Connect with us

Zlatko Pinter

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

- datum

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

„Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (hkv.hr)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“ slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević -Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (pescanik.net)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

 

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, „vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), „igrali se …i tako…“

Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

„Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

– Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

– Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

– Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

– Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

– Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

– Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

– Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

– Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

– Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

– Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista Vreme Jovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/croative.net

Komentari

Oglasi
Komentari

Zlatko Pinter

LJUBICA ŠTEFAN – PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA I HRABRI BORAC ZA ISTINU O HRVATSKOJ

Objavljeno

- datum

(http://www.croatia.org/crown/articles/10241/1/Ljubica-Stefan-1921-2002-Croatian-Righteous-courageous-historian-and-publicist.html)

Na mramornoj ploči Zida časti u Vrtu pravednika u memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu, prvi je put 1992. godine uklesano „CROATIA“ – unatoč protivljenju mnogih koji nisu bili skloni Hrvatskoj i njezinom predsjedniku.

Naime, Hrvatica Ljubica Štefan, jedino je pod tim uvjetom pristala prihvatiti priznanje Pravednika među narodima koji je te godine dodijeljen njoj i njezinu stricu Luji.

Ova hrabra i časna žena, profesorica slavistike, novinarka i publicistkinja prva je u javnost iznijela mnoge istine vezano za srpski antisemitizam, djelovanje Srpske pravoslavne crkve i holokaust u Srbiji, poratni (komunistički) Jasenovac, neumorno se borila za povijesne činjenice o blaženom Alojziju Stepincu i Katoličkoj crkvi u razdoblju Drugoga svjetskog rata i stala u obranu onoga što je pisao prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman.

Bez kompromisa se zalažući za povijesnu istinu argumentirano je pobijala laži i krivotvorina koje su velikosrpska i komunistička promidžba i njezini centri u svijetu desetljećima širili i ubrzo je postala meta ne samo radikalnih srpskih krugova nego i naših domaćih neokomunista i „boraca za ljudska prava“ koji su se iz petnih žila upinjali očuvati te laži i mit o „ustaškom Jasenovcu“ kao stožernu odrednicu prema kojoj su cijeli hrvatski narod žigosali kao „zločinački“ i „genocidan“ (što uostalom i danas na razne načine čine).

U Hrvatskoj je, na žalost, živjela u oskudici, od mizerne mirovine koja nije bila dostatna za plaćanje troškova smještaja i prehrane u Domu umirovljenika u Klaićevoj ulici br.10. u Zagrebu, gdje je u sobi br.137., ova hrabra, poštena i ponosna žena provela svoje posljednje godine. Umrla je u bolnici Sv. Duh, nakon kratke i teške bolesti, ostavivši iza sebe desetak knjiga i veliki broj radova i tekstova.

Ljubica Štefan rođena je u Prilepu (Makedonija), 1921. godine, umrla 17. ožujka 2002. godine u Zagrebu. U mnogim je mjestima u Vojvodini i Bosni, na Kosovu, te u Beogradu radila kao nastavnica.

Materijale je skupljala po raznim arhivima – najviše u Beogradu, a dobar je dio građe koristila iz institucija vezanih za djelatnost  Srpske pravoslavne crkve. Ovakav pristup povijesnim događajima – pri čemu se građa prikuplja na samom izvorištu njezina nastanka – daje posebnu vrijednost i autentičnost njezinim djelima.

Desetljećima je neumorno tragala, prekapala arhive i različite izvore, kako bi došla do autentične građe za svoje knjige, objavivši ih u razdoblju od 1989. do 1999. godine.

Krajem osamdesetih počinje objavljivati neke od svojih radova, ali pod pseudonimom (iz razloga osobne sigurnosti).

 U razdoblju 1989./1992. iz tiska izlaze njezina djela:

— Srbija i Albanci. Pregled politike Srbije prema Albancima 1878-1989, Ljubljana, 1989.;

— Srpska pravoslavna crkva i Srbija u Drugom svjetskom ratu, 1990., Zagreb, Glas koncila (objavljeno u obliku feljtona);

— Mozaik izdaje, Zagreb, 1991. (na temelju njezinih materijala objavio Tomislav Vuković pod svojim imenom)

— Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, 1992. (potpisana kao Edo Bojović), koautor Tomislav Vuković;

 U Hrvatskoj (u koju dolazi 1992. godine iz Beograda), objavljuje pod svojim imenom:

— Od bajke do holokausta, Zagreb, 1993. – objavljeno na hrvatskom i engleskom jeziku;

— Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996.;

— Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998.;

— Istinom i činjenicama za Hrvatsku, Zagreb, 1999.;

— Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999.

 Svojim je djelima dala uistinu golem doprinos rasvjetljavanju mračnih strana povijesti na ovim prostorima. Njoj se (na sreću), nije mogao  “prišiti” epitet “antisemitkinje” “fašistkinje”  ili “ustaškinje”, kako se to po pravilu uvijek činilo s dr Tuđmanom i drugima koji su na sličan način dirnuli u “zabranjene teme”, jer je zasluženo nosila časno priznanje Pravednika među narodima. No, zato je među neo-komunistima i  pseudo-liberalima  počašćena epitetom  „kontroverzna“ (kao razlozi, navode se uglavnom kako je „branila Tuđmanove teze o Jasenovcu“ – ma što to značilo, i njezine „neistinite tvrdnje kako je Nikola Tesla bio Hrvat“), dok je u Srbiji – i među srpskim nacionalistima diljem „srpskih zemalja“, iz sasvim razumljivih razloga, jedan od najomraženijih likova u publicistici zadnjih desetljeća.

Osjećaj za pravdu i istinu Ljubice Štefan ne iscrpljuje se, međutim, u tomu da se bori samo za svoj (hrvatski) narod. Ona u podjednakoj mjeri protestira i protiv progona svih drugih, neovisno kojoj rasi, naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali.

Tako, primjerice, svojim sjajnim i argumentiranim analizama baca svijetlo na  složene odnose između Srba i Albanaca i zorno otkriva tragičan položaj u kojem se zahvaljujući velikosrpskoj hegemoniji našao albanski narod. Daje zanimljive i uvjerljive prikaze i kada je riječ o progonu humanista i demokrata Srba, i to bez ikakovih ograda i predrasuda.

Isto tako, anatomskom preciznošću secira djelatnost Srpske pravoslavne crkve (posebice u razdobljima velikih političkih kriza i ratova), te bez ostatka i zadrške iznosi punu istinu i dokazuje da je ova institucija (na žalost, zahvaljujući prije svega svojim visoko pozicionirani dužnosnicima (poput Nikolaja Velimirovića, Gavrila Dožića, Josifa Cvijovića i drugih ), isuviše često bila pokretač kotača zla, stavljajući se uglavnom na stranu ekstremnih političkih snaga i pokreta u srpskom narodu, šireći govor mržnje i potičući na sukob sa susjednim narodima.

 U nastojanju ostvarenja svoje “misije” (velikosrpskih ciljeva), Srpska pravoslavna crkva nije prezala niti od suradnje s fašizmom, usvajajući u isto vrijeme i nacističku (rasnu) teoriju, dok je antisemitizam također bio i ostao njezina trajna orijentacija.

Znajući dobro koliko je ovo osjetljiva tematika i sklizak teren, Ljubica Štefan posebnu je pozornost poklanjala vjerodostojnosti izvora na temelju kojih je skupljala građu za svoje knjige. Činjenica da je najveći dio te građe izuzet upravo s izvora otkuda je potekla, sama po sebi je neoborivi argument da je ono što je pisala istina.

Govoreći na jednome od brojnih skupova povjesničara, o komunističkom logoru  Jasenovac, poziva se, među ostalim na prof. dr. Srboljuba Živanovića, s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, koji je 1963. i 1964. godine bio na iskapanju ostataka žrtava pokopanih na području današnjeg Spomen parka Jasenovac. “Živanović je potvrdio (navodi ona), da je u blizini tijela pronađena velika količina raznih premeta koji ukazuju na to da su žrtve bile dovedene do mjesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru, na što posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.” (ovo potvrđuju i nalazi istraživanja što ih je proveo dr Marinko Oluić 1983. godine najsuvremenijim metodama daljinskih snimanja i sumiranjem svih dotadašnjih rezultata iskapanja na području Jasenovca – nalaz objavljen u publikaciji VGI).

Jedna od njezinih najvećih zasluga jeste istraživanje vezano za kardinala Alojzija Stepinca i pobijanje nepravednih i lažnih optužbi koje su desetljećima konstruirane protiv njega i cijele Katoličke crkve u Hrvata. Dobro poznavajući prilike u kojima se sve to odvijalo, a upućena i u odnose u samoj židovskoj zajednici, ona sustavno, na logičan i uvjerljiv način objašnjava brojne zakulisne igre kojima se i danas sprječava iznošenje pune istine.

Interesi pojedinaca i skupina (bilo da je riječ o onima iz Izraela, Beograda, Židovske općine u Zagrebu ili kojeg drugog mjesta) kojima je cilj zadržati postojeće stanje i osigurati daljnji monopol na istinu, još uvijek su nažalost toliko jaki, da istina teško prodire do javnosti.

Razbiti ustaljene predrasude i stereotipe koji su već dobili oblike mitova i dogmi, nije lak posao. Pa ipak ima onih koji se odlučuju na taj trnoviti hod po mukama.

Istina o (sada već blaženiku) kardinalu Alojziju Stepincu, ovih se godina ipak probija, poput tračka svijetla iz tmine. To ne mogu spriječiti više niti oni koji su već nekoliko puta u centru Yad Vashem opstruirali i odbacili prijedlog da ga se proglasi Pravednikom među narodima, (iako za to postoje više nego opravdani razlozi). Njihovo posljednje objašnjenje svodi se na tvrdnju da „nije podastrt dovoljan broj dokaza koji bi govorili u prilog tomu, kako je u vrijeme kada je spašavao Židove nadbiskup Stepinac bio u smrtnoj opasnosti“!?

Hrvatski je narod teško optužen i oklevetan, ali se s time nikako ne smijemo pomiriti. Koliko god put prema istini bio mukotrpan, nema nam druge nego nastaviti njime.

Možda je u tom kontekstu najbolje završiti riječima blagopokojnog kardinala Katoličke crkve u Hrvata, prečasnog Franje Kuharića, koji je i sam prošao tešku golgotu progona od strane komunističkog totalitarnog režima nepopustljivo i neumorno se zalažući za istinu. Evo jednoga navoda iz knjige Ljubice Štefan (Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str. 39.):

 „’Radilo se (rekao je 1991. kardinal Kuharić – op. Lj.Š.) o Stepinčevom rodoljublju i suprotstavljanju klevetama o genocidnosti hrvatskog naroda protiv kojega se i danas vodi žestoka borba. Kad vidimo nasrtaje na naš mir i slobodu, kao da nam hoće reći: nemate pravo na svoju povijest, svoj identitet, svoj teritorij, svoju domovinu, ni na svoj jezik i postojanje. Demokracija je otvorila vrata povijesnoj istini (pa zato kardinal ističe potrebu pisati u nas – op. Lj. Š.) knjige o kardinalu Stepincu u istinskoj objektivnosti, tako da sadašnji i budući naraštaji mogu imati istinit uvid u njegovo vrijeme i u njegov život i djelovanje’.“ (istaknuo: Z.P.)

Na budućim istraživačima je da nastave tamo gdje je stala ova hrabra i časna žena koja je u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj umrla u bijedi i siromaštvu, na sramotu svih nas.

Pokoj joj vječno i nek je Bog nagradi za sva dobra što ih je za života učinila.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

SRBI MANTRAJU O „GENOCIDU“, A U ZADNJIH 100 GODINA DRASTIČNO SU POVEĆALI BROJNOST I PROŠIRILI TERITORIJ

Objavljeno

- datum

(https://sr.wikipedia.org/wiki/Кнежевина_Србија)

Srpski političari i intelektualci su u većini (uz časne izuzetke), skloni izvrtanju istine, odnosno, sposobni gledati čovjeku u oči (ili što je još gore: u kameru) i bezočno lagati. Nije novovjeki „Otac nacije“ Dobrica Ćosić tek onako iz trbuha i napamet izrekao onu poznatu pohvalu laži (kad ju je promovirao u srpsku nacionalnu vrlinu prvoga reda), nalazeći u njoj moćno oružje za ostvarivanje „nacionalnog interesa“.

Glavna osobitost prevladavajućeg mentaliteta srpske „nacionalno svjesne“ javnosti (ili beogradske čaršije kao njezine avangarde) jeste upravo laž kao ubojito sredstvo propagande. I to je u prošlosti donosilo ploda i davalo rezultate. Zato se oni tih laži i propagande ne odriču.

I zato Aleksandar Vučić i njegova garnitura nastavljaju istim putem. Među njima ćete naći rijetko koga a da se neće pohvaliti kaki su mu „ustaše u Jasenovcu pobile rodbinu“ (barem njih 8,9, ako ne i više) i naravno, ta „rodbina ubijena od ustaša“ većinom se nalazi na lažnim popisima „jasenovačkih žrtava“ što ga je skrojila tvornica laži u Beogradu (tzv. Muzej žrtava genocida) predvođena bolesnikom Milanom Bulajićem i drugim krivotvoriteljima – a čije su krivotvorine od njih preuzeli gospoda iz JUSP Jasenovac i putem mrežnog internet popisa poturili ih javnosti kao „istinu“.

Kad Srbi mogu izmišljenog lika iz mašte (koji nikad nije postojao) „Vukašina Mandrapu“ staviti na popis žrtava Jasenovca i proglasiti svecem svoje crkve (kao „Svetog Velikomučenika Jasenovačkog“), onda se doista ničemu više ne treba čuditi.

Nije li to vrhunac izopačenosti ljudskog uma i patologija pred kojom razuman čovjek ostaje u nevjerici? Nepostojeći „Vukašin Mandrapa“ postao je mit „srpskog stradanja u Jasenovcu“, a plod je isključivo bolesne mašte sarajevskog neuropsihijatra i komunističkog aparatčika dr Nede Zeca koji ga je lansirao u javnost 1970. godine (dakle, punih 25 godina nakon svršetka rata i 27 godina poslije njegovog „mučeništva“ u Jasenovcu koje se nikad nije dogodilo – i za što nitko živ ne zna osim njega, dr Nede Zeca). Za tu prljavu umobolnu propagandu iskoristio je Glasilo Spomen-područja Jasenovac, god. I, br.1, od 4.VII. 1970, u kojemu prvi put objavljuje svoju prljavu izmišljotinu. I nitko se ne pita što se s „Mandrapom“ i njegovom „mukom“ čekalo više od 25 godina i otkud da se „ustaški koljač Žile Friganović“ iz čista mira „ispovjedi“ baš Srbinu Zecu, kojega se potom pušta živog i zdravog iz Jasenovca, da bi se ovaj poslije četvrt stoljeća najednom „sjetio“ ove epizode i zavaljao grudu za nastanak još jednog srpskog mita!?

Kod naših istočnih susjeda je, dakle, sve moguće (kao u Harry Potteru), pa i to da ih je sve više što ih se više „istrebljuje“.

Promotrimo li stvarno stanje srpskih teritorija i nacije u zadnjih 100 godina, dobivamo sliku koja je u najmanju ruku u radikalnoj opreci s teorijama o „kontinuiranom genocidu nad Srbima“, „ostatku zaklanog naroda“ i „Jasenovcu kao najvećem srpskom gradu pod zemljom“.

Njihova vlastita statistika jasno dokazuje kako besramno lažu da su bili izvrgnuti istrebljenju – naprotiv, oni su planirali i djelomično provodili to nad drugim narodima, od 1904. godine nadalje (nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, muslimanima, Hrvatima) za što postoje nepobitni dokazi.

Od kad su međunarodno priznati kao „Kneževina Srbija“ (1878. godine na Berlinskom kongresu), u 117 godina (do 1995. i Daytonskog sporazuma), Srbi su svoj državni teritorij više nego udvostručili jer su ga povećali s 48.303 km2 na 112.908. čkm („uža“ Srbija 55.968  + Vojvodina 21.506 + Kosovo 10.908 + „republika srpska“ 24.526 čkm).

U Kneževini Srbiji 1874. godine bilo je 1.353.890 stanovnika, danas ih u Srbiji s Vojvodinom (bez Kosova) ima ukupno (popis iz 2011. godine)  7.186.862. Dodamo li „republiku srpsku“ (koja ima 1.440.000 stanovnika – po popisu iz 2010. godine), dobivamo brojku od 8.626.862 stanovnika.

Na kraju dolazimo do zaključka da su Srbi od priznanja državnosti 1878.  do danas (ugrubo promatrano) na području Jugoslavije svoj teritorij uvećali za 120%, a stanovništvo za preko 600%!

U samo 70 godina (promatrajući popis iz 1921. godine u odnosu na onaj iz 1991.), broj Srba na području Jugoslavije porastao je za fantastičnih 86,17% (ili s 4.580.775 na 8.528.047! (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

Pratimo li broj Srba po republikama i pokrajinama, taj je trend također uočljiv.

U razdoblju od 1921. do 1991. godine, njihov je broj u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100%  (s 2.531.321, na 5.081.766).

Broj Srba u promatranom razdoblju, drastično je rastao i u gotovo svim  ostalim  republikama i pokrajinama (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za skromnih 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 9.218, unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme od režima organizirane kolonizacije u Vojvodinu, budući da su Srbi činili 80% od preko 260.000 kolonista a veliki dio njih bio je s područja Like, Banije, Korduna i sjeverne Dalmacije). (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, isto).

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva u tih 70 godina bila minimalna ili negativna (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca, muslimana i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda postaju uistinu bespredmetne.

„Ustaški pogrom i genocid nad Srbima“ je, kako vidimo najobičnija propagandna laž, smišljena kako bi se pod krinkom „žrtve“ lakše ostvarila njihova ekspanzija koja je na djelu od kad su promolili nos iz Beogradskog pašaluka (početkom XIX stoljeća).

Srpske žrtve Prvoga svjetskog rata su udvostručene a što se Drugoga svjetskog rata tiče, tu su bili još radikalniji. Stoga nije čudno da su u stalnom nesporazumu i raskoraku s vlastitom statistikom i da ih poslije svakoga rata ima najmanje milijun „viška“ (u odnosu na prikazane žrtve).

„Ostatak zaklanog naroda“ – kako mnogi srpski radikali vole nazivati svoj narod, u samo 70 godina gotovo je udvostručio svoj korpus, a i dalje tvrdi kako su „ustaše poklale stotine hiljada“, pa čak i „milion, milion i po ili dva milijuna Srba“ (kako im se kad zalomi).

No, da vidimo kako stoji stvar s Hrvatima koji su optuženi da su „počinili genocid nad Srbima“ (1941-45.).

Hrvata je u Kraljevini Jugoslaviji 1921. godine bilo 23,5% od ukupnog stanovništva (ili u apsolutnom broju 2.816.454), a 1991. godine 19,7% (u apsolutnom broju 4.636.700). U tom razdoblju, broj Hrvata se povećao u apsolutnom broju za 1.820.246, ili u postotku za 64,62%.

Dakle, „počinitelji genocida“ (Hrvati) svoj su korpus u tih 70 godina povećali za 64,62%, a „žrtve genocida“ Srbi za 86,17%.

Razlika u korist „žrtava genocida“ je, 21,55%, što nikako nije zanemarivo, jer riječ je o brojci od oko 1.200.000 osoba.

Ovim podacima skoro da i nije potrebno bilo što dodati, jer govore sami za sebe.

Narod koji doživi „pogrom“, „istrebljenje“ ili „genocid“ ne može imati takvu demografsku ekspanziju.

Naši istočni susjedi se, međutim, sreću s jednom drugom pošasti.

Trend napuštanja Srbije uzima u posljednjih 30-ak godina sve više maha. Računa se da je ovu zemlju od predratnog razdoblja do sada napustilo oko 1.500.000 stanovnika, od čega najveći broj Srba (i to vitalne populacije), pa ih u samoj Srbiji (s Vojvodinom, bez Kosova) danas ima ispod 6 milijuna (5.854.855).

Prošle godine (2017.) srbijanski je Republički zavod za statistiku objavio porazne podatke, po kojima se u promatranom razdoblju od 10 godina (2006-20016.) broj stanovnika Republike Srbije smanjio ukupno za 385.000 (ili 38.500 godišnje) i to zbog negativne stope prirodnog priraštaja.

Prije nepunih pet godina dr Latinka Perović izazvala je sablazan u srpskoj javnosti zbog svoje izjave kako će Srbi nestati nastave li voditi ratove za teritorije i uništavati vlastitu biološku supstancu (jer džava koja ima u prosjeku svakih 11 godina rat – kao Srbi u XX stoljeću – nema budućnosti).

Govoreći o perspektivama za europski put Srbije i mogućnostima prevladavanja „istorijske svesti“ koja je izraz anakronizma i velikodržavnih ideja iz prošlosti, ona kaže:

“Mislim da su šanse minimalne, ali mora da postoji napor, pre svega intelektualni napor koji želi da da odgovor na pitanje koje zvuči jednostavno – gde smo to mi. I samo posle toga možemo da postavimo pitanje kako smo stigli dovde i kako možemo da se izbavimo odavde”. (Vidi: http://www.tacno.net/novosti/latinka-perovic-srbi-i-srbija-ce-nestati/; istaknuo: Z.P.)

Čini se da će ipak prije bijela kuga i bijeg mladih iz gospodarski uništene i zaostale Srbije učiniti svoje (vezano za daljnje planove teritorijalne ekspanzije od koje naši susjedi ne odustaju ni po cijenu svjetskog rata), nego će se njihove političke, crkvene i intelektualne elite dozvati pameti.

Na matrici velikosrpske ideologije čija je srž osvajanje tuđih zemalja odgojeni su brojni srpski naraštaji i tu mitomaniju, megalomaniju i bolesnu anakronu svijest nije lako potisnuti.

Dok biračko tijelo bira na vlast vučiće, daćiće, vuline, nikoliće i slične njima, nade nema.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

NEMA DOKAZA DA SU USTAŠE U JASENOVCU VRŠILI MASOVNA SMAKNUĆA

Objavljeno

- datum

Od kraja Drugoga svjetskog rata (1945.) do danas na području ustaškog logora Jasenovac (lokaliteti: Gradina, Jablanac, Uštice, Mlaka, Dubica, Granik, Krapje, Stara Gradiška) NISU PRONAĐENI NIKAKVI DOKAZI o postojanju bilo kakvih „masovnih grobnica ustaških žrtava“.

Tu leži odgovor na pitanje zašto su se sva dosadašnja istraživanja (iskopavanja, snimanja i sondiranja terena) pomno krila od javnosti i svrstavala u strogo čuvane državne tajne, a dobiveni nalazi trpali u sefove i zaključavali.

Budući da se kao amater-istraživač dugi niz godina bavim ovom temom, prije godinu i pol dana (nakon što sam na internetu slučajno pronašao materijala objavljen u Zborniku radova Vojnogeografskog instituta br. 10; Beograd, 2001.; Vidi: OVDJE), a u kojemu je citiran dio izvješća s rezultatima multidisciplinarnog istraživanja „logorskog kompleksa Jasenovac“ od ukupno 206 četvornih kilometara što ga je proveo dr Marinko Oluić sa svojim timom (1983. godine), odlučio sam stupiti u kontakt s njime. Razmijenili smo nekoliko mail poruka. Gospodin Oluić mi je ljubazno zahvalio na tomu što sam mu proslijedio dio citiranog izvješća (koje, kako sam kaže „nikad nije dobio“) i pritom potvrdio autentičnost onoga što je u njemu navedeno, bez ikakvih primjedbi na sadržaj citata.

Pozvao sam ga na kavu, ali, očito nije bio raspoložen razgovarati o Jasenovcu (ne znam iz kojih razloga), pa se na taj poziv oglušio. I tako je naša komunikacija završila.

Budući da je dr Marinko Oluić (koliko znam) jedan od najvećih živućih stručnjaka na području daljinskih snimanja u Hrvatskoj (a možda i šire), da je to njegovo istraživanje (koliko znam) bilo jedino takve vrste (multidisciplinarno) koje je objedinilo sve nalaze i rezultate dotadašnjih istraživanja na prostoru Jasenovca, te da je njegov tim poduzeo i daljnje detaljne pretrage terena i to uz pomoć tada (1983. godine) najsuvremenijih metoda snimanja (uključujući i pankromatsko i snimanje infracrvenim zrakama), te da je kao autor osobno potvrdio autentičnost dijela citiranog izvješća o nalazima, odlučio sam objaviti podatke do kojih sam došao, uvjeren da su vjerodostojni i da mogu doprinijeti konačnom utvrđivanje istine vezano za ovo bolno pitanje koje Hrvatsku teško opterećuje već više od 50 godina.

U pokušaju rasvjetljavanja nekih okolnosti koje barem dijelom objašnjavaju što se sve i kako poduzimalo u istraživanjima vezano za pronalaženje lokacija mogućih grobišta na području jasenovačkog logorskog kompleksa i eventualnog utvrđivanja broja žrtava, nikako se ne može zaobići ono što je poduzimala JNA, odnosno, njezin Vojnogeografski institut, i to (od 1957. godine nadalje) uz korištenje najsuvremenije opreme i metoda za daljinska geološka snimanja (od običnih aerofotogrametrijskih, do pankromatskih, georadarskih i snimanja infracrvenim zrakama).

Zna se kakvu je moć u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji imala JNA (koja je uživala status „sedme republike“) i ona je ta istraživanja (kao i bilo koje druge aktivnosti) mogla provoditi bez ikakvih ograničenja i prethodnih konzultacija s republičkim političkim vodstvima, pa tako i onim u SR Hrvatskoj. K tomu treba imati u vidu da je vojska bila moćan instrument politike koja je stvarala antihrvatske mitove počevši od Jasenovca i Jadovna nadalje i da je logistički provodila sve ono što je nalagao partijski vrh. Uostalom, njezina kompletna kadrovska struktura (od najnižih do najviših razina) bila je u isto vrijeme u članstvu KPJ/SKJ, a JNA je imala i posebnu svoju partijsku organizaciju (Organizacija saveza komunista u JNA) – sasvim nalik režimima u kojima su na vlasti bile vojne hunte.

U već spomenutom Zborniku radova br. 10, Vojnogeografskog instituta (Beograd, 2001.), na str. 77-94. objavljen je specijalistički rad (UDK:355.292.001.5”1941/1945”:571.96) pod nazivom: „Interdisciplinarno istraživanje masovnih stratišta sistema ustaških logora Jasenovac“, autora Jasmina Babića (kapetana „JNA“) u kojemu ovaj nastoji sistematizirati sve do tada poduzete mjere vezano za istraživanje masovnih grobišta na lokacijama Jasenovca, Stare Gradiške i Donje Gradine (odnosno, na lokalitetima koji su spadali u tzv. sistem jasenovačkih ustaških logora).

Na str. 82-83. ovog rada,  kapetan Babić nabraja sva dotadašnja snimanja načinjena od strane „JNA“ i drugih institucija u razdoblju od 1945. do 1983. godine:

  1.  1945. godine izvršeno je prvo panoramsko aero-snimanje;
  2.  1946. godine JRV (Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo) snimalo je tok rijeke Save i područje od Krapja do Stare Gradiške;
  3.  1957. godine izvedeno je prvo fotogrametrijsko pankromatsko snimanje šireg područja logora Jasenovac od strane Zavoda za fotogrametriju iz Beograda;
  4.  1976. godine područje Jasenovca i Donje Gradine snimano je metodom infracrvene tehnike, što je proveo Geodetski zavod Slovenije iz Ljubljane.

U nastavku, kapetan Babić navodi:

„Od 1960. do 1990. VGI (Vojno-geografski institut – op. Z.P.) sukcesivno za potrebe dopune sadržaja topografske karte…u panhromatskoj tehnici snima i područje koje je nekada obuhvatao sistem ustaških logora genocida“,

i zatim dalje kaže:

„1983. godine, u organizaciji Spomen područja Jasenovac i Ina-Projekta iz Zagreba, VGI (Vojnogeografski institut – op. Z.P.) u kolor tehnici fotogrametrijski snima 206 km2 u zahvatu reke Save uzvodno od Krapja do Stare Gradiške. Negativi se danas nalaze u arhivi VGI.

(…) Po izvođenju fotogrametrijskog snimanja 1983. godine, Olujić na okruglom stolu održanom 21. aprila 1984. godine, izlaže rad u kome iznosi rezultate istraživanja do kojih je došao interpretacijom snimaka. Pored kolor snimaka iz 1983. na raspolaganju je imao i panhromatske snimke iz 1957. i infracrvene snimke iz 1976. godine.

Važniji rezultati njegovog rada su doslovno citirani. ‘Rezultat provjere bio je slijedeći: na četiri lokacije pronađene su ljudske kosti i lobanje, te razni predmeti kao što su: žlice, četkice za zube, novčanik, katanac, ženske ogrlice (rasute), ženske cipele i razni drugi predmeti. Sve je nađeno na dubini od 80 do 100 cm. Na jednoj od tih lokacija ustanovljeni su ostaci kreča.

Na lokaciji koja se nalazi u neposrednoj blizini označenog groblja u bivšem koncentracionom logoru pronađene su goveđe kosti. Prema usmenom saopćenju R. Trivunčića u vrijeme egzistiranja logora tu se nalazila kuhinja i mesnica, pa su u tu jamu bacane kosti životinja.

Na dvije lokacije, izvan bivšeg logora, terenskom provjerom nisu ustanovljeni ostaci koji bi ukazivali na postojanje grobnica.’ (Olujić, 1984.).“ (Vidi: http://www.vgi.mod.gov.rs/preuzmi/digitalna_biblioteka/zbornik_radova_2001.pdf; istaknuo: Z.P., stranica posjećena 14.10.2015.; izvršen prijepis s ćirilice na latinicu bez ikakvih izmjena teksta)

Toliko od kapetana Jasmina Babića koji piše „specijalistički rad“ o „ustaškom genocidu“ a od genocida ni traga.

Kad je riječ o prof. dr Marinku Oluiću, najprije treba istaknuti kako je čovjek spomenuto istraživanje odradio pošteno i profesionalno, ne podliježući nikakvim pritiscima i tako sačuvao i svoj znanstveni kredibilitet, ali i moralni i ljudski integritet.

Treba također znati da je u pitanju svjetski priznati stručnjak u oblasti daljinskih istraživanja i snimanja Zemljine kore, koji je diplomirao na studiju geologije PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, a doktorsku disertaciju obranio 1973. godine na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu. Osim što je bio dugogodišnji profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (gdje je 25 godina na redovitom i post-diplomskom studiju držao nastavu iz kolegija Daljinska istraživanja u Geologiji), vodio je značajne znanstveno-istraživačke projekte (Institut za naftu, Industroprojket, Ina-Projekt), radio je u eksperimentalnim timovima OUN-a, EU, Japanske svemirske agencije za razvoj i primjenu satelitskih snimanja, jedan je od inicijatora znastvenog  Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju u okviru HAZU, autor 6 stručnih knjiga, preko 130 znanstvenih članaka, jedan od najvećih svjetskih autoriteta na polju geologije i seizmologije, posebice vezano za daljinska snimanja i njihovu primjenu.

Ako bi bez previše teoretiziranja trebali izraziti rezultate svih do sada poznatih i spomenutih istraživanja provedenih na lokacijama koje spadaju u tzv. kompleks ustaškog logora Jasenovac (od 1945. do 1983. godine – uključujući i ovo koje je spomenuto posljednje a o čemu je dr Oluić govorio na okruglom stolu u Zagrebu travnja 1984.), mogli bismo mirne duše reći: nije pronađeno NIŠTA, jer, upravo NIČEGA od onoga što se tvrdilo od strane službenih komunističkih vlasti, njihovih instituta, organizacija i čitave vojske režimskih „naučnika“, istraživača, povjesničara, novinara i publicista TAMO NEMA.

Dakle, NEMA ČAK NI INDICIJA DA POSTOJE IKAKVE MASOVNE GROBNICE S USTAŠKIM ŽRTVAMA i pored toga što je (od 1945. nadalje) bilo poduzeto sve što je bilo moguće (od sondiranja terena – s više stotina sondi, frangmentarnih iskapanja – prema uputama navodnih „svjedoka ustaških zločina“, preko aerofotogrametrijskih i pankromatskih, do snimanja infracrvenim zrakama). Provedena georadarska snimanja (dubinsko skeniranje i snimanje tla radio valovima koje precizno utvrđuje što se nalazi u tlu ispod površine) na području Donje Gradine pokazala su da ni tamo masovnih grobnica nema.

To je jedina, prava i nepobitna istina!

Da su komunisti imali bilo što opipljivo što bi potvrđivalo njihove teze, može se zamisliti kakvu bi predstavu napravili od toga i kako bi mahali tim nalazima.

Podsjetimo: primijenjenim tehnikama snimanja (pankromatskim, snimanjem infracrvenim zrakama i georadarom) morala bi se otkriti sva pa i najmanja odstupanja u strukturi tla i postojanje bilo kakvih artificijelnih objekata ili artefakata ispod površine Zemlje, uključujući i ljudske kosti i predmete koji su pokopani uz njih.

Fantastične priče o „masovnim grobnicama ustaških žrtava“ od kojih su neke (čak) široke po 20 i više metara a duge stotinjak (!) najobičnija su laž i izmišljotina, kao i navodi o „stotinama tisuća pobijenih“ i „dečjim grobnicama“ s preko 20.000 žrtava i kad bi takvo što postojalo vrlo lako bi se moglo otkriti i bez ovako složenih postupaka i specijalnih daljinskih snimanja.

Čak i ove ljudske kosti i lubanje koji se spominju u izvješću dr Marinka Oluića (Babić ne navodi koliko ih je bilo – ili ne zna ili je broj premali u odnosu na njegova očekivanja?!), kao i predmeti pronađeni uz njih, ne govore u prilog tomu da je riječ o logorašima – nego prije o osobama koje su dovedene na to mjesto i odmah pobijene – tko su bili egzekutori, također je nepoznanica, jer na tim mjestima su nakon rata ubijali komunisti (i ovo je razlog da su nakon svakoga iskopavanja kosti odmah potom zatrpavane kako se ta istina ne bi otkrila). 

Izostavimo li opća mjesta u radu kapetana Babića koja se bave politizacijom Jasenovca, a ne znanstvenom analizom (jer on ovaj materijal piše vjerojatno zbog promaknuća u službi, pa u skladu s tim riječi „ustaški zločini genocida“, „sistem ustaških logora smrti“ i slične fraze mora koristiti htio ili ne), taj tekst upravo potvrđuje kako su neutemeljene i potpuno promašene bile sve dotadašnje procjene i tlapnje o desecima i stotinama tisuća „ustaških žrtava“.

Babić nigdje ne navodi mogući broj žrtava (pa niti okvirno, u smislu procjene – a piše „specijalistički rad“ na tu temu, što je u najmanju ruku vrlo zanimljiv pristup!?) i jedino što po tom pitanju poduzima jeste obračun s procjenama dr Tuđmana što ih ovaj iznosi u svojoj knjizi ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’.

Za jedan rad koji pretendira biti znanstveni pregled interdisciplinarnih istraživanja i njihovih rezultata na ovom polju kroz razdoblje dulje od 50 godina, to je prilično neozbiljno i neodgovorno.

Riječ „genocid“ se redovito rabi, ali nigdje ni jednoga dokaza!

Kapetan Babić nije imao petlje izreći istinu, a niti snage ponoviti stare laži o broju žrtava iz vojnih i drugih enciklopedija, jer ih sadržaj analize ovih istraživanja čini bespredmetnim – pa onda pronalazi solomonsko riješenje i prešućuje uopće se odrediti u tom smislu. Što se politikantske frazeologije i njezine primjene tiče, ona je prepisana iz vokabulara beogradskog krivotvoritelja Milana Bulajića, čiji radovi Babiću i jesu osnovna literatura.

Osim više puta ponovljenih tvrdnji o „sistematskom istrebljenju čitavih naroda“, „hrvatskim ustaškim logorima genocida“ – dakle, da ne bi bilo zabune, to u njegovoj interpretaciji nisu samo „ustaški“, nego i „hrvatski logori genocida“ – i napada na Tuđmana, kapetan Babić ne može sakriti svoje razočaranje činjenicom da NDH nije bila osuđena nakon rata kao „genocidna“ i „zločinačka tvorevina“ (kako od strane saveznika, i Međunarodnog vojnog suda za ratne zločine u Nurnbergu, tako i od pravosuđa Jugoslavije i njezinih republika, pa i same NR Hrvatske), kao i time što ustaški pokret nije „proglašen zločinačkom organizacijom“ (nego je samo suđeno pojedincima i skupinama za ratne zločine i zločine protiv civilnog stanovništva). Sve u svemu, on se u svome radu više bavi politiziranjem, propagandom i ideologijom nego znanošću, ponavljajući već otrcane fraze i prežvakane floskule, i tako pokušava prikriti i zabašuriti nepostojanje bilo kakvih dokaza o masovnim ustaškim zločinima, dok o „genocidu“ ili sustavnom ubijanju ljudi nema niti govora.

Istini za volju, manipulacije brojem žrtava (pa i one najradikalnije – od strane Srboljuba Živanovića, Radomira Bulatovića, Milana Bulajića, Velimira Terzića, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i drugih prljavih srpskih propagandista bez morala i skrupula), ne bi bile moguće, da ovi i slični nalazi nisu od samoga početka (od 1945. godine nadalje) bili pod embargom, kao najstrože čuvana državna tajna.

Pogledaju li se pažljivije sva dostupna izvješća o brojnim istraživanjima na području Jasenovca, Stare Gradiške i Donje Gradine (provođena od strane JNA i njezinog Vojnogeografskog instituta, angažiranih stručnih institucija, raznih skupina antropologa i SUBNOR-a, te istraživača pojedinaca), ne može se reći da se nije nastojalo istražiti područja za koja se tvrdilo da kriju masovne grobnice – ali ta su istraživanja poduzimana s isključivim ciljem dokazivanja tada već službenih, drastično preuveličanih  podataka o broju žrtava.

Budući da niti jedno od tih istraživanja ni približno nije potvrđivalo ono što su službeni izvori propagirali – dobiveni su rezultati jednostavno proglašeni državnom tajnom, skrivani i prešućivani, čime se samo pothranjivalo i jačalo već  stvoreni mit.

Dakle, dokaza o masovnim grobnicama s ustaškim žrtvama nema, a tko su žrtve u gornjim slojevima ispod površine na pojedinim lokacijama, (od kojih su neke kako je vidljivo i iz izvješća dr Marinka Oluića otkopane) i tko ih je pobio, to tek treba utvrditi.

Istraživač Roman Leljak nedavno je u medijima iznio kako je došao do originalnog dokumenta (iz Vojnog Arhiva u Beogradu) iz 1946. godine, u kojemu stoji kako je ukupan broj osoba koje su smrtno stradale u ustaškom logoru Jasenovac (dakle ne samo ubijeni, nego i oni koji su umrli od bolesti) točno 1.654. Dokument potječe iz fundusa Komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske, sastavnim je dijelom dokumentacije koja se koristila u svrhu naplate ratne reparacije od Njemačke, a jedan primjerak nalazi se i u sudskom spisu ustaškog dužnosnika Ljube Miloša (koji je 1948. godine osuđen od jugoslavenskih vlasti na smrt i pogubljen).

Od 1.654. do 700.000, milijun (ili čak i više) „ustaških žrtava“ u Jasenovcu!? Takvu perverziju može konstruirati samo srpsko-komunistička propaganda i ni jedna druga!

Jedan od besramnih pamfleta koji svojom drskošću prevazilazi čak i ono što je desetljećima smišljao i konstruirao Milan Bulajić sa svojom krivotvoriteljskom ekipom iz beogradskog „Muzeja žrtava genocida“, jeste onaj što ga je u Sarajevu 1990. godine (uoči samoga rata na području SFRJ, u sklopu ratno-huškačke kampanje) objavio sociolog dr Radomir Bulatović.

Njegov rad zvučnog naziva: „Koncentracioni logor Jasenovac, sa  posebnim osvrtom na Donju Gradinu. Istorijsko-sociološka i antropološka studija“ , vjerovali ili ne, sadrži podatak da je u ustaškom logoru Jasenovac ubijeno (ni više ni manje), nego točno 1.110.929 osoba, „pretežito Srba“ (?!), a ono što je u cijeloj priči najzanimljivije, jeste to što autor tvrdi kako je izračun „zasnovan na rezultatima antropoloških istraživanja na području logora Jasenovac“(što je naznačeno i u samom naslovu ovog „naučnog rada“, mada je jako dobro poznato da je do sada antropološki obrađen zanemarivo mali broj posmrtnih ostataka, u svakom slučaju ispod 200!). Bulatovićev izmišljeni broj „jasenovačkih žrtava“ veći je od ukupnog broja izravnih ratnih žrtava na području cijele Jugoslavije za gotovo  90.000 (?!) što je očiti dokaz o kakvom se „znanstveniku“ u ovom slučaju radi.

Kad su u pitanju bolesnici i patološki mrzitelji svega što je hrvatsko, nema onoga što je nemoguće.

Roman Leljak potvrdio je također kako je u istom arhivu u Beogradu došao do dokumenta potpisanog od Josipa Broza Tita osobno, 21. kolovoza 1948. godine, a riječ je o naredbi kojom on nalaže zatvaranje komunističkog logora Jasenovac, što znači da su ga komunisti koristili više od 3 godine nakon svršetka rata. Koliko su oni osoba pobili na tom mjestu i što se sve nalazi u gornjim slojevima (80-100 cm ispod površine Zemlje), ostaje da se vidi. Jedini siguran način utvrđivanja istine bio bi: PREKOPATI Jasenovac, što čuvari lažnog jasenovačkog mita izbjegavaju već više od 72 godine. Zašto, nije ni potrebno pitati, jer da nemaju debele razloge za to, ne bi krili istinu i služili se prozirnim lažima.

U svakom slučaju, danas imaju ozbiljnih razloga za paniku.

Jer, kula od karata se urušava, polako, ali sigurno i nepovratno, a njihove izopačene i zloćudne krivotvorine uz pomoć kojih su optužili čitav hrvatski narod izlaze na svjetlo dana.

Bilo je i vrijeme.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno