Connect with us

Zlatko Pinter

LAKO JE ZA “NEBESKU SRBIJU” – ALI, ŠTO ĆEMO S VAŠOM VELIKOSRPSKOM IDEOLOGIJOM, SUSJEDI?

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: iznadistokaizapada.blog)

Kažu kako treba ignorirati Vučića i Srbe slične njemu koji svako malo, javno i bez srama valjaju bedastoće i nebuloze.

Ne slažem se s time.

Naprotiv, mislim da im treba posvetiti dužnu pozornost, ali upravo onako kako to zaslužuju budale: kroz satiru, ironiju, sarkazam i sprdnju, jer ono što je izvan pameti i nema nikakve veze s razumom i logikom nije moguće niti komentirati ozbiljno. Naime, svi koji idu metodom takvih (ozbiljnih) analiza bedastoća (iliti budalaština), u najmanju ruku se izlažu opasnosti da se i sami “umoče” u tu kaljugu i u konačnici u izvjesnom smislu čak i poistovjete s objektom svoje analize ili kritike.

Za mene je to nalik situaciji u kojoj prolaznik nastoji razgovorom i uvjeravanjem promijeniti mišljenje luđaka kojega sreće na ulici i ne slaže se s onim što isti govori. Ako to (uvjeravanje i dokazivanje) potraje kratko, još nekako, ali nastavi li taj “pametni” uporno sa svojom taktikom ispravljanja mišljenja onoga drugoga, što će većina prolaznika misliti o obojici osim da su “munjeni”? I, što je najvažnije: hoće li se luđak opametiti nakon svih predočenih dokaza i činjenica?

Eto, s tog motrišta i jedino s tog motrišta (po mome dubokom uvjerenju) produktivno je govoriti o Šešeljevom nedonoščetu i bivšem potrčku, četniku i fašistu u duši, Aleksandru Vučiću, njegovom imenjaku Vulinu,  Malom Slobi (kojemu u papirima piše da je Ivica Dačić) i sličnim likovima.

Naime, riječ je o čoporu luđaka, fanatika i strvinara koji su radi vlastitih fikcija spremni izazvati svjetski rat – ali, na sreću, svi oko njih (barem za sada) su pametniji, pa smo te kataklizme ipak pošteđeni; i nadajmo se da će takvo stanje potrajati i da neće pronaći dovoljno jakog saveznika kako bi nam upriličili novu katastrofu.

Naravno, to što Srbi uporno biraju (u zadnjih 30 godina) takve prispodobe da im upravljaju državom (i životima), stvar je za dublju analizu, ali to nije i ne može biti isključivo i samo njihov problem – jer se sve skupa tiče i (užeg, pa i šireg) okruženja. Te budale, fanatici i poremećeni hipohondri, nažalost, nisu načelnici općina ili činovnici u državnim uredima nego zauzimaju vodeće pozicije u zemlji s kojom Balkan i jugoistočna Europa (pa i Stari kontinent u cjelini) imaju itekako negativno iskustvo posljednjih stotinjak i više godina.

Čuli smo lavinu budalaština što ih je u vrijeme dvodnevnog tragikomičnog igrokaza pod radnim naslovom “Poseta Srbima na Kosmetu” bez ikakvoga kompleksa i srama izbljuvao opskurni harlekin, pozer, ekshibicionist, glumac-naturščik,  “reformirani” četnik i nepopravljivi velikosrpski fašist Aleksandar Vučić.

Govoreći u Kosovskoj Mitrovici pred svojim sunarodnjacima (prije dva dana) o staroj srpskoj fikciji zvanoj “Nebeska Srbija”, Vučić je “otvorio dušu” i održao kratki “čas istorije” s osnovnom (vrlo slikovitom) porukom:

“Pali smo mi s tog neba. Pali i ozbiljno se razbili. Glave su nam krvave, ruke polomljene”.

I rekli bi sad “zlobnici”: ma lako za te površinske rane, polomljene ruke i noge, ali što ćemo s potresom mozga i neurološkim poremećajima ozbiljnije naravi (a tiču se glava) što ih obično uzrokuje “treskanje”  s velike visine?

Nije li (osim ambulantnog i bolničkog liječenja) tu nužno poduzeti i neke radikalnije terapijske zahvate u skladu s dijagnozama, pa i neku vrstu kolektivne psihoterapije u cilju dovođenja u normalno stanje svijesti?

I može li se to uopće provesti kod pacijenata koji još uvijek nisu svjesni svojih problema i ne priznaju postojanje bolesti? Nije li temeljni uvjet za uspjeh svakog (pa i psihoterapijskog) liječenja dragovoljni pristanak pacijenta na terapiju (što podrazumijeva njegovo prihvaćanje stanja u kojem se nalazi)?

Tezu o “treskanju” iz “Nebeske Srbije” na Zemlju, pogotovu u smislu bilo kakvog ozdravljenja nacije i njezina shvaćanja zabluda iz prošlosti (kad kažem “nacije”, pod time podrazumijevam većinu, a ne sve pripadnike srpskog naroda), dakako, ne treba shvatiti ozbiljno. Mitovi i naslijeđeni stereotipi ne “izbijaju” se iz glava ljudi tek tako – političkim govorima i apelima – mada to i ne bi a priori moralo biti loše kad bi bilo moguće (posebice u ovakvim slučajevima).

Recimo, da je čak kod Vučića (u što čisto sumnjam, ali, eto) došlo do pomaka u glavi i nastupila faza “triježnjenja” od nacionalnih mitova (jer možda je stvarno netom prije dolaska na Kosovo “tresnuo” iz “Carstva Nebeske Srbije” u Carstvo Zemaljsko) i da doista (u što također jako sumnjam) želi svomu narodu (na Kosovu i izvan njega) poručiti koliko je takav mitološki pogled na svijet opasan i štetan ako se koristi kao putokaz za sadašnjost i  budućnost.

Recimo da je to iskreno htio (i pored svih ozbiljnih i utemeljenih sumnji).

Ja bih osobno bio sretan da je tako. Iskreno. Ne zbog njega, nego radi stotina tisuća nesretnika u Srbiji i “republici srpskoj” koji se još uvijek poput zombija klanjaju fikcijama i mitovima nesposobni u svojim glavama razdijeliti stvarnost i opsjenu, maštu i realnost i shvatiti da ovo nije dvanaesto ili trinaesto, nego dvadeset i prvo stoljeće.

No, dobro. Možda je (daj Bože da jeste) na pomolu prva faza odmicanja od tih velikosrpskih mitskih i mitomanskih stereotipa o vlastitoj veličini, važnosti, “izabranosti”…možda, pa bilo to samo kod Vučića i njemu bliskih osoba iz vlasti susjedne Srbije.

I to bi bilo nešto. Kažu da i put oko svijeta počinje prvim korakom.

Ali, što ćemo s činjenicom da je “Nebeska Srbija” samo duhovna matrica na kojoj počiva ovozemaljska “Velika Srbija”? Odriče li se tko u Srbiji “Velike Srbije” za koju Srbi ratuju već više od jednog stoljeća? Što ćemo s ovozemaljskom  “Velikom Srbijom” koja živi u glavama mnogih i ostala je ideja vodilja pretežitog dijela srpske intelektualne, političke i crkvene elite, pa i najvećeg dijela srpskog naroda?

Nije nesretni knez Lazar Hrebeljanović kriv što ga srpski fašisti zlorabe i njega i njegovu “Nebesku vojsku” koriste kako bi potaknuli sunarodnjake na krajnju žrtvu “za Otadžbinu” a koja im danas ima poslužiti za stvaranje  “Velike Srbije” i to istrebljenjem susjednih naroda i osvajanjem njihovog životnog prostora.

Nije ni Rastko Nemanjić (sveti Sava) kriv za zloporabu svoga imena i stvaranje naci-fašističke koncepcije “svetosavlja” koja je kamen smutnje ne samo između SPC i Katoličke crkve, nego i između srpskog naroda i okruženja, pa u konačnici između Srba i civiliziranog svijeta.

Ali, krivi su oni koji srpski narod odgajaju na tim zasadama i uporno ih hrane mitovima, tjerajući ih uvijek iznova u ratove za “Veliku Srbiju”, pravdajući to “žrtvom koja se polaže na Oltar Otadžbine”.

Oni su krivi. Prije svega srpski popovi i intelektualci, historiografi, mediji. Krivotvoritelji povijesti  koji konstruiraju žrtveničke mitove o “ustaškom Jasenovcu” kao “najvećem srpskom gradu pod zemljom” i tako šire zlu krv među narodima.

Oni koji slave najveće koljače i zločince kao nacionalne veličine (poput Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Dimitrija Ljotića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Arkana, Šešelja…). Oni koji na svoje freske (u manastirima i crkvama) u diptih SPC i pravoslavne kalendare stavljaju “svece” koji su fašisti, moralni degenerici i zločinci (Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Milorada Vukojičića Macu, Slobodana Šiljka  i – već spomenutog – četničkog koljača Dražu i njegove pomagače).

U njihovoj viziji “nacionalnog cilja” mitovi o “Nebeskoj Srbiji” samo su duhovni pokretač današnjim naraštajima koji trebaju biti sredstvo ili “topovsko meso” u tom ispunjenju bolesne fikcije stvaranja “Srbije koja će okupiti u svoje granice sve Srbe pod kapom nebeskom”.

I kako bi se ta vojska živih mobilizirala i potaknula na krajnju žrtvu, sredstva se ne biraju.

Tako je krajem osamdesetih godina XX stoljeća, u pripremi za osvajački rat, a u cilju stvaranja “Velike Srbije”, tadašnja je Srbija predvođena svojom “hrišćanskom crkvom” organizirala opskurne nekrofilske propagandne parade i procesije koje su kružile više od godinu dana Vojvodinom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Nošenje “ćivota” sa zemnim ostacima “Cara Lazara” po “vasceloj” zemlji Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” imalo je samo jedan cilj: raspiriti mržnju Srba prema drugim narodima (prije svega “vekovnim neprijateljima”) i u njima probuditi želju za krvlju i “osvetom” (što je i inače jedna od temeljnih poruka kosovskog mita), te ih tako pripremiti na rat do krajnjih granica žrtvovanja i dosezanja zemaljske “Velike Srbije” uz pomoć one “Nebeske”.

Evo što je o ovim aktivnostima Srpske pravoslavne crkve i srpske intelektualne elite  svojedobno pisao francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpili energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.”

(Zagrebački Vjesnik, 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca; istaknuo: Z.P.)

Ili drugi citat koji potječe iz domaćeg (srbijanskog izvora) na istu temu:

“U organizaciji Srpske pravoslavne crkve otkopavaju se grobnice ustaških žrtava iz Drugoga svjetskog rata u Bosni. Njihovi potomci se okupljaju na tim zakašnjelim parastosima. To su ‘ostaci zaklanog naroda’, kako reče pjesnik Bećković – bar njemu je jasno što treba činiti s tim ostacima. Popovi pjevaju, novi vjernici se nevješto križaju. Među kostima – izloženim na blagoj padini u redovima kao na groblju – stoji nacionalni pisac Dobrica Ćosić i potpisuje svoje knjige iz trilogije ‘Vreme smrti’. Valjda time kupuju pravo da sutra kao žrtve budu spomenuti u njegovoj sljedećoj trilogiji. Televizija Srbije prenosi čitavu svečanost.”

(Vidi: Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str.132.)

Da pokušamo donijeti zaključak.

“Nebeska Srbija” sama po sebi nije nikakvo zlo. To je mit kao i svaki drugi, slične ima većina naroda na svijetu i Srbi u tom smislu nisu nikakav izuzetak.

Problem je, međutim, kad ti mitovi izađu iz sfere predaje, tradicije, povijesti, književnosti i filozofskih rasprava i postanu putokaz za vrijeme sadašnje i buduće. Kad se na njima gradi koncepcija moći jednoga naroda i njegovo uvjerenje kako je “poseban”, “izabran” i predstavlja “nad-naciju” ili čak “nad-rasu” kojoj u zajednici naroda pripadaju posebna “prava”. I na temelju te fikcije potom krene u ostvarivanje tih “prava”.

To je temeljni problem.

“Nebeska Srbija” (koja je sinonim za mitološko-mitomansku velikosrpsku osvajačku matricu), sredstvo je za ostvarivanje zemaljske “Velike Srbije” i to je ono što je u svemu bitno.

Nas Hrvate lupetanja i nebuloze Vučića i njemu sličnih ne zanimaju. Mi moramo tražiti od naših političkih elita da izvrše pritisak na Srbiju – svim raspoloživim sredstvima – kako bi se ona odrekla osvajanja naših područja i velikosrpske ideologije.

Dalje prste od Hrvatske i hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini! – to je jedina poruka. Ne molba niti preporuka, nego – opomena svim sljedbenicima naci-fašističke velikosrpske ideologije koje god da su vrste i boje!

Ne budete li to shvatili na vrijeme i promolite li ikad više nos preko naših granica s namjerom osvajanja i počinjenja zločina genocida i etničkog čišćenja (kako ste to u prošlosti radili), tek onda ćete se uvjeriti u to da je kolovoz 1995. godine bio samo dječja igra u odnosu na ono što će vas snaći!

A što se tiče snova i maštarija o vašoj “Nebeskoj Srbiji”, mitova i mitomanije, vaših mantri o “izabranosti”, “ugroženosti”, megalomanije i nebuloza kojima nas zasipate, slobodno to prakticirajte u neograničenim količinama koliko god vas volja i prema svojim potrebama – u okviru svojih granica i o svome trošku!

 

Zlatko Pinter

 

Komentari

Zlatko Pinter

HOĆE LI ZAHTJEVI ZA KAŽNJAVANJEM RATNIH ZLOČINA “POREMETITI MEĐUNACIONALNE ODNOSE” U VUKOVARU?

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: srbi.hr)

Dožupan Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a, Đorđe Ćurčić dao je (18. rujna o.g.) za hrvatske medije vrlo zanimljivu izjavu.

Govoreći o predstojećem mirnom prosvjedu u Vukovaru, izrazio je sumnju da će on “doprinijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa” i rekao kako to sad ovom gradu “ne treba”, te nas sve skupa poučio kako je kažnjavanje ratnih zločina posao države i da to moraju “rješavati institucije”.

Na pitanje novinara, je li istina da je u vrijeme ubijanja naših ranjenika, branitelja i civila bio na Ovčari, kratko je odgovorio kako je on o tomu “već dao izjavu” – tako da je javnost ostala uskraćena za tu informaciju. Ja bih doista, jako želio znati je li današnji dožupan Vukovarsko-srijemske županije bio na mjestu masovnog zločina te 1991. godine, ili nije (i ako je bio što je tamo radio), dok me njegovo mišljenje o prosvjedu baš i ne zanima previše, jer stavovi Milorada Pupovca i SDSS-a su prilično jasni, a i predvidljivi. Da sam na njegovom mjestu, a nisam tog 20 studenoga 1991. godine bio na Ovčari, ja bih bez ikakve dvojbe to potvrdio na svakom mjestu, pa i pred novinarima. Ali, da sam bio… ne znam, vjerojatno bih se ponašao slično kao Čurčić (ništa ne prejudiciram, samo glasno razmišljam).

Dakle, stav spomenutog dožupana je da će zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina dovesti do poremećaja međunacionalnih odnosa, iz čega se analogijom može izvući zaključak kako je po međunacionalne odnose najbolje da sve ostane kako je bilo do sada – odnosno, što više nekažnjenih zločinaca, to bolje za međunacionalne odnose!

Vrlo zanimljivo i reklo bi se, znakovito razmišljanje.

Ne znam zašto njega, Zorana Pusića i njihove istomišljenike “žulja” to što se od institucija hrvatske države traži da konačno poslije gotovo 27 godina započnu s odrađivanjem onoga što su odavno trebale riješiti, pogotovu ako je istina to što je Pusić izjavio jučer (17. rujna 2018.) u emisiji Studio 4 (HTV 4. Program). On je, naime, ustvrdio kako su u Vukovaru Hrvati ubijali Srbe već u lipnju 1991. godine, “dok još nije bilo rata”. Drugim riječima, da nisu Hrvati (iz čistog mira) ubijali Srbe, rata možda ne bi ni bilo – zaključujem ja, opet čistom analogijom.

To je poruka koja se može iščitati iz ovakvih tvrdnji.

Na Internetu se može pročitati (na raznim mjestima), kako je u Vukovaru “do kolovoza 1991. godine ubijeno 50-80 Srba”.

E, pa lijepo, neka istina konačno izađe na sunce! Hrvati to upravo i traže. I zato će se okupiti na mirnom prosvjedu.

Mi smo već navikli na selektivnu memoriju naših “boraca za prava srpske manjine”, pri čemu su “zaboravili” sve što se događalo u vrijeme njihovih velikosrpskih mitinga u Hrvatskoj (već od veljače 1989. godine – kad još nigdje nije bilo HDZ-a!), pa u vrijeme “balvanijade”, uključujući i naoružavanje Srba diljem Slavonije, Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije – već od ljeta 1990. godine (što su u brojnim slučajevima pred sudovima potvrdili sami akteri događanja). “Zaboravili” su i ubacivanje četnika i “dobrovoljaca” iz Srbije i BiH, sva ona ubojstva iz zasjeda i s leđa (hrvatskih redarstvenika, civila, novinara), čak i to da su prisvojili tadašnju “JNA” i pod dirigentskom palicom Miloševića i Beograda krenuli u uništavanje svega što je hrvatsko. “Ne sjećaju” se ni Borova Sela i tamošnjeg pokolja, ni masovnih zločina četnika, “JNA” i njihovih “dobrovoljaca” diljem Hrvatske, naročito na vukovarsko-borovskom području. Da ne spominjemo sve što se događalo nakon pada Vukovara i počinjenja najvećeg zločina genocida i urbicida u poratnoj Europi.

Oni “ne znaju” kako žrtve zločina (pa i silovane žene) na tim područjima i danas sreću svoje mučitelje (Zoran Pusić, primjerice, “ne zna”), iako je ta stvar općepoznata, a neke od žrtava silovanja su podnosile i kaznene prijave vezano za to.

Oni, uostalom ni danas “ne znaju” točno tko je razorio Vukovar i počinio sve te strašne, masovne, neljudske zločine, pa to jednostavno prešućuju, kao da se nikad nije dogodilo! Ali zato znaju da su tamo “Hrvati započeli rat”. Takve perverzije i izvrtanja istine normalan ljudski razum ne može prihvatiti. To je podlo, prljavo, monstruozno.

Naravno, danas je jako teško dokazati mnoge stvari koje su se događale prije 27 i više godina, pa i počinjeni zločini (svjedoka je sve manje, arhivi bivše “JNA” nisu otvoreni, Srbija krije podatke o nestalima i štiti ratne zločince, pitanje je koliko je preživjelim žrtvama ostalo snage za sudske procese i dokazivanje istine), ali tragično je to što je najveći broj zločinaca ostao neoptužen i nekažnjen i s time se Vukovarci pomiriti ne mogu!

Vukovarci se pomiriti ne mogu i s mnogim drugim stvarima. S lažnim popisom stanovništva na temelju kojega se Vukovarcima nasilno nameće ćirilica.

Dragi građani Hrvatske, znate li ijednu zemlju koja dopušta da u državnim službama – čak u policiji i Državnom odvjetništvu rade oni koji radno vrijeme provode u jednoj, a žive u drugoj zemlji? Ako ne znate, dođite u Vukovar. Mirna reintegracija iskorištena je kako bi Srbi u istočnoj Slavoniji zadržali svoj privilegirani položaj. A jedna od fatalnih pogrješki hrvatske države je ta što je srljajući u “mirnu reintegraciju” prihvatila nametnuti Erdutski sporazum – takav kakav jeste.

Dožupanu Ćurčiću treba zahvaliti na njegovoj “mudroj” opasci vezano za rad državnih institucija i podsjetiti ga kako se mirni prosvjed u Vukovaru i organizira upravo zato što institucije ništa ili gotovo ništa nisu poduzele u proteklih 27 godina.

Ja vjerujem i znam da bi njemu, Zoranu Pusiću, Miloradu Pupovcu, Radu Leskovcu, Vojislavu Stanimiroviću, Čedomiru Višnjiću, Ratku Gajici i mnogim drugima itekako odgovaralo da te institucije “rade” kao i do sada, ali eto, žrtvama ratnih zločina to ne odgovara.

Čitam tu i tamo, kako se SDSS javno pita (ljudi su u dilemi – a možda i “uplašeni”, opet “ugroženi”, tko zna!?), hoće li to biti zahtjevi za kažnjavanjem svih zločina ili će se ići po nekom nacionalnom ključu, pa ih treba umiriti i ponoviti po stoti put ono što već jako dobro znaju (ali se kao i obično prave nevješti):

Mirnim prosvjedom u Vukovaru traži se ubrzani rad na procesuiranju svih ratnih zločina, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali počinitelji ili žrtve.

Ako će to izazvati poremećaj nacionalnih odnosa, neka izazove!

I ovako nisu bili bogzna kakvi. Na trulim temeljima se kuća ne gradi. Bez istine i pravde nema skladnog života nigdje, pa ni u Vukovaru, gradu mučeniku i heroju koji je prošao krvavu golgotu  kao ni jedan drugi grad u Europi u posljednje 72 godine.

U SDSS-u bi konačno trebali shvatiti jednu prostu istinu: nije krivnja na onima koji traže kažnjavanje zločina, nego na zločincima koji su ih činili!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

APEL: ZAUSTAVIMO GOVOR MRŽNJE U ELEKTRONSKIM MEDIJIMA!

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: 5portal)

Molim cijenjenu publiku da pozorno pročita tekst koji slijedi. Ako ih tematika ne zanima, toplo preporučujem druge sadržaje kojih je prepun Internet (od srpskih Novosti preko Autografa do Glorije nadalje) tako da ne budu na gubitku, ne troše dragocjeno vrijeme, živce, i da im se ne diže krvni tlak.

“Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.

Pravni okvir kojim se Vijeće vodi u slučajevima potencijalnog poticanja i širenja mržnje uz Zakon o elektroničkim medijima, je i definicija govora mržnje Vijeća Europe, ali i prevladavajuća praksa Europskog suda za ljudska prava.

Članak 12. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima jasno definira što je govor mržnje: ‘U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.’

Govor mržnje po definiciji Vijeća Europe ‘podrazumijeva sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla’. Ovakav govor, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, ne uživa zaštitu kao dio slobode govora.” (Dnevno.hr; istaknuo: Z.P.)

Eto.

Tko je pozorno pročitao, vjerojatno mu ne treba ponavljati – ali za one druge koji su možda skloniji površnom “prelijetanju” preko članaka, ponovit ću prve dvije rečenice:

“Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.” (istaknuo: Z.P.)

Dakle, u prošloj godini bilo je 37 prijavljenih slučajeva (mogućeg) govora mržnje, ali ni jedan nije udovoljio zakonskim kriterijima da ga Vijeće za elektronske medije Republike Hrvatske tako okvalificira, te da se na temelju toga poduzmu predviđene sankcije.

Ne znam tko koliko vjeruje spomenutom Vijeću. Mislim da bi se (tu i tamo) ipak moglo pronaći nešto što bi trebalo sankcionirati, no, pitanje je koliko se takvih slučajeva uopće prijavljuje i što je sve sadržano u tih 37 razmatranih slučajeva.

I sam se vrlo često susrećem s komentarima ispod kolumni i tekstova koje pišem, a čiji je sadržaj ne samo uvredljiv, primitivan, prostački i vulgaran, nego ponekad doista (po mojoj vlastitoj prosudbi) sadrži i govor mržnje – ne u odnosu na mene osobno, nego vezano za pripadnike drugih nacionalnih, vjerskih ili ideoloških zajednica ili skupina.

Iskreno, kao čovjek i kršćanin, grozim se svake isključivosti i mržnje, ali sam za otvoreni dijalog i slobodnu razmjenu mišljenja o svakoj temi, jer slobodu shvaćam kao pravo svakog čovjeka na to da kaže ili napiše ono što želi, ma koliko se ja (možda) i ne slagao s time.

Tu se držim one poznate krilatice koju je još davno izgovorio francuski književnik, povjesničar i filozof Voltaire:

“Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.”

Dakle, osobno držim da živimo u slobodnom i demokratskom društvu u kojemu svatko (ali baš svatko!) ima pravo na izražavanje svoga mišljenja, bio ili ne bio u pravu. Ako tko to ocijeni govorom mržnje, postoje mehanizmi uz pomoć kojih se stvar može istjerati na čistac – ali ne tako da vrijeđa, psuje i koristi govor mržnje kako bi to što smatra govorom mržnje osudio.

Takve tekstopisce i komentatore ne smatram ozbiljnim i kompetentnim osobama nego šarlatanima ili frustriranim individuama, ekshibicionistima koji se imaju potrebe “isprazniti” pa se stoga i oglašavaju na portalima jer im je to najbliže i najzgodnije.

Da spomenem samo neke paušalne ocjene vezano za tekstove koje radim (više od dvije godine za nekoliko portala), onako u globalu, budući da nemam vremena ni volje to posebno analizirati, još manje dgovarati svakomu pojedinačno, niti ih sve čitam.

Ima onih koji tvrde kako sam “idiot”, “kreten”, “šovinist”, “huškač”, “budala”, “ustaša”, “falsifikator”, “lažov”, “neznalica”, “kvazi-novinar”, “nepismen”, “šarlatan”, “plaćeno piskaralo”, “apologeta NDH”, “uhljeb”, “klepetalo”, “kriptošovinist” itd, itd. (možda sam ponešto i zaboravio, ali to je uglavnom to).

Jednako se tako isti čitatelji (anonimno, pod lažnim ili vlastitim imenom – sasvim svejedno) obrušavaju i na portale koji redovito objavljuju moje članke (Kamenjar com, Maxportal, Croative net, Domoljubni portal CM, Portal dnevnih novosti), pa ih kvalificiraju “ustaškim”, “huškačkim”, “šovinističkim”.

Imam razumijevanja za frustracije ljudi. Znam da smo podijeljeno društvo. Jasno mi je da podjele koje forsiraju mediji mnoge dovode u stanje napetosti, nervoze, pa čak i mržnje i isključivosti. Ne očekujem da se oni koji su svjetonazorski ili ideološki na drugoj strani slože u bilo čemu sa mnom (niti to želim), ali i dalje mislim da iza svakoga izricanja konačnog suda o bilo čijem tekstu ili javnom stavu mora stajati ARGUMENT, ČINJENICA, CITAT “spornog navoda” o kojemu se potom može polemizirati. Kritika bez argumenta je prazna priča, kritizerstvo.

U nešto više od dvije godine, od kako objavljujem članke na portalima, vjerovali ili ne, ni jedan jedini put (barem u komentarima koje sam pročitao) nema nigdje nikakvoga citata i (po meni) ni jednog suvislog argumenta u prilog tvrdnji kojima se moja malenkost vrijeđa ili diskvalificira.

A ispisao sam oko 700 tekstova (ne znam točan broj) s cca 3.000 do 3.500 stranica (najmanje), s tim što sam za one dulje forme i analitičke tekstove od 20, 30 i više stranica imao materijale od ranije.

Kao nesavršeno ljudsko biće, čovjek s emocijama i osjećajima, dopuštam da ponekad i “zastranim” – u nekim svojim ocjenama, prosudbama, analizama. Naravno da je moguće da sam kad-kad i posve u krivu, možda nisam ovladao materijom, možda se pravim pametniji nego jesam, ali zato postoji pouzdan i djelotvoran način za otklanjanje nejasnoća i nesporazuma. Kad god nekoga kritiziram, referiram se na materiju koju iznosi i prezentiram svoj stav, bez uvijanja i oklijevanja.

Citat, ispravak netočnog navoda – i tek potom kritika, to je jedini put!

Svoje tekstove pišem pod vlastitim imenom i prezimenom i za njihov sadržaj odgovaram. Za naslove ne, jer njih ponekad modeliraju uredništva portala. Sa zadovoljstvom moram reći, da do sada ni jedan od spomenutih portala (izuzimajući naslove) nikada nije intervenirao u sadržaj, što znači da sam osobno odgovoran za svaku napisanu riječ i od toga ne bježim.

Ne pristajem, međutim, na paušalne procjene, objede, insinuacije, klevete i laži, ne diraju me uvrede koje se šalju “iz busije” i mirno spavam, jer znam da se ne služim govorom mržnje niti pišem ostrašćene i uvredljive tekstove. A to što je možda netko mislio da sam ja mislio ono što bi njemu odgovaralo, a ne ono što sam napisao, problem je s kojim se treba nositi dotični čitatelj. Ja ne odgovaram za tuđe mišljenje, niti za način na koji tko čita ili shvaća ono što je pročitao, nego samo za ono što kažem – napišem.

Ministar vanjskih poslova Luja XIII kardinal Richelieu, rekao je jednom prigodom:

“Dajte mi šest redaka teksta bilo kojeg autora i ja ću u njemu naći razloga da ga objesim”.

Dakle, gospodo draga, svi vi koji mislite da su moji članci podložni sankcijama pravne države, samo naprijed! Prijavite svaki govor mržnje i slobodno počnite od mene!

Ničega se ne bojim.

Znam što mislim, pišem i radim. A i vremena kad se ljude vješalo ili stavljalo pred streljački vod zbog slobode mišljenja i izražavanja su iza nas.

Barem se nadam.

P.S. Na sljedećoj poveznici možete na internetskim stranicama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske saznati više o načinu na koji se kaznena prijava može podnijeti te preuzeti primjer kaznene prijave:  http://www.dorh.hr/fgs.axd?id=1045

Zlatko Pinter

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

INVAZIJA SSSR-a NA POLJSKU, 17. RUJNA 1939.

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: wikipedia.org)

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milujna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske. Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno