Connect with us

Zlatko Pinter

LJUBICA ŠTEFAN – PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA I HRABRI BORAC ZA ISTINU O HRVATSKOJ

Objavljeno

- datum

(http://www.croatia.org/crown/articles/10241/1/Ljubica-Stefan-1921-2002-Croatian-Righteous-courageous-historian-and-publicist.html)

Na mramornoj ploči Zida časti u Vrtu pravednika u memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu, prvi je put 1992. godine uklesano „CROATIA“ – unatoč protivljenju mnogih koji nisu bili skloni Hrvatskoj i njezinom predsjedniku.

Naime, Hrvatica Ljubica Štefan, jedino je pod tim uvjetom pristala prihvatiti priznanje Pravednika među narodima koji je te godine dodijeljen njoj i njezinu stricu Luji.

Ova hrabra i časna žena, profesorica slavistike, novinarka i publicistkinja prva je u javnost iznijela mnoge istine vezano za srpski antisemitizam, djelovanje Srpske pravoslavne crkve i holokaust u Srbiji, poratni (komunistički) Jasenovac, neumorno se borila za povijesne činjenice o blaženom Alojziju Stepincu i Katoličkoj crkvi u razdoblju Drugoga svjetskog rata i stala u obranu onoga što je pisao prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman.

Bez kompromisa se zalažući za povijesnu istinu argumentirano je pobijala laži i krivotvorina koje su velikosrpska i komunistička promidžba i njezini centri u svijetu desetljećima širili i ubrzo je postala meta ne samo radikalnih srpskih krugova nego i naših domaćih neokomunista i „boraca za ljudska prava“ koji su se iz petnih žila upinjali očuvati te laži i mit o „ustaškom Jasenovcu“ kao stožernu odrednicu prema kojoj su cijeli hrvatski narod žigosali kao „zločinački“ i „genocidan“ (što uostalom i danas na razne načine čine).

U Hrvatskoj je, na žalost, živjela u oskudici, od mizerne mirovine koja nije bila dostatna za plaćanje troškova smještaja i prehrane u Domu umirovljenika u Klaićevoj ulici br.10. u Zagrebu, gdje je u sobi br.137., ova hrabra, poštena i ponosna žena provela svoje posljednje godine. Umrla je u bolnici Sv. Duh, nakon kratke i teške bolesti, ostavivši iza sebe desetak knjiga i veliki broj radova i tekstova.

Ljubica Štefan rođena je u Prilepu (Makedonija), 1921. godine, umrla 17. ožujka 2002. godine u Zagrebu. U mnogim je mjestima u Vojvodini i Bosni, na Kosovu, te u Beogradu radila kao nastavnica.

Materijale je skupljala po raznim arhivima – najviše u Beogradu, a dobar je dio građe koristila iz institucija vezanih za djelatnost  Srpske pravoslavne crkve. Ovakav pristup povijesnim događajima – pri čemu se građa prikuplja na samom izvorištu njezina nastanka – daje posebnu vrijednost i autentičnost njezinim djelima.

Desetljećima je neumorno tragala, prekapala arhive i različite izvore, kako bi došla do autentične građe za svoje knjige, objavivši ih u razdoblju od 1989. do 1999. godine.

Krajem osamdesetih počinje objavljivati neke od svojih radova, ali pod pseudonimom (iz razloga osobne sigurnosti).

 U razdoblju 1989./1992. iz tiska izlaze njezina djela:

— Srbija i Albanci. Pregled politike Srbije prema Albancima 1878-1989, Ljubljana, 1989.;

— Srpska pravoslavna crkva i Srbija u Drugom svjetskom ratu, 1990., Zagreb, Glas koncila (objavljeno u obliku feljtona);

— Mozaik izdaje, Zagreb, 1991. (na temelju njezinih materijala objavio Tomislav Vuković pod svojim imenom)

— Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, 1992. (potpisana kao Edo Bojović), koautor Tomislav Vuković;

 U Hrvatskoj (u koju dolazi 1992. godine iz Beograda), objavljuje pod svojim imenom:

— Od bajke do holokausta, Zagreb, 1993. – objavljeno na hrvatskom i engleskom jeziku;

— Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996.;

— Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998.;

— Istinom i činjenicama za Hrvatsku, Zagreb, 1999.;

— Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999.

 Svojim je djelima dala uistinu golem doprinos rasvjetljavanju mračnih strana povijesti na ovim prostorima. Njoj se (na sreću), nije mogao  “prišiti” epitet “antisemitkinje” “fašistkinje”  ili “ustaškinje”, kako se to po pravilu uvijek činilo s dr Tuđmanom i drugima koji su na sličan način dirnuli u “zabranjene teme”, jer je zasluženo nosila časno priznanje Pravednika među narodima. No, zato je među neo-komunistima i  pseudo-liberalima  počašćena epitetom  „kontroverzna“ (kao razlozi, navode se uglavnom kako je „branila Tuđmanove teze o Jasenovcu“ – ma što to značilo, i njezine „neistinite tvrdnje kako je Nikola Tesla bio Hrvat“), dok je u Srbiji – i među srpskim nacionalistima diljem „srpskih zemalja“, iz sasvim razumljivih razloga, jedan od najomraženijih likova u publicistici zadnjih desetljeća.

Osjećaj za pravdu i istinu Ljubice Štefan ne iscrpljuje se, međutim, u tomu da se bori samo za svoj (hrvatski) narod. Ona u podjednakoj mjeri protestira i protiv progona svih drugih, neovisno kojoj rasi, naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali.

Tako, primjerice, svojim sjajnim i argumentiranim analizama baca svijetlo na  složene odnose između Srba i Albanaca i zorno otkriva tragičan položaj u kojem se zahvaljujući velikosrpskoj hegemoniji našao albanski narod. Daje zanimljive i uvjerljive prikaze i kada je riječ o progonu humanista i demokrata Srba, i to bez ikakovih ograda i predrasuda.

Isto tako, anatomskom preciznošću secira djelatnost Srpske pravoslavne crkve (posebice u razdobljima velikih političkih kriza i ratova), te bez ostatka i zadrške iznosi punu istinu i dokazuje da je ova institucija (na žalost, zahvaljujući prije svega svojim visoko pozicionirani dužnosnicima (poput Nikolaja Velimirovića, Gavrila Dožića, Josifa Cvijovića i drugih ), isuviše često bila pokretač kotača zla, stavljajući se uglavnom na stranu ekstremnih političkih snaga i pokreta u srpskom narodu, šireći govor mržnje i potičući na sukob sa susjednim narodima.

 U nastojanju ostvarenja svoje “misije” (velikosrpskih ciljeva), Srpska pravoslavna crkva nije prezala niti od suradnje s fašizmom, usvajajući u isto vrijeme i nacističku (rasnu) teoriju, dok je antisemitizam također bio i ostao njezina trajna orijentacija.

Znajući dobro koliko je ovo osjetljiva tematika i sklizak teren, Ljubica Štefan posebnu je pozornost poklanjala vjerodostojnosti izvora na temelju kojih je skupljala građu za svoje knjige. Činjenica da je najveći dio te građe izuzet upravo s izvora otkuda je potekla, sama po sebi je neoborivi argument da je ono što je pisala istina.

Govoreći na jednome od brojnih skupova povjesničara, o komunističkom logoru  Jasenovac, poziva se, među ostalim na prof. dr. Srboljuba Živanovića, s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, koji je 1963. i 1964. godine bio na iskapanju ostataka žrtava pokopanih na području današnjeg Spomen parka Jasenovac. “Živanović je potvrdio (navodi ona), da je u blizini tijela pronađena velika količina raznih premeta koji ukazuju na to da su žrtve bile dovedene do mjesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru, na što posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.” (ovo potvrđuju i nalazi istraživanja što ih je proveo dr Marinko Oluić 1983. godine najsuvremenijim metodama daljinskih snimanja i sumiranjem svih dotadašnjih rezultata iskapanja na području Jasenovca – nalaz objavljen u publikaciji VGI).

Jedna od njezinih najvećih zasluga jeste istraživanje vezano za kardinala Alojzija Stepinca i pobijanje nepravednih i lažnih optužbi koje su desetljećima konstruirane protiv njega i cijele Katoličke crkve u Hrvata. Dobro poznavajući prilike u kojima se sve to odvijalo, a upućena i u odnose u samoj židovskoj zajednici, ona sustavno, na logičan i uvjerljiv način objašnjava brojne zakulisne igre kojima se i danas sprječava iznošenje pune istine.

Interesi pojedinaca i skupina (bilo da je riječ o onima iz Izraela, Beograda, Židovske općine u Zagrebu ili kojeg drugog mjesta) kojima je cilj zadržati postojeće stanje i osigurati daljnji monopol na istinu, još uvijek su nažalost toliko jaki, da istina teško prodire do javnosti.

Razbiti ustaljene predrasude i stereotipe koji su već dobili oblike mitova i dogmi, nije lak posao. Pa ipak ima onih koji se odlučuju na taj trnoviti hod po mukama.

Istina o (sada već blaženiku) kardinalu Alojziju Stepincu, ovih se godina ipak probija, poput tračka svijetla iz tmine. To ne mogu spriječiti više niti oni koji su već nekoliko puta u centru Yad Vashem opstruirali i odbacili prijedlog da ga se proglasi Pravednikom među narodima, (iako za to postoje više nego opravdani razlozi). Njihovo posljednje objašnjenje svodi se na tvrdnju da „nije podastrt dovoljan broj dokaza koji bi govorili u prilog tomu, kako je u vrijeme kada je spašavao Židove nadbiskup Stepinac bio u smrtnoj opasnosti“!?

Hrvatski je narod teško optužen i oklevetan, ali se s time nikako ne smijemo pomiriti. Koliko god put prema istini bio mukotrpan, nema nam druge nego nastaviti njime.

Možda je u tom kontekstu najbolje završiti riječima blagopokojnog kardinala Katoličke crkve u Hrvata, prečasnog Franje Kuharića, koji je i sam prošao tešku golgotu progona od strane komunističkog totalitarnog režima nepopustljivo i neumorno se zalažući za istinu. Evo jednoga navoda iz knjige Ljubice Štefan (Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str. 39.):

 „’Radilo se (rekao je 1991. kardinal Kuharić – op. Lj.Š.) o Stepinčevom rodoljublju i suprotstavljanju klevetama o genocidnosti hrvatskog naroda protiv kojega se i danas vodi žestoka borba. Kad vidimo nasrtaje na naš mir i slobodu, kao da nam hoće reći: nemate pravo na svoju povijest, svoj identitet, svoj teritorij, svoju domovinu, ni na svoj jezik i postojanje. Demokracija je otvorila vrata povijesnoj istini (pa zato kardinal ističe potrebu pisati u nas – op. Lj. Š.) knjige o kardinalu Stepincu u istinskoj objektivnosti, tako da sadašnji i budući naraštaji mogu imati istinit uvid u njegovo vrijeme i u njegov život i djelovanje’.“ (istaknuo: Z.P.)

Na budućim istraživačima je da nastave tamo gdje je stala ova hrabra i časna žena koja je u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj umrla u bijedi i siromaštvu, na sramotu svih nas.

Pokoj joj vječno i nek je Bog nagradi za sva dobra što ih je za života učinila.

Zlatko Pinter

Komentari

Zlatko Pinter

SRPSKI NACISTI U OFENZIVI

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: Novi horizonti)

Iz Srbije nam kroz usta bivšeg Šešeljevog potrčka i obožavatelja, četnika i ratnog huškača, aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i dalje stižu blasfemične optužbe.

Klasična zamjena teza o “nacističkoj Hrvatskoj” i “antifašističkoj Srbiji” i dalje je na djelu i to već prelazi svaku razumnu granicu i završava u sferi patologije. Bolesnik Vučić i njegovi (ništa bolji) suradnici vjeruju da će tako promijeniti stvarnost i svijetu dokazati kako nisu ono što jesu, jer za sve što su do sada činili “krivi” su drugi, ponajprije Hrvati.

I tu je uzalud podsjećati, pozivati na razum i činjenice, opominjati, ukazivati na pogubnost politike sukoba i konflikta. No, prije svega treba znati i ne gubiti iz vida prostu činjenicu da se taj četnik, opskurni prevrtljivac, lažac i kukavica tako ponaša jer to odgovara njegovom biračkom tijelu, odnosno, najvećem dijelu Srba u samoj Srbiji i “republici srpskoj”.

I dok je tako – dok je većina Srba čvrsto vezana za velikosrpsku ideologiju odnosno za srpski naci-fašistički koncept – u Srbiji na vlast neče doći normalni političari demokratskog opredjeljenja niti će s Beogradom biti moguća dobrosusjedska suradnja.

I ne treba zaboraviti još nešto: riječ je o trajnom stanju društvene i nacionalne svijesti većine javnog mnijenja u Srbiji, što se, nažalost, jako teško i sporo mijenja, a mi smo skloni sve što se događa promatrati na razini incidenata.

 

Tradicija genocida i etničkog čišćenja

Nakon sveg zla što ga je Srbija počinila od 1904. godine do danas nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, bosanskim muslimanima i Hrvatima i toliko izgubljenih ratova, čovjek bi očekivao od njih barem da šute. Ali, ne, uporno okreću pilu naopako i dokazuju kako su operacije etničkog čišćenja i genocida poduzimali drugi, a ne oni. Taj stupanj perfidije i beskrupuloznosti, pri čemu se čak i očite i nepobitno dokazane istine i činjenice izvrću, a Srbija uvijek i u svakoj prilici sebe prikazuje kao žrtvu(koristeći to kao paravan iza kojega se skriva njihov velikosrpski naci-fašizam) nešto je što dovodi u nevjericu i nameće brojna pitanja, a jedno od temeljnih je: Kako s takvim susjedom uopće surađivati?

Svijet je bio svjedokom njihovih masovnih zločina nad Makedoncima, Albancima i muslimanima u vrijeme “oslobađanja” tzv. Stare Srbije (Makedonija, Kosovo, Sandžak), kad su srpske trupe na tradiciji Karađorđevih klanja u Beogradskom pašaluku (1804-1813.) nastavile svoj krvavi pir uz pomoć vlastitih i crnogorskih vojnika i komita (četnika), a ta zvjestva i nezapamćena nedjela (pri čemu su čitava sela pretvarana u prah i pepeo, neprijateljski vojnici i civili zvjerski mučeni, kuće pljačkane i spaljivane, žene silovane u masama) u svojim je izvješćima zabilježila i Komisija međunarodne Carnegijeve zaklade. Slična nedjela u još većem opsegu Srbija je počinila u Balkanskim ratovima i pod okriljem Prvoga svjetskog rata. Razaranja Skadra, Lješa, Ljume i masakri koji su tamo uslijedili višestruko su nadmašili sve ono što su u više od pet stoljeća na tim prostorima činili osmanlijski osvajači. U sjevernoj Albaniji zabilježena su i masovna pokrštavanja tamošnjeg stanovništva. O tim sramnim epizodama iz srpske povijesti pisali su u to vrijeme srpski oficir Kosta Novaković (u svome Ratnom dnevniku; vidi: http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html) i njegov ideološki istomišljenik (socijaldemokrat) Dimitrije Tucović (u Radničkim novinama i knjizi Srbija i Albanija: jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije; vidi: pescanik.net; i pescanik.net, a danas ove teme obrađuje sociolog iz Beograda Damjan Pavlica (e-novine). O rasističkom odnosu spram albanskog naroda i propagandi koja je u tom smislu vođena od beogradske štampe između dva svjetska rata pisao je i hrvatski književnik Miroslav Krleža u svojoj knjizi eseja (Deset krvavih godina, Zagreb 1937.).

Bio je to nacizam prije Hitlera i fašizam prije Mussolinija. Velikosrpska ideologija po svojoj naravi objedinjuje najvažnije sastavnice ovih ideologija (teoriju nad-rase i obnovu “starog srpskog Carstva” – po uzoru na Dušanovo), a kao sredstva postizanja ratnih ciljeva koristi etničko čišćenje i genocid.

Slična je poltika provođena i u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, od koje se nastojala stvoriti “Velika Srbija” uz primjenu krvavog terora i nasilnog zatiranja svega što nije srpsko.

 

Dušom i tijelom uz Hitlera

Kad je u pitanju Drugi svjetski rat, nacizam i fašizam su u intelektualnim i crkvenim krugovima tadašnje Srbije imali fanatične pobornike i gorljive obožavatelje Hitlera, Mussolinija i Franca (već od početka 30-ih godina). Postoji čitav niz radova ozbiljnih srbijanskih znanstvenika (dr Dubravka Stojanović, dr Olivera Milosavljević, prof. Radomir Konstantinović itd.) koji se bave fenomenom srpskog nacizma i fašizma i kolaboracijom Srbije s okupatorom kroz cijelo ratno razdoblje 1941-45. Istaknuti rasisti i fašisti bili su tada kultni srpski pisac Miloš Crnjanski koji je već od 1936. godine za list Vreme izvještavao iz stožera generala Franca, veličao fašizam i snagu španjolskog diktatora, a izrugivao se republikancima (uz to je bio oduševljen prijamom kod Hitlera i njegovim pohvalama – uz srdačan zagrljaj). Crnjanski je u svome časopisu Ideje skupa s glavnim urednikom Svetislavom Stefanovićem promovirao rasnu teoriju i njezinim najradikalnijim oblicima (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y), a za ovaj časopis su pisali i mnogi tada istaknuti srpski intelektualci (Isidora Sekulić, Stanislav Vinaver i drugi). Danas se isti popularizira u Srbiji i “republici srpskoj” kao kulturna baština prvog reda.

U Srbiji se očekivalo da će se poslušnošću i služenjem Hitleru, na kraju, kad taj “novi poredak” zavlada ostvariti ideja “Velike Srbije” u okviru budućeg nacističkog carstva.

Zato je Srbija već u rujnu 1940 godine uvela rasne zakone, uvukla tadašnju Jugoslaviju u Trojni pakt, a 13. kolovoza 1941. godine, objelodanjen je Apel srpskom narodu koji je potpisalo 546 ntelektualaca predvođenih episkopima SPC, najviđenijim političarima i javnim radnicima. U njemu se pozivalo na potporu okupatorskoj vlasti i agitiralo protiv svih koji joj pružaju otpor, a među potpisnicima se nalazio i Viktor Novak (autor pamfleta Magnum crimen iz 1948., kojega je napisao za potrebe komunističke propagande, kako bi oprao vlastitu prošlost, optužio Katoličku crkvu, Alojzija Stepinca i hrvatski narod, te prikrio masovne zločine što su ih nakon rata počinili partizani pod vodstvom KPJ).

“Židovsko pitanje” u Srbiji je bilo riješeno već u svibnju 1942., a Beograd je postao prvi veći iuden frei grad u Europi. Kroz cijelo vrijeme rata tamo nije bilo nikakvih borbi (od jeseni 1941 do jeseni 1944.). Srbija je vjerno služila nacistima i izvršavala njihove naloge – počevši od Nedića i njegove vlade, do ljotićevaca, četnika, Specijalne policije i drugih postrojbi – o čemu je detaljno pisao i američki intelektualac židovskih korjena Philip J. Cohen u svojoj knjizi Tajni rat Srbije – propaganda i manipuliranje poviješću (Sarajevo 1996.; Zagreb 1997.).

Posebna je priča djelatnost SPC čiji su najviši velikodostojnici (od patrijarha Petra Rosića Varnave, preko Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca i brojnih drugih (od kojih su mnogi bili aktivni fašisti, četnički ideolozi i vojvode). SPC je također bila i ostala uz Hitlera od početka rata do kraja.

Danas najugledniji i najcjenjeniji srpski “duhovnik” i “svetitelj”, “Tajnovidac” i “Bogovidac” (koji jedini u crkvenom kalendaru SPC ima dva zapovjedna svetkovna dana!), okorjeli rasist, antisemit, aktivni član fašističke organizacije “Zbor”, duhovni otac Dimitrija Ljotića i tvorac novovjeke srpske teološko-nacističke ideologije zvane “svetosavlje”, Nikolaj Velimirović Žički bio je veliki obožavatelj Hitlera kojemu se divio kao “geniju i heroju”, pišući kako se ipak “mora priznati” da je njegov preteča bio Sveti Sava koji je put idejama što ih provodi Hitler srpskom narodu “utro prije 6 vekova” (vidi: http://www.telegraf.rs/vesti/910771-hitlerov-orden-cigarete-antisemitizam-sve-o-vladici-nikolaju-velimirovicu=)

No, kud bi nas odvela detaljnija razrada ove teme o kojoj su mnogi ljudi već napisali knjige!

 

Inverzija povijesti

Naš je temeljni problem da se i danas suočavamo s istim mentalitetom koji je kod naših istočnih susjeda nepromijenjen već čitavo stoljeće i pol. I da on, nažalost, u tom narodu prevladava.

Nema onoga što srpska propaganda nije u stanju izokrenuti – i ona to čini uporno i sustavno, jer im je takvo postupanje u prošlosti donosilo teritorijalne i strateške probitke. U onim razdobljima kad su natjerani na uzmak, nastoje se konsolidirati i ponovno kreću u kampanju istim smjerom: LAŽ I INVERZIJA POVIJESTI temeljne su odrednice te njihove propagande.

Srbija sve svoje izgubljene ratove pretvara u “pobjede”. I to je kod njih sasvim normalna stvar. U krajnjem slučaju, tu je “carstvo bebesko” uz pomoć kojega se i najveća nacionalna katastrofa može prikazati kao dobitak.

Čak i mit o Prvom svjetskom ratu (koji su posljednjih desetljeća pokušali instalirati kao pobjednički mit), postavljen je na klimave noge. Srpska je vojska pred očima cijelog svijeta bila razbijena i primorana na bježaniju (preko Albanije u Grčku), a tek četiri godine poslije vraća se i zahvaljujući isključivo saveznicima (ponajprije Francuzima) ulazi u Srbiju. Dakako, od toga je stvoren mučenički, ali u isto vrijeme i pobjednički mit, iako je tadašnji francuski predsjednik (i glavni saveznik Srbije tijekom ovog svjetskog sukoba) Georges Benjamin Clemenceau na Mirovnoj konferenciji u Versailles-u rekao kako su se Srbi “dovukli za repovima” njihovih konja, nazivajući ih “strvinarima saveznčkih pobjeda”.

Mogli bismo gotovo u nedogled spominjati epizode srpskih poraza i masovnih zločina što su ih počinili u ovom dijelu Europe u posljednjih 114 godina, ali možda je najbolje da se kratko vratimo na 90-e.

Mi Hrvati uvjerili smo se na svojoj koži u kojoj je mjeri taj velikosrpski osvajački mentalitet ostao nepromijenjen. Srpski agresor (četnici, dobrovoljci, krajinska i srbijanska paravojska i “JNA”) u suštinskom smislu nije promjenio ništa u svojoj strategiji od Nemanjića i “cara” Dušana do danas. Opkoli, razori, osvoji, pokolji, zapali, pljačkaj, siluj – i čini takve zločine da onima koji su živjeli na tim područjima nikad više ne padne napamet vratiti se na svoja zgarišta! Zar to nije bila njihova strategija!? Što su učinili s Vukovarom, Daljem, Sarajevom, Osijekom, Gospićem, Dubrovnikom, koliko su masovnih grobica napunili i gradova i sela etnički očistili!?

Žarili su i palili dok su bili jači. Kad je Hrvatska odgovorila i krenula u oslobađanje svojih okupiranih područja, dali su se u bježaniju i potom udarili u kuknjavu o “progonu i genocidu”.

Krivi su za smrt preko 150.000 ljudi, progonstvo više od 2 milijuna (od Hrvatske preko BiH do Kosova), za stotine tisuća invalida, desetke tisuća srušenih domova, za razaranje bolnica, crkava, džamija, škola, spomenika kulture, za pljačku, palež, za masovna silovanja, za zločine genocida i etničkog čišćenja s kojima će se njihovi mladi naraštaji tek morati suočiti (“Srbija će ovo ispaštati sledećih stotinu godina” – pisao je ne bez razloga Bogdan Bogdanović).

I ta bratija koja je u crno zavila milijune ljudi i teško osramotila vlastiti narod, prijeti, proziva, optužuje!

Misle da će svoje zločinačke krvave tragove prikriti optužujući druge, iako i sami znaju što su učinili!

 

Bogu hvala, nismo isti!

Može li se na hrvatskoj strani pronaći jedan jedini časnik koji je zapovjedio takva granatiranja i satiranja gradova i sela, ili onaj koji je zapovjedio da se opkoli, zarobi i pobije na jednom mjestu (Srebrenica) preko 8.000 ljudi!? Ima li među Hrvatima zločinaca takvog kalibra kao što je Srbin Milan Lukić koji je u Višegradu spalio 119 živih bošnjačkih civila? Milana Lukića se i danas u Srbiji i “republici srpskoj” slavi kao nacionalnog junaka, a u Patrijaršijskom domu u Beogradu SPC na sva zvona promovira njegove knjige!? I jedan Goran Jelisić, zvani Adolf (po Hitleru) je nacionalni junak, kao i Željko Ražnatović Arkan, Slavko Savanović Kojić (zvani Geza), Milorad Ulemek Legija, Sretko Kalinić, Nebojša Minić Mrtvi, Marinko Magda, Siniša Petrić Zenica i čitava plejada drugih krvnika kojih bi se trebao sramiti svaki civilizirani čovjek. Slave i Mladića, Karadžića, Miloševića i sve druge zločince bez trunke srama i obzira prema žrtvama!

Negiraju genocid u Srebrenici, krivnju za Vukovar i Sarajevo, ne žele se suočiti ni s jednom od svojih tamnih mrlja!

I još uz sve to nas nazivaju sljedbenicima nacista!

Među Hrvatima na sreću takvih nema. Nek ih potraže među sobom – i počnu od predsjednika i njegove svite.

Njihove optužbe izvan pameti, ali se na njih reagirati mora.

Sa Srbijom, dok su na njezinom čelu patološki lašci, huškači i naci-fašisti poput Vučića, Dačića, Vulina i sličnih, ne treba imati nikakve veze, jer ta je vlast odraz većinske volje javnog mnijenja – ma što tko mislio i govorio o tomu!

Čini se da su i u našem MVEP-u počeli shvaćati tu prostu istinu. Samo da ih ne popusti, prije nego Srbija ozdravi.

Zlatko Pinter/Croative.net

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

KAKO JE NEKAD PISAO DEJAN JOVIĆ

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografju: VekVrhveka)

Vjerovali ili ne, današnji radikalni velikosrpski propagandist i ideolog, dr sc Dejan Jović, u svojoj je ranoj fazi znanstvenog „sazrijevanja“ (kao jedna od mladih uzdanica Šuvarove Sosijalističke radničke partije – SRP), imao prilično uravnotežene stavove vezano za tadašnju političku zbilju, pa i za događaje i procese koji su u odlučujućoj mjeri utjecali na raspad SFRJ.

Iz obilja činjenica koje potvrđuju metamorfozu Dejana Jovića iz znanstvenika koji pokušava promišljati u  – politikanta, ovom prigodom evo samo dva primjera (iz njegove knjige Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003.)

Sredinom 80-ih godina XX stoljeća, radikalni velikosrpski nacionalisti u Srbiji predvođeni „kritičkom inteligencijom“ (na čijem je čelu tada „duhovni otac nacije“ Dobrica Ćosić od milja zvani Gedža) sve češće govore o „silovanom srpstvu“ izražavajući svoje zgražanje i revolt nad time što Jugoslavija ne čini ništa kako bi „suzbila šiptarski terorizam“ i kosovsku „politiku flaše i kolca“ (riječ je o 1985. godini i navodnom „nabijanju na kolac“ Crnogorca Đorđa Martinovića što su ga – opet navodno – počinili „albanski separatisti“, a što nikad nije dokazano) i od kosovske krize nastoje napraviti općejugoslavenski problem. Najviđeniji srpski intelektualci tog vremena traže bezuvjetnu solidarnost ostalih republika i nastoje ih okupiti u jedinstvenu frontu sumjerenu protiv ostataka „turskog bašibozuka“ (kako se u njihovim krugovima od „milja“ tada često nazivalo kosovske Albance), ali i svih onih koji ne dijele njihovu viziju „nove Jugoslavije“ .

U nizu razno-raznih apela, molbi, „vapaja“ i plediranja na „svest i savest“ ponajprije Slovenaca i Hrvata (za koje se ne bez razloga u Srbiji smatralo da baš i nisu previše voljni miješati se u njihove „unutarnje stvari“), spomenuti Dobrica Ćosić, nekadašnji Titov poltron, obožavatelj i njegov „dvorski pisac“,  idejni tvorac Memoranduma SANU, meštar zaplotnjačkih propagandnih igara (koji je pored tituliranja „duhovnim ocem nacije“ ne rijetko nazivan i „srpskim Tolstojem“), u studenome 1986. godine piše pismo svojoj prijateljici i bivšoj partijskoj „drugarici“, Slovenki Spomenki Hribar, u kojemu poznatim riječnikom velikosrpske propagande navodi lažne podatke o „albanskom teroru na Kosovu“.

Evo što o tom pismu kaže Dejan Jović:

„ Pismo koje je Dobrica Ćosić poslao slovenskoj sociologinji Spomenki Hribar, u novembru 1986., otkriva do koje je mjere percepcija o seksualnim zločinima Albanaca ušla u javni diskurs. Ćosić citira svog prijatelja, čestog posjetitelja Kosova, koji mu je rekao da je u selu Klina samo tog ljeta 20 djevojčica silovano, a da se ni riječ o tome nije pojavila u medijima. ‘Ta su silovanja oblici totalnog rata protiv srpskog naroda, kojeg planiraju i sistematski izvode bataljoni mladih ljudi otrovanih nacionalnom mržnjom, i koji su zaštićeni zakonom i vladom’ (Dobrica Ćosić, Srpsko pitanje – demokratsko pitanje, Beograd, Politika, 1992., str.87.). U svom govoru na zajedničkoj sjednici državnog i partijskog vrha Srbije (5. novembra 1988.), predsjednik Predsjedništva Srbije Petar Gračanin, rekao je: ‘Na Kosovu, došli smo do tačke na kojoj više ni devojčice u obdaništima, nijedna žena, mlada ili stara, ako je srpske ili crnogorske nacionalnosti, ne može da prošeta kroz albansko selo bez pratnje ili zaštite’“ (autor kao izvor navodi: IB CK SKS, 8/1988:6).

(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 354., bilješka br. 27.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Već na sljedećoj stranici iste knjige (br. 355.), autor daje argumentaciju kojom u cjelosti pobija Ćosićeve navode (uz citiranje podataka i komentar istih) pa kaže:

„Još je više iznenađujuća snaga srpskog narativa, pogledaju li se podaci za silovanja: od 1. januara 1981. do 1. novembra 1986., na Kosovu je bilo 360 seksualnih delikata (silovanja, pokušaja silovanja, i drugih ‘djela protiv časti, morala i ugleda’). U 277 slučajeva i žrtve i zločinci su bili Albanci/Albanke, dok su u 38 slučajeva oboje bili Srbi/Srpkinje. Albanci su bili počinitelji takvih zločina nad Srpkinjama/Srbima u 58 slučajeva (od kojih 16 silovanja), dok je u sedam slučajeva počinitelj bio Srbin/Srpkinja, a žrtva Albanka/Albanac (Branko Horvat, ‘Kosovsko pitanje’, Zagreb, 1989., str.154.). Prema tim podacima, Albanci su počinili – u relativnim brojkama (tj. kad se uzme omjer u stanovništvu) – manje zločina tog tipa od Srba… Nakon početka kampanje protiv politički motiviranih seksualnih delikata, zločini te vrste gotovo su nestali. Od početka 1986. do juna 1988., slijedeći zločini u kojima su žrtve bili Srbi i Crnogorci registrirani su na Kosovu: nijedno ubojstvo, dva pokušaja ubojstva i četiri silovanja. Registrirana su  22 fizička napada, 67 prijetnji, 18 verbalnih napada, 69 uličnih tučnjava, 56 povreda polja, 4 povrede šuma i dvije prijave za trovanje vode (B. Horvat, isto, str.155.).“ (istaknuo: Z.P.)

Prilično uravnotežen pristup, uz očitu tendenciju osude velikosrpske propagande i dokazivanja njezine neutemeljenosti u činjeničnom stanju, zar ne?

Evo i sljedećeg primjera.

Te iste (1985.) godine, kad su srpske tajne službe inscenirale tobožnje „nabijanje na kolac“ Đorđa Martinovića, iz tiska izlazi Knjiga o Milutinu, autor Danka Popovića.

Riječ je o „epskoj priči“ pisanoj priprostim seljačkim jezikom (tako da je svaki Srbin dobro razumije), u kojoj glavni lik, šumadijski seljak Milutin, u komunističkom zatvoru, neposredno pred smrt „otvara srce“ i svome sudrugu – robijašu s kojim dijeli ćeliju, priča svoju životnu štoriju. U suštini, Milutinova se ispovijest svodi na vrlo sugestivan i prilično dojmljiv opis vlastitih patnji i stradanja kroz koja on prolazi od Balkanskih ratova, preko dva svjetska sukoba i na kraju završava u komunističkom kazamatu pod optužbom da je „kulak“, „srpski hegemonist“ i „državni neprijatelj“. Milutin je (kao i svi drugi Srbi toga vremena – što je uvriježena tvrdnja kojoj valjda i ne treba dokaza), cijeloga života bio „opijen jugoslovenstvom“ i prepun „ljubavi prema svojoj južnoslovenskoj braći“ za koju neštedimice „lije krv“ i „podnosi neviđene patnje“ ne bi li ih „oslobodio od tuđinskog jarma“. Iako intimno zna (što i potvrđuje u trenucima „triježnjenja“ od „ideala kojima je obuzet“), kako su oni (pogotovu Slovenci, Hrvati i muslimani) nad njegovim narodom „stolećima činili zločine i istrebljivali ga“, Milutin uporno „proljeva krv“ i „bori se kao lav“ od Soče do Ohrida, Skadra i Bojane, sve dok svojoj nezahvalnoj subraći ne donese slobodu. On trpi i šuti, iako je duboko svijestan te njihove mržnje prema Srbima, svjestan da će „čim im se ukaže prilika ponoviti iste zločine“ koje su činili u prošlosti. No, tako dobrohotan kakav jeste, krotke duše i široka srca koje zna samo za ljubav, on bezgranično prašta. Milutin je „mučenik“, „paćenik“ i „izopćenik“ koji je nepravedno i trajno „žigosan“ kao „unitarista“ i „hegemonista“ – samo zato što pripada jednom časnom, hrabrom, velikodušnom i dobrodušnom (ali i naivnom!) narodu koji se uvijek žrtvuje za druge, a to mu se dobro, nažalost, vraća zlom.

Milutin uskoro postaje (virtualni iliti duhovni)  „tata svih Srba“ – kako reče sam Danko Popović jednom prigodom, a Knjiga o Milutinu (Beograd, 1985.) u doslovnom smislu riječi preko noći apsolutni književni hit u Srbiji i „srpskim zemljama zapadno od Drine“. Ona ulazi u svaku srpsku kuću i ekspresno, munjevito (po skraćenom postupku) i u srednjoškolsku lektiru u Srbiji i Vojvodini. Za kratko vrijeme tiska se 40 izdanja u fantastičnih (za većinu daleko značajnijih književnika nedostižnih) više od 500.000 primjeraka (s tendencijom daljnje ekspanzije), te u samo nekoliko mjeseci postaje najčitanija knjiga u Srbiji u cijelom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. O njoj se pišu hvalospjevi, sjajne kritike, dobiva nagrade i pohvale, pristupa joj se kao nekoj vrsti literarnog „nacionalnog žrtvenika“.

No, u čemu je tajna Popovićeve knjige koja (ruku na srce, po svojim literarnim dosezima ne bi zadovoljila ni najskromnijeg, polupismenog čitatelja koji promišlja svojom glavom i zna što je pisana riječ)? U tomu što je Knjiga o Milutinu ustvari digest (sažetak) romana Dobrice Ćosića, Vreme smrti, tog „mitskog“ opusa „duhovnog oca nacije“ (u 4 sveska, na ukupno 2212 stranica) u kojemu je autor preko jedne srpske obitelji i njezina stradanja u vrijeme Prvoga svjetskog rata, prikazao „zlu kob“ i „nesretnu sudbu“ srpskog naroda, dakako, opet u svjetlu „žrtvovanja za druge“ i trajnog podnošenja teških nepravdi. Ta „mučenička nacija“, frustrirana stoljetnim „nepravdama“, koja se iz „pobednika u ratovima“ pretvara u „poraženika u miru“, konačno „mora progledati“, svojim „vekovnim neprijateljima“ jednom zauvijek dati do znanja da ona taj „ponižavajući položaj ne prihvaća“ – i naravno, vratiti im istom mjerom! To je poruka koja se provlači između redova, kako kod Dobrice Ćosića, tako i kod Danka Popovića.

Brojni intelektualci u Srbiji upravo u ovom fenomenu „Milutina“ vide onu razdjelnicu, kritični trenutak kad je ogromna većina javnog mnijenja (kako to jasno i glasno kaže profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Dubravka Stojanović), „prešla na čeničku stranu“ („Svi…skoro svi su, da tako kažem, prešli na četničku stranu“ – veli ona):

„Više puta smo, naravno, pričali šta znači takav odnos prema četnicima. Ono što mislim da još jednom mora da se kaže, to je da je samo jedan dokaz o tome da je ta ideologija u Srbiji pobedila. I ta ideologija jeste u Srbiji pobedila mnogo pre dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Ona je nedvosmisleno većinu dobila već negde od 1985. godine, od kad kreću one desetine hiljada tiraža Knjige o Milutinu. Tada je već javno mnjenje potpuno prešlo na četničku stranu, da tako kažemo, već od 1985. godine. Slobodan Milošević je došao na već formiran i primljen program, prosto kao njegov egzekutor i mislim da je to ključno o čemu treba da govorimo, da ne treba da se sada pecamo sa nekim detaljima iz Drugog svetskog rata ili sa nekim datumima, pa će sad ovi njegovi obožavaoci da izvuku odjednom neki datum i da kažu da su četnici, evo majke mi, ubili tog jednog Nemca. Dakle, to nije nivo razgovora na koji treba ikada pristajati.“ (Vidi: https://pescanik.net/nadziranje/)

I ne zaboravimo, riječ je o 1985. godini, kad još uvijek nije bilo nikakvih naznaka višestranačja u Sloveniji i Hrvatskoj niti nacionalnih pokreta koji su težili za samostalnošću ovih republika.

Razmatrajući fenomen Knjige o Milutinu i njezina utjecaja u svjetlu distanciranja od Jugoslavije, Dejan Jović piše kako je ova knjiga „…uskoro postala najutjecajniji literarni izraz alternativne opcije za Srbiju: da se okrene sebi samoj, a ne Jugoslaviji, da ne brine o drugima nego o sebi…“, navodeći u tom kontekstu i riječi koje je Dobrica Ćosić izrekao u svojoj „pristupnoj besedi“ 1978. … pred SANU:  „’U Evropi dvadesetog veka nema drugog malog naroda koji je toliko opterećen istorijom i koji je podneo takve žrtve za oslobođenje i napredak, kao što je bio srpski narod. Srbi su preživeli Austro-Ugarsku, fašističke i ustaške genocide, a u smislu fizičkih gubitaka dovedeni su na rub egzistencije. Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo?’

(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 344. ; istaknuo: Z.P.)

Kult „ugroženog“ i „obespravljenog“ Srbina tako nezaustavljivo „vaskrsava“ – na filmu, u literaturi, publicistici, historiografiji, medijima, kazalištu, na političkim pozornicama i javnim tribinama, u slikarskim, glazbenim i kiparskim umjetničkim djelima, monografijama, žrtvoslovima, crkvenim „spomenicama“, „molebanima“, „parastosima“ i „opelima“, na uličnim mitinzima i skupovima, gdje god okom kreneš i uhom poslušaš.

I to nije sve.

Iz takvog diskursa javlja se jedna zloćudna i zlokobna paradigma čiji je kamen zaglavni „vraćanje istom mjerom“, „naplata duga u krvi“, „namirivanje ‘krvarine’ od vekovnih neprijatelja naših…“

Te morbidne teorije o nepostojećem „dugu u krvi“ rađaju se u bolesnim glavama onih kojima trebaju poslužiti kako bi se opravdalo zatiranje i istrebljenje drugih naroda i otimačina njihove zemlje, a što su takve tvrdnje daleko od svake istine i realnosti –  tko će još za to mariti!?

Ne kaže Dobrica Ćosić uzalud: „Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

No, ostavimo se Ćosića.

Pitam se što bi „naš“ Dejan Jović danas rekao o onome što je pisao 2003., kao već zreo čovjek od 35 godina s titulom dr sc (koju je stekao 4 godine prije u Engleskoj) u džepu?

Bi li bio spreman citirati izvore koji dokazuju lažnu ugroženost njegovih zemljaka u „sao krajini“ uoči raspada Jugoslavije onako kako je to nekad činio vezano za Kosovo, ili potvrditi svoje teze o kretanjima u Srbiji i bivšoj SFRJ te daleke 1985. godine, kad je većina Srba prešla na četničku stranu?

Kameleoni su vrlo zanimljiva sorta.

 

Zlatko Pinter/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

U SPOMEN NA HRVATSKOG VITEZA, PRIPADNIKA „GROMOVA“, TENKISTA DAMIRA POKIĆA

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: udruga-2gbr-gromovi)

Na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu, u nazočnosti ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda i i njegovog pomoćnika nadležnog za Upravu za zatočene i nestale Stjepana Sučića, danas, 23. srpnja 2018. godine, identificirani su posmrtni ostaci hrvatskoga viteza, branitelja, dragovoljca, časničkog namjesnika, tenkista 2. gardijske brigade (Gromovi), Damira Pokića.

Damir je rođen 13. listopada 1962. godine u Zagrebu, a  početkom Domovinskog rata uključio se dragovoljno u obranu Hrvatske. U vojnoj operaciji „Vihor“ koja se prosinca 1991. godine odvijala na Banovini, nestao je na području Gračanice Šišinečke skupa s preostala 3 člana posade (Siniša Janjić, Damir Sajko i Pave Žgela), dana 12 prosinca 1991. godine.

Posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika.

Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na području Gračanice Šišinečke iz prikrivene grobnice, nakon terenskog istraživanja mogućih lokacija masovnih grobnica što ga je provela Uprava za zatočene i nestale u lipnju ove godine.

Po završenom postupku identifikacije, ministar hrvatskih branitelja i njegovi suradnici izrazili su sućut obitelji koja je dugih 27 godina tragala za posmrtnim ostacima svoga sina, supruga i oca i konačno našla mir.

Mi, Damirovi suborci i prijatelji, čuvat ćemo uspomenu na našeg viteza i njegovu žrtvu.

Obitelji iskrena sućut, a Damiru laka hrvatska zemlja za koju je dao svoj život.

SLAVA MU!

Zlatko Pinter/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno