Connect with us

Društvo

Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (II.)

Objavljeno

- datum

Jedini papa koji je htio potpuno posvećenje Rusije je Ivan Pavao I. koji je umro/umoren nakon 33 dana pontifikata

 … nastavak prvog teksta…   U listopadu 1940. su Manuel Ferreira, biskup Gurze koji je osobno znao Pija XII. i otac Gonçalves, odlučili na drugačiji pristup Vatikanu. Zamolili su Luciju da piše papi tražeći posvetu svijeta posebno spominjući Rusiju. Oni su očito mislili da će dodavanje riječi „svijet“ uz „Rusiju“ više pomoći u dobivanju odgovora od Svete Stolice.

Luciju je jako mučio taj zahtjev i htjela je da joj narede njezini nadređeni da to učini, budući da Gospodin nikad nije tražio posvećenje svijeta, već samo Rusije. Ali Gospodin je posjetio Luciju i rekao da čak i ovo sekundarno posvećenje neće ispuniti Gospin nalog (i stoga neće obratiti Rusiju niti donijeti razdoblje mira). Isus je rekao da će imati ograničeni učinak skraćivanja Drugog svjetskog rata (što pokazuje Gospodinovu velikodušnost i autoritet koji On daje svojim biskupima). Papa Pio XII. je na kraju izveo posvetu (i u listopadu i u prosincu 1942.), ali ne samo da nije uspio zadovoljiti Gospin nalog koji je ona dala u Fatimi, već nije uspio ispuniti niti taj sekundarni, kompromisni zahtjev jer nije uopće posebno spomenuo Rusiju. 

U veljači 1943. Lucija je potvrdila da je posveta pape Pija XII. nepotpuna i da nije zadovoljila sve uvjete Neba. Ona piše: „Dobri Bog mi je već pokazao svoje zadovoljstvo činom (posvetom), iako nepotpunim, koji je slijedio Njegovu želju, koje su učinili Sveti Otac i nekoliko biskupa. Zauzvrat je obećao da će rat uskoro završiti. Obraćenja Rusije za sada neće biti.“ 1943. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 14 GODINA OD GOSPINOG NALOGA.

U njezinom intervjuu s o. Jongenom u veljači 1946. Lucija je rekla: „Točna Gospina molba je da Sveti Otac učini posvetu Rusije Njezinom Bezgrešnom Srcu, zapovijedajući da u isto vrijeme i u zajedništvu s Njegovom Svetosti to učine svi biskupi katoličkog svijeta.“ Lucija je rekla to isto u intervjuu s prof. Williamom Walshom u srpnju 1946.: „Gospa želi da papa i svi biskupi svijeta posvete Rusiju Njezinom Bezgrešnom Srcu jednog posebnog dana. Ako to učine, Ona će obratiti Rusiju i bit će mir. Ako se to ne učini, zablude Rusije raširit će se na sve zemlje svijeta.“ TAKO DA 1946. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 17 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

Papa Pio XII

U listopadu 1951. je o. Wetter posjetio Luciju u njezinom samostanu i Lucija ga je upitala: „Možete li prenijeti Svetom Ocu poruku da je Gospa Fatimska tražila nešto što nije učinjeno?“ Brat Michel izvještava da je otac Wetter pristao i proslijedio zahtjev papi, vjerojatno preko oca Leibera, koji je bio privatni tajnik Pija XII. Tako je Pio XII. bio obaviješten izravno od vidjelice da njegove posvete iz 1942. nisu zadovoljile Gospine zahtjeve. Lucija je također 15. prosinca 1951. napisala sljedeće: “Gospin zahtjev koji se tiče Rusije nije ispunjen… biskupi Rusije poslali su molbu Svetom Ocu tražeći posvetu Rusije Marijinom Bezgrešnom Srcu, kao što je Gospa tražila. Neka Bog dopusti da to bude stvarno i da se to ostvari. Ali malo je kasno.“ I 1951. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO VEĆ 22 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

U svibnju 1952. Gospa se ponovno ukazala Luciji tražeći posvetu Rusije, govoreći: „Obznanite Svetom Ocu da još čekam posvetu Rusije mom Bezgrešnom Srcu. Bez posvete Rusija se neće moći obratiti, niti će svijet imati mir.“

U svjetlu tih opetovanih zahtjeva Neba papa Pio XII. izvršio je još jednu posvetu 7. srpnja 1952. u svom apostolskom pismu Sacro vergente anno. Ali postojali su ponovno brojni nedostaci u toj posveti. Kao prvo, umjesto da posveti narod Rusije, posvetio je ljude Rusije. Izjavio je: „Posvećujemo i na poseban način povjeravamo sve ljude Rusije tom Bezgrešnom Srcu.“ Dok je Rusija napokon spomenuta izričito (a Pio XII. je bio jedini papa koji je to učinio), narod, kao cilj posvećenja, nije identificiran. Sukladno tomu, Pio XII. nije učinio svečani čin zadovoljštine za mnoge grijehe tog naroda, za kojeg je Gospa rekla da mora biti dio posvete. Zapravo, Pio XII. nije pokazao da namjerava ispuniti Gospin zahtjev jer nikada nije spomenuo Fatimu.

Također u tom pismu nema spomena o pobožnosti zadovoljštine prvih pet subota ili o pobjedi Bezgrešnog Srca kroz obraćenje Rusije na katoličanstvo. Apostolsko pismo nije bilo svečani čin zadovoljštine i posvećenja; to je bilo puko izdavanje teksta, koji prethodno nije bio najavljen i za kojega nije bilo nikakvih priprema. Na kraju, i iznad svega, Pio XII. nije imao, niti je tražio, sudjelovanje katoličkih biskupa na toj posveti, uvjet koji je posebno naložen u ukazanju 1929. STOGA GODINE 1952. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 23 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

Kao rezultat neuspjeha Pija XII., nakon II. svjetskog rata došao je Korejski rat i Rusija je započela svoju sotonsku provedbu vladanja svijetom kroz komunizam i cionizam, koji oboje žele uništiti katoličku vjeru. Otac Augustin Fuentes je 26. prosinca 1957. intervjuirao sestru Luciju. Lucija mu je rekla da stoga što posvećenje Rusije nije izvršeno pravilno, mnogi narodi nestaju s lica zemlje i mnoge duše idu u pakao. Ona žaluje: „Oče, Presveta Djevica je vrlo tužna jer nitko ne obraća pažnju na Njezinu poruku, ni dobri ni zli. Dobri nastavljaju ići svojim putem bez da daju važnost Njezinoj poruci.“ I 1957. GODINE, RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 28 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

Ivan XXIII. učinio je upravo suprotno od onog što mu je Nebo naložilo

Dolazimo do vladavine pape Ivana XXIII. Kako su upravo završili II. svjetski i Korejski rat, u kojima su milijuni ljudi ubijeni, bilo je nade da će papa Ivan XXIII. napokon posvetiti Rusiju. Nadalje, svijet je čekao da papa objavi treću tajnu 1960. godine kako je Gospa također naložila da je njegova odgovornost. Papa nije učinio nijedno. Umjesto da je posvetio Rusiju i otkrio tajnu, sazvao je Drugi vatikanski sabor i omogućio tajni političko-vjerski pakt s Rusijom u vatikansko-moskovskom sporazumu ili paktu iz Metza, po kojemu Drugi vatikanski sabor neće osuditi zablude Rusije ili komunizam. Drugim riječima, Ivan XXIII. učinio je upravo suprotno od onog što mu je Nebo naložilo. Kao rezultat toga, šezdesete su bile jedno od najgorih desetljeća koje je ljudski rod iskusio, s nemoralnošću, revolucijama, atentatima, ratovima, bolestima, financijskim prevratima i političkom korupcijom kakva još nije viđena. Godine 1963., U GODINI SMRTI PAPE IVANA XXIII. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 34 GODINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

Ironija Pavla VI: „Dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u hram Božji“. Ironično. sam papa koji priznaje stanje Crkve je isti onaj koji odbija lijek s Neba

Nasljednik pape Ivana XXIII., Pavao VI., također nije davao pozornost fatimskim objavama. Osim općenite posvete svijeta 1964., Pavao VI. nije posvetio pažnju Fatimi nakon što je zatvorio Drugi vatikanski sabor, nametnuo pakt iz Metza, provodio ekumenizam i stvorio novi i destruktivni obred Mise. Čak se odbio privatno naći s Lucijom za vrijeme svoga posjeta Fatimi 1967. da bi slavio 50. godišnjicu ukazanja. Pa opet poznat je po tome što je rekao da je„dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u hram Božji“. Ironično. sam papa koji priznaje stanje Crkve je isti onaj koji odbija lijek s Neba. I 1978., U GODINI SMRTI PAVLA VI., RUSIJA OSTAJE NEPOSVEĆENA, 49 GODINA NAKON NAREDBE GOSPINOG NALOGA.

Ivan Pavao I.: „Ne želim imati ništa s Vatikanom. Đavao je u Vatikanu.“ … „Treća tajna, to je strašno.“

Pavla VI. naslijedio je papa Ivan Pavao I., jedini papa koji je imao legitimni razlog zašto nije posvetio Rusiju. Kao kardinal Luciani, 1977. imao je priliku razgovarati s Lucijom sat i pol. Taj je razgovor pogodio budućeg papu, koji je rekao Lucijinom osobnom tumaču: „Ne želim imati ništa s Vatikanom. Đavao je u Vatikanu.“ On je također rekao: „Treća tajna, to je strašno.“ Ali Lucija je očigledno otkrila puno više kardinalu Lucianiju. Čini se da mu je rekla da će biti papa, i moguće je i da mu je rekla da će biti ubijen. Nakon što je postao papa Ivan Pavao I. , rekao je svom teološkom savjetniku Don Germanu Pattaru sljedeće:

“…Ako poživim, vratit ću se u Fatimu da posvetim svijet i posebno ljude Rusije Blaženoj Djevici, u skladu sa smjernicama koje je Ona dala sestri Luciji.“

,,To je nešto što me mučilo ovu cijelu godinu. Ukralo mi je moj duhovni mir i spokoj. Od tog hodočašća, nikad nisam zaboravio Fatimu. Ono što mi je sestra Lucija rekla postalo je teret na mom srcu. Trudio sam sām sebe uvjeriti da je sve to iluzija. Molio sam se da zaboravim na to… Misao je bila silna, previše zbunjujuća, previše suprotna cijelom mom biću. To je bilo nezamislivo, pa opet je predviđanje sestre Lucije ispalo točno. Tu sam. Ja sam papa… Ako poživim, vratit ću se u Fatimu da posvetim svijet i posebno ljude Rusije Blaženoj Djevici, u skladu sa smjernicama koje je Ona dala sestri Luciji.“

Dakle, papa Ivan Pavao I. nije poživio. Nakon što je otkrio da su preko 100 članova rimske kurije visokopozicionirani masoni, uključujući svog vlastitog vatikanskog državnog tajnika (Villot), papa Ivan Pavao I. planirao je počistiti Vatikan od korupcije, ali tajanstveno je umro prije nego što je to uspio, nakon samo 33 dana službe. On stoga nije mogao posvetiti Rusiju. OPET, U 1978. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, SKORO 50 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

To nas dovodi do vladavine Ivana Pavla II. Dok je on rekao da je njegov pontifikat posvećen Gospi, već je u ranim godinama svoje vladavine izrazio sumnje o posveti Rusije. Na primjer, kada je biskup Hnilica rekao papi u prisutnosti kardinala Wyszynskog da je „najvažnija stvar koju treba učiniti za vrijeme svog pontifikata – posveta Rusije“, Ivan Pavao II. je odgovorio: „Takvu bi posvetu Rusi smatrali miješanjem u njihove unutarnje poslove i to bi imalo političke posljedice.“ Dok se oporavljao od pokušaja atentata 7. srpnja 1981., papa je ,,povjerio ljudsku obitelj Marijinoj majčinskoj zaštiti” i nakon toga rekao je isto Hnilici: ,,Postoje još uvijek neki teolozi koji sumnjaju da možemo ikoga posvetiti ikome drugome do Bogu samomu.“ GODINE 1981. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 52 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

Znajući da je Rusija ostala neposvećena, Lucija se 21. ožujka 1982. našla s papinskim nuncijem u Lisabonu, kao i s doktorom prava Lacerdom i biskupom do Amaralom. Ponovila je točne uvjete za posvetu Rusije. Objasnila je da papa mora: (1) izabrati datum posvete; (2) zapovjediti biskupima cijelog svijeta da sudjeluju; (3) da svaki biskup mora učiniti posvetu, ako ne u Rimu s papom, onda u svojoj vlastitoj crkvi u isto vrijeme kao i papa; i, (4) izvršiti svečani i javni obred zadovoljštine i posvete Rusije Presvetom Srcu Isusovom i Marijinom. Lucija je ponovno rekla svojim bliskim prijateljima i članovima obitelji (onima koji su je još uvijek smjeli vidjeti) da Rusija nije posvećena. Neka od tih izvješća, koja su dokumentirana u našoj knjizi, objavljena su prije posvete Ivana Pavla II. 1982. godine. Na primjer, 9. svibnja 1982. Lucijina prijateljica Maria Eugenia Pestana rekla je ocu Caillonu: ,,Ne očekujte ovoga puta posvetu Rusije: svjetski episkopat nije spreman.“ Slično tome, 12. svibnja 1982. Lucijina nećakinja Maria do Fetal Neves Rosa također je rekla ocu Caillonu: ,,Ne očekujte sutra posvetu Rusije. Svjetski episkopat nije spreman.“ Otac Caillon je ispravno zaključio: „Znači, sestra Lucija je čak i prije 13. svibnja rekla svojim prijateljima iz Porta i svojoj nećakinji iz Fatime da ne očekuju posvetu Rusije 13. svibnja 1982. jer svjetski episkopat nije spreman. Sestra Lucija je unaprijed znala što će se dogoditi.“

Vatikanske novine L’Osservatore Romano su 12. svibnja 1982. objavile članak od oca Umberto Maria Pasquale o razgovoru koji je imao sa sestrom Lucijom. Otac Pasquale izvještava da je Lucija potvrdila da Gospa nikada nije tražila posvećenje svijeta, samo Rusije. On je upitao: „Je li ti Gospa ikada pričala o posveti svijeta njezinom Bezgrešnom Srcu?“ Lucija je odgovorila: „Ne, oče Umberto! Nikad! U Cova da Iria 1917. Gospa je obećala: doći ću tražiti posvetu Rusije… 1929., u Tuyu u Španjolskoj, kao što je obećala, Gospa se vratila da mi kaže da je došao trenutak da traži od Svetog Oca posvetu te zemlje (Rusije)…“ U ostatku odgovora zahtjevu oca Pasquala za razjašnjenjem (kao da je ikakvo bilo potrebno), Lucija je 13. travnja 1980. napisala pismo u kojem govori istu stvar, odnosno: ,,Velečasni oče Umberto, kao odgovor na Vaše pitanje, ja ću razjasniti: Gospa Fatimska se u svom zahtjevu referirala samo na posvetu Rusije.“

To je pismo objavljeno 12. svibnja 1982., dan prije posvete svijeta Ivana Pavla II., 13. svibnja iste godine. Također primjećujemo da se Lucija susrela s Ivanom Pavlom II. na 25 minuta, u 8 sati ujutro, samo nekoliko sati prije nego je posvetio svijet, kada je Lucija dala papi pisane memoare koji opisuju nebeske zahtjeve, koji sadrže posvetu Rusije i objavljivanje treće tajne. Nakon što je papa rekao Luciji da ne bi bilo razborito objaviti tajnu jer „je svijet ne bi mogao razumjeti“, papa je rekao da će govoriti o posveti Rusije na biskupskoj sinodi 1983.

Izjave Ivana Pavla dokazuju dvije stvari: Kao prvo, on je znao da nebo traži posvetu Rusije. Drugo, on je znao da njegova posveta svijeta 13. svibnja neće ispuniti nebeske zahtjeve. Stoga, Ivan Pavao II. ponovio je pogreške Pija XII. 1942. i Pavla VI. 1964. – posvetio je svijet bez biskupa, ne Rusiju s biskupima. Biskup Hnilica i don Luigi Bianchi posjetili su Luciju 14. svibnja i pitali je je li posvećenje dan prije bilo dovoljno. Lucija je negativno odgovorila, govoreći da Bog želi ,,posvetu Rusije, i samo Rusije, bez ikakvih dodataka.“ Lucija je isto potvrdila prijateljici Mariji do Fetal 11. kolovoza 1982. govoreći: „Posveta Rusije, kako je Gospa tražila, nije učinjena.“

Poznavajući svoju pogrešku, papa Ivan Pavao II. objavio je izjavu u L’Osservatore Romano 19. svibnja govoreći: „Pokušao sam učiniti sve što sam mogao s obzirom na konkretne okolnosti.“ Drugim riječima, Ivan Pavao II. priznaje da je trebao posvetiti Rusiju, da je možda čak i htio posvetiti Rusiju, ali je odlučio NE posvetiti Rusiju, zbog „konkretnih okolnosti“ kojima je okružen. Koje su to okolnosti? Vatikansko-moskovski dogovor i ekumensko preusmjerenje Crkve nakon II. vatikanskog sigurno su igrali vodeće uloge. No, 26. studenog 1987. kardinal Stickler otkrio je da papa Ivan Pavao II. nije imao podršku biskupa, govoreći: „oni mu nisu poslušni“. Ovo otkriće nije u skladu s raznim istraživanjima apostolata o. Grunera koja pokazuju da će barem 98% ispitanih biskupa posvetiti Rusiju s Papom ako se to od njih bude zahtijevalo. U SVAKOM SLUČAJU, 1982. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, 53 GODINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

Na početku 1983., nakon što je „Plava vojska“ izdala krivotvoreni izvještaj da je posvećenje iz 1982. zadovoljilo Gospin nalog, sestra Lucija je rekla ocu Josephu de Sainte Marie: ,,Posveta Rusije nije izvršena kako je Gospa tražila. Ja tu izjavu nisam dala jer nisam imala dozvolu Svete Stolice.“ Zatim je 19. ožujka 1983. Ivan Pavao II. tražio da se sestra Lucija susretne s papinskim nuncijem, nadbiskupom Portalupijem, i ocem Coelhom. Nije čudo, na tom sastanku Lucija je ponovila da Rusija nije posvećena. Ona je izjavila: „U činu prikazanja 13. svibnja 1982. Rusija nije cilj posvećenja. I nije svaki biskup organizirao u svojoj vlastitoj biskupiji javnu i svečanu ceremoniju zadovoljštine i posvete Rusije. Papa Ivan Pavao II. samo je ponovio posvetu svijeta koju je učinio Pio XII. 31. listopada 1942. godine. Iz te posvete možemo očekivati neke koristi, ali ne obraćenje Rusije. Posveta Rusije nije učinjena onako kako je Gospa to zahtijevala.“ Ivan Pavao II. će opet ponoviti istu pogrešku posvećujući svijet bez biskupa 16. listopada 1983. STOGA, 1983. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, NI NAKON 54 GODINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

U ožujku 1984. papa je planirao još jednu posvetu i Luciji su unaprijed dali kopiju teksta. Nakon što je pročitala tekst Lucija je 22. ožujka odgovorila: „Ta posveta ne može imati zaključni karakter.“ Uvjeren zbog Lucijinog izdašnog svjedočanstva otac Coehlo objavio je Mensagem de Fatima uoči posvećenja: „Posveta Rusije neće biti obavljena ni ovoga puta.“

Papa Ivan Pavao II. je 25. ožujka 1984. ponovno posvetio svijet bez sudjelovanja svih biskupa, ponavljajući ne samo svoju pogrešku iz 1981., 1982. i 1983. već i pogrešku Pija XII. iz 1942. i Pavla VI. iz 1964. Dok je papa pozvao sve biskupe – ne im zapovjedio, da mu se pridruže u posveti, nisu svi sudjelovali; ali čak i da jesu, to ne bi bilo važno jer papa nije posvetio Rusiju. Otac Coehlo ponovno je objavio: „Mi još nismo postigli cilj koji je naložila Majka Božja“ i to je zato što „Rusija nije bila cilj posvete“. Izvješća kažu da je kardinal Cararoli, vatikanski državni tajnik i dokazani mason, savjetovao papi da makne Rusiju iz posvećenja zbog „diplomatskih razloga“. Papa je također objasnio biskupu Josefu Cordesu da je odbio spomenuti Rusiju jer „bi njegove riječi bile protumačene kao provokacija sovjetskim vođama.“ Kardinal Josef Tomko je osim toga izjavio: „Rim se boji da bi to Ruska pravoslavna crkva mogla gledati kao uvredu.“ TAKO 1984. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 55 GODINA OD GOSPINOG NALOGA.

Za vrijeme stvarne ceremonije posvete 1984. papa je otkrio nedostatak te posvete. Napuštajući svoj pripremljeni govor, papa je rekao: „Prosvijetli posebno ljude od kojih Ti Sam čekaš našu posvetu i prikazanje.“ Te riječi bile su prenesene i u L’Osservatore Romano i u novinama katoličkih biskupa L’Avvenire. Papa je ponovnio tu istu izjavu te večeri, za vrijeme pozdravnih molitava Gospi. Njegova izjava otkriva sljedeće:

  • Prvo, govori nam da je Ivan Pavao II. znao da Gospa još čeka posvetu određenih ljudi ili nacije.
  • Drugo, govori nam da je Ivan Pavao II. znao da se radi o ljudima ruske nacije, jedine nacije koju je Gospa ikada navela kao cilj posvete.
  • Treće, govori nam da je sam Ivan Pavao II. shvaćao da valjana posveta Rusije, bilo od njega ili njegovih prethodnika, nikad nije izvršena.
  • Četvrto, govori nam da je Ivan Pavao II. odlučio ne imenovati Rusiju u budućim posvetama i da stoga on nije papa koji će posvetiti Rusiju.

Nakon što je priznao da nije posvetio Rusiju 1984., Ivan Pavao II. odlučio je baviti se svojim vlastitim planom postizanja svjetskog mira 1986. tako što je doveo pogane u Asiz da se mole svojim đavlima za mir. To znači da papa nije vjerovao da je posvetio Rusiju 1984. Jer bi svjetski mir bio plod valjanog posvećenja; jedina druga alternativa je da papa nije vjerovao u obećanja Gospe Fatimske.

U intervjuu koji se pojavio u Sol de Fatima (u rujnu 1985.), upitali su sestru Luciju je li papa ispunio zahtjev koji je dala Gospa kada je posvetio svijet 25. ožujka 1984. Sestra Lucija je odgovorila: „Nije bilo sudjelovanja svih biskupa i nije bilo spomena Rusije.“ Novinar je zatim upitao: „Stoga nije bilo posvete koju je tražila Gospa?“ Sestra Lucija je odgovorila: „Ne. Mnogi biskupi nisu pridali nikakvu važnost tom činu.“

Sestrična sestre Lucije Maria do Fetal je 1986. citirala Luciju govoreći: „Posveta nije učinjena.“ Čak je i otac Laurentin, zagovornik vatikanskih manevara, priznao stajalište vidjelice. Rekao je: „Sestra Lucija je i dalje nezadovoljna… Lucija misli da posveta nije učinjena onako kako je Gospa željela.“ Lucija je još jednom izričito potvrdila pred članovima obitelji u svom samostanu da posveta Rusije nije izvršena. Nakon intervjuiranja sestre Lucije izvan njezinog samostana, novinar Enrico Romero objavio je sadržaj intervjua 20. srpnja 1987. On izvještava da je sestra Lucija ponovno izjavila da posveta Rusije kako je zahtijevala Gospa Fatimska nije izvršeno. Nakon toga je slijedila potvrda kardinala Mayera 25. listopada 1987. pred prisustvom dvanaest katoličkih vođa i kardinala Sticklera 26. studenog 1987. da posveta Rusije nije nikad izvršena.

Nastavljajući tim putem objektivnog neposluha, Ivan Pavao II. je ponovno odlučio posvetiti svijet, bez biskupa, 8. listopada 2000., samo tri mjeseca nakon što je vatikanski državni tajnik rekao da je papa zadovoljio fatimski zahtjev 1984. godine. Kao kod posvete 1984., Ivan Pavao II. je nakon posvete svijeta ponovno održao još jedan pan-religijski susret u Asizu 2002. godine. Ivan Pavao II. umro je 2005. godine i nikad nije ostvario mir za kojim je čeznuo i to zato što je išao svojim putem, a ne Gospinim. Nepotrebno je reći, prošlo je još sedam godina, i 2012. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 83 GOINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

Nastavlja se… Christus Rex Hrvatska

Komentari

Društvo

SMRTNI STRAH OD KARAMARKA Galić kao glasnogovornik Duboke države, Režim protiv narodnih neprijatelja

Objavljeno

- datum

 Karamarkov balon prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića    Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga.

Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Proslava Velike Gospe u Sinju i u Splitu

Objavljeno

- datum

Tisuće hodočasnika posjetit će i ove godine Gospino svetište u Sinju na proslavu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza. Hodočasnici će se u svetištu moći ispovjediti već od 3 sata. Prva misa “zornica” je u 4 sata, a potom su mise svakih sat vremena, sve do 9.30 sati, kada će iz Gospina svetišta krenuti svečani ophod, u kojem će sudjelovati cijeli Sinj, Cetinska krajina i šira okolica.

Alkarski momci u starim odorama nosit će zlatom i dragim kamenjem te brojnim zavjetnim darovima okićenu staru Gospinu sliku, s kojom se na četiri strane blagoslivlja grad i Cetinska krajina. Svečani ophod i euharistijsko slavlje predvodit će splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Proslava svetkovine u sinjskom svetištu završit će svečanom večernjom koncelebriranom misom na Trgu dr. F. Tuđmana u 18 sati koju će predvoditi provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman. Na Vigiliju Velike Gospe, 14. kolovoza, misu na Starom Gradu u 8 sati predvodi fra Toni Šimunović-Erpušina, mladomisnik; a u 18 sati misu na Trgu dr. Franje Tuđmana predvodi mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup Zagrebačke nadbiskupije. U četvrtak, 16. kolovoza u 7 sati je misa zahvalnica na Gospinu Gradu, a u nedjelju, 19. kolovoza u 18 sati misa je posvete djece Gospi Sinjskoj u samostanskom dvorištu.

U svetištu Gospe od Pojišana u Splitu svečano se slavi svetkovina Marijina uznesenja – Velika Gospa za grad i bližu okolicu u srijedu, 15. kolovoza. Mise u svetištu slave se kroz jutro i prijepodne svaki sat – u 6, 7, 8, 9, 10 i u 11 sati. Središnje euharistijsko slavlje je večernje, počinje procesijom s Gospinom slikom koja u 18 sati polazi iz splitske prvostolnice Sv. Dujma te ulicama grada ide do Pojišana, gdje je u 19 sati na otvorenome bogoslužnom prostoru uz svetište misa koju predvodi splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Izvor: Silvana Burilović Crnov/croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Židovi ljutiti jer je Austrija skup EU sazvala za Jom kipur

Objavljeno

- datum

“U najboljem slučaju pokazuje to manjak senzibiliteta za vjersku raznolikost, a u najgorem novu političku retoriku”

Biste li sastanak europskih čelnika zakazali za Badnjak? Ne biste. Zašto ga onda zakazujete na najznačajniji blagdan židovskog kalendara, Jom kipur, Dan pomirenja?

Tako su neki lideri židovske zajednice u Europi reagirali kad je objavljeno da će se službeni dio sljedećeg neformalnog summita EU održati 20. rujna u Salzburgu, a da će se njegov uvod – svečana večera za europske lidere – održati dan prije i time “ući” u židovski blagdan. Smatraju da datum, koji je odabrala Austrija, koja predsjeda EU, nije slučajan, već da je indikativan i da pokazuje, u najboljem slučaju, manjak senzibiliteta za kulturalnu i vjersku raznolikost, a u najgorem da označava novu političku retoriku u europskom prostoru koja Stari kontinent agresivno želi svesti samo na kršćanstvo te da nosi antisemitsku poruku. Usto, organizator, austrijska vlada, u kojoj sjede pripadnici desne stranke, narodnjaka, nikako se ne može otresti antisemitskog imidža, iako su se od antisemitizma jasno distancirali, a ne pomaže ni situacija da Izrael trenutačno uopće ne želi surađivati sa slobodnjacima u austrijskoj vladi.

President of European Commission Jean-Claude Juncker (L) and Austrian chancellor Sebastian Kurz arrive to give a press conference following their meeting at the EU headquarters in Brussels on June 6, 2018. (Photo by JOHN THYS / AFP) (Photo credit should read JOHN THYS/AFP/Getty Images)

Do sada su se čule kritike o opasnosti od navodne islamizacije Europe, posebice s migrantskim valom, no ove kritike, o kojima piše portal politico.eu, pokazuju da se i druge vjere osjećaju isključeno. Jom kipur počinje navečer 18. rujna i završava sa zalaskom sunca sljedećeg dana. Blagdan je završni dan novogodišnjih blagdana i vrhunac židovskog kalendara. Oni koji ga slave u tom periodu ne rade i ne putuju.

Nitko od 28 lidera EU država nije Židov, a summit je zakazan za dan nakon blagdana, kazali su iz austrijskog predsjedništva, no također su otkrili da se čelnici ipak očekuju u Salzburgu 19., na svečanoj večeri. Novinari i osoblje u Salzburg dolazi 18. rujna.

– Izuzetno je teško pronaći datum koji odgovara svim sudionicima – ističu.

No to objašnjenje ne zadovoljava neke. Primjerice, vrlo je glasan mađarski zastupnik u Parlamentu EU, inače Židov, Péter Niedermüller. Po njemu, datum je odabran s namjerom da političari iz desnog spektra pošalju određenu poruku. Ističe kako u Europi jača prokršćanska retorika, citirajući mađarskog premijera Viktora Orbána i njegovu mantru “kršćanska Europa”, potom talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija te njegova obraćanja javnosti s krunicom u rukama te lidera britanskih laburista Jeremyja Corbyna koji se našao usred skandala kad je prije nekoliko dana otkriveno da je 2014. položio vijenac na memorijalnom groblju palestinskih mučenika među kojima je i spomenik teroristima koji su 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu pobili izraelske sportaše.

William Echikson, direktor ureda pokreta EU za progresivni judaizam, kaže kako je zakazivanje sramotan i opasan previd austrijske vlade.

– Sigurno se sastanak ne bi zakazao za 24. prosinca. Nije stvar u tome je li koji Židov ili musliman izravno pogođen i koliko ih je, nego u tome jesu li institucije i vlade dovoljno otvorene da im uopće padne na pamet da se takvo što može dogoditi i da jednostavno ne zakazuju sastanke na te datume – kaže Echikson. (VLM)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno