Connect with us

Ivica Ursić

„Kršćani, ako želite očuvati čovječanstvo, najprije obnovite obitelj!“

Objavljeno

- datum

Iza nas je advent, vrijeme iščekivanja i pripreme.

Iza nas je Božić, proslava rođenja Isusa i dolaska Boga na zemlju u ljudskom obličju. Iza nas je Utjelovljenje.

Molili smo se. Pjevali smo. Kitili smo božićna drvca.

Postavljali jaslice. Dijelili darove. Dobro smo jeli i pili.

Okupljali smo se sa svih strana svijeta. Grlili se i ljubili. Čestitali.

Sve u slavu Božju, sve u slavu rođenja Isusa Krista. A dijelom i za svoj gušt.

I sada?!

Darovi su razmotani. Fešta je prošla.

Ni u hladnjaku više nema ostataka s blagdanske trpeze.

Božićno drvce, iako još uvijek treperi istom snagom, pomalo kao da gubi onaj svoj sjaj. Dio rodbine je već otputovao i za stolom ne treba toliko sjedalica. Dobro, tu je još i Nova godina koja dolazi, ali što nakon toga?

Nakon toga je mjesec siječanj. Najduži u godini i povratak u normalu.

Moramo se vratiti u normalno vrijeme, u uobičajeno vrijeme. U vrijeme kroz godinu.

A nama kao da nam se nekako i ne da. Mi volimo fešte i šušure, izvanredna stanja i posebnu atmosferu. Velika većina nas u biti i ne voli ono što zovemo normalno. Kada nam netko kaže da smo obični ili prosječni mi se užasno lako uvrijedimo. Nama obično i prosječno idu na živce.

U ovoj kulturi koja obožava sve te silne „zvjezdice padalice“ na nebu estrade, športa i politike, u kulturi koja glorificira neobično, iznadprosječno, nenormalno, uvrnuto i iščašeno, u kulturi koja iz dana u dan stvara bezbrojne idole za uglavnom jednokratnu upotrebu, nitko normalan više ne želi biti normalan.

Čak i u našim duhovnim dimenzijama mi govorimo o radikalnim preobrazbama, mi čeznemo za mega čudesima, mi želimo čuti priče o izuzetnim i dramatičnim Božjim intervencijama i postupcima.

Ne čujemo baš tako često kako je netko, hodajući korak po korak kroz svoj obični i prosječni život, došao do Boga. Takve priče nisu teme knjiga, nisu predlošci za filmske scenarije, nisu razlog TV reportaža, jer nitko ne želi biti prosječan ili običan.

Nitko osim (gle čuda!) samoga Boga.

Ali kako to sam Bog bira biti običan?

Bog odustaje od svojih božanskih privilegija, biva ponizan i ponižen. Rađa se kao čovjek. Kada Bog želi iskazati i dosegnuti najvišu razinu moći on to čini odbacujući moć i uzdizanje, odriče se iznadprosječnog i neobičnog, i umjesto toga postaje sluga.

Isus se rađa u obitelji.

Isus se odgaja u obitelji.

Isus odrasta u obitelji.

Isus živi u obitelji.

„A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (52)

U ovoj, jednoj jedinoj rečenici, stoji sve ono što svaki roditelj želi za svoje dijete. Četiri područja Isusovog odrastanja daju nam nacrt, daju nam podlogu za sve zakone ovoga svijeta, kojima se regulira odgoj naše djece.

Isus je odrastao u mudrosti. Biti mudar znači znati i razumjeti svijet oko sebe. To je i naobrazba ali to je i puno više od bilo koje naobrazbe. Mudrost znači sposobnost donošenja odluka temeljem razlikovanja doba od zla.

Kada je u pitanju moral i vjera, kada je u pitanju istina, onda je uloga obitelji ključna u odgoju djece.

Isus odrasta i u dobi. Dakle tjelesno. Naša vjera nije pitanje isključivo uma i duše. Mi učimo svoju djecu da je naše tijelo hram Duha Svetoga. To zahtjeva trud i stegu, jer krivi put vodi u bezbrojne traume, a u konačnici i u propast.

Isus je odrastao u milosti kod Boga. Uvijek je šokantno vidjeti roditelje (kršćane, naravno) koji pokazuju nevjerojatnu zabrinutost kada su u pitanju tjelesno zdravlje i naobrazba njihove djece i koji se čine apsolutno indiferentni kada je u pitanju duhovno dobro njihove djece. Roditelji polude ako njihovo dijete i pomisli napustiti neko školovanje ali zato niti okom ne trepnu kada njihova djeca prestanu pohađati vjeronauk ili odlaziti nedjeljom na svetu misu.

Isus je odrastao mentalno, tjelesno i duhovno, te je konačno odrastao i u milosti kod ljudi. Svi mi želimo da nam djeca odrastu kao dobro odgojena i pristojna čeljad. Želimo da budu ljubazna i suosjećajna ljudska bića. Nema roditelja koji želi odgojiti sebičnu i bezosjećajnu djecu. Ipak, nerijetko naša djeca dobivaju roditeljski savjet po kojemu najprije treba voditi računa o sebi, a tek onda eventualno o drugome.

Ova četiri područja u biti su naš popis želja kao roditelja kada su naša djeca i njihovo odrastanje u pitanju. Ali ako želimo uspjeti kao roditelji onda moramo strastveno i uporno tražiti Božju pomoć kako bismo odgojili mudru, zdravu, duhovno zrelu i karakternu djecu.

Biti roditelj nije lako. Nije ni najmanje lako. Ali je vrijedno svakog truda.

Na ovakav način odrastao je i Isus. Odrastao je u obitelji od djeteta do odraslog čovjeka. U takvoj obitelji trebaju odrastati i naša djeca. Zato u konačnici i služi obitelj.

Ali samo obitelj u čijem je središtu – Božja riječ.

Marija i Josip su slijedili Božju riječ u svakom dijelu i u svakom trenutku odgoja svoga sina Isusa.

Drugo poglavlje Evanđelja po Luki, kada je u pitanju Isusovo odrastanje, neprestano nas podsjeća po čemu su se Marija i Josip ravnali.

„Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.“ (Luka 2, 22-24)

Upućivali su ga u pravom smjeru. Bili su mu primjer.

Obratite pozornost na ovaj dio teksta: „Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem.“ (41)

Dakle, nije to bio neki izuzetan događaj nego je to bila uobičajena praksa svake godine. Marija i Josip su osigurali Isusu ozračje u kojem je duhovni rast bio norma, a ne iznimka.

Vjerujemo li mi uistinu da će netko našu djecu bolje odgajati nego naša obitelj?

Vjerujemo li mi uistinu da će ovaj svijet, koji nastoji, na sve moguće načine, iz javnog života istjerati Boga, odgojiti našu djecu tako da ona budu mudra, zdrava i da budu u milosti kod Boga i kod ljudi?

Svaka je obitelj, koja se u Boga uzda i koja u svojem središtu stavlja sliku Boga, nalik Isusovoj obitelji. Svaka takva obitelj je – Sveta obitelj.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Molimo se Bogu, u ovom uobičajenom, u ovom normalnom, u ovom vremenu kroz godinu da nam podari snage i mudrosti slijediti uzor Svete obitelji.

U svemu. Pa tako i u odgoju svoje djece.

 

„Obnovite u svojim dušama, donesite u svoje domove

i stavite pred svoje oči, izgubljenu sliku Boga.“

(fra Feliks)

Ivica Ursić

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Objavljeno

- datum

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno