Connect with us

Povijest

U Kini pronašli 5000 godina stare kosture divova!?

Published

on

Ljudi kojima su kosturi pripadali po svim zaključcima bili su neobično visoki i snažni

Arheolozi su u istočnoj Kini pronašli vrlo neobične kosture stare 5000 godina, a potvrdili su kako je sasvim sigurno da se radi o ljudskim ostacima.

Naime, ono što ih je zbunilo kod kostura je da su svi visoki preko 180 centimetara, dok je jedan kostur dug čak 190 centimetara – iako bi prema svim znanjima o ljudskoj povijesti trebali bii znatno niži. Primjerice, danas je prosječna visina muškarca u Kini tek 167 centimetara, s time da su u posljednjim desetljećima narasli za nekoliko centimetara.

>> (VIDEO) SAD priznaju: Na tisuće kostura divova uništeni kako bi se sačuvala teorija evolucije

Prema mjerenjima kostura pronađenih u grobnicama provincije Shandong, visina pronađenih ostataka samo je procjena sudeći po njihovoj strukturi kostiju. Da je riječ o živim ljudima, za pretpostaviti bi bilo da su viši od 1,9 metara, prenosi Independent.

– Iako to nije osobita visina za današnje standarde zapadnjaka, za ono vrijeme jenevjerojatna – smatra voditelj tima istraživača sa Sveučilišta Shandong, Fang Hui.

Slavni filozof Konfucije, koji je rođen u provinciji Shandong, navodno je također bio visok 190 cm.

Zemljom su hodali divovi od 3 metra?

>> (VIDEO) PRONAŠLI SMO NEFILE

Priče o divovima oduvijek su prisutne u ljudskoj mašti i legendama. No, mnogi vjeruju da su oni zaista i postojali. Među njima su i braća Jim i Bill Vieira koji su život posvetili istraživanju tih fenomena, a o njihovoj je potrazi History Channel snimio i dokumentarni serijal.

Prikaz divova koji su živjeli na Zemlji | Author: screenshot
SCREENSHOT

Divovi se pojavljuju u grčkim i rimskim legendama o Titanima i Kiklopima, pojavljuju se u Bibliji (priča o Davidu i Golijatu), ali i u relativno nedavnim novinskim zapisima starim stotinjak ili više godina. Na ovaj ili onaj način, divovi su prisutni u legendama potpuno nepovezanih civilizacija na gotovo svim kontinentima kugle zemaljske.

Bili su kanibali?

Jim i Bill Vieira svoje su pak istraživanje odlučili ograničiti na teritorij SAD- a nakon što su naišli na prastaru kolekciju članaka uglednih američkih novina upravo o – divovima. U njima se spominju pronalasci velikih kostiju i kostura ljudi koji su bili visoki između 215 i 365 centimetara .

Istraživači spominju lubanje koje su na glavu prosječne osobe mogle stati poput kacige i čeljusti s po dva reda zubiju . Također, indijanske legende spominju divovski klasu aristokrata, ali i sukobe s ‘divovskim kanibalima.’

Pitanje je, naravno, ako su divovi postojali i ako su pronađene njihove kosti,gdje su fizički dokazi ? Braća Vieira tvrde da su one bile smještene u nekoliko američkih muzeja, o čemu je postojala i evidencija . Tko stoji iza sakrivanja eventualnih dokaza i zbog čega, samo je jedno od pitanja na koje je pokušao odgovoriti serijal History Channela.

Izvor: express.hr

Komentari

Povijest

Slovenski partizan na samrti priznao monstruozni zločin

Published

on

Zvjerski zločini partizana

Slovenski partizan na smrtni postelji: “Dekle smo posilili, ubili, iz nje skuhali ‘golaž’ in jo pojedli!” (Demokracija, Ljubljana, 27. veljače 2018.)

Dan prije nego što će Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima objaviti svoj sramotni zaključak u kojem se rehabilitiraju partizani i Komunistička partija Jugoslavije i Hrvatske, kao i njezini strašni zločini u ratu i poraću, slovenski nezavisni tjednik “Demokracija”, objavio je šokantnu vijest o ispovijedi prije same smrti jednog slovenskog partizana.

Ovdje u slobodnom prijevodu prenosim samo naslov te vijesti:

“Slovenski partizan na smrtnoj postelji: “Djevojku smo silovali, ubili, od nje skuhali gulaš i pojeli ju”.

Nemojmo zaboraviti da su slovenski partizani bili u cijelosti sastavni dio cijelog jugoslavenskog partizanskog pokreta. Dakle, radili su isto ono (zvjerske zločine) što su radili njihovi partizanski drugovi u Hrvatskoj i ostalim dijelovima bivše Titove zločinačke Jugoslavije.

Moje pitanje premijeru Plenkoviću, predsjednici Grabar-Kitarović i akedemiku Kustiću, kao i svim članovima Vijeća:
“Je li to prošlost koju trebamo zaboraviti, i je li Vijeće na temelju takvih strašnih i bezbrojnih zločina komunista i Titovih partizana, došlo do zaključka da su se partizani i komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata borili za pravdu i demokraciju? A što tek reći za strašne pokolje hrvatskih civila na Bleiburgu, te diljem Slovenije (Huda jama) i diljem Hrvatske (Jazovka itd.)?

Jučer je bio najcrniji i najžalosniji dan od uspostave samostalne hrvatske države 1991. Ni velikosrpska vojna agresija nije u toliko mjeri nanijela udarac dostojanstvu hrvatskog naroda.

mr. sc. Antun Babić / HKV

PRILOG: Monstruozna priča iz okoline Bleiburga, svibanj 1945.

Ovih dana opet su aktualni bolni i nikad zaboravljivi događaji na Bleiburgu i pokolju koji se tamo dogodio u svibnju 1945. i nekoliko slijedećih mjeseci. I dok se većina s pijetetom i dostojanstvom prisjeća žrtava iz vlastite obitelji, ali i ostalih nepoznatih sunarodnjaka, postoje mnogi, koji i pored činjenica i zdrave pameti imaju „razumijevanja“ i čak opravdanja za sve one masovne zločine koji su se dogodili nakon kapitulacije Hrvatskih oružanih snaga 15. svibnja 1945. godine, potpisane u dvorcu u blizini donjokoruškog gradića Pliberka – Bleiburga.

Zahvaljujući ponajprije slovensko-hrvatskom publicistu Romanu Leljaku, jedan po jedan grozni zločin izlazi na vidjelo, jedan šokantniji od drugog. Hrvatske vlasti su eklatantno nezainteresirane za rasvjetljavanje ovoga neviđenog sustavnog zločina, očito do u najsitnije detalje pomno isplaniranog i „savršeno“ sprovedenog u djelo. „Huda jama“ je postao sinonim za monstruoznost partizanskog zločinstva, a vlast se očito grozi otkrivanja cjelovite istine o počiniteljima, imajući valjda u vidu reperkusije koje bi istina imala na sljednike i nasljednike nositelja boljševičke ideologije koji su bili u stanju počiniti takve grozote! Za svaku pohvalu je činjenica što je i hrvatska državna televizija HRT, konačno, i to u dva navrata, donijela vrlo dobre i objektivne dokumentarne priloge o bleiburškim događajima.

Baveći se ovom tematikom intenzivno već godinama, čovjek bi pomislio da je vrhunac zla što je ljudski zloum u stanju uraditi već vidio, da goreg nema i ne može biti! Nažalost, tome nije tako! Na stolu je dokument, koji ledi krv u žilama. Dugo sam se dvoumio, objaviti ovu priču ili ne, posebice nakon što sam se posavjetovao s jednim prijateljem iz redovničkih krugova, koji me upozorio da to ipak ne činim. Ovdje se naime radi o odavanju ispovjedne tajne! Zbog istine i opomene svima koji opravdavaju gnjusne zločine Titova režima, ali i zločina svih drugih totalitarnih ideologija, odlučio sam ipak objaviti ovaj tekst.

Pismo bez pošiljatelja

Železna Kapla / Eisenkappel, 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na kuverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati. I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom *), ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Friede
Friede Paulitsch

Četrdeset godina nakon nestanka tada 17-godišnje kćeri Friede, netko nepoznat joj javlja što se sa njom dogodilo! Velečasni P. K. uopće nije znao da je pismo poslao upravo majci mučene djevojke, koja je okončala na takav bestijalan način. Gospođu Mariju Paulitsch odabrao je samo zbog istog prezimena (vjerojatno listajući telefonske imenike), u nadi da će se tajna nestanka nesretne djevojke tako rasvijetliti. Nemoguće je i samo približno shvatiti kako se osjećala majka Marija, koja je možda još gajila tračak nade da će se kći Frieda odnekud javiti, doći, kada je doznala koju groznu sudbinu je doživjela njena nedužna, maloljetna kći.

*) Velečasni P. K. je bio slovenski izbjeglica iz 1945.g.

I u Koruškoj – Titovi partizani

Slučaj nesretne djevojke Friede Paulitsch je samo jedan od stotina drugih partizanskih zločina, počinjenih na austrijskom tlu tijekom svibnja 1945. godine. Zauzimanje dijelova Južne Koruške sve do Klagenfurta / Celovca, za (jugo)slovenske partizane značilo je ostvarenje sna o pripajanju ovoga teritorija Jugoslaviji, tj. Sloveniji. Po gradu su odmah polijepili Proglas na njemačkom jeziku u kojemu pučanstvo obavještavaju da je tu sada „Jugoslavija“, i kako će sada napokon biti slobodni i sretni. Edvard Kardelj je hitno odletio k Staljinu, tražeći da „blagoslovi“ aneksiju dijela Koruške, što je generalisimus na Kardeljevo zaprepaštenje odbio. Staljin je naime bio liga iznad Tita i ostalih lokalnih partijskih vođa, i sve je već ranije dogovorio na Jalti sa Roosweltom i Churchillom. Umjesto aneksije, britanske snage su partizanima naredile napuštanje austrijskog teritorija, u slučaju odbijanja prijetio je i oružani sukob između partizana i savezničke vojske. Titova vojska se ipak povukla, ali nije otišla praznih ruku, Britanci su im kao „otpremninu“ dali stotine tisuća, ponajviše hrvatskih ratnih izbjeglica, vojske i civila, čiju sudbinu upravo komemoriramo. Tijekom nekoliko tjedana okupacije Koruške, partizani su uhitili stotine austrijskih civila, odveli ih u Sloveniju i tamo, zajedno sa Hrvatima, Slovencima i ostalima masakrirali u napuštenim rudarskim oknima!

U prilično kompliciranoj etničkoj situaciji u Koruškoj, posebice u pograničnom području, bilo je sukoba i zločina na svim stranama. Hitlerovi fašisti su počinili brojne zločine nad etničkim Slovencima, a vrhunac je bilo masovno protjerivanje. S druge strane, koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama. Toj etničkoj skupini pripadala je i nesretna djevojka Frieda Paulitsch, a njeni ubojice su bili pripadnici koruške Osvodibilne Fronte (OF), koja ni danas ne može prežaliti neuspjeh pokušaja anektiranja dijela teritorija „Velikoj Sloveniji“! Nakon rata razne udruge potpomognute Udbom i Partijom iz Slovenije, neprekidno su „rovarile“ po Koruškoj, a vrhunac je bio 70-ih godina prošlog stoljeća kada su počinili desetine terorističkih napada na državne institucije. Najpoznatiji takav čin je onaj od rujna 1979. godine kada je dvoje udbaša prilikom atentata na Zavičajni muzej u Völkermarktu teško nastradalo, jer su eksplozivne naprave koje su tamo htjeli deponirati prerano eksplodirale! Udba je upravo u Koruškoj, sigurno ne slučajno!, imala najjaču infrastrukturu i najbrojniju mrežu agenata izvan Jugoslavije. Međutim, zbog specifične situacije u kojoj se u to hladnoratovsko vrijeme nalazila politički i vojno neutralna Republika Austrija, ovi ekscesi i teror su uglavnom gurani „pod tepih“, tako da je Udba u Koruškoj imala skoro odriješene ruke, a bila je infiltrirana u sve pore austrijskog društva, od carine do vojske, preko suda i policije, pa sve do sveučilišta…

Potomci i sljednici upravo tih frustriranih partizana i udbaša, danas su u Koruškoj i Sloveniji najgrlatiji „antife“ i protivnici održavanja komemoracija hrvatskim žrtvama na Bleiburškom polju!

Piskernik

Ottilie Piskernik, civil, Vindiše iz mjesta Eisenkappel / Železna Kapla.

Partizani su je 25. ožujka 1944. godine mučili, silovali i usmrtili.

Operian

Therese Operian, civil, koruška Vindiše iz Saagerberg-a,

općina Miklautzhof – danas općina Sittersdorf.

Titovi partizani su je bestijalno ubili 1. svibnja 1943. godine.

Lass

Vallentin Lausegger, civil, Vindiš, seljak iz Bodental-a (općina Ferlach).

7. svibnja 1945. godine Titovi partizani su ga bestijalno usmrtili u njegovoj šumi.

Ladislav Tomkin
komunistickizlocini.net

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

HRVATSKI RATNICI U NAPOLEONOVOJ VOJSCI

Published

on

By

MILITARY DOSSIER    ” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nnacy, 1900), zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci.

(više…)

Komentari

Continue Reading

Povijest

Terra misiones: Razgraničenje Hrvatske i Bugarske na Moravi

Published

on

By

POGLED IZ SRBIJANSKE PERSPEKTIVE   Donosimo jedan odlomak teksta Kuda ide Srbija, Slavoljuba Lekića, koji se prije svega odnosio na jezično pitanje, ali u dijelu nazvanom Terra misiones, analizira moguće, buduće, srbijanske strategijske gubitke, te “davni san Hrvatske i Bugarske o ponovnoj uspostavi stare granice na Moravi”. Prenosimo izvorni tekst.

Pred hrvatskom politikom jasno je usmerenje – duhovna veza sa srednjom Evropom, te teritorijalno i ekonomsko širenje na jugoistok. Hrvati nemaju izbora, moraju se okrenuti Srbima.

Hrvati i Bugari na Moravi Naspram Hrvata, Arbanasa i Bugara nalaze se Srbi i Grci. Ipak muslimansko stanovništvo Bosne, barem u bliskoj budućnosti, biće na strani srpskih neprijatelja, šta god im to donosilo. Posle moguće podele BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podseća na onu iz 1941, nepoverenje srpske nomenklature prema istoriji sve je izraženije…

Najveći hrvatski sused, Italija, nije joj naklonjena, a granica među njima je pomorska, te ova nije zemlja hrvatske misije. Uostalom, Vatikan bi uvek interese Italije pretpostavio hrvatskim. Na severozapadu je Slovenija, zemlja potuljene ksenofobije, i po ukorenjenom šovinizmu prvorazredna svetska sila. Ona je u tom pogledu superiorna, iznad Hrvatske i Hitlerove Nemačke, jer nije počinila nijedan genocid, a uspela je da postane etnički najčistija evropska država, razvijajući hladne forme etnocida i etničkog pretapanja svojstvene evropskim kolonizatorima. Otišla je tako daleko da je čak neke svoje građane izbrisala iz svih spiskova zato što nisu Slovenci. Ova zemlja, premda malena, uvek će dosađivati Hrvatskoj pošto ima veće izglede da uspostavi saradnju sa Italijanima i Srbima. I jedni i drugi skoro da nemaju osećaj da se spore sa Slovenijom. Pored toga, odustanak Hrvata od kajkavskog i čakavskog govora zatvorio je vrata hrvatskoj misiji na tlu današnje Slovenije. Treći, veliki sused Hrvata, versajski gubitnik Mađarska, izgleda da nije sasvim zaboravila Slavoniju i Rijeku, a sa druge strane već je asimilovala sve slovensko stanovništvo, te Hrvatska ne može računati sa značajnim ekonomskim, demografskim i političkim dobicima na toj strani. Pošto Mađari govore jezikom koji ih oštro odvaja od Slovena, teško ih je asimilovati ili preimenovati, Hrvatima ostaje da razviju opreznu saradnju sa Mađarima. Zajednički cilj je proširenje uticaja u srpskom Podunavlju, gde su, pored Srba, prisutni Mađari i Hrvati, koji su – sva je prilika – voljni da pomognu odvajanje severnog dela Srbije.

Hrvatska politička nomenklatura , razvijene realpolitičke estetike, usredsređena je svim svojim bićem na Drinu i Dunav, teritorije naseljene Srbima i muslimanima, obećane Srbiji 1915. godine (mapa 2). Veliki izazov za Hrvatsku je kako prisajediniti „hrvatsko cveće“ posle fizičkog uklanjanja Srba iz RSK. P rostori Muslimansko-hrvatske federacije, Republike Srpske i Crne Gore jesu prvorazredna terra misiones. Ako je srpska inteligencija nesigurna da li joj je potrebno Kosovo i Metohija, na čijem mitu je izgrađeno ogromno pisanje i usmena književnost, onda ista neće biti spremna da pod svoju zaštitu uzme Banjaluku, a posebno ne Sarajevo i Tuzlu, koje odavno ne smatra bliskim i privlačnim. Hrvatska bi na najveći otpor mogla naići u Podrinju, ali opet bi mogla nadmašiti obeskosovljenu Srbiju, sada već i veličinom svoje države.

>>> ORGINALNI ZAPIS EPISKOPA “Hrvatske Grčko-iztočne crkve” iz 1874.g.

Ostaje važno pitanje: da li je siva zona srpske geopolitike (Hercegovina, Dalmacija, Bosna, Hum, Crna Gora) dovoljna da udovolji hrvatskim aspiracijama? I zašto bi uopšte, pobednik menjao plan? Hrvatskoj nomenklaturi stalno nedostaje „životni prostor“, te ona dela na istoku, a sarađuje sa Zapadom, umiljava se Vatikanu, hrli da pošalje trupe protiv Rusije, a ako je nužda, ume i da je hvali. Otuda će argumenti Hrvata protiv Srba, sklonih da ištu od zapada i stidljivo pogledaju na istok, uvek biti jači i ubojitiji.

Zašto bi uopšte pobednik menjao plan? Ostaje važno pitanje: da li je siva zona srpske geopolitike (Hercegovina, Dalmacija, Bosna, Hum, Crna Gora) dovoljna da udovolji hrvatskim aspiracijama? I zašto bi uopšte, pobednik menjao plan? Hrvatskoj nomenklaturi stalno nedostaje „životni prostor“, te ona dela na istoku, a sarađuje sa Zapadom, umiljava se Vatikanu, hrli da pošalje trupe protiv Rusije, a ako je nužda, ume i da je hvali. Otuda će argumenti Hrvata protiv Srba, sklonih da ištu od zapada i stidljivo pogledaju na istok, uvek biti jači i ubojitiji.

Ako je najveći srpski grad Jasenovac odavno na trucavom putu zaborava, onda i albanski etapni, naizgled bezbolni i dugotrajni, genocid izvršen u 19. i 20. veku neće ostati u dugom srpskom pamćenju. To potvrđuje nasilno iseljavanje 250.000 Srba i Roma sa Kosova i Metohije 1999. godine, kada je u srpskoj javnosti već bilo sazrelo mnjenje da na Kosovu praktično i nema Srba, te je zato i izgubljeno. Oni kojih više nema u samoproglašenoj kosovskoj nezavisno s ti postali su corpus separatum i jedan od instrumenata stvaranja nove balkanske nacije Kosovara i pretapanja različitih nacionalnosti u jednu – kosovarsku. (52) Izgradnja nove nacije na tlu s tare Srbije, na početku 21. veka, nalikuje na Kalajevo nacionalno inženjerstvo pre stotinak godina, upriličeno radi uspostavljanja novog odnosa snaga na Balkanu, u kome će tzv. Kosovari igrati aktivnu ulogu „noža uperenog u srce Beograda“. Na meti neće biti samo Beograd, već i Atina i Podgorica, dok će se Tirana naći u izmenjenoj ulozi kosovarske periferije.

Poneki srpski političari, skloni različitim formulama deobe Srbije, misle da će ako se odreknu „velike“, sasvim sigurno imati „malu“ Srbiju. Ali nejasno je zašto bi velike (uvećane) države, Albanija, Bugarska i Hrvatska tolerisale „Miloševićevu rušilačku Srbiju“. Njenom deobom na značaju će izgubiti srpska deobarska inteligencija, koja će se naći u konkurenciji atraktivnije hrvatske , bugarske i arbanaške elite prinuđen ih da obrazlože teritorijalne aspiracije u intelektualnim centrima i metropolama velikih sila. Rusofili u Srbiji polažu nadu u neslućene moći Kremlja. Ali ova bi pomoć sa istoka mogla izostati pošto će Rusija između umanjene Srbije i proširene Hrvatske, Albanije i Bugarske podržati realnije i opipljivije projekte ojačane Bugarske i stabilne Grčke. Uvećana Hrvatska pretenduje da preuzme ulogu d vojne monarhije, a proširena Albanija Turske imperije. Među njima neće biti većih sukoba sve dok bude postojala deobama podložna Srbija i „srpski separatizam“ u zemljama susedima. A šta će biti posle, raspraviće već afirmisane političke nomenklature garanata balkanske ravnoteže – Hrvatske, Bugarske, Albanije i Grčke.

>>> POVIJEST: Hrvatsko-bugarski ratovi

U času otmice Kosova i Metohije Albanija otvoreno, a Bugarska prikriveno

Razgraničenje Bugara i Hrvata na Moravi “Posle moguće podele BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podseća na onu iz 1941, nepoverenje srpske nomenklature prema istoriji sve je izraženije.”

podstiču podelu BJR Makedonije, ali bez uticaja Srbije i Grčke. Ovo pojačava grčki otpor prema BJRM, no njen usamljen manevar je slabašan. Naspram Hrvata, Arbanasa i Bugara nalaze se Srbi i Grci. Ipak muslimansko stanovništvo Bosne, barem u bliskoj budućnosti, biće na strani srpskih neprijatelja, šta god im to donosilo. Posle moguće podele BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podseća na onu iz 1941, nepoverenje srpske nomenklature prema istoriji sve je izraženije. Da li će srpska vlast zarobljena neprekidnom krizom i prebrojavanjem parlamentarnih mandata naći način da obrazuje stabilnu državnu tvorevinu? Ili će, možda, pritisnuta nesnosnim spoljnim teritorij a lnim zahtevima i sladunjavom privatizacionom groznicom, pribežište po tražiti u opojnom odlaganju kao da za Srbe vreme nije oskudno blago posle straćenog 20. veka?

Slavoljub Lekić/nspm.rs

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno