Connect with us

Ivica Ursić

KRETANJE U KRUGOVIMA

Published

on

„Onoga dana kada prestaneš brinuti,

biti će prvi dan tvog novog života.

Tjeskoba te drži u krugovima.

Vjeruj u Boga i budi slobodan.“

(Carissa Aydaa)

Koliko ste samo puta imali osjećaj da se vaš život kreće u krugovima?

Baš kada pomislite da ste se izvukli iz stagnacije, iz mrtvila i besmisla i da ste konačno pronašli izlaz, put, nadu, vi otkrijete da se u biti vrtite u krugu.

Da je sve to – déja vu.

Opet isti, tako dobro vam poznati, problemi, iste nevolje, isti nesporazumi. Sve se nekako vraća na ono za što ste vjerovali da je ostalo daleko iza vas. Čovjek spozna da je nalik hrčku koji uporno i neumorno okreće ono svoje kolo. I sebe u njemu.

Ide i stoji. Stoji u mjestu.

Uzalud dobronamjerni savjeti ljudi oko nas, mi i dalje, slijepi i gluhi, tjeramo po svoju, a i onda kada konačno prepoznamo svu ispraznost i besmislenost takvog života, kakvog nam nudi ovaj svijet, shvatimo da sami iz tih krugova ne možemo. A nikoga nema tko bi nam pružio ruku spasa.

Ipak postoji netko voljan pomoći nam ali mi razočarani i tjeskobni ili ga ne vidimo ili ga jednostavno ne prepoznajemo.

„Kada te tuga i tama doline suza progutaju, tada nisi niti u stanju vidjeti Isusa koji je pred tobom. On je tu. Samo nastavi hodati.“ (Kathryn Johnston)

I dvojicu putnika, iz današnjeg čitanja, progutale su tuga i tama. Oni svoje probleme boli i tuge rješavaju – odlaskom. Otići samo što dalje od Jeruzalema. Od grada u kojem ih sve podsjeća na najteže trenutke u njihovom životu. Na dane kada su mučili i razapeli onoga koji ih je ljubio. Na čas kada su ga ubili, kada je umro i pokopan i kada su zajedno s njim pokopana i njihova nadanja.

Istina, neke su žene nešto govorile da je živ, ali kome je danas, nakon svega što su doživjeli, vjerovati? Najbolje je sve zaboraviti, sve ostaviti za sobom i otići kući. Otići u Emaus.

„Gdje je vaš Emaus?“

„Gdje je moj Emaus?“

Svatko od nas ima svoj Emaus.

Možda je Emaus nekome trgovački centar gdje bježi od težine svakodnevnice, nadajući se da će mu žamor i gužva odvući pozornost od problema.

Možda je Emaus nekome omiljeni kafić gdje pokušava u malim pićima utopiti velike nevolje.

Možda je Emaus nekome daljinski TV upravljač kojim traži kanal dovoljno zanimljiv koji će stvoriti još jednu iluziju u njegovom životu.

Da, svi mi, na ovaj ili na onaj način, nastojimo pobjeći od svojih problema.

Odlazeći u svoj Emaus.

Ali sve što postižemo jest – kretanje u krugovima. Bijeg nam nikada ne uspijeva. Poput vrhunske policijske potjere baš tako i nas naši problemi lako pronađu i – zatvore. Zatvore nas u krug iz kojeg se lako ne izlazi.

I ona dvojica učenika, dok hodaju putem u Emaus, u biti se „vrte u krug“ i stoje na mjestu. Susreću stranca i bivaju strašno iznenađeni, jer gle, on pojma nema o događajima koji su njih natjerali napustiti Jeruzalem.

Mi nikada više nismo čuli za Kleofu i nikada nismo doznali niti ime onog drugog učenika, koji je bio zajedno s njim. Oni su obični ljudi, ljudi kao što je to velika većina nas, koji živimo svoje male obične živote i kojima se ništa senzacionalno ne događa u životu. Zato je nama bliska ova priča, jer svi mi živimo jednu ovakvu priču. Svatko od nas može biti Kleofa i njegov suputnik.

U čemu smo mi ljudi jednaki?

Samo u nevolji.

Bol i tugu jednako osjećaju i bogati i siromašni, i mladi i stari, i poznati i anonimni.

I kad gubimo vjeru i nadu onda gubimo sve.

Kleofa i njegov suputnik su Isusovom smrću izgubili sve. Izgubili su ono što im je bilo od najveće vrijednosti. Vjeru i nadu. Oni ne vjeruju pričama žena koje su našle prazan grob, oni ne traže Isusa među živima, jer ih je prekrila nesaglediva tuga i razočaranje.

Mi se, čitajući ovaj tekst, čudimo kako su ga mogli ne prepoznati, pa zar nisu tri godine skoro svakog dana bili s njim? Ali jesmo li se upitali koliko smo puta i mi u svom životu susreli Isusa i nismo ga prepoznali?

Koliko smo samo puta razgovarali s kolegom na poslu ili s roditeljima ili s djecom ili s prijateljem ili sa strancem, kojeg smo sreli negdje na putu, i koliko smo samo puta propustili prepoznati da ta osoba u sebi nosi dragocjeni dio samog Isusa Krista?

A kako nismo ni u kome od njih prepoznali Krista onda smo se mi prema njima odnosili, ne onako kako bismo odnosili prema Isusu Kristu, nego smo ih tretirali onako kako nas je ovaj svijet naučio. A naučio nas je da ljude cijenimo onoliko koliko od njih imamo koristi. I točka.

Ovaj svijet kaže: „Postoji dugovna i potražna strana, postoji plus i minus, postoji ja tebi ti meni ali ne postoji besplatna kava, a kamo li besplatan ručak.“

Mi smo nažalost zabravili tko smo i čiji smo.

U svojem eseju „Kršćansko stoljeće“ Susan Andrews nas ovako opisuje: „Moderni učenici dolaze u crkvu, gurajući se kroz vrata, opterećeni svojim cinizmom, stresom, opterećeni svojim izlikama, svojim društvenim statusom… oni poput prvih učenika žude za živom Božjom nazočnošću ali oni su previše zauzeti, previše sumnjičavi, previše zaposleni da bi stvarno mogli prepoznati Boga. U njihovom svijetu činjenica i istine, stvari i novca, svijet Crkve, svijet misterije i smisla, rizika i odnosa, čini se glupim.“

Isus je onu dvojicu ukorio, rekavši im da su „bezumni i srca spora“, jer ne vjeruju u objavu proroka, a tamo im je sve rečeno o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Pa zar i mi ne uzimamo selektivno ulomke iz Svetog Pisma, ono što nam je po volji, a drugo preskačemo i zanemarujemo?

I što onda činimo?

Neuki i nestalni mi ih izvrćemo, na svoju vlastitu propast, kako stoji u 2. Petrovoj poslanici (3, 16) “U njima (poslanicama) ima ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma – sebi na propast.”

Isus je onu dvojicu odveo „na početak“. I nama je vratiti se i krenuti ispočetka. I nama je vratiti se u Jeruzalem. I nama je očistiti srca od taloga ovoga svijeta, jer jedino na taj način u njih može ući Riječ Božja i jedino tada naša srca mogu gorjeti.

Kada očistimo svoja srca onda ćemo vidjeti Isusa u svakoj osobi koju sretnemo na svom životnom putu. Kada pogledamo drugoga vidjeti ćemo nekoga tko je vrijedan Kristove poruke. Nekoga koga Bog neizmjerno ljubi. Vidjeti ćemo u toj osobi samog Isusa Krista.

Onog trenutka kada su njih dvojica prestala u prvi plan stavljati svoju razočaranost, onog trenutka kada su stranca nesebično pozvali neka bude njihov gost, oni su bili spremni za Isusa. Tada su se otvorila njihova srca i oni su ga prepoznali u lomljenju kruha.

Mi svoja srca Kristu otvaramo u zajedništvu Crkve, u svetoj Euharistiji, u lomljenju kruha, u nesebičnosti, u služenju potrebnima.

I onda nam se Krist otkriva. I daje nam vjeru, nadu i ljubav.

I daje nam ruku, ruku bez koje smo bespomoćni, kako bismo konačno izišli iz svojih začaranih krugova.

I kako bismo krenuli na put s Kristom.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić​

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno