Connect with us

Društvo

Jure Vujić: Hrvatska je postala poligon za psihološko-propagandne manipulacije informacijama!

Published

on

Kad govorimo o pojmu “deep state”, odnosno “dubokoj državi”, neizbježno je vratiti se malo dublje u povijest Europe, čak do 19. stoljeća, da bi se razumjelo taj fenomen o kojemu se u posljednje vrijeme puno govori. S tim u vezi razgovarao je dr. sc. Jure Vujić za Glas Slavonije, koji se tom temom i sam puno bavio.

Gdje su korijeni tzv. duboke države, kad se kao politički pojam prvi put pojavljuje u javnosti?

– Što se tiče konspirativnog i ezoteričnog tumačenja pojma “duboka država”, on se prvi put pojavljuje u 19. stoljeću kod Alexandera Saint-Yvesa d’Alveydrea (1842. – 1909.), koji je napisao nekoliko knjiga krajem devetnaestog stoljeća u kojima oslikava teoriju sinarhije (synarchy). Sinarhija je početno bila shvaćena kao sveeuropska duboka organizacija koja je trebala posebnom tehnikom vladavine uspostaviti trajni svjetski mir. Kasnije se ista sinarhija spominje u vrijeme kolaboracionističke vladavine Vichyja, kao tajna organizacija koja je trebala uspostaviti nadmoć tehnokratskog pokreta i kontrolirati Vichyjev režim s maršalom Petainom. U Vichyjevu izvješću Chavin razotkrivena je urota sinarhije u kojoj su sudjelovali visoki politehničari, financijski inspektori i bankari banke Worms, a svrha je bila narušiti Petainovu nacionalnu revoluciju, kontrolirati industriju preko međunarodnih bankarskih krugova.

Mit o sinarhiji kao “tajnom masonskom društvu s divovskim okultnim moćima” i dalje je prevladavao u nekim političkim desno orijentiranim i antimasonskim krugovima i literaturi (E. Beau de Lomenie, Henry Coston). A. G. Michel ističe “Revolucionarni sinarhistički pakt za francusko carstvo”, napisan je 1936. godine, koji je trebao biti masonski politički program od 1945. do konferencije u Jalti. Sinarhisti su zagovarali sekularnu svjetovnu i socijalističku vladu pod kontrolom slobodna zidarstva Velikog Orijenta Francuske.

Prema mišljenju antimasonskog esejista Rogera Mennevée, sinarhija ima jedinstveno svjetsko središte odlučivanja – centar – koje djeluje oko tri osi: os P (protestanska os), kojom vladaju sjeverne i anglosaksonske lože; os C (katoličko-sinarhistička os) koja okuplja financijske interese koncentrirane oko Crkve i os K (komunistička) koja nastoji osigurati prevlast nad drugima. U svojim djelima Annie Lacroix-Riz, marksistička povjesničarka, pokušava akreditirati teoriju sinarhističke zavjere, navodeći da suvremena globalna sinarhija zastupa interese financijskih grupa i korporacija s najmoćnijim organizacijama poslodavaca. Međutim, francuski povjesničar Olivier Dard smatra da djela Annie Lacroix-Riz nastoje preko sinarhističke ideologije legitimirati antikapitalistički diskurs ekstremne ljevice.

No, pojam “duboka država” veže se i uz tursku povijest. O čemu je riječ?

– “Duboka država” kao politički pojam prvi put u javnosti pojavljuje se u Turskoj tijekom devedesetih aferom Susurluk. Ne postoji jedna definicija, ali najčešće pojam “duboka država” opisuje interesnu skupinu unutar neformalnog entiteta koji tajno kontrolira i utječe na glavne državne političke odluke, moć države, izvan i iznad legalne moći. “Duboku državu” mogu činiti razne lobističke grupe, vladajuća klasa ili interesne skupine unutar birokratskog aparata ili tehnostrukture. U intervjuu magazinu Diplomacy u lipnju 2011. Peter Dale Scott, profesor engleske književnosti na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, ističe pojam “duboka država” kao “nadsvijet” koji utječe na američku vladu. On naglašava kako ono što nazivamo “dubokom državom” u SAD-u nije formalna institucija, niti tajni tim, nego krug visokih, često osobnih kontakata, među kojima postoji uska isprepletenost i međuovisnost političkih i gospodarsko-financijskih interesa.

Dale Scott naziva rezultat njihova utjecaja “dubokom politikom”. “Duboka država” postala je s vremenom i područje znanstvenog istraživanja, pa tako istraživač Daniel Ganser ističe kako je američka “duboka država” neformalnog i nehijerarhijskog oblika, a razlikuje se od turske definicije, koja se odnosi na ono što možemo nazvati dualističkom državom. Andrew Korybko ističe pak da “duboka država” nije svojevrsni konspiracionistički koncept koji pripada teorijama zavjere, nego obuhvaća na jedan način stalne vojne, obavještajne i diplomatske elite i strukture bilo koje nacije. Ono što danas nazivamo “oligarhijom” “tehnokracijom”… koje iznad lijevo-desno podjele služe interesima “duboke države”, ima svoje premise u nastanku suvremene ere menadžera ili “organizatora”, koju je najavio sociolog Nove ljevice James Burnham u djelu “Menadžerska revolucija” (The Managerial Revolution), koje je utjecalo na Orwellov roman 1984. Burnham smatra kako vladajuća struktura totalitarnih, pa i demokratskih, država neizbježno sadrži u sebi sjeme menadžerske revolucije koja bi razvojem znanosti i tehnike trebala omogućiti nastanak nove posredničke društvene klase “tehničara” i “organizatora”, preteča današnje tehnokracije. Taj sloj “organizatora” na čelu državnog i gospodarskog aparata pronalazimo kod svih političkih režima, u kapitalizmu, komunizmu i fašizmu, ali i danas u liberalnoj demokraciji. Kasnije će Aronove i Galbraithove teze o tehnostrukturi potvrditi tezu kako su kapitalizam i komunizam nadmašeni novim društvom u kojemu vlada nova klasa menadžera.

Kakvo je glede toga stanje u Europskoj uniji?

– Javna je tajna danas da institucije Europske unije djeluju u interakciji s velikim brojem lobija, interesnih skupina i organizacija koje zastupaju određene gospodarske i financijske interese, koji utječu, usmjeravaju odluke, preporuke i direktive europskih tijela. Među više od 12.000 registriranih lobija, uključujući više od 1000 konzultantskih tvrtki / odvjetničkih društava, gotovo 6000 “unutarnjih predstavnika” (stručnih i sindikalnih i profesionalnih udruga) i više od 3000 nevladinih organizacija, najmoćniji su prehrambeno-poljoprivredni lobiji, lobiji šećera, lobi duhana. Moglo bi se reći da danas EU čini “duboku super-državu” koja utječe i usmjerava većinu političkih, društvenih (pa čak i svjetonazorskih, u slučaju Istanbulske konvencije), gospodarskih i monetarno-financijskih odluka vlada nacionalnih država, koje često drži u vazalskom statusu. Dobra ilustracija takve isprepletenosti lobija “duboke države” i EU institucija je činjenica da je bivši predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso krajem svog mandata dobio visoku poziciju u financijsko-bankarskoj grupi Goldman Sachs International.

Udar na demokraciju

Koliko je “duboka država” (ili “paradržava”, i taj se termin koristi) opasnost za demokraciju?

– Naravno da je “duboka država” opasna za demokraciju jer derogira sva poznata pravila i načela demokracije: konzultiranje i sudjelovanja građana u donošenju ključnih odluka za nacionalni interes, načela transparentnosti, načela trodiobe vlasti itd., jer se isti akteri “duboke države” stavljaju iznad demokratskih procedura i mehanizama, čak i iznad samog naroda. Riječ je o grupacijama i pojedincima koji nemaju nikakav izborni i demokratski legitimitet, ali uzurpiraju pravo donošenja strateških odluka koje angažiraju cjelokupno društvo. Danas je politička moć države u velikoj mjeri ograničena i podčinjena drugim centrima moći. Oni koji zaista imaju realnu moć, često pripadaju izvandržavnim ili ekstrateritorijalnim središtima i krugovima unutar kojih su često članovi imenovani, kooptirani, bez ikakvog izbornog demokratskog legitimiteta. I upravo zbog toga što takva središta moći bez demokratskog legitimiteta u stvarnosti odlučuju, može se objasniti i sama kriza demokracije i načela demokratske zastupljenosti. To bi se moglo nazvati “supletivnom demokracijom”, jer u biti na mjesto narodnog suvereniteta nameće volju takozvanih predstavnika koji su politička i legalna fasada “duboke države”. Nemojmo zaboraviti da akterima “duboke države” apsolutno nije stalo do poštovanje suverene narodne volje. Prisjetimo se slučaja poništenja francuskog referenduma iz 2005. godine, protiv prijedloga ustavnog europskog ugovora, referenduma na kojemu je većina Francuza glasala protiv, zatim poništenja nizozemskog referenduma iz 2016., kada većina Nizozemaca glasuju protiv sporazuma o partnerstvu (slobodna trgovina) između Ukrajine i EU-a, i još drugih primjera.

“TEKUĆE ZLO”

Govori se i o tzv. tekućem zlu, vezano uz “duboku državu”. O čemu je tu riječ?

– Paradoks “duboke države” jest u tome da zbog svoje duboke ukorijenjenosti i umreženosti unutar vladajućih poslovnih, gospodarsko-financijskih i upravnih struktura, ona može opstati netaknuta i samoodrživa prilikom izbornih smjena političkih vladajućih klasa. Jedino se tako može razumjeti kako su poslovne i obavještajne i paraobavještajne strukture bivšeg jugoslavenskog sustava ostale netaknute od 90-ih pa nadalje. Strukture “duboke države” često nadžive političke promjene i dobro se akomodiraju s današnjim postmodernim “tekućim društvom”, kako to iznosi Zygmunt Bauman, društvom koje je suočeno s neprestanim fluidnim i mobilnim tokovima koji osim pasivnog konzumerizma onemogućuje i jasno identificiranje izvorišta “političkog zla” i pružanje mogućih alternativa i otpora. Moglo bi se reći da je “duboka država” ono “tekuće zlo” o kojemu govore Z. Bauman i Leonidas Donskis, koje se skriva u svim porama društva kapilarne korupcije i privatiziranog javnog političkog života. S obzirom na to da je model države-nacije pod prisilom odstupio od dijela svojih suverenih nadležnosti u nadnacionalnim tehnokratskim strukturama, suvremene države same su se isključile iz uloge pružanja jednakosti i pravde često u korist interesa dubljih i udaljenih centra moći.

Duboka država i uloga medija, kakvo je tu stanje, može li se i o tome doći do nekih relevantnih zaključaka? Može li se zaključiti da i u RH imamo u određenoj mjeri (paraobavještajno podzemlje, ostatci UDBA-e, recimo) elemenata “duboke države – paradržave”?

– Mediji kao “četvrta moć”, osim zakonodavne, izvršne i sudske, zasigurno predstavljaju jedan od ključnih stupova “duboke države”.

Potpuna sloboda i neovisnost medija dječja su bajka, a mediji su često po strukturi vlasništva velikih medijskih kuća glasnogovornici lobija, interesnih grupacija ili političkih stranaka. Naime, na domaćem planu, s obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena prikladna lustracija te da nikada nisu službeno raspuštene strukture UDBA-e i KOS-a, od 1990-ih bez nadzora i sankcija prosperiraju i javno djeluju razne medijske, “kulturnjačke” paraobavještajne ispostave istih struktura koje su provodile specijalni rat protiv hrvatskih vlasti i države tijekom i poslije Domovinskoga rata, sve do danas. Hrvatski je prostor postao poligon za slobodno vođenje psihološko-propagandnih akcija, ponajprije kontrolom i manipulacijom informacija te plasiranjem fake newsa, a na osobit smo način svjedočili međunarodnom diskreditiranju Hrvatske.

Na drugu stranu, slučaj Agrokor razotkrio je javnosti koliko je veliki stupanj isprepletenosti između bankarskih, financijskih i trgovinskih, prehrambenih struktura i političkih struktura. Naime, postoji jedna prirodna konstanta i politološka zakonitost tijekom povijesti država, a to jest da kada se država, koja utjelovljuje vrhovni opći interes i javnu sferu koja bi trebala nadilaziti sve privatne interese i sukobe, previše poveže i ispreplete s novčanim silama i moćnicima, otvara se put postupne privatizacije ili, kako ističe Habermas, vlastelizacije države i refeudalizacije društva.

Slučaj Trump

Kod se povede riječ o “deep stateu”, često se spominje SAD. Zašto, ima li uporišta za tezu da je Amerika pod nadzorom “duboke države” ili je to pretjerivanje?

– Nije ni čudno da se upravo pojam “duboke države” (deep state) ponovno reaktualizira u povodu predsjedničke izborne pobjede Donalda Trumpa. Naime, treba podsjetiti da je Trump artikulirao populistički diskurs o jazu i odcjepljenju naroda od vrha političkog establišmenta – što simbolički održava jasan prekid osiromašenih i napuštenih narodnih slojeva s vladajućom povlaštenom elitom. Ne mislim da je pretjerano reći da je model “duboke države” model upravljanja i vladanja u SAD-u, koji često poprima oblike dinastičke demokracije ili “demokracije lobija”, bila ona demokratske ili republikanske franšize. Poznato je kako je Kongres emanacija heterogenog skupa središta moći, konzultanata, lobista, donatora i poslovnih ljudi. Pritom ne treba zaboraviti ni velik utjecaj moćnih financijaša s Wall Streeta te vojnoindustrijskog kompleksa koji kontrolira sve poluge političke, ekonomske i financijske moći. Stoga je uvijek jedna od konstanti političke povijesti ta da je predsjednička uloga u SAD-u često simbolička funkcija, iza koje vladaju moćne strukture “duboke države” koje ostavljaju suženi manevarski prostor za bilo kakvo “političke soliranje”.

Izvor: narod.hr/Glas Slavonije

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno