Connect with us

Zlatko Pinter

LAKO JE ZA “NEBESKU SRBIJU” – ALI, ŠTO ĆEMO S VAŠOM VELIKOSRPSKOM IDEOLOGIJOM, SUSJEDI?

Published

on

(Izvor za fotografiju: iznadistokaizapada.blog)

Kažu kako treba ignorirati Vučića i Srbe slične njemu koji svako malo, javno i bez srama valjaju bedastoće i nebuloze.

Ne slažem se s time.

Naprotiv, mislim da im treba posvetiti dužnu pozornost, ali upravo onako kako to zaslužuju budale: kroz satiru, ironiju, sarkazam i sprdnju, jer ono što je izvan pameti i nema nikakve veze s razumom i logikom nije moguće niti komentirati ozbiljno. Naime, svi koji idu metodom takvih (ozbiljnih) analiza bedastoća (iliti budalaština), u najmanju ruku se izlažu opasnosti da se i sami “umoče” u tu kaljugu i u konačnici u izvjesnom smislu čak i poistovjete s objektom svoje analize ili kritike.

Za mene je to nalik situaciji u kojoj prolaznik nastoji razgovorom i uvjeravanjem promijeniti mišljenje luđaka kojega sreće na ulici i ne slaže se s onim što isti govori. Ako to (uvjeravanje i dokazivanje) potraje kratko, još nekako, ali nastavi li taj “pametni” uporno sa svojom taktikom ispravljanja mišljenja onoga drugoga, što će većina prolaznika misliti o obojici osim da su “munjeni”? I, što je najvažnije: hoće li se luđak opametiti nakon svih predočenih dokaza i činjenica?

Eto, s tog motrišta i jedino s tog motrišta (po mome dubokom uvjerenju) produktivno je govoriti o Šešeljevom nedonoščetu i bivšem potrčku, četniku i fašistu u duši, Aleksandru Vučiću, njegovom imenjaku Vulinu,  Malom Slobi (kojemu u papirima piše da je Ivica Dačić) i sličnim likovima.

Naime, riječ je o čoporu luđaka, fanatika i strvinara koji su radi vlastitih fikcija spremni izazvati svjetski rat – ali, na sreću, svi oko njih (barem za sada) su pametniji, pa smo te kataklizme ipak pošteđeni; i nadajmo se da će takvo stanje potrajati i da neće pronaći dovoljno jakog saveznika kako bi nam upriličili novu katastrofu.

Naravno, to što Srbi uporno biraju (u zadnjih 30 godina) takve prispodobe da im upravljaju državom (i životima), stvar je za dublju analizu, ali to nije i ne može biti isključivo i samo njihov problem – jer se sve skupa tiče i (užeg, pa i šireg) okruženja. Te budale, fanatici i poremećeni hipohondri, nažalost, nisu načelnici općina ili činovnici u državnim uredima nego zauzimaju vodeće pozicije u zemlji s kojom Balkan i jugoistočna Europa (pa i Stari kontinent u cjelini) imaju itekako negativno iskustvo posljednjih stotinjak i više godina.

Čuli smo lavinu budalaština što ih je u vrijeme dvodnevnog tragikomičnog igrokaza pod radnim naslovom “Poseta Srbima na Kosmetu” bez ikakvoga kompleksa i srama izbljuvao opskurni harlekin, pozer, ekshibicionist, glumac-naturščik,  “reformirani” četnik i nepopravljivi velikosrpski fašist Aleksandar Vučić.

Govoreći u Kosovskoj Mitrovici pred svojim sunarodnjacima (prije dva dana) o staroj srpskoj fikciji zvanoj “Nebeska Srbija”, Vučić je “otvorio dušu” i održao kratki “čas istorije” s osnovnom (vrlo slikovitom) porukom:

“Pali smo mi s tog neba. Pali i ozbiljno se razbili. Glave su nam krvave, ruke polomljene”.

I rekli bi sad “zlobnici”: ma lako za te površinske rane, polomljene ruke i noge, ali što ćemo s potresom mozga i neurološkim poremećajima ozbiljnije naravi (a tiču se glava) što ih obično uzrokuje “treskanje”  s velike visine?

Nije li (osim ambulantnog i bolničkog liječenja) tu nužno poduzeti i neke radikalnije terapijske zahvate u skladu s dijagnozama, pa i neku vrstu kolektivne psihoterapije u cilju dovođenja u normalno stanje svijesti?

I može li se to uopće provesti kod pacijenata koji još uvijek nisu svjesni svojih problema i ne priznaju postojanje bolesti? Nije li temeljni uvjet za uspjeh svakog (pa i psihoterapijskog) liječenja dragovoljni pristanak pacijenta na terapiju (što podrazumijeva njegovo prihvaćanje stanja u kojem se nalazi)?

Tezu o “treskanju” iz “Nebeske Srbije” na Zemlju, pogotovu u smislu bilo kakvog ozdravljenja nacije i njezina shvaćanja zabluda iz prošlosti (kad kažem “nacije”, pod time podrazumijevam većinu, a ne sve pripadnike srpskog naroda), dakako, ne treba shvatiti ozbiljno. Mitovi i naslijeđeni stereotipi ne “izbijaju” se iz glava ljudi tek tako – političkim govorima i apelima – mada to i ne bi a priori moralo biti loše kad bi bilo moguće (posebice u ovakvim slučajevima).

Recimo, da je čak kod Vučića (u što čisto sumnjam, ali, eto) došlo do pomaka u glavi i nastupila faza “triježnjenja” od nacionalnih mitova (jer možda je stvarno netom prije dolaska na Kosovo “tresnuo” iz “Carstva Nebeske Srbije” u Carstvo Zemaljsko) i da doista (u što također jako sumnjam) želi svomu narodu (na Kosovu i izvan njega) poručiti koliko je takav mitološki pogled na svijet opasan i štetan ako se koristi kao putokaz za sadašnjost i  budućnost.

Recimo da je to iskreno htio (i pored svih ozbiljnih i utemeljenih sumnji).

Ja bih osobno bio sretan da je tako. Iskreno. Ne zbog njega, nego radi stotina tisuća nesretnika u Srbiji i “republici srpskoj” koji se još uvijek poput zombija klanjaju fikcijama i mitovima nesposobni u svojim glavama razdijeliti stvarnost i opsjenu, maštu i realnost i shvatiti da ovo nije dvanaesto ili trinaesto, nego dvadeset i prvo stoljeće.

No, dobro. Možda je (daj Bože da jeste) na pomolu prva faza odmicanja od tih velikosrpskih mitskih i mitomanskih stereotipa o vlastitoj veličini, važnosti, “izabranosti”…možda, pa bilo to samo kod Vučića i njemu bliskih osoba iz vlasti susjedne Srbije.

I to bi bilo nešto. Kažu da i put oko svijeta počinje prvim korakom.

Ali, što ćemo s činjenicom da je “Nebeska Srbija” samo duhovna matrica na kojoj počiva ovozemaljska “Velika Srbija”? Odriče li se tko u Srbiji “Velike Srbije” za koju Srbi ratuju već više od jednog stoljeća? Što ćemo s ovozemaljskom  “Velikom Srbijom” koja živi u glavama mnogih i ostala je ideja vodilja pretežitog dijela srpske intelektualne, političke i crkvene elite, pa i najvećeg dijela srpskog naroda?

Nije nesretni knez Lazar Hrebeljanović kriv što ga srpski fašisti zlorabe i njega i njegovu “Nebesku vojsku” koriste kako bi potaknuli sunarodnjake na krajnju žrtvu “za Otadžbinu” a koja im danas ima poslužiti za stvaranje  “Velike Srbije” i to istrebljenjem susjednih naroda i osvajanjem njihovog životnog prostora.

Nije ni Rastko Nemanjić (sveti Sava) kriv za zloporabu svoga imena i stvaranje naci-fašističke koncepcije “svetosavlja” koja je kamen smutnje ne samo između SPC i Katoličke crkve, nego i između srpskog naroda i okruženja, pa u konačnici između Srba i civiliziranog svijeta.

Ali, krivi su oni koji srpski narod odgajaju na tim zasadama i uporno ih hrane mitovima, tjerajući ih uvijek iznova u ratove za “Veliku Srbiju”, pravdajući to “žrtvom koja se polaže na Oltar Otadžbine”.

Oni su krivi. Prije svega srpski popovi i intelektualci, historiografi, mediji. Krivotvoritelji povijesti  koji konstruiraju žrtveničke mitove o “ustaškom Jasenovcu” kao “najvećem srpskom gradu pod zemljom” i tako šire zlu krv među narodima.

Oni koji slave najveće koljače i zločince kao nacionalne veličine (poput Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Dimitrija Ljotića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Arkana, Šešelja…). Oni koji na svoje freske (u manastirima i crkvama) u diptih SPC i pravoslavne kalendare stavljaju “svece” koji su fašisti, moralni degenerici i zločinci (Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Milorada Vukojičića Macu, Slobodana Šiljka  i – već spomenutog – četničkog koljača Dražu i njegove pomagače).

U njihovoj viziji “nacionalnog cilja” mitovi o “Nebeskoj Srbiji” samo su duhovni pokretač današnjim naraštajima koji trebaju biti sredstvo ili “topovsko meso” u tom ispunjenju bolesne fikcije stvaranja “Srbije koja će okupiti u svoje granice sve Srbe pod kapom nebeskom”.

I kako bi se ta vojska živih mobilizirala i potaknula na krajnju žrtvu, sredstva se ne biraju.

Tako je krajem osamdesetih godina XX stoljeća, u pripremi za osvajački rat, a u cilju stvaranja “Velike Srbije”, tadašnja je Srbija predvođena svojom “hrišćanskom crkvom” organizirala opskurne nekrofilske propagandne parade i procesije koje su kružile više od godinu dana Vojvodinom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Nošenje “ćivota” sa zemnim ostacima “Cara Lazara” po “vasceloj” zemlji Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” imalo je samo jedan cilj: raspiriti mržnju Srba prema drugim narodima (prije svega “vekovnim neprijateljima”) i u njima probuditi želju za krvlju i “osvetom” (što je i inače jedna od temeljnih poruka kosovskog mita), te ih tako pripremiti na rat do krajnjih granica žrtvovanja i dosezanja zemaljske “Velike Srbije” uz pomoć one “Nebeske”.

Evo što je o ovim aktivnostima Srpske pravoslavne crkve i srpske intelektualne elite  svojedobno pisao francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpili energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.”

(Zagrebački Vjesnik, 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca; istaknuo: Z.P.)

Ili drugi citat koji potječe iz domaćeg (srbijanskog izvora) na istu temu:

“U organizaciji Srpske pravoslavne crkve otkopavaju se grobnice ustaških žrtava iz Drugoga svjetskog rata u Bosni. Njihovi potomci se okupljaju na tim zakašnjelim parastosima. To su ‘ostaci zaklanog naroda’, kako reče pjesnik Bećković – bar njemu je jasno što treba činiti s tim ostacima. Popovi pjevaju, novi vjernici se nevješto križaju. Među kostima – izloženim na blagoj padini u redovima kao na groblju – stoji nacionalni pisac Dobrica Ćosić i potpisuje svoje knjige iz trilogije ‘Vreme smrti’. Valjda time kupuju pravo da sutra kao žrtve budu spomenuti u njegovoj sljedećoj trilogiji. Televizija Srbije prenosi čitavu svečanost.”

(Vidi: Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str.132.)

Da pokušamo donijeti zaključak.

“Nebeska Srbija” sama po sebi nije nikakvo zlo. To je mit kao i svaki drugi, slične ima većina naroda na svijetu i Srbi u tom smislu nisu nikakav izuzetak.

Problem je, međutim, kad ti mitovi izađu iz sfere predaje, tradicije, povijesti, književnosti i filozofskih rasprava i postanu putokaz za vrijeme sadašnje i buduće. Kad se na njima gradi koncepcija moći jednoga naroda i njegovo uvjerenje kako je “poseban”, “izabran” i predstavlja “nad-naciju” ili čak “nad-rasu” kojoj u zajednici naroda pripadaju posebna “prava”. I na temelju te fikcije potom krene u ostvarivanje tih “prava”.

To je temeljni problem.

“Nebeska Srbija” (koja je sinonim za mitološko-mitomansku velikosrpsku osvajačku matricu), sredstvo je za ostvarivanje zemaljske “Velike Srbije” i to je ono što je u svemu bitno.

Nas Hrvate lupetanja i nebuloze Vučića i njemu sličnih ne zanimaju. Mi moramo tražiti od naših političkih elita da izvrše pritisak na Srbiju – svim raspoloživim sredstvima – kako bi se ona odrekla osvajanja naših područja i velikosrpske ideologije.

Dalje prste od Hrvatske i hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini! – to je jedina poruka. Ne molba niti preporuka, nego – opomena svim sljedbenicima naci-fašističke velikosrpske ideologije koje god da su vrste i boje!

Ne budete li to shvatili na vrijeme i promolite li ikad više nos preko naših granica s namjerom osvajanja i počinjenja zločina genocida i etničkog čišćenja (kako ste to u prošlosti radili), tek onda ćete se uvjeriti u to da je kolovoz 1995. godine bio samo dječja igra u odnosu na ono što će vas snaći!

A što se tiče snova i maštarija o vašoj “Nebeskoj Srbiji”, mitova i mitomanije, vaših mantri o “izabranosti”, “ugroženosti”, megalomanije i nebuloza kojima nas zasipate, slobodno to prakticirajte u neograničenim količinama koliko god vas volja i prema svojim potrebama – u okviru svojih granica i o svome trošku!

 

Zlatko Pinter

 

Komentari

Zlatko Pinter

“DOVEDITE MI JEDNOG JEDINOG SRBINA KOJI JE MOJIM POTPISOM NASILNO PREVEDEN U KATOLIČKU CRKVU”

Published

on

(Izvor za fotografiju: Stepinac.zg-nadbiskupija)

 “Dovedite mi jednog jedinog Srbina koji je mojim potpisom nasilno preveden u Katoličku crkvu“, odgovarao je kardinal Crkve u Hrvata Alojzije Stepinac na jednu od ključnih optužbi na montiranom procesu (za “nasilno pokrštavanje Srba”), te 1946. godine. I nisu doveli ni jednoga! Koliko su se tadašnje komunističke vlasti plašile istine, govori i činjenica je od strane sudskog vijeća odbijeno preko stotinu svjedoka (među kojima su mnogi bili i pravoslavne vjere) koji su se javili kako bi dali iskaz u korist optuženika.

Ni jedan navod optužnice nije potkrijepljen bilo kakvim dokazima, a tužitelj Jakov Blažević i njegovi suradnici kompletnu su optužnicu temeljili na političkim kvalifikacijama. U sudnici je stvorena atmosfera linča i presude su se morale donijeti – i za kardinala Stepinca i za ostale optužene, budući da su unaprijed bili svrstani među “narodne neprijatelje”.

Iza svega je stajala težnja Komunističke partije (Tita, Kardelja, Bakarića i drugih), da se Katoličku crkvu u Hrvatskoj odvoji od Rima i Svete Stolice i podredi političkom diktatu. Komunisti su, međutim, naišli na osobu nepokolebljivog i čvrstog karaktera. Kardinal je (što je i na suđenju otvoreno iznio) bio pripravan u svakom trenutku umrijeti za Krista, vjeru i istinu i njega se nije moglo ucijeniti niti uplašiti.

Kako bi postigli cilj i opravdali 16 godina dosuđene robije, oni su ispleli čitavu mrežu otrovnih laži i konstrukcija, pa je njihova promidžba kardinala prikazivala kao jednoga od “ključnih saradnika ustaškog režima”, a uskoro se u brojnim pamfletima Agitpropa počinje graditi mit o Katoličkoj crkvi kao “duhovnom začetniku genocida” i Alojzija Stepinca se (pored Pavelića) proglašava “jednom od najmračnijih figura” tog razdoblja.

Ostatak života kardinal provodi u izolaciji, u Krašiću, gdje svakodnevno moli i drži službu Božju, uz rijetke susrete s drugim ljudima – jer na sve budno pazi komunistička Udba.

Dana 10. veljače 1960. godine, u 14 sati i 15 minuta, naš je mučenik i blaženik izdahnuo, uz riječi:  fiat voluntas tua (budi volja tvoja).

Tadašnji nadbiskup-koadjutor, dr. Franjo Šeper naložio je da zvone sva crkvena zvona u Zagrebu i da se na svim zvonicima istaknu crne zastave, a od vlasti zatražio da se tijelo dopremi u prvostolnicu i položi u kriptu katedrale. Komunistički vlastodršci u prvi mah su odbili taj zahtjev, ali su se brzo predomislili i već 12. veljače odobrili prijenos tijela i pokop u Zagrebu.

Blaženi Alojzije Stepinac položen je u kriptu ispod glavnog oltara gdje se nalaze i tijela Frana Krste Frankopana, Eugena Kvaternika, te Petra i Ivana Antuna Zrinskog. Velebnom sprovodu je (unatoč komunističkoj represiji, zastrašivanjima i prijetnjama) bilo nazočno tisuće vjernika, iako je sve pomno snimala Udba sa stotinama svojih agenata koji su se umiješali među narod.

Hrvatski narod i katolički puk oprostili su se od svoga kardinala pjesmom Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).

U Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac Katoličke crkve), pred pola milijuna vjernika, proglasio je mučenika Alojzija Stepinca blaženikom, izražavajući se o njemu biranim riječima i naglašavajući njegovu krepost, osjećaj za pravdu i čvrstinu vjere.

Dana 22. srpnja 2016. godine, sudski je poništena nepravedna presuda komunističkog sudišta (od 16 godina robije s prisilnim radom) kojom su grubo prekršena temeljna ljudska prava, načela pravednosti i norme demokratskog civiliziranog svijeta.

Hrvatski katolički puk u blaženom Alojziju Stepincu ima svoga zagovornika na nebu i on je već odavno svetac, neovisno o formalnom postupku kanonizacije koji još uvijek nije završen.

O tomu, uostalom, rječito govore i čudesna ozdravljenja po Njegovom zagovoru.

Proglašenje kardinala Alojzija Stepinca blaženikom:

Zlatko Pinter

Komentari

Continue Reading

Zlatko Pinter

TKO KAŽE DA SE DIO NAŠE „ŽESTOKE DESNICE“ NI U ČEMU NE SLAŽE S EKIPOM IZ SRPSKIH ‘NOVOSTI’?

Published

on

(Izvor za fotografiju: Youtube)

 Da nije žalosno bilo bi smiješno.

Draga publiko, jeste li primijetili da se ne tako rijetko, naša „žestoka desnica“ (ili barem jedan njezin dio) nađe na istom kolosijeku s feralovskim leglom okupljenim oko Pupovčevog biltena?

Ne znam jesu li toga svjesni, ali stvar je do te mjere tragikomična da čovjek prosto ne zna od kuda bi počeo. I bi li plakao ili se smijao.

Dakako, o ovom fenomenu imam svoj stav. I kao i uvijek u svojim kolumnama iznijet ću ga otvoreno i bez ikakve zadrške, mada svjestan da se tako izlažem opasnom riziku: primjerice, da opet (kao i toliko puta ranije) budem proglašen „plaćenikom HDZ-a“, „Plenkovićevim uhljebom“ ili možda čak (nikad se ne zna) „komunističkim špijunom koji kako bi prikrio svoje razorno djelovanje povremeno piše ‘domoljubne’  kolumne” (u debeloj hladovini za još deblje honorare).

Na kraj pameti mi nije bilo komu se pravdati ili dokazivati tko sam, što sam, kakva su mi uvjerenja i sl., i ne dajem pet para na komentare (koje uostalom vrlo rijetko čitam), jedino ću reći jednu stvar koja je provjerljiva i istinita:

Niti od jednoga portala nikad do sada nisam tražio, niti sam dobio jednu jedinu kunu – a napisao sam u zadnjih tri – četiri godine najmanje 700-800 tekstova (možda i više, točan broj ne znam). Moja jedina motivacija jeste progovoriti otvoreno o nekim pojavama i fenomenima za koje mislim da to zaslužuju i pružiti otpor ovoj mafiji u Hrvatskoj koja provodi blokadu medija i nameće nam jedan unisoni, nakazni lijevo-liberalno-anarhistički pogled na svijet. I to je sve. Pohvale, kao i pokude, ne dotiču me se previše, jer polazim od toga da svatko ima pravo na svoj stav i mišljenje i javno izražavanje mišljenja – pisanom, izgovorenom riječju ili na bilo koji drugi način.

Također, nikada nisam bio vezan ni za jednu stranku niti sam član bilo koje, nemam nikakvih veza s političarima, niti kakvih ambicija u tom smislu – nisam ih imao ni dok sam bio mlađi, sad pogotovu.

Eto, ja sam ta vrsta „uhljeba“.

Dakle, oni kojima je do toga, neka slobodno “opletu” po meni i ne trebaju se zamarati razinom izražavanja i vokabularom – jer, kao što rekoh, to me se ne dotiče.

No, da ne bih privatizirao medijski prostor (jer portali to plaćaju), idem na temu.

Moj je stav o pojavi koju sam apostrofirao u naslovu je, ukratko, sljedeći:

Dio naših „žestokih desničara“ i samozvanih “domoljuba“ čija su „junačka“ prsa odavno poplavila od busanja vezano za “ratne zasluge” a mrze dr. Franju Tuđmana jednako koliko i već spomenuto leglo bivših feralovaca iz Pupovčevog biltena, vjerojatno i nije svjestan koliko nalikuju “subraći” s druge strane barikade.

Jedna od poveznica s onima čiji su (tobože) “ljuti oponenti” jeste mržnja prema dr Franji Tuđmanu i svemu što je on činio, krivotvorenje povijesnih činjenica vezano za razdoblje osamostaljenja Hrvatske i Domovinski rat i posebice konstrukcije koje se tiču optužbi za “podjelu” BiH, a idu također na račun prvog hrvatskog predsjednika.

Druge su sličnosti među njima: agresivnost, mržnja, vulgarno i sirovo izražavanje, vrijeđanje neistomišljenika, jednom riječju: primitivizam i niska razina opće kulture i tolerancije u odnosu na svako drugačije mišljenje.

I da odmah budem sasvim određen i jasan.

Grupacija koja se još uvijek vodi idejama što ih zastupaju Dobroslav Paraga i njegovi istomišljenici (od 1990. godine nadalje), po mome je sudu najbrojnija među našim “domoljubima” i “tvrdim državotvorcima” ove vrste.

Evo zašto tako mislim:

Zato što oni jednako strasno, patološki mrze prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana kao i najveći neprijatelji Hrvatske i hrvatskoga naroda, jednako ga optužuju za “podjelu BiH”, za pristajanje na “avnojske granice” – umjesto da smo izborili granicu na Drini, pa idu čak tako daleko da mu pripisuju kako je “smišljeno i planski prepustio Udbi stvaranje Hrvatske kako bi upropastio hrvatski narod”. Tako ispada da je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman (kojega ta klika ne rijetko naziva i “zločincem”, “krvnikom”, “udbašem”, “zlotvorom”) bio i ostao najveće zlo za naš narod, što je samo po sebi izraz bolesne i pomućene svijesti, a ne zdravog, suvislog i logičkog promišljanja i uvažavanja stvarnosti, argumenata i činjenica.

Ja te korijene patološke mržnje prema dr. Tuđmanu i HDZ-u vidim u onomu što se u Hrvatskoj događalo u vrijeme prvih slobodnih višestranačkih izbora na kojima su on i tada vodeća, najjača hrvatska stranka zadobili povjerenje najvećeg dijela hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske. Jedan dio naših “kvalitetnijih Hrvata” (uglavnom onih koji su 1990. ili nešto kasnije pristigli iz emigracije i upustili se u izbornu utrku), nikako nisu mogli shvatiti i prihvatiti da jedan bivši Titov general i partizan, “komunjara” dođe na čelo države (pa čak i po volji građana), te se od početka krenulo u vrlo oštru kampanju protiv njega i to najprljavijim sredstvima – što se ni po čemu nije razlikovalo od onoga što je u isto vrijeme stizalo s agresorske, srpske strane.

Oni su tvrdili kako su ti izbori “lažirani” i “ne predstavljaju volju naroda i građana”, tražili granicu na Drini (umjesto ove “avnojske”), dr. Tuđmana nazivali najpogrdnijim imenima i kvalificirali kao “udbaša”, izrugivali njegovu ideju hrvatske pomirbe, izravno ga optuživali (bez ijednog jedinog dokaza) kao naručitelja i nalogodavca ubojstva Ante Paradžika itd., itd. Sve u svemu, vodili su politiku destrukcije koja je kulminirala u jesen 1991. godine, kad se jedna skupina Paraginih i Đapićevih pristaša s dugim cijevima zabarikadirala u središtu Zagreba u Starčevićev Dom, u namjeri da oružjem ostvari pravo vlasništva na stranačke prostorije u ovom zdanju.

U to vrijeme, kad je više od četvrtine Hrvatske već bilo pod okupacijom “JNA” i Srba, poduzimanje takvih akcija i to u samom Zagrebu, bilo je tempirana bomba i pokušaj izazivanja građanskog rata! Za to ne postoji opravdanje. Da je bilo koji drugi predsjednik bio na tom mjestu (a ne “diktator” Tuđman) sva ta bratija bi završila u reštu, na robiji, na čelu s Paragom.

Samo promišljena i mudra reakcija dr. Franje Tuđmana koji je po svaku cijenu želio izbjeći ono najgore – oružani sukob između stranačke Paragine formacije i legalnih oružanih snaga hrvatske države i njegovo strpljenje, spriječili su ono najgore.

Ali, “Veliki Hrvati” nisu mirovali. Čak se i privođenje Parage (nakon što su okupirali Starčevićev Dom) na informativni razgovor u policiju, od strane njegovih pristaša nazivao “zločinom prema Hrvatskoj” i to se nastojalo prikazati kao akt nasilja “diktatora Tuđmana”!?

Sjećam se, baš u to vrijeme, list HSP-a “Hrvatsko pravo” objavio je na naslovnoj strani tekst: “DIKTATOR TUĐMAN HAPSI HRVATSKU” (vezano upravo za privođenje Dobroslava Parage na informativni razgovor u policiju zbog nasilnog zauzimanja Starčevićevog Doma). Prolazeći tada slučajno preko Jelačić placa i gledajući kolportera koji je mahao tim listom i izvikivao citirajući naslov: “Diktator Tuđman hapsi Hrvatsku!”, “Diktator Tuđman hapsi Hrvatsku“… (dakle, Tuđman je diktator, Paraga je Hrvatska!?), u jednom sam mu trenutku prišao i rekao: “Stvarno je taj Tuđman veliki diktator, kad ti možeš na sav glas vikati to što vičeš na središnjem trgu u Zagrebu.” Jedan trenutak je zastao, zbunjeno me pogledao i potom nastavio vikati dalje. Nisam mu zamjerio. Njegova dnevna zarada ovisila je od broja prodanih primjeraka. Ali, u svemu, to što je Dobroslav Paraga (s 1,5% dobivenih glasova na izborima) poistovjećen s Hrvatskom – a Tuđman kojega je izabrao narod da vodi državu s diktatorom, bilo je u najmanju ruku krajnje tragikomično. I tužno i smiješno u isto vrijeme.

Naravno, ovdje je riječ o jednoj skupini marginalaca (u svakom pogledu), ne tako brojnoj, ali vrlo glasnoj, agresivnoj i beskrupuloznoj, u okviru koje pojedinci iz tko zna kojih sve razloga (a dio njih je za to i dobro plaćen – to znam i osobno imajući u vidu neposredna saznanja o pojedinim slučajevima!) i danas ruju protiv Hrvatske jednako destruktivno kao i oni sa suprotne strane (neokomunisti, ljevičari, kvaziliberali, anarhisti, apatridi ili kako ih već sve zovemo).

Kao primjer neka posluži ovaj članak (nepotpisan od autora), s naslovom: “DIOBA BOSNE –TUĐMANOVA KRVAVA OSTAVŠTINA” (Vidi; http://www.hsp1861.hr/vijesti2013-5/08052013-1.html), iako se sličnih uradaka na Internetu može pronaći na tisuće.

Ako je to “istina” i “borba za Hrvatsku”, onda se ja pitam: Što je laž i što je izdaja nacionalnih interesa?

Amnestirati velikosrpskog agresora, muslimanske koljače i glavosječe, a za sva zla (pa čak i “podjelu BiH” – koju je 1995. godine ozakonila međunarodna zajednica u Daytonu) optužiti Tuđmana i HDZ, zar je to u hrvatskom nacionalnom interesu?

Žestimo se na srpske ‘Novosti’ s pravom, ogorčeni smo s pravom na klevete, laži u uvrede što ih iznose na mnogim stranama, ali, na slične pojave u dijelu naše “domoljubne” populacije ne reagiramo?

Do kad i u ime čega šutjeti!?

Da smo 1991. godine bili ovako podijeljeni, što bi bilo s nama!?

E, moj narode…

Zlatko Pinter

Komentari

Continue Reading

Zlatko Pinter

PRAVO JE PITANJE ZAŠTO JE LINO ČERVAR NEPOŽELJAN NA HRT-u

Published

on

  U medijskom smislu, Hrvatska je (nažalost) balkanska baruština, smrdljiva kaljuga iz koje zaudara nadaleko. I tu ne pomažu nikakva opravdanja niti uspoređivanja s onima kod kojih je čak (možda) i gore. Na jednoj strani dičimo se svojom tisućljetnom kulturom i pripadnošću zapadnom kršćanskom krugu, a na drugoj ponašamo (u većini) kao da smo jučer izašli iz čopora.

I u tomu, što je najtragičnije, prednjače tzv. mainstream mediji – prije svih naša državna (“javna”) televizija, a u stopu je prate i gotovo sve druge televizije s nacionalnom koncesijom.

U “zaštiti” slobode govora najviše su angažirani oni koji guše tu slobodu, o demokraciji najglasnije buče oni koji zagovaraju jednoumlje i žale za totalitarizmom, za ljudska se prava najviše “bore” najveći progonitelji onih koji ne pripadaju njihovom čoporu… jednom riječju, sve je okrenuto naopačke i nema mnogo nade da se bilo što promijeni na bolje u dogledno vrijeme.

Lino Červar je svakako najbolji rukometni trener-izbornik kojega smo ikad imali i među najboljima je u svijetu, to je sasvim jasno i tu činjenicu potkrjepljuju rezultati. Dakle, o toj se stvari nema što raspravljati.

I on, kao takav, nema pristupa kamerama bilo koje televizije, pa niti državne (HTV)!? Je li to normalno? Je li normalno da HTV nije u stanju otkupiti prijenos utakmica rukometne vrste sa svjetskog prvenstva!? Kakav je to odnos prema reprezentaciji koja u svojoj riznici ima svjetsko, dva olimpijska zlata i niz drugih sjajnih odličja s Mediteranskih igara, europskih prvenstava, međunarodnih turnira…?

Svi znamo da se kroz ovaj odnos prema rukometnoj reprezentaciji zrcali i odnos medija prema našem vrhunskom sportu i nacionalnim vrstama uopće (i u nogometu, košarci, vaterpolu, odbojci…).

A znamo i zašto je to tako.

Naše su momčadi “nabrijane” i nacionalni naboj je ono što ih vodi. Tako je to svugdje u svijetu – ali, možda smo mi Hrvati ponešto temperamentniji od većine drugih. I upravo to je ona prijelomna točka, na kojoj se dijelimo.

Apatridskoj, odnarođenoj, neokomunističkoj i neoliberalnoj kliki koja nema nikakvoga osjećaja za ovaj narod i vlastitu zemlju, svako izražavanje nacionalnog ponosa je “primitivizam”, a sve ono što je u bilo kojoj drugoj zemlji normalno, samorazumljivo i poželjno, kod nas se (pod uplivom te bulumente i njihovih medija) proglašava “štetnim”, “zaostalim” i ne rijetko poistovjećuje s “nacionalizmom”, “ekstremizmom”, “šovinizmom”, “ksenofobijom” i sl.

Ta naopaka logika po kojoj je svako izražavanje ljubavi prema vlastitom narodu, Domovini i vrijednostima koje nas čine onim što jesmo nepoželjno i štetno, ogleda se i u odnosu prema našim sportskim veličinama – igračima, trenerima, izbornicima, pa i prema Lini Červaru.

Neću se upuštati u raspravu između njega i Krušelja i stavljati se ni na jednu stranu. Uostalom, već i vrapci na grani znaju što su poručili jedan drugomu.

Slažem se da je reakcija izbornika Červara u kojoj se osvrnuo na izvješćivanje pojedinih medija i novinara i ono što je tom prigodom izgovorio u mikrofon RTL-a u stanovitoj mjeri neprimjereno, no, uz jedno ali… koje se sastoji u tomu da bi to vrijedilo u normalnim okolnostima.

U normalnim okolnostima, ovakva bi reakcija izbornika bila skandal – ali kod nas okolnosti o kojima je riječ ni izbliza nisu normalne, pa niti istup izbornika Červara ne možemo promatrati izvan toga, zar ne?

Taj emocionalni nastup našeg legendarnog izbornika – od kojega boljeg nikad nismo imali – posljedica je tretmana njega i reprezentacije (a posebice njega!) u našim vodećim medijima.

Tržišno orijentirani mediji koriste naše sportske uspjehe kako bi povećali svoju gledanost i zgrnuli novce na reklamama – sve drugo je na margini i ne zanima ih. Za njih su reprezentacije i sportski velikani roba, nešto na čemu se zarađuje i što ima svoju ekonomsku računicu. Dakako, usput se pomalo pomodarski i “slavi”, poneki reporter dopusti sebi izljev emocija – i to je sve. Ali, ne mijenja suštinu stvari.

Sjetite se, ako možete, kad ste zadnji put vidjeli izbornika rukometne vrste u bilo kojoj TV emisiji uživo! Ima li Lino Červar, taj toliko zaslužni čovjek i stručnjak koji je slavu Hrvatske pronio diljem svijeta, pravo na svoj stav i javno iznošenje tog stava – kad ga već svaka šuša može napadati, blatiti i klevetati na svakom koraku!?

Čujem kako Dražen Krušelj (novinar kojega je Červar spomenuo u negativnom kontekstu u svojoj “spornoj” izjavi RTL-u poslije utakmice s Francuskom), tobože “zabrinut” za svoju sigurnost i smatra to “pozivom na linč”.

Bez brige, gospodine Krušelj, Vi jako dobro znate kako to nije bio nikakav poziv na nasilje (pogotovu ne linč) i ako drugačije niste u stanju braniti ono što pišete u svojim tekstovima trebali bi razmisliti o odustajanju od ovakvih metoda udaranja “ispod pojasa”, što je ispod svake razine. Dno dna, kako bi se reklo. Vi, naravno, smatrate normalnim oklevetati bilo koga, ali se jako vrijeđate kad Vas netko javno spomene zbog onoga što pišete. Zaboravljate da je svaki javno izneseni stav podložan kritici i da netko tko je predmetom te javne kritike ima pravo javno i reagirati. Gdje nalazite “poziv na linč” – u onomu što je izgovorio Lino Červar? Ostavite se propagande i bavite novinarstvom!

Lino Červar jeste temperamentan čovjek, čovjek s emocijama, a takvi ponekad i pogriješe. No, te pogrješke su minorne i zanemarive usporede li se s onim što je ovaj stručnjak, rukometna i ljudska veličina učinio za Hrvatsku i naš sport.

I na to baciti sjenu ne može nitko – pa ni Vi gospodine Krušelj, svojim izmišljotinama i klevetama.

Nama koji živimo za ovu zemlju i njezinu afirmaciju, jedan je Lino Červar sa svim svojim vrlinama i manama (ili bilo koji drugi zaslužni građanin ove zemlje), dragocjeniji i važniji od milijun takvih piskarala kakvo ste Vi.

Ostaje neodgovoreno: Zašto se kod nas Hrvata od strane mainstream medija i jednog dijela javnosti na sve što predstavlja nacionalni ponos – i po čemu smo u svijetu cijenjeni i prepoznatljivi – nabacuje blato!?

To je jedino pravo pitanje. Sve ostalu su trice i kučine.

Zlatko Pinter foto: handball-planet.com

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno