Connect with us

Istaknuto

KAD SE RANA DOTAKNEM

Published

on

Bog uistinu djeluje kroz nas ljude, djeluje kroz svoju posrnulu kreaciju i mora nam biti ohrabrenje činjenica da Bog koristi svakoga od nas i to svakoga dana kao vodiče, kao kanale svoje milosti, pa čak i onda kada smo umorni, kada smo u mukama, kada smo nesigurni, očajni, pa čak i neposlušni.

Michelangelo Merisi, bolje poznat kao Caravaggio, stvorio je izuzetna umjetnička djela, koja nas upućuju prema nebu, ali njegov je život bio zbirka, katalog ljudskih slabosti. Vodio je turbulentan život, pa mogli bi reći čak i nasilan život. Bio je tvrdoglav, ljubomoran, ljutit i nagao čovjek. Njegova zlodjela protezala su se u rasponu od bacanja vrelih artičoka na konobara, pa sve do uličnih tuča. Nakon jednog neplaćenog duga bježi iz Rima.

Usred sve te sramote i svih tih ljudskih slabosti, ironično je ali je i točno, Caravaggio nam je podario neka od najvećih remek djela koja govore o životu Isusa Krista.

Živio je kratko, 36 godina, ali je ostao jednostavno – nenadmašan. Njegova slika Nevjerica Sv. Tome puno nam govori o Kristu i o Tomi.

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Caravaggio je bio inovator i odbacivao je pojam idealne ljepote. Bio je nekonvencionalni umjetnik. Želio je ugrabiti život onako kako ga je on vidio i proživio. Kažu da je koristio obične ljude sa ulice, prostitutke, prosjake, kao svoje modele. Bio je šokantan i nije poštivao tradiciju.

Slika Nevjerica Sv. Tome djeluje pomalo kirurški.

Slika Nevjerica Sv. Tome djeluje pomalo kirurški.

Možemo samo zamisliti kako je tek izgledala njegovim suvremenicima.

Ljudi su oduvijek na slikama prikazivali apostole prema nekom klišeu. Caravaggio nam daje prizor trojice starih radnika, naboranih, umornih lica, potamnjelih od sunca, vjetra i teška posla. I oni su u radnoj odjeći. Tomina se čak raspada po šavovima.

Toma ima mudro lice, za razliku od onog kakav je bio prikazivan kod drugih slikara.To je lice koje nosi mudrost teškog života.

Ima na njemu malo i cinizma.

Ali puno je ljudskosti.

Toma je sličan nama.

Lako se je u Tomi prepoznati.

Što je s drugim apostolima?

Evanđelje nam ništa ne govori kako su oni reagirali na Tomine riječi. Po tome se je činilo da je jedino Toma sumnjao. Drugi očito nisu imali problema s nevjerom u uskrsnuće.

Ali to nam Caravaggio ne sugerira svojom slikom.

Jer druga dvojica jednako su zanesena kao i Toma.

Jednako su fascinirani Isusovim ranama. I oni su zainteresirani.

I te kako zainteresirani. Jer i oni su ljudi. Ne odmiču se od Tome.

Čak ga i podupiru.

A što je s Kristom?

On je u sjeni više od ostalih. Možda to sugerira kako ima toga još skrivenog što bi od Krista mogli naučiti? Možda autor želi naglasiti tajnovitost?

Ono što vidimo na Isusovom licu morala bi biti bol, jer nije baš ugodno kada ti gurnu prst u još sviježu ranu.

Isus hvata Tominu ruku i vodi je do rane. A Toma gleda u stranu, jer mu je sada već pomalo i neugodno nakon što je toliko navaljivao.

Ovo je snažna ljudska priča koju nam je o Kristu i Tomi ispričao Caravaggio na snažno ljudski način.

Možda smo baš iz tog razloga u stanju vidjeti sebe u ovom prizoru.

Barem ja sebe vidim u njemu.

I možda empatija koju dijelimo s nevjernim – sumnjičavim Tomom (zbog naših svakodnevnih sumnji) naglašava da usprkos svim našim ljudskim slabostima mi smo i dalje blagoslovljeni Božjom milosti i da nas Bog i dalje koristi.

Koristi nas Bog i dalje, ovako slabe i griješne kakvi jesmo.

Koristi nas Bog kao svoje ruke i svoje noge na ovoj zemlji.

Ako želimo i mi dotaknuti Isusa, kao što je to Toma učinio, ako uistinu želimo znati da je naš Bog stvaran, da je Isus Krist živ i da i dan danas djeluje u svijetu, onda je za nas najbolje ne biti zatvoren i zaključan. Ne biti u strahu.

Za nas je nabolje biti vani. Biti u svijetu. Kao što je to i Toma bio.

Ako želimo doživjeti iskustvo, najdublje iskustvo, najdublje moguće iskustvo uskrslog Krista, onda trebamo dotaknuti njegove rane.

Tu je Toma bio potpuno u pravu.

Dodirni Kristove rane i naći ćeš se u Tominom društvu i zaplakati ćeš i reći ćeš zajedno s Tomom: „Gospodin moj i Bog moj!“

Svi smo mi, tko prije, tko poslije, poslani – vani – poslani u svijet, a poglavito smo poslani tamo gdje je svijet ranjen i slomljen.

Poslani smo dodirnuti ta ranjena i slomljena mjesta i pozvani smo navještati i sudjelovati u pomirenju i iscjeljenju, a to je baš ono što sam Krist u ovom svijetu i dan danas čini.

Ali za to učiniti mi moramo izaći iz svojih zaključanih soba, soba u koje smo sami sebe zaključali. Moramo se osloboditi straha koji nas je u te sobe doveo i koji nas u njima drži.

Mi trebamo učiniti ono što je Toma učinio.

Moramo izaći u svijet i ustrajati u tome da dodirnemo Kristove rane.

Kada mi pokušamo odijeliti se, izolirati sebe i svoju djecu, i svoje najbliže i najdraže od boli ovoga svijeta, onda se mi ustvari skrivamo, dijelimo se, izoliramo se od samoga Krista.

Na našu sreću Krist o nama vodi računa, on u nas ulijeva snagu, jača nas kako bismo bili u stanju biti u svijetu i kako bismo mogli dodirnuti mjesta gdje Tijelo Kristovo još uvijek neizrecivo pati.

Je li potrebno nabrajati gdje to danas Krista opet razapinju?

Ali pitamo se što jedan obični pojedinac uopće može učiniti?

Ne znam!

Otvoreno vam govorim.

Ne znam.

Ali zato znam što Krist može učiniti.

U Svetom Pismu čitamo o znakovima Isusove moći i kako je Isus tu svoju moć koristio. Ali to tamo nije zapisano kako bismo mi imali što čitati dok čekamo u svojim zaključanim sobama, nego je napisano kako bi nas nadahnulo iskusiti život uskrslog Krista živeći kao Kristovo Tijelo u ovom našem svijetu, a to znači dodirivati, ljubiti, iscjeljivati, tješiti, opraštati u Kristovo ime i u Kristovu slavu.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno