Connect with us

Zlatko Pinter

LAKO JE ZA “NEBESKU SRBIJU” – ALI, ŠTO ĆEMO S VAŠOM VELIKOSRPSKOM IDEOLOGIJOM, SUSJEDI?

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: iznadistokaizapada.blog)

Kažu kako treba ignorirati Vučića i Srbe slične njemu koji svako malo, javno i bez srama valjaju bedastoće i nebuloze.

Ne slažem se s time.

Naprotiv, mislim da im treba posvetiti dužnu pozornost, ali upravo onako kako to zaslužuju budale: kroz satiru, ironiju, sarkazam i sprdnju, jer ono što je izvan pameti i nema nikakve veze s razumom i logikom nije moguće niti komentirati ozbiljno. Naime, svi koji idu metodom takvih (ozbiljnih) analiza bedastoća (iliti budalaština), u najmanju ruku se izlažu opasnosti da se i sami “umoče” u tu kaljugu i u konačnici u izvjesnom smislu čak i poistovjete s objektom svoje analize ili kritike.

Za mene je to nalik situaciji u kojoj prolaznik nastoji razgovorom i uvjeravanjem promijeniti mišljenje luđaka kojega sreće na ulici i ne slaže se s onim što isti govori. Ako to (uvjeravanje i dokazivanje) potraje kratko, još nekako, ali nastavi li taj “pametni” uporno sa svojom taktikom ispravljanja mišljenja onoga drugoga, što će većina prolaznika misliti o obojici osim da su “munjeni”? I, što je najvažnije: hoće li se luđak opametiti nakon svih predočenih dokaza i činjenica?

Eto, s tog motrišta i jedino s tog motrišta (po mome dubokom uvjerenju) produktivno je govoriti o Šešeljevom nedonoščetu i bivšem potrčku, četniku i fašistu u duši, Aleksandru Vučiću, njegovom imenjaku Vulinu,  Malom Slobi (kojemu u papirima piše da je Ivica Dačić) i sličnim likovima.

Naime, riječ je o čoporu luđaka, fanatika i strvinara koji su radi vlastitih fikcija spremni izazvati svjetski rat – ali, na sreću, svi oko njih (barem za sada) su pametniji, pa smo te kataklizme ipak pošteđeni; i nadajmo se da će takvo stanje potrajati i da neće pronaći dovoljno jakog saveznika kako bi nam upriličili novu katastrofu.

Naravno, to što Srbi uporno biraju (u zadnjih 30 godina) takve prispodobe da im upravljaju državom (i životima), stvar je za dublju analizu, ali to nije i ne može biti isključivo i samo njihov problem – jer se sve skupa tiče i (užeg, pa i šireg) okruženja. Te budale, fanatici i poremećeni hipohondri, nažalost, nisu načelnici općina ili činovnici u državnim uredima nego zauzimaju vodeće pozicije u zemlji s kojom Balkan i jugoistočna Europa (pa i Stari kontinent u cjelini) imaju itekako negativno iskustvo posljednjih stotinjak i više godina.

Čuli smo lavinu budalaština što ih je u vrijeme dvodnevnog tragikomičnog igrokaza pod radnim naslovom “Poseta Srbima na Kosmetu” bez ikakvoga kompleksa i srama izbljuvao opskurni harlekin, pozer, ekshibicionist, glumac-naturščik,  “reformirani” četnik i nepopravljivi velikosrpski fašist Aleksandar Vučić.

Govoreći u Kosovskoj Mitrovici pred svojim sunarodnjacima (prije dva dana) o staroj srpskoj fikciji zvanoj “Nebeska Srbija”, Vučić je “otvorio dušu” i održao kratki “čas istorije” s osnovnom (vrlo slikovitom) porukom:

“Pali smo mi s tog neba. Pali i ozbiljno se razbili. Glave su nam krvave, ruke polomljene”.

I rekli bi sad “zlobnici”: ma lako za te površinske rane, polomljene ruke i noge, ali što ćemo s potresom mozga i neurološkim poremećajima ozbiljnije naravi (a tiču se glava) što ih obično uzrokuje “treskanje”  s velike visine?

Nije li (osim ambulantnog i bolničkog liječenja) tu nužno poduzeti i neke radikalnije terapijske zahvate u skladu s dijagnozama, pa i neku vrstu kolektivne psihoterapije u cilju dovođenja u normalno stanje svijesti?

I može li se to uopće provesti kod pacijenata koji još uvijek nisu svjesni svojih problema i ne priznaju postojanje bolesti? Nije li temeljni uvjet za uspjeh svakog (pa i psihoterapijskog) liječenja dragovoljni pristanak pacijenta na terapiju (što podrazumijeva njegovo prihvaćanje stanja u kojem se nalazi)?

Tezu o “treskanju” iz “Nebeske Srbije” na Zemlju, pogotovu u smislu bilo kakvog ozdravljenja nacije i njezina shvaćanja zabluda iz prošlosti (kad kažem “nacije”, pod time podrazumijevam većinu, a ne sve pripadnike srpskog naroda), dakako, ne treba shvatiti ozbiljno. Mitovi i naslijeđeni stereotipi ne “izbijaju” se iz glava ljudi tek tako – političkim govorima i apelima – mada to i ne bi a priori moralo biti loše kad bi bilo moguće (posebice u ovakvim slučajevima).

Recimo, da je čak kod Vučića (u što čisto sumnjam, ali, eto) došlo do pomaka u glavi i nastupila faza “triježnjenja” od nacionalnih mitova (jer možda je stvarno netom prije dolaska na Kosovo “tresnuo” iz “Carstva Nebeske Srbije” u Carstvo Zemaljsko) i da doista (u što također jako sumnjam) želi svomu narodu (na Kosovu i izvan njega) poručiti koliko je takav mitološki pogled na svijet opasan i štetan ako se koristi kao putokaz za sadašnjost i  budućnost.

Recimo da je to iskreno htio (i pored svih ozbiljnih i utemeljenih sumnji).

Ja bih osobno bio sretan da je tako. Iskreno. Ne zbog njega, nego radi stotina tisuća nesretnika u Srbiji i “republici srpskoj” koji se još uvijek poput zombija klanjaju fikcijama i mitovima nesposobni u svojim glavama razdijeliti stvarnost i opsjenu, maštu i realnost i shvatiti da ovo nije dvanaesto ili trinaesto, nego dvadeset i prvo stoljeće.

No, dobro. Možda je (daj Bože da jeste) na pomolu prva faza odmicanja od tih velikosrpskih mitskih i mitomanskih stereotipa o vlastitoj veličini, važnosti, “izabranosti”…možda, pa bilo to samo kod Vučića i njemu bliskih osoba iz vlasti susjedne Srbije.

I to bi bilo nešto. Kažu da i put oko svijeta počinje prvim korakom.

Ali, što ćemo s činjenicom da je “Nebeska Srbija” samo duhovna matrica na kojoj počiva ovozemaljska “Velika Srbija”? Odriče li se tko u Srbiji “Velike Srbije” za koju Srbi ratuju već više od jednog stoljeća? Što ćemo s ovozemaljskom  “Velikom Srbijom” koja živi u glavama mnogih i ostala je ideja vodilja pretežitog dijela srpske intelektualne, političke i crkvene elite, pa i najvećeg dijela srpskog naroda?

Nije nesretni knez Lazar Hrebeljanović kriv što ga srpski fašisti zlorabe i njega i njegovu “Nebesku vojsku” koriste kako bi potaknuli sunarodnjake na krajnju žrtvu “za Otadžbinu” a koja im danas ima poslužiti za stvaranje  “Velike Srbije” i to istrebljenjem susjednih naroda i osvajanjem njihovog životnog prostora.

Nije ni Rastko Nemanjić (sveti Sava) kriv za zloporabu svoga imena i stvaranje naci-fašističke koncepcije “svetosavlja” koja je kamen smutnje ne samo između SPC i Katoličke crkve, nego i između srpskog naroda i okruženja, pa u konačnici između Srba i civiliziranog svijeta.

Ali, krivi su oni koji srpski narod odgajaju na tim zasadama i uporno ih hrane mitovima, tjerajući ih uvijek iznova u ratove za “Veliku Srbiju”, pravdajući to “žrtvom koja se polaže na Oltar Otadžbine”.

Oni su krivi. Prije svega srpski popovi i intelektualci, historiografi, mediji. Krivotvoritelji povijesti  koji konstruiraju žrtveničke mitove o “ustaškom Jasenovcu” kao “najvećem srpskom gradu pod zemljom” i tako šire zlu krv među narodima.

Oni koji slave najveće koljače i zločince kao nacionalne veličine (poput Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Dimitrija Ljotića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Arkana, Šešelja…). Oni koji na svoje freske (u manastirima i crkvama) u diptih SPC i pravoslavne kalendare stavljaju “svece” koji su fašisti, moralni degenerici i zločinci (Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Milorada Vukojičića Macu, Slobodana Šiljka  i – već spomenutog – četničkog koljača Dražu i njegove pomagače).

U njihovoj viziji “nacionalnog cilja” mitovi o “Nebeskoj Srbiji” samo su duhovni pokretač današnjim naraštajima koji trebaju biti sredstvo ili “topovsko meso” u tom ispunjenju bolesne fikcije stvaranja “Srbije koja će okupiti u svoje granice sve Srbe pod kapom nebeskom”.

I kako bi se ta vojska živih mobilizirala i potaknula na krajnju žrtvu, sredstva se ne biraju.

Tako je krajem osamdesetih godina XX stoljeća, u pripremi za osvajački rat, a u cilju stvaranja “Velike Srbije”, tadašnja je Srbija predvođena svojom “hrišćanskom crkvom” organizirala opskurne nekrofilske propagandne parade i procesije koje su kružile više od godinu dana Vojvodinom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Nošenje “ćivota” sa zemnim ostacima “Cara Lazara” po “vasceloj” zemlji Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” imalo je samo jedan cilj: raspiriti mržnju Srba prema drugim narodima (prije svega “vekovnim neprijateljima”) i u njima probuditi želju za krvlju i “osvetom” (što je i inače jedna od temeljnih poruka kosovskog mita), te ih tako pripremiti na rat do krajnjih granica žrtvovanja i dosezanja zemaljske “Velike Srbije” uz pomoć one “Nebeske”.

Evo što je o ovim aktivnostima Srpske pravoslavne crkve i srpske intelektualne elite  svojedobno pisao francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpili energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.”

(Zagrebački Vjesnik, 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca; istaknuo: Z.P.)

Ili drugi citat koji potječe iz domaćeg (srbijanskog izvora) na istu temu:

“U organizaciji Srpske pravoslavne crkve otkopavaju se grobnice ustaških žrtava iz Drugoga svjetskog rata u Bosni. Njihovi potomci se okupljaju na tim zakašnjelim parastosima. To su ‘ostaci zaklanog naroda’, kako reče pjesnik Bećković – bar njemu je jasno što treba činiti s tim ostacima. Popovi pjevaju, novi vjernici se nevješto križaju. Među kostima – izloženim na blagoj padini u redovima kao na groblju – stoji nacionalni pisac Dobrica Ćosić i potpisuje svoje knjige iz trilogije ‘Vreme smrti’. Valjda time kupuju pravo da sutra kao žrtve budu spomenuti u njegovoj sljedećoj trilogiji. Televizija Srbije prenosi čitavu svečanost.”

(Vidi: Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str.132.)

Da pokušamo donijeti zaključak.

“Nebeska Srbija” sama po sebi nije nikakvo zlo. To je mit kao i svaki drugi, slične ima većina naroda na svijetu i Srbi u tom smislu nisu nikakav izuzetak.

Problem je, međutim, kad ti mitovi izađu iz sfere predaje, tradicije, povijesti, književnosti i filozofskih rasprava i postanu putokaz za vrijeme sadašnje i buduće. Kad se na njima gradi koncepcija moći jednoga naroda i njegovo uvjerenje kako je “poseban”, “izabran” i predstavlja “nad-naciju” ili čak “nad-rasu” kojoj u zajednici naroda pripadaju posebna “prava”. I na temelju te fikcije potom krene u ostvarivanje tih “prava”.

To je temeljni problem.

“Nebeska Srbija” (koja je sinonim za mitološko-mitomansku velikosrpsku osvajačku matricu), sredstvo je za ostvarivanje zemaljske “Velike Srbije” i to je ono što je u svemu bitno.

Nas Hrvate lupetanja i nebuloze Vučića i njemu sličnih ne zanimaju. Mi moramo tražiti od naših političkih elita da izvrše pritisak na Srbiju – svim raspoloživim sredstvima – kako bi se ona odrekla osvajanja naših područja i velikosrpske ideologije.

Dalje prste od Hrvatske i hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini! – to je jedina poruka. Ne molba niti preporuka, nego – opomena svim sljedbenicima naci-fašističke velikosrpske ideologije koje god da su vrste i boje!

Ne budete li to shvatili na vrijeme i promolite li ikad više nos preko naših granica s namjerom osvajanja i počinjenja zločina genocida i etničkog čišćenja (kako ste to u prošlosti radili), tek onda ćete se uvjeriti u to da je kolovoz 1995. godine bio samo dječja igra u odnosu na ono što će vas snaći!

A što se tiče snova i maštarija o vašoj “Nebeskoj Srbiji”, mitova i mitomanije, vaših mantri o “izabranosti”, “ugroženosti”, megalomanije i nebuloza kojima nas zasipate, slobodno to prakticirajte u neograničenim količinama koliko god vas volja i prema svojim potrebama – u okviru svojih granica i o svome trošku!

 

Zlatko Pinter

 

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

VELIKI DOGAĐAJ ZA HRVATSKU, HRVATSKI NAROD I CRKVU U HRVATA

Objavljeno

- datum

(Foto izvor: Wikipedia)

U bazilici svetoga Petra u Vatikanu, dana 17. studenoga 2018. godine) trebala je biti otkrivena klesana mramorna ploču na hrvatskom jeziku i glagoljskom pismu u spomen na pokrštenje Hrvata. Učinit će to u ime Republike Hrvatske predsjednik Sabora Gordan Jandroković.

Na vrhu same ploče – iznad natpisa – nalazi se hrvatski grb iz kojega se kao iz korijena izdiže križ s krstionice našega kneza Višeslava, a postavljena je na lijevom zidu, u hodniku koji vodi iz bazilike u sakristiju.

Ovim činom komemorira se za nas Hrvate izuzetno važan događaj: uvođenje narodnog staroslavenskog jezika u liturgiju, što je dopušteno 868. godine od pape Hadrijana. Od tada su uvedene i liturgijske knjige na glagoljici i jedino su se Hrvati u kontinuitetu zapadne rimske liturgije služili tim jezikom sve do II. Vatikanskog sabora (1962-65.) i uvođenja domaćih jezika u opću liturgiju.

U Papinskoj bazilici svete Marije Velike, zagrebački kardinal Josip Bozanić će u čast velikog događaja služiti i Misu na hrvatskom jeziku.

Pokrovitelji projekta su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski sabor, a sama inicijativa za postavljanje ploče došla je od vjerničkog puka. Ona se postavlja u ime hrvatskoga naroda i vlasništvo je hrvatskoga naroda.

Autor teksta koji je uklesan je Josip Bratulić, a ploča je izrađena u radionici bazilike svetog Petra i za to je posebno zaslužan rektor bazilike, kardinal Angelo Comastri.

Natpis na samoj ploči glasi:

“U spomen na evangelizaciju Hrvata, prvog od slavenskih naroda. Papa Ivan IV. poslao im je opata Martina 641.Papa Ivan VIII. blagoslovio je u ovoj bazilici kneza Branimira i njegov narod na blagdan Gospodinova uzašašća g. 879. – Sv. papa Grgur VII. okrunio je Zvonimira za kralja po rukama opata Gebizona g. 1076. – Sv. papa Ivan Pavao II., sve ovo spominjući, u ovoj je bazilici slavio sv. misu na hrvatskom jeziku g. 1979. – Spomen-ploča postavljena je ovdje 2017., u vrijeme pontifikata pape Franje.”

(Vidi: )

Ploča je postavljena još prošle (2017. godine), ali nije otkrivena iz tehničkih i proceduralnih razloga, čemu je kumovala i naša uobičajena birokratska šlampavost. Naime, Svetoj Stolici je trebalo službeno uputiti dopis u kojemu se formalno zahtijeva otkrivanje ploče. Da sramota bude još veća, na konačnom održavanju ovog ceremonijala inzistirao je sam Vatikan.

Zlatko Pinter/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

‘KRISTALNA NOĆ’ – DOGAĐAJ KOJI JE OZNAČIO POČETAK HOLOKAUSTA

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: narod.hr)

Prije točno 80 godina u nacističkoj Njemačkoj započeo je masovni progon Židova koji se najprije manifestirao uličnim nasiljem (razbijanjem izloga njihovih radnji), a potom je nastavljen uhićenjima, deportacijama, ubijanjima i kasnijim pomorom u brojnim koncentracijskim logorima.

Već u listopadu te 1938. godine, iz Njemačke je protjerano 15.000 poljskih Židova koji su iskrcani na poljskoj granici, a od kojih je oko 5.000 ostalo na “ničijoj zemlji”, budući da ih tadašnja vlada Poljske nije htjela primiti. Apsurd nacističkog totalitarnog ludila jasno je vidljiv u svoj svojoj nakaznosti i izopačenosti, uzme li se u obzir kako su mnogi od protjeranih bili zaslužni građani Njemačke, jedan dio čak i s državnim odličjima stečenim u Prvom svjetskom ratu.

U znak protesta protiv ovakvoga postupanja nacista, malodobni Židov Herschel  Grünspan ubio je 7. studenoga hicima iz pištolja konzula njemačkog veleposlanstva u Parizu, što je od nacističke stranke bilo proglašeno međunarodnom židovskom urotom i iskorišteno od njihove propagande kao dodatno opravdanje za nastavak još masovnijih progona.

Nacističko vodstvo odredilo je sumu od milijardu tadašnjih njemačkih maraka kao odštetu koju Židovi moraju platiti zbog izvršenog atentata u Parizu.

U noći 9/10. studenoga inscenirani su “spontani” protužidovski protesti građana u kojima su razbijani izlozi i prozori na židovskim trgovinama i obrtničkim radnjama, što je kasnije nazvano Kristalnom noći.

Kristalna noć bila je uvod u još jaču represiju obilježenu ubijanjem, pljačkom, oskvrnućem grobalja i paljenjem sinagoga. Za kratko vrijeme ubijen je 91 Židov, spaljeno 177 sinagoga i opljačkano više od 7.000 trgovina. Sve je to pokrivala nacistička propaganda koja je stvarala masovnu histeriju plašeći građane “židovskom opasnošću” i predstavljajući ta zločinačka nedjela kao “obranu njemačkog naroda”.

Koliko god bili surovi, ovi događaji predstavljali su tek uvod u masovne likvidacije Židova kojima je bilo namijenjeno istrebljenje. U sljedećih 7 godina njih su nacisti deportirali u logore u kojima su bili izvrgnuti različitim oblicima tortura – od mučenja do izgladnjivanja, te masovnim smaknućima u plinskim komorama, krematorijima i organiziranim strijeljanjima. Nikada do tada u svojoj povijesti civilizacija se nije srela s tako organiziranim, institucionaliziranim zločinom u čiju su funkciju stavljene čitave “tvornice smrti” – od Auschwitz-a preko Treblinke do Dachau-a i drugih.

Naročito su surove i neljudske bile metode eksperimenata na živim ljudima što su ih nacisti provodili u nakani ostvarivanja svojih bolesnih teorija “nad-rase”, pri čemu su Židovi, Slaveni i istočno-europski narodi uopće smatrani nižim rasama kojima je u ime stvaranja “životnog prostora” za njemačku “arijsku” rasu namijenjeno potpuno uništenje.

U isto vrijeme dok traje uspon Hitlera i nacizma na Zapadu, na Istoku se razvija jednako pogubno zlo: boljševički komunizam u liku Staljina i njegove klike.

Taj sustav smišljeno i planski ubija na desetke milijuna vlastitih građana (u tadašnjem SSSR-u), pri čemu su posebno okrutnim metodama izgladnjivanja do smrti i masovnim deportacijama u sibirske gulage izvrgnuti Ukrajinci, Kozaci i brojne druge etničke zajednice. Jedna od bitnih crta Staljina bio je i antisemitizam, kao dio ruske tradicije iz razdoblja carskih režima, što se ne rijetko zanemaruje.

Dva jednako monstruozna sustava (nacizam i komunizam) čiji su lideri bili u savezu (čak i formalnom, budući da su 1939. godine potpisali sporazume o suradnji, nenapadanju, prijateljstvu i demarkaciji u Europi) planirajući podjelu svijeta, uzrokovala su do tada neviđene patnje i stradanja čovječanstva.

Svima nama i onima koji dolaze poslije nas, to bi morala biti opomena i podsjećanje kako je svako nasilje i svaki totalitarizam jednako opasan i poguban po čovjeka i svijet u kojem živimo, bio on lijevi, desni, skrivao iza liberalnog, demokratskog, globalističkog ili kojega god drugog sustava, svjetonazora  ili ideologije.

Ljudsko pravo na život, slobodu, razvoj i djelovanje, na slobodu mišljenja i izražavanja, neotuđivo je i ni jedno se od tih prava ne može niti smije kršiti u ime bilo kojih “viših ciljeva”.

Danas se ne rijetko u nekim krugovima smatra kako je lijevi ekstremizam “manje zlo”, pa čak i nešto “pozitivno” u odnosu na “desni” – što je apsurdno i neodrživo već radi samih povijesnih činjenica. To što se komunizam skrivao iza humanističke “marksističke” ideologije čini ga još monstruoznijim. Ubijati čovjeka u ime “svijetle budućnosti” i masovne pomore ljudi pravdati težnjom za stvaranjem “boljeg i pravednijeg svijeta” vrhunac je hipokrizije i prijetvornosti koja se ničim ne može opravdati.

Uostalom, kakva je razlika ubijalo se u ime klase ili u ime rase? Zločin je zločin, žrtva je žrtva, nasilje je nasilje, zločinac je zločinac.

Lijepo je to rekla i napisala (ne jednom) židovska intelektualka čija je obitelj bila žrtvom nacističkih logora a ona sama izvrgnuta torturama Gestapo-a, Hannah Arendt:

“Nitko nema moralno pravo smatrati se antifašistom ako istodobno nije i antikomunist”.

Ona je najveći dio svoga života posvetila proučavanju fenomena totalitarizma i korijena zla i zacijelo je znala o čemu govori.

Mjerimo li zločine nacizma, fašizma i komunizma prema broju žrtava – a to ni u kojem slučaju nije nešto nevažno i sporedno kako neki tvrde – prva dva totalitarizma uzrokovala su 40 do 45 milijuna žrtava, a komunizam najmanje 150 milijuna (samo u SSSR-u i Kini oko 130 milijuna).

Jedna izreka kaže kako ni jedna ideologija ni bilo koji politički cilj nisu vrijedni kapi ljudske krvi.

Jesmo li danas, kad se sjećamo Kristalne noći i holokausta, nakon svih povijesnih iskustava što ih je svijet stekao tijekom krvavog XX stoljeća, spremni suočiti se sa svakim zlom i zločinom i iskreno, bez zadnjih namjera i lišeni svake ideološke ograde izreći:

Ne ponovilo se. Nikada i nikomu više.

Zlatko Pinter

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

“GAZDA” JE TAMO GDJE JE ODAVNO TREBA BITI – A OSTALI, KAD ĆE ONI U REMETINEC?

Objavljeno

- datum

(Izvor foto: ivicatodoric.com)

Lopov je lopov, mafija je mafija, kukolj je kukolj a žito je žito.

Tako je to i tako je oduvijek bilo, samo što je problem u tomu kako odvojiti žito od kukolja a da pri tomu strada što manje mladica žita.

No, u jedno sam sasvim siguran: da se o ovoj zemlji vodilo računa, da su dosadašnje garniture na vlasti imale minimum časti, poštenja i odgovornosti za Hrvatsku, njezin narod i građane, “Gazda” nikad ne bi ni došao u priliku postati ono što jeste.

Da smo pravna država, “Gazda” ne bi dobio ni priliku uteći u London (nakon što je velikodušno “poklonio” Hrvatskoj svoje carstvo – pred kamerama i onako pompozno), nego bi ga zaskočili specijalci u njegovoj vili, pa ruke na leđa, glava dolje i dalje kako to već ide. Jednaki tretman imali bi i svi njegovi suradnici – svatko tko je pod sumnjom da mu je svojim činjenjem ili nečinjenjem omogućio lopovluk i malverzacije. A to jako dobro znaju i DORH i USKOK i MUP. Znaju tko je tko u ovoj zemlji. Nismo Kina od milijardu i pol stanovnika da se ne mogu evidentirati mutikaše, lopovi i profiteri.

Dakle, da su tijela izvršne vlasti radila svoj posao, ne bismo imali trakavicu koja traje mjesecima – oko izručenja. I ovog medijskog cirkusa koji prelazi sve razumne granice. “Gazda” bi već odavno “propjevao” i rekao sve (“što zna i ne zna” – kako je nekad u vrijeme komunizma govorila “Služba” zadužena za čuvanje režima), a i društvo oko njega. Kako i zašto je pušten da pobjegne, to je za sada enigma, ali idemo od sadašnje situacije, jer ono što je prošlo izmijeniti se ne može.

Ova gorka pilula koju moramo progutati ima svoje lice i naličje. Na jednoj strani medalje zrcali se lik “uspješnog gospodarstvenika” koji je u Hrvatskoj napravio “bum” i u samo nekoliko godina uspio iz vrlo skromne startne pozicije stvoriti gospodarsko carstvo u pravom smislu riječi. Živjelo se na visokoj nozi, gradilo se vile i bazene, kupovalo zrakoplove i helikoptere, zauzimalo čitave otoke na kojima su se baškarili “Gazda”, njegova obitelj i povlaštena svita, “Gazda” je financira izborne kampanje, organizirane su faraonske fešte (vjenčanja, rođendani itd.), kupovali su se dvorci… I te opskurne prispodobe s njime u glavnoj ulozi punile su naslovne stranice tjednika, “Gazdu” se slavilo kao “spasitelja” i “dobrotvora”, predsjednici države i Vlade (o drugim nižim dužnosnicima da i ne govorimo) padali su ničice pred njim…

A gdje su sad!?

Gdje je ta bagra, taj lopovski nakot, ta mafijaška kamarila koja je omogućila da Hrvatska postane talac Ivice Todorića i njemu sličnih megalomana!? Zašto i oni nisu u Remetincu!? Nisu li već odavno trebali (ako ništa drugo) završiti na stupu srama, na javnom popisu, prozvani i obilježeni kao potencijalni osumnjičenici u “aferi Agrokor”!?

Zar hrvatska javnost nema pravo znati zbog koga nam danas djeca odlaze tražiti koru kruha po bijelom svijetu!? Zar nema pravo znati tko su ti stvarni ratni profiteri koji su na krvi naše mladosti stjecali bogatstvo dok su naši najbolji sinovi ginuli!?

Crimen koji na duši nose “Gazda” i svi oni koji su ga stvorili NIJE OBIČNI KRIMINAL! Grijeh je to prema Bogu i ovom narodu! To je grijeh grijehova! To je najgori i najbezobzirniji vid pljačke, lešinarenja u jednoj zemlji koja je krvarila u ratu i borila se za preživljavanje!

Zato ovaj narod ne može čekati da ih stigne Božja kazna.

Bagru u zatvor! Sve redom! Tko god je krao i omogućio lopovluk! Oduzeti imovinu i osuditi na tešku robiju, ali tako da ostatak života provedu radeći najteže poslove – onako kako se to u uređenim zemljama postupa prema najtežim kriminalcima.

I tu nema lijevo-desno, nema stranke, nema ideologije! Lopov je lopov, zločinac je zločinac!

Narod čeka pravdu. Građani ove države očekuju istinu o svemu i zaslužene kazne za SVE krvopije koji mu krv sišu od 1990. do danas.

Bez izuzetka i povlastica. “Gazda” nije bio sam i nije kriv za sve. On je samo koristio slabosti sustava i veze s moćnicima. Svatko neka položi račun za svoja nedjela.

ISTINU NA SUNCE!

 

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno