Connect with us

Tvrtko Dolić

Ministar Marko Pavić uzmiče pred korupcijom

Objavljeno

- datum

 PREVALJIVANJE OBVEZA MIROVINSKIH FONDOVA NA SVE NAS    Dok se svi bavimo zloćudnim tumorima Agrokor, Ina, država, javna poduzeća, civilne udruge, Zagrokor, Šerifaraon i slične komunalne tiranije, nastavlja se još jedna gigantska privatizacijska pljačku, kroz obvezan II. mirovinski stup. Sve su zemlje zamrznule ili nacionalizirale obvezan II. mirovinski stup, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.

Obvezan II. mirovinski stup podržavaju svi njegovi nametnici, pa onda slabo ili krivo informirani osiguranici, dok ga frenetično brane i svi oni koji ovoj zemlji ne žele ništa dobro. Hrvatska je jedina država u kojoj ovi posljednji kontroliraju sve poluge života. Izuzimajući Hrvatsku, sve su zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, ili su provele njegovu sustavnu dekonstrukciju. Osiguranici u tim zemljama ponovno mogu računati na mirovinu, a ekonomski i financijski oporavak otvorio je novu nadu i novi život svima. Obvezni (drugi, privatni) mirovinski fondovi (u bankama i pod upravljanjem banaka) nametnuti su tranzicijskim zemljama od strane svjetskog kapitala, kao njegovi balon – bankomati, koje pune drugi. U promociji ovakvog smrtonosnog obveznog II. mirovinskog stupa prednjače političari poput Miranda Mrsića i Silvana Hrelje, a na razini struke isticali su se Danijel Nestić i Velimir Šonje. Teško je prepoznati tko je među njima (ne)znalica, a tko ubire konkretnu korist. Imamo nevjerojatnu protuhrvatsku zavjeru domaćih nametnika, Svjetske banke, MMF-a, i skoro svih europskih i svjetskih institucija. Zašto je toliko važno baciti na koljena ekonomski malu hrvatsku naciju? Koja je tek privid u uskom procjepu statističke pogreške? Jeli afera Agrokor slučajno izložila fondove obveznog II. mirovinskog stupa, ili je pad Ivice Todorića pokrenut i zbog nove pljačke mirovinskih fondova?

Terminologija i/ili vlasništvo

Naši nametnički sustavi postavljeni su tako da nesmetano financiraju svoju promociju o našem trošku. U kongresnom centru Hotela Lone u Rovinju održan je niz panela “Izazov promjene: novi obzori” – četvrta zajednička konferencija Zagrebačke burze i fondovske industrije. Posebno su predestinirano stršili protestanski “paneli o mirovinskim fondovima u zemljama srednje i istočne Europe”. Kao, nema veze što su sve zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske. U Rovinju je dominirala pogrešna terminologija, cijele teorije postavljene na pogrešne aksiome, da bi promotori obveznog II. mirovinskog stupa farbali rezultate i prognoze, sve u stilu friziranih izvješća Agrokora.

Kako prenosi Jutarnji list, jedan od panelista bio je “Zoran Anušić, viši ekonomist Svjetske banke, svojevrsni otac hrvatske mirovinske reforme”. Znate, na početku se samo 20 posto nekog mirovinskog fonda moglo preusmjeriti u dionice. A onda su 2014. Mirando Mrsić i ekipa na razini udruženog zločinačkog pothvata uveli mirovinski “agresivniji A potportfelj koji će po strukturi imovine većinom biti izložen hrvatskim i stranim dionicama, maksimalno do 55 posto neto imovine pojedinog mirovinskog fonda”. B potportfelj izložen je dionicama maksimalno do 35 posto, dok je određeno da se minimalno 50 posto uloži u niskorizične obveznice. Oni osiguranici kojima je do umirovljenja ostalo 5 godina prebačeni su u najmanje rizični C potportfelj, koji nije izložen riziku dionica. Oni kojima je do umirovljenja preostalo 5-10 godina dobili su mogućnost biranja između potportfelja B i C, dok je one neodlučne Regos automatski prebacio u B portfelj onog mirovinskog fonda u koji su prijavljeni. Član fonda može promijeniti kategoriju fonda jednom u tri godine. Dakle, komunjare su 2014. sve pogoršale u odnosu na loš početni “društveni ugovor”, a ovih dana gigantskog lopovluka padaju prijedlozi da se mirovinski fondovi mogu u cijelosti kanalizirati prema dionicama, pa i prema obveznicama drugih zemalja. Ono: zašto preuzimati obveznice RH, kada druge zemlje nude manje prinose? Preusmjerimo naše novce u financijski krvotok neke druge zemlje! Ili neke strane korporacije. Nije dovoljno da 5 posto iz bruto plaća završi u privatnim fondovima, pod upravom (=vlasništvom) banaka. “Ako smo krizu prošli da nismo zamrzavali ili nacionalizirali drugi stup, nije li sada, kada smo u dobroj fiskalnoj poziciji, vrijeme da se poveća stopa doprinosa za drugi stup” – predlaže nam Anušić, i implicitno podvaljuje frizirane pokazatelje kao istine. Koja dobra fiskalna pozicija? Krizu nismo prošli, nego je stalno produbljavamo. Oporavlja se svjetsko gospodarstvo, pa je prava zagonetka kako naša ekonomija i dalje stagnira, zapravo tone? Sve nacije nalaze načina da se ekonomski i samosvjesno oporave, dok se samo u Hrvatskoj i dalje provodi najgora privatizacijska pljačka. Umjesto zamrzavanja obveznog II. mirovinskog stupa, Anušić i slični likovi predlažu povećavanje obveznog izdvajanja u taj privatni i privatizirani (drugi) stup, na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, koji praktično nosi mirovine, a već zbog ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa država se svake godine zadužuje za novih desetak milijardi kuna, iako je godišnje izdvajanje u obvezan II. mirovinski stup na razini 5,5 milijardi kuna, iz naših plaća.

U Rovinju su isplivale i sve te lingvističke obmane. Primjerice, ZOMO – Zakon o mirovinskom osiguranju, u svome članku 8 ima stavak 9: “Osnovna mirovina je novčano primanje iz mirovinskog osiguranja koje pod određenim uvjetima stječu osiguranici koji su od 1. siječnja 2002. osigurani i u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje”. Kako terminološki razlikovati mirovinu koja je ostvarena samo na temelju solidarnog (državnog) I. mirovinskog stupa? Nikako. Takva je terminološki odstranjena iz naših zakona, da se lingvistički prikrije još jedna privatizacijska pljačka, ona kroz fondove II. mirovinskog stupa. Perfidna predatorska banda time je dobila mogućnost da štiti jednu privatizacijsku pljačku tako što “brani osnovnu mirovinu i zakonske odredbe”. Tko može napasti tako načelno specificiran stav? Slično je učinjeno s pojmom vlasništva. Da vas podsjetim, MOL je posve preuzeo Inu kroz kupnju 25 posto + 1 dionica, ali uz pridodano upravljanje financijama Ine, što je teška veleizdaja i teška korupcija osoba koje su o tome odlučivale. Praktično je cijela Ina otišla u ruke Mađara za relativno bijednih 505 milijuna eura (dvostruko manje od iznosa s kojim su ruske banke financirale Agrokor). Ostale dionice Ine u svome posjedu, MOL je kupio kroz dobit i krađu Ine, kroz prelijevanje unutar financijskog “upravljanja”. Slično se dogodilo s fondovima obveznog II. mirovinskog stupa – osiguranici su formalno vlasnici svoje “štednje”, ali su svoja upravljačka prava prenijeli na banke i fondovske nametnike.

Mudro laganje s faktorom istine

Prisjetimo se žestoke kampanje Jutarnjeg lista i napose Gojka Drljače protiv konverzije kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Drljača je 2. listopada u Jutarnjem listu iznio nekoliko besramnih laži o stanju našeg mirovinskog sustava, koje sebi jedan profesionalan novinar ne bi smio dopustiti: (1) Drljača tvrdi da je mirovinski dodatak 27 posto uveden zato što je I. mirovinski stup bankrotirao. I dodaje da obvezan II. mirovinski stup s time nema veze. (2) Reče kako ukidanje dodatka 27 posto (za one koji primaju mirovinu iz oba stupa) krši princip međugeneracijske solidarnosti. (3) Drljača veli kako je ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama diskriminiranje individualne štednje u obveznom II. mirovinskom stupu. (4) Ponavljanje prve tvrdnje – prema Drljači, mirovinska reforma pokrenuta je jer je bilo očigledno da I. stup nije održiv. (5) Drljača obvezan II. mirovinski stup prepoznaje kao “društveni ugovor”, u kojem se budućim umirovljenicima obećalo da će dobivati novac iz I. stupa plus ušteđena sredstva iz II. stupa uvećana za prinose, a umanjena za naknade mirovinskim fondovima za upravljanje.        

Drljača odmah početno proizvodi terminološku zbrku, jer je zapravo postojao samo jedan (solidaran, državni) Mirovinski fond. (1) Nije mogao bankrotirati, jer se svake godine u njega slijevalo 20 posto iz naših bruto plaća, oko 20 milijarde kuna godišnje. Mirovinske kumulacije bile su izložene privatizacijskoj pljački i kriminalnim radnjama, ali to nije bio povod za reforme, koje su zapravo ozakonile lopovluke. Upravo nakon uvođenja II. mirovinskog stupa, solidarni Mirovinski fond, od tada I. mirovinski stup, ušao je u probleme održivosti mirovina, jer su uplate u taj fond smanjene s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća. Da bi mlađi mirovinski osiguranici “štedjeli” kroz II. stup, uveden je mirovinski dodatak referentno smanjenju I. stupa za četvrtinu, preračunato 27 posto. Krenulo se s dodatkom 4 posto, da bi 2010. narastao na 27 posto, koliko je gornja granica direktnog zakidanja. Cijela reforma zasnivala se na tome da će fondovi II. mirovinskog stupa s pametnim upravljanjem ostvariti visoke prinose, pa će umirovljenici po oba stupa tako namiriti svoju četvrtinu, odnosno preračunato 27 posto na izračun za I. stup, koji se puni smanjeno, s 15 posto iz bruto plaća. (2) Nema ukidanja mirovinskog dodatka 27 posto – takav za one umirovljene po oba stupa nije predviđen. Fondovi II. stupa oslobođeni su obveza prema umirovljenicima u razdoblju 15-20 godina, da bi kumulirali dovoljno da dodatak 27 posto ne vuku iz proračuna nego iz svojih kumulacija. (3) Ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama nije diskriminacija individualne štednje, nego afirmacija takve. Što traži Drljača? Solidarnu uravnilovku, da svi primaju istu mirovinu, neovisno o tome koliko su uplatili u solidarni mirovinski fond. (4) Tko brani umirovljenicima da traže ono što im pripada iz fondova II. mirovinskog stupa? Vlasnici (=menadžment) fondova i svi oni koji kraljevski žive na teret fondova. Očigledno je da prinosi nisu ostvareni, nego je došlo do prekomjerne izloženosti. Banke su imale mogućnost prebacivanja svojih loših portfelja u potportfelje A i B fondova II. mirovinskog stupa. Jesu li mirovinski fondovi pokradeni? Jeli afera Agorkor pridržana toliko da se pokradu mirovinski fondovi?      

Kako razumjeti takvu suludu mirovinsku “reformu” iz 2002. godine, kao i još luđu “podreformu” iz 2014. godine? Pa, prema očekivanjima krupnog kapitala i naših neprijatelja, hrvatski dug rastao je sporo, pa su domaći “neoliberali” (= domaći lopovi) došli na ideju kopirati (tranzicijsku) mirovinsku reformu Chilea: godine 2002. kod nas su tranzicijske komunjare uz veliku pompu aplicirali tu zloćudnu ideju, koju je prvi najavio HDZ. Formiran je obvezan II. mirovinski stup, odvajanjem četvrtine sveukupnih mirovinskih doprinosa (= 5 posto iz bruto plaća) u fondove u vlasništvu banaka. Za isti iznos, odnosno na razini tako stvorene rupe u temeljnom I. mirovinskom fondu, svedenom na 15 posto iz bruto plaća, država se skupo zaduživala kod istih banaka. Date bankama četvrtinu mirovinskih doprinosa i onda za taj iznos uzmete skupe kredite od tih istih banaka, pa ga onda reprogramirate, jer nikakve dugove niste u stanju vratiti, pa tako imamo situaciju da su banke u posljednjih 15 godina jednostavno preuzele naših 86 milijardi kuna, još ništa nisu vratile umirovljenicima, a država je zbog toga dužna (nepotrebno) oko 150 milijardi kuna više. Ne samo da je uvođenje ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa bilo pogrešno, ono je cijelu naciju skoro nepovratno zavilo u dužničko ropstvo. Nemojte previdjeti da je takvo “reformsko” zaduživanje države poslužilo kao opravdanje za privatizaciju Ine. Godinu dana nakon mirovinske “reforme”, vrijednost Ine postavljena je na razini tako proizvedenog duga, a onda je ipak prepuštena Mađarima za četvrtinu tog iznosa. Da bi 2014. uslijedila nova i još opakija prilagodba mirovinskih fondova za veću izloženost tržištu dionica. Lešinarski fondovi i banke dobili su mogućnost da u krizi Agrokora zarade kroz model roll up, ali mirovinskim fondovima nije otvorena takva mogućnost, pa bi trebalo provjeriti suprotno: jeli Knighthead Capital preuzeo neke danas skoro besplatne dionice u posjedu mirovinskih fondova. Jesu li banke preuzele natrag svoje loše portfelje? Koje su banke fondovima prepustile po najvišoj vrijednosti, a danas ih kupuju obezvrijeđene, i još će cijeli taj iznos zaraditi kroz roll up.

Da bi jednu očiglednu privatizacijsku pljačku slavila kao uspješnu reformu, država je umirovljenicima (I. stupa) namirivala uskraćenu četvrtinu mirovina, preračunato 27 posto. Fondovi II. mirovinskog stupa pune se nesmetano (početno! 15 godina početno!), bez ikakvog povrata umirovljenicima ili I. mirovinskom stupu. Godinama smo slušali hvalisanje kako je kroz pametno investiranje fondova II. stupa u njima kumulirano više od 100 milijardi kuna, da će ti fondovi s lakoćom preuzeti svih 27 posto duga I. stupu, odnosno umirovljenicima, a onda se ipak piše o samo 86 direktno uplaćenih milijardi iz naših plaća, o velikoj izloženosti mirovinskih fondova, uključujući aferu Agrokor, o tome kako su ti fondovi ispražnjeni kroz korupcijsko preuzimanje loših portfelja banaka, da bi eksplodirala zastrašujuća vijest: fondovi II. stupa ušli su u probleme već ove godine, jer su se pojavila prijevremena umirovljenja na temelju oba stupa – fondovi nisu u stanju dopuniti mirovine čiji se zbroj mjeri do stotinu tisuća kuna! Fondovi i njihovi plaćenici, “autonomni” ekonomski analitičari i novinari glavnih medija uvjeravaju nas da svi mi trebamo priskočiti u pomoć obveznom II. mirovinskom stupu i nastaviti dopunjavanje mirovina za 27 posto i za one umirovljene po oba stupa, na temelju izračuna za svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća. Sve se protivi postojećim zakonima, pa će to banda jednostavno riješiti izmjenama zakona. Dakle, mirovinski fondovi obveznog II. stupa najvjerojatnije su ispražnjeni, ali nema zime za kraljevski život svih onih koji se bogate na konto tih fondova, jer će svake godine sjesti naših novih 5,5 milijardi kuna (!) iz bruto plaća. Praktično, naši novci njima, a njihove obveze ostaju nama, kako je to bilo svih ovih 15 godina.

Što predlažu Drljača i ekipa?

Jasno je da zbog smanjenja izdvajanja u I. stup s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća, izračun dijela mirovine koji se odnosi na I. stup mora pasti za četvrtinu, preračunato 27 posto, što bi trebao namiriti II. stup. A, ne! Drljača najedanput progovara o obezvrijeđenju “ušteda” u II. stupu. O čemu se tu radi? “Reforma” je uspješna, “štednja” je velika, ali je sve obezvrijeđeno! Kako? Pronevjere, krađe, preuzimanje loših portfelja i sveukupno promašeno investiranje i upravljanje fondovima? Skupe strukture II. stupa i kraljevski život menadžmenta fondova, uključujući kasirane analitičare i kasirane novinare? Što poduzima DORH? Zašto šuti HNB? Drljača predlaže da se “štedišama” II. mirovinskog stupa ponude dvije opcije: (A) Što hitnija isplata dosad ušteđenih sredstava iz 2. stupa na tekuće račune građana i povratak u I. stup. (B) Prestanak uplaćivanja u I. stup i preusmjeravanje svih 20 posto iz bruto plaća u II. mirovinski stup. Provalio je Drljača to svoje “Ili-Ili”, koje bi zaprepastilo i neizlječivo očajnog Sørena Kierkegaarda. Provjerio sam po zagrebačkim bolnicama – nitko tog jutarnjeg jutra nije zvao hitnu. A čovjek zaista ima ozbiljne zdravstvene probleme.

Nemam ništa protiv da se opcija (A) provede, ali nekako nisam siguran da je Drljača shvatio što od njega očekuju vlasnici fondova II. mirovinskog stupa. Problem je i u tome, što će “štediše” I. stupa prihvatiti natrag “štedišu” II. stupa tek nakon što “štediša” II. stupa svoju “štednju” iz II. stupa prenese u I. stup. Glede Drljačine opcije (B), do danas je servirana kao povećanje izdvajanja u II. stup za nekoliko postotaka. Zoran Anušić drži da bi povećanje izdvajanja u II. stup za 0,5 posto iz bruto plaća, povećanje svake godine za 0,5 posto, bilo umjereno. Za 30 godina I. stup prestao bi se puniti. Dakle, obojica predlažu povećanje za svih preostalih 15 posto iz bruto plaća, odnosno da svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća ide bankama i pripadnim nametnicima. Da država iz proračuna u cijelosti namiruje sve mirovine, da se svi mirovinski doprinosi prepuštaju bankama, oko 22 milijarde kuna godišnje! Nevjerojatno je koliko ti ljudi vole banke. Nadajmo se da je ljubav obostrana.

Suprotno trenutnim kampanjama u RH protiv interesa nacije, mišljenja sam da dodatak 27 posto na mirovine trebamo prenijeti na mirovinske fondove, nakon što se I. mirovinski stup vrati na svojih 20 posto iz bruto plaća. Imamo tri opcije za izbjegavanje bankrota: (R) Rumunjski model ukidanja II. mirovinskog stupa kao obveznog, uz smanjivanje izdvajanja na 2,5 posto iz bruto plaće, za one koji to prihvate. Osiguranicima bi pojedinačno bilo prepušteno da se izjasne ostaju li korisnici II. stupa. Banke bi za povratnike u I. stup vratile njihove uplaćene iznose u I. mirovinski stup. (Z) Zamrzavanje obveznog II. mirovinskog stupa. Banka bi preuzela svoj mirovinski fond, uključujući njegove portfelje, a na razini uplaćenih iznosa otvorila novi novčani fond za II. stup, koji bi imao uobičajene prinose, kao štednja u kunama. Banka bi preuzela i sve zaposlenike fonda, koji bi se praktično sveo na bankovni račun. Oni koji su izdvajali u taj fond / račun imali bi pravo odgovarajuće mirovinske naknade, srazmjerno izdvajanju, dok bi se buduća izdvajanja za II. stup vratila u I. stup, a za svakoga osiguranika izračun za dio mirovine iz zamrznutog I. stupa prilagodio bi se visini njegovih uplata u I. stup, kako se to provodi i danas. (D) Potpuna dekonstrukcija obveznog II. mirovinskog stupa, uz potpunu demontažu fondova II. stupa. Banke bi uplaćene iznose vratile u I. stup, a sve mirovine prilagodile izdvajanju 20 posto iz bruto plaća u temeljni solidarni državni Mirovinski fond. Banka bi preuzela sve zaposlenike svog mirovinskog fonda. Osobno bih odabrao varijantu (D).

SVE JE POVEZANO

Kako su Rumunji povećali plaće?

Rumunjska je nova geostrateška istura Europske Unije. Iz te zemlje nam svako malo dolazi neki novi Ex Ponto, optimističniji od Ovidijevog ili Andrićevog. Središnjice niza svjetskih korporacija dobro podnose “izgnanstvo” u Skitiji. Centrala Coca Cole za jugoistok EU stacionirana je u Rumunjskoj. Revizorske kuće sele svoje centrale u Rumunjsku. Ima tu geostrategije, ali i prepoznavanja pameti tamošnje političke elite. Vidite, Rumunjska je povećala plaće za 15 posto. Kako je to moguće? Svaka bi se zemlja tako mogla pokrenuti. U čemu je tajna? Naime, sve je povezano, pa bi referentno (obvezno) usklađivanje mirovina moralo srušiti rumunjski proračun. Ipak, nije se to dogodilo. Objašnjenje je rušenje obveznog II. mirovinskog stupa, ovakvog kakav imamo u Hrvatskoj. Vrag je ta osjetljiva financijska statika. Rušenje II. stupa spasilo je i rumunjske dvore i rumunjska gospodarstva. Rumunji obustavljaju privatni (drugi) mirovinski stup kao obvezan i ograničavaju izdvajanje na 2,5 posto iz bruto plaće. Solidarni državni (prvi) mirovinski stup je učinkovitiji, i ne proizvodi zaduživanje države. Dekonstrukcija rumunjske mirovinske reforme povećala je kreditni rejting Rumunjske, podigla investicijsku klimu, smanjila cijenu kapitala, povećala konkurentnost, i preokrenula sveukupno raspoloženje Rumunja. Kada ćemo konačno u Hrvatskoj dobiti vlast koja je sposobna usklađivati cjelinu sustava, na dobro svih nas, pa i na dobro Europske Unije?

 

LANCI SREĆE NA RAZINI DRŽAVA U TRANZICIJI

Obvezan II. stup besramne pljačke

Kako se dogodio “mirovinski” lov na tranzicijske zemlje? Sve je to krenulo iz Chilea, na kraju Hladnog rata i sinkronog raspada diktatura, od onih svakakvih južnoameričkih do europskih komunističkih. Očekivala se mirovinska reforma u skladu s uljuđenim svjetskim demokracijama: vaše je pravo da sami odlučite hoćete li izdvajati u neku štednju za kasnu životnu dob, odnosno za godine starosti. Nije se to dogodilo, jer je svjetski kapital predatorski ušao u te zemlje, a jedna linija te nove kapitalističke eksploatacije bila je mirovinska reforma kakvu poznajemo – zaseban obvezan privatni mirovinski stup u odnosu na solidarni državni, s fondovima u najjačim bankama, koje tim fondovima upravljaju, pa je banka praktično vlasnik (obveznog!) mirovinskog fonda koji je u njoj formiran. Kako su se mirovine namirivale iz državnog solidarnog (prvog) stupa, države su se zaduživale. Nevjerojatno nepotrebno i nevjerojatno skupo, jer je njihov tranzicijski rejting bio nizak. Dakle, nije se dogodila tranzicija u podnošljivu demokraciju, nego povratak u robovlasničku formaciju, za koju je najgori komunizam daleka sanjana utopija. Razvoj tehnologije sprječava nas da sagledamo takve odnose. Nakon tranzicijske latergije, pojedine nacije dolazile su k sebi, i čupale se iz ralja II. mirovinskog stupa. Sve su “reformirane” zemlje to provele, sve osim Hrvatske, gdje već stotinu godina uzalud čekamo političku elitu koja voli ovu zemlju. Mržnja prema svemu hrvatskom od strane otuđenih struktura ove zemlje, udružena s domaćim i stranim predatorima, ide suprotnim putem: povećavanje izdvajanja za obvezan II. mirovinski stup, koji se i ovako iz naših bruto plaća puni za 5,5 milijardi kuna svake godine. Na konto osiguranika kraljevski živi cijela vojska raznoraznih uhljeba, koji su u stanju požderati cijelu zemlju, što se događa, jer su afere Agrokor i Zagrokor u istom lopovskom klupku.  

       

DODATAK NA DODATAK

Jednosmjerni mirovinski fondovi

Mogu se zvati mirovinskim fondovima samo zato što se pune iz mirovinskih 5 posto, iz bruto plaća. Nema natrag – umirovljenici ne dobijaju ništa, pa su to zapravo fondovi bankara i nametničke elite. Prema “najuspješnijoj reformi od uspostave RH”, 5 posto iz naših bruto plaća, dakle četvrtina sveukupnih mirovinskih doprinosa, preračunato 27 posto uplate u solidarni I. stup, slijeva se već 15 godina u II. mirovinski stup, odnosno u “mirovinske” fondove banaka (u vlasništvu / pod upravom istih banaka). Dugih 15 godina, bez kune povratka umirovljenicima. Umjesto zamrzavanja ili dekonstrukcije promašenog obveznog II. mirovinskog stupa, banda predlaže povećavanje izdvajanja u taj stup, na štetu I. stupa, koji namiruje mirovine. I ne ostaju na tome. Novost je pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da se usprkos jasnoj zakonskoj odredbi, nadopuna mirovina za 27 posto nastavi i za one koji će biti umirovljeni na temelju oba stupa, na temelju sveukupne kumulacije 20 posto. Vlasnici / upravljači fondova II. mirovinskog stupa preko glavnih medija provode snažan pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da država i dalje preuzima obveze II. mirovinskog stupa prema umirovljenicima po oba stupa. Imamo i nezgodu (ili nečiji plan) da se premijer i skoro svi ministri ne snalaze u ekonomiji i u financijama. Marko Pavić je 2014. stažirao u uredu “eurozastupnika i pravnika Andreja Plenkovića”. Drugi mirovinski stup ponekad označavam kao O2B, da naglasim da je obvezan i da su njegovi fondovi u vlasništvu / upravljanju banaka.

 

NIJE PROBLEM DATUM UMIROVLJENJA

Osiguranici II. stupa nemaju pravo na dodatak 27 posto

Smanjeno punjenje solidarnog (prvog) mirovinskog stupa s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća (5 posto prebacuje se u fondove obveznog II. mirovinskog stupa, u bankama i pod kontrolom, praktično vlasništvom tih banaka) kompenzirano je onima koji koriste samo I. mirovinski stup, i to je provedeno kroz dodatak na mirovinu, koji je tijekom prvih 10 godina primjene “reforme”, sukladno zbroju zadiranja u I. stup, narastao od 4 posto na 27 posto (preračunata četvrtina, referentno 5 posto iz bruto plaća) – članak 2. Zakona o dodatku na mirovinu. I sada, nakon svih tih obmana, dolazi prijedlog da dodatak 27 posto dobiju i oni koji će ove i slijedećih godina primati mirovinu iz oba stupa, odnosno na temelju sveukupnih kumulacija I. i II. stupa. To je toliko besramno, da običan porezni obveznik ostaje nijem, pogotovo što se iza svega krije monstruozna ideja da se takva praksa programira do kraja svijeta, i da istovremeno s 5 posto iz bruto plaća punimo otuđene fondove pod upravljanjem(?) banaka, u koje se mogu prevaljivati loši portfelji banaka. To se zove stabilnost bankarskog sustava! Da bi banda monstruznost takve obmane podcrtala s prijedlogom povećavanja izdvajanja u obvezan privatni (drugi) stup, sve na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, onoga koji stvarno namiruje naše mirovine.

Tvrtko Dolić

Komentari

Tvrtko Dolić

Ante Ramljak ostaje neformalni povjerenik za Agrokor

Objavljeno

- datum

 ZAŠTO OSTAVKU NE DAJE MARTINA DALIĆ?    Sve bilo je predstava. Lopovluk se nesmetano nastavlja. Premijer Andrej Plenković jasno je naglasio da će Izvanrednu upravu Agrokora i dalje voditi Ante Ramljak, i nakon njegove neopozive ostavke na dužnost Izvanrednog povjerenika Vlade RH za Agrokor. Nesmjenjivost Ramljaka je programirana – nije imenovan njegov zamjenik.

Kako u nekoliko rečenica prezentirati aferu Agrokor? Pa, Agrokor nije niti započeo restrukturiranje. Posve je očigledno da to vrh RH ne zna provesti. U Vladi RH nema jednog jedinog čovjeka koji zna nešto o ekonomiji ili zdravoj monetarnoj i finacijskoj politici. Imamo grijeh nečinjenja u vrhu RH, uz prepuštanje cijelog prostora domaćim i stranim kriminalcima,  najgorem finacijskom inženjeringu i privatizacijskoj pljačku. Ante Ramljak, Martina Dalić i Andrej Plenković pridržavali su i pridržavaju kaos. Prihodi Agrokora padaju, Agrokor se spušta na slabiju tržišnu poziciju, nije imenovano stalno vjerovničko vijeće, dok su predloženi nacrt nagodbe i razvrstavanje vjerovnika u skupine puni nepravilnosti, i još su posve neusklađeni čak i sa smjerom privatizacijske pljačke kakva se nazire. Ministrica gospodarstva Martina Dalić priznala je pred saborskim Odborom za gospodarstvo da je ona autor lex Agrokora. A onda izjavila kako ne zna što bi mijenjala u tom zakonu. Krcatom nejasnim, protuustavnim i diskriminarajućim odredbama. Na istom ispitivanju bila je šaptačica Anti Ramljaku, do neukusa. Cijelo vrijeme u Javnosti se govori da su vjerovnici nezadovoljni s ostavkom Ante Ramljaka. Naravno da je tako, jer članove privremenog vjerovničkog vijeća imenuje sam Ramljak, dok ih sud samo potvrđuje (čl. 31. st. 2. ZPIUTD). Roll up kreditom nepotrebno se zadužio koncern Agrokor i pogodovao roll up kreditorima (Knighthead CM). Premijer Andrej Plenković mora objasniti zašto je dopustio roll up kredit, koji je omogućio lešinarskim fondovima ostvarivanje ekstra zarade na koncernu u stečaju, kredit koji je zadužio koncern za milijardu eura, a za ulaganje u obrtna sredstva bilo je dovoljno 250 milijuna eura. Činjenica je da se kroz račune za savjetničke usluge iz Agrokora u privatne džepove izvlače milijuni, a nama je ostalo pogađati koliko se novca prelijeva osobno Plenkoviću i kolektivno HDZ-u. Znakovito je da Plenković novi rok za nagodbu Agrokora s njegovim vjerovnicima postavlja i kao granicu za svođenje HDZ-ovih dugova na nulu. Prva zadaća novog izvanrednog povjerenika treba biti pokretanje ništetnosti roll up ugovora i  posljedično roll up kredita. Bez poništavanja roll up ugovora, nagodba će za domaće dobavljače i male dioničare biti pogubna, time i za cjelokupno hrvatsko gospodarstvo.

 

Dakle, to je za ne vjerovati. Ante Ramljak ne odlazi zbog afere Savjetnici, odnosno strvinarske pljačke mrtvaca, nego je prividno jedini problem datum kada se Ramljak odjavio od bivšeg poslodavca Texo Management. Što se veli, umiljato janje dvije majke doji. Sveti Ante istovremeno je prisutan u mnogim poduzećima. Još nevjerojatnije, Ramljak ne odlazi iz Izvanredne uprave Agrokora, koju će neformalno voditi sve dok drukčije ne odluči onaj tko ga stvarno postavio za šefa Agrokora, a ta osoba ili ta moć nije raspjevani Andrej Plenković, koji ne odgovara na jednostavno pitanje Mislava Bage: “Gospodine predsjedniče, da Ramljak nije podnio ostavku, biste li ga Vi smijenili?” Nije to Plenkovićeva govornička sposobnost izbjegavanja neugodnog pitanja, nego nepoštivanje sugovornika i hrvatske Javnosti. Ramljak je taktički pogriješio kada je najavio odgađanje nagodbe s vjerovnicima za srpanj, čime je izgubio mogućnost da se brani kako će njegov odlazak s pozicije povjernika vlade prolongirati nagodbu Agrokora i vjerovnika. Ramljak je razotkrio da brojne tužbe i parnice usporavaju formiranje stalnog vjerovničkog vijeće, a možemo računati i na nutarnje sukobe u zacrtanim skupinama vjerovnika glede odabira predstavnika u stalnom Vjerovničkom vijeću. Ruskom Sberbanku, najvećem vjerovniku, tražbine je osporio Ramljak, dok je Adris grupa osporila tražbine vjerovnika koji sudjeluju u roll up kreditu za dijelove tražbina koji su podmireni tim kreditom. Javnost je zaprepaštena izjavom guvernera HNB-a Borisa Vujčića: “Kada se ništa ne bi naplatilo ne samo od duga Agrokora nego od cijele grupe povezanih poduzeća, hrvatski bankarski sustav bi i dalje imao ono što mi zovemo kapitalnu adekvatnost od 23,6 posto”. Ima se! Moš si mislit! Nakon ostavke Ante Ramljaka naglo su skočile dionice ruskog Sberbank, za 4,5 posto. Kao što će pasti, nakon što postane jasno da Ramljak odlazi iz Agrokora samo formalno, za potrebe novog obmanjivanja već sluđene Javnosti.

Tko će ubirati lemuzinu za Svetog Antu?

Andrej Plenković u svakom slučaju ne odlučuje tko će naslijediti Antu Ramljaka na čelu Agrokora, jer prema ugovoru sklopljenom s Ramljakom, kreditori trebaju potvrditi novog povjerenika za Agrokor. U protivnom, cijeli kredit od 1,06 milijardi eura dolazi na naplatu odjednom. Ramljakova nasljednika moraju potvrditi i financijske institucije uključene u rol up kredit. Plenković glumata suverena, on “može što hoće”, a zapravo poslušno provodi tuđu volju. Božo Petrov traži ostavku Martine Dalić, a jednako se izjasnio i Ivan Sinčić. Zagrebačka burza obustavila je trgovanje dionicama poduzeća iz koncerna Agrokor. Nego, zašto se vjerovnici Agrokora zadovoljno cerekaju? Pa, vjerojatno se dogodio efekt uvećavanja štete, poznat nakon pljačke banke, kada bankar na pljačkaše prevaljuje sve svoje dubioze. Kaže se da je nesretan onaj bankar koji nikada nije opljačkan. Nakon što je koncern Agrokor u posljednjih godinu dana više puta dodatno opljačkan, ipak slijedi stečaj. Krasno je biti povjerenik Vlade RH za bilo što. Nakon što postane vidljiv najgori kriminal, izađete pred kamere, pokajnički kažete da ste pogriješili, i nikome ništa.

 

Nova banda je u samo pola godine pokrala više od onoga što su svi Todorići zamračili ili potrošili u tri desetljeća “samostalne” Hrvatske. Agrokor je već desetljećima prevelik da bi ga se samo tako rušilo. Nisu Andrej Plenković i Martina Dalić pravednici među Hrvatima, nego su rušenje Agrokora proveli kao trenutno jedini mogući oblik nastavka privatizacijske pljačke. Kao što je HDZ ranih 90-ih namjerno pljačkao i uništavao naša poduzeća, čak i zbog toga da ih pojeftini u privatizaciji, tako su Plenković i Dalić u svega godinu dana upropastili naše najzdravije brandove, kojima najvjerojatnije već znaju sretne kupce. Možete li zamisliti da se Andrej Plenković kao šef Vlade RH i prvi operativac ove zemlje gradi kao da o savjetničkim muljažama nije imao pojma. Kao, kradi ti Ramljak za sve nas, uramljuj to pranje novca, pa ako te razotkriju, odlaziš samo ti, slobodan i bogat. Zapravo, odlaziš samo formalno. Mlaka reakcija nekih vjerovnika na aferu Savjetnici, ukazuje na vjerojatnost da se pljačka Agrokora prelijeva u šire ramove, i da se kroz lex Agrokor i sve njegove afere najvjerojatnije namiruju sve strane, da se novac dijeli vertikalno i horizontalno.

Najveći grijeh Ante Ramljaka

Nije to direktno pogodovanje bivšoj firmi, na granici kriminala, nego je to u potpunosti kompromitiran i potpuno pogrešno vođen postupak Ante Ramljaka i Izvanredne uprave, pogotovo u dijelu roll up kredita, koji je također kriminal. Agrokor nije spašen, nego uništen, on je u postupku likvidacije, samo to nitko javno neće reći i to možemo gledati kao dodatni grijeh Ramljaka, Dalić i Plenkovića. Isti nas stalno obmanjuju kako je Agrokor oživio, kako dobro posluje, kako se stabiliziralo stanje, i da su za sve to zaslužni Izvanredna uprava Agrokora i Vlada RH, odnosno donošenje lex Agrokora. Zakonski proglasiti moratorij na sve dospjele obveze, onemogućiti bilo kojeg vjerovnika da pokrene naplatu duga, i u tim uvjetima voditit koncern, to oni zovu uspješno poslovanje. Preuzeti koncern koji ima godišnji prihod 6,5 miljardi eura, i proglasiti moratorij na sve obveze! Naravno da se u takvom slučaju svi pitamo čemu služe više od 140 savjetnika, koje Agrokor plaća pola milijarde kuna. Zar postojeći management Agrokora ipak nije kompetentniji za voditi koncern od Alix Partnersa, Texo Managementa (Ante Ramljak i Tomislav Matić) i Vlade RH. Najveća je glupost reći da je zbog lex Agrokora spašena turistička sezona. Pa zar bi domaći stanovnici i turisti prestali kupovati prehrambene proizvode da je Agrokor zatvorio svoje prodavaonice? Osim što je lex Agrokor izrazito loše napisan zakon, pun nejasnih, protuustavnih i diskriminarajućih odredbi, on je za cilj imao preuzimanje koncerna Agrokor od strane  lešinarskih fondova i određenih domaćih interesnih skupina.

Glavni krimeni

Ante Ramljak, Martina Dalić i njihov pokrovitelj Andrej Plenković proizveli su u postupanju Izvanredne uprave niz katastrofalnih pogrešaka i taj je proces u potpunosti kompromitiran. I to je razlog zašto bi svi oni trebali odstupiti sa svojih dužnosti. Nabrojat ću sve njihove veće krimene. (1) Plaćanje starih potraživanja nakon otvaranja postupanja Izvanredne uprave. Podsjetimo se, donošenjem lex Agrokora proglašen je moratorij na sve dospjele Agrokorove obveze, odnosno 10. travnja 2017. godine je početak Agrokorove apokalipse, Agrokorov sudnji dan. Niti jedan vjerovnik nije mogao pokrenuti ovrhu nakon otvaranja postupka Izvanredne uprave. Usprkos tome, Božji plan je izigran – Ramljak i Izvanredna uprava počeli su plaćati stare dugove i to na potpuno netransparentan način, i mimo svih pozitivnih zakonskih propisa RH. Još uvijek ne znamo kome su sve plaćana stara potraživanja i u kojem iznosu, potraživanja nastala prije 10. travnja 2017. godine. S time se vjerovnike u potpunosti stavlja u neravnopravan položaj. Nekima nije plaćen dug, a nekima je plaćen, u vrijeme kada je proglašen moratorij na sve obveze. Da tragičan cirkus bude potpun, Ramljak nije vjerovnicima osporio tražbine za dijelove tražbina koji su već plaćeni. Da ponovim: takvi su prijavili puni iznos tražbine, neko potraživanje im je već plaćeno, a Ramljak je ipak priznao puni iznos tražbine. Što možemo iz toga iščitati?

 

(2) Na temelju roll up kredita i roll up ugovora godinama će se voditi mnogi sudski sporovi. Ne samo da je određene vjerovnike stavio u neravnopravan položaj, nego je lešinarskim fondovima omogućio ekstra zaradu i potpuno preuzimanje kompanije. Vrlo jednostavno, lešinarski fondovi kupovali su dug po diskontu (nisu bili imatelji obveznica – duga prije  2017.), a onda im se putem roll up modela priznao puni iznos starog duga, odnosno naplatili su puni iznos potraživanja. Osim lešinarskih fondova, u tome su sudjelovale određene poslovne banke i veći domaći dobavljači. Roll up kredit je u potpunosti promijenio strukturu vjerovnika i iznos tražbina prije otvaranja postupka Izvanredne uprave i kasnije, jer je u igru uveo lešinarske fondove. Ne samo da su određeni vjerovnici u potpunosti namirili stari iznos potraživanja, nego su još pri tome zaradili i preuzeli koncern. Osim toga, koncern je zadužen za dodatnu milijuradu eura, iako su mu potrebe bile na razini 200-300 milijuna eura, za ulaganja u obrtna sredstva. Roll up kredit ima status super senioriteta, odnosno on se mora vratiti. Da stvar bude tragičnija, roll up ugovor ima takve odredbe koje taj ugovor stavljaju iznad zakona i ustava RH. Naime, roll up kreditori mogu zatražiti da roll up kredit dođe na naplatu ako dođe do smjene vladinog povjerenika Ramljaka i prekida ugovora s konzultantima Alix Partnersa. Nadalje, Knighthead mora imati posebnu skupinu u nagodbi i člana Vjerovničkog vijeća, i što je najgore, treba dati suglasnost na konačni tekst nagodbe.

 

(3) Razvrstavanje vjerovnika u skupine i proces nagodbe. Tu se također nije ništa napravilo. Vjerovnici su nakaradno razvrstani u skupine, a roll up kreditori imaju dvije skupine. Kolika je vrijednost koncerna i tko će to odrediti? Pa da onda vjerovnici znaju koje vrijednosti ulaze u nagodbu, odnosno koliko trebaju otpisati. Stalno se govori da je vjerovničko vijeće zadovoljno procesom nagodbe, da su isti zadovoljni radom izvanrednog povjerenika Ramljaka. Ali, koje vjerovničko vijeće. Privremeno ili stalno? Jer tu ima velikih razlika. U javnosti se govori o vjerovničkom vijeću i vjerovnicima u smislu kako su zadovoljni s radom Izvanredne uprave. Ali, riječ je o Privremenom vjerovničkom vijeću, koje je imenovao sam Izvanredni povjerenik i gdje su tri člana (od 5) pod njegovom apsolutnom kontrolom. Dok stalno Vjerovničko vijeće, koje ima manjkavosti, ali ima veći legitimitet i mora dati suglasnot na tekst nagodbe, nije niti osnovano, niti će se to dogoditi u dogledno vrijeme. Još uvijek nije jasna ta opijenost Vlade RH da će izbjeći namirivanje Sberbank i drugih ruskih banaka. Ruse uporno ignoriraju, kao da nisu Agrokoru dali 9 milijardi kuna čistog novca. Kako je Izvanredni povjerenik mogao glede otpisa vezati vjerovnike za određene kompanije unutar koncerna Agrokor, a postupak Izvanredne uprave aplicira se na cijeli koncern. Tako bi dobavljači Konzuma morali pristati na veće otpise, a dobavljači PIK Vrbovca ili Zvijezde bi otpisali manje potraživanja. 

 

(4) Agrokor gubi prihode, tržišnu poziciju, restrukturiranje se odgađa, nema investicija, gubi se tržišna utakmica, prihodi padaju. Agrokor se troškovno ne može nositi s konkurencijom. I to je proces koji nije započet s Izvanrednom upravom, koji je uz visoke kamate, financiranje dugotrajne imovine kratkoročnim obvezama, manjak kapitala, glavni krivac zašto je Agrokor kolapsirao. Niti jedan biznis ne može biti profitabilan s kamatama koje je Todorić plaćao, toga su danas svi svjesni. No, to ne izuzima Ivicu Toodrića od krivice za poslovni neuspjeh. Vrlo jednostavno, nije trebao ulaziti u toliku ekspanziju uz tako skupe kredite. Kaufland, Lidl i ostala konkurencija investiraju uz kamatu 1 posto  i minimalno 50 posto vlastitog kapitala. Agrokor je preuzimao na sebe svu nekonkurentnost hrvatskog gospodarstva. Zato većina dobavljača želi ući u Konzum, ali je to promašeno nastojanje, jer će se dugovi opet nagomilati. Cijelo hrvatsko gospodarstvo treba postati konkurentnije, a to je moguće postići jedino ako pojeftini financiranje, odnosno ako se smanje kamatne stope, a kuna devalvira za oko 5 do 10 posto godišnje, tiho, postupno. Naravno da se to neće dogoditi jer su HNB i cijeli naš “stabilni financijski sustav” jedna velika laž, pa će RH svako malo imati novi Agrokor. Lex Agrokor sve više se potvrđuje kao udruženi zločinački pothvat.  

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Roll up nagodba ruši Agrokor i hrvatsko gospodarstvo

Objavljeno

- datum

  SAVJETNICI SAVJETNIKA MJESEČNO NAPLATE MILIJUN KUNA    Osim nekoliko neovisnih ekonomskih analitičara (Fižulić, Bošković i Grubišić), nitko objektivno a kamoli kritički nije propitkivao rad Izvanredne uprave Agrokora i sve posljedice, koje mogu biti pogubne po hrvatsko gospodarstvo, koje ionako jedva da postoji. Novi odnos medija i sveukupne Javnosti prema lex Agrokoru kao besramnoj privatizacijskoj pljački promijenila je vijest da ekipa pljačka mrtvaca i to pere preko konzultantskih tvrtki koje broje jednog do dva zaposlenika.

Ukratko

Izvanredna uprava poduzima sve kako bi o nagodbi odlučivalo privremeno vjerovničko vijeće, koje nema nikakav legitimitet. Izvanredni povjerenik podijelio je vjerovnike u 5 skupina, od čega 2 skupine (2 člana) pripadaju roll up kreditorima. Razvrstavanje vjerovnika u skupine temelji se na uzvodnim jamstvima (3 člana) koja su bila temelj predloženog starog nacrta nagodbe i koja su sada osporena od strane trgovačkog suda. Druga skupina vjerovnika (Knighthead) postoji iako su im potraživanja osporena, i po lex Agrokoru takvi ne mogu niti imenovati predstavnika, jer im je iznos utvrđenih tražbina nula. Kako je sud dopustio imenovanje skupine vjerovnika kojima su tražbine osporene? I, ti vjerovnici ne mogu imenovati svog predstavnika! Adris grupa i Alca osporavaju tražbine po modelu roll up kroz naglašavanje posve jasne činjenice: Kako netko tko nema tražbine (stara potraživanja pretvorena u nova, i dio duga je već isplaćen) može imati pravo glasa u vjerovničkom vijeću i odlučivati o nagodbi? Izvanredna uprava sa svojim postupcima zanemaruje manjinske dioničare, kao da nisu vlasnici 40 posto Agrokora i kao da ih nema više od 15.000 (uglavnom domaći poduzetnici). Sve suprotno od rješenja za talijanski Parmalat, koje je bilo okvir za donošenja lex Agrokora. Obrazloženje Vlade RH prilikom donošenja lex Agrokora bilo je da bi nekontrolirani kolaps Agrokora prouzročio lančanu reakciju kakva može ugroziti cijeli gospodarski sustav RH. Potezi Izvanredne uprave Agrokora i Vlade RH poslije donošenja lex Agrokora daleko su od zaštite dobavljača i hrvatskog gospodarstva. U praksi se provelo suprotno – pogodovanje lešinarskim fondovima (roll up) i savjetnicima (njih 141), koje je Agrokor angažirao i koje na kraju plaćaju vjerovnici. Tvrtka Texo Management, u kojoj je bio zaposlenik i Ante Ramljak, prije imenovanja na poziciju Vladinog povjerenika za Agrokor, sklopila je s firmom AlixPartners, kao savjetnikom za restrukturiranje Agrokora, ugovor na temelju kojega za svoje “savjetovanje savjetnika” tjedno naplaćuje oko 250 tisuća kuna, odnosno oko milijun kuna mjesečno. Što onda radi izvanredna uprava, management i pravna služba Agrokora? Potpredsjednica vlade Martina Dalić lukavo ubacuje građevinski termin podizvođača radova, da običnom pranju novca i privatizacijskoj pljački pridoda štih proizvodnje. Andrej Plenković, Martina Dalić i Ante Ramljak i cijela ta opaka ekipa otvoreno pljuju naciji u lice, i tu ništa ne možemo promijeniti, jer i ako odu, odgovarajući protuhrvatski centri moći ponovno će instalirati svoje namjesnike.

Prazna skupina je svjetska i kozmička crna rupa 

Zašto je tome tako? Sve razotkriva roll up vjerovničko vijeće Ante Ramljaka, koje bi trebalo brojati 5 članova (od toga 2 roll up kreditori). Glavne ovlasti vjerovničkog vijeća su te što u ime vjerovnika sudjeluje u sastavljanju i pripremi nacrta nagodbe, te daje suglasnost izvanrednom povjereniku na konačni tekst nagodbe. Iako mu je lex Agrokor dopustio da sam određuje broj skupina (bez potvrde vjerovnika), Ramljak je predložio samo 5 skupina, iako je mogao predložiti 9 skupina, koje bi zasigurno pravednije zastupale različite interese vjerovnika. Time se ponovo vraćamo na razloge donošenje lex Agrokora. Ako je to zaštita gospodarstva (dobavljača), kako onda isti zauzimaju jednu i to zadnju E skupinu, odnosno dobavljači (mali i veliki) predstavljaju samo petinu članova vjerovničkog vijeća. Prvu skupinu (A) zauzimaju vjerovnici s razlučnim pravima, tj. osigurani nekretninama, dionicama (financijske institucije i par domaćih gospodarstvenika koji imaju najjača osiguranja). Drugu skupinu (B) predstavljaju imatelji obveznica (Knighthead) iako su im tražbine osporene (prazna grupa). Treću skupinu (C) predstavljaju vjerovnici čije su tražbine osigurane jamstvima, ali samo za one koji su sudjelovali u roll up kreditu (opet roll up kreditori). Četvrtu skupinu (D) čine oni vjerovnici koji nisu sudjelovali u roll up kreditu (financijske institucije sa slabijim kolateralima). Petu i posljednju (E) skupinu predstavljaju dobavljači i država koji nemaju nikakva osiguranja naplate, a imaju preko 50% utvrđenih tražbina.

Kako je moguće da sud prihvati skupinu (B), odnosno Knighthead, kada je vrijednost njegovih tražbina nula – sve su mu tražbine osporili Adris i Alca. Lex Agrokor je tu sasvim jasan: “O članovima vjerovničkog vijeća izjašnjavaju se samo vjerovnici utvrđenih tražbina (čl. 30. st.1. ZPIUTD). To su one tražbine koje je priznao izvanredni povjerenik a nije osporio nitko od drugih vjerovnika (čl. 33. st.1. ZPIUTD).” Stoga potpuno nevjerojatno zvuči izjava Ante Rmljaka: “Vjerovnici koji će imati pravo birati članove vjerovničkog vijeća su vjerovnici čije su tražbine utvrđene, kao i vjerovnici kojima će osporavanje njihovih tražbina biti otklonjeno.” Naime, sasvim je jasno da to nigdje ne stoji u lex Agrokoru, što je sutkinja Nevenka Siladi Ristić potvrdila. Odredbe lex Agrokora su posve jasne: U roku od pet dana od objave rješenja iz članka 33. stavka 3. spomenutog zakona, izvanredni povjerenik će objavom u Narodnim novinama pozvati vjerovnike, čije su tražbine utvrđene, da u roku od 30 dana obavijeste izvanrednog povjerenika i sud o članovima vjerovničkog vijeća. Znači, da to još jedanput naglasimo, predstavnike vjerovnika mogu imenovati samo oni kojima su tražbine utvrđene. No, o tekstu nagodbe će odlučivati skupina koja nema utvrđene tražbine i koja ne može izabrati svoga predstavnika. Gdje je tu načelo zakonitosti, a kamoli pravde?

 

Kako su se kreirale vjerovničke skupine, ako A-D imaju manje od 50 posto utvrđenih tražbina, a imaju 4 glasa u vjerovničkom vijeću? Kako je kreirana skupina C, za roll-up kreditore po osnovi tražbina izvan modela roll up? Sud je utvrdio 31 milijardu kuna tražbina (bez roll up kreditora i Sberbank). Kako je nutarnji dug involviranih subjekata oko 10 milijardi kuna, dolazimo do toga da je oko 21 milijarda kuna neosporenih tražbina. To znači da vjerovnici u skupinama A-D imaju manje od 50 posto ukupnih tražbina (roll-up kreditorima je tražbina osporena), dok posljednja E skupina (dobavljači) ima preko 50% ukupno utvrđenih tražbina, a samo jednog člana vjerovničkog vijeća. Lex Agrokor dopušta izvanrednom povjerenika imenovanje člana vjerovničkog vijeća, ako ta skupina ne imenuje predstavnika u propisanome roku (čl. 30. st. 8. ZPIUTD). S obzirom da je skupine B prazna, po lex Agrokoru istu može imenovati izvanredni povjerenik. Iako su toj grupi sve tražbine osporene.

Adris grupa traži pošteniju igru

Nadalje, kod razvrstavanje vjerovnika u skupine, presudni faktor postaju roll-up kreditori, koji u pravilu ne bi trebali niti sudjelovati kod razvrstavanje vjerovnika u skupine, jer je to postupak koji je pokrenut nakon otvaranja “rješenja” Izvanredne uprave Agrokora, odnosno rezultat je poteza Izvanredne uprave, a ne poteza “stare” uprave, čime se pogoršava ekonomski položaj postojećih vjerovnika, onih koji su imali potraživanja do postavljanja i otvaranja procedure Izvanredne uprave Agrokora. Adris grupa i Alca su osporili tražbine po osnovi roll up kredita. Zašto? Kao što sam već naglasio, iznos starih potraživanja na dan 10. travnja je roll up kreditorima već podmiren putem roll up ugovora, pa se postavlja legitimno pitanje kako oni na temelju već podmirenih potraživanja mogu sudjelovati u vjerovničkom vijeću i imati pravo glasa prilikom izglasavanja nagodbe? Dakle, dio vjerovnika je već isplaćen, ali će ipak sudjelovati u vjerovničkom vijeću sa stanjem potraživanja na dan 10. travnja, koje ne odgovora stvarnom stanju, jer im je izvanredni povjerenik roll-up kreditom omogućio da ta stara tražbina postane nova sa statusom super-senioriteta. Osim toga, Agrokor je već otkupio oko 260 milijuna eura obveznica po nominalnoj vrijednosti od roll up kreditora i oni su svoje tražbine djelomično naplatili po osnovi starog duga. Isto tako, Adris grupa, osporava potraživanje NY Bank of Mellon – 4,6 milijardi kuna, banke skrbnika za obvezničare, što je vidljivo iz rješenja Trgovačkog suda: “Osporavatelj osporava aktivnu legitimaciju vjerovnika te ističe da skrbnik ne može biti vjerovnik.” Adris grupa osporava tu tražbinu jer su ostali dobavljači morali prijavljivati svoja potraživanja pod punim imenom tvrtke, uz upisivanje adrese tvrtke, dok su se ovdje stvarni vlasnici sakrili iza banke skrbnika. Ovdje će imatelji obveznica koji su kupovali obveznice po niskim diskontima, zahvaljujući modelu roll up isplatiti dug u cijelosti, po nominali, pri tome ostvariti ekstra špekulativnu zaradu i uvećati sve to za kamatu od 4 posto. Također, Adris grupa, osporava ostale tražbine putem modela roll up. Zagrebačkoj banci 2,39 milijardi kuna, a Erste banci 239 milijuna kuna. Kao razlog osporavanja navodi se činjenica da su spomenutim bankama tražbine djelomično podmirene (za Javnost u nepoznatom iznosu). Tragično je da su nekim vjerovnicima tražbine već plaćene, a još tragičnije da su to financijske institucije, i da iste imaju po osnovi već plaćenih tražbina pravo glasa u vjerovničkom vijeću i sudjelovanje u izglasavanju nagodbe.

Pomor manjinskih dioničara poprima razmjere genocida

Imamo katastrofalan tretman Izvanredne uprave Agrokora prema 15 tisuća manjinskih dioničara, koji prema podacima Udruge manjinskih dioničara imaju oko 40 posto vlasništva u kompanijama iz sustava Agrokor listanim na Zagrebačkoj burzi (napominjem da osobno nemam dionice niti Agrokora niti bilo koje druge kompanije, niti sam po bilo kojoj osnovi vezan za Agrokor, prije i poslije otvaranja aplikacija izvanredne uprave). Među njima su i obvezni mirovinski fondovi, koji bi kao i svi manjinski dioničari, po zadnjem nacrtu nagodbe, morali otpisati uloge. Tome su dovedene u pitanje buduće mirovine svih vas. Za Izvanrednu upravu Agrokora, manjinski dioničari kao da niti ne postoje, čak je i izvanredni povjerenik Ante Ramljak izjavljivao da će isti u procesu nagodbe u potpunosti izgubiti svoje udjele. Kod slučaja Parmalat, koji je bio osnova za lex Agrokor, oni su itekako bili pod zaštitom izvanrednog povjerenika. Zašto? Jer se time štiti domaće gospodarstvo, jer među takvima ima puno domaćih gospodarstvenika koji će u svojim bilancama morati otpisati uloge. Vrlo je vjerojatno da će neki manjinski dioničari smanjiti svoje investicije, a neki možda otići u predstečaj / stečaj. Zar smisao lex Agrokora nije zaštita domaćeg gospodarstva? Zar manjinski dioničari nisu u pravilu domaći poduzetnici, pa i privatni fizički investitori, koji će morati otpisati uloge i budući raspoloživi dohodak? Da li je donošenje lex Agrokora bilo na trasi zaštite domaćeg gospodarstva ili prije razvlaštenje svih dioničara koncerna Agrokor?

Prema lex Agrokoru, postupanje Izvanredne uprave Agrokora ne ograničava se samo na dužnika, nego se provodi i nad svim povezanim trgovačkim društvima, neovisno o tome da li nad tim društvima postoji stečajni ili predstečajni razlog. Temeljem odredaba lex Agrokora, povezana i ovisna društva su društva sa sjedištem u RH osnovana sukladno zakonodavstvu RH, u kojima Dužnik drži najmanje 25 posto udjela (čl. 5. st. 2. ZPIUTD). To znači, da iako Agrokor d.d. nema većinsko vlasništvo nad određenim društvom, takvo društvo ipak dolazi pod udar Izvanredne uprave Agrokora, odnosno iz njegove se imovine namiruju vjerovnici koji nisu stvarni vjerovnici tog ovisnog društva. Primjerice, Agrokor u tvrtki Ledo d.d. ima manje od 50 posto vlasništva, a Ledo d.d. je prepušten postupku izvanredne uprave! Kroz lex Agrokor su se u potpunosti razvlastili preostali dioničari (imatelji udjela). Oni nemaju nikakva prava na donošenje odluka (iako po ZTD-u to imaju). Sva prava su otvaranjem postupka Izvanredne uprave Agrokora prenesene na izvanrednog povjerenika. Ali, nisu manjinski dioničari potpisali aktiviranje lex Agrokora, nego Ivica Todorić. Osim toga, roll up kreditom zabranjuje se svim ovisnim društvima Agrokora osporavanje jamstava i odbijene su posebne revizije. Što je neviđeni pravni udar. Jer, ne smije se zabraniti prijavljivanje nezakonitih radnji nekakvim ugovorom. Martina Dalić se često poziva na talijanski Parmalat, no tamo je izvanredni povjerenik dokazao da su banke svjesno pribavljale jamstva, a uprave društva ih davale, iako je jasno kako nisu imali valjanu protučinidbu za izdana jamstva. Odnosno, u talijanskom slučaju je izvanredni povjerenik poduzeo sve kako bi se jamstva osporila, dok je kod nas sve obrnuto – izvanredni povjerenik sve pokušava kako bi jamstva učinio postojećima i legalnim, jer su uzvodna jamstva i temelj predloženog nacrta nagodbe.

Krizu Agrokora kreirala je moćnija banda

Odredbe ZTD-a (čl. 501., st. 1.) sasvim su jasne: “Potakne li vladajuće društvo ovisno društvo, s kojim nema ugovor o vođenju poslova društva, da poduzme pravne poslove ili radnje, odnosno da propusti takve radnje na svoju štetu, a da štetu stvarno ne nadoknadi do kraja poslovne godine niti dadne ovisnome društvu pravni zahtjev da mu se šteta nadoknadi, vladajuće društvo mora ovisnome društvu nadoknaditi svu štetu koja iz toga proizađe. Zahtjev za naknadu štete mogu pojedinačno postaviti i dioničari i članovi društva bez obzira na štetu koja im je prouzročena štetom počinjenom društvu.” Tako je Ledo d.d. dalo jamstvo za Agrokorova zaduženja u ukupnom iznosu od 18,9 milijardi kuna, Jamnica d.d. 27 milijarde kuna, i tome slično, odnosno iste su tvrtke davale nekoliko desetaka puta više od vrijednosti njihove imovine, a kamoli kapitala ili prihoda. Sva ta jamstva su dana bez pristanka skupštine društva i sama društva nisu imali gotovo nikakvu ekonomsku korist od danih jamstava (osim plasmana kroz Konzum), što zaslužuje da se takva jamstva barem minimalno ospore od strane  izvanrednog povjerenika. Svi znamo kako je postupio Ante Ramljak. No ono što nije učinio izvanredni povjerenik, napravio je sud i osporio dana jamstva (Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu – utvrđene i osporene tražbine St-1138/2017-1855 od 15.01.2018), i za sada takva jamstva nisu niti postojeća. Zašto je to bitno? Jer su temelj nacrta nagodbe upravo uzvodna jamstva koja su izvanrednom povjereniku poslužila da sve kompanije prikaže kao insolventne i time bi se prenijela sva imovina i poslovanje u novi holding, dok bi se kapital otpisao. To je temelj starog nacrta nagodbe. Sve to nije spriječilo Antu Ramljaka da podijeli vjerovnike u tri grupe na temelju tih zasada nepostojećih jamstava (skupina B, C i D), što ne odgovora onome što je sud utvrdio. Time je Ramljak direktno pogodovao vjerovnicima koji imaju jamstva (sveukupno 3 glasa u vjerovničkome vijeću), a od toga 2 pripadaju roll up kreditorima. Tako, primjerice, u Ledo d.d. Agrokor drži manje od 50 posto vlasništva, i ako se jamstva dana Agrokoru d.d. proglase nezakonitim (dana bez pristanka skupštine, nema valjane protučinidbe), nema nikakvih razloga da je Ledo d.d. u postupku izvanredne uprave. Postupkom Izvanredne uprave Agrokora, sva imovina je prenesena na istu upravu, i postojeći dioničari su u pravilu razvlašteni.

Pomalo nevjerojatno zvuči podatak da će o tekstu nagodbe odlučivati vjerovnici s oko 31 milijardi kuna utvrđenih tražbina (s među kompanijskim potraživanjima), dok je početni iznos prijavljenih tražbina bio 58 milijardi kuna. Revizori su procijenili imovinu Agrokora na oko 42 milijarde kuna. Ispada da je kapital 11 milijardi kuna. A to znači da niti vjerovnici niti bilo koji dioničari ne bi trebali otpisivati ništa. Lex Agrokor daje mogućnost da privremeno vjerovničko vijeće izglasa konačni tekst nagodbe ako se vjerovničko vijeće ne osnuje (čl. 31. st. 5. i 6. ZPIUTD). Da li će se ići toliko daleko u ovako kompromitiranom postupku, tek je za vidjeti u tjednima koji slijede.

Tvrtko Dolić 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Hrvatska treba postaviti izložbu o logorima smrti u Srbiji

Objavljeno

- datum

 CIJELA SRBIJA BILA JE I OSTALA VELIKI LOGOR ZA NE-SRBE  Nedopustivo je da Njemačka, Italija i Srbija svoju odgovornost za Holokaust prevaljuju na Hrvate i Poljake. Dok Beograd u institucije UN-a usađuje svoju laž o 700 tisuća žrtava ustaškog režima u Jasenovcu, Zagreb smanjuje broj ubijenih Židova u Srbiji na 15 tisuća. Zašto Vlada RH ne organizira svjetske izložbe o srbijanskom pokolju Židova?

Pa i izložbe o beogradskoj segregaciji Židova za vrijeme prve Jugoslavije, kada su provedena konkretna ubojstva i konkretni progoni Židova. Srbi i Srbijanci pokrenuli su ili dali povod za skoro sve ratove u Europi, od stoljeća u kojemu su kreirani, nakon prelaska Branimira unutar rimskog feudalnog stabla. Uvijek bi stradali susjedni narodi, a Srbi su se uspješno prikazivali kao nevine žrtve.

U ovome tekstu napose naglašavam srpske i srbijanske krivotvorine na razini kartografije, kojima prebacuju svoje zločine na Hrvate. Naime, NDH je gubila dijelove Dalmacije i sve zacrtano preko Drine i preko Dunava, ali je geografska i politička karta NDH ostala na maksimalnim pretenzijama, ali za protuhrvatske ciljeve. Tako su Srbi i Srbijanci uspjeli logore smrti u Srbiji pripisati NDH i ustaškom režimu, kako se popularno zvala tek treća razina vlasti u hrvatskim zemljama. Ako se Srbija zaobilazi na viktimološkoj razini zato što je bila okupirana od ustaša (laž), onda pogotovo trebamo zaobići NDH, koja je bila peterostruko okupirana: njemački nacisti, talijanski fašisti, srpski i srbijanski četnici, orjunaši i sovjetska agentura.

Pravorijek Igora Vukića

Beograd ponovo gura mit o Jasenovcu da se ne bi govorilo o Srebrenici, Vukovaru, Prijedoru ili Škabrnji – izjavio je u Bujici na Z1 Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Razotkrio je Ivicu Dačića, Malog Slobu, a napose njegove laži izrečene u New Yorku. Još živući stariji Vukići iste loze svjedoče da Jasenovac nije bio logor smrti, i da su u njemu kao djeca Kozare i Podkozarja, srpske nacionalnosti, dobili svu potrebitu medicinsku i drugu njegu. Igor Vukić traži od hrvatske diplomacije i hrvatskih političara da se “manje bave pisanjem prosvjednih nota, a više promoviranjem istine, neovisnih istraživanja i znanstveno utemeljenih činjenica”. Jasenovac je bio jugoslavenski determiniran, na polovici pruge od Zagreba do Beograda, gdje ga zacrtao Edmund Glaise-Horstenau, u vrijeme kada je taj austrijski osobenjak pokušavao obnoviti Jugoslaviju. Na istom mjestu funkcionirao je i partizanski i komunistički logor smrti, formiran uglavnom za Hrvate. “U New Yorku je Dačić trebao objaviti dopis SS-ovca dr. Haralda Turnera, šefa odgovarajuće civilne administracije Srbije, koji je u dopisu svome šefu Himmleru u kolovozu 1942. napisao da je Beograd prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koje su riješile židovsko pitanje” – ponovno je naglasio u Večernjaku od nedjelje Davor Ivanković. Napominjem da je tada Jasenovac tek pušten u pogon, zajedno sa svojim proizvodnim manufakturama, nakon gradnje nasipa uz Savu, u proljeće 1942. “Da su Vučić i Dačić u New Yorku organizirali izložbu o pogromu Židova u Srbiji, a ne u NDH, to bi imalo smisla” – kaže Ivanković.  U Večernjaku se na istu temu oglasio i Marinko Jurasić. Podsjeća nas na monstruoznu izjavu Miljenka Jergovića: “U nacističkim logorima ljudi su ubijani birokratski i industrijski, a ustaše su ubijali svojim rukama – strasno”. Eto, samo su strastveni Hrvati ostavljali svoj dom i odlazili u ilegalu, protiv jugoslavenskog terora. “Taj emotivni i neorganizovani pristup jedan je od razloga što nisu uspjeli ostvariti svoj cilj istrebljena Srba u svojoj državi” – pojio je Dačić. A ono, Srbi uopće nisu bili obuhvaćeni Hitlerovim rasnim zakonima. “Vučić, Dačić, Nikolić i Šešelj tako su strasno podržavali velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića, a danas se pretvaraju u umilne svjetske viktimologe” – upozorava Jurasić. I Ivanković i Jurasić kažu poneku pametnu, u prilično skučenom novinarskom prostoru, ali nekako imam dojam da Vukić pogađa u sridu.

Glavne obmane          

(1) Prva podlost u srpskoj i srbijanskoj igri brojkama nikada nije prezentirana hrvatskoj Javnosti. Naime, broj Srba stradalih u JNA izražava se u milijunima već i zbog toga što je broj Židova na prostoru NDH na desetcima tisuća, pa je onda nekakav milijunski zločin ustaškog režima više srbomor nego holokaust. Nema veze niti to što Srbi nisu bili obuhvaćeni rasnim zakonima. Obrazac je isti: Srbi su žrtve Simeona, žrtve Turaka, svih tih balkanskih ratova, Velikog rata, Drugog svjetskog, na kraju i obrambenog Domovinskog rata, u kojemu Srbi i Srbijanci ne mogu izbjeći kvalifikaciju agresora – pobijena su i/ili spaljena hrvatska i muslimanska sela, prognano hrvatsko i muslimansko stanovništvo, razoreni su cijeli gradovi. Sve te ratove Srbi su pokrenuli ili su za njih dali povod, a danas se prezentiraju kao mirotvorci i nevine žrtve. Nisu se Srbi 1389. borili na Kosovu polju protiv Turaka, nego pod zastavom Turaka i protiv hrvatskog katoličkog kraljevstva. Lazar Hrebljanović morao se pojaviti na Kosovu polju u okvirima feudalnog prava i feudalnih obveza, kao vazal bosanskog i hrvatskog kralja Tvrtka Kotromanića, koji se u Mileševu krunio i za kralja Hrebljanovićima.

(2) Granice država značajno su se mijenjale tijekom Drugog svjetskog rata. NDH je uz Jadran naprosto pulzirala, sukladno širenju i padu Italije, sukladno ambicijama Hitlerovog osobnog izaslanika Edmunda Glaise-Horstenaua da obnovi Jugoslaviju, pa je tako pulzirala i Srbija. Što se ono veli, sve je bilo prolazno, pa je Poljska nakon Drugog svjetskog rata pomjerena za oko stotinu kilometara na zapad – Auschwitz zbog toga mnogi vode kao poljski logor smrti. NDH se u skoro svim geografskim i političkim kartama pojavljuje s istim granicama, uz naglašavanje distrikta Vuke, koji se upisivao prošireno, sve do Beograda, u skladu s ambicijama Ustaškog pokreta da oslobodi Zemun. Zašto je to tako? Pa, NDH je smišljeno razvučena na Srbiju na tragu viktimološkog obmanjivanja za potrebe prikrivanja pokolja Židova od strane Srbijanaca. Na temelju lažne kartografije, srbijanski logori smrti pripisani su NDH, pa se otišlo korak dalje: oko 10 tisuća Židova pobijenih u samom Beogradu za travanjskog rata i nakon njega, pripisani su u žrtve ustaškog režima. I dodani na četnički popis žrtava Jasenovca.

(3) Hitlerovi rasni zakoni nisu obuhvaćali Srbe. Naprotiv, Austrijanac Glaise-Horstenau cijenio je Srbe i prezirao Hrvate, bilo to Hrvatima pravo ili ne. Nisu stradali Srbi, nego Hrvati, kako u Srbiji, tako i na teritoriju NDH, koji je bio peterostruko okupiran: njemački nacisti, talijanski fašisti, srpski i srbijanski četnici, orjunaši i sovjetska agentura.

(4) U svezi intervencije Igora Vukića spomenute u (1), potrebito je naglasiti da nam veliku štetu čine podmetanja stranih namjesnika. Reakcija vrha RH je da nakon svega predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poziva Aleksandra Vučića u posjetu RH, pa premijer Andrej Plenković ostaje domoljubno pošteđen, jer taj poziv mora pozdraviti. Nije to nikakav sukob dva brda. Moralo je to ići tim redom, jer je Vučić predsjednik u Srbiji, a svi znamo da je svejedno što o tome osobno misle predsjednica Kolinda ili premijer Plenković, koji moraju izvršavati naloge svjetskih centara moći, istih onih koji daju zaštitu krivotvorinama poput srbijanske posljednje u prostorijama UN-a u New Yorku. Marinko Jurasić napominje da je Srbin i Srbijanac Vuk Jeremić u sjedištu UN-a organizirao proslavu pravoslavne Nove godine uz taktove Marša na Drinu, koji su puštani i kao poticaj srpskim i srbijanskim silovateljima, za vrijeme agresije na RH i BiH.           

Fenomen Holokausta

“Mi nismo kao oni” – tako glasi odgovor uškopljene Vlade RH na krivotvoriteljsku srbijansku izložbu o Holokaustu, priređenu 27 siječnja ove 2018. u prostorijama UN-a u New Yorku, koja u međunarodne institucije i svjetsku povijest ponovno usađuje laž o 700 tisuća žrtava ustaškog režima samo u Jasenovcu. Zbog takvog odnosa prema stranim krivotvorinama, imamo slovensku ugrozu u Savudrijskoj vali. Hrvati su tako postali krivotvoritelji suprotnog predznaka – broj ubijenih Židova od strane Srba i srbijanskog fašističkog režima Hrvati “korektno” svode na 15 tisuća. Eto, nađe se i Hrvata koji misle da je Srbija mala ako je pobila malo Židova. I Beograd i Zagreb, kao i većina pripadnih “povjesničara”, ignoriraju neoborivu činjenicu da je na prostoru prve Jugoslavije najviše Židova pobijeno u Srbiji. Nije to posljedica srbijanske i svetosavske sklonosti agresiji i zatiranju drugoga i drukčijeg, koliko rezultat tragičnog progona Židova iz Njemačke. Bugarsko i tursko zatvaranje njemačkog iseljavanja Židova u Palestinu dovelo je do velike koncentracije prognanih Židova u Srbiji, koja je imala čak 10 sabirni logora, od kojih su tri bili logori smrti. Mladi i radno sposobni Židovi vraćeni su u radne logore Njemačke, pa i u proizvodne manufakture Jasenovca, dok su stariji, nemoćni i bolesni Židovi ostavljeni da umru u logorima Srbije. Pa ipak, odgovornost za Holokaust ne može se prevaliti niti na Srbe i Srbijance. Naime, većinu Židova u Srbiji nisu pobili Srbi i/ili Srbijanci, nego glad i smrtonosne epidemije tog vremena, koje su zahvaćale i partizanske i četničke formacije. 

Za Holokaust su prije svih odgovorni Nijemci, odnosno njemački nacisti, ali niti oni nisu izumili progon Židova, da se tako izrazim. Od židovskog sužanjstva u Babilonu do rimskog razaranja Jeruzalema i protjerivanja Judejaca iz Judeje, pa sve do njemačkog nacističkog pohoda na imovinu Židova, mržnja prema Židovima bila je sredstvo ekonomske prevlasti i političke i vjerske dominacije. Zlato španjolskih konkvistadora protjeralo je Sefarde iz Španjolske. Iako to Židovi zanemaruju, Holokaust je najprije pokrenut u Sovjetskom Savezu, gdje su Židovi stradali kao klasni neprijatelj. Nakon toga u prvoj Jugoslaviji, u kojoj su Srbi uspostavljali dominaciju u financijama. U prvoj je Jugoslaviji velikosrpska oligarhija zakonski uokvirila segregaciju prema Židovima, pa i konkretne progone Židova, otvarajući put nekakvom srpskom kapitalu u okupiranim zemljama. U Zagreb su sinkrono stigli izbjegli Židovi i srpski kapital. To je ono nikad dovoljno razjašnjeno vrijeme kada se brojni Židovi priključuju Ustaškom pokretu, koje otvara prijepor izvornog karaktera te borbe protiv srpske dominacije, odnosno velikosrpske tiranije. Velikosrpsko ubijanje Židova pokrenuto je mjesecima prije njemačkog vojnog napada na Jugoslaviju, prije raspada pakta Berlina i Beograda. Pa ipak, najveći broj Židova u Srbiji stradao je od gladi i bolesti, što vrijedi i za susjednu NDH, što vrijedi i za Mađarsku i Poljsku.

U Srbiji progon “jevreja i ćifuta” ima svoju dugu povijest. NDH nije imala nikakve svoje razloge za progon Židova, jer su i Židovi bili izloženi snažnoj diskriminaciji u prvoj Jugoslaviji, napose kada je srpski kapital odlučio nastupiti u Zagrebu bez židovske konkurencije. Mnogi Židovi pridružili su se Ustaškom pokretu. Mnogi Židovi ušli su u strukture NDH. Nitko u NDH nije odvodio Srbe u logore, osim kada su bili pripadnici zarobljenih četničkih i/ili partizanskih formacija. U Jasenovac su prebacivani i kriminalci srspke nacionalnosti, kao i oni hrvatske nacionalnosti. Promašeno je srpsko i srbijansko pozivanje na Franju Tuđmana, u smislu da trebamo prihvatiti Tuđmanovu procjenu o 60 do 70 tisuća ubijenih u Jasenovcu, kao nekakav minimum za početno razumijevanje između Hrvata i Srba, odnosno Hrvata u odnosu na Srbe. Mišljenja sam da su i Tuđmanu podvaljene krivotvorene geografske i političke karte NDH, kao druge velikosrpske krivotvorine. Židovi ubijeni u Beogradu nikako se ne mogu pripisati Jasenovcu. Čak i ako to dopustimo, ne mogu se ubrojiti u žrtve Hrvata.    

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno