Connect with us

Tvrtko Dolić

Ministar Marko Pavić uzmiče pred korupcijom

Objavljeno

- datum

 PREVALJIVANJE OBVEZA MIROVINSKIH FONDOVA NA SVE NAS    Dok se svi bavimo zloćudnim tumorima Agrokor, Ina, država, javna poduzeća, civilne udruge, Zagrokor, Šerifaraon i slične komunalne tiranije, nastavlja se još jedna gigantska privatizacijska pljačku, kroz obvezan II. mirovinski stup. Sve su zemlje zamrznule ili nacionalizirale obvezan II. mirovinski stup, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.

Obvezan II. mirovinski stup podržavaju svi njegovi nametnici, pa onda slabo ili krivo informirani osiguranici, dok ga frenetično brane i svi oni koji ovoj zemlji ne žele ništa dobro. Hrvatska je jedina država u kojoj ovi posljednji kontroliraju sve poluge života. Izuzimajući Hrvatsku, sve su zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, ili su provele njegovu sustavnu dekonstrukciju. Osiguranici u tim zemljama ponovno mogu računati na mirovinu, a ekonomski i financijski oporavak otvorio je novu nadu i novi život svima. Obvezni (drugi, privatni) mirovinski fondovi (u bankama i pod upravljanjem banaka) nametnuti su tranzicijskim zemljama od strane svjetskog kapitala, kao njegovi balon – bankomati, koje pune drugi. U promociji ovakvog smrtonosnog obveznog II. mirovinskog stupa prednjače političari poput Miranda Mrsića i Silvana Hrelje, a na razini struke isticali su se Danijel Nestić i Velimir Šonje. Teško je prepoznati tko je među njima (ne)znalica, a tko ubire konkretnu korist. Imamo nevjerojatnu protuhrvatsku zavjeru domaćih nametnika, Svjetske banke, MMF-a, i skoro svih europskih i svjetskih institucija. Zašto je toliko važno baciti na koljena ekonomski malu hrvatsku naciju? Koja je tek privid u uskom procjepu statističke pogreške? Jeli afera Agrokor slučajno izložila fondove obveznog II. mirovinskog stupa, ili je pad Ivice Todorića pokrenut i zbog nove pljačke mirovinskih fondova?

Terminologija i/ili vlasništvo

Naši nametnički sustavi postavljeni su tako da nesmetano financiraju svoju promociju o našem trošku. U kongresnom centru Hotela Lone u Rovinju održan je niz panela “Izazov promjene: novi obzori” – četvrta zajednička konferencija Zagrebačke burze i fondovske industrije. Posebno su predestinirano stršili protestanski “paneli o mirovinskim fondovima u zemljama srednje i istočne Europe”. Kao, nema veze što su sve zemlje zamrznule obvezan II. mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske. U Rovinju je dominirala pogrešna terminologija, cijele teorije postavljene na pogrešne aksiome, da bi promotori obveznog II. mirovinskog stupa farbali rezultate i prognoze, sve u stilu friziranih izvješća Agrokora.

Kako prenosi Jutarnji list, jedan od panelista bio je “Zoran Anušić, viši ekonomist Svjetske banke, svojevrsni otac hrvatske mirovinske reforme”. Znate, na početku se samo 20 posto nekog mirovinskog fonda moglo preusmjeriti u dionice. A onda su 2014. Mirando Mrsić i ekipa na razini udruženog zločinačkog pothvata uveli mirovinski “agresivniji A potportfelj koji će po strukturi imovine većinom biti izložen hrvatskim i stranim dionicama, maksimalno do 55 posto neto imovine pojedinog mirovinskog fonda”. B potportfelj izložen je dionicama maksimalno do 35 posto, dok je određeno da se minimalno 50 posto uloži u niskorizične obveznice. Oni osiguranici kojima je do umirovljenja ostalo 5 godina prebačeni su u najmanje rizični C potportfelj, koji nije izložen riziku dionica. Oni kojima je do umirovljenja preostalo 5-10 godina dobili su mogućnost biranja između potportfelja B i C, dok je one neodlučne Regos automatski prebacio u B portfelj onog mirovinskog fonda u koji su prijavljeni. Član fonda može promijeniti kategoriju fonda jednom u tri godine. Dakle, komunjare su 2014. sve pogoršale u odnosu na loš početni “društveni ugovor”, a ovih dana gigantskog lopovluka padaju prijedlozi da se mirovinski fondovi mogu u cijelosti kanalizirati prema dionicama, pa i prema obveznicama drugih zemalja. Ono: zašto preuzimati obveznice RH, kada druge zemlje nude manje prinose? Preusmjerimo naše novce u financijski krvotok neke druge zemlje! Ili neke strane korporacije. Nije dovoljno da 5 posto iz bruto plaća završi u privatnim fondovima, pod upravom (=vlasništvom) banaka. “Ako smo krizu prošli da nismo zamrzavali ili nacionalizirali drugi stup, nije li sada, kada smo u dobroj fiskalnoj poziciji, vrijeme da se poveća stopa doprinosa za drugi stup” – predlaže nam Anušić, i implicitno podvaljuje frizirane pokazatelje kao istine. Koja dobra fiskalna pozicija? Krizu nismo prošli, nego je stalno produbljavamo. Oporavlja se svjetsko gospodarstvo, pa je prava zagonetka kako naša ekonomija i dalje stagnira, zapravo tone? Sve nacije nalaze načina da se ekonomski i samosvjesno oporave, dok se samo u Hrvatskoj i dalje provodi najgora privatizacijska pljačka. Umjesto zamrzavanja obveznog II. mirovinskog stupa, Anušić i slični likovi predlažu povećavanje obveznog izdvajanja u taj privatni i privatizirani (drugi) stup, na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, koji praktično nosi mirovine, a već zbog ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa država se svake godine zadužuje za novih desetak milijardi kuna, iako je godišnje izdvajanje u obvezan II. mirovinski stup na razini 5,5 milijardi kuna, iz naših plaća.

U Rovinju su isplivale i sve te lingvističke obmane. Primjerice, ZOMO – Zakon o mirovinskom osiguranju, u svome članku 8 ima stavak 9: “Osnovna mirovina je novčano primanje iz mirovinskog osiguranja koje pod određenim uvjetima stječu osiguranici koji su od 1. siječnja 2002. osigurani i u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje”. Kako terminološki razlikovati mirovinu koja je ostvarena samo na temelju solidarnog (državnog) I. mirovinskog stupa? Nikako. Takva je terminološki odstranjena iz naših zakona, da se lingvistički prikrije još jedna privatizacijska pljačka, ona kroz fondove II. mirovinskog stupa. Perfidna predatorska banda time je dobila mogućnost da štiti jednu privatizacijsku pljačku tako što “brani osnovnu mirovinu i zakonske odredbe”. Tko može napasti tako načelno specificiran stav? Slično je učinjeno s pojmom vlasništva. Da vas podsjetim, MOL je posve preuzeo Inu kroz kupnju 25 posto + 1 dionica, ali uz pridodano upravljanje financijama Ine, što je teška veleizdaja i teška korupcija osoba koje su o tome odlučivale. Praktično je cijela Ina otišla u ruke Mađara za relativno bijednih 505 milijuna eura (dvostruko manje od iznosa s kojim su ruske banke financirale Agrokor). Ostale dionice Ine u svome posjedu, MOL je kupio kroz dobit i krađu Ine, kroz prelijevanje unutar financijskog “upravljanja”. Slično se dogodilo s fondovima obveznog II. mirovinskog stupa – osiguranici su formalno vlasnici svoje “štednje”, ali su svoja upravljačka prava prenijeli na banke i fondovske nametnike.

Mudro laganje s faktorom istine

Prisjetimo se žestoke kampanje Jutarnjeg lista i napose Gojka Drljače protiv konverzije kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Drljača je 2. listopada u Jutarnjem listu iznio nekoliko besramnih laži o stanju našeg mirovinskog sustava, koje sebi jedan profesionalan novinar ne bi smio dopustiti: (1) Drljača tvrdi da je mirovinski dodatak 27 posto uveden zato što je I. mirovinski stup bankrotirao. I dodaje da obvezan II. mirovinski stup s time nema veze. (2) Reče kako ukidanje dodatka 27 posto (za one koji primaju mirovinu iz oba stupa) krši princip međugeneracijske solidarnosti. (3) Drljača veli kako je ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama diskriminiranje individualne štednje u obveznom II. mirovinskom stupu. (4) Ponavljanje prve tvrdnje – prema Drljači, mirovinska reforma pokrenuta je jer je bilo očigledno da I. stup nije održiv. (5) Drljača obvezan II. mirovinski stup prepoznaje kao “društveni ugovor”, u kojem se budućim umirovljenicima obećalo da će dobivati novac iz I. stupa plus ušteđena sredstva iz II. stupa uvećana za prinose, a umanjena za naknade mirovinskim fondovima za upravljanje.        

Drljača odmah početno proizvodi terminološku zbrku, jer je zapravo postojao samo jedan (solidaran, državni) Mirovinski fond. (1) Nije mogao bankrotirati, jer se svake godine u njega slijevalo 20 posto iz naših bruto plaća, oko 20 milijarde kuna godišnje. Mirovinske kumulacije bile su izložene privatizacijskoj pljački i kriminalnim radnjama, ali to nije bio povod za reforme, koje su zapravo ozakonile lopovluke. Upravo nakon uvođenja II. mirovinskog stupa, solidarni Mirovinski fond, od tada I. mirovinski stup, ušao je u probleme održivosti mirovina, jer su uplate u taj fond smanjene s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća. Da bi mlađi mirovinski osiguranici “štedjeli” kroz II. stup, uveden je mirovinski dodatak referentno smanjenju I. stupa za četvrtinu, preračunato 27 posto. Krenulo se s dodatkom 4 posto, da bi 2010. narastao na 27 posto, koliko je gornja granica direktnog zakidanja. Cijela reforma zasnivala se na tome da će fondovi II. mirovinskog stupa s pametnim upravljanjem ostvariti visoke prinose, pa će umirovljenici po oba stupa tako namiriti svoju četvrtinu, odnosno preračunato 27 posto na izračun za I. stup, koji se puni smanjeno, s 15 posto iz bruto plaća. (2) Nema ukidanja mirovinskog dodatka 27 posto – takav za one umirovljene po oba stupa nije predviđen. Fondovi II. stupa oslobođeni su obveza prema umirovljenicima u razdoblju 15-20 godina, da bi kumulirali dovoljno da dodatak 27 posto ne vuku iz proračuna nego iz svojih kumulacija. (3) Ovisnost nečije mirovine o njegovim uplatama nije diskriminacija individualne štednje, nego afirmacija takve. Što traži Drljača? Solidarnu uravnilovku, da svi primaju istu mirovinu, neovisno o tome koliko su uplatili u solidarni mirovinski fond. (4) Tko brani umirovljenicima da traže ono što im pripada iz fondova II. mirovinskog stupa? Vlasnici (=menadžment) fondova i svi oni koji kraljevski žive na teret fondova. Očigledno je da prinosi nisu ostvareni, nego je došlo do prekomjerne izloženosti. Banke su imale mogućnost prebacivanja svojih loših portfelja u potportfelje A i B fondova II. mirovinskog stupa. Jesu li mirovinski fondovi pokradeni? Jeli afera Agorkor pridržana toliko da se pokradu mirovinski fondovi?      

Kako razumjeti takvu suludu mirovinsku “reformu” iz 2002. godine, kao i još luđu “podreformu” iz 2014. godine? Pa, prema očekivanjima krupnog kapitala i naših neprijatelja, hrvatski dug rastao je sporo, pa su domaći “neoliberali” (= domaći lopovi) došli na ideju kopirati (tranzicijsku) mirovinsku reformu Chilea: godine 2002. kod nas su tranzicijske komunjare uz veliku pompu aplicirali tu zloćudnu ideju, koju je prvi najavio HDZ. Formiran je obvezan II. mirovinski stup, odvajanjem četvrtine sveukupnih mirovinskih doprinosa (= 5 posto iz bruto plaća) u fondove u vlasništvu banaka. Za isti iznos, odnosno na razini tako stvorene rupe u temeljnom I. mirovinskom fondu, svedenom na 15 posto iz bruto plaća, država se skupo zaduživala kod istih banaka. Date bankama četvrtinu mirovinskih doprinosa i onda za taj iznos uzmete skupe kredite od tih istih banaka, pa ga onda reprogramirate, jer nikakve dugove niste u stanju vratiti, pa tako imamo situaciju da su banke u posljednjih 15 godina jednostavno preuzele naših 86 milijardi kuna, još ništa nisu vratile umirovljenicima, a država je zbog toga dužna (nepotrebno) oko 150 milijardi kuna više. Ne samo da je uvođenje ovakvog obveznog II. mirovinskog stupa bilo pogrešno, ono je cijelu naciju skoro nepovratno zavilo u dužničko ropstvo. Nemojte previdjeti da je takvo “reformsko” zaduživanje države poslužilo kao opravdanje za privatizaciju Ine. Godinu dana nakon mirovinske “reforme”, vrijednost Ine postavljena je na razini tako proizvedenog duga, a onda je ipak prepuštena Mađarima za četvrtinu tog iznosa. Da bi 2014. uslijedila nova i još opakija prilagodba mirovinskih fondova za veću izloženost tržištu dionica. Lešinarski fondovi i banke dobili su mogućnost da u krizi Agrokora zarade kroz model roll up, ali mirovinskim fondovima nije otvorena takva mogućnost, pa bi trebalo provjeriti suprotno: jeli Knighthead Capital preuzeo neke danas skoro besplatne dionice u posjedu mirovinskih fondova. Jesu li banke preuzele natrag svoje loše portfelje? Koje su banke fondovima prepustile po najvišoj vrijednosti, a danas ih kupuju obezvrijeđene, i još će cijeli taj iznos zaraditi kroz roll up.

Da bi jednu očiglednu privatizacijsku pljačku slavila kao uspješnu reformu, država je umirovljenicima (I. stupa) namirivala uskraćenu četvrtinu mirovina, preračunato 27 posto. Fondovi II. mirovinskog stupa pune se nesmetano (početno! 15 godina početno!), bez ikakvog povrata umirovljenicima ili I. mirovinskom stupu. Godinama smo slušali hvalisanje kako je kroz pametno investiranje fondova II. stupa u njima kumulirano više od 100 milijardi kuna, da će ti fondovi s lakoćom preuzeti svih 27 posto duga I. stupu, odnosno umirovljenicima, a onda se ipak piše o samo 86 direktno uplaćenih milijardi iz naših plaća, o velikoj izloženosti mirovinskih fondova, uključujući aferu Agrokor, o tome kako su ti fondovi ispražnjeni kroz korupcijsko preuzimanje loših portfelja banaka, da bi eksplodirala zastrašujuća vijest: fondovi II. stupa ušli su u probleme već ove godine, jer su se pojavila prijevremena umirovljenja na temelju oba stupa – fondovi nisu u stanju dopuniti mirovine čiji se zbroj mjeri do stotinu tisuća kuna! Fondovi i njihovi plaćenici, “autonomni” ekonomski analitičari i novinari glavnih medija uvjeravaju nas da svi mi trebamo priskočiti u pomoć obveznom II. mirovinskom stupu i nastaviti dopunjavanje mirovina za 27 posto i za one umirovljene po oba stupa, na temelju izračuna za svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća. Sve se protivi postojećim zakonima, pa će to banda jednostavno riješiti izmjenama zakona. Dakle, mirovinski fondovi obveznog II. stupa najvjerojatnije su ispražnjeni, ali nema zime za kraljevski život svih onih koji se bogate na konto tih fondova, jer će svake godine sjesti naših novih 5,5 milijardi kuna (!) iz bruto plaća. Praktično, naši novci njima, a njihove obveze ostaju nama, kako je to bilo svih ovih 15 godina.

Što predlažu Drljača i ekipa?

Jasno je da zbog smanjenja izdvajanja u I. stup s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća, izračun dijela mirovine koji se odnosi na I. stup mora pasti za četvrtinu, preračunato 27 posto, što bi trebao namiriti II. stup. A, ne! Drljača najedanput progovara o obezvrijeđenju “ušteda” u II. stupu. O čemu se tu radi? “Reforma” je uspješna, “štednja” je velika, ali je sve obezvrijeđeno! Kako? Pronevjere, krađe, preuzimanje loših portfelja i sveukupno promašeno investiranje i upravljanje fondovima? Skupe strukture II. stupa i kraljevski život menadžmenta fondova, uključujući kasirane analitičare i kasirane novinare? Što poduzima DORH? Zašto šuti HNB? Drljača predlaže da se “štedišama” II. mirovinskog stupa ponude dvije opcije: (A) Što hitnija isplata dosad ušteđenih sredstava iz 2. stupa na tekuće račune građana i povratak u I. stup. (B) Prestanak uplaćivanja u I. stup i preusmjeravanje svih 20 posto iz bruto plaća u II. mirovinski stup. Provalio je Drljača to svoje “Ili-Ili”, koje bi zaprepastilo i neizlječivo očajnog Sørena Kierkegaarda. Provjerio sam po zagrebačkim bolnicama – nitko tog jutarnjeg jutra nije zvao hitnu. A čovjek zaista ima ozbiljne zdravstvene probleme.

Nemam ništa protiv da se opcija (A) provede, ali nekako nisam siguran da je Drljača shvatio što od njega očekuju vlasnici fondova II. mirovinskog stupa. Problem je i u tome, što će “štediše” I. stupa prihvatiti natrag “štedišu” II. stupa tek nakon što “štediša” II. stupa svoju “štednju” iz II. stupa prenese u I. stup. Glede Drljačine opcije (B), do danas je servirana kao povećanje izdvajanja u II. stup za nekoliko postotaka. Zoran Anušić drži da bi povećanje izdvajanja u II. stup za 0,5 posto iz bruto plaća, povećanje svake godine za 0,5 posto, bilo umjereno. Za 30 godina I. stup prestao bi se puniti. Dakle, obojica predlažu povećanje za svih preostalih 15 posto iz bruto plaća, odnosno da svih 20 posto mirovinskih doprinosa iz bruto plaća ide bankama i pripadnim nametnicima. Da država iz proračuna u cijelosti namiruje sve mirovine, da se svi mirovinski doprinosi prepuštaju bankama, oko 22 milijarde kuna godišnje! Nevjerojatno je koliko ti ljudi vole banke. Nadajmo se da je ljubav obostrana.

Suprotno trenutnim kampanjama u RH protiv interesa nacije, mišljenja sam da dodatak 27 posto na mirovine trebamo prenijeti na mirovinske fondove, nakon što se I. mirovinski stup vrati na svojih 20 posto iz bruto plaća. Imamo tri opcije za izbjegavanje bankrota: (R) Rumunjski model ukidanja II. mirovinskog stupa kao obveznog, uz smanjivanje izdvajanja na 2,5 posto iz bruto plaće, za one koji to prihvate. Osiguranicima bi pojedinačno bilo prepušteno da se izjasne ostaju li korisnici II. stupa. Banke bi za povratnike u I. stup vratile njihove uplaćene iznose u I. mirovinski stup. (Z) Zamrzavanje obveznog II. mirovinskog stupa. Banka bi preuzela svoj mirovinski fond, uključujući njegove portfelje, a na razini uplaćenih iznosa otvorila novi novčani fond za II. stup, koji bi imao uobičajene prinose, kao štednja u kunama. Banka bi preuzela i sve zaposlenike fonda, koji bi se praktično sveo na bankovni račun. Oni koji su izdvajali u taj fond / račun imali bi pravo odgovarajuće mirovinske naknade, srazmjerno izdvajanju, dok bi se buduća izdvajanja za II. stup vratila u I. stup, a za svakoga osiguranika izračun za dio mirovine iz zamrznutog I. stupa prilagodio bi se visini njegovih uplata u I. stup, kako se to provodi i danas. (D) Potpuna dekonstrukcija obveznog II. mirovinskog stupa, uz potpunu demontažu fondova II. stupa. Banke bi uplaćene iznose vratile u I. stup, a sve mirovine prilagodile izdvajanju 20 posto iz bruto plaća u temeljni solidarni državni Mirovinski fond. Banka bi preuzela sve zaposlenike svog mirovinskog fonda. Osobno bih odabrao varijantu (D).

SVE JE POVEZANO

Kako su Rumunji povećali plaće?

Rumunjska je nova geostrateška istura Europske Unije. Iz te zemlje nam svako malo dolazi neki novi Ex Ponto, optimističniji od Ovidijevog ili Andrićevog. Središnjice niza svjetskih korporacija dobro podnose “izgnanstvo” u Skitiji. Centrala Coca Cole za jugoistok EU stacionirana je u Rumunjskoj. Revizorske kuće sele svoje centrale u Rumunjsku. Ima tu geostrategije, ali i prepoznavanja pameti tamošnje političke elite. Vidite, Rumunjska je povećala plaće za 15 posto. Kako je to moguće? Svaka bi se zemlja tako mogla pokrenuti. U čemu je tajna? Naime, sve je povezano, pa bi referentno (obvezno) usklađivanje mirovina moralo srušiti rumunjski proračun. Ipak, nije se to dogodilo. Objašnjenje je rušenje obveznog II. mirovinskog stupa, ovakvog kakav imamo u Hrvatskoj. Vrag je ta osjetljiva financijska statika. Rušenje II. stupa spasilo je i rumunjske dvore i rumunjska gospodarstva. Rumunji obustavljaju privatni (drugi) mirovinski stup kao obvezan i ograničavaju izdvajanje na 2,5 posto iz bruto plaće. Solidarni državni (prvi) mirovinski stup je učinkovitiji, i ne proizvodi zaduživanje države. Dekonstrukcija rumunjske mirovinske reforme povećala je kreditni rejting Rumunjske, podigla investicijsku klimu, smanjila cijenu kapitala, povećala konkurentnost, i preokrenula sveukupno raspoloženje Rumunja. Kada ćemo konačno u Hrvatskoj dobiti vlast koja je sposobna usklađivati cjelinu sustava, na dobro svih nas, pa i na dobro Europske Unije?

 

LANCI SREĆE NA RAZINI DRŽAVA U TRANZICIJI

Obvezan II. stup besramne pljačke

Kako se dogodio “mirovinski” lov na tranzicijske zemlje? Sve je to krenulo iz Chilea, na kraju Hladnog rata i sinkronog raspada diktatura, od onih svakakvih južnoameričkih do europskih komunističkih. Očekivala se mirovinska reforma u skladu s uljuđenim svjetskim demokracijama: vaše je pravo da sami odlučite hoćete li izdvajati u neku štednju za kasnu životnu dob, odnosno za godine starosti. Nije se to dogodilo, jer je svjetski kapital predatorski ušao u te zemlje, a jedna linija te nove kapitalističke eksploatacije bila je mirovinska reforma kakvu poznajemo – zaseban obvezan privatni mirovinski stup u odnosu na solidarni državni, s fondovima u najjačim bankama, koje tim fondovima upravljaju, pa je banka praktično vlasnik (obveznog!) mirovinskog fonda koji je u njoj formiran. Kako su se mirovine namirivale iz državnog solidarnog (prvog) stupa, države su se zaduživale. Nevjerojatno nepotrebno i nevjerojatno skupo, jer je njihov tranzicijski rejting bio nizak. Dakle, nije se dogodila tranzicija u podnošljivu demokraciju, nego povratak u robovlasničku formaciju, za koju je najgori komunizam daleka sanjana utopija. Razvoj tehnologije sprječava nas da sagledamo takve odnose. Nakon tranzicijske latergije, pojedine nacije dolazile su k sebi, i čupale se iz ralja II. mirovinskog stupa. Sve su “reformirane” zemlje to provele, sve osim Hrvatske, gdje već stotinu godina uzalud čekamo političku elitu koja voli ovu zemlju. Mržnja prema svemu hrvatskom od strane otuđenih struktura ove zemlje, udružena s domaćim i stranim predatorima, ide suprotnim putem: povećavanje izdvajanja za obvezan II. mirovinski stup, koji se i ovako iz naših bruto plaća puni za 5,5 milijardi kuna svake godine. Na konto osiguranika kraljevski živi cijela vojska raznoraznih uhljeba, koji su u stanju požderati cijelu zemlju, što se događa, jer su afere Agrokor i Zagrokor u istom lopovskom klupku.  

       

DODATAK NA DODATAK

Jednosmjerni mirovinski fondovi

Mogu se zvati mirovinskim fondovima samo zato što se pune iz mirovinskih 5 posto, iz bruto plaća. Nema natrag – umirovljenici ne dobijaju ništa, pa su to zapravo fondovi bankara i nametničke elite. Prema “najuspješnijoj reformi od uspostave RH”, 5 posto iz naših bruto plaća, dakle četvrtina sveukupnih mirovinskih doprinosa, preračunato 27 posto uplate u solidarni I. stup, slijeva se već 15 godina u II. mirovinski stup, odnosno u “mirovinske” fondove banaka (u vlasništvu / pod upravom istih banaka). Dugih 15 godina, bez kune povratka umirovljenicima. Umjesto zamrzavanja ili dekonstrukcije promašenog obveznog II. mirovinskog stupa, banda predlaže povećavanje izdvajanja u taj stup, na štetu I. stupa, koji namiruje mirovine. I ne ostaju na tome. Novost je pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da se usprkos jasnoj zakonskoj odredbi, nadopuna mirovina za 27 posto nastavi i za one koji će biti umirovljeni na temelju oba stupa, na temelju sveukupne kumulacije 20 posto. Vlasnici / upravljači fondova II. mirovinskog stupa preko glavnih medija provode snažan pritisak na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da država i dalje preuzima obveze II. mirovinskog stupa prema umirovljenicima po oba stupa. Imamo i nezgodu (ili nečiji plan) da se premijer i skoro svi ministri ne snalaze u ekonomiji i u financijama. Marko Pavić je 2014. stažirao u uredu “eurozastupnika i pravnika Andreja Plenkovića”. Drugi mirovinski stup ponekad označavam kao O2B, da naglasim da je obvezan i da su njegovi fondovi u vlasništvu / upravljanju banaka.

 

NIJE PROBLEM DATUM UMIROVLJENJA

Osiguranici II. stupa nemaju pravo na dodatak 27 posto

Smanjeno punjenje solidarnog (prvog) mirovinskog stupa s 20 posto na 15 posto iz bruto plaća (5 posto prebacuje se u fondove obveznog II. mirovinskog stupa, u bankama i pod kontrolom, praktično vlasništvom tih banaka) kompenzirano je onima koji koriste samo I. mirovinski stup, i to je provedeno kroz dodatak na mirovinu, koji je tijekom prvih 10 godina primjene “reforme”, sukladno zbroju zadiranja u I. stup, narastao od 4 posto na 27 posto (preračunata četvrtina, referentno 5 posto iz bruto plaća) – članak 2. Zakona o dodatku na mirovinu. I sada, nakon svih tih obmana, dolazi prijedlog da dodatak 27 posto dobiju i oni koji će ove i slijedećih godina primati mirovinu iz oba stupa, odnosno na temelju sveukupnih kumulacija I. i II. stupa. To je toliko besramno, da običan porezni obveznik ostaje nijem, pogotovo što se iza svega krije monstruozna ideja da se takva praksa programira do kraja svijeta, i da istovremeno s 5 posto iz bruto plaća punimo otuđene fondove pod upravljanjem(?) banaka, u koje se mogu prevaljivati loši portfelji banaka. To se zove stabilnost bankarskog sustava! Da bi banda monstruznost takve obmane podcrtala s prijedlogom povećavanja izdvajanja u obvezan privatni (drugi) stup, sve na štetu državnog solidarnog (prvog) mirovinskog stupa, onoga koji stvarno namiruje naše mirovine.

Tvrtko Dolić

Komentari

Tvrtko Dolić

Pavić – Plenković mirovinska reforma pretvara zaposlenike u starce, a umirovljenike u pokojnike.

Objavljeno

- datum

 MIROVINE NISU SOCIJALNA POMOĆ        Kako se približava saborska rasprava o još uvijek zagonetnoj mirovinskoj reformi, padaju predatorski prijedlozi s one strane razuma. Nametanjem teme proširivanja proračunskog dodatka na sve mirovine, finacijska mafija potiskuje u drugi plan javnu raspravu o zamrzavanju ili dekonstrukciji Drugog stupa kao privatnog i obveznog – zaista je drveno željezo.

Sve su države ukinule takvo tranzicijsko čudovište, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.

Skupe pozajmice, skupi krediti, pogrešno investiranje, skupe usluge upravljanja mirovinskim fondovima, da bi uslijedio pad omjera umirovljenika i zaposlenih na 1:1,26. I još se spremaju promjene na štetu osiguranika i nacije:

(1) Mirovinci predlažu proračunski dodatak 27% za sve mirovine. Kao da invalidninu dobiju i zdravi. Podignuta je uzbuna zbog 20 mirovina kombiniranog umirovljenja za koje tvrde da su niže u odnosu na iste parametre umirovljenja strogo na temelju državnog Prvog stupa. Iste kumulacije mlađeg osiguranika i starijeg osiguranika zapravo su neusporedive. Mirovinci idu dalje, pa državi nude preuzete državne obveznice za dionice: HAC 6%, ACI 50% i HEP 30%. Zašto ne 50% Apple-a? Mirovinci predlažu određivanje minimalne mirovine za 15 godina rada, a ako netko nema 15 godina rada, razlika do minimalne mirovine namirivala bi se iz socijalnog sustava a ne iz mirovinskog, uz primjenu imovinskog cenzusa – kažu da nisu svi s malim mirovinama sirotinja. Slično ministar Marko Pavić pribjegava socijalnom modelu, pa  predlaže povećavanje najnižih mirovina za 3%. Prisjetimo se da su banke pokušale progurati socijalni model rješavanja stambenim kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, što je bio udar na zdrav razum. Mirovinci i uhljebi mirovinskih fondova traže da se Drugi mirovinski stup oslobodi obveze usklađivanja mirovina s plaćama i s inflacijom.

(2) Ministar Marko Pavić kaže da za mirovine godišnje nedostaje 17 milijardi kuna, koliko godišnje izdvajamo u državni Prvi stup iz naših bruto plaća. U privatan Drugi stup izdvajamo 5% iz naših bruto plaća, godišnje 5-6 milijardi kuna, skoro 2 pelješka mosta. Da smo prošle godine obustavili Drugi stup kao obvezan, za mirovine bi ove godine nedostajalo 11 milijardi kuna. Od uvođenja Drugog stupa 2002. bankama i njihovim osiguravajućim društvima prepustili smo naših 88 milijardi kuna, i tako osudili državni Prvi stup i proračun na prekomjerno zaduživanje, jer državni stup cijelo vrijeme namiruje sve mirovine. Dakle, na mirovine godišnje odlazi 10 peljeških mostova, a sveukupno nas je Drugi stup koštao oko 176 milijardi kuna, što je više od 50 peljeških mostova.

(3) Povisivanje dobne granice za umirovljenje na 67 godina počevši od 2031. predstavlja nevjerojatan bezobrazluk. Netko sebi uzima pravo zajahati sve buduće hrvatske generacije. U mnogim zemljama na prosvjedima mirovinskih osiguranika imamo natpis: “Mi smo mirovine zaslužili, zaradili, izdvajali za njih iz svojih plaća”. To što smo izdvajali je naše i imamo svako ljudsko pravo uzeti svoje kumulacije sa 60 godina! Zašto je Andreju Plenkoviću i Marku Paviću svejedno što će se dogoditi s našim mirovinama? Razlog ste naslućivali – obojica su u istom eurouredu kasirali visoka europrimanja, i to namjeravaju ponoviti. RH – EU prijenos mirovinskih kumulacija provodi se u oba smjera i više puta, uz nama nepoznate izračune. To je taj mirovinski sustav koji je Plenković proučio i prihvatio.

(4) Do kasnih 90-ih prošlog stoljeća izračun nečije mirovine radio se na temelju najboljih 10 godina. Nakon što je pokrao mirovinske fondove, za potrebe privatizacijske pljačke, i ubrzano pretvarao sve stanovnike ove zemlje u umirovljenike, HDZ je riješio problem smanjivanjem mirovina, pa je 1998. uveo izračun mirovine na temelju cjelokupnog radnog staža. Nakon povratka na vlast, Partija dodatno ruši mirovinski sustav i hrvatsku državu kroz uvođenje privatnog i obveznog !! mirovinskog stupa, koji četvrtinu mirovinskih izdvajanja preusmjerava u fondove pod kontrolom osiguravajućih društava četiri “naše” najveće banke: Zaba, PBZ, Erste i Raiffeisen.

(5) Smanjeno punjenje državnog Prvog mirovinskog stupa nije moglo namirivati postojeće mirovine, pa je HDZ sakrio svoju i SDP-ovu sramotu tako što je uveo kompenzicijski proračunski dodatak 27% za one koji su umirovljeni samo na temelju Prvog stupa. Taj preračunati postotak trebao je iznositi 33,33%, jer je oduzimanje četvrtine stvorilo minus za trećinu u odnosu na smanjene kumulacije državnog Prvog stupa. HDZ je lukavo s istim dodatkom pokrio naknadu osiguranicima zbog izračuna mirovine na temelju cjelokupnog radnog staža. Imamo poplavu lažnih pokazatelja i neprimjerenih naknada. Ministar Pavić reče da su prošle godine mirovine rasle za 2,75% i da su ove 2018. uvećane za 3,64%. Ponovno imamo krivo prezentirane pokazatelje. Rast cijena daje privid porasta proizvodnje, koja realno pada, pa u izračunima prosjeka mirovina prevagu odnose visoke plaće. U ovo vrijeme demografskog kolapsa, financijska mafija traži da se umirovljeniku omogući zapošljavanje, da se u skladu s njegovim primanjima umanji mirovina – da više ostane u mirovinskim fondovima.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Mirovinski fondovi postali su održivi – Srbi žive sve kraće

Objavljeno

- datum

OČEKIVANO TRAJANJE ŽIVOTA    Vijest da Srbi žive kraće od Hrvata unijela je krhku nadu u Lijepu našu. Manageri osiguravajućih društava zadovoljno trljaju ruke. Zbog stanja u našem zdravstvu pada i životni vijek Hrvata. U sjeni besmislene obrane od agresije kratko živućih Srbijanaca zavladali su mirovinci i drugi dugovječni paraziti. I još se dobna granica za redovno umirovljenje pomiče na 67 godina.

Raspada se mirovinski koncept međugeneracijske solidarnosti, koji se sveo na to da mladi rade za društvene parazite i da nešto sitno dobiju potrošeni starci. Utopio se u koncept solidarnosti sa stranim bankama, na svim razinama. Glavni je problem u tome što interese osiguranika i/ili umirovljenika zastupaju oni kojima paše da osiguranici izdvajaju što više i da nakon umirovljenja umru što prije, posebno ako nemaju nasljednika. Na fondove Drugog stupa nalijepila se cijela vojska raznoraznih uhljeba, što pojačava dojam da smo zemlja u kojoj najbolje žive oni koji ne rade baš ništa. Sva obvezna davanja na (bruto) plaću i iz plaće trebamo ukinuti.

Neočekivani prekid života

U moru sumnjivih demografskih pojmova imamo i to famozno “očekivano trajanje života”, koje je na svoj način besmisleno. Uzima se umjesto značajno nižeg prosjeka života, koji je konkretan pokazatelj stanja u naciji i državi. Očekivano trajanje života nekog pojedinca definira se kao broj godina koje može očekivati da će doživjeti uz trenutne razine smrtnosti. Dakle, tko vam budi nadu u dulji život? Fidel Castro! Realan je samo pojam neočekivanog prekida života. Zapravo smo za Castra i slične njemu očekivali tranzicijski prekid života, slično onome što je  doživio Nicolae Ceausescu. Tko nije želio da Tito doživi pad komunizma i onda umre kao što je umro Ceausescu? Mirovina je danas besmislica, a opet bi bilo dobro da diktatori, svi političari i svi ostali nametnici što prije odu u mirovinu. Kada je ugušio hrvatske djevojčice u Hudoj jami, pedofil Tito nije bio pijani mladić. Imao je 53 godine! Koja smo mi nacija kada takvog Tita nismo živog zazidali u nekom iscrpljenom rudokopu i pustili da se tako uguši. A kada je Tito ugušio Hrvatsko proljeće, trebao je biti u mirovini 10-15 godina. Imamo svu silu malih diktatora. Osim postojeće nakazne podjele rada, gazi nas ili potapa dugovječni ubojica u terencu ili na jahti, koji nakon toga hladno odlazi na kavu. U svibnju 1945. bila je dopuštena eutanazija, što su mnogi Hrvati iskoristili. U Zagrebu je prošle godine očekivano trajanje života postavljeno na 79,6 godina, za potrebe ciljanog obmanjivanja nacije, zbog podizanja dobne granice za umirovljenje na 67 godina, što je iznad realnijeg pokazatelja prosjeka života. Imamo paradoks karakterističan za sve lažne pokazatelje u RH: povećala se smrtnost mladih i povećalo se očekivano trajanje života. Tko tu koga? Krasno je kako nas banda farba. Znate, izvan granica Hrvatske, iz perspektive naših susjeda, očekivano trajanje života u Hrvata u Hrvatskoj ne prelazi 10 godina. Nisam siguran da nam dug život žele svi ti domaći društveni paraziti, iako smo grana na kojoj sjede.

Morituri mirovinski koncept

(1) Da to još jedanput naglasim, privatan i obvezan !! mirovinski stup je drveno željezo, tranzicijski paradoks, kanal za pljačku hrvatske nacije i svih državljana RH. (2) Fondovima smrtonosnog Drugog mirovinskog stupa upravljaju osiguravajuća društva četiri “naše” najveće banke u stranom vlasništvu: Zaba, PBZ, Erste, Raiffeisen. (3) Iz naših bruto plaća 5% posto, 5-6 milijardi kuna godišnje, prelijeva se u fondove osiguravajućih društava četiri spomenute strane banke. Ta ozakonjena krađa naših plaća traje dugih 16 godina, a nešto povrata dobilo je nekoliko prijevremenih umirovljenika – takvima se pripremaju visoki penali za prijevremeno umirovljenje. (4) Kumulacije u državni Prvi stup smanjene su za četvrtinu, pa je tako taj državni stup još teže namirivao mirovine. (5) Država se zbog toga skupo zaduživala kod spomenutih banaka, koje su praktično našu štednju pretvarale u državne obveznice i na njih ubirale visoke prinose. (6) Na štetu osiguranika i umirovljenika, banke su na mirovinske fondove prevaljivale svoje loše portfelje. Samo na Ledu mirovinski fondovi izgubili su 500 milijuna kuna. (7) U posljednjih 10 godina osiguravajuća društva su na temelju “usluga” naplatila 4 milijarde kuna. (8) Dominatan je zajednički interes banaka, njihovih osiguravajućih društava i svih tih parazita i uhljeba koji žive kraljevski na mirovinskim kumulacijama, i taj je interes posve suprotan interesima osiguranika i umirovljenika. (9) Paraziti žele da osiguranik u mirovinu ide što kasnije – dobna granica za umirovljenje povišena je na 67 godina. (10) Kada umre vlasnik bilo kojeg računa ili štednje, kumulacije se ne smiju dirati do konačnog rješenja o nasljeđivanju, čak niti uz raniju punomoć, čak niti onda ako je opunomoćenik ujedno i nasljednik. (11) Svi mirovinci, uključujući i neke bivše i sadašnje ministre, traže da se izdvajanje u Drugi mirovinski stup poveća na štetu izdvajanja u državni Prvi stup, koji praktično namiruje sve mirovine i namirivat će ih i u budućnosti. (12) Paraziti Drugog stupa (nisu to sami kombinirani osiguranici oba obvezna stup) traže proračunski dodatak 27% za sve vrste mirovina, a za to ne postoji zakonska osnova. (13) Proračunski dodatak na mirovinu uveden je isključivo za osiguranike samo državnog Prvog mirovinskog stupa, kao naknada za smanjeno punjenje Prvog stupa i pod obrazloženjem da se tako korigira prelazak na izračun mirovine na temelju cijelog radnog staža – dodatak je trebao iznositi minimalno 33,33%. (14) Mirovinci traže da se Drugi stup izuzme od obveze usklađivanja mirovina i plaća. U tome smislu proslavili su se i neki ministri – “stručnjaci” drže da treba usklađivati prosječnu plaću i prosječnu mirovinu. Dakle, ne da se vaša osobna mirovina uskladi s porastom plaća, nego da stagnira, a da se usklađuju prosjeci. (15) Nitko u ovoj državi ne poduzima ništa da se obustavi ubijanje nacije i proračuna kroz povećanu i neadekvatnu potrošnju i konzumaciju lijekova, koja je interes farmaceutske industrije i uvoznog lobija. Mirovinci su shvatili koliko je prekomjerno konzumiranje lijekova i sveukupno pogrešno liječenje umirovljenika značajno za održivost mirovinskih fondova. (16) Jako zanimljivo: ako u našu verziju zdravstva upumpamo više novca, mirovinski fondovi praznit će se sporije.

Idioti slave odlazak u mirovinu

Još uvijek vlada glupi narodni običaj da “sretnik” slavi svoj odlazak u mirovinu, kao da se ženi. Svakome tko doživi mirovinu trebamo čestitati na tome herojskom činu, ali se to ne treba odnositi na samu mirovinu i sastavljanje kraja s krajem u vrijeme kada ne(sretniku) padaju sve životne funkcije. Mnoge policijske priče počinju tako što neki policajac upada u opasnu situaciju na dan umirovljenja. Kao, toliko je čekao tu “predivnu” mirovinu, i sada riskira da izgubi glavu, odnosno da umre u pogonu. Štedio je za svoju osobnu Noinu lađu za put oko svijeta. Ukrca se posve pokretan, u dobroj kondiciji, a izađe iz svoje brodice u kolicima, kada shvaća da se ukrcao kao brodolomac. Stvorena je posve neprihvatljiva fama o nekim pojmovima iz našeg života, odnosno s kraja života. Mirovinci i brojni naši “stručnjaci” za mirovinski sustav govore o mirovinama kao da su one i starost nešto dobro. Stvorena je pozitivna klima o nečemu što je realno osuda na smrt. Mirovina označava kraj radnog vijeka, totalni raspad obrambenog mehanizma, i “očekivano brz odlazak” na onaj svijet, uz ribičiju i bez ribičije.

Mirovina može biti efikasno oružje

Kako svemu u životu prilazim pozitivno i afirmativno, došao sam na ideju kako provesti famozno Konačno rješenje za Srbe u Hrvatskoj, što bi donijelo kvalitetne promjene u cijelom svijetu. Srbina jednostavno nakon punoljetnosti trebamo poslati u prijevremenu mirovinu. Tako bi odlazio na onaj svijet baš u vrijeme kada radišni Srbin osniva obitelj. Osim što bismo tako preduhitrili novu četničku paradržavu u Hrvatskoj, izbjegli bismo udes da nam Srbi ponovno šefuju. Jeftinije je sve Srbe i sve Hrvate držati na proračunu, nego im dopustiti da nas duplo zaduže. Kao što to vrijedi za političare, tako je pametno profesionalne Srbe, sve profesionalne manjince, i sve te drugove i udrugare poslati u mirovinu već zbog toga da svojim “radom” ne proizvode ogromne troškove i velike gubitke. Kada se Hrvatska oporavlja? Prilikom primopredaje vlasti, kada političari nemaju priliku nanijeti nam neku štetu. Isto tako, suprotno svim predrasudama, Hrvatska je imala jako pozitivno ozračje upravo za pobune Srba u Hrvatskoj, kada su se izdvojili u zasebnu paradržavu i tamo proizvodili gubitke, vukući u ponor i samo Otadžbinu. Hrvate je tada ispunjavalo najveće zajedništvo. I još nas je obuzeo taj kristjanski poremećaj praštanja. Dobro, hrvatski lopovi ugrabili su svoju priliku, ali danas kradu još više u protuhrvatskom ozračju. Srbi nisu daleko odmakli u civilizaciji, a Hrvati su na svoj način anticivilizacijski determinirana etnička skupina – najbolje nam je kada imamo bezvlašće. Od moje ljubavi prema manjinama u Hrvatskoj veći je samo moj otpor prema obrnutoj diskriminaciji, koju trebamo svesti na umirovljenje manjinaca.

Srbima agresija više ne donosi dug život

U svezi braniteljskog paradoksa besmisla branitelja nakon što postanu branitelji i obrane zemlju, postavlja se slično pitanje ispravnog odnosa Hrvata prema naciji koja se potvrdila kroz bezbroj agresija na svoje susjedstvo. Agresija Srbije na susjedne zemlje u takozvanim Balkanskim ratovima, srpsko ubojstvo (tada našeg) Ferdinanda u Sarajevu iliti srbijanska agresija na Hrvatsku i Austrougarsku, poznata i kao Veliki rat, pa srbijansko ubojstvo Stjepana Radića, izlazak Srbije iz pakta s Hitlerom, četničko i orjunaško divljanje u hrvatskim zemljama, i sveukupni širi Drugi svjetski rat protiv Hrvatske, agresija Srbije 90-ih na RH i BiH, sve su to započeli Srbi, a otraga je bila financijska mafija poput one u našem mirovinskom sustavu. Hrvatska država isplaćuje mirovine i potvrđenim četnicima. Jeli to normalno i civilizacijski prihvatljivo? Zašto se mirovinci nisu pobrinuli da takvi odapnu ranije, tijekom umirovljenja u nekoj kaznionici? Kako se sustavno umanjuje odgovornost Nijemaca za Drugi svjetski rat protiv Hrvata i velika stradanja u tom ratu ne samo Hrvata, ispada da je Holokaust bio pozitivna mirovinska reforma! Smaknuto je jako puno židovskih umirovljenika, koji su opterećivali državne blagajne širom svijeta. Židovi žive dugo, kao da su loši ljudi, i svi imaju visoke mirovine. I još suspendiraju ekonomiju, potrošnju i život tako da velike svote stave negdje na stranu, da im se nađu po stare dane. Adolf Hitler, agent osiguravajućih društava, jednostavno je umirovljene cioniste upućivao za Izrael. Oni koji nisu mogli podnijeti dugi put, izlazili bi iz vlaka u Bosanskoj Gradišci. Jasenovac je voljom Nijemaca postao starački dom, koji je zajedno s Židovima trebao preuzimati njihove mirovine, ali se to nije događalo, pa se tako nametnuo problem održivosti mirovinskog sustava u NDH, kao i same takve države.

Pogodilo me to za Srbe

Eto, i mene osobno razdiru neke boleštine. Primjerice, želim nadživjeti Milorada Pupovca, ako mi računicu ne pokvari neki nesretan slučaj ili iznenadna opaka bolest. Milorad je odmrznut 1955. u jednom glečeru na Kajmakčalanu, kao osoba rođena i formirana prije nego što su nastale nacije. Otopio se u našem svijetu s toljagom u rukama. Zbog posve pragmatičnih razloga i etnobiznisa izjasnio se kao Srbin, što je na ovome prostoru manje više oznaka za one bez većeg civilizacijskog sadržaja. Na vijest da Srbi prosječno “žive” samo 40 godina, otišao sam do svoje sobe za cendranje i plakao kao ljuta godina. Znate, Milorad je samo prividno Srbin, pa će se njegovo vrijeme oduljiti. Ako dođe do nove agresije Srbije na Hrvatsku i BiH, nemojte slučajno Srbe progoniti i ne daj Bože ubijati, jer će ionako odapeti za godinu dvije. Slično Pupovcu, Aleksandar Vučić doživjet će 50 godina jer je posrbljeni Hrvat iz Bugojna. Kada kaže da su svi njegovi pobijeni, postavlja se pitanje kako je začet i rođen – njegovi su zapravo bili Hrvati, što opet za Hrvate nije nikakav kompliment. Najveći broj današnjih Srba neće niti dočekati mirovinu. Što se to dogodilo sa Srbima? Hrana je kod njih relativno dobra, nađe se i knjaza, pa i vina, padne gemišt ili špricer i taj okrepljujući Mrš na Drinu. Tko ne bi poželio živjeti u Srbiji na tri mora? Pad životnog vijeka u Hrvata i Srba dekriptira se kao loša zdravstvena skrb, a zapravo je obrnuto – pretjerano šopanje s “lijekovima” dovodi do pada imuniteta i zdravlja.

Vječiti umirovljenici Manolić i Mesić

Loši ljudi žive dulje, a Hrvati žive dulje od Srba. Kada su se u ljudskoj civilizaciji pojavile prve mirovine? Kakvo je bilo očekivano trajanje života u antička vremena? Noa je živio stoljećima mimo sva očekivanja. U vrijeme kada je dobna granica za umirovljenje bila 40 godina. Noi su se život i mirovina otegli na 950 godina. Abraham se rodio na kraju Noinog života i ušao u mirovinu prije nego što je Noa umro. Pogledajte te partizanske metuzaleme Josipa Manolića i Stipu Mesića. Toliko danas žive samo pedofili. Odsutnost savjesti produljava životni vijek. Obojica su poput štakora bježali s broda koji tone, i penjali se na neki drugi, da i njega izbuše. Manola je ranih 40-ih prošlog stoljeća mudro otišao u onu postrojbu kojoj je mirovinska otimačina bila ideja vodilja. Manola je hladno odvezao Alojzija Stepinca u mirovinu u Lepoglavi. Istresao je našeg mučenika i blaženika pred ulazom u kaznionicu kao vreću krumpira, bez zaustavljanja. Očekivao je da će komunjarske zatvorske strukture postupiti po obrascu umirovljenja na našem Križnom putu, ali se to slučajno nije dogodilo, pa je na istog radišnog Manolu pala zadaća trovanja tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa. Kada je izdao državu da se osveti Franji Tuđmanu, genetski partizan Stipe Mesić imao je točno 67 godina. Zapravo je tada trebao biti u mirovini dvije godine. Zašto hrvatski mirovinci nisu prstom mrdnuli da ubrzaju odlazak tri Josipa: Manolića, Boljkovca i Perkovića? Dok normalni ljudi u mirovini brzo odu na onaj svijet, loši ljudi tada živnu. Manolić i Mesić su u svojim uredima bivšeg premijera i bivšeg predsjednika formirali paradržavne linije djelovanja. Ulazili su i izlazili petokolonaši, printali su se Tuđmanovi transkripti i sav drugi protuhrvatski materijal, vodile su se tajne operacije. Znamo zašto mirovinci žele da dugo rade oni s visokim plaćama, ali zašto nitko ne poduzima ništa kada takvi odu u visoka umirovljenja isključivo na temelju državnog Prvog stupa? Jeste li ikada čuli nekog mirovinca ili podržavatelja triper koncepta privatnog i obveznog mirovinskog stupa, da prosvjeduje protiv partizanskih mirovina za one rođene za Drugog svjetskog rata i nakon njega?

Spas za sve je eutanazija zaposlenih

Nakon što je svima nama postalo jasno da mirovinski sustav oslonjen samo na državni Prvi stup nije održiv, najavljena javna rasprava o mirovinskoj reformi preusmjerena je na dvojbu o eutanaziji. Kako je dobna letvica za umirovljenje podignuta previsoko, na 67 godina, mijenja se i naš odnos prema mirovini, koja se svodi na nekoliko najgorih godina na kraju života. Primanja padaju na trećinu, slijedi kućni pritvor i izolacija unutar obitelji, odnosno potomaka i kopiladi, koji sve teže podnose te čangrizave starkelje, njihov zastarjeli sustav vrijednosti, prevladani način života, i zastrašujuće teme iz svih tih ratova i pogroma od strane velikosrba i orjunaša. Uđete u nečiji boravak, a kućni umirovljenik za televizorom pojačava ton do daske, vrti te svoje dokumentarce i s obožavanjem bulji u sve te guštere i zmijurine. Nije znao da se u ljudskom organizmu ne obnavljaju samo slušne stanice, pa je odabrao starost i mirovinu. Vjerovao je da je mirovina nešto ugodno. Ako trenutno nema neke emisije o prirodi, brzo pronalazi neki putopis ili neku povijesnu laž. Zar nije bolje dopustiti eutanazijuu, da se nesretnik zaputi na Nebesa još dok može s Petrom normalno razgovarati, bez cvikera i slušnih aparata. Nakon što je dobna granica podignuta na nedostižnih 67 godina, među osiguranicima se javljaju inicijative za obveznom eutanazijom nakon odlaska u “mirovinu”, uz ukidanje svih izdvajanja u mirovinske fondove, što se treba preseliti u neoporezivi dio bruto plaće – ovdje vas vreba mentalno okoštali Zdravko Rolex, kod kojega se ne obnavljaju niti moždane stanice – njegova je namjera da porez iz plaće sjedne na što veći oporezivi iznos, osim za one s jako visokim plaćama. Osjećate se zdravo i ne želite otići s 67 godina? OK, jednostavno radite na crno, uživajte na crno, živite na crno, bez ikakvih izdvajanja za ovu pljačkašku državu i sve te njene parazitske skupine. Spas nisu mirovina i smrt, nego da jednostavno nestanete unutar ove i ovakve države. Nemate OIB, adresu, mirovinu niti mirovinska izdvajanja, niti komunalne račune. Zar to nije raj na zemlji?

Zagrepčani su poluživi zombiji

Zagreb znači zagrob. Grad umirovljenika. Depresija je dominatna bolest u Zagrebu – lani se dogodilo 120 samoubojstava. U populaciji od 15 do 24 godina imali smo čak 7 samoubojstava. Taj poremećaj nije vodeći u hospitaliziranju, jer se jako malo političara prepoznaju kao poremećene osobe, pa ne traže odgovarajuću medicinsku pomoć. Utješno za mirovince i sve nas, prevladavaju samoubojstva u populaciji iznad 40 godina. Različiti odlasci mladih, zbog bolesti i potrage za poslom i boljim životom, dovode do toga da su Hrvati stara nacija, a Zagrepčani još stariji. Umirovljenici. Oronuli Agram-šetači klipšu okolo i šire stravu. Uz depresiju i opću klimu beznađa dominiraju kronične masovne nezarazne bolesti: one  dišnog sustava, pa bolesti mišićno-koštanog i vezivnog tkiva, kardiovaskularne bolesti, bolesti probavnog sustava, maligne bolesti a među njima karcinomi pluća i debelog crijeva. Kao faktori rizika i razlozi takvih oboljenja navode se nepravilna prehrana, nikotin i konzumiranje duhana pušenjem iliti spaljivanjem. Zašto Zagrepčani ne žvaču taj prokleti duhan, da tako smanje unos katrana? Kao što su to radili na Sandžaku, od kuda su doselili. Tu je i “prekomjerna konzumacija alkohola”, što je po meni jako sumnjiv pojam. Trebamo pod hitno uvesti pojam “očekivane konzumacije alkohola”. Smrtonosnije narkotike za sada nitko ne spominje, nije pristojno. Po novome, trgovina narkoticima ulazi u BDP, pa će uskoro nadrogirana Vlada RH izaći s novim “boljim” pokazateljima. Istovremeno država progoni uzgajivače marihuane, koja je lijek. Ako polazim od sebe, najveći problem je nedovoljna tjelesna aktivnost. Nužna je promjena stila života bez velikih novčanih ulaganja, što pomaže da se beznađe svede na manju mjeru. Nemojte gledati Gnjevnik, niti čitati okupirana dnevna novinska glasila.

Tvrtko Dolić   foto: wildcard

* Mišljenja iznesena u ovom tekstu osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Rasklimana Sveta stolica

Objavljeno

- datum

 ZLOSTAVLJANJE DJECE U PENNSYLVANIJI     Reže li papa granu na kojoj sjedi? Na nedopustiva zastranjivanja svećenika oglasio se isprikom i napadom na klerikalizam, čime otvara problem koncepta Katoličke crkve. Kada odlaze u svećenike mladi trebaju taj osjećaj misije i pripadnosti odabranima. Karel Wojtyla direktno je pozvan – čuo je da sam Bog izgovara njegovo ime.

Kako sam se odlučio za kritiku Katoličke crkve u ovo vrijeme antikatoličkih križarskih ratova zapadnih sila, evangelika, protestanata, judaista i islamista? Nije to laka odluka, jer je pravilo da Rim ruše barbari. Papa Franjo napada klerikalizam u smislu umišljenosti svećenika da su nešto posebno od drugih vjernika, a zapravo su samo ljudi – zastranjivanja i poremećenost time nužno ulaze u svećeničke redove. Papa me pomalo podsjeća na našeg nogometnog izbornika Zlatka Dalića i njegovo pozivanje na poniznost. Koja vražja poniznost? Stisni se kao klerik, stisni se kao čovjek – bolje da te nema. Zar nije vrijeme da se katolici ponovno usprave i otvoreno traže svoj dio svijeta i svoj dio života. Naravno da unutar katoličkog svećenstva ima opakih likova, ali je to posve normalno, jer svećenici ne dolaze po Duhu svetom, poput Isusa, nego ih “novače” među ljudima. Možemo reći da niti Duh sveti ne može Demiurgu preoteti svaku barabu, a nisam nešto siguran da se puno potrudio oko mene osobno. Isus je pretjerao s tim svojim preuzimanjem grijeha baš za svakoga. Ima tako pokvarenih ljudi da ih Duh sveti ne želi pridobiti na svoju stranu. Pape su zbog seksualnog zlostavljanja od strane katoličkog svećenstva danas izloženi svuda u svijetu, što je prirodno, jer se Katolička crkva proširila sve tamo do Patagonije. Crkveni raskol iz XI stoljeća može se gledati i kao podjela grijeha, u prošlosti i u budućnosti. Kada su se sjeverne europske nacije odvojile od griješnog Rima, bilo je zadovoljstva i na strani Svete stolice, koja se riješila griješnika na sjeveru. Katolička crkva naprosto se otimala za svoju prisutnost u tri Amerike, da bi na kraju dobila samo veći prostor za pospremanje.

Zlostavljanja od strane vjernika

Nakon zastranjivanja pojedinih katoličkih svećenika u Irskoj i Chileu, pod povećalom je kler u američkoj državi Pennsylvaniji. Kako priznaje sam papa Franjo, u posljednjih 70 godina, tamo su najmanje tisuću maloljetnih osoba bile žrtve seksualnog zlostavljanja od strane katoličkog svećenstva. To je zaista jezovito i otvara pitanje što poduzeti da neko pastoralno djelovanje ne preuzme sve deformacije društva iz kojeg dolazi i društva u koje ulazi. U svezi napada pape Franje na kler, javlja se strah koliko će nova doktrina da su svećenici samo ljudi dovesti do toga da svećenici lakše prihvate ljudske slabosti. Da se prestanu odupirati svojim ljudskim manama. S druge strane, u podsvijesti nekog svećenika njegova “uzvišena pastoralna misija” može biti izgovor za toleranciju prema vlastitom zastranjivanju. Bojim se da papa ulazi u jako riskantnu reformu, koja nameće određen doktrinarne prilagodbe. Mladi ljudi ulaze u kler zbog tog osjećaja posebnosti. Kako provesti “novačenje” mladih svećenika? Kao sjemeništarci najčešće su seksulano usmjereni na starije od sebe, kao i svi drugi njihovi vršnjaci, a što će im donijeti starenje, to nitko ne može predvidjeti. Pojave poput pedofilije ruše cijeli koncept Crkve. Jer, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku.

Misterij Trojstva

Mistična tajna Univerzuma: Otac, Sin i Duh sveti. Tko je Otac? Jer ako slijedimo Pavla, onda je Isus fantazam, emanacija Duha svetog. Grubo rečeno, Isus nije sin Božji, nije stvoren poput čovjeka u kojega Duh sveti ulazi (ili ne ulazi) po njegovom rađanju ili kasnije, nego nam prvotno dolazi iz same ishodišne duhovne plerome, koja u spletu okolnosti tadašnjeg rimskog imperija ulazi u odraslog sina Marije od Kafarnauma. Marija je rodila Sina Božjeg, a paraklit Isus je viša razina, jer nam širi Objavu Duha svetog kao njegova emanacija. Isus je pozvao na pobunu protiv očeva i Oca. Kao što reče provokativni darvinist Richard Dawkins, starozavjetni Jahve je najsurovije biće u Univerzumu – ljubomoran, sitničav, nepravedan, zlopamtilo, osvetoljubiv, krvoločan, ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, sadomazohist, pakosni silnik. Duboke su to vode i opasno je u njih zaroniti, jer onaj koji stvara materijalni svijet, galaksije, crne rupe i raspade cijelih kozmičkih staza, zasigurno nije biće koje će dopustiti da kao sićušno stvorenje na Zemlji važem njegov značaj u odnosu na Duh sveti iliti Apsolut. Time se vraćamo na problem prapočetka. Kako je pokrenut ovakav Univerzum? Ako hipotetički odstranimo Stvoritelja, Bože mi oprosti na ovakvoj izjavi, onda duhovna pleroma ne emanira, a Duh sveti utapa se u ništavilo Kozmosa. Dobro prepoznajemo kroz svijest o zlu ili neprihvatljivom. Važno je shvatiti da Duh sveti nije rezerviran za svećenike, nego ulazi u čovjeka, i samo takvi ljudi trebaju ulaziti u svećeničke redove. A čovjek nije kreiran niti stvoren kao savršeno biće. Licenca i dizajn (savršenog) čovjeka trebali bi dolaziti iz duhovne plerome, ali se bojim da Stvoritelj unosi svoje korekcije. Poremećenost poput pedofilije može sustići svakog čovjeka, a klerik je na kraju samo čovjek.

Zlostavljanje vjere

Pojedinačno zlostavljanje od strane nekog svećenika prema drugoj osobi je kraj civilizacije, a događa se i zlostavljanje prema nekoj religiji ili konfesiji od strane drugih kolektiviteta i pojedinih diktatora. Večernjakov novinar Hassan Haidar Diab piše o tome kako je u Njemačkoj ovih dana jezidsku azilanticu Ashawk Haji Hamid presreo starkelja Abu Humam iz ISIL-a, koji je tu mladu djevojku zatočio, silovao i mučio. Ashawk je bila u grupi jezidskih djevojčica koje je ISIL u kolovozu 2014. oteo u Mosulu. Pripadnici ISIL-a dijelili su međusobno djevojčice kao seksualno roblje i preprodavali – Ashawk je na tržnici za 100 dolara kupio isilovac kojemu je uspjela pobjeći. Izbjeglu Ashawk neće rado prihvatiti u svojoj blizini niti jedna tuđa religija. Njemačka policija nije uhitila Abu Hamama, najvjerojatnije zato što su zapadne sile kreirale ISIL. Religijsko zlostavljanje često je generirano izvan religijskih skupina. Jesu li vladajuće strukture u Pennsylvanji takve i toliko pakosne da im paše zlostavljanje djece katolika? Kada SAD, Izrael i priljepci ovladaju arapskim resursima, ISIL će jednostavno nestati, kao što je ispario i Osama Bin Laden. Hrvati su doživjeli istovremeni pogrom i klera i laika. Na kraju Drugog svjetskog rata nad Hrvatima je proveden genocid. Partizani i komunjare ubili su 515 katoličkih svećenika. Posao iz svibnja 1945. nastavlja se danas drugim sredstvima. Ubojice se nikada nisu pokajale za svoj zločin. Naprotiv, od strane antifa i drugih protuhrvatskih skupina generirana je nevjerojatna mržnja prema Katoličkoj crkvi a napose prema Crkvi u Hrvata. Kod nas najprije moramo prepoznati opći okvir zlostavljanja i progona katolika, pa tek onda provjeriti koji svećenici prelaze civilizacijsku granicu svoje pastoralne misije. Ne dajte da vas zavara pedofilija, koja je poremećenost, ali ne isključivo starijeg svećenstva u Katoličkoj crkvi. U suzbijanju i progonu Katoličke crkve koordinirano djeluju velike zapadne sile, anglikanci, protestanti, raznorazni jahvisti, pravoslavci i antife, a ne trebamo smetnuti s uma činjenicu da je Turska vodila dugi rat protiv Katoličke crkve, što se vidi i na karti hrvatskih zemalja.

Pedofilije ima svuda, pa i među svećenstvom

Pravo im budi. Neke loše slike o sebi šalje nam sama Crkva. Isus i apostoli bili su mladi ljudi, koji su propovijedali duboke društvene promjene, pobunu protiv očeva i Oca. “Tko se hrvao sa svijetom postao je velik tako što je svijet savladao, tko se borio sa samim sobom veći je jer je samog sebe nadvisio, a onaj tko se s Bogom bori veći je od svih.” – napisao je to Otac egzistenicalizma Søren Kierkegaard u svome djelu “Strah i drhtanje”, u kojemu na svoj način promatra psihološke pojmove u biblijskim “koordinatnom” sustavu. Već tijekom prvih stoljeća, kristjanstvo su preuzeli starci. Gašenje Crkve kao vojne sile stvorilo je dokolicu za različita zastranjivanja, uključujući pedofiliju. Crkveni dvori potisnule su spavaonice za križarske redove. Zašto je za Crkvu loše da svećenik ima svoju obitelj i nešto milodara preusmjeri u kućni proračun? Da ne spava u uškopljenoj vojarni. Celibat uništava Katoličku crkvu. Prva briga Crkve trebala bi biti obitelj, a sami katolički svećenici nisu obiteljski ljudi, u smislu da se žene i imaju djecu, što je u ostalim kristjanskim konfesijama dopušteno. Izgovaraju se da je njihova obitelj Crkva. Oni su posebni, a to može značiti svašta, od snažnog poziva vjere i žrtve za druge do sklonosti prema suprotnom spolu samo u smislu izrabljivanja. Najznačajniji apostoli Petar i Pavao bili su oženjeni. Kako su najviši katolički svećenici metuzalemi u raspadanju, neprijatelji Katoličke crkve u prvi plan dovode pedofiliju, koja se u “novačenju” mladih ne može predvidjeti. Naravno da među svećenstvom ima pedofila. Pedofilija je danas jedini dokaz da su katolički svećenici ljudi.

Inkvizicija i Križarski ratovi

Danas propaganda protiv katolika ide obrnutim povijesnim redoslijedom: pedofilija, Inkvizicija, Križarski ratovi. U svezi stvaranja neraspoloženja prema Katoličkoj crkvi, antife rado naglase Inkviziciju. Znate, nije to bilo ništa posebno – sve velike svjetske religije imaju slične sustave borbe protiv nutarnje hereze. S bulom “Ad extirpanda” pape Inocenta IV. iz 1252. pokrenuto je uspostavljanje reda u tadašnjem divljanju lokalnih “pravovjernika”. Nakon uvođenja Inkvizicije, smanjio se broj žrtava vjerskog discipliniranja. U brojnim slučajevima, Inkvizicija je spriječila narodna i vjerska smaknuća bez suda. Znate, vjerski fanatici morali su se u svojim prokazivanjima obratiti Inkviziciji, dolazilo je do istrage neugodne za sve strane, pa su zagriženi pravovjerci i pravoslavci odustajali od progona. Svećenstvo se počelo bojati “unutarnje kontrole” – nije lako pozvati strašne suce zbog bilo koga, ako ste se sami ogriješili o vjerske norme i sve ljudske zakone, pa vam se svaka istraga može obiti o glavu. Istina, Crkva je s discipliniranjem heliocentričnog dominikanca Giordana Bruna prešla dopustivu granicu, ali ne prema civilu, nego prema svome svećeniku. Što se veli, Bruno nije znao prezentirati svoja znanstvena saznanja politički mudro, na uspravnici prihvatljiv način. Zar nije isusovac Nikola Kopernik prezentirao svoj heliocentrični sustav skoro stoljeće ranije? Svaki problem od prije pola milenija, u kojemu se i svećenici i laici nisu mogli snaći, promatra se kroz povećalo današnje znanosti. Kristjanstvo je formalno pokrenulo Križarske ratove za oslobađanje Isusovog groba, a zapravo su se vodili ratovi za ovladavanje Putom svile i strateškim pozicijama, koje su preuzeli kalifati. Teutonski križarski red protegao se do Poljske, Litve i Novgoroda – ishodišno je osnovan u Palestini, u famoznoj luci Akra. Poraz famozne Crociate u Palestini doveo je do pokušaja ovladavanja svijetom morskim rutama izvan Mediterana. Bilo to pravo antifama ili ne, “nazadna” Katolička crkva promijenila je svijet i vrijeme.

Raspad jedinstvene Crkve i kriza papinstva

Razveselila me antifa “pamet” Jurice Pavičića. Veli da smo za vladavine Partije imali fotografije hrvatskih policajaca kako pomažu sirijskoj djevojčici da uđe u vlak, a danas kada je po Pavičiću na vlasti Crkva (!?) isti naglašava da hrvatski policajci pljačkaju migrante. Posve suprotno, naši problemi dolaze od toga što Crkva ne vlada, što Isusa razapinju svaki dan. Besposlen pop kobile krsti! Vjerski ratovi plamte na sve strane, a katolički svećenici mašu s grančicama mira. Dojam je da se Katolička crkva kroz raznorazne isprike najgorem ološu udaljila od reformi Grgura VII. Mi smo Talijanima prvi susjedi, Italija je domaćin katoličkom Pontifikatu iliti Mostu, Hrvati su uglavnom katolici, a u Hrvatskoj dominiraju komplementarne skupine. Vojne zrakoplove nismo trebali kupiti od Izraela, nego dobiti gratis od Svete stolice. Nekada su pape predvodili vojne pohode, a danas se ponašaju kao čelnici protuhrvatskih udruga. U svojoj dugoj povijesti, Katolička crkva pokušavala je ovladati istokom. To su zlatne godine Hrvata, koji su najprije u ime Bizanta, a nakon 9. stoljeća u ime Rima, širili kristjanstvo na sjeveroistok Europe. Tako veliko širenje nije mogla održati niti jedna religija, niti jedna vojna sila. Presudilo je Hegelovo pravilo u morfologiji civilizacija. Crkva se počela raspadati iznutra, kroz nekoliko različitih crkvenih raskola. U antička vremena, ekonomski interesi presvlačili su se u sukobe oko divinizacije Isusa i prirode njegove pojave. Odvajali su se gnostici, arijevci, manijevci, nestorijanci i more drugih kristjanskih pravaca. Rađanje islama i kalifata potisnulo je Bizant, da bi odvajanje Hrvatske od Bizanta u vrijeme Branimira označilo prevagu Rima, što za kristjanstvo nije dobro završilo. Da je Bizant ostao kristjanski dominantan, Carigrad bi teže pao u turske ruke. U vrijeme Križarskih ratova i u širem razdoblju “širenja riječi Božje i ovladavanja svjetskom ekonomijom”, odvojile su se zasebne nakupine pravoslavaca, protestanata, evangelika, i more drugih kristjanskih konfesija. Sve bi to bilo prihvatljivo da je Katolička crkva još uvijek snažna vojna asocijacija. Ovako, skoro sve europske katoličke zemlje uvučene su u NATO, u kojemu kolo vode evangelici, protestanti, judejci, pa i Turci.

Previše Talijana

Papa Franjo je Jorge Mario Bergoglio iz Argentine, ali talijanskog rodoslovnog podrijetla. Italija je u Velikom ratu bila na pobjedničkoj strani, a papa Benedikt XV. stolovao je od 1914. do 1922. Rođen je u Genovi kao Giacomo della Chiesa. Godine 1914. on je na liniji tada rastućih jehovaca – najavljuje dolazak Isusovog kraljevstva mira, a ono izbija Prvi svjetski rat. Svjedoci Jehove su se zbog svoje pogrešne “vremenske” prognoze skoro posve raspali, a višemilenijska Katolička crkva nekako preživljava. Italija i papa Talijan dopustili su formiranje prve Jugoslavije – gledali su da zagrabe što više “austrougarske” i hrvatske obale, a kako će Hrvati i ostali katolici u svemu tome proći, nikoga nije zanimalo. “Papa mira” iliti “papa nečinjenja” za života je dobio spomenik u Istanbulu – “Dobročinitelju naroda bez obzira na narodnost i vjeru”. Benedikt XV hladno je promatrao rađanje fašizma, šaljući na sve strane svoje plemenite poruke. Njegov nasljednik bio je Pio XI. – Talijan Ambrogio Damiano Achille Ratti. Nekako mu je promaklo ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. U prvim danima takozvane Šestojanuarske diktature, Pio XI ne ustaje u obranu nacija porobljenih u Jugoslaviji, nego s Mussolinijem uglavljuje Lateranske sporazume. Slijedeći papa Pio XII bio je Eugenio Pacelli iz rimske plemićke loze. Dolazi 1939. u paketu s Drugim svjetskim ratom. Pri zaposjedanju Svete stolice, naglasio je da Crkva ne osuđuje niti jedan oblik vladavine, ali nije priznao NDH – Mussolini je imao namjeru obnoviti Rimsko carstvo sve do Sirmiuma. Pio XII slabo je pratio komunističko suđenje Alojziju Stepincu i Crkvi u Hrvata, pa ne pokreće Stepinčevu kanonizaiju niti nakon što je naš mučenik otrovan u kućnom pritvoru. Stepinca je negdje zametnuo i slijedeći papa Pavao VI, ponovno Talijan, Giovanni Battista Montini, koji je bez srama primio Tita, najvećeg zločinca u povijesti ljudskog roda. Pali anđeo priznaje superiornost Stvoritelja, a njegov namjesnik na zemlji priznaje ravnopravnost Palog anđela! Stepinac je proglašen blaženim tek kada Svetu stolicu preuzima papa koji nije Talijan – Poljak  Karol Wojtyła iliti Ivana Pavao II. Slijedeći papa Benedikt XVI, seriozni Nijemac Joseph Ratzinger ostao je distanciran, a novi aktualni papa Franjo, Argentinac talijanskog podrijetla, pojavio se kao gitarist iz posljednjeg “Mad Maxa”, i za našeg mučenika Stepinca formirao komisiju, u koju je ušlo i pravoslavno srpsko svećenstvo, takozvani klir, što je poniženje za sve Hrvate, pa i za sve katolike – upravo se SPC kompromitirala za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa i u agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH krajem prošlog stoljeća.

Maćehinski odnos papa prema Hrvatima

Pedofilija je poremećaj koji nema blage veze s Crkvom i treba se suzbijati na širem planu. Više me brine pedofilski odnos Svete stolice i snažnijih europskim nacija prema Hrvatima i sličnim narodima. Kako objasniti maćehinski odnos papa talijanske narodnosti? Ne samo da je blaženi Alojzije Stepinac zatočen i usmrćen od komunističkih struktura, bio je pretjerano suzdržan prema Anti Paveliću, veliki protivnik Hitlerovih rasnih zakona, i još je izrekao tvrdo NE Titovom zahtjevu da se Crkva u Hrvata hijerarhijski odvoji od Rima, odnosno od Svete stolice i papinstva. Čak u vrijeme otpora prema Beču i Pešti, Stepinac je bio skloniji Jugoslaviji nego preživljavanju Habsburške monarhije. Bio je solunski dragovoljac. Bilo je za očekivati da će se svaki papa počevši od Pia XII pokloniti Stepincu i njegovom istinskom mučeništvu, ali je to izostalo. Na neki način niti jedan papa 20. stoljeća nije dostojan da kanonizira Stepinca, pa je u tome smislu kolebao i Ivan Pavao II. Eto, Karol Wojtyla kanoniziran je prije Stepinca. Prisjetimo se i tog nevjerojatnog rata vatikanskih struktura protiv ukazanja Marije Majke u Međugorju. Nije sve u tome da Rim izbjegava priznati bogojavljenje za života vidjelica i/ili vidioca zato da ne potisnu papu u smislu prenošenja Božjih zapovijedi i Božje milosti. Zapadnoeuropske nacije protive se rađanju novih katoličkih svetišta, jer Lurd, Fatima i slična mjesta Gospina ukazanja donose velike novce. Koliko je taj biznis zapadnoeuropski kanaliziran pokazuje i redovan odlazak časnika HV-a u Lurd, što je na svoj način smiješno. Čak je i veliki Goethe rekao kako voli doći u Mariju Bistricu, gdje se osjeti da pripada Europi. Na kraju je Sveta stolica oduzima franjevcima svetište u Međugorju, nakon nekoliko pokušaja da se prisutnost Gospe preseli u Italiju preko suza na kipu donesenom iz Međugorja. Posebno je znakovit slučaj Dajla. Naime, porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana je Benedikt XVI. posebnim dekretom suspendirao na jednu minutu. Vrijeme je zaustavljeno samo zato da zamjenski biskup potpiše sporazum o predaji crkvenog posjeda u Dajli talijanskim benediktincima. Rim sa svojim novim suđenjem Stepincu afirmira Tita, onoga istog Tita koji je Stepinca osudio, zatočio i usmrtio zbog njegove lojalnosti prema Svetoj stolici.

SVIJET JE BISER

Fenomen Jezida i Jarsana

Radi razumjevanja šireg konteksta nasilja prema Ashawk Haji Hamid i Jezidima, ovdje ću napomenuti neke manje poznate činjenice o naciji / religiji Jezida. Danas žive podno obronaka iranskog Zagrosa i jugoistočno od mističnog edenskog jezera Van, uključujući Nimrud i pokrajinu Ninive, koja se smjestila na istočnoj strani Tigrisa, uz pritoku Khosr. Jezidi poštuju Palog anđela, koji je više Stvoritelj nego Duh sveti. Kreator Haq iliti Istina, najprije je stvorio svijet kao biser. Prije nego se razmahao Stvoritelj i počeo nabacivati stvari, odnosno sve materijalno, Kreator je pozvao u egzistenciju sedam anđela, sedam misterija, kojima je na čelu Malek Taus – Paun, sunce vjere, iluminacija samog Kreatora. Ljudi su dobri i zli, ali ne na sliku Kreatora nego su izraz karaktera samoga Pauna, koji je prilikom iskazivanja svoje tamne strane izgubio milost Kreatora. Pokajničke suze Palog anđela ugasile su vatru njegove paklene tamnice. Paun se vratio na tron ovoga svijeta. Na nesreću Jezida, drugo ime Pauna je Šejtan, što je u Kuranu naziv za Sotonu. Islam progoni Jezide, a islamisti drže da je u odnosu na Jezide sve dopušteno.  Danas je teško pronaći naciju ili religiju koja se prema Jezidima postavila korektno – mislim na one koji su s Jezidima došli u kontakt. Slično Jezidima, njima susjedni Jarsani vjeruju da se Univerzum dijeli na unutarnji (batini) i vanjski (zahiri). Imaju svoje zasebne zakone. Ljudi pripadaju samo vanjskom svijetu, a njihove živote vode pravila unutarnjeg svijeta. Kao i kod Jezida, božanska esencija pojavljuje se u vanjskom svijetu kao transmigracija duha. I Jarsani i Jezidi vjeruju u reinkarnaciju nakon smrti. Kod Jezida sedam svetih bića periodično reinkarniraju u ljudskom obličju – koasasa. Kod Jezida i Jarsana možemo prepoznati utjecaje susjednih religija. Religija Jezida sadrži neke odrednice sufizma. U jezidskoj “Knjizi iluminacije” nalazimo da je Paun bio prisutan kada je Noin potomak Nimrod (Nimrud) gurnuo Abrahama u vatru. Svijet je biser, a Jezidi su dragulj civilizacije. Isto tako, doktrinarni sukobi, hereze, indulgencija, simonija i raskoli, sve to čini veličanstvenu povijest kristjanstva i Crkve.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno