Connect with us

Ivica Ursić

„Kršćani, ako želite očuvati čovječanstvo, najprije obnovite obitelj!“

Objavljeno

- datum

Iza nas je advent, vrijeme iščekivanja i pripreme.

Iza nas je Božić, proslava rođenja Isusa i dolaska Boga na zemlju u ljudskom obličju. Iza nas je Utjelovljenje.

Molili smo se. Pjevali smo. Kitili smo božićna drvca.

Postavljali jaslice. Dijelili darove. Dobro smo jeli i pili.

Okupljali smo se sa svih strana svijeta. Grlili se i ljubili. Čestitali.

Sve u slavu Božju, sve u slavu rođenja Isusa Krista. A dijelom i za svoj gušt.

I sada?!

Darovi su razmotani. Fešta je prošla.

Ni u hladnjaku više nema ostataka s blagdanske trpeze.

Božićno drvce, iako još uvijek treperi istom snagom, pomalo kao da gubi onaj svoj sjaj. Dio rodbine je već otputovao i za stolom ne treba toliko sjedalica. Dobro, tu je još i Nova godina koja dolazi, ali što nakon toga?

Nakon toga je mjesec siječanj. Najduži u godini i povratak u normalu.

Moramo se vratiti u normalno vrijeme, u uobičajeno vrijeme. U vrijeme kroz godinu.

A nama kao da nam se nekako i ne da. Mi volimo fešte i šušure, izvanredna stanja i posebnu atmosferu. Velika većina nas u biti i ne voli ono što zovemo normalno. Kada nam netko kaže da smo obični ili prosječni mi se užasno lako uvrijedimo. Nama obično i prosječno idu na živce.

U ovoj kulturi koja obožava sve te silne „zvjezdice padalice“ na nebu estrade, športa i politike, u kulturi koja glorificira neobično, iznadprosječno, nenormalno, uvrnuto i iščašeno, u kulturi koja iz dana u dan stvara bezbrojne idole za uglavnom jednokratnu upotrebu, nitko normalan više ne želi biti normalan.

Čak i u našim duhovnim dimenzijama mi govorimo o radikalnim preobrazbama, mi čeznemo za mega čudesima, mi želimo čuti priče o izuzetnim i dramatičnim Božjim intervencijama i postupcima.

Ne čujemo baš tako često kako je netko, hodajući korak po korak kroz svoj obični i prosječni život, došao do Boga. Takve priče nisu teme knjiga, nisu predlošci za filmske scenarije, nisu razlog TV reportaža, jer nitko ne želi biti prosječan ili običan.

Nitko osim (gle čuda!) samoga Boga.

Ali kako to sam Bog bira biti običan?

Bog odustaje od svojih božanskih privilegija, biva ponizan i ponižen. Rađa se kao čovjek. Kada Bog želi iskazati i dosegnuti najvišu razinu moći on to čini odbacujući moć i uzdizanje, odriče se iznadprosječnog i neobičnog, i umjesto toga postaje sluga.

Isus se rađa u obitelji.

Isus se odgaja u obitelji.

Isus odrasta u obitelji.

Isus živi u obitelji.

„A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (52)

U ovoj, jednoj jedinoj rečenici, stoji sve ono što svaki roditelj želi za svoje dijete. Četiri područja Isusovog odrastanja daju nam nacrt, daju nam podlogu za sve zakone ovoga svijeta, kojima se regulira odgoj naše djece.

Isus je odrastao u mudrosti. Biti mudar znači znati i razumjeti svijet oko sebe. To je i naobrazba ali to je i puno više od bilo koje naobrazbe. Mudrost znači sposobnost donošenja odluka temeljem razlikovanja doba od zla.

Kada je u pitanju moral i vjera, kada je u pitanju istina, onda je uloga obitelji ključna u odgoju djece.

Isus odrasta i u dobi. Dakle tjelesno. Naša vjera nije pitanje isključivo uma i duše. Mi učimo svoju djecu da je naše tijelo hram Duha Svetoga. To zahtjeva trud i stegu, jer krivi put vodi u bezbrojne traume, a u konačnici i u propast.

Isus je odrastao u milosti kod Boga. Uvijek je šokantno vidjeti roditelje (kršćane, naravno) koji pokazuju nevjerojatnu zabrinutost kada su u pitanju tjelesno zdravlje i naobrazba njihove djece i koji se čine apsolutno indiferentni kada je u pitanju duhovno dobro njihove djece. Roditelji polude ako njihovo dijete i pomisli napustiti neko školovanje ali zato niti okom ne trepnu kada njihova djeca prestanu pohađati vjeronauk ili odlaziti nedjeljom na svetu misu.

Isus je odrastao mentalno, tjelesno i duhovno, te je konačno odrastao i u milosti kod ljudi. Svi mi želimo da nam djeca odrastu kao dobro odgojena i pristojna čeljad. Želimo da budu ljubazna i suosjećajna ljudska bića. Nema roditelja koji želi odgojiti sebičnu i bezosjećajnu djecu. Ipak, nerijetko naša djeca dobivaju roditeljski savjet po kojemu najprije treba voditi računa o sebi, a tek onda eventualno o drugome.

Ova četiri područja u biti su naš popis želja kao roditelja kada su naša djeca i njihovo odrastanje u pitanju. Ali ako želimo uspjeti kao roditelji onda moramo strastveno i uporno tražiti Božju pomoć kako bismo odgojili mudru, zdravu, duhovno zrelu i karakternu djecu.

Biti roditelj nije lako. Nije ni najmanje lako. Ali je vrijedno svakog truda.

Na ovakav način odrastao je i Isus. Odrastao je u obitelji od djeteta do odraslog čovjeka. U takvoj obitelji trebaju odrastati i naša djeca. Zato u konačnici i služi obitelj.

Ali samo obitelj u čijem je središtu – Božja riječ.

Marija i Josip su slijedili Božju riječ u svakom dijelu i u svakom trenutku odgoja svoga sina Isusa.

Drugo poglavlje Evanđelja po Luki, kada je u pitanju Isusovo odrastanje, neprestano nas podsjeća po čemu su se Marija i Josip ravnali.

„Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.“ (Luka 2, 22-24)

Upućivali su ga u pravom smjeru. Bili su mu primjer.

Obratite pozornost na ovaj dio teksta: „Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem.“ (41)

Dakle, nije to bio neki izuzetan događaj nego je to bila uobičajena praksa svake godine. Marija i Josip su osigurali Isusu ozračje u kojem je duhovni rast bio norma, a ne iznimka.

Vjerujemo li mi uistinu da će netko našu djecu bolje odgajati nego naša obitelj?

Vjerujemo li mi uistinu da će ovaj svijet, koji nastoji, na sve moguće načine, iz javnog života istjerati Boga, odgojiti našu djecu tako da ona budu mudra, zdrava i da budu u milosti kod Boga i kod ljudi?

Svaka je obitelj, koja se u Boga uzda i koja u svojem središtu stavlja sliku Boga, nalik Isusovoj obitelji. Svaka takva obitelj je – Sveta obitelj.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Molimo se Bogu, u ovom uobičajenom, u ovom normalnom, u ovom vremenu kroz godinu da nam podari snage i mudrosti slijediti uzor Svete obitelji.

U svemu. Pa tako i u odgoju svoje djece.

 

„Obnovite u svojim dušama, donesite u svoje domove

i stavite pred svoje oči, izgubljenu sliku Boga.“

(fra Feliks)

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVE ZAJEDNO

Objavljeno

- datum

Nedavno je PBS Channel prikazao emisiju o tri obitelji koje su živjele u preriji. Bio je to eksperiment koji je trebao pokazati mogu li (ili ne mogu) obitelji 21. stoljeća živjeti na način kako su živjele obitelji u 19. stoljeću.

Njihova je zadaća bila sijati žitarice, saditi voće i povrće, uzgajati stoku i pripremiti se za zimu. Nakon nekog vremena različiti bi stručnjaci obavili analizu, temeljem koje bi donijeli procjenu i onda bi se ove tri obitelji mogle vratiti svom uobičajenom načinu življenja.

Tijekom eksperimenta s njima su vođeni mnogi razgovori i zanimljivo je bilo to da su svi sudionici ovog eksperimenta posebno naglašavali koliko vremena provode zajedno.

Kako nisu imali televiziju, radio, telefon, automobile i sva ostala tehnička pomagala, svi su rekli da su neprestano bili zajedno. Ta, za njih nova situacija, stvorila je u njima potrebu naučiti kako uistinu živjeti u zajedništvu.

Bio je to pravi izazov za njih, jer su do sada uglavnom živjeli na potpuno drugačiji način. Kod nekih je takav način života izazvao pravi stres, jer se nikako nisu mogli naviknuti na ovu novinu u njihovom životu.

U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi.

Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.

Često se netko ili nešto mora žrtvovati na oltaru životnog “uspjeha”.

Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo. Pokušavaju povezati kraj s krajem i često žive konfuznim životom, na rubu kaosa.

Kao posljedicu takvog života osjećaju ispraznost, imaju osjećaj izgubljenosti ili im je životom zavladala tjeskoba, apatija, ravnodušnost. Ne vide neki smisao, pa ni radost, u svome životu.

Ono što se je dogodilo na Duhove bilo je rezultat okupljanja vjernika.

Okupljanja zajedno na jednom mjestu.

Pokojni matematičar i filozof sa Harvarda, Alfred North Whitehead, tvrdio je da sva znanost zapadnog svijeta počiva na vjerovanju kako je na „samom dnu“, u samom temelju stvari – red, a ne kaos.

Modreni zapadnjački znanstvenici istražuju, ispituju, testiraju, seciraju sve do u samu srž atoma, vjerujući da će tamo „na dnu“ pronaći red i ustroj, a ne nered i anarhiju.

„Što je temelj ovog uvjerenja?“ pita se Whitehead.

I odgovara:

„Temelj je teološki koncept Logosa. Koncept Boga. Boga koji sve drži zajedno.“

Zašto se sve stvari drže zajedno?

Zato jer ih Duh Sveti drži zajedno.

Cilj ovog svijeta i njegove kulture – „kulture smrti“ jest posijati sjeme razdora među ljude, poglavito među kršćane. Stjerati ih u njihove male i sebične paralelne svjetove i na taj način zavladati ovim svijetom.

Zato su se čuli toliki glasovi protiv dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku.

Zato „iluminati“ preko svojih šegrta i slugu, sa javne dalekovidnice, na sam dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, sijali sjeme razdora među vjernike.

Zato sve ove nakaradne igre i igrice oko proglašenja Blaženog Alojzija Stepinca svetim.

To vide i oni koji to ne žele vidjeti.

Vrijeme je da Crkva, konačno, u cjelosti preuzme svoju zadaću koju je dobila na Duhove, na dan svojeg rođenja.

Danas se čini da Crkva šepa kao ranjeni div, kada bi u biti trebala stupati kao pobjednička vojska.

Mi smo već pomalo umorni gledajući Crkvu u neprestanoj defanzivi.

Dosta nam je „avangardnih teologa“ koji bi mijenjali poruke Svetog Pisma i koji bi ga prilagođavali svijetu.

Dosta nam je „avangardnih popova“ koji koriste oltar kao političku lansirnu rampu s koje šalju protucrkvene poruke vjernicima tradicionalistima.

Dosta nam je „avangardnih vjernika“ koji šire defetizam i koji pokušavaju rušiti Crkvu kao njezini pripadnici.

Dosta nam je.

Uistinu nam je dosta.

Dosta nam je njih i njihovih predstava.

Na njihovu žalost Crkva nije mrtva.

Dok god živi i jedan Kristov sljedbenik živjeti će i Crkva.

Usprkos svima koji Crkvu žele „reformirati, „modernizirati“, „demokratizirati“, a u biti je žele – upokojiti.

To je, na njihovu žalost, nemoguća misija.

Ali oni ne odustaju, jer ne mogu odustati.

Ne mogu odustati, jer moraju vraćati dug.

Prodali su „dušu vragu“ i sada moraju slušati svoga gospodara.

A mi?

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

(Ivan 14, 16-18)

Mi imamo Duha Svetoga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

MOLITVA NA RUBU

Objavljeno

- datum

“Ne moli za laganiji teret, nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve. Svi mole.

Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike.

Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno.

Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta. Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice.

Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan “pazarluk”. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo.

Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću. Političari … e oni ne mole (osim u preizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti.

Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

 

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina.

Traže ga samo kada ih boli.“

(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti. Isusova molitva, u današnjem čitanju, takva je molitva.

Molitva na rubu.

Isus zna što je pred njim. Što ga čeka.

Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molite „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli. Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike. Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato.

Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka.

To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć.

Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć.

Ali ne kao zadnju nego kao prvu instanciju.

U tome je bit.

“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše.

To je dnevno priznanje svoje slabosti.

U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca.”

Mahatma Gandhi

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno