Connect with us

Ivica Ursić

KRIZA IDENTITETA

Published

on

„Svjetlo koje ne svijetli,

potok koji ne teče,

kvasac koji ne raste,

nije ništa veća anomalija od kršćanina

koji ne svjedoči Krista.“

(Arthur Tappan Pierson)

Zar nije zastrašujuće kako se mi ljudi koprcamo ne bi li pronašli svoj identitet u onome što činimo umjesto da ga tražimo u onome tko smo?

Naš identitet sve je više nalik ogrtaču kojim bezuspješno pokušavamo pokriti i sakriti svoju golotinju. I baš kao što odjeću kupujemo, kako tko i kako gdje, tako i svoje identitete pokušavamo nabaviti od butika do buvljaka. Kada ne bi bilo statusnih simbola kojima sakrivamo svoju nagost, kada ne bi bilo naših limenih ljubimaca, sve dužih titula koje prikopčavamo uz svoja imena i prezimena, kada ne bi bilo naših kreditnih kartica i kada ne bi bilo privilegiranih klubova čiji smo članovi (“Znaš, ne može tamo baš svatko.”), mi vjerojatno ne bismo ni posjedovali identitet kojim bismo se mogli zaogrnuti.

Ostali bismo goli, onakvi kakvi uistinu jesmo, a to nam nije ni na kraj pameti.

Ma tko danas cijeni i voli iskrene ljude, one koji govore ono što misle, ma tko danas želi uz sebe čovjeka koji je s identitetom? Važno je svidjeti se svijetu, pobrati pljesak, ogrijati se na svjetlu reflektora, ogrnuti se carevim novim ruhom.

Ali što kad uslijedi jedan običan otkaz, kada otkližu dionice na burzi, kada se nagomilaju nenaplaćena potraživanja, što kada se uruše kule podignute na pijesku? Što kada se taj izmišljeni identitet rastopi kao kap vode na vrelom suncu?

Onda kažu nastupi kriza identiteta. Onda treba navaliti na seminare, tečajeve, treba pokupovati sve moguće priručnike ne bi li stekli izgubljeno samopouzdanje i sigurnost, ne bi li saznali – tko smo.

Kada dijete pitamo: „Tko si ti?“, dijete će nam odgovoriti: „Ja sam curica.“, „Ja sam dečko.“, „Ja sam mamina maza.“, „Ja sam tatin sin.“, a mi odrasli, kako bismo mi odgovorili na to isto pitanje? Uostalo tko danas koga i pita – tko je, danas se najčešće pita: „A čime se vi bavite?“.

Život je pozornica na kojoj je najbitnije dobro odigrati svoju rolu, pa i identitet. Danas jesi, sutra nisi. Padne ti gledanost, slušanost, čitanost, dionice odu u crveno, tvoja momčad izgubi, ne preskočiš, ne doskočiš, ne prodaš koncert, CD … ili jednostavno više nisi zanimljiv šefu, prijatelju, obitelji.

Oduzeli su nam naš identitet i zaogrnuli su nas onim kojeg su nam namijenili kako se ne bismo prehladili bez ikakvog. Od bezbrojnih osobnih podataka koje od nas otimaju na svakom koraku, na svaki mogući način, milom ili silom, uz osmjeh ili uz prijetnju, preko uvida u naše navike i sklonosti, pa sve do skeniranih naših snova, uvjerenja i želja – sve ih zanima. Sve prikupljaju.

Veliki Brat krade naše identitete. Za uzvrat nam nudi neke druge.

Niste se nasmijali?

Nije vam uopće do smijeha?

Strah nam se polako ali sigurno uvlači u kosti, a korjen svih strahova izvire iz stanja kada te prisiljavaju odreći se onoga tko si.

Sreća vaša i naša što vas još uvijek ima koji ovo ozbiljno shvaćaju i kojima nije do šale.

E da, francuski romanopisac Arsène Houssaye reče: „Reci mi koga voliš i reći ću ti  tko si ti.“

Ali koliko uopće ima smisla govoriti o identitetu u zemlji u kojoj se, još uvijek domoljublje, dakle nacionalni identitet, drži nečim retrogradnim, u kojoj je identitet zamijenjen nekakvim maglovitim, amorfnim pojmovima, u kojoj se pojma nema tko u ime koga vlada i donosi ključne odluke, u kojoj svaka novotarija iz svjetskih centara moći postaje aksiom, u kojoj se izjava bilo kojeg svjetskog političara proglašava credom?

Ima li smisla u ovoj podijeljenoj i rastrganoj zemlji, koja pojma nema kamo bi krenula i koja iz dana u dan, sve više i više, ostaje bez svojeg identiteta, govoriti – tko smo? Ili je najbolje i najpametnije pridružiti se većini, svima onima koji mudro o tome šute i koji svoj identitet mijenjaju po potrebi i od situacije do situacije?

Ipak čovjek mora govoriti, jer riječ nas ljudima i čini ali i kada kažeš i kada ne šutiš, barem ti je duša lakša. Pa, onda govorimo! Ne šutimo! Olakšajmo dušu svoju. Neka se vidi tko smo, a ne što smo.

Belinda Whitfield govori o identitetu: „Lišće će otpasti sa stabla u svojim najtežim satima i vjerojatno će istrunuti na zelenoj travi ali nas naš identitet nikada ne će napustiti. On je sjena s kojom plešemo, ljepota koju u sebi vidimo, ali i neprijatelj u nama, koji nas želi vidjeti kako patimo i koji je najzadovoljniji kada smo očajni.“

Jedna od najčešćih današnjih boleština sigurno je kriza identiteta. Ne samo jedna od najčešćih nego možda jedna od najopasnijih, jer od nje kreće puno toga što nam stvara užasne probleme. Ako je identitet ono što definira, određuje, svakoga od nas, onda njegova kriza opisuje nekog tko je u neprestanom traganju za svojom temeljnom odrednicom. Kriza identiteta, u mladosti čovjeka, nije prava kriza nego opisuje jedno normalno stanje u razvitku te osobe. 

Pravi problem nastaje kada osoba ne uspije pronaći svoj identitet i kada se poistovjeti s identitetom koji je slab, lako lomljiv i promjenjiv.

Jer čim se ta osoba suoči s nekim velikim životnim izazovom onda obično gubi taj svoj slabi identitet i počinje tražiti novi. Zato je od neobične, životne važnosti izgraditi čvrst, stabilan identitet, jer tada čovjek (time i društvo) biva pun samopuzdanja i puno čvršći kada navale životne nevolje.

Međutim, krizu identiteta ne bi smjeli imati oni koji vjeruju u Boga.

„Tko si ti čovječe?“

„Ja sam dijete Božje.“

Može li itko izgubiti ovaj identitet?

Ne. Ne može. Ne može jer je ovo najsolidniji identitet kojeg netko može postići, jer se osoba, u ovom slučaju, identificira s besmrtnim, sa samim Bogom. Ljudi koji se identificiraju s Bogom više cijene dar života, jer vjeruju kada ne bi bili toliko važni onda ih Bog ne bi ni stvorio.

Nitko od nas nije kršćanin sam. Nitko. Svidjelo se to nama ili ne, mi smo na ovom putovanju vjere zajedno. Mi smo Braća i Sestre. Mi smo zajednica. Mi smo tijelo Kristovo. Mi smo Isus u koži. Ta istina na dramatičan način mijenja način na koji nam je živjeti.

Mi bi se trebali odreći potrebe bilježenja rezultata u našim međusobnim odnosima. Trebali bismo shvatiti da smo svi mi ranjeni, polomljeni i da je Božja milost jedino ljepilo koje nas je u stanju učiniti cijelima.  Mi bismo trebali shvatiti da naš identitet ne ovisi o našem izgledu, o našem bogatstvu ili o našim postignućima i da zbog toga nemamo potrebu nikoga se dojmiti. Mi bismo trebali shvatiti da konačno trebamo naučiti primati jedni od drugih i davati jedni drugima ne očekujući ništa za uzvrat. Mi bismo trebali odustati od bilo koje kontrole nad svojim bližnjim, jer se Božja milost pronalazi kroz ljude i samo zajedno ostvarujemo razliku i bivamo sol i svjetlo svijetu.

John Robert Walmsley Stott, anglikanski svećenik i jedan od lidera svjetskog pokreta evangelizacije jednom je izjavio:

„Mi se ne bismo trebali pitati „Što ne valja s ovim svijetom?“, jer je ta dijagnoza već postavljena. Umjesto toga trebali bismo se pitati „Što se je dogodilo sa solju i sa svjetlom?“

Da, baš je u tome bit svjedočenja. Svjedoci za Krista, svjedoci vjere jesu svjetlo u tami ovoga svijeta i jesu sol u ovom bljutavom svijetu koji nas okružuje. Ukoliko nismo svjetlo i sol onda nismo ni svjedoci.

Kao djeca Božja mi smo najbolji njegovi svjedoci. Pa zar netko može bolje svjedočiti o ocu od njegove djece?

Mnogi među nama misle kako u svom životu nisu u stanju napraviti nikakvu značajnu razliku na ovome svijetu.

„Pa što može jedna osoba učiniti?“ često čujemo oko sebe.

Robert Kennedy jednom je rekao: „Mnogi od velikih svjetskih pokreta potekli su iz napora jedne osobe.“

Beznačajna skupina dvanaestorice vrlo običnih ljudi – neprofinjenih i neobrazovanih – koje je Isus izabrao za svoje učenike, kako bi predstavili kršćansku poruku, poprilično neprijateljski raspoloženom svijetu, pripadaju u takve ljude.

Vi i ja možda nikada ne ćemo postići takovu veličinu, ali možemo ostvariti razliku. Mi to uvijek činimo, svaki put kada ustanemo za nešto što je pravedno, kada pružimo ruku pomoći bližnjemu ili strancu u nevolji i kada svjedočimo drugima Kristovu ljubav. Sve to zbrojeno, svi ti naši maleni pokušaji, skupljeni zajedno, postaju krugovi u vodi koji se neprestano i nezaustavljivo šire. Na takav način svaki naš pojedinačan život čini tu famoznu razliku na ovome svijetu.

Nicolás Gómez Dávila, kolumbijski pisac, kaže: “Biblijski proroci nisu predviđali budućnost, nego su svjedočili Božju prisutnost u povijesti.“

I nama je isto to činiti.

Biti Kristovi svjedoci.

To je naš identitet. Jedini pravi identitet.

Britanski znanstvenik Thomas Huxley srčano je podupirao teoriju evolucije, što mu je i donijelo nadimak „Darwinov buldog“. Kao agnostik bio je uvjeren da je vjera štetno praznovjerje. Jednog dana Huxley upita jednog vrlo predanog vjernika, kršćanina: „Što tebi znači tvoja vjera?“. Upoznat s Huxleyevim skepticizmom čovjek zastane i odgovori mu: “Vi ste vrlo educirani i u stanju ste osporiti sve što ja kažem.“ Huxley ga je poticao neka mu objasni zašto je kršćanin. I ovaj čovjek iz dubine svoga srca progovori što njemu, u njegovom životu, znači Isus Krist.

Huxley, duboko dirnut, nije protuslovio. Čeznutljivo mu se obrati: „Dao bih svoju desnu ruku za tvoju vjeru u Isusa.“

Bog traži svjedoke i pita:

„Imam li ja svjedoka? Mogu li računati na tebe?“

Koji je naš odgovor?

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno