Connect with us

Društvo

Jure Vujić: Hrvatska je postala poligon za psihološko-propagandne manipulacije informacijama!

Objavljeno

- datum

Kad govorimo o pojmu “deep state”, odnosno “dubokoj državi”, neizbježno je vratiti se malo dublje u povijest Europe, čak do 19. stoljeća, da bi se razumjelo taj fenomen o kojemu se u posljednje vrijeme puno govori. S tim u vezi razgovarao je dr. sc. Jure Vujić za Glas Slavonije, koji se tom temom i sam puno bavio.

Gdje su korijeni tzv. duboke države, kad se kao politički pojam prvi put pojavljuje u javnosti?

– Što se tiče konspirativnog i ezoteričnog tumačenja pojma “duboka država”, on se prvi put pojavljuje u 19. stoljeću kod Alexandera Saint-Yvesa d’Alveydrea (1842. – 1909.), koji je napisao nekoliko knjiga krajem devetnaestog stoljeća u kojima oslikava teoriju sinarhije (synarchy). Sinarhija je početno bila shvaćena kao sveeuropska duboka organizacija koja je trebala posebnom tehnikom vladavine uspostaviti trajni svjetski mir. Kasnije se ista sinarhija spominje u vrijeme kolaboracionističke vladavine Vichyja, kao tajna organizacija koja je trebala uspostaviti nadmoć tehnokratskog pokreta i kontrolirati Vichyjev režim s maršalom Petainom. U Vichyjevu izvješću Chavin razotkrivena je urota sinarhije u kojoj su sudjelovali visoki politehničari, financijski inspektori i bankari banke Worms, a svrha je bila narušiti Petainovu nacionalnu revoluciju, kontrolirati industriju preko međunarodnih bankarskih krugova.

Mit o sinarhiji kao “tajnom masonskom društvu s divovskim okultnim moćima” i dalje je prevladavao u nekim političkim desno orijentiranim i antimasonskim krugovima i literaturi (E. Beau de Lomenie, Henry Coston). A. G. Michel ističe “Revolucionarni sinarhistički pakt za francusko carstvo”, napisan je 1936. godine, koji je trebao biti masonski politički program od 1945. do konferencije u Jalti. Sinarhisti su zagovarali sekularnu svjetovnu i socijalističku vladu pod kontrolom slobodna zidarstva Velikog Orijenta Francuske.

Prema mišljenju antimasonskog esejista Rogera Mennevée, sinarhija ima jedinstveno svjetsko središte odlučivanja – centar – koje djeluje oko tri osi: os P (protestanska os), kojom vladaju sjeverne i anglosaksonske lože; os C (katoličko-sinarhistička os) koja okuplja financijske interese koncentrirane oko Crkve i os K (komunistička) koja nastoji osigurati prevlast nad drugima. U svojim djelima Annie Lacroix-Riz, marksistička povjesničarka, pokušava akreditirati teoriju sinarhističke zavjere, navodeći da suvremena globalna sinarhija zastupa interese financijskih grupa i korporacija s najmoćnijim organizacijama poslodavaca. Međutim, francuski povjesničar Olivier Dard smatra da djela Annie Lacroix-Riz nastoje preko sinarhističke ideologije legitimirati antikapitalistički diskurs ekstremne ljevice.

No, pojam “duboka država” veže se i uz tursku povijest. O čemu je riječ?

– “Duboka država” kao politički pojam prvi put u javnosti pojavljuje se u Turskoj tijekom devedesetih aferom Susurluk. Ne postoji jedna definicija, ali najčešće pojam “duboka država” opisuje interesnu skupinu unutar neformalnog entiteta koji tajno kontrolira i utječe na glavne državne političke odluke, moć države, izvan i iznad legalne moći. “Duboku državu” mogu činiti razne lobističke grupe, vladajuća klasa ili interesne skupine unutar birokratskog aparata ili tehnostrukture. U intervjuu magazinu Diplomacy u lipnju 2011. Peter Dale Scott, profesor engleske književnosti na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, ističe pojam “duboka država” kao “nadsvijet” koji utječe na američku vladu. On naglašava kako ono što nazivamo “dubokom državom” u SAD-u nije formalna institucija, niti tajni tim, nego krug visokih, često osobnih kontakata, među kojima postoji uska isprepletenost i međuovisnost političkih i gospodarsko-financijskih interesa.

Dale Scott naziva rezultat njihova utjecaja “dubokom politikom”. “Duboka država” postala je s vremenom i područje znanstvenog istraživanja, pa tako istraživač Daniel Ganser ističe kako je američka “duboka država” neformalnog i nehijerarhijskog oblika, a razlikuje se od turske definicije, koja se odnosi na ono što možemo nazvati dualističkom državom. Andrew Korybko ističe pak da “duboka država” nije svojevrsni konspiracionistički koncept koji pripada teorijama zavjere, nego obuhvaća na jedan način stalne vojne, obavještajne i diplomatske elite i strukture bilo koje nacije. Ono što danas nazivamo “oligarhijom” “tehnokracijom”… koje iznad lijevo-desno podjele služe interesima “duboke države”, ima svoje premise u nastanku suvremene ere menadžera ili “organizatora”, koju je najavio sociolog Nove ljevice James Burnham u djelu “Menadžerska revolucija” (The Managerial Revolution), koje je utjecalo na Orwellov roman 1984. Burnham smatra kako vladajuća struktura totalitarnih, pa i demokratskih, država neizbježno sadrži u sebi sjeme menadžerske revolucije koja bi razvojem znanosti i tehnike trebala omogućiti nastanak nove posredničke društvene klase “tehničara” i “organizatora”, preteča današnje tehnokracije. Taj sloj “organizatora” na čelu državnog i gospodarskog aparata pronalazimo kod svih političkih režima, u kapitalizmu, komunizmu i fašizmu, ali i danas u liberalnoj demokraciji. Kasnije će Aronove i Galbraithove teze o tehnostrukturi potvrditi tezu kako su kapitalizam i komunizam nadmašeni novim društvom u kojemu vlada nova klasa menadžera.

Kakvo je glede toga stanje u Europskoj uniji?

– Javna je tajna danas da institucije Europske unije djeluju u interakciji s velikim brojem lobija, interesnih skupina i organizacija koje zastupaju određene gospodarske i financijske interese, koji utječu, usmjeravaju odluke, preporuke i direktive europskih tijela. Među više od 12.000 registriranih lobija, uključujući više od 1000 konzultantskih tvrtki / odvjetničkih društava, gotovo 6000 “unutarnjih predstavnika” (stručnih i sindikalnih i profesionalnih udruga) i više od 3000 nevladinih organizacija, najmoćniji su prehrambeno-poljoprivredni lobiji, lobiji šećera, lobi duhana. Moglo bi se reći da danas EU čini “duboku super-državu” koja utječe i usmjerava većinu političkih, društvenih (pa čak i svjetonazorskih, u slučaju Istanbulske konvencije), gospodarskih i monetarno-financijskih odluka vlada nacionalnih država, koje često drži u vazalskom statusu. Dobra ilustracija takve isprepletenosti lobija “duboke države” i EU institucija je činjenica da je bivši predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso krajem svog mandata dobio visoku poziciju u financijsko-bankarskoj grupi Goldman Sachs International.

Udar na demokraciju

Koliko je “duboka država” (ili “paradržava”, i taj se termin koristi) opasnost za demokraciju?

– Naravno da je “duboka država” opasna za demokraciju jer derogira sva poznata pravila i načela demokracije: konzultiranje i sudjelovanja građana u donošenju ključnih odluka za nacionalni interes, načela transparentnosti, načela trodiobe vlasti itd., jer se isti akteri “duboke države” stavljaju iznad demokratskih procedura i mehanizama, čak i iznad samog naroda. Riječ je o grupacijama i pojedincima koji nemaju nikakav izborni i demokratski legitimitet, ali uzurpiraju pravo donošenja strateških odluka koje angažiraju cjelokupno društvo. Danas je politička moć države u velikoj mjeri ograničena i podčinjena drugim centrima moći. Oni koji zaista imaju realnu moć, često pripadaju izvandržavnim ili ekstrateritorijalnim središtima i krugovima unutar kojih su često članovi imenovani, kooptirani, bez ikakvog izbornog demokratskog legitimiteta. I upravo zbog toga što takva središta moći bez demokratskog legitimiteta u stvarnosti odlučuju, može se objasniti i sama kriza demokracije i načela demokratske zastupljenosti. To bi se moglo nazvati “supletivnom demokracijom”, jer u biti na mjesto narodnog suvereniteta nameće volju takozvanih predstavnika koji su politička i legalna fasada “duboke države”. Nemojmo zaboraviti da akterima “duboke države” apsolutno nije stalo do poštovanje suverene narodne volje. Prisjetimo se slučaja poništenja francuskog referenduma iz 2005. godine, protiv prijedloga ustavnog europskog ugovora, referenduma na kojemu je većina Francuza glasala protiv, zatim poništenja nizozemskog referenduma iz 2016., kada većina Nizozemaca glasuju protiv sporazuma o partnerstvu (slobodna trgovina) između Ukrajine i EU-a, i još drugih primjera.

“TEKUĆE ZLO”

Govori se i o tzv. tekućem zlu, vezano uz “duboku državu”. O čemu je tu riječ?

– Paradoks “duboke države” jest u tome da zbog svoje duboke ukorijenjenosti i umreženosti unutar vladajućih poslovnih, gospodarsko-financijskih i upravnih struktura, ona može opstati netaknuta i samoodrživa prilikom izbornih smjena političkih vladajućih klasa. Jedino se tako može razumjeti kako su poslovne i obavještajne i paraobavještajne strukture bivšeg jugoslavenskog sustava ostale netaknute od 90-ih pa nadalje. Strukture “duboke države” često nadžive političke promjene i dobro se akomodiraju s današnjim postmodernim “tekućim društvom”, kako to iznosi Zygmunt Bauman, društvom koje je suočeno s neprestanim fluidnim i mobilnim tokovima koji osim pasivnog konzumerizma onemogućuje i jasno identificiranje izvorišta “političkog zla” i pružanje mogućih alternativa i otpora. Moglo bi se reći da je “duboka država” ono “tekuće zlo” o kojemu govore Z. Bauman i Leonidas Donskis, koje se skriva u svim porama društva kapilarne korupcije i privatiziranog javnog političkog života. S obzirom na to da je model države-nacije pod prisilom odstupio od dijela svojih suverenih nadležnosti u nadnacionalnim tehnokratskim strukturama, suvremene države same su se isključile iz uloge pružanja jednakosti i pravde često u korist interesa dubljih i udaljenih centra moći.

Duboka država i uloga medija, kakvo je tu stanje, može li se i o tome doći do nekih relevantnih zaključaka? Može li se zaključiti da i u RH imamo u određenoj mjeri (paraobavještajno podzemlje, ostatci UDBA-e, recimo) elemenata “duboke države – paradržave”?

– Mediji kao “četvrta moć”, osim zakonodavne, izvršne i sudske, zasigurno predstavljaju jedan od ključnih stupova “duboke države”.

Potpuna sloboda i neovisnost medija dječja su bajka, a mediji su često po strukturi vlasništva velikih medijskih kuća glasnogovornici lobija, interesnih grupacija ili političkih stranaka. Naime, na domaćem planu, s obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena prikladna lustracija te da nikada nisu službeno raspuštene strukture UDBA-e i KOS-a, od 1990-ih bez nadzora i sankcija prosperiraju i javno djeluju razne medijske, “kulturnjačke” paraobavještajne ispostave istih struktura koje su provodile specijalni rat protiv hrvatskih vlasti i države tijekom i poslije Domovinskoga rata, sve do danas. Hrvatski je prostor postao poligon za slobodno vođenje psihološko-propagandnih akcija, ponajprije kontrolom i manipulacijom informacija te plasiranjem fake newsa, a na osobit smo način svjedočili međunarodnom diskreditiranju Hrvatske.

Na drugu stranu, slučaj Agrokor razotkrio je javnosti koliko je veliki stupanj isprepletenosti između bankarskih, financijskih i trgovinskih, prehrambenih struktura i političkih struktura. Naime, postoji jedna prirodna konstanta i politološka zakonitost tijekom povijesti država, a to jest da kada se država, koja utjelovljuje vrhovni opći interes i javnu sferu koja bi trebala nadilaziti sve privatne interese i sukobe, previše poveže i ispreplete s novčanim silama i moćnicima, otvara se put postupne privatizacije ili, kako ističe Habermas, vlastelizacije države i refeudalizacije društva.

Slučaj Trump

Kod se povede riječ o “deep stateu”, često se spominje SAD. Zašto, ima li uporišta za tezu da je Amerika pod nadzorom “duboke države” ili je to pretjerivanje?

– Nije ni čudno da se upravo pojam “duboke države” (deep state) ponovno reaktualizira u povodu predsjedničke izborne pobjede Donalda Trumpa. Naime, treba podsjetiti da je Trump artikulirao populistički diskurs o jazu i odcjepljenju naroda od vrha političkog establišmenta – što simbolički održava jasan prekid osiromašenih i napuštenih narodnih slojeva s vladajućom povlaštenom elitom. Ne mislim da je pretjerano reći da je model “duboke države” model upravljanja i vladanja u SAD-u, koji često poprima oblike dinastičke demokracije ili “demokracije lobija”, bila ona demokratske ili republikanske franšize. Poznato je kako je Kongres emanacija heterogenog skupa središta moći, konzultanata, lobista, donatora i poslovnih ljudi. Pritom ne treba zaboraviti ni velik utjecaj moćnih financijaša s Wall Streeta te vojnoindustrijskog kompleksa koji kontrolira sve poluge političke, ekonomske i financijske moći. Stoga je uvijek jedna od konstanti političke povijesti ta da je predsjednička uloga u SAD-u često simbolička funkcija, iza koje vladaju moćne strukture “duboke države” koje ostavljaju suženi manevarski prostor za bilo kakvo “političke soliranje”.

Izvor: narod.hr/Glas Slavonije

Komentari

Komentari

Društvo

NEPOZNATO O NAŠIMA U SVIJETU Hrvat u vrhu najvećega svjetskog naftnog diva

Objavljeno

- datum

U Rosnjeftu će razvijati duboka podmorska nalazišta nafte i plina, pogotovo na jugoistoku Rusije

U golemoj i kompleksnoj transakciji od 60 milijardi dolara prije tri dana stvorena je najveća svjetska naftna kompanija. Najveći ruski proizvođač nafte Rosnjeft preuzeo je tamošnju treću po veličini naftnu kompaniju TNK-BP i nastao je div koji proizvodi pet posto ukupne svjetske proizvodnje nafte i plina – prisjetimo se jednog starijeg napisa iz Vecernjeg i našeg slabog korištenja, top pozicioniranih Hrvata u svijetu.

Najkompleksnije na svijetu

A usporedo sa stvaranjem te naftne megakompanije, na njezino čelo imenovan je Hrvat. Riječ je o 59-godišnjem Sinjaninu Željku Runji, koji je prije tjedan dana postao potpredsjednik Rosnjefta za offshore projekte (odnosno nalazišta na moru) i jedan od samo 10 članova upravnog odbora Rosnjefta, na čijem čelu odnedavno sjedi Igor Sečin, bivši zamjenik i jedan od najbližih suradnika ruskog predsjednika Vladimira Putina. Na novu poziciju Runje je došao s mjesta potpredsjednika ruske podružnice američke naftne kompanije ExxonMobile, u kojoj je od 1997. do danas obnašao brojne zadaće u razvoju nalazišta Sakhalin 1. To su bogata podmorska nalazišta nafte kod otoka Sahalina, na jugoistoku Rusije, te pripadaju najkompleksnijim na svijetu, a važnu ulogu u njihovu razvoju odigrao je upravo Runje, koji slovi za jednog od vodećih stručnjaka za razvoj dubokih podmorskih nalazišta nafte i plina. Upravo će taj segment za Rosnjeft biti važan.

Kako je istaknuto u kompanijinom priopćenju nakon imenovanja Runje na potpredsjedničku poziciju, razvoj podmorskih nalazišta bit će jedan od ključnih smjerova razvoja kompanije, koji bi dugoročno trebao postati ključni generator kompanijinog rasta proizvodnje. Taj razvoj vodit će upravo Runje, a s obzirom na važnost tog posla i veličinu kompanije, može se zaključiti kako je on dolaskom u Rosnjeft postao i najviše pozicionirani Hrvat u povijesti svjetske naftne industrije.

Velika očekivanja

Željko Runje rođen je u Splitu 1954. godine, a djetinjstvo je proveo u Sinju gdje je završio osnovnu školu i prva tri razreda gimnazije. Kako je igrao košarku u lokalnom klubu, njegov talent prepoznali su treneri zagrebačke Lokomotive, današnje Cibone, pa se preselio u Zagreb, gdje je završio gimnaziju. Tada, uz pomoć Kreše Ćosića, dobiva stipendiju za studij na Sveučilištu Aljaske, gdje je završio školovanje i zaposlio se u jednoj lokalnoj naftnoj kompaniji. Tu kompaniju preuzeo je ExxonMobile, a Runje je 18 godina proveo radeći na poslovima vezanim uz razvoj i proizvodnju nalazišta u arktičkom dijelu Aljaske, Alžiru, Nigeriji, Angoli, Tajlandu i Australiji, prije nego što je preuzeo poziciju u Exxonovoj ruskoj ispostavi. Igrom slučaja, Runje će iz ExxonMobilea u Rosnjeft prijeći u trenutku kad je ruska kompanija svrgnula američku s pozicije najveće svjetske naftne kompanije kojom se trguje na burzi.

Preuzimanje TNK-BP-a najveća je svjetska poslovna transakcija od veljače 2009. i najveći posao te vrste u svjetskom energetskom sektoru u 13 godina. U skladu s tim, očekivanja od nove megakompanije su velika, a jedan od ključnih ljudi u njihovom ostvarenju bit će Runje. Iako je karijeru potpuno razvijao izvan domovine, za malu naciju poput Hrvatske činjenica da je jedan njezin pripadnik dosegnuo tako važnu poziciju u globalnom biznisu kao što je naftni biznis neosporno je velika i važna vijest.

Nakon što je došao na aktualnu poziciju pokazivao je zanimanje za ulaganje u Hrvatsku. Neki mediji su pisali da je Runje bio u delegaciji predvođenoj Sečinom koja je svojedobno došla pregovarati s Milanovićem i Vrdoljakom oko suradnje u istraživanju, preradi, skladištenju i transportu nafte između INA-e i ruske kompanije, no hrvatska je strana tada tvrdila kako MOL ne želi prodati dionice. Je li baš bilo tako, ili su mozda ‘hrvaski’ lobby-i procjenili da im iz džepa klizi zlatno jaje…

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dn

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dnevno bit će proizvodnja Rosnjefta nakon preuzimanja TNK/BP-a. Radi se o 5 posto ukupne svjetske proizvodnje ugljikovodika, dominantni dio otpada na naftu, a tek manji na prirodni plin

156.000 zaposlenih imat će Rosnjeft nakon preuzimanja TNK-BP-a. Tvrtka će samo u Rusiji imati otprilike 2600 benzinskih postaja

150 milijardi američkih dolara bili su kumulativni prihodi Rosnjefta i TNK-BP-a u 2011. godini. Očekuje se kako bi kroz sinergijske učinke i razvoj novih nalazišta ti prihodi tijekom idućih godina mogli biti i uvećani.

AUTOR MARKO BIOČINA

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DR SJEPAN ŠTERC: U OVOME JE TAJNA Samo ovako Hrvati mogu opstati

Objavljeno

- datum

Refleksije  političkog sustava i funkcioniranja u njemu danas su vidljive praktički u svim djelatnostima u Hrvatskoj, a opća je neuređenost države, društva i javne scene dosegla gornju granicu prihvatljivosti s kojom se teško mladoj populaciji ostaje u Hrvatskoj.

Malo je toga pozitivnog i vrijednog što se događa i bilježi bitno uz takvo totalno dominiranje političkih zbivanja, djelovanje političkih aktera, političko obračunavanje s neistomišljenicima, pojavljivanje prosječnih aktera, besmisleno izjavljivanje i uopće, političko selektiranje i kontroliranje apsolutno svega u Hrvatskoj.

Politička dominacija nad racionalnim potrebama stanovništva i stranački diktat nad stručno-znanstvenim logičkim promišljanjima, preplavili su Hrvatsku do razine amortizacije svih ključnih aktivnosti, poteza i odluka, gotovo potpunog zaustavljanja reformi, blokiranja ozbiljnijih promjena potrebnih Hrvatskoj i negiranja višestranačke razlikovnosti. Ništa više od toga nije bitno osim priklanjanja jednoj i jedinoj ideji koju zagovara i izgovara predsjednik stranke, a podanici bez vlastitog stava ili najčešće njegovog osobnog negiranja u javnosti (misli se na negaciju stava), natjecateljski  se potvrđuju kao poželjni sljedbenici – piše dr. Stjepan Šterc u dnevno.hr.

Negacija suvremene Hrvatske

Uspostava takvog obrasca upravljanja Hrvatskom i jednosmjernog kanaliziranja odlučivanja prema samom političkom vrhu i praktički jednoj osobi, dovodi do blokiranja cjelokupnog sustava upravljanja i koncentriranja moći, u kojem su dopušteni i poželjni samo namješteni izljevi divljenja i potvrđivanja. Kao otprilike – njegova misao – naš put – iz poznatih i u knjizi objavljenih znanstvenih tumačenja izgovorenih misli koje same po sebi nisu ništa posebno značile, ali su narodu (masama) njihovo značenje imali potrebu pojašnjavati formalni znanstvenici partijske pripadnosti, negirajući pritom znanost, osobni integritet i elementarnu pamet.

Negacija je danas po istom obrascu još dodatno proširena na hrvatske nacionalne interese, hrvatski identitet i vrijednosti, očekivanja hrvatske mladosti, agresiju na Hrvatsku, vojnu pobjedu i oslobađanje zemlje, hrvatsko iseljeništvo i još puno toga što bi u suvremenoj Hrvatskoj trebalo biti neupitno svom njezinom stanovništvu, nezavisno od njegove različitosti po više osnova. Sužavanje političkog vrha i usmjeravanje prema njemu apsolutne moći, još veće posljedice ima u gospodarstvu, financijama, školstvu, znanosti, zdravstvu, kulturi, sudstvu i u brojnim drugim djelatnostima, koje sve više poprimaju oblike političkog funkcioniranja i prosuđivanja, umjesto stručno-znanstvenog.

Početna faza koncentracije moći u kojoj smo sada, zaista izgleda kao stvarna vladavina nad svime, a svjesnim se i planskim korištenjem prosječnih i uglavnom neobrazovanih kadrova iz spomenutog obrasca, nastoji učvrstiti. Problemi su hrvatske populacije pritom apsolutno irelevantni, odlazak mladih iz Hrvatske nebitan, stručnost samo dodatni teret, a glas razuma – neprijateljska propaganda. Silni raskorak između političke iluzije moći i objektivne svakodnevne stvarnosti vrlo nas brzo uvodi u sekundarnu fazu izgubljene realnosti u kojoj  postoje samo dva svijeta: njihov irealan svijet bezgrešnog vladanja s prosječnima, inače imunim na bilo kakve reakcije stručno-znanstvene javnosti i realan svijet s doživljajem složene svakodnevnice.

Razdvajanjem i raslojavanjem hrvatskog društva na taj se način stvara samo iluzija moći vladajućih, koja kao i svaka druga iluzija, ne može duže potrajati u sukobu sa stvarnošću, bez obzira na formalnu pozicijsku i kadrovsku pokrivenost i premreženost u državi i stranci. Privid hrvatske zbilje, slobode i dolazeće budućnosti, te ukupnog razvoja, opstanka i optimizma koji, neosporno, izravno i bez imalo osjećaja odgovornosti vladajućih za njegov ustroj usmjerava hrvatsku populaciju prema imigracijskim zemljama njihovih iseljenih predaka.

Irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti

Najjednostavnije rečeno, politička i ukupna moć generirana iz stranačkog vrha, hrvatska je suvremena zbilja i obični ju promatrači političkih prilika, a pogotovo mlađa hrvatska populacija, doživljavaju kao pokoravanje hrvatskog društva i njegovo svođenje u okvire potrebne samo i isključivo stranačkim interesima i pojedinačnim potrebama dokazivanja vlastite snage, moći, pravovjernosti, opstanka i nepogrešivosti. Priklanjanjem, pak, formiranoj iluziji moći, moguće je osigurati pozicioniranje, uključivanje u kontrolu proračunskih financija i apsolutnu političku zaštićenost, a uvjerenost u ispravnost svih njihovih postupaka na javnoj je političkoj sceni dokaziva i samo retoričkim potvrđivanjem s dovoljno osmijeha upućenih stranačkom vrhu koji se vide. Dovoljno za stabilnost, osobnu mirnoću i osjećaj moći, nedodirljivosti, ispravnosti i nezamijenjivosti.

Iracionalno građenje nepogrešivosti političkih odluka i postupaka odvodi pojedince, namještene željom i procjenom političkog vrha, u irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti u kojem nema odgovornosti, prihvaćanja dobronamjernih i stručno zasnovanih procjena i savjeta te ukupnog razumijevanja u najmanju ruku za većinu stanovništva složene hrvatske zbilje. Razdvajanje upravljačke elite od običnog puka u takvim je okolnostima očekivana posljedica, a stagnacija i razvojno zaostajanje samo su nastavak kontroliranog procesa nad Hrvatskom. Slučajnost? Teško razumljiva nakon svih zbivanja.

Utrošak je energije pritom prevelik, pa za djelovanje u općem interesu ponestaje vremena, snage, ljudi i volje, a procesi se oko nas odvijaju čistom inercijom, bez potrebnog planskog usmjeravanja. Opća je slika Hrvatske u takvim uvjetima poprimila obrise političkog mentoriranja o svemu, pa nije nikakvo čudo što Hrvatsku zaobilaze ozbiljnije strane investicije i što je visina financijskih doznaka hrvatskog iseljeništva na godišnjoj razina veća i vrjednija od njih.

Trajnost takvog modela vladanja ne može dugo potrajati, ali može ostaviti, i vjerojatno hoće, velike negativne posljedice po demografsku sliku Hrvatske, društvene vrijednosti, hrvatski identitet, vjerovanje u politički sustav i povjerenje u političke stranke, a na koncu i pojedince uključene u formalno političko djelovanje. Optimizam koji se traži od svih ostalih izvan stranačkog organizacijskog dohvata i posebno razumijevanje iluzije moći, uvijek je u osnovi opravdan, no ne može doći sam po sebi, već se uvijek treba poticati prepoznatljivim odlukama s vrha, postupanjima u kojima se vidi širi interes, izborom ljudi prema univerzalnim vrijednosnim kriterijima i uključivanjem stručne sposobnosti izvan vrlo često limitiranog stranačkog potencijala.

Nije  nemoguća misija kad se to želi…

Procjenjuje se kako bi se samo s nekoliko ključnih, strateških i prema ukupnoj hrvatskoj populaciji usmjerenih odluka, mogao vratiti toliko traženi optimizam, prekinuti gospodarska stagnacija, pokrenuti ukupni hrvatski društveni i prostorni potencijal, osloboditi građane bankarsko-financijskog stiska i vratiti vjerovanje u Hrvatsku kao zemlju u kojoj ima smisla ostati, boriti se i razvijati odnose sukladne uloženom trudu, obrazovnoj razini, odgovornosti, širini razumijevanja drugih (posebno slabijih i onih koji pomoć trebaju), altruizmu i uopće elementarnom ljudskom razumijevanju i postupanju. Nije to nemoguća misija kad se želi, Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju i kad ti vlastita iluzija moći ne prekriva obzor ili kad ne slijediš interese drugih u stranačkom i regionalnom okruženju sasvim suprotne od idealizma utemeljenog na hrvatskim tradicijskim i civilizacijskim vrijednostima.

Međutim, uvijek ostaje isto pitanje i ista pomisao: Želi li se to uopće i kakvu to Hrvatsku zamišljaju nositelji zatvorene misli u isključivim stranačkim okvirima? Ne misle li, valjda, s vlastitom iluzijom moći kontrolirati i pokoriti vječnu ideju o hrvatskoj samostalnosti i slobodi, koju nikad u svom okruženju nisu mogli doživjeti, razumjeti, slijediti, zamisliti i za nju se u najtežim uvjetima i okolnostima boriti? Dajući pritom važnu ulogu u odlučivanju, tumačenju i javnom negiranju pojedincima sasvim suprotnih načela, s kojima je javni izazov hrvatskom puku prevelika negacija temelja nove hrvatske državnosti. Ne bi to bila u dugoj povijesti hrvatske borbe za samostalnost prva zabluda, niti prvo podcjenjivanje hrvatskog identiteta i ukupne snage, ali će vjerojatno biti zadnja u gospodarskim, društvenim i demografskim okolnostima u kojima se danas Hrvatska nalazi.

Može se kontrolirati stranku i izvršnu vlast podanicima i nagrađenim pripadnicima suprotnih političkih i svjetonazorskih načela u istim stranačkim redovima, može se postaviti čvrstu mrežu odlučivanja, može se sužavati krug ljudi koji odlučuju, može se sve usmjeriti prema samo jednom čovjeku i njegovom osjećaju, može se slijediti naputke zainteresiranih pojedinaca, grupa i organizacija, može se nesmiljeno obračunavati s drukčijim zamišljajem i u osnovi se puno toga može u iluziji moći. Privid svega toga što se može, ipak, postoji u dubini njihovih misli i osjećaja, a krajnje nezadovoljstvo ne mogu prekriti niti javni osmjesi, namještena mirnoća ili, pak, ushit okruženja koji postoji samo dok zadržavaš iluziju moći.

Previše je iskustva u strankama bilo upravo s takvim okruženjem, koje u konačnici prvo osjeti silazak i nestaje brzinom vjetra, slijedeći svoj sebični interes s drukčijom najavom. Uvijek, nažalost, ta nova najava ili nova pojava iz nekih glupih, interesnih i sebičnih razloga prihvaća takvo okruženje kao nastavak, nadgradnju i temelj vlastitog uspona. Zatvaranje začaranog hrvatskog kruga, rekli bi mnogi, koje ostavlja velike tragove.

Za naše koji dolaze…

Složili bismo se, puno se toga može u kratkom roku provoditi uspostavom moći, ali nikad to ne možeš prenijeti u cijelosti na većinsku populaciju i zadržavati kao dugoročno rješenje ili pak trajno, a naročito ne možeš pokoriti pozitivnu ideju koja kroz cijelu povijest postoji u većinskoj hrvatskoj populaciji. Pogotovo kad nisi dio nje. Prihvati li se to nezavisno od razloga potvrđivanja i formiranja iluzije moći jednostavnije je donositi ključne odluke, uvažiti racionalna rješenja utemeljena na stručnoj prosudbi i prihvatiti realnost. Povijest nas uči, pa čak i ova novija hrvatska, kako su se prihvaćanja nužnih promjena uvijek odvijala kroz političke sukobe uz nevjerojatnu strpljivost i tolerantnost hrvatske populacije koja cijelo vrijeme podnosi sve moguće zablude i sebičnosti, odlaske  i podcjenjivanja.

Uglavnom, strateške bi odluke trebale biti vezane za usmjeravanje akumuliranih sredstava u mirovinskim fondovima vezanim za drugi mirovinski stup, bogatstvo i idealizam hrvatskog iseljeništva, prostorni i društveni potencijal hrvatskog naroda, njegove znanstvene dosege, tradicijske vrijednosti i civilizacijske pomake, te redistribuciju državne uprave, ublažavanje birokratske stege i slično. Iluzija moći pritom neće biti od prevelike koristi. Želimo li Hrvatsku ostaviti našima koji dolaze…

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Mađarska masovno počela kupovati zlato, a gdje je tu Hrvatska?

Objavljeno

- datum

Mađarska je iznenadila europske analitičare: po prvi put nakon 30 godina središnja banka te zemlje objavila je vijest o naglom porastu svojih zlatnih rezervi.

Mađarska središnja banka, poznata kao Magyar Nemzeti Bank, zlato nije kupovala još od 1986.g., ali sada je odlučila prekinuti s tom praksom i u svega dva tjedna u listopadu kupila je čak 28,4 tona tog dragocjenog, plemenitog metala. Cijena kupnje procjenjuje se na 1,25 milijardi dolara.

Zerohedge

Tim je potezom količina zlata u mađarskim međunarodnim rezervama skočila čak 10 puta. U mađarskoj središnjoj banci, koja je već ranije izvršila repatrizaciju svojih zlatnih rezervi, uvjereni su, kako njihovo čuvanje unutar države odgovara međunarodnim tendencijama, podupire financijsku stabilnost zemlje i učvršćuje povjerenje prema mađarskom tržištu. Osim toga, regulator navodi, kako je zlato ostalo jedan od najsigurnijih instrumenata u svijetu, i da čak i u uvjetima normalnih tržišnih odnosa (a oni danas nisu takvi) osigurava stabilnost i povjerenje.

Ovaj posao mađarske središnje banke sa zlatom pozicionirao ju je na drugo mjesto u svijetu po količini kvartalne kupnje zlata. Lider kvartalnog kupovanja zlata, u prosječnoj količini  od 50-70 tona, u zadnje četiri godine ostaje ruska središnja banka – donosi Geopolitika.

Naglašavamo, kako je mađarski regulator odbio ovaj posao smatrati investicijskim, već navodi kako je zlato kupljeno zbog stabilnosti, poglavito u slučaju oživotvorenja negativnih scenarija na svjetskom tržištu.

Međutim, kupnja zlata može se pokazati i profitabilnom jer je, tehnički gledano, njegova cijena dosegnula svoj lokalni minimum i već je u tijeku iščekivanje njezinog rasta, iako još uvijek relativno sporom dinamikom. Općenito, zlato je složen aktiv za davanje prognoza i njegova cijena ne odražava uvijek ravnotežu ponude i potražnje i u mnogome ovisi o manipulacijama s burzovnim fjučersima. Osim toga, cijena zlata ima snažnu korelaciju s dolarom: što je američka valuta jača, zlato izgleda slabije i obratno.

Ali neovisno o svemu, većina financijskih stručnjaka zlato uvijek smatra sigurnim utočištem i ključnim elementom osiguranja financijske stabilnosti.

A gdje je u svemu ovom naša Hrvatska? Hrvatska narodna banks se svojih zlatnih rezervi već davno odrekla, valjda u ime sigurne zaštite od strane financijskih institucija Europske unije. One iste, koja upravo proživljava duboku krizu identiteta, a da ne govorimo o tamnim oblacima i rizicima sigurnosne i gospodarske prirode u nikad nestabilnijem svijetu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno