikako. Takva je terminološki odstranjena iz naših zakona, da se lingvistički prikrije još jedna privatizacijska pljačka, ona kroz fondove II. mirovinskog stupa. Perfidna predatorska banda time je dobila mogućnost da štiti jednu privatizacijsku pljačku tako što “brani osnovnu mirovinu i zakonske odredbe”. Tko može napasti tako načelno specificiran stav? Slično je učinjeno s pojmom vlasništva. Da vas podsjetim, MOL je posve preuzeo Inu kroz kupnju 25 posto + 1 dionica, ali uz pridodano upravljanje financijama Ine, što je teška veleizdaja i teška korupcija osoba koje su o tome odlučivale. Praktično je cijela Ina otišla u ruke Mađara za relativno bijednih 505 milijuna eura (dvostruko manje od iznosa s kojim su ruske banke financirale Agrokor). Ostale dionice Ine u svome posjedu, MOL je kupio kroz dobit i krađu Ine, kroz prelijevanje unutar financijskog “upravljanja”. Slično se dogodilo s fondovima obveznog II. mirovinskog stupa – osiguranici su formalno vlasnici svoje “štednje”, ali su svoja upravljačka prava prenijeli na banke i fondovske nametnike.

Mudro laganje s faktorom istine

Prisjetimo se žestoke kampanje Jutarnjeg lista i napose Gojka Drljače protiv konverzije kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Drljača je 2. listopada u Jutarnjem listu iznio nekoliko besramnih laži o stanju našeg mirovinskog sustava, koje sebi jedan profesionalan novinar ne bi smio dopustiti: (1) Drljača tvrdi da je mirovinski dodatak 27 posto uveden zato što je I. mirovinski stup bankrotirao. I dodaje da obvezan II. mirovinski stup s time nema veze. (2) Reče kako ukidanje dodatka 27 posto (za one koji primaju mirovinu iz oba stupa) krši princip međugeneracijske solidarnosti. (3) Drljača veli kako je ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama diskriminiranje individualne štednje u obveznom II. mirovinskom stupu. (4) Ponavljanje prve tvrdnje – prema Drljači, mirovinska reforma pokrenuta je jer je bilo očigledno da I. stup nije održiv. (5) Drljača obvezan II. mirovinski stup prepoznaje kao “društveni ugovor”, u kojem se budućim umirovljenicima obećalo da će dobivati novac iz I. stupa plus ušteđena sredstva iz II. stupa uvećana za prinose, a umanjena za naknade mirovinskim fondovima za upravljanje.        

Drljača odmah početno proizvodi terminološku zbrku, jer je zapravo postojao samo jedan (solidaran, državni) Mirovinski fond. (1) Nije mogao bankrotirati, jer se svake godine u njega slijevalo 20 posto iz naših bruto plaća, oko 20 milijarde kuna godišnje. Mirovinske kumulacije bile su izložene privatizacijskoj pljački i kriminalnim radnjama, ali to nije bio povod za reforme, koje su zapravo ozakonile lopovluke. Upravo nakon uvođenja II. mirovinskog stupa, solidarni Mirovinski fond, od tada I. mirovinski stup, ušao je u probleme održivosti mirovina, jer su uplate u taj fond smanjene s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća. Da bi mlađi mirovinski osiguranici “štedjeli” kroz II. stup, uveden je mirovinski dodatak referentno smanjenju I. stupa za četvrtinu, preračunato 27 posto. Krenulo se s dodatkom 4 posto, da bi 2010. narastao na 27 posto, koliko je gornja granica direktnog zakidanja. Cijela reforma zasnivala se na tome da će fondovi II. mirovinskog stupa s pametnim upravljanjem ostvariti visoke prinose, pa će umirovljenici po oba stupa tako namiriti svoju četvrtinu, odnosno preračunato 27 posto na izračun za I. stup, koji se puni smanjeno, s 15 posto iz bruto plaća. (2) Nema ukidanja mirovinskog dodatka 27 posto – takav za one umirovljene po oba stupa nije predviđen. Fondovi II. stupa oslobođeni su obveza prema umirovljenicima u razdoblju 15-20 godina, da bi kumulirali dovoljno da dodatak 27 posto ne vuku iz proračuna nego iz svojih kumulacija. (3) Ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama nije diskriminacija individualne štednje, nego afirmacija takve. Što traži Drljača? Solidarnu uravnilovku, da svi primaju istu mirovinu, neovisno o tome koliko su uplatili u solidarni mirovinski fond. (4) Tko brani umirovljenicima da traže ono što im pripada iz fondova II. mirovinskog stupa? Vlasnici (=menadžment) fondova i svi oni koji kraljevski žive na teret fondova. Očigledno je da prinosi nisu ostvareni, nego je došlo do prekomjerne izloženosti. Banke su imale mogućnost prebacivanja svojih loših portfelja u potportfelje A i B fondova II. mirovinskog stupa. Jesu li mirovinski fondovi pokradeni? Jeli afera Agorkor pridržana toliko da se pokradu mirovinski fondovi?      

Kako razumjeti takvu suludu mirovinsku “reformu” iz 2002. godine, kao i još luđu “podreformu” iz 2014. godine? Pa, prema očekivanjima krupnog kapitala i naših neprijatelja, hrvatski dug rastao je sporo, pa su domaći “neoliberali” (= domaći lopovi) došli na ideju kopirati (tranzicijsku) mirovinsku reformu Chilea: godine 2002. kod nas su tranzicijske komunjare uz veliku pompu aplicirali tu zloćudnu ideju, koju je prvi najavio HDZ. Formiran je obvezan II. mirovinski stup, odvajanjem četvrtine sveukupnih mirovinskih doprinosa (= 5 posto iz bruto plaća) u fondove u vlasništvu banaka. Za isti iznos, odnosno na razini tako stvorene rupe u temeljnom I. mirovinskom fondu, svedenom na 15 posto iz bruto plaća, država se skupo zaduživala kod istih banaka. Date bankama četvrtinu mirovinskih doprinosa i onda za taj iznos uzmete skupe kredite od tih istih banaka, pa ga onda reprogramirate, jer nikakve dugove niste u stanju vratiti, pa tako imamo situaciju da su banke u posljednjih 15 godina jednostavno preuzele naših 86 milijardi kuna, još ništa nisu vratile umirovljenicima, a država je zbog toga dužna (nepotrebno) oko 150 milijardi kuna više. Ne samo da je uvođenje ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa bilo pogrešno, ono je cijelu naciju skoro nepovratno zavilo u dužničko ropstvo. Nemojte previdjeti da je takvo “reformsko” zaduživanje države poslužilo kao opravdanje za privatizaciju Ine. Godinu dana nakon mirovinske “reforme”, vrijednost Ine postavljena je na razini tako proizvedenog duga, a onda je ipak prepuštena Mađarima za četvrtinu tog iznosa. Da bi 2014. uslijedila nova i još opakija prilagodba mirovinskih fondova za veću izloženost tržištu dionica. Lešinarski fondovi i banke dobili su mogućnost da u krizi Agrokora zarade kroz model roll up, ali mirovinskim fondovima nije otvorena takva mogućnost, pa bi trebalo provjeriti suprotno: jeli Knighthead Capital preuzeo neke danas skoro besplatne dionice u posjedu mirovinskih fondova. Jesu li banke preuzele natrag svoje loše portfelje? Koje su banke fondovima prepustile po najvišoj vrijednosti, a danas ih kupuju obezvrijeđene, i još će cijeli taj iznos zaraditi kroz roll up.

Da bi jednu očiglednu privatizacijsku pljačku slavila kao uspješnu reformu, država je umirovljenicima (I. stupa) namirivala uskraćenu četvrtinu mirovina, preračunato 27 posto. Fondovi II. mirovinskog stupa pune se nesmetano (početno! 15 godina početno!), bez ikakvog povrata umirovljenicima ili I. mirovinskom stupu. Godinama smo slušali hvalisanje kako je kroz pametno investiranje fondova II. stupa u njima kumulirano više od 100 milijardi kuna, da će ti fondovi s lakoćom preuzeti svih 27 posto duga I. stupu, odnosno umirovljenicima, a onda se ipak piše o samo 86 direktno uplaćenih milijardi iz naših plaća, o velikoj izloženosti mirovinskih fondova, uključujući aferu Agrokor, o tome kako su ti fondovi ispražnjeni kroz korupcijsko preuzimanje loših portfelja banaka, da bi eksplodirala zastrašujuća vijest: fondovi II. stupa ušli su u probleme već ove godine, jer su se pojavila prijevremena umirovljenja na temelju oba stupa – fondovi nisu u stanju dopuniti mirovine čiji se zbroj mjeri do stotinu tisuća kuna! Fondovi i njihovi plaćenici, “autonomni” ekonomski analitičari i novinari glavnih medija uvjeravaju nas da svi mi trebamo priskočiti u pomoć obveznom II. mirovinskom stupu i nastaviti dopunjavanje mirovina za 27 posto i za one umirovljene po oba stupa, na temelju izračuna za svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća. Sve se protivi postojećim zakonima, pa će to banda jednostavno riješiti izmjenama zakona. Dakle, mirovinski fondovi obveznog II. stupa najvjerojatnije su ispražnjeni, ali nema zime za kraljevski život svih onih koji se bogate na konto tih fondova, jer će svake godine sjesti naših novih 5,5 milijardi kuna (!) iz bruto plaća. Praktično, naši novci njima, a njihove obveze ostaju nama, kako je to bilo svih ovih 15 godina.

Što predlažu Drljača i ekipa?

Jasno je da zbog smanjenja izdvajanja u I. stup s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća, izračun dijela mirovine koji se odnosi na I. stup mora pasti za četvrtinu, preračunato 27 posto, što bi trebao namiriti II. stup. A, ne! Drljača najedanput progovara o obezvrijeđenju “ušteda” u II. stupu. O čemu se tu radi? “Reforma” je uspješna, “štednja” je velika, ali je sve obezvrijeđeno! Kako? Pronevjere, krađe, preuzimanje loših portfelja i sveukupno promašeno investiranje i upravljanje fondovima? Skupe strukture II. stupa i kraljevski život menadžmenta fondova, uključujući kasirane analitičare i kasirane novinare? Što poduzima DORH? Zašto šuti HNB? Drljača predlaže da se “štedišama” II. mirovinskog stupa ponude dvije opcije: (A) Što hitnija isplata dosad ušteđenih sredstava iz 2. stupa na tekuće račune građana i povratak u I. stup. (B) Prestanak uplaćivanja u I. stup i preusmjeravanje svih 20 posto iz bruto plaća u II. mirovinski stup. Provalio je Drljača to svoje “Ili-Ili”, koje bi zaprepastilo i neizlječivo očajnog Sørena Kierkegaarda. Provjerio sam po zagrebačkim bolnicama – nitko tog jutarnjeg jutra nije zvao hitnu. A čovjek zaista ima ozbiljne zdravstvene probleme.

Nemam ništa protiv da se opcija (A) provede, ali nekako nisam siguran da je Drljača shvatio što od njega očekuju vlasnici fondova II. mirovinskog stupa. Problem je i u tome, što će “štediše” I. stupa prihvatiti natrag “štedišu” II. stupa tek nakon što “štediša” II. stupa svoju “štednju” iz II. stupa prenese u I. stup. Glede Drljačine opcije (B), do danas je servirana kao povećanje izdvajanja u II. stup za nekoliko postotaka. Zoran Anušić drži da bi povećanje izdvajanja u II. stup za 0,5 posto iz bruto plaća, povećanje svake godine za 0,5 posto, bilo umjereno. Za 30 godina I. stup prestao bi se puniti. Dakle, obojica predlažu povećanje za svih preostalih 15 posto iz bruto plaća, odnosno da svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća ide bankama i pripadnim nametnicima. Da država iz proračuna u cijelosti namiruje sve mirovine, da se svi mirovinski doprinosi prepuštaju bankama, oko 22 milijarde kuna godišnje! Nevjerojatno je koliko ti ljudi vole banke. Nadajmo se da je ljubav obostrana.

Suprotno trenutnim kampanjama u RH protiv interesa nacije, mišljenja sam da dodatak 27 posto na mirovine trebamo prenijeti na mirovinske fondove, nakon što se I. mirovinski stup vrati na svojih 20 posto iz bruto plaća. Imamo tri opcije za izbjegavanje bankrota: (R) Rumunjski model ukidanja II. mirovinskog stupa kao obveznog, uz smanjivanje izdvajanja na 2,5 posto iz bruto plaće, za one koji to prihvate. Osiguranicima bi pojedinačno bilo prepušteno da se izjasne ostaju li korisnici II. stupa. Banke bi za povratnike u I. stup vratile njihove uplaćene iznose u I. mirovinski stup. (Z) Zamrzavanje obveznog II. mirovinskog stupa. Banka bi preuzela svoj mirovinski fond, uključujući njegove portfelje, a na razini uplaćenih iznosa otvorila novi novčani fond za II. stup, koji bi imao uobičajene prinose, kao štednja u kunama. Banka bi preuzela i sve zaposlenike fonda, koji bi se praktično sveo na bankovni račun. Oni koji su izdvajali u taj fond / račun imali bi pravo odgovarajuće mirovinske naknade, srazmjerno izdvajanju, dok bi se buduća izdvajanja za II. stup vratila u I. stup, a za svakoga osiguranika izračun za dio mirovine iz zamrznutog I. stupa prilagodio bi se visini njegovih uplata u I. stup, kako se to provodi i danas. (D) Potpuna dekonstrukcija obveznog II. mirovinskog stupa, uz potpunu demontažu fondova II. stupa. Banke bi uplaćene iznose vratile u I. stup, a sve mirovine prilagodile izdvajanju 20 posto iz bruto plaća u temeljni solidarni državni Mirovinski fond. Banka bi preuzela sve zaposlenike svog mirovinskog fonda. Osobno bih odabrao varijantu (D).

SVE JE POVEZANO

Kako su Rumunji povećali plaće?

Rumunjska je nova geostrateška istura Europske Unije. Iz te zemlje nam svako malo dolazi neki novi Ex Ponto, optimističniji od Ovidijevog ili Andrićevog. Središnjice niza svjetskih korporacija dobro podnose “izgnanstvo” u Skitiji. Centrala Coca Cole za jugoistok EU stacionirana je u Rumunjskoj. Revizorske kuće sele svoje centrale u Rumunjsku. Ima tu geostrategije, ali i prepoznavanja pameti tamošnje političke elite. Vidite, Rumunjska je povećala plaće za 15 posto. Kako je to moguće? Svaka bi se zemlja tako mogla pokrenuti. U čemu je tajna? Naime, sve je povezano, pa bi referentno (obvezno) usklađivanje mirovina moralo srušiti rumunjski proračun. Ipak, nije se to dogodilo. Objašnjenje je rušenje obveznog II. mirovinskog stupa, ovakvog kakav imamo u Hrvatskoj. Vrag je ta osjetljiva financijska statika. Rušenje II. stupa spasilo je i rumunjske dvore i rumunjska gospodarstva. Rumunji obustavljaju privatni (drugi) mirovinski stup kao obvezan i ograničavaju izdvajanje na 2,5 posto iz bruto plaće. Solidarni državni (prvi) mirovinski stup je učinkovitiji, i ne proizvodi zaduživanje države. Dekonstrukcija rumunjske mirovinske reforme povećala je kreditni rejting Rumunjske, podigla investicijsku klimu, smanjila cijenu kapitala, povećala konkurentnost, i preokrenula sveukupno raspoloženje Rumunja. Kada ćemo konačno u Hrvatskoj dobiti vlast koja je sposobna usklađivati cjelinu sustava, na dobro svih nas, pa i na dobro Europske Unije?

 

LANCI SREĆE NA RAZINI DRŽAVA U TRANZICIJI

Obvezan II. stup besramne pljačke

Kako se dogodio “mirovinski” lov na tranzicijske zemlje? Sve je to krenulo iz Chilea, na kraju Hladnog rata i sinkronog raspada diktatura, od onih svakakvih južnoameričkih do europskih komunističkih. Očekivala se mirovinska reforma u skladu s uljuđenim svjetskim demokracijama: vaše je pravo da sami odlučite hoćete li izdvajati u neku štednju za kasnu životnu dob, odnosno za godine starosti. Nije se to dogodilo, jer je svjetski kapital predatorski ušao u te zemlje, a jedna linija te nove kapitalističke eksploatacije bila je mirovinska reforma kakvu poznajemo – zaseban obvezan privatni mirovinski stup u odnosu na solidarni državni, s fondovima u najjačim bankama, koje tim fondovima upravljaju, pa je banka praktično vlasnik (obveznog!) mirovinskog fonda koji je u njoj formiran. Kako su se mirovine namirivale iz državnog solidarnog (prvog) stupa, države su se zaduživale. Nevjerojatno nepotrebno i nevjerojatno skupo, jer je njihov tranzicijski rejting bio nizak. Dakle, nije se dogodila tranzicija u podnošljivu demokraciju, nego povratak u robovlasničku formaciju, za koju je najgori komunizam daleka sanjana utopija. Razvoj tehnologije sprječava nas da sagledamo takve odnose. Nakon tranzicijske latergije, pojedine nacije dolazile su k sebi, i čupale se iz ralja II. mirovinskog stupa. Sve su “reformirane” zemlje to provele, sve osim Hrvatske, gdje već stotinu godina uzalud čekamo političku elitu koja voli ovu zemlju. Mržnja prema svemu hrvatskom od strane otuđenih struktura ove zemlje, udružena s domaćim i stranim predatorima, ide suprotnim putem: povećavanje izdvajanja za obvezan II. mirovinski stup, koji se i ovako iz naših bruto plaća puni za 5,5 milijardi kuna svake godine. Na konto osiguranika kraljevski živi cijela vojska raznoraznih uhljeba, koji su u stanju požderati cijelu zemlju, što se događa, jer su afere Agrokor i Zagrokor u istom lopovskom klupku.  

       

DODATAK NA DODATAK

Jednosmjerni mirovinski fondovi

Mogu se zvati mirovinskim fondovima samo zato što se pune iz mirovinskih 5 posto, iz bruto plaća. Nema natrag – umirovljenici ne dobijaju ništa, pa su to zapravo fondovi bankara i nametničke elite. Prema “najuspješnijoj reformi od uspostave RH”, 5 posto iz naših bruto plaća, dakle četvrtina sveukupnih mirovinskih doprinosa, preračunato 27 posto uplate u solidarni I. stup, slijeva se već 15 godina u II. mirovinski stup, odnosno u “mirovinske” fondove banaka (u vlasništvu / pod upravom istih banaka). Dugih 15 godina, bez kune povratka umirovljenicima. Umjesto zamrzavanja ili dekonstrukcije promašenog obveznog II. mirovinskog stupa, banda predlaže povećavanje izdvajanja u taj stup, na štetu I. stupa, koji namiruje mirovine. I ne ostaju na tome. Novost je pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da se usprkos jasnoj zakonskoj odredbi, nadopuna mirovina za 27 posto nastavi i za one koji će biti umirovljeni na temelju oba stupa, na temelju sveukupne kumulacije 20 posto. Vlasnici / upravljači fondova II. mirovinskog stupa preko glavnih medija provode snažan pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da država i dalje preuzima obveze II. mirovinskog stupa prema umirovljenicima po oba stupa. Imamo i nezgodu (ili nečiji plan) da se premijer i skoro svi ministri ne snalaze u ekonomiji i u financijama. Marko Pavić je 2014. stažirao u uredu “eurozastupnika i pravnika Andreja Plenkovića”. Drugi mirovinski stup ponekad označavam kao O2B, da naglasim da je obvezan i da su njegovi fondovi u vlasništvu / upravljanju banaka.

 

NIJE PROBLEM DATUM UMIROVLJENJA

Osiguranici II. stupa nemaju pravo na dodatak 27 posto

Smanjeno punjenje solidarnog (prvog) mirovinskog stupa s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća (5 posto prebacuje se u fondove obveznog II. mirovinskog stupa, u bankama i pod kontrolom, praktično vlasništvom tih banaka) kompenzirano je onima koji koriste samo I. mirovinski stup, i to je provedeno kroz dodatak na mirovinu, koji je tijekom prvih 10 godina primjene “reforme”, sukladno zbroju zadiranja u I. stup, narastao od 4 posto na 27 posto (preračunata četvrtina, referentno 5 posto iz bruto plaća) – članak 2. Zakona o dodatku na mirovinu. I sada, nakon svih tih obmana, dolazi prijedlog da dodatak 27 posto dobiju i oni koji će ove i slijedećih godina primati mirovinu iz oba stupa, odnosno na temelju sveukupnih kumulacija I. i II. stupa. To je toliko besramno, da običan porezni obveznik ostaje nijem, pogotovo što se iza svega krije monstruozna ideja da se takva praksa programira do kraja svijeta, i da istovremeno s 5 posto iz bruto plaća punimo otuđene fondove pod upravljanjem(?) banaka, u koje se mogu prevaljivati loši portfelji banaka. To se zove stabilnost bankarskog sustava! Da bi banda monstruznost takve obmane podcrtala s prijedlogom povećavanja izdvajanja u obvezan privatni (drugi) stup, sve na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, onoga koji stvarno namiruje naše mirovine.

Tvrtko Dolić

Komentari

Tvrtko Dolić

Naš nacionalni identitet odredio je Branimir

Objavljeno

- datum

 U POTRAZI ZA IZVORNOM BOŽJOM ČESTICOM    Svaka Hrvatska novije povijesti bila je pseudomorfoza, hrvatski državnopravni okvir za nešto sadržajno protuhrvatsko. Starčević, Radić i Pavelić bili su hrvatski domoljubi, Broz je bio zločinac, a Tuđman prazno ništa. Svi su oni pogrešno uzdignuti na razinu hrvatskog identiteta.

Jedna drevna nacija mora se držati svog izvornog nacionalnog određenja, ili će nestati. Našu nacionalnu i vjersku supstancu davno je ograničio Branimir, koji je 879. preselio u rimsko feudalno stablo. Bio je to naš prvi ulazak u neku europsku uniju, naš prvi takav promašaj.Moramo se vratiti izvornom hrvatskom jeziku iz vremena prije Doseljenja. Korienski pravopis čini naš jezik jednostavnim i strancima lakšim za učenje. Pogreška je odstranjivanje helenskih i latinskih riječi, koje su mjera kulture jezika. Novost je govor mržnje, koji napadaju osobe iz kojih mržnja i govor mržnje naprosto isijavaju. Otvorena mržnja prema Hrvatima i prema svemu hrvatskom financira se iz državnog proračuna, a u tom smislu prilično su izdašni i fondovi Unije.

Naš slavni Dolazak konačno se pretočio u tragičan Odlazak. U stoljeću sedmom na Jadran je stigao snažan hrvatski kolektivitet, a danas uzmičemo jedan po jedan, kao pojedinci bez nacionalnog identiteta, odbacujući oružje kao na Bleiburgu, prepušteni surovom neprijatelju na milost. Nestao je i naš čuveni hrvatski prkos – neki narcisoid lanuo je da imamo svoju nacionalnu državu. Dramatično iseljavanje Hrvata iz Hrvatske nije posljedica nezaposlenosti, nego više poremećaj identiteta u psihozi beznađa i predatorske privatizacijske pljačke. Strašno je da su Hrvati u Irskoj kompatibilna populacija, a to nisu u Hrvatskoj.

Nacije su bivši robovi i barbari

Nazivi najvećih europskih nacija pravi su kupus. Francuzi su dobili ime po germanskom plemenu. Skoro sve današnje europske nacije rođene su u društvenom konfliktu ropstva i/ili potlačenosti. U jednoj nevjerojatnoj civlizacijskoj pseudomorfozi, barbari europskog sjevera popunili su okvire antičkih kultura. Kirov proglas o oslobađanju porobljenih plemena je religijska izmišljotina. Veliki Kir nije nikoga oslobodio, nego je premještao zarobljena i potlačena plemena za potrebe lakše kontrole nad carstvom. Kir nije tako oslobađao plemena, nego je tako porobljavao cijele teritorije, i to je radio uspješno, jer je uspostavio najveći imperij u ljudskoj povijesti. Kir nije osvojio samo Babilon, nego i cijele kozmose tog vremena: Mediju i Lidiju. Dakle, Kir nije oslobodio Judejce i Hrvate, nego je neka podređena plemena iz Perzije preselio u bazen Babilona, a odatle u Judeju, Galileju, u kaspijski bazen, i na obale Crnog mora. Za potrebe prava na zemlju doseljenih plemena, kreirane su legende o povratku iz ropstva. Na Sorboni je prije pedeset godina prihvaćena teza da su Hrvate iz Perzije potisnuli sukobi Alana i Skita u 8. i 7. stoljeću prije Isusa, ali se to može odnositi na samo manji dio hrvatske populacije u Perziji. U svakom slučaju, Hrvati su kao narod oblikovani u perzijskom sužanjstvu ili pod perzijskom dominacijom. Upisani smo u Darijevom punjenju proračuna. Nama je porez posve normalna pojava? Ili smo se povukli u pustoš Sjevera da izbjegnemo carske namete? Osjećaj potlačenosti snažio je hrvatski nacionalni identitet i za obje Jugoslavije.

Formirani u krilu drevnih civilizacija, Židovi i Hrvati danas predstavljaju najstarije živuće narode. U našem susjedstvu imamo posla s mlađim robljem, koje je zbog toga dramatično agresivnije, opako, strvinarsko. Starčevićevo Sclavoserbi zapravo se rascijepilo. Bizant je nakon odlaska Branimira u krilo Rima otvorio prostor Bugarima, da bi na kraju kreirao naciju Serva – Serba, koja se prirodno širila u širokom antičkom lovištu na robove. Poučeni takvim porastom srpske populacije, naši zapadni susjedi odabrali su srodan naziv Sclava – Slovenaca. Družine bez identiteta i obitelji, koje nisu pripadale nikuda, kao i nacionalno i plemenski neopredijeljeni tog vremena, prilazili su Srbima i/ili Slovencima. Sclavenci su se oblikovali kao interesna skupina. Otimali su talijansko, čak i prema Trstu, danas nadiru u Savudrijskoj vali, a sutra će svojatati cijelu Istru i Kvarner. Nedostaje nekakav oblik slovenskog svetosavlja, ali su već vidljive odgovarajuće promjene u slovenskoj “katoličkoj” konfesiji. Ime Rastko u Sloveniji je često. Kao i mnogim drugim europskim narodima bez antičkog korijenja, Slovencima paše da se narodi naguravaju u okvirima Staljinove državotvornosti, a to Hrvati ne smiju dopustiti. To je posve nedopustivo i na razini Zapadne civilizacije.

Spas je povratak Branimiru

Na što će sličiti buduća “hrvatska” država i ova Lijepa naša nakon što u našu povijest uđu svi ti nikakvi predsjednici, svi ti jalovi premijeri, bezvezni ministri, Jandrokovići i Jovići, svi ti generali desetari, i svi ti iskvareni društveni arbitri nečega i ničega? Ovo nije država, nego fukara i vukofukarija na svim razinama. Glavni su Hrvati predatori, od

Tomislavovo Hrvatsko Kraljevstvo i velike pobjede protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim planinama 927.

onih grabežjivaca iz stepe, prije prvog porobljavanja. Use, nase i podase. Stoka! Kao i posljednjih stoljeća, presudno je obnoviti održiv koncept nacije, na neupitnim dražavnopravnim temeljima. Jako je važno odbaciti svaki novi kult ličnosti, bez obzira jeli riječ o Josipu Brozu ili Franji Tuđmanu, pa i kada su u ponudi istinske novovjeke nacionalne veličine i/ili mučenici: Ante Starčević, Stjepan Radić i Ante Pavelić – ustaša protiv prve Jugoslavije. Svaki novi kult ličnosti pridodaje se na planu poništavanja temeljnog bića nacije. Svi ti likovi ne izlaze na razinu svjetske povijesti, pa su na svoj način u funkciji potiskivanja najstarije nacije u Europi.

Za razliku od takvih, bili oni mučenici ili ne, naš kralj Branimir bio je prvi protagonist svog vremena. Odlučivao je o tome koje će rimsko carstvo postati vodeće, pomjerao je granice imperija, odlučivao je o našoj sudbini na razini milenija. Nije branio svoj osobni status kralja u bizantskoj feudalnoj hijerarhiji, nego je učinio osobnu žrtvu i odrekao se bizantske krune da bi Hrvati zadržali svoj dio Jadrana i svoje jadranske otoke. Vrijeme će pokazati da je pogriješio, jer je Bizant odgovorio otvaranjem većeg prostora Bugarima, pa je uskoro Simeon ugrozio i sam Carigrad. Bizant je pokušao uspostaviti ravnotežu kroz kreiranje sclavenske rase, da bi na rubovima imperija na svoje došli i oni koji ništa nemaju – Nemanjići. To je za Hrvate i Bugare proizvelo dalekosežne negativne posljedice. U takvim budalaštinama nazirao se konačni kraj najmoćnije antičke civilizacije. Da Branimir nije prirastao uz feudalno stablo Rima, Crkva u Hrvata ostala bi neovisna o Rimu, pa bi Hrvati nakon dolaska Turaka uživali vjersku toleranciju. Hrvatsko plemstvo u Bosni, uključujući sve veće posjednike, ne bi konvertiralo na islam da sačuva posjede. Isto tako, hrvatska populacija i hrvatska kultura izbjegli bi negativne učinke celibata. Gledano u širini vremena, Branimir je pogriješio, ali je determinirao naše nacionalne i vjerske odrednice. To je fakat i to ne možemo poništiti. I, nije to sve skupa moj nekakav osobni odabir, ili nekakav kapric u odnosu na novovjeke političke nakaze, što mi mnogi predbacuju. Zapitajte se zašto Srbi ne dopuštaju na svojoj nacionalnoj razini bilo kakvo izjednačavanje sa Siledžijom Dušanom i Svjatim Savom. Draža i svi ti Karađorđevići i Obrenovići, kao i Sloba, tvorac Republike Srpske u BiH, svi su oni Druga liga istok. Pokušajte Engleze navesti da temelj njihove nacije postane Winston Churchill, bez obzira koliko je osobno pridonio padu Adolfa Hitlera i nacističke Njemačke.

PETA KOLONA OSPORAVA HRVATSKE KRALJEVE

Krešimir Petković prozvao Dejana Jovića

Nakon što je Dejan Jović kao glavni urednik časopisa Politička misao dao prostor njemačkom politologu i političaru Thomasu Bicklu i njegovom veličanju sporazuma Drnovšek – Račan, ostavku u uredništvu tog časopisa podnio je Krešimir Petković, docent na Fakultetu političkih znanosti. “Pozdravljam pluralizam, slobodu izražavanja različitih političkih stajališta, ali upozoravam i na problem krivotvorina koje dobivaju akademsku legitimaciju i kao takve se reproduciraju u političkim sukobima pa i u različitim pravnima arenama” – izjavio je Petković. Već sam ukazivao na evidentno protuhrvatsko djelovanje Dejana Jovića, koje provodi o našem trošku, kvalitetno uhljebljen na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Jović sustavno potkopava hrvatsku državnopravnu ostavštinu. U posljednje vrijeme negira i pravni značaj Zavnoha, ali ne u smislu redukcije Hrvatske do Une, nego na planu poništavanja bilo kakve pravne osnove za postojanje hrvatske države. Hrvatski kraljevi su izmišljotina, sugerira nam Dejan – u tome smislu dobio je potporu i Tvrtka Jakovine. Siledžija Dušan bio je car, a Tomislav niti kralj. S nestrpljenjem očekujem Jovićevu reinterpretaciju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Zanimljivo, Dejan Jović i Tvrtko Jakovina podržavaju kult Franje Tuđmana i samu ideju da se hrvatska državnost oslanja na Tuđmana. Jer, ako je Tuđman tvorac Hrvatske, onda ona prethodno nije postojala, pa zapravo nema nikakvo državnopravno utemeljenje.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Nemoćna Hrvatska poigrava se s moćnom Rusijom

Objavljeno

- datum

 OPAKA OBAVJEŠTAJNA IGRA AGROKOR     Rusima nije priznat roll up model za kredit od 100 milijuna eura danih u veljači 2017. koji su tada spasili Agrokor. Od izvanredne uprave Agrokora dobili su odbijenicu pod obrazloženjem da to nije u skladu s lex Agrokorom, da bi se isti model ponudio lešinarskim fondovima, koji su otkupljivali dug po diskontu.

Nova strategija izvanredne uprave je likvidacija Agrokora i osnivanje nove kompanije – holdinga u vlasništvu vjerovnika. Posljedica je pad vrijednosti dionica vlasnika. Upitna je konkurentnost novog holdinga, kojim bi upravljali vjerovnici – u tome imaju različite interese. Strategija je usvojena, ali nagodba o visini otpisa nije poznata. Restrukturiranje biznisa kasni – članice koncerna već su izgubile na vrijednosti svojih brandova. Diskriminacijski postupci Vlade RH i izvanredne uprave Agrokora, odnosno Andreja Plenkovića, Martine Dalić i Ante Ramljaka, usmjereni su prema najvećem pojedinačnom vjerovniku Agrokora, ruskom Sberbank, u većinskom vlasništvu uvijek opakog i sveprisutnog Kremlja.

To je nedopustivo poigravanje s moćnom ruskom državom, s nacionalnim interesima Hrvata i Hrvatske, pa i s međunarodnim pravom i načelima pravde. Podsjetimo, ruski Sberbank je kreditirao Agrokor s 8,5 milijardi kuna. Riječ je o čistom kapitalu, bez ikakvog financijskog inženjeringa, i to u vrijeme kada je Agrokoru bilo teško doći do kapitala. Pomalo čudi da su Rusi posudili novac, a da se nisu kvalitetno osigurali. Rusi su držali da je nemoguće da se dogodi ovakva situacija s Agrokorom i da je Agrokor “to big to fail”. Prvo otvoreno izazivanje Rusa je donošenje ovakvog lex Agrokora. Nakon što je lex Agrokor nametnut, na platformi današnje zapadne proturuske politike, na razini Hladnog rata, Rusi nisu pristali na poistovjećivanje s zapadnim lešinarskim hedge fondovima putem roll up kredita. Prema riječima prvog zamjenika Sberbanka, Maksima Poletajeva, Rusi su zahtijevali da se iznos zadnjeg kredita od 100 milijuna eura, plasiranog Agrokoru u veljači 2017. za stabiliziranje poslovanja, prizna po roll up modelu. Dobili su odbijenicu da to nije u skladu s lex Agrokorom. Poslije je izvanredna uprava ponudila takve uvjete svima, uključujući i lešinarske fondove, koji su kupovali dug po diskontu. Zar arogancija i komocija mogu ići toliko daleko da hrvatska država izigrava rusku državu na tako proziran način? Zar zaista netko misli da se Rusi neće osvetiti za klasičnu prijevaru? Ili netko RH namješta za šamar koji neće preživjeti? Varaju se svi oni koji drže da će na ovome prostoru niknuti Zapadna Srbija, Istočna Italija, ili Južna Slovenija, ili sve te tri pretenzije naših predatorskih susjeda, za slučaj da RH bankrotira, ili se reducira u još uže okvire, kroz nekakav najnoviji Avnoj. Nakon svega, Rusi su ponovno poniženi. Naime, uslijedio je šamar Rusima od strane izvanredne uprave Agrokora, koja je protivno svim pravnim normama osporila tražbine Sberbanka u vrijednosti od 8,5 milijardi kuna, sve pod izlikom da su za iste tražbine pokrenuti sudski postupci izvan RH. Znači, osporen je čisti novac koji je jedna financijska institucija posudila drugom privatnom poduzeću. Kako to postavlja izvanredna uprava Agrokora, ispada da ruski Sberbank nije Agrokoru posudio novac. To su nedopustive pravno – financijske akrobacije, koje će RH skupo platiti.

Šutnja je rolling up      

Zanimljivo je kako u mainstream medijima ne postoji kritički osvrt na procese koje vodi izvanredna uprava Agrokora. Prestalo je i prenošenje zanimljivih informacija koje objavljuju Ivica Todorić i njegov tim na Todorićevom blogu. Zavladala je ona ista šutnja, kakvu smo imali glede Agrokora u prethodnim godinama i prethodnim desetljećima. Šutnja političkih, medijskih, gospodarstvenih i akademskih elita. Šutnja onih elita koje su dovele Agrokor u ovo stanje. Posljedica je to i prikrivenog financijskog interesa glavnih medija, jer je Agrokor ostao dužan mnogim medijskim kućama, pa su zasigurno pred nagodbu mediji ucjenjeni da podrže rad izvanredne uprave i Vlade RH, a zauzvrat će namiriti svoja potraživanja prema Agrokoru. Tu je i onaj razotkriveni financijski lobi, upravo onaj koji stoji iza lex Agrokora i roll up kredita. Kako vrijeme prolazi, postaje razvidno da je lex Agrokor pisan za financijske centre moći, a ne za domaće dobavljače i naše gospodarstvo u cjelini, kako to Vlada RH želi prikazivati. Involvirani su i oni naši financijski i/ili gospodarstveni subjekti koji vide svoj interes u preuzimanju tvrtki iz koncerna Agrokor.

I prije objave roll up kredita upozoravao sam da je taj model duboko protivan i samom lex Agrokoru, da je sam po sebi kriminal. Tim su potezom hedge fondovi i financijske institucije, na čelu s Knighthead Capitalom, ostvarili enormne zarade, sve na koncernu Agrokor koji je praktično u stečaju, kupujući obveznice po diskontu. Da još bude gore, Knighthead Capital nije financirao Agrokorov dug prije 2017. godine, nije držao dolar duga. A sada se pojavljuje kao glavni imatelj obveznica i kao član privremenog vjerovničkog, a i budućeg stalnog vijeća. Za manje upućene napominjem da su hedge fondovi kupovali Agrokorov dug po diskontu, odnosno nešto što je bilo 100 kuna po nominali, vrijedilo je samo 30 kn, zbog pada cijena obveznica. Kasnije su ti isti putem roll up modela dali 100 kuna novog kredita, a priznaje im se dug po nominali, odnosno 100 kuna za onih ranije plasiranih 30 kuna. Znači, zarada je 70 kuna, bez kamata, čista špekulativna dobit. Besramna pljačka koncerna koji je praktično u stečaju. Da sve bude tragično smiješno, pravni zastupnik Knighthead Capitala na početnim sjednicama privremenog vjerovničkog vijeća je Tin Dolički, upravo onaj koji je sudjelovao u pisanju lex Agrokora. I još se pojavljuje kao Ramljakov pravni savjetnik. Kako netko može biti predstavnik vjerovnika i istovremeno biti pravni savjetnik dužnika? Pojavljivati se pred javnošću kada treba braniti roll up model? Zar to nije sukob interesa? Gdje je Dalija Orešković, koja je radi beznačajne stvari presudila Tomislavu Karamarku, da bi se ispostavilo kako je isti Karamarko u pitanju Ina – MOL bio u pravu. Kao, Ramljak nije dužnosnik! Kako to nije, ako je imenovan od strane Vlade RH? Zašto Dalija Oreškovića nije predložila izmjenu / dopunu Zakona o sprječavanju sukoba interesa? Objavom roll up kredita sve je rečeno. Sasvim je jasno kako su centri moći na čelu s Knightheadom preuzeli kompaniju. Vlada RH nakon toga nema nikakvu kontrolu. Odredbe ugovora da kredit dolazi na naplatu ako se smijeni izvanredni povjerenik šokirale su naciju, ali je i to brzo isprano kroz medije i gurnuto pod tepih. Roll up kredit iznosi 1,06 milijardu eura i ima status najstarije tražbine, što znači da financijeri ne samo da su zaradili na roll up modelu, nego taj kredit ima super seniority status, odnosno status prvenstva naplate. I da po okončanju nagodbe, može doći na naplatu.

EBITDA za 2018.

Svima je jasno da je izvanredna uprava priznala 41,2 milijarde kuna tražbina, a 16,5 milijardi osporila, od toga prema Sberbank 8,5 milijarde, dok je prema revidiranom financijskom izvješću za 2016. godinu imovina koncerna Agrokor iznosila 41,7 milijardi (izrazito smanjenu čudnim postupcima revizora). Ako se navedeni podaci uzmu u obzir, sasvim je jasno da postoji dovoljno imovine kako bi svi vjerovnici naplatili svoja potraživanja, i da bi vlasniku ostalo 0,5 milijardi kuna imovine. Stvarno je nepojmljivo da danas dolaze prijedlozi da većina dobavljača i financijera trebala otpisati i do 70 posto dugova Agrokora. Na temelju čega? Ili je izvanredna uprava krivotvorila brojke kojima sada tereti bivšu upravu? Ako uključimo iznos od 8,5 milijardi kuna Sberbanka, koji je neosnovano osporen, a u ovih 41 milijarde kuna priznatih tražbina su i potraživanja unutar grupacije, što nije stvaran dug, dolazi se do zaključka da je stvaran dug na razini 41 – 42 milijarde kuna. Dodajmo tome, da izvanredna uprava nije ugovorila 1 milijardu eura novog duga koji ima status prvenstva naplate, stvarne tražbine bile bi na razini od oko 38 milijardi kuna. Po projekcijama objavljenim u jednim dnevnim novinama dolazi se do iznosa od 19 milijardi kuna za namirenje vjerovnicima, a kao uporište se uzela EBITDA za 2018. godinu (operativna dobit, bez poreza amortizacije i kamata). Nevjerojatno! Tek je kraj 2017. godine i uopće je teško predvidjeti EBITDA za 2017. godinu (biti će sigurno lošija od 2016. godine), a kamoli za 2018. godinu. Takve projekcije ne znače ništa, jer je gotovo nemoguće u ovome trenutku procijeniti vrijednost Agrokora, nakon svih tih muljaža lex Agrokora i izvanredne uprave Agrokora, a pogotovo ne na osnovi nekakvih budućih projekcija, da bi se ipak na temelju toga predlagali otpisi. U svojim ranijim tekstovima naglasio sam da nije dobro pred samu nagodbu umanjivati vrijednost Agrokora, što se stalno provodi. Time se nekome omogućava da preuzme kompaniju u što boljem stanju, jer će vjerovnici trebati više otpisati. Osim toga, veoma je jasno navedeno kolika je konsolidirana imovina koncerna, a kolike su priznate obveze i koliko ostaje dobavljačima za namirenje imovine. To znači da se niti jedan vjerovnik ne bi trebao odreći niti kune duga, naravno, ako je vjerovati prezentiranim podacima, onima koje su predočili revizori i izvanredna uprava Agrokora. U početku nije bilo za vjerovati Ivici Todoriću, s obzirom na pogreške i možebitna kaznena djela, koje je radio prilikom vođenja koncerna, ali ispada da Agrokoru uopće nisu prijetili znatni financijski potresi, već je kolaps  pokrenut u sprezi domaćih i stranih financijskih centara moći. Svakako je Agrokoru neminovno trebao svježi kapital, ali on bi puno lakše došao prije izbijanja krize Agrokora, nego sada, kada će godinama trajati sudski postupci, a znamo da nitko ne želi uložiti u društvo koje je u sudskim postupcima. Sasvim je sigurno da su nakon lex Agrokora pred Agrokorom i cijelom zemljom još teži dani.

Tajna veza

Ovih dana je osnovana takozvana Udruga dobavljača Agrokora, koja bi se trebala sastojati od najvećih dobavljača Agrokora. Član privremenog vjerovničkog vijeća (a i budućeg) od strane skupine “velikih dobavljača” je Marica Vidaković, prokuristica Kraša, iako je Kraš imao samo 27 milijuna kuna potraživanja prema Agrokoru, a dijelom su Krašu njegova potraživanja namirena (iako je moratorij na sve obveze). Ramljak je savjetovao Kraš prije nego što je postao izvanrednim povjerenikom za Agrokor. Primjerice, Adris grupa ima 1,2 milijarde kuna potraživanja, pa nije postala članom privremenog vjerovničkog vijeća. Tako, od 5 članova privremenog vjerovničkog vijeća, 3 su pod kontrolom Ramljaka: spomenuta Marica Vidaković, kao predstavnik velikih dobavljača, Matija Brlošić, predstavnik malih dobavljača, i Knighthead Capital, predstavnik imatelja obveznica. Još su tu predstavnici neosiguranih vjerovnika, Sberbank, i predstavnik osiguranih vjerovnika, Zagrebačka banka. Nikako nije jasno na koji je način imenovan ovakav sastav privremenog vjerovničkog vijeća, koji je odobrio sporan roll up kredit. Po kojoj matematici, po kojem statusu tražbina? Jer, mali dobavljači imaju jedan glas, koliko i veliki dobavljači, iako im je iznos tražbina nemjerljiv. Tako su izjednačeni Knighthead Capital i Sberbank, iako potonji ima znatno veći iznos kredita i kreditirao je koncern kada je to bilo potrebno.

Ono što je problematično kod vjerovničkog vijeća je netransparentnost, nejasnost u odredbama, i izostanak sudstva u svemu tome. Izvanredni povjerenik utvrđuje broj članova i razvrstava vjerovnike u skupine. Sudstvo je uključeno koliko da sve potvrdi, bez ikakvog suvislog objašnjenja. Također, za potrebe sastavljanja vjerovničkog vijeća vjerovnici će se razvrstati u posebne skupine s obzirom na različiti pravni položaj svake skupine. To je izrazito nejasna odredba i daje sumnjivu arbitrarnost u sastavu vjerovničkog vijeća, koje mora dati suglasnost na konačni nacrt nagodbe (čl. 19. st. 2). U biti, to je uvod u razvrstavanje vjerovnika u one koji imaju jača jamstva i one koji imaju slabija, što opet pogoduje Knightheadu i ostalima koji imaju status najjače tražbine, a ne i najveći iznos. Također, ako neka skupina ne imenuje člana, učinit će to izvanredni povjerenik za nju. Sudstvo to samo potvrđuje (čl. 30. st. 8.).

Neprihvatljiv udar na banke

Udruga dobavljača Agrokora je najavila da je njihov prijedlog da otpis potraživanja dobavljačima roba i usluga bude 15 posto, dobavljačima koji su imali financijske aranžmane 30 posto, a bankama 70 posto. Nevjerojatno je da udruga dobavljača ne govori samo o tome koliko bi se dobavljačima trebalo otpisati, nego i o tome koliko otpisati bankama. Naime, udruga dobavljača ne predstavlja banke, odnosno u njihovom članstvu nema financijskih institucija. Koliko znam, banke predstavlja Hrvatska udruga banaka (HUB). Drugo, i još problematičnije, zašto bi se dobavljačima koji su financirali Agrokor mjenicama bez pokrića i/ili čistim pozajmicama otpisalo 30 posto, dok bi se bankama koje su redovnim kanalima financirale Agrokor otpisalo 70 posto? Napominjem da ovdje objektivno promatram odnose – često sam kritizirao poslovne banke, pogotovo u slučaju Franak, u određivanju kamatnih stopa, vezivanju kunske štednje uz valutnu klauzulu, i tome slično. Naravno da velika krivica leži u regulatoru HNB-u, koji je hajdučiju dopustio, a banke iskorištavaju regulatornu osnovu radi svojih interesa, sasvim legitimno. Ali, ovdje ne vidim nikakvu razliku između srednjih i velikih dobavljača i poslovnih banaka, jer banke su Agrokoru posuđivale novac kako bi isti rješavao obveze prema dobavljačima. Svi su sudjelovali u tome i ne vidim nikakvu potrebu da se postavlja razlika u tretmanu dobavljača u odnosu na tretman poslovnih banaka, kada je otpis u pitanju, pogotovo ako su svim malim dobavljačima riješeni dugovi. Štoviše, sasvim je jasno kako poslovne banke imaju puno jaču pravnu poziciju jer je njihov dug puno bolje osiguran i banke imaju vrijedne kolaterale.          

Budućnost Agrokora nije nikako dobra. Na konsolidiranju poslovanja (smanjenje zaposlenika, smanjenje lokacija, bolje marže) operativno se ne radi jer su trenutačno svi orijentirani na nagodbu, a i ona se gura pod tepih kroz pravu poplavu novih afera i novih promašaja Vlade RH. Moramo biti svjesni činjenice da je Agrokor na sebe preuzimao svu nekonkurentnost hrvatskog gospodarstva, jer nakon procesa nagodbe involvirani dobavljači teško će moći konkurirati stranim dobavljačima. I kada se nagodba završi, u kojem god obliku koncern ostao, i dalje će veliki problem ostati pritisak strane konkurencije u maloprodaji, skupi izvori financiranja i sva sila pravnih procesa, koji će se sigurno dogoditi nakon procesa nagodbe, a koji su i sada u tijeku, a tu su i neriješeni vlasnički odnosi. Bojim se da najteži dani dani za Agrokor i za hrvatsko gospodarstvo tek slijede.

Tvrtko Dolić/croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Herojski čin Slobodana Praljka – Plenković mora podnijeti ostavku

Objavljeno

- datum

 LOCIRATI, IDENTIFICIRATI, UHITITI, TRANSFERIRATI, OSUDITI BEZ DOKAZA    To nije samoubojstvo, nego uznesenje, koje ne vodi u pakao, nego otvara Vrata raja. Zločinački pothvat je srpska i srbijanska agresija, kao i ovakav haaški Tribunal. Sudac Agius, predsjedavajući Žalbenog vijeća, nije izrazio žaljenje zbog Praljkove smrti, nego je sudnicu proglasio “mjestom zločina” i u drugoj prostoriji hladno potvrdio prvostupanjske presude.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem ovakvu presudu” – uzvratio je pravednik i mučenik Praljak na zločinačku presudu i popio otrov. Haaški Tribunal i skoro sva međunarodna sudišta potvrdili su se kao najgora farsa. Zanimljivo, Vesna Pusić ostaje uz svoju tezu o agresiji RH na BiH. Kako spominje Višnja Starešina, Pusić je u svojoj kampanji za tajnicu UN-a priložila svoju knjigu u kojoj agresiju RH potvrđuje. Dakle, imamo u RH osobe koje nisu pripadale Udbi a djeluju protiv interesa nacije. “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo” (AG Matoš)

Nakon što je Origen proveo svoju žrtvu tijela, Tertulijan je mudro uzvratio žrtvom duha. Fašistička sudnica u kojoj je osuđen Slobodan Praljak zaista je bila mjesto zločina, ali mjesto zločina haaških sudaca. Sud nije za vrijeme suđenja osigurao vozilo hitne pomoći! Slobodan Praljak položio je svoj život za Hrvatsku. Ruka mu je zadrhtala dok je ispijao otrov. Teška je to odluka, velika žrtva. Praljak je svojim sokratovskim činom poništio haaško krivotvorenje povijesti. Preokrenuo je naš nacionalni odnos prema rušenju Starog mosta u Mostaru, kojim se prenosila najprije srpska a onda i muslimanska agresija na zapadni Mostar, pretežito naseljen Hrvatima. I Žalbeno vijeće označilo je Stari most kao legitiman vojni cilj. Šestorici Hrvata iz BiH sudilo se za rušenje nekoliko kuća u vrijeme kada su se nad prostorima u kojima su Hrvati činili većinu izredale pravoslavna i muslimanska agresija. Armija BiH široko je išla na Hrvate i hrvatske zemlje, i tako kompenzirala sve što su bosanski muslimani izgubili svojim pasivnim odnosom prema srpskoj i srbijanskoj agresiji. Što smo mogli očekivati nakon što je korumpirani HDZ rasformirao Saborsko povjerenstvo za Agrokor? HDZ je od prvog dana svog osnivanja uronjen u privatizacijsku pljačku i nikome u toj interesnoj skupini ne pada na pamet da se primi dužnosti koju je preuzeo. Vlada je vjerojatno znala kako je Tribunal odlučio, ali nije izvijestila predsjednicu RH, koja je na vijest o Praljkovom samoubojstvu prekinula svoju posjetu Islandu. Dan prije tragičnog cirkusa u Haagu, HDZ je u Saboru pokrenuo raspravu o novom Zakonu o braniteljima. I još je u Šeksovom(?) prijedlogu tog zakona brisana prisutnost četničkih paradržavnih milicija iz BiH. Umjesto da lobira u korist Hrvata iz BiH, time u korist svih Hrvata, Vlada RH gledala je kako dodatno rasteretiti Srbiju, neposredno prije izricanja sramotnog očitovanja Žalbenog vijeća haaškog Tribunala. Vrijeme je da Andrej Plenković podnese neopozivu ostavku. Sam njegov ostanak na vlasti praktično je proglašavanje diktature.

Tko je izručio Slobodana Praljka?

Jeli Vladimir Šeks izmislio termin “udruženog zločinačkog pothvata”, koji je religijska glupost, posve izvan pravne struke. Najprije se konstatira postojanje nekog “udruženog zločinačkog pothvata”, a onda sud ne treba dokazati nečiju pripadnost tom udruživanje, nego optuženi moraju dokazati da nisu pripadnici tog pothvata. Haaški Tribunal potvrdio se kao politički sud, koji ignorira pravo i pravdu. U takvoj klimi trebamo pronaći religiozan izraz i za ono što je Praljak učinio svome fizičkom tijelu. Dakle, nakon uznesenja Slobodana Praljka, ateist Andrej Plenković hladno je izašao pred medije i držao se kao da se nije dogodilo ništa strašno. Kao, on mora biti pripravan i na ono najgore. Analizirao je događaje kao da je slovenski novinar, koji je slučajno navratio u Zagreb. Zar nacija nije ponižena preko svake mjere? Riječ je o sustavnom ubijanju hrvatske nacionalne ideje. Je li Andrej Plenković tjednima ranije saznao za odluku Žalbenog vijeća, pa je odlučio žrtvovati svog glavnog savjetnika Vladimira Šeksa? Koji je pogrešno presložio naše pravosuđe i na razne načine pridonio da haaška trakavica kompromitira Hrvate i Hrvatsku. Ili možda Plenković misli da je dovoljno osnažio da ne mora dijeliti vlast s jednim Šeksom? U svakom slučaju, Plenković uvodi svoju osobnu diktaturu, kako to naglašava Branimir Bunjac. Tome je pridonijela i konačna haaška presuda hrvatskoj Šestorki, Herceg-Bosni i RH, koja može pokrenuti nacionalnu pobunu protiv struktura koje nisu učinile ništa u svim tim nacionalnim arbitražama. Tragedija Slobodana Praljka u određenoj je mjeri pomogla Plenkoviću, jer može okrenuti nezadovoljstvo nacije prema Haagu, Sarajevu i Beogradu. Prema kazivanju kompetentne Višnje Starešine, Beograd je na početku milenija uspio iz svih optužnica izbaciti tvrdnje o agresiji Srbije, dok je administracija RH propustila spriječiti takvu sabotažu, za dvojca Račan – Mesić. Poput dvojice pijanih budala, nabacivali su se s Tuđmanovim transkriptima, prodavali Inu, zaduživali zemlju u gradnji autocesta, izbacivali domoljube iz državne administracije. Slično se nastavilo nakon povratka HDZ-a na vlast, kada se i Ivo Sanader posvetio detuđmanizaciji, a svijet je ulazio u ekonomsku katastrofu.

Tko je ono izručivao Hrvate haaškom Tribunalu? Kao, trebamo Tuđmana, a ono je brzo otišao zbog bolesti. Većini Hrvata Franjo Tuđman podvaljen je kao spretan i pronicljiv Ludlumov lik Jason Bourne, koji uspješno bježi od Udbe, prelazi granice uz pomoć krivotvorene putovnice ili u prtljažniku nekog vozila, i još se vraća ocarinjen. Koji brzo naslućuje gdje leži najbliži samokres, koji nije bio ružan nego je to bio njegov “scary view”. Koji je u Ozni prošao obuku u borilačkim vještinama, i rastura KGB-ovce i svoje oznovce poput Charlize Theron u “Atomic Blonde”. A ono, kada se pojavila mogućnost da Slobi pravi društvo u Haagu, haaškim psima nabacivao je svoje podređene. Naš Profesor bio je onaj tajnoviti pravi autor jedne od dvije krivotvorene Tuđmanove putovnice, koje nisu viđene na graničnim prijelazima, nego su poslužile kao krinka za “progonjenog Tuđmana”, koji je zapravo putovao pod blagoslovom Udbe i s posve regularnom putovnicom, sve u okvirima dalekosežnih velikosrpskih projekata. Tuđman je dvadesetak godina prije osamostaljenja SRH, kao nametnuti glavni jugoslavenski disident, komotno putovao diljem kugle zemaljske, pa je tako 70-ih išao na instrukcije Carlu Bildtu, koji će 90-ih pridonijeti velikosrpskom prekrajanju Jugoslavije. Već 60-ih godina prošlog stoljeća programirane su Republika Srpska u BiH i ovakva lažna Republika Hrvatska. 

Sve bugojanske grupe

Nije baš jasno zašto upravo “udbaški Jutarnji list” ovih dana kompromitira “Kolegu udbaša” Vladimira Šeksa, ali nam svima može biti na korist i na veliko zadovoljstvo da pucaju i te neraskidive udbaške veze. Kod nas su moguće samo takve lustracije. Objavljena udbaško – lopovska saga Šeks – Bagarić razotkrila je nevjerojatne krivotvoriteljske razmjere tranzicije SRH/RH. Bilo kako bilo, olakšanje je da Vladimir Šeks neće obrazlagati ovakav kraj i krah haaškog Tribunala. U svemu što je u ovoj zemlji vezano za naše korumpirano sudstvo, Šeks ima svoje prste, pa i u krivom odnosu RH prema Tribunalu i drugim međunarodnim arbitražama. Šeksovo normiranje RH je takva brljotina da pravniku mozak stane – sve je usklađeno za potreba kriminala. Hrvatskim zemljama ovih dana posebno odzvanja Šeksovo: “Locirati, identificirati, uhititi, transferirati!”

Kada sam jednom prilikom navratio kod svog šogora na Rebru, bio je u velikom poslu. Cijeli kat i cijelu bolnicu uzbunila je briga za jako važnog pacijenta. Medicinske sestre trčale su na sve strane, a najpoznatiji profesori medicine tog vremena okupili su se na hospitalizaciji uvaženog “doktora PS”. Naravno da sam prepoznao zemu i toplo se s pozdravio s “velikim svjetskim medicanarom”, kako je zemo “dokumentacijski” podržao svoj status pacijenta na Rebru. Bio je to glavom i bradom Profesor, najveći krivotvoritelj bivše Jugoslavije, a možda i šire. Podnošljiv cvjetni kukolj u časnoj lozi S, drag čovjek i dobar prijatelj, uvijek spreman na razlamanje kruha. Znao je financirati nogometaške bijele i plave noći. Profesor je na svoj način bio najveći kadrovik SRH/RH, pa i šire. Skoro da nije bilo dužnosnika koji kod njega nije “završio” barem neki tečaj, ako ništa drugo onda neki strani jezik, da se otvori diplomatska karijera. Znate, objektivno gledano, Profesor je pomagao talentiranim i zainteresiranim osobama da uče i da se izgrađuju na nekom poslu koji bi im se svidio, pa se Vladimir Šeks tako razvio u pravog pravnika. Između Kolege i Profesora razvilo se veliko prijateljstvo. Profesor je na svoj način uspostavljao nacionalnu ravnotežu, jer su sa istoka zemlje pristizali “stručnjaci” sa zabačenih učilišta, koji su grabili radna mjesta i stanove, u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima. 

Zanimljivo, Profesor nije bio iz Bugojna, ali ga na neki način dužila i bugojanska policija, jer je imao svoju Bugojansku grupu, odnosno svoju skupinu “trgovačkih putnika” na području Bugojna, koja je plasirala Profesorove diplome i radne kvalifikacije. A zasebnoj “Srpskoj bugojanskoj grupi” pripadao je Aleksandar Vučić. Možda je i Aco Vučić bio Profesorov “stipendist”? U tekstu Željka Petrušića spominje se da Kolega Šeks nije mogao putovati u Njemačku. Stoga je te 1974. sam Profesor otputovao u Njemačku i osobno dostavio krivotvorinu o komunističkom progonu oca Zlatka Bagarića, za potrebe njegovog uspona u hijerarhiji hrvatske emigracije. Hrvatska Šestorka je stradala i zato što su Šeks i ekipa cijelo vrijeme imali druge prioritete i svoje privatne igre, sve na štetu nacije.  

HIBRIDNA NESPOSOBNOST

Zašto Ante Nazor nije znao beknuti?

Zato što Andrej Plenković ne zna voditi hibridni rat protiv hibridnog rata, u kojemu je najvjerojatnije jedan od glavnih protagonista na drugoj strani, onoj koja pokušava razgraditi hrvatsku nacionalnu ideju. Naravno da je Plenković tog jutra izricanja haaške konačne presude hrvatskoj Šestorki iz BiH znao kako će ona glasiti, ali nije s tom informacijom kupio Antu Nazora, da proročki zablista, nego je pustio da se Nazor ispričava kako je više znanstvenik nego prognozer. A isti Nazor uvijek korektno brani stavove Vlade RH. Kod nas je razvijena politička i životna praksa da podatke o događajima koji dolaze dobija samo ona strana koja mrzi sve hrvatsko.

 

PRAVI GLAS

Branimir Bunjac je savjest nacije

U jutro izricanja presude hrvatskoj Šestorki iz BiH i Praljkove žrtve tijela, Branimir Bunjac ukazao je na pokušaj uvođenja diktature od strane Andreja Plenkovića, kojega “smetaju uvrede u Hrvatskom saboru”. Koje li narcisoidnosti! “To je jako važna osoba” – našalio se Bunjac. Spomenuo je i Gordana Jandrokovića, koji postaje sudac, koji će izricati kazne na razini 10 tisuća kuna. Prema izjavi Bunjca, isforsirana je rasprava o novom Zakonu za branitelje, koji je prekrojio doušnik Udbe. Bunjac je za saborskom govornicom rukom podigao Ustav RH i izjavio: “Ovaj ustav donijela je Udba, ali još uvijek važi, i garantira nam slobodu govora i izražavanja. Ako želim hodati na trepavicama, to je moje osobno pravo.” Branko Bačić, predstavnik kluba zastupnika HDZ-a, svejedno je uporno branio ukidanje slobode govora u samom Hrvatskom saboru.

 

 

 

SRBIJA POSJEDUJE KOPIJE NAŠIH OSJETLJIVIH ARHIVA

Kolegu Vladimira Šeksa razotkrio je Beograd

Na izjavu srbijanske premijerke Ane Brnabić početkom kolovoza da ne razumije kako netko može slaviti Oluju, Vladimir Šeks je odgovorio kako su Vučić, Vulin i mali Sloba bili ratni huškači i kolovođe. “Oni bi se trebali ispričati srpskom narodu u Hrvatskoj jer su im oni nanijeli najveće zlo” – izjavio je Šeks. U rujnu je srbijanski predsjednik Aleksanadar Vučić izjavio da prijedlog našeg novog Zakona o braniteljima spominje Srbiju kao agresora i da to otvara Pandorinu kutiju, jer će Srbija odgovoriti s 500 zakona o tome šta je napravljeno Srbima u Jasenovcu ili Oluji. Naglasio je da se u Beogradu priprema Deklaracija o zaštiti Srba, koja će biti u skladu sa svim međunarodnim pravnim normama i neće ugrožavati ničiji teritorijalni integritet ili suverenitet. “Smatra li netko da nije potrebna kada u Hrvatskoj živi 186 tisuća Srba a svega 55 tisuća kaže da govori srpskim jezikom, kada je ćirilica ugrožena i u samoj Srbiji” – izjavio je Aco. Vladimir Šeks burno je reagirao na Vučićeve izjave: “Pa što će nama jedan četnik nešto propisivati?” Sa svojim zaokretom od pomiritelja u prznicu, Šeks je pokrenuo svoj pad. Istina o Šeksu nije procurila iz Hrvatskog državnog arhiva, gdje Šeksa i ekipu najvjerojatnije štiti Dinko Čutura, recenzent knjige Vladimira Šeksa. Udba i dalje kontrolira sav život u RH, i to neće prestati s padom Vladimira Šeksa, niti sa odlaskom tijela Slobodana Praljka.    

Tvrtko Dolić 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno