Connect with us

Društvo

Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (II.)

Objavljeno

- datum

Jedini papa koji je htio potpuno posvećenje Rusije je Ivan Pavao I. koji je umro/umoren nakon 33 dana pontifikata

 … nastavak prvog teksta…   U listopadu 1940. su Manuel Ferreira, biskup Gurze koji je osobno znao Pija XII. i otac Gonçalves, odlučili na drugačiji pristup Vatikanu. Zamolili su Luciju da piše papi tražeći posvetu svijeta posebno spominjući Rusiju. Oni su očito mislili da će dodavanje riječi „svijet“ uz „Rusiju“ više pomoći u dobivanju odgovora od Svete Stolice.

Luciju je jako mučio taj zahtjev i htjela je da joj narede njezini nadređeni da to učini, budući da Gospodin nikad nije tražio posvećenje svijeta, već samo Rusije. Ali Gospodin je posjetio Luciju i rekao da čak i ovo sekundarno posvećenje neće ispuniti Gospin nalog (i stoga neće obratiti Rusiju niti donijeti razdoblje mira). Isus je rekao da će imati ograničeni učinak skraćivanja Drugog svjetskog rata (što pokazuje Gospodinovu velikodušnost i autoritet koji On daje svojim biskupima). Papa Pio XII. je na kraju izveo posvetu (i u listopadu i u prosincu 1942.), ali ne samo da nije uspio zadovoljiti Gospin nalog koji je ona dala u Fatimi, već nije uspio ispuniti niti taj sekundarni, kompromisni zahtjev jer nije uopće posebno spomenuo Rusiju. 

U veljači 1943. Lucija je potvrdila da je posveta pape Pija XII. nepotpuna i da nije zadovoljila sve uvjete Neba. Ona piše: „Dobri Bog mi je već pokazao svoje zadovoljstvo činom (posvetom), iako nepotpunim, koji je slijedio Njegovu želju, koje su učinili Sveti Otac i nekoliko biskupa. Zauzvrat je obećao da će rat uskoro završiti. Obraćenja Rusije za sada neće biti.“ 1943. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 14 GODINA OD GOSPINOG NALOGA.

U njezinom intervjuu s o. Jongenom u veljači 1946. Lucija je rekla: „Točna Gospina molba je da Sveti Otac učini posvetu Rusije Njezinom Bezgrešnom Srcu, zapovijedajući da u isto vrijeme i u zajedništvu s Njegovom Svetosti to učine svi biskupi katoličkog svijeta.“ Lucija je rekla to isto u intervjuu s prof. Williamom Walshom u srpnju 1946.: „Gospa želi da papa i svi biskupi svijeta posvete Rusiju Njezinom Bezgrešnom Srcu jednog posebnog dana. Ako to učine, Ona će obratiti Rusiju i bit će mir. Ako se to ne učini, zablude Rusije raširit će se na sve zemlje svijeta.“ TAKO DA 1946. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 17 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

Papa Pio XII

U listopadu 1951. je o. Wetter posjetio Luciju u njezinom samostanu i Lucija ga je upitala: „Možete li prenijeti Svetom Ocu poruku da je Gospa Fatimska tražila nešto što nije učinjeno?“ Brat Michel izvještava da je otac Wetter pristao i proslijedio zahtjev papi, vjerojatno preko oca Leibera, koji je bio privatni tajnik Pija XII. Tako je Pio XII. bio obaviješten izravno od vidjelice da njegove posvete iz 1942. nisu zadovoljile Gospine zahtjeve. Lucija je također 15. prosinca 1951. napisala sljedeće: “Gospin zahtjev koji se tiče Rusije nije ispunjen… biskupi Rusije poslali su molbu Svetom Ocu tražeći posvetu Rusije Marijinom Bezgrešnom Srcu, kao što je Gospa tražila. Neka Bog dopusti da to bude stvarno i da se to ostvari. Ali malo je kasno.“ I 1951. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO VEĆ 22 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

U svibnju 1952. Gospa se ponovno ukazala Luciji tražeći posvetu Rusije, govoreći: „Obznanite Svetom Ocu da još čekam posvetu Rusije mom Bezgrešnom Srcu. Bez posvete Rusija se neće moći obratiti, niti će svijet imati mir.“

U svjetlu tih opetovanih zahtjeva Neba papa Pio XII. izvršio je još jednu posvetu 7. srpnja 1952. u svom apostolskom pismu Sacro vergente anno. Ali postojali su ponovno brojni nedostaci u toj posveti. Kao prvo, umjesto da posveti narod Rusije, posvetio je ljude Rusije. Izjavio je: „Posvećujemo i na poseban način povjeravamo sve ljude Rusije tom Bezgrešnom Srcu.“ Dok je Rusija napokon spomenuta izričito (a Pio XII. je bio jedini papa koji je to učinio), narod, kao cilj posvećenja, nije identificiran. Sukladno tomu, Pio XII. nije učinio svečani čin zadovoljštine za mnoge grijehe tog naroda, za kojeg je Gospa rekla da mora biti dio posvete. Zapravo, Pio XII. nije pokazao da namjerava ispuniti Gospin zahtjev jer nikada nije spomenuo Fatimu.

Također u tom pismu nema spomena o pobožnosti zadovoljštine prvih pet subota ili o pobjedi Bezgrešnog Srca kroz obraćenje Rusije na katoličanstvo. Apostolsko pismo nije bilo svečani čin zadovoljštine i posvećenja; to je bilo puko izdavanje teksta, koji prethodno nije bio najavljen i za kojega nije bilo nikakvih priprema. Na kraju, i iznad svega, Pio XII. nije imao, niti je tražio, sudjelovanje katoličkih biskupa na toj posveti, uvjet koji je posebno naložen u ukazanju 1929. STOGA GODINE 1952. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 23 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

Kao rezultat neuspjeha Pija XII., nakon II. svjetskog rata došao je Korejski rat i Rusija je započela svoju sotonsku provedbu vladanja svijetom kroz komunizam i cionizam, koji oboje žele uništiti katoličku vjeru. Otac Augustin Fuentes je 26. prosinca 1957. intervjuirao sestru Luciju. Lucija mu je rekla da stoga što posvećenje Rusije nije izvršeno pravilno, mnogi narodi nestaju s lica zemlje i mnoge duše idu u pakao. Ona žaluje: „Oče, Presveta Djevica je vrlo tužna jer nitko ne obraća pažnju na Njezinu poruku, ni dobri ni zli. Dobri nastavljaju ići svojim putem bez da daju važnost Njezinoj poruci.“ I 1957. GODINE, RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 28 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

Ivan XXIII. učinio je upravo suprotno od onog što mu je Nebo naložilo

Dolazimo do vladavine pape Ivana XXIII. Kako su upravo završili II. svjetski i Korejski rat, u kojima su milijuni ljudi ubijeni, bilo je nade da će papa Ivan XXIII. napokon posvetiti Rusiju. Nadalje, svijet je čekao da papa objavi treću tajnu 1960. godine kako je Gospa također naložila da je njegova odgovornost. Papa nije učinio nijedno. Umjesto da je posvetio Rusiju i otkrio tajnu, sazvao je Drugi vatikanski sabor i omogućio tajni političko-vjerski pakt s Rusijom u vatikansko-moskovskom sporazumu ili paktu iz Metza, po kojemu Drugi vatikanski sabor neće osuditi zablude Rusije ili komunizam. Drugim riječima, Ivan XXIII. učinio je upravo suprotno od onog što mu je Nebo naložilo. Kao rezultat toga, šezdesete su bile jedno od najgorih desetljeća koje je ljudski rod iskusio, s nemoralnošću, revolucijama, atentatima, ratovima, bolestima, financijskim prevratima i političkom korupcijom kakva još nije viđena. Godine 1963., U GODINI SMRTI PAPE IVANA XXIII. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 34 GODINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

Ironija Pavla VI: „Dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u hram Božji“. Ironično. sam papa koji priznaje stanje Crkve je isti onaj koji odbija lijek s Neba

Nasljednik pape Ivana XXIII., Pavao VI., također nije davao pozornost fatimskim objavama. Osim općenite posvete svijeta 1964., Pavao VI. nije posvetio pažnju Fatimi nakon što je zatvorio Drugi vatikanski sabor, nametnuo pakt iz Metza, provodio ekumenizam i stvorio novi i destruktivni obred Mise. Čak se odbio privatno naći s Lucijom za vrijeme svoga posjeta Fatimi 1967. da bi slavio 50. godišnjicu ukazanja. Pa opet poznat je po tome što je rekao da je„dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u hram Božji“. Ironično. sam papa koji priznaje stanje Crkve je isti onaj koji odbija lijek s Neba. I 1978., U GODINI SMRTI PAVLA VI., RUSIJA OSTAJE NEPOSVEĆENA, 49 GODINA NAKON NAREDBE GOSPINOG NALOGA.

Ivan Pavao I.: „Ne želim imati ništa s Vatikanom. Đavao je u Vatikanu.“ … „Treća tajna, to je strašno.“

Pavla VI. naslijedio je papa Ivan Pavao I., jedini papa koji je imao legitimni razlog zašto nije posvetio Rusiju. Kao kardinal Luciani, 1977. imao je priliku razgovarati s Lucijom sat i pol. Taj je razgovor pogodio budućeg papu, koji je rekao Lucijinom osobnom tumaču: „Ne želim imati ništa s Vatikanom. Đavao je u Vatikanu.“ On je također rekao: „Treća tajna, to je strašno.“ Ali Lucija je očigledno otkrila puno više kardinalu Lucianiju. Čini se da mu je rekla da će biti papa, i moguće je i da mu je rekla da će biti ubijen. Nakon što je postao papa Ivan Pavao I. , rekao je svom teološkom savjetniku Don Germanu Pattaru sljedeće:

“…Ako poživim, vratit ću se u Fatimu da posvetim svijet i posebno ljude Rusije Blaženoj Djevici, u skladu sa smjernicama koje je Ona dala sestri Luciji.“

,,To je nešto što me mučilo ovu cijelu godinu. Ukralo mi je moj duhovni mir i spokoj. Od tog hodočašća, nikad nisam zaboravio Fatimu. Ono što mi je sestra Lucija rekla postalo je teret na mom srcu. Trudio sam sām sebe uvjeriti da je sve to iluzija. Molio sam se da zaboravim na to… Misao je bila silna, previše zbunjujuća, previše suprotna cijelom mom biću. To je bilo nezamislivo, pa opet je predviđanje sestre Lucije ispalo točno. Tu sam. Ja sam papa… Ako poživim, vratit ću se u Fatimu da posvetim svijet i posebno ljude Rusije Blaženoj Djevici, u skladu sa smjernicama koje je Ona dala sestri Luciji.“

Dakle, papa Ivan Pavao I. nije poživio. Nakon što je otkrio da su preko 100 članova rimske kurije visokopozicionirani masoni, uključujući svog vlastitog vatikanskog državnog tajnika (Villot), papa Ivan Pavao I. planirao je počistiti Vatikan od korupcije, ali tajanstveno je umro prije nego što je to uspio, nakon samo 33 dana službe. On stoga nije mogao posvetiti Rusiju. OPET, U 1978. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, SKORO 50 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

To nas dovodi do vladavine Ivana Pavla II. Dok je on rekao da je njegov pontifikat posvećen Gospi, već je u ranim godinama svoje vladavine izrazio sumnje o posveti Rusije. Na primjer, kada je biskup Hnilica rekao papi u prisutnosti kardinala Wyszynskog da je „najvažnija stvar koju treba učiniti za vrijeme svog pontifikata – posveta Rusije“, Ivan Pavao II. je odgovorio: „Takvu bi posvetu Rusi smatrali miješanjem u njihove unutarnje poslove i to bi imalo političke posljedice.“ Dok se oporavljao od pokušaja atentata 7. srpnja 1981., papa je ,,povjerio ljudsku obitelj Marijinoj majčinskoj zaštiti” i nakon toga rekao je isto Hnilici: ,,Postoje još uvijek neki teolozi koji sumnjaju da možemo ikoga posvetiti ikome drugome do Bogu samomu.“ GODINE 1981. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 52 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

Znajući da je Rusija ostala neposvećena, Lucija se 21. ožujka 1982. našla s papinskim nuncijem u Lisabonu, kao i s doktorom prava Lacerdom i biskupom do Amaralom. Ponovila je točne uvjete za posvetu Rusije. Objasnila je da papa mora: (1) izabrati datum posvete; (2) zapovjediti biskupima cijelog svijeta da sudjeluju; (3) da svaki biskup mora učiniti posvetu, ako ne u Rimu s papom, onda u svojoj vlastitoj crkvi u isto vrijeme kao i papa; i, (4) izvršiti svečani i javni obred zadovoljštine i posvete Rusije Presvetom Srcu Isusovom i Marijinom. Lucija je ponovno rekla svojim bliskim prijateljima i članovima obitelji (onima koji su je još uvijek smjeli vidjeti) da Rusija nije posvećena. Neka od tih izvješća, koja su dokumentirana u našoj knjizi, objavljena su prije posvete Ivana Pavla II. 1982. godine. Na primjer, 9. svibnja 1982. Lucijina prijateljica Maria Eugenia Pestana rekla je ocu Caillonu: ,,Ne očekujte ovoga puta posvetu Rusije: svjetski episkopat nije spreman.“ Slično tome, 12. svibnja 1982. Lucijina nećakinja Maria do Fetal Neves Rosa također je rekla ocu Caillonu: ,,Ne očekujte sutra posvetu Rusije. Svjetski episkopat nije spreman.“ Otac Caillon je ispravno zaključio: „Znači, sestra Lucija je čak i prije 13. svibnja rekla svojim prijateljima iz Porta i svojoj nećakinji iz Fatime da ne očekuju posvetu Rusije 13. svibnja 1982. jer svjetski episkopat nije spreman. Sestra Lucija je unaprijed znala što će se dogoditi.“

Vatikanske novine L’Osservatore Romano su 12. svibnja 1982. objavile članak od oca Umberto Maria Pasquale o razgovoru koji je imao sa sestrom Lucijom. Otac Pasquale izvještava da je Lucija potvrdila da Gospa nikada nije tražila posvećenje svijeta, samo Rusije. On je upitao: „Je li ti Gospa ikada pričala o posveti svijeta njezinom Bezgrešnom Srcu?“ Lucija je odgovorila: „Ne, oče Umberto! Nikad! U Cova da Iria 1917. Gospa je obećala: doći ću tražiti posvetu Rusije… 1929., u Tuyu u Španjolskoj, kao što je obećala, Gospa se vratila da mi kaže da je došao trenutak da traži od Svetog Oca posvetu te zemlje (Rusije)…“ U ostatku odgovora zahtjevu oca Pasquala za razjašnjenjem (kao da je ikakvo bilo potrebno), Lucija je 13. travnja 1980. napisala pismo u kojem govori istu stvar, odnosno: ,,Velečasni oče Umberto, kao odgovor na Vaše pitanje, ja ću razjasniti: Gospa Fatimska se u svom zahtjevu referirala samo na posvetu Rusije.“

To je pismo objavljeno 12. svibnja 1982., dan prije posvete svijeta Ivana Pavla II., 13. svibnja iste godine. Također primjećujemo da se Lucija susrela s Ivanom Pavlom II. na 25 minuta, u 8 sati ujutro, samo nekoliko sati prije nego je posvetio svijet, kada je Lucija dala papi pisane memoare koji opisuju nebeske zahtjeve, koji sadrže posvetu Rusije i objavljivanje treće tajne. Nakon što je papa rekao Luciji da ne bi bilo razborito objaviti tajnu jer „je svijet ne bi mogao razumjeti“, papa je rekao da će govoriti o posveti Rusije na biskupskoj sinodi 1983.

Izjave Ivana Pavla dokazuju dvije stvari: Kao prvo, on je znao da nebo traži posvetu Rusije. Drugo, on je znao da njegova posveta svijeta 13. svibnja neće ispuniti nebeske zahtjeve. Stoga, Ivan Pavao II. ponovio je pogreške Pija XII. 1942. i Pavla VI. 1964. – posvetio je svijet bez biskupa, ne Rusiju s biskupima. Biskup Hnilica i don Luigi Bianchi posjetili su Luciju 14. svibnja i pitali je je li posvećenje dan prije bilo dovoljno. Lucija je negativno odgovorila, govoreći da Bog želi ,,posvetu Rusije, i samo Rusije, bez ikakvih dodataka.“ Lucija je isto potvrdila prijateljici Mariji do Fetal 11. kolovoza 1982. govoreći: „Posveta Rusije, kako je Gospa tražila, nije učinjena.“

Poznavajući svoju pogrešku, papa Ivan Pavao II. objavio je izjavu u L’Osservatore Romano 19. svibnja govoreći: „Pokušao sam učiniti sve što sam mogao s obzirom na konkretne okolnosti.“ Drugim riječima, Ivan Pavao II. priznaje da je trebao posvetiti Rusiju, da je možda čak i htio posvetiti Rusiju, ali je odlučio NE posvetiti Rusiju, zbog „konkretnih okolnosti“ kojima je okružen. Koje su to okolnosti? Vatikansko-moskovski dogovor i ekumensko preusmjerenje Crkve nakon II. vatikanskog sigurno su igrali vodeće uloge. No, 26. studenog 1987. kardinal Stickler otkrio je da papa Ivan Pavao II. nije imao podršku biskupa, govoreći: „oni mu nisu poslušni“. Ovo otkriće nije u skladu s raznim istraživanjima apostolata o. Grunera koja pokazuju da će barem 98% ispitanih biskupa posvetiti Rusiju s Papom ako se to od njih bude zahtijevalo. U SVAKOM SLUČAJU, 1982. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, 53 GODINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

Na početku 1983., nakon što je „Plava vojska“ izdala krivotvoreni izvještaj da je posvećenje iz 1982. zadovoljilo Gospin nalog, sestra Lucija je rekla ocu Josephu de Sainte Marie: ,,Posveta Rusije nije izvršena kako je Gospa tražila. Ja tu izjavu nisam dala jer nisam imala dozvolu Svete Stolice.“ Zatim je 19. ožujka 1983. Ivan Pavao II. tražio da se sestra Lucija susretne s papinskim nuncijem, nadbiskupom Portalupijem, i ocem Coelhom. Nije čudo, na tom sastanku Lucija je ponovila da Rusija nije posvećena. Ona je izjavila: „U činu prikazanja 13. svibnja 1982. Rusija nije cilj posvećenja. I nije svaki biskup organizirao u svojoj vlastitoj biskupiji javnu i svečanu ceremoniju zadovoljštine i posvete Rusije. Papa Ivan Pavao II. samo je ponovio posvetu svijeta koju je učinio Pio XII. 31. listopada 1942. godine. Iz te posvete možemo očekivati neke koristi, ali ne obraćenje Rusije. Posveta Rusije nije učinjena onako kako je Gospa to zahtijevala.“ Ivan Pavao II. će opet ponoviti istu pogrešku posvećujući svijet bez biskupa 16. listopada 1983. STOGA, 1983. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, NI NAKON 54 GODINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

U ožujku 1984. papa je planirao još jednu posvetu i Luciji su unaprijed dali kopiju teksta. Nakon što je pročitala tekst Lucija je 22. ožujka odgovorila: „Ta posveta ne može imati zaključni karakter.“ Uvjeren zbog Lucijinog izdašnog svjedočanstva otac Coehlo objavio je Mensagem de Fatima uoči posvećenja: „Posveta Rusije neće biti obavljena ni ovoga puta.“

Papa Ivan Pavao II. je 25. ožujka 1984. ponovno posvetio svijet bez sudjelovanja svih biskupa, ponavljajući ne samo svoju pogrešku iz 1981., 1982. i 1983. već i pogrešku Pija XII. iz 1942. i Pavla VI. iz 1964. Dok je papa pozvao sve biskupe – ne im zapovjedio, da mu se pridruže u posveti, nisu svi sudjelovali; ali čak i da jesu, to ne bi bilo važno jer papa nije posvetio Rusiju. Otac Coehlo ponovno je objavio: „Mi još nismo postigli cilj koji je naložila Majka Božja“ i to je zato što „Rusija nije bila cilj posvete“. Izvješća kažu da je kardinal Cararoli, vatikanski državni tajnik i dokazani mason, savjetovao papi da makne Rusiju iz posvećenja zbog „diplomatskih razloga“. Papa je također objasnio biskupu Josefu Cordesu da je odbio spomenuti Rusiju jer „bi njegove riječi bile protumačene kao provokacija sovjetskim vođama.“ Kardinal Josef Tomko je osim toga izjavio: „Rim se boji da bi to Ruska pravoslavna crkva mogla gledati kao uvredu.“ TAKO 1984. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 55 GODINA OD GOSPINOG NALOGA.

Za vrijeme stvarne ceremonije posvete 1984. papa je otkrio nedostatak te posvete. Napuštajući svoj pripremljeni govor, papa je rekao: „Prosvijetli posebno ljude od kojih Ti Sam čekaš našu posvetu i prikazanje.“ Te riječi bile su prenesene i u L’Osservatore Romano i u novinama katoličkih biskupa L’Avvenire. Papa je ponovnio tu istu izjavu te večeri, za vrijeme pozdravnih molitava Gospi. Njegova izjava otkriva sljedeće:

  • Prvo, govori nam da je Ivan Pavao II. znao da Gospa još čeka posvetu određenih ljudi ili nacije.
  • Drugo, govori nam da je Ivan Pavao II. znao da se radi o ljudima ruske nacije, jedine nacije koju je Gospa ikada navela kao cilj posvete.
  • Treće, govori nam da je sam Ivan Pavao II. shvaćao da valjana posveta Rusije, bilo od njega ili njegovih prethodnika, nikad nije izvršena.
  • Četvrto, govori nam da je Ivan Pavao II. odlučio ne imenovati Rusiju u budućim posvetama i da stoga on nije papa koji će posvetiti Rusiju.

Nakon što je priznao da nije posvetio Rusiju 1984., Ivan Pavao II. odlučio je baviti se svojim vlastitim planom postizanja svjetskog mira 1986. tako što je doveo pogane u Asiz da se mole svojim đavlima za mir. To znači da papa nije vjerovao da je posvetio Rusiju 1984. Jer bi svjetski mir bio plod valjanog posvećenja; jedina druga alternativa je da papa nije vjerovao u obećanja Gospe Fatimske.

U intervjuu koji se pojavio u Sol de Fatima (u rujnu 1985.), upitali su sestru Luciju je li papa ispunio zahtjev koji je dala Gospa kada je posvetio svijet 25. ožujka 1984. Sestra Lucija je odgovorila: „Nije bilo sudjelovanja svih biskupa i nije bilo spomena Rusije.“ Novinar je zatim upitao: „Stoga nije bilo posvete koju je tražila Gospa?“ Sestra Lucija je odgovorila: „Ne. Mnogi biskupi nisu pridali nikakvu važnost tom činu.“

Sestrična sestre Lucije Maria do Fetal je 1986. citirala Luciju govoreći: „Posveta nije učinjena.“ Čak je i otac Laurentin, zagovornik vatikanskih manevara, priznao stajalište vidjelice. Rekao je: „Sestra Lucija je i dalje nezadovoljna… Lucija misli da posveta nije učinjena onako kako je Gospa željela.“ Lucija je još jednom izričito potvrdila pred članovima obitelji u svom samostanu da posveta Rusije nije izvršena. Nakon intervjuiranja sestre Lucije izvan njezinog samostana, novinar Enrico Romero objavio je sadržaj intervjua 20. srpnja 1987. On izvještava da je sestra Lucija ponovno izjavila da posveta Rusije kako je zahtijevala Gospa Fatimska nije izvršeno. Nakon toga je slijedila potvrda kardinala Mayera 25. listopada 1987. pred prisustvom dvanaest katoličkih vođa i kardinala Sticklera 26. studenog 1987. da posveta Rusije nije nikad izvršena.

Nastavljajući tim putem objektivnog neposluha, Ivan Pavao II. je ponovno odlučio posvetiti svijet, bez biskupa, 8. listopada 2000., samo tri mjeseca nakon što je vatikanski državni tajnik rekao da je papa zadovoljio fatimski zahtjev 1984. godine. Kao kod posvete 1984., Ivan Pavao II. je nakon posvete svijeta ponovno održao još jedan pan-religijski susret u Asizu 2002. godine. Ivan Pavao II. umro je 2005. godine i nikad nije ostvario mir za kojim je čeznuo i to zato što je išao svojim putem, a ne Gospinim. Nepotrebno je reći, prošlo je još sedam godina, i 2012. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 83 GOINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

Nastavlja se… Christus Rex Hrvatska

Komentari

Društvo

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

- datum

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Tko to podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

- datum

Prvi su počeli podmetati oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom – Borislav Ristić u VL-u.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta (Vecernji list).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

STIGLE NOVE SNAGE: U HDZ-u nemaju pojma što im spremaju već na prvim izborima

Objavljeno

- datum

HDZ-OV TEAM BUILDING …

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti, piše Davor Ivanković za Večernjak.

Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što. Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo.

Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev.

Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović.

Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”. Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata.

Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno