Connect with us

Tvrtko Dolić

Ministar Marko Pavić uzmiče pred korupcijom

Objavljeno

- datum

 PREVALJIVANJE OBVEZA MIROVINSKIH FONDOVA NA SVE NAS    Dok se svi bavimo zloćudnim tumorima Agrokor, Ina, država, javna poduzeća, civilne udruge, Zagrokor, Šerifaraon i slične komunalne tiranije, nastavlja se još jedna gigantska privatizacijska pljačku, kroz obvezan II. mirovinski stup. Sve su zemlje zamrznule ili nacionalizirale obvezan II. mirovinski stup, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.

Obvezan II. mirovinski stup podržavaju svi njegovi nametnici, pa onda slabo ili krivo informirani osiguranici, dok ga frenetično brane i svi oni koji ovoj zemlji ne žele ništa dobro. Hrvatska je jedina država u kojoj ovi posljednji kontroliraju sve poluge života. Izuzimajući Hrvatsku, sve su zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, ili su provele njegovu sustavnu dekonstrukciju. Osiguranici u tim zemljama ponovno mogu računati na mirovinu, a ekonomski i financijski oporavak otvorio je novu nadu i novi život svima. Obvezni (drugi, privatni) mirovinski fondovi (u bankama i pod upravljanjem banaka) nametnuti su tranzicijskim zemljama od strane svjetskog kapitala, kao njegovi balon – bankomati, koje pune drugi. U promociji ovakvog smrtonosnog obveznog II. mirovinskog stupa prednjače političari poput Miranda Mrsića i Silvana Hrelje, a na razini struke isticali su se Danijel Nestić i Velimir Šonje. Teško je prepoznati tko je među njima (ne)znalica, a tko ubire konkretnu korist. Imamo nevjerojatnu protuhrvatsku zavjeru domaćih nametnika, Svjetske banke, MMF-a, i skoro svih europskih i svjetskih institucija. Zašto je toliko važno baciti na koljena ekonomski malu hrvatsku naciju? Koja je tek privid u uskom procjepu statističke pogreške? Jeli afera Agrokor slučajno izložila fondove obveznog II. mirovinskog stupa, ili je pad Ivice Todorića pokrenut i zbog nove pljačke mirovinskih fondova?

Terminologija i/ili vlasništvo

Naši nametnički sustavi postavljeni su tako da nesmetano financiraju svoju promociju o našem trošku. U kongresnom centru Hotela Lone u Rovinju održan je niz panela “Izazov promjene: novi obzori” – četvrta zajednička konferencija Zagrebačke burze i fondovske industrije. Posebno su predestinirano stršili protestanski “paneli o mirovinskim fondovima u zemljama srednje i istočne Europe”. Kao, nema veze što su sve zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske. U Rovinju je dominirala pogrešna terminologija, cijele teorije postavljene na pogrešne aksiome, da bi promotori obveznog II. mirovinskog stupa farbali rezultate i prognoze, sve u stilu friziranih izvješća Agrokora.

Kako prenosi Jutarnji list, jedan od panelista bio je “Zoran Anušić, viši ekonomist Svjetske banke, svojevrsni otac hrvatske mirovinske reforme”. Znate, na početku se samo 20 posto nekog mirovinskog fonda moglo preusmjeriti u dionice. A onda su 2014. Mirando Mrsić i ekipa na razini udruženog zločinačkog pothvata uveli mirovinski “agresivniji A potportfelj koji će po strukturi imovine većinom biti izložen hrvatskim i stranim dionicama, maksimalno do 55 posto neto imovine pojedinog mirovinskog fonda”. B potportfelj izložen je dionicama maksimalno do 35 posto, dok je određeno da se minimalno 50 posto uloži u niskorizične obveznice. Oni osiguranici kojima je do umirovljenja ostalo 5 godina prebačeni su u najmanje rizični C potportfelj, koji nije izložen riziku dionica. Oni kojima je do umirovljenja preostalo 5-10 godina dobili su mogućnost biranja između potportfelja B i C, dok je one neodlučne Regos automatski prebacio u B portfelj onog mirovinskog fonda u koji su prijavljeni. Član fonda može promijeniti kategoriju fonda jednom u tri godine. Dakle, komunjare su 2014. sve pogoršale u odnosu na loš početni “društveni ugovor”, a ovih dana gigantskog lopovluka padaju prijedlozi da se mirovinski fondovi mogu u cijelosti kanalizirati prema dionicama, pa i prema obveznicama drugih zemalja. Ono: zašto preuzimati obveznice RH, kada druge zemlje nude manje prinose? Preusmjerimo naše novce u financijski krvotok neke druge zemlje! Ili neke strane korporacije. Nije dovoljno da 5 posto iz bruto plaća završi u privatnim fondovima, pod upravom (=vlasništvom) banaka. “Ako smo krizu prošli da nismo zamrzavali ili nacionalizirali drugi stup, nije li sada, kada smo u dobroj fiskalnoj poziciji, vrijeme da se poveća stopa doprinosa za drugi stup” – predlaže nam Anušić, i implicitno podvaljuje frizirane pokazatelje kao istine. Koja dobra fiskalna pozicija? Krizu nismo prošli, nego je stalno produbljavamo. Oporavlja se svjetsko gospodarstvo, pa je prava zagonetka kako naša ekonomija i dalje stagnira, zapravo tone? Sve nacije nalaze načina da se ekonomski i samosvjesno oporave, dok se samo u Hrvatskoj i dalje provodi najgora privatizacijska pljačka. Umjesto zamrzavanja obveznog II. mirovinskog stupa, Anušić i slični likovi predlažu povećavanje obveznog izdvajanja u taj privatni i privatizirani (drugi) stup, na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, koji praktično nosi mirovine, a već zbog ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa država se svake godine zadužuje za novih desetak milijardi kuna, iako je godišnje izdvajanje u obvezan II. mirovinski stup na razini 5,5 milijardi kuna, iz naših plaća.

U Rovinju su isplivale i sve te lingvističke obmane. Primjerice, ZOMO – Zakon o mirovinskom osiguranju, u svome članku 8 ima stavak 9: “Osnovna mirovina je novčano primanje iz mirovinskog osiguranja koje pod određenim uvjetima stječu osiguranici koji su od 1. siječnja 2002. osigurani i u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje”. Kako terminološki razlikovati mirovinu koja je ostvarena samo na temelju solidarnog (državnog) I. mirovinskog stupa? Nikako. Takva je terminološki odstranjena iz naših zakona, da se lingvistički prikrije još jedna privatizacijska pljačka, ona kroz fondove II. mirovinskog stupa. Perfidna predatorska banda time je dobila mogućnost da štiti jednu privatizacijsku pljačku tako što “brani osnovnu mirovinu i zakonske odredbe”. Tko može napasti tako načelno specificiran stav? Slično je učinjeno s pojmom vlasništva. Da vas podsjetim, MOL je posve preuzeo Inu kroz kupnju 25 posto + 1 dionica, ali uz pridodano upravljanje financijama Ine, što je teška veleizdaja i teška korupcija osoba koje su o tome odlučivale. Praktično je cijela Ina otišla u ruke Mađara za relativno bijednih 505 milijuna eura (dvostruko manje od iznosa s kojim su ruske banke financirale Agrokor). Ostale dionice Ine u svome posjedu, MOL je kupio kroz dobit i krađu Ine, kroz prelijevanje unutar financijskog “upravljanja”. Slično se dogodilo s fondovima obveznog II. mirovinskog stupa – osiguranici su formalno vlasnici svoje “štednje”, ali su svoja upravljačka prava prenijeli na banke i fondovske nametnike.

Mudro laganje s faktorom istine

Prisjetimo se žestoke kampanje Jutarnjeg lista i napose Gojka Drljače protiv konverzije kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Drljača je 2. listopada u Jutarnjem listu iznio nekoliko besramnih laži o stanju našeg mirovinskog sustava, koje sebi jedan profesionalan novinar ne bi smio dopustiti: (1) Drljača tvrdi da je mirovinski dodatak 27 posto uveden zato što je I. mirovinski stup bankrotirao. I dodaje da obvezan II. mirovinski stup s time nema veze. (2) Reče kako ukidanje dodatka 27 posto (za one koji primaju mirovinu iz oba stupa) krši princip međugeneracijske solidarnosti. (3) Drljača veli kako je ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama diskriminiranje individualne štednje u obveznom II. mirovinskom stupu. (4) Ponavljanje prve tvrdnje – prema Drljači, mirovinska reforma pokrenuta je jer je bilo očigledno da I. stup nije održiv. (5) Drljača obvezan II. mirovinski stup prepoznaje kao “društveni ugovor”, u kojem se budućim umirovljenicima obećalo da će dobivati novac iz I. stupa plus ušteđena sredstva iz II. stupa uvećana za prinose, a umanjena za naknade mirovinskim fondovima za upravljanje.        

Drljača odmah početno proizvodi terminološku zbrku, jer je zapravo postojao samo jedan (solidaran, državni) Mirovinski fond. (1) Nije mogao bankrotirati, jer se svake godine u njega slijevalo 20 posto iz naših bruto plaća, oko 20 milijarde kuna godišnje. Mirovinske kumulacije bile su izložene privatizacijskoj pljački i kriminalnim radnjama, ali to nije bio povod za reforme, koje su zapravo ozakonile lopovluke. Upravo nakon uvođenja II. mirovinskog stupa, solidarni Mirovinski fond, od tada I. mirovinski stup, ušao je u probleme održivosti mirovina, jer su uplate u taj fond smanjene s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća. Da bi mlađi mirovinski osiguranici “štedjeli” kroz II. stup, uveden je mirovinski dodatak referentno smanjenju I. stupa za četvrtinu, preračunato 27 posto. Krenulo se s dodatkom 4 posto, da bi 2010. narastao na 27 posto, koliko je gornja granica direktnog zakidanja. Cijela reforma zasnivala se na tome da će fondovi II. mirovinskog stupa s pametnim upravljanjem ostvariti visoke prinose, pa će umirovljenici po oba stupa tako namiriti svoju četvrtinu, odnosno preračunato 27 posto na izračun za I. stup, koji se puni smanjeno, s 15 posto iz bruto plaća. (2) Nema ukidanja mirovinskog dodatka 27 posto – takav za one umirovljene po oba stupa nije predviđen. Fondovi II. stupa oslobođeni su obveza prema umirovljenicima u razdoblju 15-20 godina, da bi kumulirali dovoljno da dodatak 27 posto ne vuku iz proračuna nego iz svojih kumulacija. (3) Ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama nije diskriminacija individualne štednje, nego afirmacija takve. Što traži Drljača? Solidarnu uravnilovku, da svi primaju istu mirovinu, neovisno o tome koliko su uplatili u solidarni mirovinski fond. (4) Tko brani umirovljenicima da traže ono što im pripada iz fondova II. mirovinskog stupa? Vlasnici (=menadžment) fondova i svi oni koji kraljevski žive na teret fondova. Očigledno je da prinosi nisu ostvareni, nego je došlo do prekomjerne izloženosti. Banke su imale mogućnost prebacivanja svojih loših portfelja u potportfelje A i B fondova II. mirovinskog stupa. Jesu li mirovinski fondovi pokradeni? Jeli afera Agorkor pridržana toliko da se pokradu mirovinski fondovi?      

Kako razumjeti takvu suludu mirovinsku “reformu” iz 2002. godine, kao i još luđu “podreformu” iz 2014. godine? Pa, prema očekivanjima krupnog kapitala i naših neprijatelja, hrvatski dug rastao je sporo, pa su domaći “neoliberali” (= domaći lopovi) došli na ideju kopirati (tranzicijsku) mirovinsku reformu Chilea: godine 2002. kod nas su tranzicijske komunjare uz veliku pompu aplicirali tu zloćudnu ideju, koju je prvi najavio HDZ. Formiran je obvezan II. mirovinski stup, odvajanjem četvrtine sveukupnih mirovinskih doprinosa (= 5 posto iz bruto plaća) u fondove u vlasništvu banaka. Za isti iznos, odnosno na razini tako stvorene rupe u temeljnom I. mirovinskom fondu, svedenom na 15 posto iz bruto plaća, država se skupo zaduživala kod istih banaka. Date bankama četvrtinu mirovinskih doprinosa i onda za taj iznos uzmete skupe kredite od tih istih banaka, pa ga onda reprogramirate, jer nikakve dugove niste u stanju vratiti, pa tako imamo situaciju da su banke u posljednjih 15 godina jednostavno preuzele naših 86 milijardi kuna, još ništa nisu vratile umirovljenicima, a država je zbog toga dužna (nepotrebno) oko 150 milijardi kuna više. Ne samo da je uvođenje ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa bilo pogrešno, ono je cijelu naciju skoro nepovratno zavilo u dužničko ropstvo. Nemojte previdjeti da je takvo “reformsko” zaduživanje države poslužilo kao opravdanje za privatizaciju Ine. Godinu dana nakon mirovinske “reforme”, vrijednost Ine postavljena je na razini tako proizvedenog duga, a onda je ipak prepuštena Mađarima za četvrtinu tog iznosa. Da bi 2014. uslijedila nova i još opakija prilagodba mirovinskih fondova za veću izloženost tržištu dionica. Lešinarski fondovi i banke dobili su mogućnost da u krizi Agrokora zarade kroz model roll up, ali mirovinskim fondovima nije otvorena takva mogućnost, pa bi trebalo provjeriti suprotno: jeli Knighthead Capital preuzeo neke danas skoro besplatne dionice u posjedu mirovinskih fondova. Jesu li banke preuzele natrag svoje loše portfelje? Koje su banke fondovima prepustile po najvišoj vrijednosti, a danas ih kupuju obezvrijeđene, i još će cijeli taj iznos zaraditi kroz roll up.

Da bi jednu očiglednu privatizacijsku pljačku slavila kao uspješnu reformu, država je umirovljenicima (I. stupa) namirivala uskraćenu četvrtinu mirovina, preračunato 27 posto. Fondovi II. mirovinskog stupa pune se nesmetano (početno! 15 godina početno!), bez ikakvog povrata umirovljenicima ili I. mirovinskom stupu. Godinama smo slušali hvalisanje kako je kroz pametno investiranje fondova II. stupa u njima kumulirano više od 100 milijardi kuna, da će ti fondovi s lakoćom preuzeti svih 27 posto duga I. stupu, odnosno umirovljenicima, a onda se ipak piše o samo 86 direktno uplaćenih milijardi iz naših plaća, o velikoj izloženosti mirovinskih fondova, uključujući aferu Agrokor, o tome kako su ti fondovi ispražnjeni kroz korupcijsko preuzimanje loših portfelja banaka, da bi eksplodirala zastrašujuća vijest: fondovi II. stupa ušli su u probleme već ove godine, jer su se pojavila prijevremena umirovljenja na temelju oba stupa – fondovi nisu u stanju dopuniti mirovine čiji se zbroj mjeri do stotinu tisuća kuna! Fondovi i njihovi plaćenici, “autonomni” ekonomski analitičari i novinari glavnih medija uvjeravaju nas da svi mi trebamo priskočiti u pomoć obveznom II. mirovinskom stupu i nastaviti dopunjavanje mirovina za 27 posto i za one umirovljene po oba stupa, na temelju izračuna za svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća. Sve se protivi postojećim zakonima, pa će to banda jednostavno riješiti izmjenama zakona. Dakle, mirovinski fondovi obveznog II. stupa najvjerojatnije su ispražnjeni, ali nema zime za kraljevski život svih onih koji se bogate na konto tih fondova, jer će svake godine sjesti naših novih 5,5 milijardi kuna (!) iz bruto plaća. Praktično, naši novci njima, a njihove obveze ostaju nama, kako je to bilo svih ovih 15 godina.

Što predlažu Drljača i ekipa?

Jasno je da zbog smanjenja izdvajanja u I. stup s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća, izračun dijela mirovine koji se odnosi na I. stup mora pasti za četvrtinu, preračunato 27 posto, što bi trebao namiriti II. stup. A, ne! Drljača najedanput progovara o obezvrijeđenju “ušteda” u II. stupu. O čemu se tu radi? “Reforma” je uspješna, “štednja” je velika, ali je sve obezvrijeđeno! Kako? Pronevjere, krađe, preuzimanje loših portfelja i sveukupno promašeno investiranje i upravljanje fondovima? Skupe strukture II. stupa i kraljevski život menadžmenta fondova, uključujući kasirane analitičare i kasirane novinare? Što poduzima DORH? Zašto šuti HNB? Drljača predlaže da se “štedišama” II. mirovinskog stupa ponude dvije opcije: (A) Što hitnija isplata dosad ušteđenih sredstava iz 2. stupa na tekuće račune građana i povratak u I. stup. (B) Prestanak uplaćivanja u I. stup i preusmjeravanje svih 20 posto iz bruto plaća u II. mirovinski stup. Provalio je Drljača to svoje “Ili-Ili”, koje bi zaprepastilo i neizlječivo očajnog Sørena Kierkegaarda. Provjerio sam po zagrebačkim bolnicama – nitko tog jutarnjeg jutra nije zvao hitnu. A čovjek zaista ima ozbiljne zdravstvene probleme.

Nemam ništa protiv da se opcija (A) provede, ali nekako nisam siguran da je Drljača shvatio što od njega očekuju vlasnici fondova II. mirovinskog stupa. Problem je i u tome, što će “štediše” I. stupa prihvatiti natrag “štedišu” II. stupa tek nakon što “štediša” II. stupa svoju “štednju” iz II. stupa prenese u I. stup. Glede Drljačine opcije (B), do danas je servirana kao povećanje izdvajanja u II. stup za nekoliko postotaka. Zoran Anušić drži da bi povećanje izdvajanja u II. stup za 0,5 posto iz bruto plaća, povećanje svake godine za 0,5 posto, bilo umjereno. Za 30 godina I. stup prestao bi se puniti. Dakle, obojica predlažu povećanje za svih preostalih 15 posto iz bruto plaća, odnosno da svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća ide bankama i pripadnim nametnicima. Da država iz proračuna u cijelosti namiruje sve mirovine, da se svi mirovinski doprinosi prepuštaju bankama, oko 22 milijarde kuna godišnje! Nevjerojatno je koliko ti ljudi vole banke. Nadajmo se da je ljubav obostrana.

Suprotno trenutnim kampanjama u RH protiv interesa nacije, mišljenja sam da dodatak 27 posto na mirovine trebamo prenijeti na mirovinske fondove, nakon što se I. mirovinski stup vrati na svojih 20 posto iz bruto plaća. Imamo tri opcije za izbjegavanje bankrota: (R) Rumunjski model ukidanja II. mirovinskog stupa kao obveznog, uz smanjivanje izdvajanja na 2,5 posto iz bruto plaće, za one koji to prihvate. Osiguranicima bi pojedinačno bilo prepušteno da se izjasne ostaju li korisnici II. stupa. Banke bi za povratnike u I. stup vratile njihove uplaćene iznose u I. mirovinski stup. (Z) Zamrzavanje obveznog II. mirovinskog stupa. Banka bi preuzela svoj mirovinski fond, uključujući njegove portfelje, a na razini uplaćenih iznosa otvorila novi novčani fond za II. stup, koji bi imao uobičajene prinose, kao štednja u kunama. Banka bi preuzela i sve zaposlenike fonda, koji bi se praktično sveo na bankovni račun. Oni koji su izdvajali u taj fond / račun imali bi pravo odgovarajuće mirovinske naknade, srazmjerno izdvajanju, dok bi se buduća izdvajanja za II. stup vratila u I. stup, a za svakoga osiguranika izračun za dio mirovine iz zamrznutog I. stupa prilagodio bi se visini njegovih uplata u I. stup, kako se to provodi i danas. (D) Potpuna dekonstrukcija obveznog II. mirovinskog stupa, uz potpunu demontažu fondova II. stupa. Banke bi uplaćene iznose vratile u I. stup, a sve mirovine prilagodile izdvajanju 20 posto iz bruto plaća u temeljni solidarni državni Mirovinski fond. Banka bi preuzela sve zaposlenike svog mirovinskog fonda. Osobno bih odabrao varijantu (D).

SVE JE POVEZANO

Kako su Rumunji povećali plaće?

Rumunjska je nova geostrateška istura Europske Unije. Iz te zemlje nam svako malo dolazi neki novi Ex Ponto, optimističniji od Ovidijevog ili Andrićevog. Središnjice niza svjetskih korporacija dobro podnose “izgnanstvo” u Skitiji. Centrala Coca Cole za jugoistok EU stacionirana je u Rumunjskoj. Revizorske kuće sele svoje centrale u Rumunjsku. Ima tu geostrategije, ali i prepoznavanja pameti tamošnje političke elite. Vidite, Rumunjska je povećala plaće za 15 posto. Kako je to moguće? Svaka bi se zemlja tako mogla pokrenuti. U čemu je tajna? Naime, sve je povezano, pa bi referentno (obvezno) usklađivanje mirovina moralo srušiti rumunjski proračun. Ipak, nije se to dogodilo. Objašnjenje je rušenje obveznog II. mirovinskog stupa, ovakvog kakav imamo u Hrvatskoj. Vrag je ta osjetljiva financijska statika. Rušenje II. stupa spasilo je i rumunjske dvore i rumunjska gospodarstva. Rumunji obustavljaju privatni (drugi) mirovinski stup kao obvezan i ograničavaju izdvajanje na 2,5 posto iz bruto plaće. Solidarni državni (prvi) mirovinski stup je učinkovitiji, i ne proizvodi zaduživanje države. Dekonstrukcija rumunjske mirovinske reforme povećala je kreditni rejting Rumunjske, podigla investicijsku klimu, smanjila cijenu kapitala, povećala konkurentnost, i preokrenula sveukupno raspoloženje Rumunja. Kada ćemo konačno u Hrvatskoj dobiti vlast koja je sposobna usklađivati cjelinu sustava, na dobro svih nas, pa i na dobro Europske Unije?

 

LANCI SREĆE NA RAZINI DRŽAVA U TRANZICIJI

Obvezan II. stup besramne pljačke

Kako se dogodio “mirovinski” lov na tranzicijske zemlje? Sve je to krenulo iz Chilea, na kraju Hladnog rata i sinkronog raspada diktatura, od onih svakakvih južnoameričkih do europskih komunističkih. Očekivala se mirovinska reforma u skladu s uljuđenim svjetskim demokracijama: vaše je pravo da sami odlučite hoćete li izdvajati u neku štednju za kasnu životnu dob, odnosno za godine starosti. Nije se to dogodilo, jer je svjetski kapital predatorski ušao u te zemlje, a jedna linija te nove kapitalističke eksploatacije bila je mirovinska reforma kakvu poznajemo – zaseban obvezan privatni mirovinski stup u odnosu na solidarni državni, s fondovima u najjačim bankama, koje tim fondovima upravljaju, pa je banka praktično vlasnik (obveznog!) mirovinskog fonda koji je u njoj formiran. Kako su se mirovine namirivale iz državnog solidarnog (prvog) stupa, države su se zaduživale. Nevjerojatno nepotrebno i nevjerojatno skupo, jer je njihov tranzicijski rejting bio nizak. Dakle, nije se dogodila tranzicija u podnošljivu demokraciju, nego povratak u robovlasničku formaciju, za koju je najgori komunizam daleka sanjana utopija. Razvoj tehnologije sprječava nas da sagledamo takve odnose. Nakon tranzicijske latergije, pojedine nacije dolazile su k sebi, i čupale se iz ralja II. mirovinskog stupa. Sve su “reformirane” zemlje to provele, sve osim Hrvatske, gdje već stotinu godina uzalud čekamo političku elitu koja voli ovu zemlju. Mržnja prema svemu hrvatskom od strane otuđenih struktura ove zemlje, udružena s domaćim i stranim predatorima, ide suprotnim putem: povećavanje izdvajanja za obvezan II. mirovinski stup, koji se i ovako iz naših bruto plaća puni za 5,5 milijardi kuna svake godine. Na konto osiguranika kraljevski živi cijela vojska raznoraznih uhljeba, koji su u stanju požderati cijelu zemlju, što se događa, jer su afere Agrokor i Zagrokor u istom lopovskom klupku.  

       

DODATAK NA DODATAK

Jednosmjerni mirovinski fondovi

Mogu se zvati mirovinskim fondovima samo zato što se pune iz mirovinskih 5 posto, iz bruto plaća. Nema natrag – umirovljenici ne dobijaju ništa, pa su to zapravo fondovi bankara i nametničke elite. Prema “najuspješnijoj reformi od uspostave RH”, 5 posto iz naših bruto plaća, dakle četvrtina sveukupnih mirovinskih doprinosa, preračunato 27 posto uplate u solidarni I. stup, slijeva se već 15 godina u II. mirovinski stup, odnosno u “mirovinske” fondove banaka (u vlasništvu / pod upravom istih banaka). Dugih 15 godina, bez kune povratka umirovljenicima. Umjesto zamrzavanja ili dekonstrukcije promašenog obveznog II. mirovinskog stupa, banda predlaže povećavanje izdvajanja u taj stup, na štetu I. stupa, koji namiruje mirovine. I ne ostaju na tome. Novost je pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da se usprkos jasnoj zakonskoj odredbi, nadopuna mirovina za 27 posto nastavi i za one koji će biti umirovljeni na temelju oba stupa, na temelju sveukupne kumulacije 20 posto. Vlasnici / upravljači fondova II. mirovinskog stupa preko glavnih medija provode snažan pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da država i dalje preuzima obveze II. mirovinskog stupa prema umirovljenicima po oba stupa. Imamo i nezgodu (ili nečiji plan) da se premijer i skoro svi ministri ne snalaze u ekonomiji i u financijama. Marko Pavić je 2014. stažirao u uredu “eurozastupnika i pravnika Andreja Plenkovića”. Drugi mirovinski stup ponekad označavam kao O2B, da naglasim da je obvezan i da su njegovi fondovi u vlasništvu / upravljanju banaka.

 

NIJE PROBLEM DATUM UMIROVLJENJA

Osiguranici II. stupa nemaju pravo na dodatak 27 posto

Smanjeno punjenje solidarnog (prvog) mirovinskog stupa s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća (5 posto prebacuje se u fondove obveznog II. mirovinskog stupa, u bankama i pod kontrolom, praktično vlasništvom tih banaka) kompenzirano je onima koji koriste samo I. mirovinski stup, i to je provedeno kroz dodatak na mirovinu, koji je tijekom prvih 10 godina primjene “reforme”, sukladno zbroju zadiranja u I. stup, narastao od 4 posto na 27 posto (preračunata četvrtina, referentno 5 posto iz bruto plaća) – članak 2. Zakona o dodatku na mirovinu. I sada, nakon svih tih obmana, dolazi prijedlog da dodatak 27 posto dobiju i oni koji će ove i slijedećih godina primati mirovinu iz oba stupa, odnosno na temelju sveukupnih kumulacija I. i II. stupa. To je toliko besramno, da običan porezni obveznik ostaje nijem, pogotovo što se iza svega krije monstruozna ideja da se takva praksa programira do kraja svijeta, i da istovremeno s 5 posto iz bruto plaća punimo otuđene fondove pod upravljanjem(?) banaka, u koje se mogu prevaljivati loši portfelji banaka. To se zove stabilnost bankarskog sustava! Da bi banda monstruznost takve obmane podcrtala s prijedlogom povećavanja izdvajanja u obvezan privatni (drugi) stup, sve na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, onoga koji stvarno namiruje naše mirovine.

Tvrtko Dolić

Komentari

Tvrtko Dolić

Drugi mirovinski stup kao privatan i obvezan je drveno željezo i neprekidna privatizacijska pljačka

Objavljeno

- datum

 PAD KRHKE NADE – MARKO PAVIĆ UZMIČE PRED HARANGOM PARAZITA     U dubokoj boli i s velikom tugom javljam vam da je ministar Marko Pavić kakvom smo se nadali naglo preminuo. Dotukla ga samilost prema stranačkim uhljebima. Na ovakav smrtonosan privatni i obvezni Drugi mirovinski stup naslanjaju se hranidbeni lanci SDP-a, a HDZ mora slušati banke koje je prodao.

Ovih su dana bivši ministri iz redova SDP-a iskazali nevjerojatno neznanje, ispod razine djeteta predškolskog odgoja. Jesu li zaista toliko glupi? Imate dojam da potrošeni političar po stare dane postaje dijete, a zapravo se iza te maske skriva nezajažljiva pohlepa i najcrnji lopovluk. HDZ je hladno čekao da lijeva haranga odradi ono što njemu i stranim bankama paše. Postojeći mirovinski sustav toliko je neodrživ da ga neće spasiti niti povećanje dobne granice za redovno umirovljenje na 67 godina.

Poraženi Marko Pavić prelazi na plan B

U svojoj prvoj najavi mirovinske reforme, ministar Marko Pavić otvorio je mogućnost da se osiguranik koji doživi mirovinu izjasni hoće li prihvatiti kombiniranu mirovinu po Prvom stupu i Drugom stupu, ili će svoju “štednju” prebaciti u Prvi stup i tako ostvariti zakonsko pravo na proračunski dodatak 27%. Riječ je o dodatku koji je uveden zbog smanjenog punjenja državnog Prvog mirovinskog stupa, ali je u postojećim zakonima to drukčije prikazano, kao naknada za prelazak na izračun mirovina na temelju cijelog radnog staža, da se tako s jednom naknadom pokriju dva problema. Činilo se da će uslijediti dekonstrukcija privatnog Drugog stupa kao obveznog, ali nade nema – uplašeni pokrenutom harangom mirovinskih parazita, premijer Andrej Plenković i ministar Pavić brzo su prešli na plan B: Drugi stup ostaje obvezan, samo osiguranici imaju pravo prilikom umirovljenja prenijeti svoju štednju u Prvi stup, i tako ostvariti pravo na proračunski dodatak 27%. Prevedeno, sve je to jedna bezobrazna muljaža – naknadu će dobiti svi umirovljenici. Naši novci bankama, a naknada dolazi iz proračuna, na teret svih nas. To znači da se najavljena reforma u korist osiguranika i države pretvara u reformu za potrebe stranih banaka – njihova osiguravajuća društva i dalje će raspolagati s mirovinskom štednjom nekog osiguranika sve dok ne ode u mirovinu – “prljavi” posao s umirovljenikom na razini Drugog stupa prebacivao se na neko društvo, a sada ga preuzima država i dodaje proračunskih 27%. Ima se! U Drugom stupu ostat će samo oni s najvišim primanjima, kojima prelazak u Prvi stup ne paše – mreža će imati svoj zaseban radni i umirovljenički raj. Naravno, naši novci i dalje će odlaziti u fondove banaka, a država će se i dalje skupo zaduživati kod tih banaka, za isti iznos. To je udruženi zločinački pothvat, koji će potrajati sve do sloma ove i ovakve SRH/RH. I, što je to nečija štednja u Drugom stupu? Ono što je uplatio? U obveznicama države? Prinosi su i tako potrošeni i/ili prokockani. Usprkos njegovim početnim dobrim namjerama, ministar Pavić brzo je upao u žrvanj interesnih skupina. Na jednoj je strani SDP-ov hranidbeni lanac, koji završava u stranim bankama i njihovim osiguravajućim društvima, a HDZ je te iste banke prodao, i na tome izgradio svoje hranidbene lance. Tu je i snažno jugoslavensko obavještajno-kriminalno podzemlje, koje isisava supstancu RH. Ministar Pavić prešao je na stranu Tame.

Jesu li komunjare i demonokršćani retardirani ili su samo lopovi?

Komunizam je bio veliko zlo. Mnogim je narodima podario genocid, a svima koje je zahvatio donio je dugo i mukotrpno umiranje, da bi formacijski krahirao zato što su se glupi komesari petljali u ekonomiju. Glede namjere ministra Pavića da privatni Drugi mirovinski stup obustavi kao obvezan, podigla se cijela vojska lijevih parazita i šire mreže uhljeba. Možda je ukazivanje na takvu namjeru bilo njegov blef, da primiri one koji znaju svu istinu o Drugom stupu? Teško je odvagnuti tko je blentaviji – novinar Jutarnjeg lista, voditelj neke polemike na HTV, neki bivši ili sadašnji ministar, aktualni premijer, saborski zastupnik SDP-a, ili neki samozvani analitičar. Nekoliko smo puta imali žalosnu i smiješnu situaciju da SDP-ovac ostrašćeno traži povećavanje izdvajanja u Drugi stup, viče o tome u televizijskom studiju ili u sabornici, a onda ostane preneražen s objašnjenjem da svako povećavanje izdvajanja u Drugi stup povlači za sobom smanjivanje izdvajanja u Prvi stup. Zna to dobro ministar Pavić, ali mu se očigledno fućka za sve. Bitna je fotelja! Ako povećamo izdvajanje u privatni Drugi stup na 10 posto, u Prvi stup odlazi isto toliko, a taj  državni stup cijelo vrijeme namiruje sve mirovine! Što, kako to, nisam znao, oprostite, imam poziv – komunjara se ugrize za jezik, zbriše i drugi dan dolazi nam s nekom svojom novom glupošću. Dakle, Pavić planira usporeno punjenje Prvog stupa kompenzirati s prenesenom štednjom. Krajnje je vrijeme da uvedemo za ministre obvezan tečaj elementarne matematike. Bojim se da ministar Pavić i ekipa nisu modelirali takav balans, i da će biti velikih iznenađenja. A to opet znači da će se zaduživanje države zbog mirovina nastaviti i vjerojatno dramatično povećati.

I Marko Pavić vidi samo polovicu slike

Jednom sam renomiranom političaru pokušao prikazati širu sliku naših plaća. Na bruto plaću sjeda 20% posto doprinosa, koje uplaćuje poslodavac. Iz bruto plaće mirovinci grabe 20%, a onda sjedaju porezi, blaže rečeno četvrtina porezne osnovice. Ako zbog jasnije slike za bruto plaću postavimo 100 kuna, to znači da poduzeće zapravo izdvaja 120 kuna, da 55 kuna odlazi državi, u doprinose, Prvi stup i poreze, a 5 kuna odlazi u mirovinske fondove pod kontrolom stranih banaka. Nije vam uzeto pola, kako vas uvjeravaju, nego imamo odnos 1:1 prema zaposleniku, što je put u pakao. Ako se ovakvo izdvajanje 15% iz bruto plaće u Prvi stup zadrži, a na toliko podigne izdvajanje u Drugi stup, onda neto zaposlenika konvergira prema 50 kuna, što daje smrtonosni omjer 1,2:1 u korist izrabljivača. Dodajte isti omjer zaposlenih i umirovljenika, pa je posve jasno da RH funkcionira kao beskrajno napuhavanje dugova. Sve sam to komunjari krasno objasnio, a on to ne može proniknuti, pa zaguljeno kaže: Ja sam ipak za to da se proračunski dodatak 27% dodijeli svim umirovljenicima, uključujući one koji će ići u kombiniranu mirovinu po oba obvezna stupa, prvom i drugom. Ali zašto opterećuješ državu i za dug banaka, odnosno opet sve nas? Tko smeta fondovima da povećaju mirovine svojim članovima? Fondovi su ubirali visoke prinose, banke su prevaljivale na fondove svoje loše portfelje, pa neka sada banke pomognu svojoj kravi muzari, barem s jednim obrokom trule slame. Na našu žalost, i premijer Andrej Plenković nema blage veze o ekonomiji, pa su mu banke lako upakirale svoj interes. Zašto na čelo ove države stalno dolaze nakaze kojima je gospodarstvo njihova osobna lisnica?

Što je to privatni i obvezni Drugi mirovinski stup?

Nije kvaka u rednim brojevima. Da ne dođe do zabune, taj bi se stup trebao zvati u skladu s njegovim nutarnjim konfliktom: Obvezni privatni mirovinski fondovi. Nije riječ o štednji, kako nas obmanjuju, jer je smisao štednje u tome da se u svakom trenutku može podignuti, oročenu štednju da ne spominjemo. Idejno je to monstrum Svjetske banke za tranzicijske zemlje i naivnu sirotinju takvih zemalja, za potrebe jačanja privatnog financijskog sektora. Zapravo je tako financijski sektor umrtvljen, jer je navikao da ga država beskrajno zalijeva. Kapitalističke banke vratile su se na “vitalnost” komunističkih banaka – čemu investicije i kreditiranje investicija kada svake godine sjedaju naše milijarde kuna, bez ikakvog rada i rizika? U mirovinskoj reformi bivše Partije iz 2002. postavljeno je da 5% posto iz naših bruto plaća, 5-6 milijardi kuna godišnje, odlazi u privatne fondove četiri strane banke: Zaba, PBZ, Erste i Raiffeisen, koje su dodale svoja osiguravajuća društva, a ona su u posljednjih 10 godina isisala 4 milijarde mirovinskih kuna na ime upravljačkih “usluga”. Dugih 16 godina u te su se fondove slivale milijarde naših kuna, bez ikakvog povrata osiguranicima. Od prošle godine dogodila su se neka prijevremena umirovljena komibiniranih osiguranika oba obvezna stupa, ali se pokazalo da su tih nekoliko kombiniranih mirovina nepodnošljiv teret pokradenim fondovima Drugog stupa, odnosno njihovim parazitima, koji su navikli da nove uplate sjedaju a da se obveze prolongiraju za buduće vrijeme. Fondovi Drugog stupa zakonski su dužni namiriti četvrtinu mirovine, a cijela je reforma prihvaćena uz obećanje da će fondovi pametno investirati i osiguranicima vratiti dvostruko, 2 x 27%.

Država i državni Prvi mirovinski stup podmiruju sve

Kao što je to bilo uobičajeno i u prošlom stoljeću, sve mirovine u posljednjih 16 godina namirivao je državni Prvi stup, a za to su se vrijeme fondovi Drugog stupa nesmetano punili, bez obveza. Gdje se pojavio problem? Pa, uplate u državni Prvi stup smanjene su s 20% na 15% iz bruto plaće – četvrtina je preusmjerena u privatne fondove Drugog stupa. Kumuliranje u državnom Prvom stupu dramatično je smanjeno, za četvrtinu, pa je zbog niskog “vodostaja” zaustavljeno redovno usklađivanje mirovina s rastom prosječne plaće. Mirovinska reforma SDP-a nije bila samo komunjarska pljačka, nego i SDP-ov Trojanski konj za slučaj povratka HDZ-a na vlast. Nakon nekoliko godina glavinjanja i smrtonosnog zaduživanja zemlje zbog SDP-ove promašene reforme, vlada Ive Sanadera prepoznala je SDP-ovu podvalu, i nakon toga odlučila pomoći izigranim umirovljenicima: zakonski je uveden proračunski dodatak osiguranicima samo Prvog stupa, za otuđenu četvrtinu izdvajanja u kumulacije koje zaista namiruju mirovine, preračunato 27%, a kako je to prikazano u postojećim zakonima, to je druga priča.

Filozofija Miranda Mrsića i Davorka Vidovića

Obojica su imali prste u SDP-ovom dizajniranju ovakvog privatnog i obveznog Drugog mirovinskog stupa. Marksist ili nešto slično Davorko Vidović bio je ministar rada i socijalne skrbi u vladi Ivice Račana, dok je hematolog Mirando Mrsić bio ministar rada i mirovinskog sustava u vladi Zorana Milanovića. Možete samo zamisliti koliko su stranačkih uhljeba nalijepili na fondove Drugog mirovinskog stupa. Dodajte tome prijatelje, rodijake, kumove i cijelu mrežu i svu tu umreženost, horizontalno i vertikalno. Davorko Vidović diplomirao je filozofiju i sociologiju, pa možete pretpostaviti koliko se kuži u ekonomiju. A i ta filozofija na komunističkim i postkomunističkim fakultetima uvijek je bila presvučeni marksizam. Čast izuzecima, odnosno istinskim znanstvenicima, zagrebački Filozofski fakultet i Fakultet političkih znanosti još uvijek su regrutni centri za protuhrvatski intelektualizam. U Otvorenom HTV1 od ponedjeljka, Davorko Vidović držao se kao da smo u Rusiji a on osobno sam Putin, uz neukusno vrijeđanje aktualnog ministra Marka Pavića – kao, Pavić primitivno upada takvoj veličini u riječ, a zapravo nitko nije mogao ništa reći da Vidović ne prekine njegovo izlaganje svojim ubacivanjem, ubacivanjem ničega. Višnja Fortuna, predsjednica Matice umirovljenika Hrvatske, upitala je prisutne zašto su sve države ukinule ili zamrznule ovakav obvezan Drugi mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske, uz napomenu da je Češka odbacila bilo kakvu mogućnost da ga uvede. A ono, Davorko Vidović najedanput šuti. Nikome ne upada u riječ. Niti da bekne! Ali, eto oni, Vidović i Mrsić i njihovi trubači, najedanput su pametniji od cijelog svijeta. Da spasi Vidovića i ekipu, voditelj Mislav Togonal žurno je prešao na drugu temu. Što se tu ima analizirati i propitkivati – sve je dobro proučila i nametnula Svjetska banka!

MIROVINSKA PETLJANIJA

Kategorije pljačke privatnih mirovinskih fondova

Privatni mirovinski fondovi namjerno su zakomplicirani, tako da se parazitske upravljačke strukture namnože i da se ta privatizacijska pljačka zamagli. Svim kategorijama fondova dopušteno je ulaganje u vrijednosne papire i instrumente tržišta novca izdavatelja RH ili neke članice OECD-a, koji obuhvaća i EU. Oni osiguranici Drugog stupa kojima je do mirovine bilo ostalo manje od 5 godina, automatski su postali članovi nekog fonda kategorije C. Imamo 4 važnije odrednice. (c1) Preuzeta je obveza investiranja 70% uplata u državne obveznice i trezorske zapise. (c2) U korporativne obveznice i komercijalne zapise dopušteno je uložiti najviše 10% uplata. (c3) Najmanje 90% uplata mora biti uloženo u imovinu kojom se trguje ili imovinu koja se namiruje u kunama. (c4) Ulaganje u izvedenice dopušteno je isključivo radi postizanja valutne usklađenosti.

 

Oni osiguranici kojima je do mirovine ostalo 5 godina i više, a nisu se odlučili za za neki ponuđeni model, automatski su postali korisnici privatnog fonda kategorije B. Imamo 4 važnije odrednice. (b1) Najmanje 50% neto vrijednosti imovine takvog mirovinskog fonda mora biti uloženo u državne obveznice i trezorske zapise, a najviše 35% u dionice. (b2) U korporativne obveznice i komercijalne zapise dopušteno je uložiti najviše 30% uplata. (3b) Najmanje 60% uplata mora se uložiti u imovinu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama. (4b) Korištenje izvedenica dopušteno je samo za potrebe efikasnog upravljanja i zaštite vrijednosti imovine fonda – takva formulacija otvara prostor za muljaže.

 

Mlađim osiguranicima Drugog stupa, kojima je do umirovljenja preostalo najmanje 10 godina, namijenjeni su fondovi kategorije A. Imamo 5 važnijih odrednica. (1a) Najviše 55% uplata moglo se uložiti u dionice. (2a) U korporativne obveznice i komercijalne zapise najviše 50%. (3a) U državne obveznice i trezorske zapise najmanje 30% uplata. (4a) Najmanje 40% u imovinu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama. (5a) Kao i za kategoriju B, dopušteno je korištenje izvedenica za potrebe efikasnog upravljanja i zaštite vrijednosti imovine fonda.

 

Ta nevjerojatna petljanija otežala je kontrolu aplikacija i gomilanje parazita. Zakonski su ugrađeni visoki prinosi na državne obveznice, što stvara privid uspješnog upravljanja fondovima. Prevedeno, umjesto da namiri mirovine, država je dala svoje i naše novce bankama, za te naše novce plaćala visoke prinose, da bi se kod istih banaka zaduživala da nadomjesti reformski proizveden manjak u državnom Prvom stupu, pa onda skupo reprogramirala takva zaduženja. Nema tog četnika koji bi osmislio bolji plan za rušenje hrvatske države i za demografski kolaps. Samo na dionicama Leda fondovi su stradali oko 500 milijuna kuna. Samo za prošlu 2017. osiguravajuća društva naplatila su 370 milijuna za upravljačke usluge!

 

 

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Furio Radin, Jurica Pavičić i Ante Tomić stalno su u zaleđu

Objavljeno

- datum

 ONI KOJI NAM BROJE KRVNA ZRNCA NEKA PROVJERE SVOJA   Što reći u ovo vrijeme prebiranja krvnih zrnaca u Hrvata? Pa, izuzimajući hrvatski sport, Hrvatska je jedinstvena po tome što je vode osobe koje nisu Hrvati i ne pristaju biti Hrvati niti na političkoj razini. Cijelo vrijeme vise u zaleđu, i još se podsmjehuju kako nam propadne svaka šansa za zgoditak.

Neoprezan istup Furia Radina u Hrvatskom saboru iznenadio je mnoge koji su ga veličali kao civiliziranog Europejca. “Gospodine Podolnjak, možda bi bio jedan Srbin više da vi niste promijenili nacionalnost” – izjavio je Radin. Dnevno novinstvo fokusiralo se samo na takvu pojavu, osuđujući “prljavi govor u Saboru”. Radin drži da će Hrvatska biti bolje mjesto za život ako u njoj živi više Srba. Nije se izjasnio o potrebi Italije da više Hrvata i više Srba žive tamo.

Koja su krvna zrnca napala Podolnjaka?

Furio Radin slovi kao zastupnik talijanske manjine u Hrvatskoj, ali to nemojte uzimati doslovno. Kako u Saboru stoje odnosi, on je broker mandata, koji u svome portfelju drži samo taj jedan mandat talijanske manjine, ali s njim uspješno trguje, bez da ga novom kupcu zaista prepušta. Na parlamentarnim izborima osvojio je dvostruko više glasova od omraženog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, svih 1676 glasova! Zli jezici reći će da se tako mali broj glasova može gledati kao povijesno NE Radinu od strane talijanske manjine. Nemam nikakva saznanja jeli Radin etnobiznismen i koliko se potvrdio u tome smislu. Spomenuti istup Radina protiv Podolnjaka pokazuje da Radin nije čist, da ima poneko zrnce sa strane, uključujući Hrvate i manjince – Srbe, Rome i druge. Ako je promijenio prezime iz Radić u Radin, onda možemo govoriti i o seljačkim primjesama. Sjećam se da je u jednoj izbornoj utrci Damir Kajin predbacio Furiu Radinu da ne zna talijanski. Kada je Ivo Josipović napao koncepciju etnobiznisa, njegov savjetnik Siniša Tatalović predložio je da treba ukinuti posebnu izbornu jedinicu za manjine, i da njihovim predstavnicima treba oduzeti pravo glasovanja što se tiče proračuna i izglasavanja povjerenja vladi. Usprotivio se Furio Radin s izjavom da bi tada predstavnici manjina bili samo zastupnici za otpad. Radin je bio aktivan u obilježavanju 50. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Europi i u svijetu. Kontroverze je izazvala navodna Radinova najava posjete Gianfranca Finija, “reformiranog fašiste”, nadnevka 21. rujna 2010. godine, na 90. obljetnicu Mussolinijevog posjeta Puli. Moja je osobna želja da se Furio Radin kao budući presvučeni profesionalni Hrvat u talijanskoj Istri bori za prava hrvatske manjine u Grande Italiji. Nešto se pitam, koliko se možemo veseliti dolasku bilo kojeg naroda? Nisu svi Talijani poštenjačine poput Furia Radina. Eto, u Međugorje su najprije pristigli pobožni Talijani. Gospa je na svim svojim kipovima u Italiji pustila suzu radosnicu. I, kako ta hodočasnička bajka završava? Pa, specijalni papski izaslanik Henryk Hoser izjavio je kako u Međugorje prodire napuljska mafija. Naravno da će se i naša Gospa skloniti u Irsku.

Čija je Istra?

Koliko je Radin iskren u svojim ostalim nastupima? Imamo fenomen da Talijan često proziva Hrvate za fašizam. A posebno Ustaški pokret, koji je u Italiji pronašao utočište, prije rata i nakon rata, da bi u NDH dogurao do treće razine vlasti na zahtjev Talijana. Imamo jedan još zagonetniji fenomen da zastupnik talijanske manjine u Hrvatskoj veliča oslobađanje Istre od Talijana. Možete li zamisliti tu scenu: Talijani ponovno okupiraju Istru, a suprotstavlja im se samo jedan čovjek, Furio Radin, koji kaže: ovo je Hrvatska! Malo morgen! Bojim se da su Hrvati ta jedina nacija kojoj možete prodavati jojca pod bubrege. Vidite, za razliku od Talijana Furia Radina, osobno sam za to da cijela RH uđe u sastav Italije, pod uvjetom da Talijani neće dekroatizirati Lijepu našu. Što bi nam falilo da smo posljednjih 73 godine živjeli u katoličkoj Italiji, uživajući najbolji kapitalizam, da se Bandito i Fiume natječu u Seria A, da papa bude stalno tu, među nama, bez ikakve potrebe da nam dolazi u posjetu svakih pedeset godina. I da se Furio Radin kao profesionalni Hrvat u Italiji bori za naša nacionalna prava.

Svako zlo za neko dobro – ako Talijani namjeravaju okupirati našu Istru, najprije moraju anektirati “slovensko” primorje. Da parafraziram Slavenku Drakulić, možemo reći da je Island po svome karakteru eskimski, ali kako je to Istra po svome karakteru hrvatska? Takozvano “partizansko oslobađanje Istre” mnogim je Talijanima u Istri donijelo smaknuća i progone, a ostalima daleko lošiji život nego da je Istra pripala Italiji. Svima je nama poznato što se sve događalo za partizanskog pohoda na Trst, u jeku kampanje protiv talijanskog karaktera Trsta. Jeste li ikada čuli da neki zastupnik talijanske manjine u Istri progovori o sustavnom poslijeratnom slabljenju hrvatskog i talijanskog karaktera Istre? O potiskivanju katoličkog karaktera Istre. Nakon niza pokolja nad Hrvatima i Talijanima Istre, partizani su zasuli Istru sa srpskim krvnim zrncima. Istrijani su se znali opako potsklizati kada bi nabasali na neko srpsko zrno. Pod izgovorom moguće kapitalističke kontrarevolucije, u Istri su nicali garnizoni JNA. U njih su stizali oficiri JNA srpske nacionalnosti, a takvi su najčešće umirovljeni u gradovima Istre, Kvarnera i Dalmacije. Zašto Radin šuti o svemu tome?

Posebna su kost u grlu ustaše. Za vrijeme talijanske okupacije ustaše nisu imali pravo ulaska u Istru, a nakon pada Mussolinijeve Italije, Istra je vojno i upravno postala njemački distrikt. Kako pored fašista i nacista u Istri posijati strah od ustaša? Na njih i Hrvate prevaliti talijanske i njemačke zločine! Žrtve talijanskih fašista, njemačkih nacista i srpskih četnika, od Trsta do Zemuna, vode se kao žrtve ustaša i Hrvata. Nađe se i onih inteligentnijih antifašista koji tvrde da su “posao iz svibnja 1945.” obavili ustaše. Pobili su civile, i tek onda se predali, pa su pravedni partizani po kratkom postupku osvetili hrvatske civile. To možemo iskoristit kao podlogu za kvalitetan antiratni film?

Sindrom Subašić

Ovih dana nije samo Furio Radin posvećen prebrojavanju krvnih zrnaca hrvatskih zastupnika i hrvatskih reprezentativaca. Svima nama postalo je očigledno da su europske reprezentacije krcate s naturaliziranim strancima sa svih kontinenata. I to nikoga ne smeta. Čak je i repka Rusije u svojim redovima imala Brazilca, izvrsnog Fernandesa, koji je veleizdajnički promašio penal, dok ga je na golu sa svojim slavenskim krvnim zrncima ometao Danijel Subašić. Imali smo i neobičnu situaciju da reprezentativci Švicarske Xhaka i Shaqiri rukama interpretiraju krila dvoglavog albanskog orla, kada zabiju Srbiji. Jesu li prošli kao Vukojević i Vida? Srbi u Stutgartu pjevali su “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata!” Što god da se dogodi, Srbima su meta Hrvati. U pokušajima da prekinu pobjednički niz Vatrenih na Mirovojki u Rusiji, da unesu razdor u našu repku, beogradski tabloidi prebrojavali su krvna zrnca oca hrvatskog vratara Danijela Subašića. Onog Subašića koji je od 10 penala u dva raspleta obranio čak polovicu. Frane Šarić u Večernjaku je napisao da Srbijanci iskazuju jal zbog svog neuspjeha na Mirovojki. Jutarnji list od subote objavio je čak dva teksta o diskriminaciji Srba u Hrvatskoj. Nasuprot iznesenim tezama, nitko od Hrvata nije protiv toga da se hrvatska genska baza obogati susjednim Srbima, Romima, i sličnim manjinama, ali pod uvjetom da takvi kao državljani i stanovnici ove zemlje nose potrebitu dozu domoljublja, da se osjećaju bilo Hrvatima bilo političkim Hrvatima. Majka AG Matoša bila je Mađarica Ersebeth Orovecz iz Kaćmara. Nakon Matošovog vremena, posve normalnog u tome smislu, zavladala je druga matrica – jedno jedino srpsko krvno zrnce u dugoj hrvatskoj genezi od dva milenija, pretvara Hrvata u ne-Hrvata. Belgijanci drže da su srpski geni kvalitetni i da bi takvi kvalitetno proširili belgijsku gensku bazu, ali kada neki Hrvat ili Hrvatica uđu u brak sa Srpkinjom ili sa Srbinom, onda se traži bezuvjetno prosrpsko priklanjanje cijele obitelji. Sudeći po njegovim kvalitetnim obranama, Danijel Subašić povukao je kvalitetne gene iz svih rodoslovnih linija njegovog obiteljskog stabla, i to je sva istina.

Kontrolno mjerenje Jurice Pavičića

Slavni pisac dosadnih knjiga ponovno nas pokušava prikazati idiotima, kojima je izbrisano pamćenje na jedan represivni komunistički i velikosrpski režim. Uvjerava nas da se za Tita nije vodilo računa tko je tko. I da je on, Jurica Pavičić odrastao u takvom svijetu. Pavičić je poput djeteta koje kaka i gleda vas u oči. Kako je onda funkcionirao nacionalni ključ u izboru dužnosnika? Pavičić nam zapravo želi reći da prilikom obavljanja “posla iz svibnja 1945. godine” egzekutori nisu uopće znali da su žrtve Hrvati. Jurica Pavičić presvlači svoj potrošeni titoizam za novo vrijeme.

“Najednom smo se probudili u svijetu u kojem se moj gimnazijski profesor Ognjen Ignjatović, za kojeg blagog pojma nisam imao da je Srbin, odselio iz stana u uglovnici na Rivi, pa u Kninu postao krajinski ministar. Probudili smo se u svijetu u kojem su te višegradski srpski militanti zbog ‘znanja’ o tvom podrijetlu mogli u Štrpcima izvesti iz crnogorskog vlaka i likvidirati. Probudili smo se u svijetu u kojem su te zbog tog ‘znanja’ merčepovci mogli odvesti u zagrebački Paviljon 21 ili te muž književnice Bjelobrajdić mogao iz tvog splitskog stana odvesti u Loru, a da ti se potom zagubi trag. Glava se u to doba gubila zbog tih pučkih ‘znanja’, a glava se gubila čak i onda kad bi ta ‘znanja’ bila pogrešna. Mirnom žrnovničkom građaninu Đorđu Gašpareviću nije pomoglo to što je doista bio arijevski Hrvat, kad je netko bolje ‘znao’ da on – pošto je Đorđe – jamačno mora biti Srbin. Zbog tog pogrešnog ‘znanja’ građanin je Gašparević završio mrtav na deponiju.” – tako nam Jurica Pavičić reinterpretira agresiju Srbije na RH i BiH. Slavenka Drakulić to je nazvala “ratom muškaraca protiv žena”. Ni Pavičić, niti Drakulić, niti Ante Tomić nisu prepoznali četničku agresiju na Hrvatsku. Po Pavičiću, četnik nije koljač nego “srpski militant”.

“Ovotjedni hrvatski nacionalni junak – Danijel Subašić – rastao je u vremenima kad se taj i takav svijet stvarao. Vratar hrvatske nogometne reprezentacije imao je šest godina kad je taj svijet prevladao. Imao je sedam godina kad su oni koji su ‘točno znali’ tko je tko u njegovu gradu Zadru u jednoj noći porazbijali desetke srpskih lokala i dućana, dakako – zato što su ‘točno znali’ da su srpski. U tom vremenu, u toj zemlji i u tom gradu hrvatski je nacionalni junak odrastao kao jedan od onih za koje se, eto, ‘nije moglo znati’, ali se ipak ‘znalo’ ‘tko je tko’. Odrastao je kao dijete pravoslavca iz Zagrada kod Benkovca, koji se, da stvari budu čišće, zvao Jovo. Ali, odrastao je i od majke katolkinje koja, da stvari budu zamršenije, nosi ime koje može i ne mora biti ‘naše’ – Boja.” Pavičić ne zna tko je Srbin a tko Hrvat, ali dobro zna koja se imena pojavljuju i kod Hrvata i kod Srba. Trkelja nam tako Pavičić, a nešto se pitam kako to da nije proniknuo da je Ognjen Srbin, kada se sam Pavičić toliko kuži u podrijetlo imena. Dijete rođeno u mješovitom braku u Njemačkoj nužno postaje Nijemac. Zašto je u Hrvatskoj nedopustivo da netko bude Hrvat čak i kada mu je majka Hrvatica?

Jurica Pavičić zapliće se u vlastite nebuloze. Nitko u RH nije prebrojavao Danijelova krvna zrnca, niti je hrvatski izbornik provodio bilo kakvu diskriminaciju. Doma je morao Nikola Kalinić, i ne zbog svog hrvatskog i srpskog imena, nego zbog neprimjereno iskazane taštine. Doma je morao i jedan Ognjen, koji je jamačno Hrvat, Srbin ili Ukrajinac. Uznemiravanje Subašića došlo je iz Srbije, u okvirima Labradora, a ako Jurica Pavičić i Ante Tomić ne pripadaju toj protuhrvatskoj bandi, neka konačno prestanu sramotiti hrvatsku naciju. Nitko ih ne čita zato što su pametni, nego da proniknemo što nam neprijatelj kuha. Kada se već upušta u takvo vaganje, zašto je tajna etničko podrijetlo samog Jurice Pavičića, “odraslog u titoizmu”, kako sam priznaje. Pavičić napominje da je “Subašić dijelio svlačionicu s ustašoidnim zemljakom iz Pridrage, Joeom Šimunićem. A što da nije znao braniti?” Pa, da nije znao braniti, ne bi ga kupio jedan Monaco. A da Zdravko Mamić ili neki drugi trgovac talentima nije kvalitetno “udao” Modrića, Rakitića i Subašića, ti se nadareni dečki ne bi usavršili u najboljim klubovima svijeta, pa tako hrvatska repka ne bi prošla niti prvi krug Mirovojke. Svijet tako stoji! Pavičić treba objasniti zašto je asimilacija normalna pojava, osim kada je riječ o kroatiziranju stanovnika Lijepe naše? Zašto bi Hrvati uzdizali “pola Srbina koji se cijeli osjeća Hrvatom” ako nije nadaren poput Jurice Pavičića? Bilo bi korektno da Pavičić ovih dana ostavi na miru žalujućeg Josipa Šimunića, kojemu je preminula njegova trogodišnja kćer Luciana.

Kante Tomić

Ante Tomić u svojim tekstovima skoro redovno spomene gnjev, prkos, tugu, očaj, i drame tipa “teški kamen lomi mu rebra”, jer se tako želi predstaviti kao tihi europski egzistencijalist iz Poskokove drage. Nakon što je dobio navijačku kantu dreka ravno na tintaru, Anti Tomiću je sve sranje, pa tako vidi i nacionalizam, osim srpskog i/ili jugoslavenskog. Za njega je svaki kolektivni sport nacionalizam, a napose navijanje za svoju repku. To je jedini razlog zašto navija protiv Hrvatske. Možete zamisliti koliko ga iritira okupljanje hrvatske nacije i većine stanovnika ove zemlje uz Vatrene. Kuda god krene, nabasa na šahovnicu! Užas! Naravno, po Tomiću, slično Pavičiću, mali Danijel nije upamtio agresiju Srbije i posrbljene JNA na RH i BiH, nego bi trebao plakati za onima koji su prešli u takozvanu RSK na dužnosničke pozicije. Što reći o tome nesretnom vremenu, kada su mnogi liječnici srpske nacionalnosti napustili bolnice u našim najvećim gradovima i otišli k svojima, onima koje su osjećali kao svoje i svojtu. Tada smo saznali tko su oni. Kao i Pavičić, Tomić je iznenađen što u vrijeme agresije Srbije na RH i BiH nismo blagonaklono gledali na Srbe. Baš je nekako neobično da Sarajevljani nisu obožavali vrhunske snajperiste s Pala. Gedžu Shootera! I još Tomić reče kako je Danijela Subašića stiglo sve ono što “je inače trebalo dopasti Slobodana Miloševića i Ratka Mladića samo da su ih naši uhvatili”. Beskrajan bezobrazluk pomiješan s manjkom inteligencije! Danijel Subašić ima svako pravo da se osjeti i osjeća Hrvatom i katolikom, da bude jedan od nas koji živimo u Lijepoj našoj, prepoznajemo karakter predivne zemlje, koju nam mnogi žele preoteti. Ante Tomić prepoznao je hrvatski nacionalizam u sadržaju koji mu se izlio na glavu. Njemu nije pomogla niti konkretna asimiliacija srodne supstance. U kojem se pravcu asimilacija odvijala?

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Judaist Hrvoje Klasić jednom obožavao partizana Franju Tuđmana

Objavljeno

- datum

 DEJAN JOVIĆ, HRVOJE KLASIĆ I TVRTKO JAKOVINA PONIŠTAVAJU HRVATSKU DRŽAVNOST    Nevjerojatno je da hrvatska država plaća cijelu vojsku osporavatelja hrvatske državnopravne povijesti i hrvatskog nacionalnog prava na nezavisnu državu. Plaćamo i sve te protuhrvatske rezerviste i parazite u društvenim institucijama i društvenim projektima. Hrvati financiraju krivotvorine protiv Hrvata.

Kakav se osjećam kada netko poput Hrvoja Klasića reciklira moje spoznaje iz ranih 90-ih i ranije? Malo živnem, a onda pročitam štivo i najčešće prepoznam da takvi nisu razumjeli baš ništa o čemu sam pisao. S drugim oružjem nastavljaju “posao iz svibnja 1945.”

Završni ukop kralja Tomislava

Izostanak lustracije opakih “komunjarskih putnika kroz povijest” Franje Tuđmana, Josipa Manolića, Stipe Mesića i njihove udbaške posade samo je jedan problem u tome smislu. Jednako su opaki i opasni “povjesničari” poput Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine i Hrvoja Klasića, koji su osobe snažne nutarnje razapetosti – istovremeno su titoisti i judaisti. Goldstein je navodno bizantolog. Zanimljivo, ne bave se temama koje su formalno specijalizirali, pa niti judaizmom, nego su strogo posvećeni NDH i prevaljivanju njemačke odgovornosti za Holokaust na ustaše i Hrvate. Židov Ivo Goldstein u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu nije istaknuo kip ili fotografiju Jehove ili Davida, jer je takvo idolopoklonstvo kod Židova vjerski zabranjeno, pa je istaknuo Tita, valjda kao simbol Demiurga – Tito je prvak masovnog zločina. Jakovina se znanstveno uspinjao na tekstovima tipa “Socijalizam na američkoj pšenici”, da prevari Hrvate glede njegove misije, ali se ove godine sve razbistrilo, zapravo zamutilo – Tvrtko Jakovina zajedno s Dejanom Jovićem ušao je u projekt poništavanja hrvatske državnopravne povijesti. Po njima je Avnoj autentičan, a Zavnoh izmišljotina. Idu toliko daleko da osporavaju hrvatskog kralja Tomislava. Nakon toga su nešto utihnuli, jer ne mogu objasniti vremensku petlju: prva Jugoslavija formirana je nakon Prvog svjetsko rata na temeljima Avnoja koji se dogodio tek u Drugom svjetskom ratu ili nakon njega! Kao prigovor protiv mene osobno, u smislu da pogrešno interpretiram Franju Tuđmana, uzima se za mene zaista neugodna činjenica da Hrvoje Klasić ima slično mišljenje o Tuđmanu. Klasić i Jakovina su od onih “povjesničara” koji se dokumentacijski oslanjaju na krivotvorene partijske zapisnike. Za njih su partijski zapisnici jedina istina, a sve ostalo su izmišljotine. To je opasno već zbog činjenice da su obojica kao takvi dobili pristup komunističkim arhivima, da su imali na raspolaganju pisaće strojeve i papir iz tog vremena, pa su mogli proizvesti različite krivotvorine i tako pronaći “dokaze” za svoje “blistave povijesne procjene”, na granici poremećenosti.

Tito je supstancijalno preživio u ubojstvima

“Trebamo li na socijalističko razdoblje gledati kao isključivo negativno iskustvo ili na ponešto možemo biti i ponosni? I, jesu li hrvatski političari toliko uspješni da nemaju što naučiti od Josipa Broza Tita? ” – pita nas Klasić. Zašto našu spoznajnu domenu ograničava na Tita. Ima tu još zločinaca: Staljin, Hitler, Musolini, Mladić, … Naravno da su “hrvatski” političari puno toga naučili od Tita. Događala su se politička ubojstva i nakon Tita, a Klasić u prvi plan dovodi Josipa Reihl-Kira, Milana Levara, Milana Krivokuću, Ljubicu Solar, pa i obitelj Zec. Glede jezovitih smaknuća najvećih hrvatskih domoljuba od strane “hrvatske” države, Klasić spominje samo Antu Paradžika, kojega piše s “đ” – Parađik. Kao da kažete da je Krvoje Klasić titoistićko džubre. Komunjarska đukela? Omaklo mu se. Imate li vi dojam da bi upravo Krvoje postupio poput Tudžmana u njegovim velikim pogreškama: lažna pomirba, amnestija za četničke koljače, priznavanje Republike Srpske u BiH, i tome slično? Ovih smo dana čuli kako osoba koju Klasić jako poštuje izjavi: “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito”. Povijest nas uči da nije problem što je Tudžman s Miločevićem pregovarao o podjeli BjH, nego što je izigran uz nevjerojatne žrtve na hrvatskoj strani – Srbi su ogradili svoje, a Hrvati su stjerani k Božnjacima, da se unutar istog kantona razbukta mržnja između katolika i muslimana, na zadovoljstvo pravoslavaca, protestanata i ostalih nekatoličkih kršćanskih konfesija, a zasebna je tragedija činjenica da su bosanski muslimani podrijetlom Hrvati, i da danas u sarajevskoj Zetri isti ne vijore hrvatske zastave, nego turske i u nazočnosti sultana Erdogana.

Prijeki Tuđman

“Da ste 1943. ili 1945. godine pred Tuđmana stavili skupinu ustaša, gotovo je sigurno da bi oni okončali po kratkom postupku. Siguran sam da 1945. godine, kad se tim ljudima često presuđivalo po kratkom postupku, Tuđman nije dizao glas i borio se za njihova prava. Prema Klasiću, Tuđman je postao svjestan da ne može postati predsjednik ako uvažava samo svoju prošlost, pa je postao oportun. Bio je svjestan da mora dobiti podršku s onima protiv kojih je ratovao. Ovdje ću dodati da Klasić trkelja kao da je do pomirbe zaista došlo. Koliko pamtim, vanjska jugoslavenska agentura odglumila je ustaše, i to su Franjo Tuđman, Josip Manolić i Gojko Šušak dobro znali. Kada su se Manolić i Šušak posvađali u prisutnosti Tuđmana, Šušak je optužio Manolića da je bio sovjetski agent, a Manolić istog Šuška da je bio 20. čovjek Bugojanske grupe, onaj koji je “Bugojance” izdao. Najveće borce za Hrvatsku Tuđman i ekipa dali su smaknuti.

Tuđmanova krivotvorina

U stvaranju fame o hrvatskim komunistima i hrvatskim partizanima, Franjo Tuđman izmislio je Titov brzojav Vladi Janiću Capi, kao zapovjedniku Prvog partizanskog odreda – navodno je Capo Tuđmanu bio nadređen u beogradskom Generalštabu JNA. Adresa? Dostaviti u šumu Brezovica! “Sisački komunisti 22. lipnja ujutro (!) nakon što su čuli vijest da je Hitler napao Staljina, znali su da će se u skladu s tim odnos ustaša prema njima promijeniti i da im slijedi hapšenje. Zato organizirano odlaze u šumu pokraj Siska” – uvjerava nas vremenski prvoborac Klasić, koji oprezno korigira providnu komunjarsku obmanu, pa kaže da odred nije osnovan u šumi Brezovica. Tako gradi svoju uvjerljivost. Ako tvrdi da je odred formiran drugdje, onda nitko ne dovodi u sumnju njegovo postojanje. “Na tu su lokaciju otišli nakon što protiv grupe mjesec dana poslije osnivanja kreće velika ustaška ofenziva pa se cijela jedinica prebacila u šumu Brezovica” – veli nam Klasić. Mjesec dana kasnije! Znate, ako je Hitler napao Staljina, onda je Staljin postojao, umuje Klasić, pa tako ustaški napad na Prvi partizanski odred potvrđuje da je taj odred postojao. Neki je partizanski odred zaista bio prvi. Kako pronaći dokaze da su ustaše napale partizane u Brezovici? To je jednostavno – otvorite polemiku o tome jeli ustaše u napadu na partizane vodio Ante Moškov ili neki drugi ustaški zapovjednik. A sama ta rasprava podrazumijeva da se ustaški napad dogodio. Dodatna rasprava o tome jesu li ustaše upotrijebili vojne zrakoplove podrazumjeva da se napad ustaša na partizane zaista dogodio. Eto, tako se gradi revizija stvarne povijesti.

Problem prvoboračke nediscipline

Kako nam svjedoči prvoborac Klasić, Tito je za početak ustanka odredio 4. srpnja, pa je apsurdno da su njegovi pokrenuli ustanak već 22. lipnja. Otprilike, tko može kontrolirati bandite, kako su tada zvali “dečke i cure iz Siska”, kako ih Klasić vidi. Dakle, dogodilo se da nedisciplinirani Capo, onaj isti koji ignorira Tita i njegovu zapovijed, postane veliki titoist i velika faca u Generalštabu JNA. A svi znamo, da bi Tile banditu Capi odrezao jojca da je Capo bilo kada opstruirao balkanskog Maršala ili sovjetskog Velikog brata. Ovdje ću napomenuti da je bilo pokušaja da se na prosvjede u Beogradu na 27. ožujka projiciraju kumunistički “dečki i cure”, ali je takve pokušaje odbacio Vladimir Bakarić i javno izjavio da nitko od komunista nije sudjelovao, jer nisu znali kuda to vodi. Sreća naša da je Capo sve znao, čak prije nego što su informacije o Hitlerovom napadu stigle do famoznog Kobe, druga Staljina. Konstrukcija ide dalje, pa Klasić i ekipa danas upućuju čestitku jednonog Tileta drugu Capi za njegov rođendan, “prvom partizanu Jugoslavije”. Tito je bio plemenita osoba. Umirao je, a imao je samo jednu grižnju savjesti – zanemarenog prvoborca Capu. Godine 1991. pokojnog Cape sjetio se i Franjo Tuđman. Prema Klasiću, Tuđman je pohvalio ulogu Partije i Capino poštenje. Nitko nije pakovao drugu Tuđmanu. Povijesno polupismeni Klasić tvrdi da je NDH osnovana na rasnim zakonima, što je velika glupost, ispod razine predškolskog odgoja. Naime, kao i RH glede pridruživanja EU, bilo kako osnovana i nastala NDH morala je proći pristupne pregovore za pridruživanje eurozoni rasnih zakona. Poglavnik Ante Pavelić i ekipa morali su dokazati da je NDH civilizacijski dorasla uvođenju uzvišenih rasnih zakona.

Klasićev demografski oporavak

Apelira na povratak Srba koji su našu zemlju napustili svojevoljno ili pod pritiskom. Kao, Srbima je svejedno jesu li nezaposleni. Mogu raditi kao povjesničari, jer su za tu znanstvenu disciplinu genetski nadareni. Mišljenja sam da su Srbi u RH radno i civilizacijski kompatibilni, jer će uskoro svi zaposleni u RH biti političari. Mene je razveselila Klasićeva tvrdnja o demografskom potopu od strane ustaša, koji su za vrijeme “posla iz svibnja 1945. godine” koristili civile kao živi štit, prilikom svog povlačenja prema Austriji, pa su tako partizani ni krivi ni dužni ispali zločinci. Partizane su napose zbunljivali ustaše djevojčice, a Klasić upozorava na presvučene čuvare iz Jasenovca, za koje znamo da su bili kažnjenici raspoređeni na takve dužnosti. “U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države” – tvrdi nam Klasić. Jeste li razumjeli koliko je Klasić doslovce glup? Neprijatelji koje države? Tada SRH i druga Jugoslavija nisu postojali.

“Veliki dio katoličkog svećenstva aktivno je podržavao Ustaški pokret. I to ne samo do 1945. godine, nego i godinama kasnije. Nažalost, kako vidimo, neki i dan danas. Znajući što se događalo za vrijeme NDH mislim da je u sagledavanju odnosa novih vlasti prema Crkvi nezanemariv i aspekt ponašanja dijela katoličkog svećenstva tijekom rata.” – poji nam Klasić. Zaboravio je napomenuti da su partizani smaknuli 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, i 31 časnu sestru! Ne, o čemu pričam, časnim sestrama omogućeno je da rade u bolnicama, da peru drugove i brinu o njihovoj stolici! Koje li časti! Klasić se čudi što nas smetaju Titovi zločini. Napominje da je Churchill zapovjedio brisanje 60 tisuća ljudi u Dresdenu. Truman je zapovjedio bacanje atomske bombe! Ispovjednik Klasić tvrdi da jugoslavenski političari nisu ništa znali o političkim ubojstvima Hrvata diljem svijeta. Kako to može znati? Kako može tvrditi da SDP nije skrivao dokumente CK SKH? Strah me Labradora, ali u slučaju Hrvoja Klasića prije svega imamo posla s jednim velikim šarlatanom.

JUGOSLAVENSKI I VELIKOSRPSKI OKVIR DEJANA JOVIĆA

Hrvati su trebali rat

Dejan Jović nastavlja svoj “znanstveni” rat protiv bilo kakve nezavisne hrvatske države, o trošku te države, na grbači svima nama, trujući našu djecu na fakultetima koji ga podržavaju. 

“Mit je da svaki narod želi svoju državu” – kaže nam Jović. Za primjer navodi Škote i njihov referendum, a znamo da nije obuhvatio samo Škote, da svi stanovnici Škotske nisu etnički Škoti, pa niti katolici. Jović tvrdi da niti Franjo Tuđman nije želio nezavisnu Hrvatsku. Iskazao je nezadovoljstvo u odnosu na Slovence, kada su gurali i Hrvatsku u pravcu nezavisnosti. Samostalnu RH Jović vidi kao ideju HDZ-a. Tvrdi da je samo 11% stanovnika SRH htjelo samostalnu državu. Kao, rat je bio potreban da bi se nezavisna Hrvatska priznala. Mržnja, time i mržnja Srba prema Hrvatima, proizvedena je s tim ratom! Jović napominje da je u predsjedništvu Jugoslavije jedino Stipe Mesić glasovao protiv povlačenja JNA iz Slovenije. Jović tvrdi da su Srbi htjeli Jugoslaviju a ne Veliku Srbiju.

Naravno, prema Joviću, hrvatski branitelji su nonsens, kao i naziv Domovinski rat. “Ne možete braniti nešto što ne postoji! Što su “branitelji” branili: granice Socijalističke RH, odnosno prvotne Narodne RH? “Branitelji” imaju materijalne koristi od svega toga, mirovine, prednosti pri zapošljavanju i drugo.” Jović napominje da “branitelji” zajedno s članovima obitelji čine oko 1,8 milijuna ljudi, a to je polovica biračkog tijela u RH. 

 

ZAŠTO TITOISTI ULAZE U MOJ PROSTOR?

Klasić je kompilirio neke moje prigovore Tuđmanu

Prepoznaje “glorificiranje Tuđmana u javnom prostoru”. Slušamo o Tuđmanu kao “ocu hrvatske države”.  A bilo bi “zanimljivo čuti zašto se mladi Franjo odlučio učlaniti u jugoslavenski orijentiranu Komunističku partiju a ne u najjaču hrvatsku nacionalnu stranku HSS? Zašto se kao Hrvat priključuje Titovim partizanima, a ne Pavelićevim ustašama? Ili barem hrvatskim domobranima. Zašto unatoč svemu što se događalo nakon Bleiburga, nakon politički montiranih procesa Hebrangu i Stepincu, te nakon rigidnog obračuna s  “neprijateljima” na Golom otoku nije odlučio vratiti partijsku knjižicu već naprotiv nastavlja godinama na posao odlaziti s crvenom zvijezdom petokrakom “na čelu”? Klasić kaže da bi bilo zanimljivo čuti čime se točno bavio mladi Tuđman u Generalštabu u Beogradu i kako je doživio priznanje da s nepunih 40 godina postane general JNA? Zašto je baš on postao predsjednik najjugoslavenskijeg nogometnog kluba, beogradskog Partizana. Tuđman je s Miloševićem kuhao puno toga, a sve je ostalo tajna. “Danas kada se većina građana Hrvatske i ekonomskih stručnjaka slaže da su pretvorba i privatizacija iz 1990-ih najčešće bili sinonimi za pljačku, bilo bi zanimljivo istražiti što je sve najmoćniji čovjek Hrvatske poduzeo da to spriječi, a odgovorne dovede pred lice pravde” – kaže nam Klasić. Problem je što Klasić sve negativno kod Franje Tuđmana prezentira kao maksime.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno