Connect with us

Ivica Ursić

KOMESARI DUHA

Published

on

Ipak se ovdje radi, uvjetno rečeno, o 21 gramu.

O našim dušama. O ratu između dobra i zla. Vodi se rat za naše duše.

Orwell je stvorio Velikog brata, Lana i Andy Wachowski Matrixa, a mi smo zapeli u retro stilu, prepustili smo svoju sudbinu i sudbinu svoje djece – komesarima.

Komesarima duha.

Došli su 1945. godine iz šume u naše gradove, silom su se uselili u tuđe stanove i imali su samo jednu zadaću, koju sustavno obavljaju sve do dana današnjega, ideološki nadzirati Hrvate i one svojeglave među njima “prevaspitati”. Dakle, očuvati i obraniti, od unutarnjeg (i vanjskog) neprijatelja (čitaj Hrvata) Jugoslaviju i “tekovine komunističke revolucije”.

Njihova krilatica: “Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela!” – živa je i danas (jer ipak mi nismo umrli) i to na način da je prvi dio rečenice trajan i nepromjenjiv, dok je drugi podložan trenutačnoj političkoj agendi, pa onda imamo “Region, Zapadni Balkan, bivši prostor… ali sve više i Jugoslaviju”.

I umirali su Hrvati. Da, umirali su. Na Bleiburgu, po križnim putevima, u jamama, u rudnicima, u tenkovskim rovovima… iseljavani i raseljavani, od nemila do nedraga… i onda je došlo vrijeme za konačni obračun s nama.

1991.

I dok je Hrvat braneći svoj dom krvario na bojištu, komesari duha su “umarširali” u institucije. Znali su da kada zavladaju medijima, bankama, tvrtkama, sveučilištem, udrugama, politikom… da će biti u stanju manipulirati istinom i tako mirno ostvariti svoje poslanje. Podržani i poticani od oktroiranih vladajućih garnitura, instruiranih od bjelosvjetskih zaklada, potpomognuti od prodanih domaćih duša, od 2000 godine na ovamo, najprije stvaraju razdor među braniteljskim udrugama, generiraju mržnju prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, drobe i usitnjavaju političku desnicu te, polako ali sigurno, čiste preostale “džepove otpora” onih ustrajnih i neprilagođenih.

Nakon pacifikacije Zagreba, na red je došao Split…

Nakon višegodišnje uspješne anacionalne pacifikacije Zagreba sada je na red došao Split kao veliki test komesara duha. Načet montiranim političkim procesima (Lora), žigosan “poljudskom svastikom”, obeščašćen kukavičkim nasrtajem na spomenik pripadnicima HOS-a, Split se testira na tzv. kulturi.

Odlučili su uprizoriti nam, na Marulićevim danima, kazališnu predstavu (?) Olivera Frljića ‘Naše nasilje i Vaše nasilje’.   

Iz arsenala specijalnog rata vadi se – “frljićizam”. Budimo jasni, to nije teatar, to je podmetnuta ideološka bomba. Nagazna mina. Pašteta. To je samo jedan dio iz globalnog antihrvatskog arsenala. On (Frljić) i ona (predstava) su isključivo potrošni lakmus papir kojim se testira zasićenost domoljubljem neke sredine. Testira se učinkovitost mas-medija u pranju mozga prosječnog Hrvata. Je li proces pri kraju ili treba ipak pojačati centrifugu?

Agitprop komesara duha je plitak i prost ali je učinkovit, jer izluđeni narod, hiberniran u stanju golog preživljavanja i političke apatije, na relaciji između beskrajnih lutanja šoping centrima i gledanja programa anacionalnih TV kuća, koje nude sve ono što je suprotiva vrijednostima koje su Hrvate održale na ovim ozemljima, jednostavno ne reagira. Šuti ili se iseljava. Ili se šutke iseljava.

Hrvatska se jednostavno demontira. Rastače se. Polako. Ništa naglo. Polako ali sigurno. Sustavno i planski. I sve pod budnim okom komesara duha, jer oni su uvijek budni.

Ako ikakav teatar u Hrvatskoj postoji onda je to teatar apsurda.

Trenutačni intendant HNK Split, Goran Golovko, koji mjesečnu plaću dobiva iz džepova poreznih obveznika, jednostavno se “pravi blesav”, jer on zaboravlja da račun ne polaže nikom drugom nego – NAMA – koji financiramo njega i sve ono što on stavlja na repertoar. Mislim da je za tog čovjeka, kada je u pitanju zaposlenje u nacionalnoj kazališnoj kući, došlo vrijeme za otkaz. On je sigurno dovoljno sposoban za pokretanje privatnog kazališnog projekta u kojem može do mile volje ostvarivati svoje umjetničke zamisli. Naravno svojim novcem. S Frljićem ili bez njega. U tu mu se slobodu nitko dirati ne će.

Izbornik Ružić također može, s osmjehom na licu, zaobići sve nas koji ne razumijemo njegov izbornički ukus, i hrabro krenuti put različitih svjetskih teatarskih centara i tamo biti izbornik, a sve kako ne bi u našoj sredini bio – tužan. Go Ružiću, don’t worry, be happy!

Jako puno se je komesara duha javilo po pitanju ove predstave. Jedan od njih je izvjesni Markovina koji u biti na javnoj sceni ne predstavlja apsolutno nikoga i ništa, osim što ga anacionalni mediji proglašavaju i promoviraju kao neutješnog zagovornika Jugoslavije. Njega navodim isključivo kao matricu na kojoj opstaju današnji komesari duha, jer taj lik opstaje isključivo onoliko dugo koliko može trajati njegova mržnja prema Hrvatskoj državi. A to je ipak perpetuum mobile.

I tu je naravno još jedan od tolikih, stalno dežurnih, komesara duha – Jasen Boko, koji pokušava s nekakvom hinjenom ironijom, onako s visoka, diskreditirati slobodu Crkve na reakciju. Njegovom izrugivanju Crkve ne vidi se kraja. On će javno reći: “Jasno mi je da Frljićeve predstave vrijeđaju osjećaje vjernika, ali oni to mogu izbjeći negledanjem.” Mislim da je ovo dodatno vrijeđanje i ponižavanje vjere i vjernika, koji nota bene, iz svojeg džepa financiraju svo to smeće za koje se J. Boko toliko srčano zalaže. Ne znam zašto J.B. ne ide, recimo u London ili NYC i tamo piše kazališne kritike. Tamo katolička Crkva nema toliko utjecaja.

E da, naravno da Vlada RH, preko svoje ministrice Obuljen ima također stav po ovom pitanju. Malo jest pitijski. Kaže ministrica kako vlada to (Frljićevu predstavu) ne podržava ali financira. Svaka čast. To se zove – vjerodostojnost. 

Ali zar nam se je čuditi? U državi koja na najvišem pijedestalu drži ime i djelo čovjeka koji je opsesivno i sustavno nastojao (fino rečeno) na različite načine, staviti za sva vremena ad acta “hrvatsko pitanje”, odnosno (jasno i glasno rečeno) zatrti Hrvate da od njih ne ostane ni spomena, logično je da su arbitri po svakom pitanju, pa tako i po pitanju kulture – komesari duha. Bili i ostali.

I za kraj nekoliko pitanja koja su ključna?

Što je to umjetnička sloboda? I gdje su njezine granice?

Što je to kultura? I tko ima pravo određivati što je kultura a što kultura nije?

Jesu li to Vlada i ministarstvo kulture? Plenković i Obuljen?

Je li to selektor Ružić? Mile Kekin i Oliver Frljić?

Goran Golovko i Jasen Boko?

Mislim da je kultura, kako to kaže Walter Lippmann, zbir vrijednosti koje ljudi cijene, kvaliteta života kojoj se dive i to u konačnici čini klimu određene civilizacije, dakle njezinu kulturu. Kako civilizacijsku klimu, pa posljedično i kulturu, na hrvatskom ozemlju, još uvijek u apsolutnoj većini stvaraju kršćani, prije svih katolici, onda je apsurd da nam kriterije što je kultura i dalje određuju komunistički komesari duha koji su ostali zarobljenici svoje patološke mržnje prema Bogu i Hrvatskoj.

Nesposobnost, bila ona strukovna, umjetnička ili poduzetnička, rezultira činjenicom da svi, nabrojeni (i danas nenabrojeni, a ima ih) komesari duha, opstaju isključivo kao najobičniji paraziti na društvenim jaslama i koji od nas (izvrijeđane većine) traže da te jasle uredno punimo, a oni bi nam malo docirali o kulturi. Kad se najedu.

Hoće li institucije hrvatske države poštivati Ustav i zabraniti eklatantno poticanje na mržnju? Na ova pitanja odgovore bismo trebali dobiti relativno brzo. Ali ima jedno puno važnije pitanje.

Koliko dugo će većina strpljivo podnositi ovo nasilje manjine?

Koliko će dugo još ovakvo stanje potrajati?

Pa mislim još otprilike 12 godina, dok se ne napuni 40 godina hrvatskog hoda pustinjom, hoda iz jugoslavenskog ropstva u istinsku slobodu, u obećanu Hrvatsku državu, koja je još uvijek samo san mnogima od nas. Dakle ovo će potrajati sve dok se ne očistimo od zla kao narod. Sve dok ne postanemo Kristovi svjedoci i sve dok ne budemo birali na čelna mjesta ljude koji uistinu vjerodostojno svjedoče riječju i djelom Krista, nas će i dalje učiti kulturi i demokraciji komesari duha koji na spomen Boga ili kršćanske kulture, posežu za ideološkom batinom.

Za 12 godina na vlast će doći generacije hrvatske mladeži koje danas javno svjedoče svoju vjeru, na scenu stupaju generacije koje javno mole krunicu i koje ne će zatajiti Krista, pa makar to značilo pasti u nemilost komesara duha.

A što je s nama?

Hoćemo li doći u ponedjeljak ispred HNK u Splitu i pokazati da se ne mislimo odreći onoga kojega još jednom misle izrugati, ispljuvati, izbičevati i na koncu ga razapeti i nakon Uskrsa?

Ili ćemo slegnuti ramenima, pokriti se ušima i praviti se da to nisu naša posla i čekati prvu veliku procesiju kada ćemo pokazati koliki smo mi to veliki vjernici?

“A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.” (Matej 10, 33)

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno