Connect with us

Društvo

Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (II.)

Published

on

Jedini papa koji je htio potpuno posvećenje Rusije je Ivan Pavao I. koji je umro/umoren nakon 33 dana pontifikata

 … nastavak prvog teksta…   U listopadu 1940. su Manuel Ferreira, biskup Gurze koji je osobno znao Pija XII. i otac Gonçalves, odlučili na drugačiji pristup Vatikanu. Zamolili su Luciju da piše papi tražeći posvetu svijeta posebno spominjući Rusiju. Oni su očito mislili da će dodavanje riječi „svijet“ uz „Rusiju“ više pomoći u dobivanju odgovora od Svete Stolice.

Luciju je jako mučio taj zahtjev i htjela je da joj narede njezini nadređeni da to učini, budući da Gospodin nikad nije tražio posvećenje svijeta, već samo Rusije. Ali Gospodin je posjetio Luciju i rekao da čak i ovo sekundarno posvećenje neće ispuniti Gospin nalog (i stoga neće obratiti Rusiju niti donijeti razdoblje mira). Isus je rekao da će imati ograničeni učinak skraćivanja Drugog svjetskog rata (što pokazuje Gospodinovu velikodušnost i autoritet koji On daje svojim biskupima). Papa Pio XII. je na kraju izveo posvetu (i u listopadu i u prosincu 1942.), ali ne samo da nije uspio zadovoljiti Gospin nalog koji je ona dala u Fatimi, već nije uspio ispuniti niti taj sekundarni, kompromisni zahtjev jer nije uopće posebno spomenuo Rusiju. 

U veljači 1943. Lucija je potvrdila da je posveta pape Pija XII. nepotpuna i da nije zadovoljila sve uvjete Neba. Ona piše: „Dobri Bog mi je već pokazao svoje zadovoljstvo činom (posvetom), iako nepotpunim, koji je slijedio Njegovu želju, koje su učinili Sveti Otac i nekoliko biskupa. Zauzvrat je obećao da će rat uskoro završiti. Obraćenja Rusije za sada neće biti.“ 1943. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 14 GODINA OD GOSPINOG NALOGA.

U njezinom intervjuu s o. Jongenom u veljači 1946. Lucija je rekla: „Točna Gospina molba je da Sveti Otac učini posvetu Rusije Njezinom Bezgrešnom Srcu, zapovijedajući da u isto vrijeme i u zajedništvu s Njegovom Svetosti to učine svi biskupi katoličkog svijeta.“ Lucija je rekla to isto u intervjuu s prof. Williamom Walshom u srpnju 1946.: „Gospa želi da papa i svi biskupi svijeta posvete Rusiju Njezinom Bezgrešnom Srcu jednog posebnog dana. Ako to učine, Ona će obratiti Rusiju i bit će mir. Ako se to ne učini, zablude Rusije raširit će se na sve zemlje svijeta.“ TAKO DA 1946. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 17 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

Papa Pio XII

U listopadu 1951. je o. Wetter posjetio Luciju u njezinom samostanu i Lucija ga je upitala: „Možete li prenijeti Svetom Ocu poruku da je Gospa Fatimska tražila nešto što nije učinjeno?“ Brat Michel izvještava da je otac Wetter pristao i proslijedio zahtjev papi, vjerojatno preko oca Leibera, koji je bio privatni tajnik Pija XII. Tako je Pio XII. bio obaviješten izravno od vidjelice da njegove posvete iz 1942. nisu zadovoljile Gospine zahtjeve. Lucija je također 15. prosinca 1951. napisala sljedeće: “Gospin zahtjev koji se tiče Rusije nije ispunjen… biskupi Rusije poslali su molbu Svetom Ocu tražeći posvetu Rusije Marijinom Bezgrešnom Srcu, kao što je Gospa tražila. Neka Bog dopusti da to bude stvarno i da se to ostvari. Ali malo je kasno.“ I 1951. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO VEĆ 22 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

U svibnju 1952. Gospa se ponovno ukazala Luciji tražeći posvetu Rusije, govoreći: „Obznanite Svetom Ocu da još čekam posvetu Rusije mom Bezgrešnom Srcu. Bez posvete Rusija se neće moći obratiti, niti će svijet imati mir.“

U svjetlu tih opetovanih zahtjeva Neba papa Pio XII. izvršio je još jednu posvetu 7. srpnja 1952. u svom apostolskom pismu Sacro vergente anno. Ali postojali su ponovno brojni nedostaci u toj posveti. Kao prvo, umjesto da posveti narod Rusije, posvetio je ljude Rusije. Izjavio je: „Posvećujemo i na poseban način povjeravamo sve ljude Rusije tom Bezgrešnom Srcu.“ Dok je Rusija napokon spomenuta izričito (a Pio XII. je bio jedini papa koji je to učinio), narod, kao cilj posvećenja, nije identificiran. Sukladno tomu, Pio XII. nije učinio svečani čin zadovoljštine za mnoge grijehe tog naroda, za kojeg je Gospa rekla da mora biti dio posvete. Zapravo, Pio XII. nije pokazao da namjerava ispuniti Gospin zahtjev jer nikada nije spomenuo Fatimu.

Također u tom pismu nema spomena o pobožnosti zadovoljštine prvih pet subota ili o pobjedi Bezgrešnog Srca kroz obraćenje Rusije na katoličanstvo. Apostolsko pismo nije bilo svečani čin zadovoljštine i posvećenja; to je bilo puko izdavanje teksta, koji prethodno nije bio najavljen i za kojega nije bilo nikakvih priprema. Na kraju, i iznad svega, Pio XII. nije imao, niti je tražio, sudjelovanje katoličkih biskupa na toj posveti, uvjet koji je posebno naložen u ukazanju 1929. STOGA GODINE 1952. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 23 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

Kao rezultat neuspjeha Pija XII., nakon II. svjetskog rata došao je Korejski rat i Rusija je započela svoju sotonsku provedbu vladanja svijetom kroz komunizam i cionizam, koji oboje žele uništiti katoličku vjeru. Otac Augustin Fuentes je 26. prosinca 1957. intervjuirao sestru Luciju. Lucija mu je rekla da stoga što posvećenje Rusije nije izvršeno pravilno, mnogi narodi nestaju s lica zemlje i mnoge duše idu u pakao. Ona žaluje: „Oče, Presveta Djevica je vrlo tužna jer nitko ne obraća pažnju na Njezinu poruku, ni dobri ni zli. Dobri nastavljaju ići svojim putem bez da daju važnost Njezinoj poruci.“ I 1957. GODINE, RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 28 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

Ivan XXIII. učinio je upravo suprotno od onog što mu je Nebo naložilo

Dolazimo do vladavine pape Ivana XXIII. Kako su upravo završili II. svjetski i Korejski rat, u kojima su milijuni ljudi ubijeni, bilo je nade da će papa Ivan XXIII. napokon posvetiti Rusiju. Nadalje, svijet je čekao da papa objavi treću tajnu 1960. godine kako je Gospa također naložila da je njegova odgovornost. Papa nije učinio nijedno. Umjesto da je posvetio Rusiju i otkrio tajnu, sazvao je Drugi vatikanski sabor i omogućio tajni političko-vjerski pakt s Rusijom u vatikansko-moskovskom sporazumu ili paktu iz Metza, po kojemu Drugi vatikanski sabor neće osuditi zablude Rusije ili komunizam. Drugim riječima, Ivan XXIII. učinio je upravo suprotno od onog što mu je Nebo naložilo. Kao rezultat toga, šezdesete su bile jedno od najgorih desetljeća koje je ljudski rod iskusio, s nemoralnošću, revolucijama, atentatima, ratovima, bolestima, financijskim prevratima i političkom korupcijom kakva još nije viđena. Godine 1963., U GODINI SMRTI PAPE IVANA XXIII. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 34 GODINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

Ironija Pavla VI: „Dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u hram Božji“. Ironično. sam papa koji priznaje stanje Crkve je isti onaj koji odbija lijek s Neba

Nasljednik pape Ivana XXIII., Pavao VI., također nije davao pozornost fatimskim objavama. Osim općenite posvete svijeta 1964., Pavao VI. nije posvetio pažnju Fatimi nakon što je zatvorio Drugi vatikanski sabor, nametnuo pakt iz Metza, provodio ekumenizam i stvorio novi i destruktivni obred Mise. Čak se odbio privatno naći s Lucijom za vrijeme svoga posjeta Fatimi 1967. da bi slavio 50. godišnjicu ukazanja. Pa opet poznat je po tome što je rekao da je„dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u hram Božji“. Ironično. sam papa koji priznaje stanje Crkve je isti onaj koji odbija lijek s Neba. I 1978., U GODINI SMRTI PAVLA VI., RUSIJA OSTAJE NEPOSVEĆENA, 49 GODINA NAKON NAREDBE GOSPINOG NALOGA.

Ivan Pavao I.: „Ne želim imati ništa s Vatikanom. Đavao je u Vatikanu.“ … „Treća tajna, to je strašno.“

Pavla VI. naslijedio je papa Ivan Pavao I., jedini papa koji je imao legitimni razlog zašto nije posvetio Rusiju. Kao kardinal Luciani, 1977. imao je priliku razgovarati s Lucijom sat i pol. Taj je razgovor pogodio budućeg papu, koji je rekao Lucijinom osobnom tumaču: „Ne želim imati ništa s Vatikanom. Đavao je u Vatikanu.“ On je također rekao: „Treća tajna, to je strašno.“ Ali Lucija je očigledno otkrila puno više kardinalu Lucianiju. Čini se da mu je rekla da će biti papa, i moguće je i da mu je rekla da će biti ubijen. Nakon što je postao papa Ivan Pavao I. , rekao je svom teološkom savjetniku Don Germanu Pattaru sljedeće:

“…Ako poživim, vratit ću se u Fatimu da posvetim svijet i posebno ljude Rusije Blaženoj Djevici, u skladu sa smjernicama koje je Ona dala sestri Luciji.“

,,To je nešto što me mučilo ovu cijelu godinu. Ukralo mi je moj duhovni mir i spokoj. Od tog hodočašća, nikad nisam zaboravio Fatimu. Ono što mi je sestra Lucija rekla postalo je teret na mom srcu. Trudio sam sām sebe uvjeriti da je sve to iluzija. Molio sam se da zaboravim na to… Misao je bila silna, previše zbunjujuća, previše suprotna cijelom mom biću. To je bilo nezamislivo, pa opet je predviđanje sestre Lucije ispalo točno. Tu sam. Ja sam papa… Ako poživim, vratit ću se u Fatimu da posvetim svijet i posebno ljude Rusije Blaženoj Djevici, u skladu sa smjernicama koje je Ona dala sestri Luciji.“

Dakle, papa Ivan Pavao I. nije poživio. Nakon što je otkrio da su preko 100 članova rimske kurije visokopozicionirani masoni, uključujući svog vlastitog vatikanskog državnog tajnika (Villot), papa Ivan Pavao I. planirao je počistiti Vatikan od korupcije, ali tajanstveno je umro prije nego što je to uspio, nakon samo 33 dana službe. On stoga nije mogao posvetiti Rusiju. OPET, U 1978. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, SKORO 50 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

To nas dovodi do vladavine Ivana Pavla II. Dok je on rekao da je njegov pontifikat posvećen Gospi, već je u ranim godinama svoje vladavine izrazio sumnje o posveti Rusije. Na primjer, kada je biskup Hnilica rekao papi u prisutnosti kardinala Wyszynskog da je „najvažnija stvar koju treba učiniti za vrijeme svog pontifikata – posveta Rusije“, Ivan Pavao II. je odgovorio: „Takvu bi posvetu Rusi smatrali miješanjem u njihove unutarnje poslove i to bi imalo političke posljedice.“ Dok se oporavljao od pokušaja atentata 7. srpnja 1981., papa je ,,povjerio ljudsku obitelj Marijinoj majčinskoj zaštiti” i nakon toga rekao je isto Hnilici: ,,Postoje još uvijek neki teolozi koji sumnjaju da možemo ikoga posvetiti ikome drugome do Bogu samomu.“ GODINE 1981. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 52 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

Znajući da je Rusija ostala neposvećena, Lucija se 21. ožujka 1982. našla s papinskim nuncijem u Lisabonu, kao i s doktorom prava Lacerdom i biskupom do Amaralom. Ponovila je točne uvjete za posvetu Rusije. Objasnila je da papa mora: (1) izabrati datum posvete; (2) zapovjediti biskupima cijelog svijeta da sudjeluju; (3) da svaki biskup mora učiniti posvetu, ako ne u Rimu s papom, onda u svojoj vlastitoj crkvi u isto vrijeme kao i papa; i, (4) izvršiti svečani i javni obred zadovoljštine i posvete Rusije Presvetom Srcu Isusovom i Marijinom. Lucija je ponovno rekla svojim bliskim prijateljima i članovima obitelji (onima koji su je još uvijek smjeli vidjeti) da Rusija nije posvećena. Neka od tih izvješća, koja su dokumentirana u našoj knjizi, objavljena su prije posvete Ivana Pavla II. 1982. godine. Na primjer, 9. svibnja 1982. Lucijina prijateljica Maria Eugenia Pestana rekla je ocu Caillonu: ,,Ne očekujte ovoga puta posvetu Rusije: svjetski episkopat nije spreman.“ Slično tome, 12. svibnja 1982. Lucijina nećakinja Maria do Fetal Neves Rosa također je rekla ocu Caillonu: ,,Ne očekujte sutra posvetu Rusije. Svjetski episkopat nije spreman.“ Otac Caillon je ispravno zaključio: „Znači, sestra Lucija je čak i prije 13. svibnja rekla svojim prijateljima iz Porta i svojoj nećakinji iz Fatime da ne očekuju posvetu Rusije 13. svibnja 1982. jer svjetski episkopat nije spreman. Sestra Lucija je unaprijed znala što će se dogoditi.“

Vatikanske novine L’Osservatore Romano su 12. svibnja 1982. objavile članak od oca Umberto Maria Pasquale o razgovoru koji je imao sa sestrom Lucijom. Otac Pasquale izvještava da je Lucija potvrdila da Gospa nikada nije tražila posvećenje svijeta, samo Rusije. On je upitao: „Je li ti Gospa ikada pričala o posveti svijeta njezinom Bezgrešnom Srcu?“ Lucija je odgovorila: „Ne, oče Umberto! Nikad! U Cova da Iria 1917. Gospa je obećala: doći ću tražiti posvetu Rusije… 1929., u Tuyu u Španjolskoj, kao što je obećala, Gospa se vratila da mi kaže da je došao trenutak da traži od Svetog Oca posvetu te zemlje (Rusije)…“ U ostatku odgovora zahtjevu oca Pasquala za razjašnjenjem (kao da je ikakvo bilo potrebno), Lucija je 13. travnja 1980. napisala pismo u kojem govori istu stvar, odnosno: ,,Velečasni oče Umberto, kao odgovor na Vaše pitanje, ja ću razjasniti: Gospa Fatimska se u svom zahtjevu referirala samo na posvetu Rusije.“

To je pismo objavljeno 12. svibnja 1982., dan prije posvete svijeta Ivana Pavla II., 13. svibnja iste godine. Također primjećujemo da se Lucija susrela s Ivanom Pavlom II. na 25 minuta, u 8 sati ujutro, samo nekoliko sati prije nego je posvetio svijet, kada je Lucija dala papi pisane memoare koji opisuju nebeske zahtjeve, koji sadrže posvetu Rusije i objavljivanje treće tajne. Nakon što je papa rekao Luciji da ne bi bilo razborito objaviti tajnu jer „je svijet ne bi mogao razumjeti“, papa je rekao da će govoriti o posveti Rusije na biskupskoj sinodi 1983.

Izjave Ivana Pavla dokazuju dvije stvari: Kao prvo, on je znao da nebo traži posvetu Rusije. Drugo, on je znao da njegova posveta svijeta 13. svibnja neće ispuniti nebeske zahtjeve. Stoga, Ivan Pavao II. ponovio je pogreške Pija XII. 1942. i Pavla VI. 1964. – posvetio je svijet bez biskupa, ne Rusiju s biskupima. Biskup Hnilica i don Luigi Bianchi posjetili su Luciju 14. svibnja i pitali je je li posvećenje dan prije bilo dovoljno. Lucija je negativno odgovorila, govoreći da Bog želi ,,posvetu Rusije, i samo Rusije, bez ikakvih dodataka.“ Lucija je isto potvrdila prijateljici Mariji do Fetal 11. kolovoza 1982. govoreći: „Posveta Rusije, kako je Gospa tražila, nije učinjena.“

Poznavajući svoju pogrešku, papa Ivan Pavao II. objavio je izjavu u L’Osservatore Romano 19. svibnja govoreći: „Pokušao sam učiniti sve što sam mogao s obzirom na konkretne okolnosti.“ Drugim riječima, Ivan Pavao II. priznaje da je trebao posvetiti Rusiju, da je možda čak i htio posvetiti Rusiju, ali je odlučio NE posvetiti Rusiju, zbog „konkretnih okolnosti“ kojima je okružen. Koje su to okolnosti? Vatikansko-moskovski dogovor i ekumensko preusmjerenje Crkve nakon II. vatikanskog sigurno su igrali vodeće uloge. No, 26. studenog 1987. kardinal Stickler otkrio je da papa Ivan Pavao II. nije imao podršku biskupa, govoreći: „oni mu nisu poslušni“. Ovo otkriće nije u skladu s raznim istraživanjima apostolata o. Grunera koja pokazuju da će barem 98% ispitanih biskupa posvetiti Rusiju s Papom ako se to od njih bude zahtijevalo. U SVAKOM SLUČAJU, 1982. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, 53 GODINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

Na početku 1983., nakon što je „Plava vojska“ izdala krivotvoreni izvještaj da je posvećenje iz 1982. zadovoljilo Gospin nalog, sestra Lucija je rekla ocu Josephu de Sainte Marie: ,,Posveta Rusije nije izvršena kako je Gospa tražila. Ja tu izjavu nisam dala jer nisam imala dozvolu Svete Stolice.“ Zatim je 19. ožujka 1983. Ivan Pavao II. tražio da se sestra Lucija susretne s papinskim nuncijem, nadbiskupom Portalupijem, i ocem Coelhom. Nije čudo, na tom sastanku Lucija je ponovila da Rusija nije posvećena. Ona je izjavila: „U činu prikazanja 13. svibnja 1982. Rusija nije cilj posvećenja. I nije svaki biskup organizirao u svojoj vlastitoj biskupiji javnu i svečanu ceremoniju zadovoljštine i posvete Rusije. Papa Ivan Pavao II. samo je ponovio posvetu svijeta koju je učinio Pio XII. 31. listopada 1942. godine. Iz te posvete možemo očekivati neke koristi, ali ne obraćenje Rusije. Posveta Rusije nije učinjena onako kako je Gospa to zahtijevala.“ Ivan Pavao II. će opet ponoviti istu pogrešku posvećujući svijet bez biskupa 16. listopada 1983. STOGA, 1983. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, NI NAKON 54 GODINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

U ožujku 1984. papa je planirao još jednu posvetu i Luciji su unaprijed dali kopiju teksta. Nakon što je pročitala tekst Lucija je 22. ožujka odgovorila: „Ta posveta ne može imati zaključni karakter.“ Uvjeren zbog Lucijinog izdašnog svjedočanstva otac Coehlo objavio je Mensagem de Fatima uoči posvećenja: „Posveta Rusije neće biti obavljena ni ovoga puta.“

Papa Ivan Pavao II. je 25. ožujka 1984. ponovno posvetio svijet bez sudjelovanja svih biskupa, ponavljajući ne samo svoju pogrešku iz 1981., 1982. i 1983. već i pogrešku Pija XII. iz 1942. i Pavla VI. iz 1964. Dok je papa pozvao sve biskupe – ne im zapovjedio, da mu se pridruže u posveti, nisu svi sudjelovali; ali čak i da jesu, to ne bi bilo važno jer papa nije posvetio Rusiju. Otac Coehlo ponovno je objavio: „Mi još nismo postigli cilj koji je naložila Majka Božja“ i to je zato što „Rusija nije bila cilj posvete“. Izvješća kažu da je kardinal Cararoli, vatikanski državni tajnik i dokazani mason, savjetovao papi da makne Rusiju iz posvećenja zbog „diplomatskih razloga“. Papa je također objasnio biskupu Josefu Cordesu da je odbio spomenuti Rusiju jer „bi njegove riječi bile protumačene kao provokacija sovjetskim vođama.“ Kardinal Josef Tomko je osim toga izjavio: „Rim se boji da bi to Ruska pravoslavna crkva mogla gledati kao uvredu.“ TAKO 1984. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 55 GODINA OD GOSPINOG NALOGA.

Za vrijeme stvarne ceremonije posvete 1984. papa je otkrio nedostatak te posvete. Napuštajući svoj pripremljeni govor, papa je rekao: „Prosvijetli posebno ljude od kojih Ti Sam čekaš našu posvetu i prikazanje.“ Te riječi bile su prenesene i u L’Osservatore Romano i u novinama katoličkih biskupa L’Avvenire. Papa je ponovnio tu istu izjavu te večeri, za vrijeme pozdravnih molitava Gospi. Njegova izjava otkriva sljedeće:

  • Prvo, govori nam da je Ivan Pavao II. znao da Gospa još čeka posvetu određenih ljudi ili nacije.
  • Drugo, govori nam da je Ivan Pavao II. znao da se radi o ljudima ruske nacije, jedine nacije koju je Gospa ikada navela kao cilj posvete.
  • Treće, govori nam da je sam Ivan Pavao II. shvaćao da valjana posveta Rusije, bilo od njega ili njegovih prethodnika, nikad nije izvršena.
  • Četvrto, govori nam da je Ivan Pavao II. odlučio ne imenovati Rusiju u budućim posvetama i da stoga on nije papa koji će posvetiti Rusiju.

Nakon što je priznao da nije posvetio Rusiju 1984., Ivan Pavao II. odlučio je baviti se svojim vlastitim planom postizanja svjetskog mira 1986. tako što je doveo pogane u Asiz da se mole svojim đavlima za mir. To znači da papa nije vjerovao da je posvetio Rusiju 1984. Jer bi svjetski mir bio plod valjanog posvećenja; jedina druga alternativa je da papa nije vjerovao u obećanja Gospe Fatimske.

U intervjuu koji se pojavio u Sol de Fatima (u rujnu 1985.), upitali su sestru Luciju je li papa ispunio zahtjev koji je dala Gospa kada je posvetio svijet 25. ožujka 1984. Sestra Lucija je odgovorila: „Nije bilo sudjelovanja svih biskupa i nije bilo spomena Rusije.“ Novinar je zatim upitao: „Stoga nije bilo posvete koju je tražila Gospa?“ Sestra Lucija je odgovorila: „Ne. Mnogi biskupi nisu pridali nikakvu važnost tom činu.“

Sestrična sestre Lucije Maria do Fetal je 1986. citirala Luciju govoreći: „Posveta nije učinjena.“ Čak je i otac Laurentin, zagovornik vatikanskih manevara, priznao stajalište vidjelice. Rekao je: „Sestra Lucija je i dalje nezadovoljna… Lucija misli da posveta nije učinjena onako kako je Gospa željela.“ Lucija je još jednom izričito potvrdila pred članovima obitelji u svom samostanu da posveta Rusije nije izvršena. Nakon intervjuiranja sestre Lucije izvan njezinog samostana, novinar Enrico Romero objavio je sadržaj intervjua 20. srpnja 1987. On izvještava da je sestra Lucija ponovno izjavila da posveta Rusije kako je zahtijevala Gospa Fatimska nije izvršeno. Nakon toga je slijedila potvrda kardinala Mayera 25. listopada 1987. pred prisustvom dvanaest katoličkih vođa i kardinala Sticklera 26. studenog 1987. da posveta Rusije nije nikad izvršena.

Nastavljajući tim putem objektivnog neposluha, Ivan Pavao II. je ponovno odlučio posvetiti svijet, bez biskupa, 8. listopada 2000., samo tri mjeseca nakon što je vatikanski državni tajnik rekao da je papa zadovoljio fatimski zahtjev 1984. godine. Kao kod posvete 1984., Ivan Pavao II. je nakon posvete svijeta ponovno održao još jedan pan-religijski susret u Asizu 2002. godine. Ivan Pavao II. umro je 2005. godine i nikad nije ostvario mir za kojim je čeznuo i to zato što je išao svojim putem, a ne Gospinim. Nepotrebno je reći, prošlo je još sedam godina, i 2012. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 83 GOINE NAKON GOSPINOG NALOGA.

Nastavlja se… Christus Rex Hrvatska

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno