Connect with us

Društvo

“Na listama suradnika Udbe veliki je broj iznenađenja!”

Objavljeno

- datum

Prof.dr. Zvonimir Šeparović u opežnom intervjuu govori o surdnji i razlazu(?) s Tuđmanom, kadrovima koji danas dominiraju u hrvatskoj politici, Domovinskom ratu i Udbi, Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu (HNES) i pozdravu Za dom spremni.

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku. To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti. Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto.U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti  političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr. Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to.

Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  UN. Predsjednik je odgovorio: Ministar.

Ja se sa Predsjednikom nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jadan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Donovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za  Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je  papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a.

Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Parobježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožbolticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija.

Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost  – baviti se žrtvama.

Ako ste mislili na politiku imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom  i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici  je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor s Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković.

Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na  Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno  da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Gotovini,generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi  narod i zemlja Hrvatska.

U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.

Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.

Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši  Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A  kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih  poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi  danas riješili pozdrav Za dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata  imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini.

Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se  već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas, u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Chopena, da ne govori  hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u  Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika.

Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode  i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje.

Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li  još nešto reći, dodati?

Imam. „Jedino Rusi i  Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“.

Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Izvor: MaxPortal/Mladen Pavković/ Foto:pxll

Komentari

Komentari

Društvo

Tko to podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

- datum

Prvi su počeli podmetati oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom – Borislav Ristić u VL-u.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta (Vecernji list).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

STIGLE NOVE SNAGE: U HDZ-u nemaju pojma što im spremaju već na prvim izborima

Objavljeno

- datum

HDZ-OV TEAM BUILDING …

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti, piše Davor Ivanković za Večernjak.

Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što. Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo.

Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev.

Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović.

Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”. Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata.

Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

KNJIGA HODOČAŠĆA Ivica Bota hodočastio 900 kilometara do Santiaga de Compostele

Objavljeno

- datum

Tako govori Splićanin Ivica Bota (66), graditelj cesta u Hrvatskoj i svojevremeno pomoćnik ministra za javne radove, obnovu i graditeljstvo, jedan od prvotimaca HSLS-a, koji je ovog proljeća, od 18. svibnja do 6. srpnja, hodočastio svetom Jakovu u Santiago de Compostelu, propješačivši skoro 900 kilometara od granice s Francuskom do gradića u Španjolskoj u kojem se čuvaju moći Svetog Jakova te produžio do Finistere, gdje tradicionalno završava hodočašće!

Santiago je jedno od najpoznatijih hodočasničkih svetišta na svijetu, koje je izuzetno bilo popularno već u srednjem vijeku, kad su kršćani hodočastili na tri sveta mjesta – u Jeruzalem, Rim i Santiago de Compostelu. Tako je nastala i izreka: Ako želiš sresti Isusa, idi u Jeruzalem. Ako želiš sresti sv. Petra, idi u Rim.
A ako želiš sresti sebe, idi u Santiago de Compostelu.

– Znao sam da moram ići Putem svetog Jakova čim sam na internetu vidio članak o Santiagu de Composteli. Osjetio sam poziv i samo sam ga slijedio. U životu često osjetite nekakav poziv, poticaj da nešto napravite, nekud idete. Nemojte odbacivati takav osjećaj, nemojte ga zanemariti, to je možda poziv koji vam može promijeniti život. Nećete biti ni svjesni da doživljavate jedan preporod, jednu duhovnu nadogradnju onoga što imate u sebi – pojašnjava Bota kako se odlučio na hodočašće svetom Jakovu.

Nisam ranije niti pješačio

– Tri dana nakon što sam osjetio poziv, kupio sam karte za avion za Lourdes jer sam vidio da je aerodrom u Lourdesu blizu francuskog puta za Španjolsku, pa sam odlučio prije otići u Lourdes. Imao sam šest mjeseci pripreme prije odlaska. Napravio sam si plan Puta, obično se hoda oko 30 dana, no kako ja nisam imao nikakvog iskustva, odabrao sam kraće dionice i do Santiaga planirao doći za 40 dana. I onda još pet dana do Finisterre. Broj 40 je biblijski broj, puno toga Biblija opisuje što se desilo za 40 dana ili 40 godina. U to vrijeme sam preko interneta kontaktirao s jako puno ljudi koji su prošli taj Put, stekli iskustva i davali mi savjete kako što lakše prebroditi teškoće Puta. Tu sam dobio i duhovna iskustva tih ljudi. Većina je rekla da nisu oni izabrali Put, već je Put izabrao njih. To sam i ja osjetio u momentu kad sam odlučio ići na Put – kazuje Bota.

Jer neke stvari u životu trebamo i prepoznati, trebamo im se otvoriti, a ne ih samo evidentirati. A kada ih prepoznamo, Bog nam je dao volju da ih prihvatimo ili ne, to je na nama.
Nije ga brinula duljina Puta ni mogući fizički napori. Jedva je čekao krenuti.

– Do tada nikad nisam pješačio, planinario, nisam volio hodati uopće. Najdalje mi je bilo pješke otići s Bača do Pazara i natrag. Čak i kad bih u Lidl išao, koristio bih auto. A preda mnom je bio Put dug skoro 900 kilometara! Jedino što sam u tih šest mjeseci prije puta “trenirao” bile su jedne cipele koje sam nosio gdje god sam išao da ih što bolje razgazim za hodočašće – ispovijeda nam se Bota. A onda je, kaže nam, shvatio da ne zna zbog čega ide!

– Odazvao sam se pozivu koji sam osjetio, ali nisam znao što je smisao moga Puta. Nisam se zavjetovao pa odlučio ići! Uz to sam mislio: Bože, imam tri invalida kući, kako ću njih ostaviti, kako će oni to preživjeti! Tražio sam taj smisao i našao sam ga u molitvi! Svaki dan na Putu molio sam za jednu osobu, obitelj, grupu ljudi, živih ili mrtvih, prijatelje i neprijatelje, one koji su mi naškodili ili ja njima, za one za koje nema tko moliti, za Lijepu našu. I napravio sam popis, tih 45 dana, molio sam svaki dan za nekoga s popisa. Izmolio sam dva-tri milijuna Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu. Molio bih od polaska oko 7 pa do otprilike 14 sati i tako svaki dan 45 dana! I s tom molitvom ja sam duhovno rastao! Što sam više molio, to sam bio ispunjeniji, sretniji, mirniji, spokojniji, bezbrižniji. Taj duhovni osjećaj Puta donosi vam nešto posebno, nedostaje mi riječi za to opisati – kazuje splitski umirovljenik.

Bilo je iskušenja, ne i odustajanja

A da ga sveti Jakov zove, osjetio je i prije samog početka hodočasničke rute.
– Potvrdu poziva dobio sam u Lourdesu kad sam ušao u novu crkvu s 14 velikih fresaka na zidu s namjerom da se pomolim. Prva freska do koje sam došao bila je s motivom Isusove muke na Maslinskoj gori. A s Isusom su bila tri apostola Petar, Ivan i Jakov! Tri njegova najbliža suradnika! Za mene je to bio znak. I u Lourdesu me je sveti Jakov dočekao i uputio na svoj put!

Nakon toga dolazim u Saint Jean Pierd de Port, mjesto početka hodočašća sv. Jakovu, na granici Francuske sa Španjolskom. Ujutro odem na misu, vidim da gore svijeće u crkvi, zapalim i ja dvije za sve svoje žive i mrtve. Nakon prve, osjetim pritisak u duši, nešto tako lijepo, divno, krasno. Trajalo je par sekundi, da bi mi nakon toga samo potekle suze na oči. I osjetim se blagoslovljenim na prvi dan Puta. A takvih je situacija bilo još desetak tijekom puta – opisuje nam Bota, sretan što se odazvao pozivu i uspješno prešao cijeli Put svetog Jakova. Sve u jednom komadu. Ni jednog trena nije pomislio ni na trenutak odustati, iako je bilo iskušenja.

– Nakon 4-5 dana dobio sam žulj, uz vene koje imam nove su mi nabrekle, nova zubna proteza me je žuljala, ječmenac ispod oka mi se pojavio, a još su se i hemoroidi aktivirali. Sve odjedanput. Ali nisam htio odustati! To je trajalo nekoliko dana dok se nije počelo smirivati, kasnije nije bilo problema – veli.

Na Putu je sretao razne ljude – vjernike, ateiste, avanturiste, radoznalce. Rijetki prolaze Put svetog Jakova u komadu, pogotovo zaposleni, oni to rade u više navrata, poput dviju gospođa iz Zagreba koje su uzele 15 dana godišnjeg, krenule iz Leona i propješačile oko 350 km. Na Putu se živi, umire i voli. Ima desetak križeva kao spomen na hodočasnike koji su umrli na Putu.

Sreo je i par koji se na Putu upoznao, zaljubio i oženio i sada drži jedno od prenoćišta za hodočasnike!
Na Put je ponio i dva mala kamena, jedan iz Tijarice, svoga rodnog kraja, i drugi u obliku srca s Bača iz Splita gdje živi. To je, objašnjava mi, jedna od tradicija. Poneseš kamenčiće koje onda odložiš na jednoj od postaja svoga hodočasničkog puta u Cruz de Ferro, odnosno Željezni križ. Kamen nosimo kao simbol tereta koji nosimo cijeli život, koji nas pritišće u zemaljskom životu i otežava nam put. Kada se prijeđu dvije trećine puta, čeka nas Željezni križ gdje uz molitvu ostavljamo to kamenje i tako olakšani nastavljamo svoj put i život.

Potresne sudbine

– Put je život. Dugo ću pamtiti zajedničke večere u prenoćištima, pogotovo crkvenim, gdje se nakon mise i večere družimo uz pričanje svojih doživljaja s puta. Govori se na svim jezicima i svi jezici se razumiju. Pa onda pranje robe, jer ono što si nosio toga dana moraš oprat i stavit sušit da bi sutra imao što obući. Posebno pamtim jednu Talijanku koja je pričala zašto je došla: majka joj se razboljela od raka, muž ju je napustio, a ona je studirala. Vratila se majci i odlučila otići na Put svetog Jakova zavjetujući se za majčino zdravlje uz nadu da će joj se otac, odnosno muž javiti. Trećeg dana Puta, otac joj se javio nakon 6 mjeseci šutnje! – prepričava Bota zanimljivosti s puta. Toj je Talijanki darovao jednu vrećicu s lavandom, koje je ponio za darove ljudima koje sretne na Putu.

A s darovima se i vratio od svetog Jakova. Donio je, ništa manje nego 120 darova u obliku školjki i križeva sveca koji je umro mučeničkom smrću, a kovčeg s njegovim zemnim ostacima su školjke izronile na obalu. Sreću je, prema predaji, donio i kršćanima u ratovima protiv Maura, pa su suveniri u obliku školjke i križa vrlo popularni. Dvije manžete iz svetišta sad se zlate i na meni, ali što je još važnije od toga, preko njih i ja uživam moćnu zaštitu svetog Jakova, koji je i zaštitnik moje župe u Cisti Velikoj!

– Bio sam tako sretan kad sam došao do kraja Puta. A dva su kraja. U Santiagu sam osjetio zadovoljstvo što sam uspio, a u Finisterri sam osjetio duhovnu ispunjenost. Na grobu sv. Jakova sam zahvalio svecu na pozivu i pomolio se, ne samo za sebe nego i za sve one za koje sam se molio tijekom Puta. Pa i za svoje neprijatelje, kojima sam tada prvi put uputio riječi molitve. Nisam svetom Jakovu rekao da ću opet doći, ali nije isključeno. Pogotovo što je dogodine sto godina od ukazanja Gospe u Fatimi, a portugalska ruta od Lisabona preko Fatime do Santiaga je duga oko 650 km, pa Bog zna, možda se i zaputim… – glasno razmišlja Bota.

Ponesite štipalice

Malo sam zakasnio na misu u katedrali u Leonu i – poljubio vrata, jer je crkva bila zaključana! To me je iznenadilo, ali tamo je tako, crkve su većinom zatvorene, ali ima puno predivnih kapelica na putu, pogotovo u Galiciji. Za ulaz u katedrale u Leonu, Burgosu, Pamploni plaća se ulaznica, za hodočasnike pola cijene, ali mi nismo turisti, mi se samo želimo pomoliti. Zato i nismo ulazili u katedrale, ali srećom, u blizini uvijek ima otvorenih crkvi. Tako je u Leonu bila crkva sv. Nikole s predivnim oltarom od alabastera, pa sam se tamo pričestio i pomolio.

Povratnu avionsku kartu Santiago – Ženeva – Split platio sam 140 eura. Svaki dan na Putu vam je dovoljno 20-25 eura za hranu i spavanje. I osnovna oprema: ruksak, cipele i vreća za spavanje. Ostala oprema vam može biti svakidašnja odjeća. I to je sve.

Ne treba vam puno novca ni fizičke snage za Put. Ni puno priprema. Ne bojte se fizičkih napora, jer nakon pola sata u prenoćištu opet ste puni energije. Zato krenite što prije! Ponesite štipalice za sušit robu. Sapun za pranje robe. Propolis za žuljeve i rane. Gazu za obrisati znoj. Ne morate znati jezik, ne bojte se da ćete zalutati, ljudi će vas vratiti na pravi Put, savjetuje Bota buduće hodočasnike, a o svom iskustvu govorio je i u svojoj župi Gospe od Pojišana u Splitu.

Želja mu je i druge potaknuti da se odvaže na hodočašće.

– Hodajte i častite sveca, nema ništa ljepše. Ne bojte se kilometara, oni ništa ne znače, kad te Bog vodi, ništa nije nemoguće. Ja sam se osobno uvjerio, možete i vi, potrebna je samo volja. Krenite što prije! Na Putu sam sretao i invalide, ljude sa štakama, hodočasnike koji su i s pet-šest žuljeva na nogama nastavljali Put. Preporučam Put svakome bez obzira na zdravlje i fizičku kondiciju, jer to nije planinarenje, nije hodanje koje umara, već Put koji vam daje duhovnu snagu i energiju i ispunja vas. Tu ćete sresti sebe i biti sa sobom. To je Put s kojeg ćete se vratiti preporođeni. Naravno, ako ste vjernik. Jer na Putu ima puno turista i avanturista, koji hodaju da bi nešto vidjeli i sebi dokazali, a ne iz duhovnog aspekta – zaključuje svoju ispovijest hodočasnik Ivica Bota (Slobodna Dalmacija).

 

Prigoda je naglasiti da Hrvatska udruga Benedikt poziva sve zainteresirane

na predstavljanje knjige svjedočanstva “S Prijateljem na Putu sv. Jakova”

autora Ivice Bote

Predstavljanje će se održati u srijedu, 24. listopada 2018., s početkom u 19 sati u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu (Zrinsko-frankopanska 19).

Uz autora Ivicu Botu knjigu će predstaviti mons. dr. sc. Nediljko Ante Ančić i Zoran Bošković, a u ime organizatora  događajem će moderirati dr. Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.

PIŠE SNJEŽANA ŠETKA

Slobodna | Hrvatska udruga Benedikt | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno