Connect with us

Zlatko Pinter

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

- datum

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

„Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (hkv.hr)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“ slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević -Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (pescanik.net)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

 

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, „vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), „igrali se …i tako…“

Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

„Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

– Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

– Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

– Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

– Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

– Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

– Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

– Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

– Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

– Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

– Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista Vreme Jovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/croative.net

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

HRVATI SE VIŠE NE MIRE S NAMETANJEM KOLEKTIVNE KRIVNJE

Objavljeno

- datum

(foto: Hrvatskoobrambenoštivo)

Narode moj, vidite li vi kako ovih dana poput čopora bijesnih pasa na stražnje noge skaču čuvari jasenovačkom mita i sljednici one zloćudne ideologije koja nam je nametnula hipoteku „genocida“, „holokausta“ i „zločinačke nacije“!?

Dovoljan je dašak istine, lagani povjetarac (poput onih 15 minuta gostovanja Igora Vukića na HTV-u, nedavno, povodom predstavljanja knjige Radni logor Jasenovac ), pa da se ta učmala žabokrečina, to ustajalo leglo gmizavaca uzburka i svojim ogavnim smradom podsjeti da je još uvijek tu i nakon punih 28 godina hrvatske državnosti.

Već više od 50 godina slušamo njihove bolesne laži koje nagrizaju hrvatsko nacionalno biće poput kancera, ali još više od toga boli hrvatska šutnja i pristajanje na tu zlokobnu perfidiju. Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su pripravni bez ograda i promišljanja pristati na jednu rasističku tezu o „urođenoj genocidnosti“ vlastitog naroda i njegovoj „zločinačkoj prirodi“?

Dakako, nisu svi Hrvati šutjeli. Imamo blistavih primjera hrabre borbe protiv tog zla. Dr. Franjo Tuđman, kardinal Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić, dr Ljubo Boban i brojni drugi intelektualci, svjesni što je u pitanju i koliko je to pogubno po hrvatski narod, već su u vrijeme komunizma govorili istinu i pružali otpor velikosrpskoj i partijskoj oligarhiji kojoj su crne legende o Hrvatima služile kako bi nas disciplinirali i unaprijed osujetili svaki naš pokušaj osamostaljenja i oslobađanja iz njihovog zagrljaja.

Proglašavanje Ustaškog pokreta „najvećim zlom koje je postojalo u istoriji ljudskog roda“, njegovo vezivanje uz HSS i Katoličku crkvu, uz maksimiziranje „ustaških žrtava“ (kako u logoru Jasenovac  tako i uopće), bili su stupovi na kojima je sagrađena zloćudna teza o kolektivnoj krivnji Hrvata.

Masovne žrtve podrazumijevaju masovne počinitelje zločina – a to je onda na korak do mogućnosti ispisivanja kolektivne optužnice cijeloj naciji.

Primjer koji slijedi jedan je od tipičnih iz vremena vladavine zločinačkog komunističkog režima i on pokazuje što je sve tada bilo dopušteno velikosrpskim propagandistima (koji su spletom okolnosti i silom prilika privremeno navukli komunističku ljušturu).

Komunistički ratni zločinac i partijski aparatčik, agitpropovac, službeni biograf Josipa Broza Tita, velikosrpski nacionalist i akademik Vladimir Dedijer (nadahnut „znanstveno“  utvrđenim spoznajama iz Magnum crimena i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, elaborira neka od pitanja tada recentne povijesti južnoslavenskih naroda (zanimljivo, u tekstu nema gotovo niti riječi o samome djelu, a naročito ne o njegovom sadržaju, nego je isti iskorišten za velikosrpsku propagandu pod krinkom „humanizma“ i „pijeteta“ prema žrtvama rata):

„(…) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove.U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva …

… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim,on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.

Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.

Ova knjiga poseduje i druga svojstva.Kunem se, još jednom,da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji …

(…) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu,jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.

… Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu …“ (Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen.- Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Eto jednog kratkog i sažetog prikaza recentne povijesti jugoslavenskog prostora iz radionice Agitpropa, u čije ime Dedijer i Ćosić slabo obaviještenoj danskoj publici neupućenoj u događanja o kojima je riječ tumače „istinu“ o tomu što se događalo u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne zaboravimo, riječ je o osobnim prijateljima bravara Jože kumrovečkog i njegovim sluganima koji su svoj povlašteni položaj u Partiji i društvu koristili kako bi na sve raspoložive načine i svim sredstvima širili otrovnu mržnju i opskurne laži na štetu hrvatskoga naroda a za račun i u korist naci-fašističke velikosrpske ideologije.

Čak i iz ovog kratkog ulomka jasno je vidljivo kako tandem Dedijer-Ćosić srpsku naciju stavlja isključivo u poziciju „žrtve“, a Hrvate proglašava najvećim (i jedinim!) zločincima i optužuje ih za „genocid“.

Jasenovac se ne spominje, iz prostog razloga što taj mit još uvijek tada (1961. godine) nije uspostavljen, ali tu je (za svaki slučaj) bolesna laž o 600.000 pobijenih Srba i Katoličkoj crkvi kao „duhovnom začetniku genocida protiv srpskog naroda“.

Dedijer i Ćosić ne spominju Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu (jer oni, valjda nisu bili u „koluziji s Hitlerom“), pa ni zloglasnog vladiku Nikolaja Velimirovića Žičkog (aktivnog fašista Ljotićevog ‘Zbora’), oni „zaboravljaju“ što su u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata radili patrijarh srpski Varnava, njegov nasljednik Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, stotine popova četničkih koljača (počevši od popa Momčila Đujića preko popova Save Božića, Sergija Urukala, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace i preko 360 drugih pripadnika klera SPC koji su bili  aktivni četnici i koljači koji su među ostalim ubijali i vlastite sunarodnjake po Šumadiji, Bosni i Crnog Gori), ali zato ponavljaju laži o „više od milion i sedam stotina hiljada“ žrtava rata i 41% srpskih gubitaka stanovništva u Prvom svjetskom ratu. Ovaj zlokobni dvojac bez morala u skrupula, te nebuloze i notorne neistine umotava u tobožnje nastojanje da se „otkriju mračne i ubilačke struje u sopstvenom narodu“ (tako što se Srbe prikazuje kao žrtve, a Hrvate i katolike kao krvnike!?).

Eto, to je samo jedan od bezbroj primjera bolesne propagande Titovih poltrona i slugana koji su zaštićeni svojim statusom i Partijom, već tada širili ogavne laži i stvarali zlu krv među narodima – i što je najperverznije u svemu, sve su to umotavali u „bratstvo-jedinstvo“ i „dobre namjere“!?

Nastavljači takve propagande koji danas u Hrvatskoj skaču poput bijesnih pasa na svakoga tko takne njihove dogme i mantre, pojavljuju se u likovima Milorada Pupovca i njemu sličnih.

U čoporu vlada panika.

Vrijeme razotkrivanja je pred nama. Maske su spale.

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje…TOČKA!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

ANTUN GUSTAV MATOŠ – STIHOVI, SNOVI I ŽIVOT ZA DOMOVINU 

Objavljeno

- datum

Uz 145-u obljetnicu rođenja hrvatskoga velikana     Nitko nije Hrvatsku volio kao Matoš…

Nitko nije tako osjećao bilo vlastitog naroda i toliko duboko, gorko i bolno patio zbog sudbine roda i Domovine kao Matoš.

Na vješalima. Suha kao prut. 
Na uzničkome zidu. Zidu srama. 
Pod njome crna zločinačka jama, 
Ubijstva mjesto, tamno kao blud. 
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, 
Jer takvo lice ima moja mama, 
A slične oči neka krasna dama: 
Na lijepo mjesto zaveo me put! 
I mjesto nje u kobnu rupu skočih 
I krvavim si njenim znojem smočih 
Moj drski obraz kao suzama. 
Jer Hrvatsku mi moju objesiše, 
Ko lopova, dok njeno ime briše, 
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Matoš…

Nitko nije Hrvatsku volio kao Matoš…

Nitko nije tako osjećao bilo vlastitog naroda i toliko duboko, gorko i bolno patio zbog sudbine roda i Domovine kao Matoš.

I nitko nije znao s toliko žara i osjećaja pretočiti najtananije titraje vlastite duše u stihove, poeziju, u strasnu odu neizmjerne i žarke ljubavi; ljubavi koja čini da krv brže kola, srce tuče jače a obrazi se zažare.

Nitko kao Matoš…

Da je kojim slučajem po rođenju Nijemac, Francuz ili Englez, zasigurno bi bio priznata veličina u svjetskim razmjerima.

Ne znam što bi na to rekao, ali u jedno sam siguran: niti je sebe smatrao veličinom, niti je svoj narod doživljavao kao „mali“ – ma što to značilo. Pojedinci, pa i narodi, „veliki“ su toliko koliko su u stanju ostati svoji, oduprijeti se diktatu i boriti se za neke više ciljeve i ideale, za slobodu koje nikad dosta i oko koje se oduvijek vrte ljudski bitak i egzistencija.

A Matoš je to znao. Znao je da sloboda nema cijenu i da je vrijedna svake, pa i najveće žrtve.

Njegov otklon od uobičajenih društvenih normi i bontona, bijeg u tuđinu, skitničenje pod vedrim nebom obožavanog Pariza, žestoke polemike i rasprave, opora riječ i prijekor, vječiti bunt… i galama ako treba…sve je to bilo izraz njegove slobode, njegovog nepomirljivog moralnog stava i shvaćanja života i slobode. Jednako ponosan i gord u svojim danima kad je kao vojni bjegunac, bos, gladan i žedan obilazio pariška svratišta, ulice i trgove bez prebijene pare u džepovima, kao i onda kad su mu vješali lovorike i pozivali ga na svjetske izložbe, on je svojim životom pokazao što znači biti i ostati svoj.

Od prve knjige (Iverje: skice i sličice) iz 1899. godine i prve objavljene pjesme (Hrastovački nokturno – napisane na kajkavskom 1900.), nižu se antologijske pjesme (Notturno, Utjeha kose, 1909, Jesenje veče, Pjesme), prozna djela (Ogledi, Vidici i putovi, Cvijet sa raskršća, Naši ljudi i krajevi, putopis Oko Lobora).

U književnost ulazi 1892. godine, pripovijetkom Moć savjesti koja najavljuje početak hrvatske moderne.

No, ono što ga je obilježilo i učinilo velikim njegova je poezija. Poezija kakvu nikad nitko prije niti poslije njega nije pisao.

Ponekad oporo, s okusom gorčine, potom rezignirano, na mahove čak bijesno i svađalački, pa smireno, zaneseno…sanjalački i zaljubljeno, nižu se harmonični stihovi, skladna proza, razumljive i neposredne riječi iz kojih izviru strasne i žive emocije. Matoš ništa ne čini s predumišljajem, proračunato, po narudžbi, reda radi, književnost za njega nije zanat, ona je dio njegove osobnosti i izraz najdubljih osjećaja, nasušna potreba da se na vjetrometini zvanoj ljudski život uhvati za nešto, poput davljenika koji nagonski poseže za slamkom gledajući u njoj spas.

Dobar dio Matoševog proznog opusa vezan je za Pariz. Bio je zanesen i opčinjen gradom svjetlosti poput zaljubljenog dječaka koji proživljava iskustvo svoje prve ljubavi i ta je ljubav obilježila njegov život. Stoga ne čudi utjecaj francuskih autora i književnosti uopće na njegovo stvaralaštvo (Baudelairea, Huysmansa, Mallarmea, Barresa).

Moderna je u to vrijeme bila novi pravac u svjetskoj književnosti i nju su od početka karakterizirali sloboda stvaralaštva, umjetničke norme i esteticizam, ali i subjektivni izbor, supostojanje stilova i težnja ka što većem formalnom savršenstvu. Upravo je Matoš najzaslužniji za ulazak moderne u naš književni život.

O svome sinu, majka A.G.Matoša govorila je kako „nije volio sređen život“, pa je „najčešće boravio u stanovima izvan obiteljskog doma“. Uzdržavao se od novinarskih honorara i svojih knjiga, sam i svoj koliko je u tom i takvom svijetu to bilo moguće. Kao da se cijeloga života držao one maksime po kojoj je čovjek istinski slobodan tek onda kad nema što izgubiti.

Jedino što ga nikad nije napuštalo, bio je osjećaj neizmjerne ljubavi prema svome rodu i Domovini.

I prema njima je, doduše, znao ponekad biti grub – žesteći se i ropteći zbog slabosti i mana koje nije mogao ne vidjeti i prešutjeti, ali njegov puk mu nikad to nije uzimao za zlo. Bilo je to nalik na grdnju oca ili starijeg brata, nekoga tko svoju gorčinu i žuč prosipa samo zato što se njegov štićenik ponekad otme kontroli i zastrani, i kojega on već u sljedećem trenutku, poput pokajnika, obasipa nježnošću, pažnjom i ljubavlju kakvom se može ljubiti samo majka, dijete ili Domovina…

Najznačajniji književnik naše moderne, boem, literata, humanist, nacionalist, građanin svijeta, nepopravljivi sanjar kojemu je sloboda bila sve. I prije svega i iznad svega Hrvat, Srijemac, buntovnik. Neprilagođeni i samovoljni poeta, osobenjak i prznica, buntovnik, nježni lirik i osjećajna duša, sanjar, zaljubljenik u istinu, pravdu i svoj narod – i sve to u jednom krhkom tijelu. Bog ga je uzeo prerano, u 41. godini života.

Matoš. Naš ponos. Veliki su samo oni narodi u kojima se rađaju takvi ljudi.

Što li bi rekao danas o nama i svojoj i našoj Hrvatskoj i bi li se pjesma kojom bi opjevao sadašnju golgotu Domovine po čemu razlikovala od 1909.?

Nikad to nećemo saznati. Ali u jedno možemo biti sigurni. Bio bi iskren. Jer on nije ni mogao ni znao drugačije.

Naš Matoš. Hrvatsko srce. Poeta. Boem. Mučenik. Velikan. Jedan jedini i neponovljivi Matoš.

Trubač sa Seine…

 

 

TRUBAČ SA SEINE (MATOŠ U PARIZU)

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero … ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

(Dobriša Cesarić, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.37.-39.)

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

KAD, TKO, GDJE I NA TEMELJU ČEGA JE UTVRDIO DA JE U NDH POČINJEN GENOCID I HOLOKAUST!?

Objavljeno

- datum

Slušam prije par dana kako naš vrli „demokrat“, saborski zastupnik i politički predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac javno traži (sa saborske govornice, pred kamerama HTV-a) kazneni progon novinara, publicista i istraživača ratnog logora Jasenovac Igora Vukića zbog onoga što je izrekao u 15 minuta gostovanja na HTV-u gdje je bio pozvan vezano za predstavljanje svoje knjige.

Kao nekad u najcrnjim staljinističkim vremenima – u buksu zbog verbalnog delikta! Alal vera Milorade!

No, na stranu to. Mene je u svemu (donekle) začudilo nešto drugo.

Naime, Pupovac je Vukićev „crimen“ pokušao ugurati u odredbu KZ Republike Hrvatske (Članak 325.) koja govori o „negiranju djela genocida i zločina holokausta“, i „poticanje na nasilje i mržnju“!?

Dakle, Pupovac polazi od činjenice da je u NDH i Jasenovcu izvršen genocid, pa je umjesno zapitati: KAD, GDJE I TKO JE TU ČINJENICU UTVRDIO I NA TEMELJU KOJIH PODATAKA?

Možda sam nešto propustio naučiti u životu, pa bih volio da mi netko kompetentan odgovori na to pitanje.

Da sam saborski zastupnik, ja bih prvom prigodom predložio amandman na KZ RH (Članak 325 a) u kojemu bi stajalo sljedeće:

„Tko zlonamjerno preuveličava ratne žrtve s namjerom lažnog optuživanja bilo kojeg naroda, vjerske, rasne ili etničke skupine za kazneno djelo genocida ili holokausta, kaznit će se istom kaznom kao i počinitelj kaznenog djela opisanog u prehodnom Članku KZ“.

I siguran sam da bi Pupovac i njemu slični prije došli pod udar odredbi takvog KZ, nego Igor Vukić i drugi istraživači KOJI SE BAVE UTVRĐIVANJEM ISTINE I SVOJE REZULTATE ISTRAŽIVANJA JAVNO PREZENTIRAJU I ZASTUPAJU.

Naravno, naši vrli zastupnici na čelu s predsjednikom Sabora Jandrokovićem (uz časni izuzetak Steve Culeja), već po običaju  nisu reagirali, jer u „svetu kravu“ Milorada se ne smije dirati, što god on govorio i koliko god lagao i vrijeđao. Jer, Milorad na svojim plećima drži na životu vladajuću koaliciju. Jadno i žalosno, ali je tako!

I zato Milorad može slobodno i do mile volje nastaviti sa svojom otrovnom propagandom i lažima u nedogled, bez ograničenja, pa i ponavljati nebuloze o „izvršenom genocidu“, o „20.000 – i više – ubijene i ‘umorene’ djece“ u Jasenovcu itd., itd.

Za početak, Milorad bi trebao odgovoriti: Gdje su pokopane „žrtve“ o kojima govori (uključujući i „20.000 djece“) i kako lažni popis JUS Jasenovac na kojemu je do sada pronađeno preko 14.000 lažnih „žrtava“ može poslužiti kao bilo kakav dokaz?

No, ima nešto što je gore čak i od njegove prljave, zloćudne velikosrpske propagande.

A to je naša šutnja – šutnja onih KOJI NE BI SMJELI NA OVO ŠUTJETI!

Je li normalno da se Pupovcu na ove zloćudne objede i podmukle otrovne laži ne odgovori?

Tko, kad, gdje, kako i na temelju čega je utvrdio da su u NDH počinjeni genocid i holokaust? Je li to legitimno pitanje, ili svakoga tko ga postavi čeka zatvor?

Koliko znam, u dosadašnjoj povijesti ljudskog roda ni jedna država na svijetu nije osuđena za genocid (pa čak ni Srbija i „republika srpska“), nego pojedinci za koje je utvrđeno da su osmislili, planirali ili provodili to najteže djelo koje se sankcionira po međunarodnom pravu.

Isto tako znam (volio bih da me netko ispravi ako nisam u pravu), da u optužnici protiv Ante Pavelića podignutoj od Okružnog javnog tužilaštva za grad Zagreb (Broj: B 124/51, Zagreb od dana 7.V.1956., na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku) vezano uz zahtjev za njegovu ekstradiciju, nema tih kvalifikacija, niti ih je, kako već rekoh ikad utvrdila ijedna relevantna međunarodna ili domaća (jugoslavenska) institucija.

Zašto se nikad Anti Paveliću  nije sudilo – ni u odsutnosti!

Anti Paveliću se nikad čak nije sudilo – ni u odsutnosti! Ako je postojalo djelo genocida, odnosno, ako su te okolnosti činjenično utvrđene, kako je to moglo ostati nekažnjeno? Zašto u Jugoslaviji nikada nije proveden sudski postupak, utvrđene okolnosti njegove krivnje i potom mu presuđeno za ono za što ga se tereti i optužuje već više od 70 godina?

Tu nije teško zbrojiti dva i dva. Da su imali bilo kakvih elemenata za dokazivanje onoga što su tvrdili, komunisti bi itekako sudili javno – pa i u odsutnosti – i Paveliću i ostalima i od toga bi itekako napravili propagandnu predstavu, ali budući da je sve bilo na „klimavim nogama“, pametno su zaključili kako bi od takvih sudskih procesa imali više štete nego koristi.

Optužbe za genocid isuviše su ozbiljne stvari da bi se nekomu dopustila bilo kakva improvizacija.

I da se razumijemo. Nisu ovdje u pitanju NDH niti Pavelić, nego nametanje krivnje današnjoj Republici Hrvatskoj kao „sljednici ‘genocidne tvorevine’ NDH“.

To je prljavština koja se nama Hrvatima podmeće zadnjih 50 godina, od strane Vladimira Dedijera, Milana Bulajića, Vasilija Krestića, Antuna Miletića i sličnih propagandista srpsko-komunističkog agitpropa, a danas to rade Vučić, Vulin, Dačić i Milorad Pupovac.

„Nesvakidašnji i opasni nastup bivšeg novinara Igora Vukića“ (kako reče Pupi) nedavno na HTV-u bio je samo povod da se na njega sruči lavina optužbi i kleveta, uz prijetnje progonom, zbog istine koju je izrekao.

Ja sad javno postavljam sljedeća pitanja:

1.      Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da su u NDH izvršeni genocid i holokasut?

2.      Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da je Ustaški pokret izvršio genocid i holokaust?

3.      Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da je dr Ante Pavelić osmislio, planirao i provodio genocid i holokaust u NDH (1941-45)?

4.      Zašto nikad nije suđeno dr Anti Paveliću?

Pitanja ima još, ali neću ih sve postavljati, jer mislim da je i ovo dosta za 5-6 ili 10 godina zatvora (po Miloradu Pupovcu i njegovom „zakonodavtsvu“), a to bi za mene bila (u ovim godinama) vjerojatno doživotna robija.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno