Connect with us

Zlatko Pinter

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

- datum

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

„Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (hkv.hr)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“ slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević -Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (pescanik.net)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

 

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, „vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), „igrali se …i tako…“

Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

„Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

– Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

– Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

– Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

– Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

– Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

– Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

– Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

– Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

– Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

– Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista Vreme Jovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/croative.net

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

JESU LI TITO, MAO I STALJIN MANJI ZLOČINCI SAMO ZATO ŠTO IM NIJE SUĐENO?

Objavljeno

- datum

(Izvori za foto: Telegraf.rs, Kickassfact)

Nema niti jedne jedine rang-liste najvećih zločinaca XX stoljeća, a da na njoj nije vođa jugoslavenskog komunističkog pokreta i doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito. Na većini njih smješten je među prvih 10, uz napomenu da je kriv za smrt između 750 tisuća i milijun ljudi, a nalazi se u društvu Mao Ze Donga, Staljina, Hitlera, Lenjina, Pol Pota…

Također je vrlo zanimljiva okolnost da vođe Ustaškog pokreta Ante Pavelića nema ni među prvih 30 mega-zločinaca XX stoljeća, mada velikosrpska i komunistička propaganda od njega i ustaša prave strašilo i ispredaju crne legende već 70 i više godina.

To je samo još jedan dokaz kako je cijela današnja povijest ovih “naših prostora” (kako se to obično kaže) izokrenuta. Mi smo se odgajali uz te laži, učili smo ih u školama, ispiran nam je desetljećima mozak, pa se, nažalost, niti danas, 28 godina od stjecanja samostalnosti Republike Hrvatske, nismo u stanju mentalno od nje odmaknuti u mjeri u kojoj bi to morali.

I još jedna ne tako nevažna okolnost: među mega-zločincima XX stoljeća koji zauzimaju 10 prvih mjesta, njih 7 ili 8 su komunisti (počevši od Mao Ze Donga – 50 milijuna žrtava i Josifa Visarionoviča Staljina – 23 do 40 milijuna žrtava, do Vladimira Iljiča Lenjina, Kim Il Sunga, Pol Pota…)

Tito se obično svrstava iza kambodžanskog krvnika Pol Pota koji je izvršio genocid nad vlastitim narodom u Kambodži (1,7 milijuna žrtava).

Piere Scaruffi, profesor američkog sveučilišta Stanford, Tita je uvrstio među 15 najvećih zločinaca XX stoljeća u svome popisu (The Worst Genocides of the 20th Century, 2008.) i pripisuje mu 570.000 žrtava.

Njemački profesor Gunnar Heinsohn, sa sveučilišta u Bremenu, u svome Leksikonu genocida (Lexikon der Völkermorde, 1998.) također ga tretira kao jednoga od najvećih zločinaca prošlog stoljeća.

Britanski Daily Mail Tita je stavio na 13. mjesto svoje liste, uz navod kako je odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi, dok ga najtiražniji njemački dnevni list Bild na svojoj “top listi” smješta među prvih 10.

Sudeći prema najnovijim podacima iz beogradskog arhiva – što ih posljednjih mjeseci javnosti prezentira Roman Leljak, komunistički zločinac Josip Broz Tito odgovoran je za smrt preko 600 tisuća ljudi koji su pobijeni samo u svibnju 1945. godine, po svršetku Drugoga svjetskog rata. Uzme li se u obzir da on i njegovi komunisti (partizani) nisu ubijali samo u Sloveniji i Hrvatskoj, te da je masovnih zločina bilo i u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, brojka žrtava je daleko veća od 600 tisuća i približava se onoj od jedan milijun žrtava – koliko mu se najčešće i pripisuje.

Unatoč svemu tomu, naši neokomunisti i čuvari komunističkih i velikosrpskih mitova još uvijek slave ovog zločinca i njegov zločinački sustav, skrivajući se iza “antifašizma”.

Mao Ze Dongu, Staljinu, Lenjinu i Hitleru nikad nije suđeno – pa se postavlja pitanje: Jesu li oni zbog toga manji zločinci? Jesu li sudski postupci i formalno izricanje kazne ono što određuje zločin?

Ova pitanja utoliko su umjesnija, što se danas ne rijetko srećemo s pojavom da se onima koji su branili Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu od agresije (bilo kao pripadnici HV-a ili HVO-a) prije izgovaranja imena i prezimena izriče sintagma “osuđeni ratni zločinac” – što se naročito primjenjuje u slučaju Glavaša, Norca, Praljka, Kordića. To, nažalost, možemo čuti i na našoj “javnoj” televiziji.

Jesu li Glavaš, Norac, Praljak, Kordić i drugi naši osuđeni branitelji zločinci koji su pobili desetke ili stotine tisuća ljudi, pa da ih se ovako “titulira” i javno blati, dok se u isto vrijeme pravi mega-zločinci, krvnici ovog naroda u pravom smislu te riječi, slijede kao idoli i uzori!? U kakvom mi to perverznom svijetu živimo!? Najveći zločinci dobivaju biste i spomenike, a oni koji su branili Hrvatsku od njihove kamarile žig zločinaca!

Uzmemo li formalno izricanje pravomoćne presude kao jedino mjerilo, dolazimo u apsurdnu situaciju, jer prema primjeni tog kriterija zločinci nisu ni Mao, ni Staljin, ni Tito, pa shodno tomu ni Hitler, Milošević i svi drugi koji nisu završili na optuženičkoj klupi.

Primjena dvostrukih mjerila stara je praksa naših “antifašista” koji svoju zločinačku boljševičku ideologiju i Staljinovog šegrta Tita brižno čuvaju.

Dakako, ne radi njih samih, nego radi sebe. Jer, njihova ideologija bi bez lažnog “antifašizma” (koji se naslanja na naslijeđe komunističkog zločinačkog sustava) bila mjehur od sapunice.

Zato se – na sramotu cijelog civiliziranog svijeta – još uvijek ignoriraju sve deklaracije i rezolucije koje Europa donosi vezano za osudu komunističkog totalitarizma i distanciranje od njegovog naslijeđa.

Republika Hrvatska je, nažalost, bastion neokomunizma kojemu nema ravnog u Europi i tu ne pomažu nikakve floskule niti dreka koju dižu oko “ustašluka”.

“Hrvatska vidje svakojakih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko juda” – reče jednom davno veliki Antun Gustav Matoš, vjerojatno ni ne sanjajući kako će te “jude” preživjeti do dana današnjeg i poput nametnika i dalje crpiti životnu snagu ovom narodu…

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

PODSJETNIK ZA LORU VIDOVIĆ: USTAV REPUBLIKE HRVATSKE NE MOŽE SE TUMAČITI JEDNOSTRANO

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: Vjera i djela)

Kod nas je već uobičajeno da mnoga gospoda koja zauzimaju važna mjesta u državnoj upravi i “kroje” nam život svagdanji zakone Republike Hrvatske, pa i sam Ustav tumače kako im se prohtije.

Tako i naš ombudsman iliti pučka pravobraniteljica gospođa Lora Vidović. Ili gospođa ne zna kako glase odredbe Ustava ili svjesno zanemaruje ono što joj s obzirom na njezin svjetonazor i političko opredjeljenje ne ide na ruku.

Upravo nas je nedavno u svome izvješću podsjetila kako se “diljem Hrvatske nailazi na ustaško slovo U”, na pozdrav “Za dom spremni” i njegovu skraćenicu “ZDS”, te iz toga izvlači zaključak da „Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji“ (Vidi: Ombudsman, str. 2, odjeljak 1., URL; pristupljeno: 25/11/2018; Opširnije: https://kamenjar.com/ustastvo-diljem-hrvatske/).

Pa kad je već tako, kao građanin Republike Hrvatske kojemu je iskreno stalo do mira u ovoj zemlji i kao netko tko ne pripada (svjetonazorski, politički, mentalno niti u bilo kojem drugom smislu) ni “ustaškom” ni “komunističkom” taboru najprije kažem kako pravobraniteljica u svome izvješću laže, odnosno, krajnje neistinito,  zlonamjerno i tendenciozno prikazuje stanje u našoj domovini Republici Hrvatskoj. Ne znam gdje ona viđa to o čemu piše i u kojoj zemlji živi, ali ja ne nailazim ni na kakvo “ustaško slovo ‘U’ diljem Hrvatske”, niti čujem kako bilo tko viče “Za dom spremni”. I smijem se kladiti (mada prebrojavao nisam), da pro-četničkih parola i grafita ima više nego pro-ustaških (samo što ovo prvo, kako se vidi, pravobraniteljici očito ne smeta).

>> Drugarica pučka pravobraniteljica nije ništa naučila ni shvatila, ili… u ime koga i zašto je protiv – istine?

I kad sam već počeo, koristim priliku upitati našu pravobraniteljicu Loru Vidović:

1.     Smeta li Vam (možda) to što je cijela Republika Hrvatska u doslovnom smislu premrežena zločinačkom zvijezdom “petokrakom”, simbolom pod kojim su nakon Drugoga svjetskog rata počinjeni najgori masovni zločini koje hrvatski narod pamti u svojoj novijoj povijesti? Znate li da su kosti komunističkih žrtava razbacane diljem Slovenije i Hrvatske u preko 1.600 masovnih grobišta, da su te žrtve pogubljene bez suda i protivno svim međunarodnim zakonima i da su ubijani ne samo vojnici poražene vojske (ustaše i domobrani), nego i žene, djeca, starci – dakle, civilno stanovništvo? Ista ta “petokraka” zajedno je s četničkom “kokardom” žarila je, palila, rušila i ubijala po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 90-ih godina prošlog stoljeća, kad su četnici i “JNA” (u savezu) počinili brojne i okrutne masovne zločine genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti – što je u mnogim slučajevima utvrđeno i presudama međunarodnih sudova. Ni u jednom slučaju ja ne znam niti se sjećam da su zločinci nosili ustaška obilježja (slovo “U” ili što slično), niti da su izvikivali “Za dom spremni”;

2.     Smeta li Vam (možda) to što se i danas u Republici Hrvatskoj na brojnim mjestima (od vukovarsko-borovskog područja, preko Banovine i Korduna do Like i sjeverne Dalmacije) nailazi na četničke grafite, pa i to što se sljedbenici zločinačke paravojske nekadašnje “SAO Krajine” čak okupljaju na zajedničkim svečanostima u svojim odorama i pod četničkim znakovljem – primjerice, na Petrovoj gori i Banovini, ili to što u Borovu Selu i okolici ni jedan srpski crkveni blagdan ne može proći bez četničkih provokacija, uvijek uz isticanje četničkih obilježja i najčešće uz pucnjavu, dok se u isto vrijeme oskvrnjuju spomenici našim braniteljima i žrtvama (spomenik dvanaestorici redarstvenika pobijenih u zasjedi u Borovu Selu, spomenik vukovarskom heroju Velimiru Đereku Sokolu itd.)? Znate li koje znakovlje i kakvi natpisi stoje na spomenicima zločincima Vukašinu Šoškoćaninu, Vojislavu Miliću i drugima? Četničko znakovlje gospođo Vidović i natpisi koji veličaju krvnike i agresora! Ali, to Vas očito ne brine! To ne vidite i ne znate da se događa!? na području Vukovara i Borova Sela i danas srpska mladež na koncertima i utakmicama skandira: “Ubi, ubi ustašu!”, “Nož, žica, Srebrenica!”, “Ovo je Srbija”, itd., itd. Ne smeta Vam to!? Za to ne znate da se događa!?

3.     Zanima li Vas gospođo pravobraniteljice možda to što Republika Hrvatska već više od 12 godina (i više od 5 godina kao članica EU!) odbija provesti u život europske rezolucije o osudi i odbacivanju komunističkog totalitarizma (Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima; Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu), kao i “Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine” što ju je donio Hrvatski Sabor 30. lipnja 2006. godine?

4.     Vaše izmišljanje masovnog “ustašluka” u Hrvatskoj je jedna bezočna, bezobrazna i besramna kampanja koju vodite s pozicije osobe koja bi morala zastupati interese građana ove zemlje! Imamo li mi koji smo 90-ih godina doživjeli veliko zlo od onih koji su na glavama nosili “kokarde” i “petokrake” pravo biti povrijeđeni i tko će nas zaštititi?

 

I na kraju, gospođo pravobraniteljice, izvolite pročitati dio Izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske i uvjeriti se kako je naša današnja država nastala na jednakom odmaku od ustaške NDH, ali i od komunističke Jugoslavije.

Izvolite kao državni službenik zauzeti jednak stav prema svakom od totalitarnih režima – jer to ste obvezni po Ustavu ove zemlje!

Ne može se, niti smije Ustav tumačiti selektivno, a pogotovu to Vi sa svoje pozicije ne biste smjeli činiti!

Vi ste plaćeni od poreznih obveznika za korektno obavljanje posla, a ne politiziranje i lažno prikazivanje stanja.

 

 

“USTAV REPUBLIKE HRVATSKE
(pročišćeni tekst)

I. IZVORIŠNE OSNOVE

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;

– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;

– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;

– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;

– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;

– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;

– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.”

(Izvor: Narodne novine; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

 

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

BOROVO NASELJE, VUKOVAR, VELEPROMET, OVČARA –  DANAS JOŠ VIŠE BOLE NEGO JUČER

Objavljeno

- datum

Borovo Selo, Lužac, Mitnica, Velepromet, Sajmište, Borovo Naselje, Ovčara…Vukovarsko-borovsko područje zaliveno je krvlju. Krvlju nevinih. Krvlju onih koji su branili svoje kuće, djecu, braću sestre, obitelji…

Na tom je prostoru izvršen nezapamćeni zločin, nešto što se u Europi nije dogodilo od Drugoga svjetskog rata i s pravom sablaznilo civilizirani svijet. Sustavno ubijanje i destrukcija nezabilježeni u bilo kojemu ratu prije ovoga kojeg su izazvali i pokrenuli neljudi, barbari s Istoka, zločinačka banda žedna krvi, razularena horda…četničko-komunistička, četničko-monarhistička. Kokarda i petokraka zajedno na krvavom poslu zatiranja svega što je hrvatsko. Rame uz rame vođe paravojnih postrojbi, četničke vojvode, oficiri i podoficiri “JNA”, četnici, vojni rezervisti, dobrovoljci, srpski “teritorijalci”, domaći četnici i oni pristigli iz Srbije, Vojvodine…

Mi koji smo u vrijeme događaja u Borovu Selu živjeli na lijevoj obali Dunava gledali smo ih kako slave krvavi pir, pokolj u kojemu su vadili oči i masakrirali tijela naših redarstvenika. Gledali smo ih pijane i zakrvavljenih očiju kako likuju i prave opskurne jezive šale na račun toga, kako kliču šešeljevcima i zločincima Vukašina Šoškoćanina uz uzvike: “Ruke im se pozlatile!”

U do temelja razoreni Vukovar kojega se nesmiljeno tuklo iz zraka, s kopna i Dunava iz svih mogućih oruđa punih 87 dana, krvnici su ušli s crnom četničkom zastavom. Neljudi gori od zvijeri, mješovita rulja četničke paravojske i jednako okrutnici zločinci koji su na čelu nosili petokrake složno su pjevali: “Slobodane pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…” I klali su, iživljavali se nad nemoćnima, ranjenicima, djecom, starcima, krvnički ih tukli, odvodili pred jame i strijeljali, tjerali u logore, silovali, pljačkali. Krvavi pir nad izmučenim civilima, braniteljima i ranjenicima koji su prošli neviđenu golgotu da bi ih na kraju dočekali metak ili nož.

Slavili su to kao pobjedu. Na stratište okupano krvlju nevinih dovodili su svoje folk-pjevače i priređivali opskurne, razuzdane, morbidne tulume, pijančili, pjevali i naslađivali se patnjom žrtava. I beogradski akademici krvavih ruku koji su osmislili rat još 1986. svojim Memorandumom bili su tamo. Slikali su se s popovima, ministrima i ostalom svitom, šepurili se na zgarištu grada, preskakali tijela žrtava, lomili pogaču i ispijali “zdravicu” u čast “pobjede”. Bizarni prizori dostojni Danteovog Pakla. Nekrofilska parada arhitekata najvećih pokolja u novijoj europskoj povijesti, onih koji su projektirali i poticali genocid budeći u vlastitom narodu najniže strasti.

Nesretne Hrvate, Mađare, Slovake iz vojvođanskih sela natjerali su na čišćenje ruševina i pokapanje već raspadnutih tijela žrtava, dok su njihovi strvinari pljačkali i odnosili u Srbiju sve što se još moglo upotrijebiti – od bijele tehnike i svega drugoga što je ostalo u podrumima do cigle i greda. Gradili su sebi kuće, šupe i štale materijalima što su ih odvlačili s mjesta zločina – bez imalo srama i grižnje savjesti.

To nisu ljudi. Takvo što nije u stanju činiti ljudsko biće.

Možda će ovaj tekst kod nekih izazvati mučninu. I treba. Svima bi nam trebalo biti muka.

Jer, teče dvadeset osma godina od tog velikog zločina, a rane peku jače nego prije, zato što je zlo ostalo nekažnjeno. Krvnici šeću slobodno. Oni koji su odsijecali ljudima glave i kotrljali ih po autobusima, kastrirali zarobljenike, ubijali djecu u utrobama majki, mučili zarobljenike u logorima i silovali žene i djevojčice. Kolovođe im u Beogradu promoviraju svoje knjige, drže predavanja na tribinama i u školama. Žale što “posao nisu završili do kraja”. Pripremaju nove naraštaje za nove ratove. Krvnici koji su vršili genocid javljaju se uživo iz pritvora u Den Haagu u TV emisije. Bolesno. Odurno. Gnjusno. Nema riječi koje bi tu izopačenost opisale. To je dno dna. Najniža točka do koje se može pasti.

A naša vladajuća vrhuška sve gleda iz prikrajka, sa strane, kao da nema ništa s tim. Muči ih kako spriječiti prosvjede u Vukovaru kojima se traži pravda za žrtve i kazna za zločince. I nije ih briga za svu tu nepravdu, taj grijeh prema Bogu i čovjeku, novi zločin koji se čini i prema mrtvima i onima koji su još živi, za patnje mučenika koji već više od četvrt stoljeća tragaju za kostima svojih najbližih. Oni brinu kako osnažiti suradnju s Beogradom i njihovom policijom. S onima koji lažiraju suđenja svojim zločincima i procese otežu u nedogled ne bi li krivci izbjegli ono što su zaslužili. S onima koji dižu optužnice za naše branitelje uz pomoć u logoru pod batinama i mukama iznuđenih “priznanja”.

Ima li toga igdje? Gdje to još agresor ima pravo suditi onima koji su se branili na svojoj zemlji, u međunarodno priznatoj državi?

Nalazimo li se mi to u kolektivnoj ludnici? Kad će doći kraj tomu?

Predsjednika sindikata policije inspektora Nikolu Kajkića se smjenjuje sa “slučaja Ovčara” pod izmišljenim optužbama o “prekoračenju službenih ovlasti”!? Zar oni koji to govore doista misle da im netko vjeruje!? Kajkić se njima zamjerio davno, već u vrijeme kad je Sindikat hrvatske policije producirao dokumentarni film “Ovčara neispričana priča”. Javnost to zna! Jesu li svjesni toga da jedna riječ Nikole Kajkića za nas domoljube i branitelje vrijedi više od svih njihovih tirada i tiskovnih konferencija, od svih ispraznih optužbi, blebetanja i naklapanja?

Neka nam Bog dragi pomogne da dođemo do istine i pravde poslije toliko godina čekanja i trpljenja.

U ime žrtava, onih koji za njima još uvijek žale i u ime svih koji traže svoj mir i kosti najbližih.

Nema zaborava!

A oprost?

O njemu odlučuje žrtva. Nitko drugi! I komu oprostiti ako oprost nitko ne traži?

Vama koji ste se žrtvovali za Domovinu neka se Bog dragi smiluje, a preživjele osnaži kako bi uzmogli nositi preteški križ svoje patnje u iščekivanju pravde.

Zlatko Pinter

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno