Connect with us

Zlatko Pinter

LJUBICA ŠTEFAN – PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA I HRABRI BORAC ZA ISTINU O HRVATSKOJ

Objavljeno

- datum

(http://www.croatia.org/crown/articles/10241/1/Ljubica-Stefan-1921-2002-Croatian-Righteous-courageous-historian-and-publicist.html)

Na mramornoj ploči Zida časti u Vrtu pravednika u memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu, prvi je put 1992. godine uklesano „CROATIA“ – unatoč protivljenju mnogih koji nisu bili skloni Hrvatskoj i njezinom predsjedniku.

Naime, Hrvatica Ljubica Štefan, jedino je pod tim uvjetom pristala prihvatiti priznanje Pravednika među narodima koji je te godine dodijeljen njoj i njezinu stricu Luji.

Ova hrabra i časna žena, profesorica slavistike, novinarka i publicistkinja prva je u javnost iznijela mnoge istine vezano za srpski antisemitizam, djelovanje Srpske pravoslavne crkve i holokaust u Srbiji, poratni (komunistički) Jasenovac, neumorno se borila za povijesne činjenice o blaženom Alojziju Stepincu i Katoličkoj crkvi u razdoblju Drugoga svjetskog rata i stala u obranu onoga što je pisao prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman.

Bez kompromisa se zalažući za povijesnu istinu argumentirano je pobijala laži i krivotvorina koje su velikosrpska i komunistička promidžba i njezini centri u svijetu desetljećima širili i ubrzo je postala meta ne samo radikalnih srpskih krugova nego i naših domaćih neokomunista i „boraca za ljudska prava“ koji su se iz petnih žila upinjali očuvati te laži i mit o „ustaškom Jasenovcu“ kao stožernu odrednicu prema kojoj su cijeli hrvatski narod žigosali kao „zločinački“ i „genocidan“ (što uostalom i danas na razne načine čine).

U Hrvatskoj je, na žalost, živjela u oskudici, od mizerne mirovine koja nije bila dostatna za plaćanje troškova smještaja i prehrane u Domu umirovljenika u Klaićevoj ulici br.10. u Zagrebu, gdje je u sobi br.137., ova hrabra, poštena i ponosna žena provela svoje posljednje godine. Umrla je u bolnici Sv. Duh, nakon kratke i teške bolesti, ostavivši iza sebe desetak knjiga i veliki broj radova i tekstova.

Ljubica Štefan rođena je u Prilepu (Makedonija), 1921. godine, umrla 17. ožujka 2002. godine u Zagrebu. U mnogim je mjestima u Vojvodini i Bosni, na Kosovu, te u Beogradu radila kao nastavnica.

Materijale je skupljala po raznim arhivima – najviše u Beogradu, a dobar je dio građe koristila iz institucija vezanih za djelatnost  Srpske pravoslavne crkve. Ovakav pristup povijesnim događajima – pri čemu se građa prikuplja na samom izvorištu njezina nastanka – daje posebnu vrijednost i autentičnost njezinim djelima.

Desetljećima je neumorno tragala, prekapala arhive i različite izvore, kako bi došla do autentične građe za svoje knjige, objavivši ih u razdoblju od 1989. do 1999. godine.

Krajem osamdesetih počinje objavljivati neke od svojih radova, ali pod pseudonimom (iz razloga osobne sigurnosti).

 U razdoblju 1989./1992. iz tiska izlaze njezina djela:

— Srbija i Albanci. Pregled politike Srbije prema Albancima 1878-1989, Ljubljana, 1989.;

— Srpska pravoslavna crkva i Srbija u Drugom svjetskom ratu, 1990., Zagreb, Glas koncila (objavljeno u obliku feljtona);

— Mozaik izdaje, Zagreb, 1991. (na temelju njezinih materijala objavio Tomislav Vuković pod svojim imenom)

— Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, 1992. (potpisana kao Edo Bojović), koautor Tomislav Vuković;

 U Hrvatskoj (u koju dolazi 1992. godine iz Beograda), objavljuje pod svojim imenom:

— Od bajke do holokausta, Zagreb, 1993. – objavljeno na hrvatskom i engleskom jeziku;

— Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996.;

— Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998.;

— Istinom i činjenicama za Hrvatsku, Zagreb, 1999.;

— Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999.

 Svojim je djelima dala uistinu golem doprinos rasvjetljavanju mračnih strana povijesti na ovim prostorima. Njoj se (na sreću), nije mogao  “prišiti” epitet “antisemitkinje” “fašistkinje”  ili “ustaškinje”, kako se to po pravilu uvijek činilo s dr Tuđmanom i drugima koji su na sličan način dirnuli u “zabranjene teme”, jer je zasluženo nosila časno priznanje Pravednika među narodima. No, zato je među neo-komunistima i  pseudo-liberalima  počašćena epitetom  „kontroverzna“ (kao razlozi, navode se uglavnom kako je „branila Tuđmanove teze o Jasenovcu“ – ma što to značilo, i njezine „neistinite tvrdnje kako je Nikola Tesla bio Hrvat“), dok je u Srbiji – i među srpskim nacionalistima diljem „srpskih zemalja“, iz sasvim razumljivih razloga, jedan od najomraženijih likova u publicistici zadnjih desetljeća.

Osjećaj za pravdu i istinu Ljubice Štefan ne iscrpljuje se, međutim, u tomu da se bori samo za svoj (hrvatski) narod. Ona u podjednakoj mjeri protestira i protiv progona svih drugih, neovisno kojoj rasi, naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali.

Tako, primjerice, svojim sjajnim i argumentiranim analizama baca svijetlo na  složene odnose između Srba i Albanaca i zorno otkriva tragičan položaj u kojem se zahvaljujući velikosrpskoj hegemoniji našao albanski narod. Daje zanimljive i uvjerljive prikaze i kada je riječ o progonu humanista i demokrata Srba, i to bez ikakovih ograda i predrasuda.

Isto tako, anatomskom preciznošću secira djelatnost Srpske pravoslavne crkve (posebice u razdobljima velikih političkih kriza i ratova), te bez ostatka i zadrške iznosi punu istinu i dokazuje da je ova institucija (na žalost, zahvaljujući prije svega svojim visoko pozicionirani dužnosnicima (poput Nikolaja Velimirovića, Gavrila Dožića, Josifa Cvijovića i drugih ), isuviše često bila pokretač kotača zla, stavljajući se uglavnom na stranu ekstremnih političkih snaga i pokreta u srpskom narodu, šireći govor mržnje i potičući na sukob sa susjednim narodima.

 U nastojanju ostvarenja svoje “misije” (velikosrpskih ciljeva), Srpska pravoslavna crkva nije prezala niti od suradnje s fašizmom, usvajajući u isto vrijeme i nacističku (rasnu) teoriju, dok je antisemitizam također bio i ostao njezina trajna orijentacija.

Znajući dobro koliko je ovo osjetljiva tematika i sklizak teren, Ljubica Štefan posebnu je pozornost poklanjala vjerodostojnosti izvora na temelju kojih je skupljala građu za svoje knjige. Činjenica da je najveći dio te građe izuzet upravo s izvora otkuda je potekla, sama po sebi je neoborivi argument da je ono što je pisala istina.

Govoreći na jednome od brojnih skupova povjesničara, o komunističkom logoru  Jasenovac, poziva se, među ostalim na prof. dr. Srboljuba Živanovića, s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, koji je 1963. i 1964. godine bio na iskapanju ostataka žrtava pokopanih na području današnjeg Spomen parka Jasenovac. “Živanović je potvrdio (navodi ona), da je u blizini tijela pronađena velika količina raznih premeta koji ukazuju na to da su žrtve bile dovedene do mjesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru, na što posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.” (ovo potvrđuju i nalazi istraživanja što ih je proveo dr Marinko Oluić 1983. godine najsuvremenijim metodama daljinskih snimanja i sumiranjem svih dotadašnjih rezultata iskapanja na području Jasenovca – nalaz objavljen u publikaciji VGI).

Jedna od njezinih najvećih zasluga jeste istraživanje vezano za kardinala Alojzija Stepinca i pobijanje nepravednih i lažnih optužbi koje su desetljećima konstruirane protiv njega i cijele Katoličke crkve u Hrvata. Dobro poznavajući prilike u kojima se sve to odvijalo, a upućena i u odnose u samoj židovskoj zajednici, ona sustavno, na logičan i uvjerljiv način objašnjava brojne zakulisne igre kojima se i danas sprječava iznošenje pune istine.

Interesi pojedinaca i skupina (bilo da je riječ o onima iz Izraela, Beograda, Židovske općine u Zagrebu ili kojeg drugog mjesta) kojima je cilj zadržati postojeće stanje i osigurati daljnji monopol na istinu, još uvijek su nažalost toliko jaki, da istina teško prodire do javnosti.

Razbiti ustaljene predrasude i stereotipe koji su već dobili oblike mitova i dogmi, nije lak posao. Pa ipak ima onih koji se odlučuju na taj trnoviti hod po mukama.

Istina o (sada već blaženiku) kardinalu Alojziju Stepincu, ovih se godina ipak probija, poput tračka svijetla iz tmine. To ne mogu spriječiti više niti oni koji su već nekoliko puta u centru Yad Vashem opstruirali i odbacili prijedlog da ga se proglasi Pravednikom među narodima, (iako za to postoje više nego opravdani razlozi). Njihovo posljednje objašnjenje svodi se na tvrdnju da „nije podastrt dovoljan broj dokaza koji bi govorili u prilog tomu, kako je u vrijeme kada je spašavao Židove nadbiskup Stepinac bio u smrtnoj opasnosti“!?

Hrvatski je narod teško optužen i oklevetan, ali se s time nikako ne smijemo pomiriti. Koliko god put prema istini bio mukotrpan, nema nam druge nego nastaviti njime.

Možda je u tom kontekstu najbolje završiti riječima blagopokojnog kardinala Katoličke crkve u Hrvata, prečasnog Franje Kuharića, koji je i sam prošao tešku golgotu progona od strane komunističkog totalitarnog režima nepopustljivo i neumorno se zalažući za istinu. Evo jednoga navoda iz knjige Ljubice Štefan (Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str. 39.):

 „’Radilo se (rekao je 1991. kardinal Kuharić – op. Lj.Š.) o Stepinčevom rodoljublju i suprotstavljanju klevetama o genocidnosti hrvatskog naroda protiv kojega se i danas vodi žestoka borba. Kad vidimo nasrtaje na naš mir i slobodu, kao da nam hoće reći: nemate pravo na svoju povijest, svoj identitet, svoj teritorij, svoju domovinu, ni na svoj jezik i postojanje. Demokracija je otvorila vrata povijesnoj istini (pa zato kardinal ističe potrebu pisati u nas – op. Lj. Š.) knjige o kardinalu Stepincu u istinskoj objektivnosti, tako da sadašnji i budući naraštaji mogu imati istinit uvid u njegovo vrijeme i u njegov život i djelovanje’.“ (istaknuo: Z.P.)

Na budućim istraživačima je da nastave tamo gdje je stala ova hrabra i časna žena koja je u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj umrla u bijedi i siromaštvu, na sramotu svih nas.

Pokoj joj vječno i nek je Bog nagradi za sva dobra što ih je za života učinila.

Zlatko Pinter

Komentari

Oglasi
Komentari

Zlatko Pinter

SRPSKI NACIZAM I HRVATSKA ŠUTNJA

Objavljeno

- datum

Pepeo vođe američkih neonacista Davida Edena Lane-a (koji je idol mnogim današnjim pokretima ove vrste u Europi i svijetu) nakon njegove smrti razasut je u 14 „arijevskih“ zemalja među kojima je i Srbija.

Učinili su to poklonici ovog zločinca u studenome 2008. godine, a ceremonijal je obavila srpska neonacistička organizacija „Krv i čast“ – i u znak sjećanja na taj „istorijski trenutak“ napravili su prigodnu skupnu fotografiju kraj simboličnog groba s velikim kamenim pravoslavnim križem i natpisom u slavu svoga uzora koji je umro u zatvoru (2007. godine) nakon što je bio osuđen na ukupno 190. godina robije.

Na svome internet sajtu ova je ekstremna organizacija objavila fotografije s obreda uz prigodni tekst i veličanje rasističkih ideje koje su bile spiritus movens Davida Lane-a, ali su isto tako i sastavnice njihovog programa uz pomoć kojega planiraju stvoriti „rasno čistu i zdravu Srbiju“.

O tom događaju svojedobno je srbijanski portal Espreso rs ovako izvijestio:

„Na sajtu među ostalim piše: ‘Po želji Dejvida Lejna pred smrt, njegovo telo je spaljeno i podeljeno na 14 delova koji su poslati arijevskim nacijama širom sveta da prospu njegov pepeo u ime zajedničke ideje cele naše rase i solidarnosti u borbi za arijevski opstanak.

Srpska ‘Krv i čast divizija’ imala je tu čast da bude deo ispunjenja njegove želje. Nakon održanog govora i odavanja pošte minutom ćutanja, posmrtni pepeo je posut po našoj srpskoj zemlji, dok su naša srca ponosno kucala sećajući se velikih dela Davida Lejna.’“ (espreso.rs)

Pretpostavlja se da su srpski neonacisti ovu za njih vrlo važnu stvar obavili u „Vrtu sećanja“ (na Novom groblju u Beogradu), ili na nekoj „nepoznatoj lokaciji“.

Analitičari društvenih zbivanja u Srbiji tvrde kako tu država nije u stanju učiniti ništa na zaustavljanju širenja rasističke i neonacističke propagande putem interneta, budući da su najaktivnije organizacije koje u tom smislu djeluju („Nacionalni stroj“ i „Rasonalisti“) „umrežene s međunarodnim grupama, a server njihovih sajtova je u SAD-u“.

Slučajno ili ne, ne spominje se organizacija „Krv i čast“ (koja se ne rijetko naziva i „Krv i čast divizija“) iako je ova neonacistička družina jedna od najaktivnijih u Srbiji. Formirana je 1995. godine, a 2003. je u okviru nje ustrojena borbena skupina „Combat 18“ (broj „18“ predstavlja prvo i osmo slovo abecede što simbolizira inicijale Adolfa Hitlera). Kako kažu upućeni u Srbiji, ono što „Combat 18“ čini opasnim, jeste priljev novčanih sredstava iz međunarodnih izvora koji rade na financiranju nacističke propagande.

Dakako, ovo nije jedina neonacistička organizacija u Srbiji.

Vrlo sličan program imaju ili su imale mnoge bivše i sadašnje organizacije ustrojene kao „građanska udruženja“ ili one koje djeluju konspirativno, bez formalne hijerarhije i ne traže registraciju („Obraz“, „Rasonalisti“, „Nacionalni stroj“, „Dveri srpske“ – kasnije „Srpski sabor Dveri“, „Skinhedi“ itd.), od kojih su neke (poput „Srpskog sabora Dveri“) postale i parlamentarne stranke.

Tu je, naravno i Šešeljeva Srpska radikalna stranka koja je u suštinskom smislu jednako nacistička i rasistička kao i bilo koja od spomenutih organizacija, budući da se i njezina ideologija zasniva na „svetosavskom nacionalizmu“, teoriji srpske „nad-rase“ i ideologiji etnički čiste „Velike Srbije“ – što se u suštinskom smislu uklapa u neonacistički ideološki okvir. Daleko nisu odmakle i Vučićeva Srpska napredna stranka i Dačićeva Socijalistička partija Srbije – sve su one, kao i Srpski sabor Dveri potekle iz istog legla, s istog izvorišta, nadahnute velikosrpskom ideologijom.

Srbija je premrežena ekstremnim strankama, pokretima i organizacijama.

O svemu tomu tamo se, naravno, šuti. Oni kriju svoje prljavštine kao zmija noge. I svijetu se predstavlja kao „antifašistička“!? Vučić, Dačić i Nikolić vode iste ove ekstremiste (četnike i neonaciste) na Crveni trg u Moskvu, kako bi u ime Srbije odali počast „Velikoj oktobarskoj revoluciji“ ili „Danu pobjede nad fašizmom“!?

Kod njih se ne diže galama o „fašizaciji“ društva čak ni kad su u pitanju ozbiljne stvari poput nasilja na ulicama, gdje nacisti ubijaju ljude druge nacije, rase ili vjere, javno na ulicama slave rođendane svojih idola (Hitlera, Eichmanna, Hessa…), ni onda kad toljagama prebijaju neistomišljenike, divljaju, lupaju i lome po gradovima!

Oni su „antifašisti“ – svi u kompletu; oni koji slave nacizam, četništvo, svetosavlje, traže „naplatu duga u krvi“, sanjaju o „oslobađanju svoje ‘republike srpske krajine’“ za koju kažu da je „privremeno okupirana od ustaša“, oni koji organiziraju lov na Tomislava Žigmanova čim spomene položaj Hrvata u Vojvodini i Srbiji ili njihova prava!?

I uz sve to Srbija ne miruje nego optužuje sve oko sebe, pogotovu nas Hrvate.

I tu joj na ruku idu svi oni koji upiru prstom u svaki grafit u Hrvatskoj, u svaku kapu „nalik ustaškoj“, svi za koje je pozdrav „Za dom spremni“ krunski dokaz hrvatske „fašistoidne naravi“, a nesretni Keleminec sa svojih nekoliko čudaka oličenje „ustaške Crne legije“!?

U isti rog s Vulinom, Šešeljem i Vučićem pušu svi koji Thompsona prozivaju „ustašom“, nabacuju se blatom na Bleiburg a u isto vrijeme čuvaju lažni mit o Jasenovcu i svojski se trude da ovaj narod i dalje drže zarobljenikom svojih bolesnih opsesija.

Čak se i spaljivanje jednog šovinističkog smeća od novina kao što su srpske ‘Novosti’ proglašava „ekstremizmom“, a nitko ne čini ništa kako bi se obuzdala otrovna i primitivna, rasistička mržnja koja otuda kulja i neštedimice se prosipa po hrvatskom narodu i njegovim svetinjama!

Jesmo li mi Hrvati osuđeni na vječitu šutnju i moramo li se praviti da smo gluhi i slijepi – samo da bi ugodili onima koji nam rade o glavi?

Ima li koga u Hrvatskoj da i jednima i drugima (i nacistima u Srbiji i ovim našim domaćim crvenim fašistima) konačno začepi usta i kaže „popu pop“ a „bobu bob“?

Je l’ već dosta te perverzije!?

Zlatko Pinter

 

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

OTROVNA JEZIČINA I ZLOĆUDNE LAŽI KLAUNA SRPSKE POLITIČKE SCENE NENADA ČANKA

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: ovdje)

Poznavao sam jednog Nenada Čanka, Novosađanina, Lalu, gospodina, hrabrog, poštenog i otresitog čovjeka koji je u vrijeme uspona nacizma u Srbiji (1990/91.) grmio na skupovima protiv „režima koji danas radi isto što se radilo 30-ih godina u Nemačkoj“. Na sav glas je osuđivao „srpski nacionalsocijalizam i ‘srpskog Hitlera’ Slobodana Miloševića“, optužujući s pravom tadašnji režim za rušenje Jugoslavije, progon manjina u Vojvodini i pripremanje rata. U vrijeme popisa stanovništva u Srbiji (ožujak 1991. godine), govorio je kako je to „kartoteka za progon ljudi druge nacije i vere, slično kako je to Hitler radio u Nemačkoj s Jevrejima uoči Drugog svetskog rata“.

Da, baš tako je govorio. I još mnogo toga. Bio je po izjavama daleko radikalniji nego bilo tko drugi. I svi smo se pitali kako ga vlast ne makne, kako to da mu ne začepe usta!? Čanak je brbljao, optuživao, žestio se na režim u vrijeme kad se za pocijepani Miloševićev poster dobivalo 60 dana zatvora!

I svi mi naivci (Hrvati, Mađari, Slovaci i drugi) koji takvo što nismo smjeli javno izreći, slušali smo ga s divljenjem i poštovanjem. I smatrali ga svojim. Bio je jedan od nas. Tako smo barem mislili.

Svoju tadašnju stranku LSDV/J (Ligu socijaldemokrata Vojvodine/Jugoslavije) osnovao je (tobože) „u ilegali“ – istoga dana, dan prije ili kasnije (više se točno ne sjećam) kad je formiran naš DSHV (Demokratski savez Hrvata u Vojvodini), dakle, između 14. i 16. srpnja 1990.

Bila je to prva (i jedina) stranka u to vrijeme koja je čvrsto stajala na „autonomaškoj“ liniji i čija se politička koncepcija temeljila na vraćanju oduzete autonomije AP Vojvodini. Tražila je minimum prava koja je ova pokrajina imala po Ustavu SFRJ iz 1974.

I budući da Čanak nije smio „iz sigurnosnih razloga“ okupljati svoje pristaše, BIO JE REDOVIT GOST NA NAŠIM SKUPOVIMA. Sa skupova DSHV-a (koji su održavani diljem Bačke i Srijema tijekom ljeta/jeseni 1990. i zime 1991. godine, a bilo je to osnivanje lokalnih ogranaka – podružnica i mjesnih organizacija), Čanak je u eter slao poruke javnosti i žestio se na režim podržavajući parolu „Vojvodina Vojvođanima“ (koja je bila i naša) i „uzimajući u zaštitu“ nas Hrvate.

Tada, koliko znam, nije bio osjetljiv na „ustaše“. A mi smo Hrvati listom i bez izuzetka bili prozvani od režima i četnika (pa čak i srbijanskih „demokrata“) „ustašama“ – tamo nas se rijetko kad drugačije i oslovljavalo.

Nije Nenadu smetala „Lijepa naša“, pa ni HRVATSKI GRB S PRVIM BIJELIM POLJEM (prvi amblem stranke DSHV bio je hrvatski grb s prvim bijelim poljem u sredini kojega su u bijelim poljima upisana slova: D S H V), iako su nas i zbog toga, čak i u Narodnoj Skupštini Srbije javno proglasili „ustašama“. Uredno je stajao ispod tog grba, bez ikakve nelagode i prema nama bio vrlo, vrlo ljubazan.

Moram reći da mi je i tada bilo pomalo čudno to pojavljivanje ISKLJUČIVO NA NAŠIM SKUPOVIMA. Nenad nije išao ni kod Mađara, ni kod Ante Markovića (SRSJ), niti kod Slovaka, ni na skupove UJDI-a, pa ni na skupove Narodne seljačke stranke (Dragan Veselinov). On se pojavljivao isključivo na skupovima DSHV-a, redovito i uvijek s oštrom retorikom kakvu nitko drugi koristio nije. Računao sam tada, da ima onih koji o tomu vode računa (Predsjedništvo na čelu s mr Belom Tonkovićem) i nisam se previše zamarao tim dilemama.

Sjećam se našeg susreta u Subotici (7. travnja 1991. godine) nakon skupa DSHV-a (u pitanju je bilo objedinjavanje dviju subotičkih podružnica naše stranke). Čanak je stajao sa strane, sam, izdvojen od svih. Činio mi se nekako izoliran. Vjerovao sam tada da se ljudi plaše naći se njegovoj blizini (jer u dvorani su bile kamere i sve je izlazilo u javnost), pa sam mu prišao, iako su malo dalje bili naši gosti iz HDZ-a s kojima bih rado razgovarao (Neven Jurica i Dragutin Hlad). Bio je vrlo ljubazan. U nekih pol sata razgovora „pretresli“ smo političku situaciju u Vojvodini (koja je već bila dobrano „zagrijana“) i u jednom trenutku sam mu predložio suradnju i to tako da pokušam agitirati za formiranje ogranka LSDV/J u općini Bač. Naime, kao tajnik podružnice za općinu Bač bio sam svjedokom kako se ljudi teško odlučuju za pristup DSHV-u i tada sam se nosio mišlju da u općini Bač možda možemo okupiti Srbe (starosjedioce), Slovake, Rusine, Mađare, Ukrajince, Nijemce, Muslimane i druge oko programa njegove stranke – a budući da su nam ciljevi bili isti („Vojvodina Vojvođanima“) mi Hrvati smo tu mogli biti samo na dobitku, kao i on i njegova LSDV/J. I složio se Nenad od prve. Dogovorili smo kontakt preko tadašnjeg tajnika DSHV Julija Skenderovića i razišli se.

Nije se nikad javio, iako je čvrsto obećao da ćemo se opet sresti.

U međuvremenu je došlo do pokolja naših redarstvenika u Borovu Selu i nije mi više bilo na pameti nikakvo političko organiziranje, jer sve se događalo na 12-ak kilometara od moga sela.

U kolovozu te 1991. došao sam u Hrvatsku. Povremeno sam čuo ponešto o Čanku, prati neke njegove izjave za medije i nastupe itd., ali nikad više nismo imali kontakta.

Znam da je bio ovdje u Zagrebu gost naše Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata na koncertu u Lisinskom (4.12.2002.) i da je bio posebno toplo pozdravljen. I nakon toga, naravno, optužen od medija u Srbiji kako je „bio na ustaškom mitingu“.

Što se sve s njime događalo u godinama od kad više nisam tamo, ne znam. Samo sam primijetio (iskreno i bez zluradosti) da se Nenad polako „prilagođavao“. Nije više bio oštar i otresit kao nekad, sa Šešeljem i sličnim likovima (za koje je prije tvrdio da s njima „neće ući ni u trolejbus“) počeo je „ćaskati“, oslovljavati ih „gospodom“ (iako je poslije rušenja Miloševića 2000. godine u DOS-u ultimativno tražio „zakonsku zabranu fašističkih stranaka – prije svega Miloševićeve SPS i Šešeljeve SRS“).

Malo po malo, od njega su u Srbiji napravili neku vrstu (blago rečeno) „zabavljača“ kojega nitko nije ozbiljno shvaćao. Nekadašnji „ljuti borac“ protiv srpskog nacizma (kojega su navodno „pretukli bejzbol palicama u Novom Sadu“, za vrijeme rata „na silu mobilisali u rezervu JNA i poslali na front“ itd., itd.), malo pomalo je smekšavao svoje stavove, sve dok nije (po mome osobnom uvjerenju) došao u balans s Dačićem, Vučićem i Šešeljem.

Njegov „politički rad“ sveo se na „prepucavanje“ s četnicima u Skupštini, zastupanje nekog „antifašizma“, pričanje viceva na TV-u, ponekad bi u studiju i svirao itd. itd. I na kraju se od nekada hrabrog političara (koji je barem na riječima oštro oponirao srpskom naci-fašizmu) pretvorio u pudlicu, ili bolje reći klauna.

I svima dobro. Četnicima paše jer imaju koga ismijavati, medijima je zanimljiv iz istih razloga, a vlast ga ne dira jer je bezopasan, pa osobnih problema i pritisaka s te strane nema.

Neću se upuštati u analizu „lika i djela“ Nenada Čanka, jer se kladim da ga ne bi definirali ni njegovi najbliži suradnici, ali, iskreno moram reći, da nisam mogao ni sanjati da je toliko POKVAREN I PODMUKAO. Do te mjere da se služi GORIM I OTROVNIJIM LAŽIMA nego oni protiv kojih se tobože „borio“ i još uvijek „bori“.

Ono što je on izbljuvao (nemam drugoga izraza, jer to ljudski govor nije!) neki dan u jednoj TV emisiji, nisu do sada izrekli ni Vojislav Šešelj, ni Milan Bulajić, Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, pa ni opskurni Vučić i još opskurniji Vulin! Nitko od njih nikad nije iznio tako bolesne, podle i prljave laži!

Citat: „…kao što je beskonačna sramota za našu susednu i prijateljsku državu Hrvatsku da dozvoli da se na mestu magnum crimena, neopisivog zločina kakav se odigrao u Jasenovcu tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-ih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…“

Voditelj emisije Sarapa na to kaže: „Oni to negiraju“ a Čanak odgovara: „Pa mogu i ja da negiram da sam debeo…to šta ko negira iz političkih razloga mene ne zanima, ja vam govorim šta je oficijelni nalaz šezdesetih godina komisije Ujedinjenih nacija koja je radila ekshumacije. Mogu da vam dam i imena, jednom prilikom, ko je tu učestvovao.“ (u videu 11’25”- 12’50”)

Eto, to je ta razina „dubokoumnog“ razgovora koji se tamo vodio.

No, nastranu razina razgovora (jer ovo je još „mila majka“ u odnosu na ono što se sreće na njihovim televizijama), ali, takve OTROVNE, PODMUKLE i SMIŠLJENE LAŽI u životu nisam čuo! Pa još od jednoga „Vojvođanina“ i „demokrata“ za kojega sam mislio da dijeli sa mnom neke vrijednosti.

I na kraju, u čemu je problem!?

Pa u tomu što Čanak JAKO DOBRO ZNA DA LAŽE, JER TIH SU SE BROJKI DAVNO ODREKLI SVI KOJI IMAJU IMALO MOZGA U GLAVI!

Ali on također ZNA i to da Hrvati u Vojvodini nose (ne od jučer!) hipoteku „ustaša“ i smatraju se kolektivnim krivcima i „zločinačkim narodom“, te da svako preuveličavanje ustaških žrtava IMA ZA IZRAVNU POSLJEDICU PRITISKE I NAPADE PRIMITIVACA I ČETNIKA NA NJIH, odnosno, na ono što je nakon svega ostalo od našeg naroda na tim područjima!

Zato je to podmuklo, pokvareno i bolesno!

Koja „komisija UN-a“ je „vršila ekshumacije“ na području Jasenovca 60-ih godina i „na samo jednom jezičku Save pronašla 780.000 leševa“!?

KOJA KOMISIJA!?

ČANAK, KAŽEŠ DA IMAŠ IMENA ČLANOVA KOMISIJE (obećao si ih dostaviti Sarapi), a ja ti poručujem:

OBJAVI IMENA ČLANOVA KOMISIJE I RECI GDJE SU POKOPANI TI LEŠEVI!? TKO IH JE VIDIO I GDJE JE ZAVRŠILO TIH „780.000 LEŠEVA“!? U KOJOJ GROBNICI, NA KOJEM LOKALITETU!? GDJE SU!?

Čanak, navukao si na tanak led nas Hrvate 1990/91.!

Rigao si vatru na Miloševića na našim skupovima, a tko zna s kime si sve bio povezan i što ti je bio cilj! Mi smo morali otići, ti si ostao! Da si bio stvarna opasnost za režim završio bi kao Slavko Ćuruvija ili Ivan Stambolić! Ili bi te barem pokušali ubiti kao Vuka Draškovića! Ni dlaka ti usfalila s glave nije, a naše su ljude – anonimuse ubijali po selima i na fronti metkom u potiljak, s leđa!

Danas vodiš kampanju protiv ostatka ostataka naše manjine!

Sram te bilo – ako u tebi ima ičega ljudskog!

ČEKAM DA OBJAVIŠ IMENA „KOMISIJE UN-a“ KOJA JE „IZVADILA 780.000 LEŠEVA IZ SAVE 60-ih GODINA“!

I DA KAŽEŠ GDJE SU TI LEŠEVI!

TRAŽIM TO U IME 40.000 NAS HRVATA KOJE STE SILOM OTJERALI, IAKO SMO BILI LOJALNI GRAĐANI I NISMO U VOJVODINI I SRBIJI NIKOMU NI PROZOR RAZBILI!

Poslao sam ti večeras mail na stranku i slat ću ih sve dok ne dobijem odgovor!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

PODSJEĆANJE NA VELIKOG HRVATSKOG POVJESNIČARA DR LJUBU BOBANA

Objavljeno

- datum

Izvori za fotografije: enciklopedia.hr  antikvariat.studio.hr

Uz obljetnicu rođenja     Za koji dan (točnije 10. svibnja 2018. godine), navršit će se 85 godina od rođenja sjajnog hrvatskog povjesničara, akademika, sveučilišnog profesora i znanstvenika prof. dr. Ljube Bobana, čovjeka koji je našem narodu i historiografiji ostavi kapitalna djela neprolazne vrijednosti u koja je utrošio najplodnije godine svog života i intelektualnog rada.

Rođen je u Solinu  10. svibnja 1933. godine, a umro u Zagrebu 9. listopada 1994. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. godine, a doktorsku disertaciju Sporazum Cvetković – Maček obranio pet godina poslije (1964.). Najprije je radio u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1963. godine kao asistent, docent postaje godinu poslije, od 1971. je izvanredni, a od 1975. i redoviti profesor). Jedan je od utemeljitelja Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1971.) i njegov ravnatelj (1972-74). Izvanredni član JAZU (kasnije HAZU) bio je od 1975., a redoviti od 1986.

Kao znanstvenik, sustavno i seriozno je pristupao proučavanju novije hrvatske povijesti – razdoblja monarhističke Jugoslavije i Drugoga svjetskog rata, posebice uloge HSS-a i njezinih istaknutih čelnika (uključujući i Vladka Mačeka) služeći se provjerenim znanstvenim metodama i vjerodostojnim izvorima. Znanstvena akribija bila je i ostala ideja vodilja cijelog njegovog opusa.

Pišući početkom 70-ih godina za Enciklopediju Jugoslavije natuknicu „Ustaše“, došao je u sukob s komunističkim cenzorima koji su na temelju stvorenih stereotipa o žrtvama Drugoga svjetskog rata i manipulacija brojkama nastojali diktirati njezin sadržaj, na što nije pristajao.

Od tada počinje njegova aktivna borba za istinu o Drugom svjetskom ratu, HSS-u, Jasenovcu i pobijanje megalomanskih brojki „ustaških žrtava“. Svjestan da je upravo to maksimiziranje „ustaških žrtava“ (s logorom Jasenovac kao stožernim mitom) kamen temeljac na kojemu su komunistički i velikosrpski propagandisti i krivotvoritelji izgradili svoju rasističku teoriju o „genocidnosti“ hrvatskoga naroda, Boban se od tada nadalje posvećuje sveobuhvatnom i minucioznom proučavanju dostupne i raspoložive historiografske građe, traganju za izvorima, te njihovoj sistematizaciji i pomnoj analizi iz čega izvodi svoje zaključke.

Dr Boban će ostati zapamćen i kao sjajni polemičar koji je do kraja i bez ostatka zastupao i branio svoja stanovišta i znanstveno utvrđene povijesne činjenice.

Uzmemo li u obzir da je tadašnja krivotvoriteljska klika (sastavljena od komunističkih dogmata i velikosrpskih ideologa predvođenih Vladimirom Dedijerom, Antunom Miletićem, Velimirom Terzićem, Milanom Bulajićem, Veselinom Đuretićem, Vasilijem Krestićem i drugima) bila vrlo moćna i duboko ukorijenjena u tadašnji sustav, te da je iza nje stajao kompletan državno-partijski stroj sa svim svojim institucijama i agitpropovskom propagandom vođenom po tipičnom staljinističkom obrascu, tek tada donekle možemo razumjeti koliko je ta borba bila teška, složena i neravnopravna.

Dr Boban imao je samo jedno oružje: ISTINU, a na strani njegovih protivnika bilo je sve drugo. No, nije popuštao i nije ni pomišljao na predaju.

Na „okruglim stolovima“, raznim „simpozijima“ i u javnim raspravama (pogotovu o žrtvama Drugoga svjetskog rata i Jasenovcu) neprekidno se susretao s jednom te istom matricom. I sve je kretalo iz Beograda.

U to je vrijeme (pored dr Franje Tuđmana), jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se bez ostatka i kolebanja, oštro i bez kompromisa suprotstavljao toj stoglavoj nemaniRIJEČIMA I ARGUMENTIMA, nepobitnim i neumoljivim činjenicama koje se ničim nisu mogle dovesti u pitanje.

I nije mu ni malo smetalo što je u tom „rovovskom ratu“ najčešće bio usamljen i prepušten sam sebi.

Njegove bitke ostale su zabilježene kao sjajni trenuci hrvatske historiografije kakvih, nažalost, do dana današnjeg nismo imali mnogo.

Sredinom osamdesetih, on se (nakon perfidnih napada koji dolaze iz legla krivotvoriteljske klike – Beograda) preko zagrebačkog Časopisa za suvremenu povijest upušta u bitke s krivotvoriteljima – tadašnjom jugo-oficirskom klikom predvođenom generalom Velimirom Terzićem i pukovnikom Milutinom Šušovićem upušta u ne borbu, nego RAT za povijesnu istinu i odnosi pobjedu!

U svojim knjigama Slom Kraljevine Jugoslavije i Aprilski rat, general Terzić je Hrvate optužio za raspad Kraljevine Jugoslavije i obilježio ih kao glavne uzročnike rata i stradanja tijekom okupacije, što je samo po sebi apsurdna i neodrživa teza. Dakako, u okviru ove svoje konstrukcije, on teško optužuje HSS, Katoličku crkvu i cijeli hrvatski narod, poistovjećujući ih s Ustaškim pokretom i u konačnici, na toj matrici gradi tezu o „krivnji“ Hrvata za srpske i druge ratne žrtve.

U Kontroverzama iz povijesti Jugoslavije (knjiga I, Zagreb, 1987.), dr Ljubo Boban donosi iscrpan prikaz polemika što ih je vodio s urednikom Terzićevih knjiga pukovnikom Šušovićem (autor je umro 1983.), iz kojih je potpuno vidljivo kako ni jedna ključna teza ne odgovara istini i ne može podnijeti ozbiljnu znanstvenu analizu.

Nakon iznesene argumentacije kojom hrvatski povjesničar korak po korak pobija laži i krivotvorine iznesene u knjizi, pukovnik Šušović se žesti, na kraju gubi živce, pa čak i prijeti sudskom tužbom, na što Boban izražava spremnost naći se s njime na sudu i javno sučeliti dokaze.

I tada se događa nešto nezabilježeno u poratnoj povijesti Jugoslavije.

Pukovnik Milutin Šušović tobože „podnosi tužbu“, ali nakon nekog vremena, dotjeran dokazima Bobana „do zida“ i shvaćajući da bi sve daljnje rasprave (pa i sudske parnice) išle na njegovu štetu javno priznaje: „Boban je u pravu“. I time je daljnja polemika okončana.

Blistava pobjeda hrvatskog znanstvenika protiv sustava ostat će kao putokaz svim budućim istraživačima i borcima za istinu, kako se znanjem, hrabrošću, upornošću i poštenim odnosom prema činjenicama mogu napraviti pomaci naizgled nemogući i dobiti bitke za koje se čini kako su unaprijed izgubljene.

Podvrgava analizi i brojne druge srpsko-komunističke izvore (opus Milana Bulajića, knjigu Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama itd.) i jasnim dokazima pobija temeljne teze dokazujući njihovu nelogičnost i neodrživost.

Koristeći metodu ukrštanja izvora i činjenica, analizirajući građu samih krivotvoritelja i iznoseći dokaze sadržane u komunističkim, četničkim i arhivima srpskih tajnih službi, Boban razotkriva laži i konstrukcije, dosljedno, neumoljivo i konzekventno i to na samome njihovom izvorištu.

Ne brani nikoga – samo javnosti podastire ISTINU i u tomu je njegova snaga.

Dokazao je kako je teza o genocidnosti Hrvata jedna velika i podla propagandna laž, na svjetlo dana iznio lažne i zloćudne objede na račun Alojzija Stepinca i Katoličke crkve, otklonio konstrukcije koje bacaju krivnju na HSS i cijeli hrvatski narod, snagom činjenica opovrgnuo mit o Jasenovcu kao „fabrici smrti“ i „masovnom stratištu“, učinio apsurdnim tvrdnje o „stotinama hiljada pobijenih Srba“ u NDH i u cijelosti razotkrio mehanizme koji su doveli do tih monstruoznih optužbi usmjerenih na to da se Hrvatima nametne kompleks kolektivne krivnje za ono što nisu počinili i što se nikad nije dogodilo.

Prof. dr Ljubo Boban ostavio nam je kapitalna djela:

Sporazum Cvetković – Maček (1965), Svetozar Pribićević u opoziciji 1928–1936 (1973), Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941 (I–II, 1974), Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943 (1985), Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943 (I–II, 1988), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I–III, 1987–90), Dr. Tomo Jančiković. HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (1996) i atlas Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine (1992). (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8266)

„Bio je ‘apsolutni kralj’ hrvatske historiografije od 1971. do 1994.“, a  „svoj neprikosnoveni položaj stekao je radom, znanjem i upornošću s kojom je realizirao svoje ideje“ – kaže u jednome osvrtu na lik i djelo ovog znanstvenika prof. dr. Mira Kolar-Dimitrijević (njegova suvremenica i suradnica koja je već početkom 60-ih godina XX stoljeća radila u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, a od 1966. godine na poziv tadašnjeg njegova ravnatelja dr Franje Tuđmana postala i znanstvena djelatnica ove institucije).

Bavio se živom znanošću, jer sve ono što je pisao, govorio i do čega je u svojim istraživanjima dolazio, primjenjivao je u svojim predavanjima i prenosio na studente.

Ne želim glorificirati pokojnog prof. dr Ljubu Bobana, jer pouzdano znam da mu do toga nije bilo stalo ni za života.

Bio je to skroman, marljiv, pošten i nadasve iskren čovjek koji je držao do istine, znanosti i vlastitog digniteta i časti.

I sve što je radio činio je iz ljubavi prema svome narodu.

Kažu neki, bio je član CK SKH i Ideološke komisije Partije.

To je točno. Ali ova činjenica ne određuje dr Bobana. On nije bio boljševik niti partijski aparatčik i dogmat. I kamo sreće da smo imali više takvih u SK. Možda sad ne bi vodili iste bitke koje je vodio on.

Nije omiljen ni na „ljevici“ ni na „desnici“. Prvima smeta zato što je srušio kule od karata što su ih gradili i pokazao kako se njihov sustav temelji na lažima, a za ove potonje je „komunjara“. Danas mnogi „otkrivaju toplu vodu“ i „pronalaze“ ono što je ovaj sjajni i neponovljivi znanstvenik i intelektualac razriješio prije 30 i više godina.

Misle da s njima počinje svijet. Umjesto da nastave tamo gdje je on stao.

Naš hrvatski jal i malograđanština granica nemaju.

Ali, o dr Bobanu najbolje govori njegov životni put i ostavština kojom je obogatio hrvatsku historiografiju.

A ona je toliko bogata i vrijedna da će vjerojatno tek budući hrvatski naraštaji to shvatiti.

 

Zlatko Pinter

 

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno