Connect with us

Povijest

JEVREJI I USTAŠTVO, OD JOZUE FRANKA DO MLADENA ŠVARCA

Objavljeno

- datum

Iz časopisa Srbske akcijeVojska smene, broj 2/2012, prenosimo jedan nesvakidašnji uradak… prevedeno na hrvatski i latinicu.

Nedavno su mnogi domaći i svjetski mediji prenijeli izjavu Efraima Zurofa, izraelskog povjesničara i direktora centra “Simon Wiesenthal”, povodom mise u pomen ustaškog vođe Ante Pavelića, koja je po tko zna koji put služena u Zagrebu i Splitu. Zuroff je izjavio da su ove mise “uvreda za sjećanje na njegove (Pavelićeve) brojne žrtve i izrugivanje posljedicama stravičnih ustaških zločina”.

Efraim Zuroff je, inače, član Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu. Dobro poznaje povijest takozvane Nezavisne Države Hrvatske i mnoge činjenice o ustaškim zločinima i njihovim počiniteljima. Pa ipak, dr. Zuroff se kao povjesničar i pripadnik židovskog naroda nikada nije pozabavio ulogom koju su Židovi imali u stvaranju NDH i zločinima koji su za vrijeme ove monstrum-države počinjeni nad srbskim narodom.

Efraim Zuroff će vam reći da je Ante Pavelić bio nacista i da su Židovi bili podjednako žrtve njegovog režima kao što su to bili Srbi. A je li uistinu tako?

Pođimo od tvrdnje da je Ante Pavelić bio nacista. Nacizam – odnosno nacional-socijalizam – je ideologija Njemačke radničke partije (kasnije Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke), koja je osnovana 5. siječnja 1919. godine. Pod nacional-socijalizmom se podrazumijeva i politika koju je usvojila i provodila njemačka vlada od 1933. do 1945. godine, u periodu njemačke povijesti koji se naziva Trećim rajhom.

Ante Pavelić nije bio član Nacional-socijalističke njemačke radničke partije, niti je njegova ideologija bila nacional-socijalizam.

Pavelić je još kao gimnazijalac pristupio Stranci prava, čija ideologija će kasnije poslužiti kao osnova za formiranje ustaškog pokreta. Stranku prava su još 1861. osnovali Ante Starčević, Hrvat iz okoline Gospića, i Eugen Kvaternik, pokatoličeni Židov iz Zagreba. Osnovno načelo Stranke prava bilo je: “Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!”. Međutim, od samog njenog nastanka, jedna od osnovnih karakteristika pravaške ideologije bila je mržnja prema Srbima. Za Starčevića, koji se danas u Hrvatskoj veliča kao “otac domovine”, Srbi su “smeće naroda”, “nakot” koji smrdi i hrani se fekalijama, sluge Hrvatima i “pasmina koja treba da bude iz naroda istrebljena”.

Međutim, na drugom mjestu, za Starčevića Srbi zapravo ne postoje, već su to “pravoslavni Hrvati”. Po njemu, svi najveći srbski velikani su “Hervati” dok su izdajnici “pasmine slavoserbske”. Ali ovdje ne treba izostaviti podatak da je sam Ante Starčević makar djelomično bio srbskog porijekla. Njegova majka, Milica Bogdan je bila Srbkinja, a po ocu je potjecao od Starčevića iz Hercegovine. Međutim, kao što ni mnogim ustašama srbskog porijekla to nije smetalo da vrše stravične zločine nad srbskom nejači, tako ni Starčeviću njegovo porijeklo nije smetalo da postane kreator parola “Srbe o vrbe” i “Za Srbe sjekiru”. Ni Eugen Kvaternik nije ništa manje doprinio utemeljenju ovakve ideologije. Godine 1868. on je objavio jedan od svojih najznačajnijih spisa – Istočno pitanje i Hrvati, u kome naglašava da pravo na Bosnu i Hercegovinu ima isključivo Hrvatska. Uvjeravao je hrvatsku javnost da je “jugoslovenština” zapravo isto što i “srbština”, au krajnjoj liniji isto što i “ruština”.

Međutim, pisac prvog pravog političkog programa Stranke prava bio financijski stručnjak iz Osijeka, Židov Jozua-Josip Frank. Nakon smrti Ante Starčevića (1896), Frank preuzima vođenje stranke, ali je, bez obzira na svoje opredjeljenja za samostalnu Hrvatsku, od 1898. bio i član odbora za financijska pitanja Kraljevine Ugarske. Pod Frankovim vodstvom, “pravaši” još više pojačavaju srbofobiju u svojoj ideologiji. Otuda su se i članovi i simpatizeri ustaškog pokreta u početku nazivali “frankovcima”.

Još jedan osiječki Židov i “frankovac”, koji je 1935. pristupio ustaškom pokretu, bio je dr. Ivo Korski. On se i danas smatra jednim od najutjecajnijih ideologa ustaštva.

Dakle, u ideologiji Stranke prava, koju docnije zastupa i provodi Pavelićev režim, nije bilo niti je moglo biti ičega što je sadržao njemački nacional-socijalizam.

 

Osnovni ciljevi Stranke prava i kasnijeg ustaškog pokreta bili su: 1) stvaranje hrvatske države, koja bi obuhvatila dobar dio Balkanskog poluotoka, i 2) uništenje srbskog naroda na teritoriju te hrvatske države. Ustaštvo je bilo nasljednik i nastavak “pravaštva”.

 

Za razliku od fašizma i nacional-socijalizma, ustaštvo u komunističkom pokretu nije vidjelo neprijatelja već dobrodošlog saveznika u “slamanju kralježnice Srbstvu i Pravoslavlju”, kako je doslovce navedeno u drugoj točki sporazuma između ustaškog pokreta i Komunističke partije Jugoslavije, koji su u Sremskoj Mitrovici 1935 . potpisali ustaški prvak Mile Budak i Titov emisar Moša Pijade.

 

Tri godine ranije (1932), Središnji odbor Komunističke partije Jugoslavije objavio je proglas u kome “pozdravlja ustaški pokret i stavlja se potpuno na njegovu stranu”. 

Dr. Srđa Trifković, u svojoj knjizi Ustaše: Balkansko srce tame na europskoj političkoj sceni, navodi kako su prije Drugog svjetskog rata ustaše iu Hitlerovoj Njemačkoj tretirane kao separatistički i prokomunistički pokret, te su hapšeni i zatvarani. Docnije prividne sličnosti ustaštva sa fašizmom i nacional-socijalizmom bile su isključivo u funkciji zadobivanja podrške Talijana i Nijemaca, tadašnjih gospodara na Balkanu.

Krajem 1930. godine, Ante Pavelić u Italiji osniva terorističku organizaciju “Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO). Pavelićevi najbliži suradnici u to vrijeme bili su Ivan-Ivica Frank, sin Josipa Franka, i Slavko Kvaternik. Osim toga što je i sam potjecao iz obitelji pohrvaćenih Židova, Kvaternik se oženio Olgom Frank, kćerkom Josipa Franka. I u logorima za vojnu obuku, koje je Pavelić osnivao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, bilo je Židova. Janka Pusta u Mađarskoj, nedaleko od današnjeg Novog Kneževca, bio je glavni ustaški centar za obučavanje diverzanstkih grupa i atentatora. O Židovima koji su se u njemu obučavali, ali io Židovima u samom vrhu ranog ustaškog pokreta, ovako svjedoči zapovjednik jasenovačkih koljača Vjekoslav-Maks Luburić:

 “Na Janka-pusti to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke … Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika, gđa Mara, bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite oženjene čistim Židovka. I u državnom vodstvu, iu vojničkom i političkom vodstvu, pa iu samom Ustaškom pokretu, svugđe smo imali ‘svoga Židova’. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne Pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj. “1

Ivan Mužić, hrvatski povjesničar i rimokatolički publicista, u svom spisu O državotvornosti dinarskih Hrvata piše: “Pavelić nije bio antijudaist. On je samo u memorandumu Hrvatsko pitanje (iz 1936, napisan na njemačkom za njemački politički vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema u drugim njegovim međuratnim tekstovima. U samom vrhu ustaškog pokreta bilo je osoba židovskog podrijetla “.

Čim je NDH bila proglašena, 10. travnja 1941, uspostavljen je državni aparat, sve državne službe, vojska, policija, kao i svi drugi prateći državni organi. U svim tim strukturama bilo je Židova, i to ne samo kao sitnih službenika, već ih je značajan broj bio na visokim državnim, vojnim i policijskim funkcijama.

Židov Vlado Singer bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana, vrhovnog organa ustaškog pokreta, i šef Ustaške nadzorne službe. Članovi Glavnog ustaškog stana i doglavnici (zamjenici) Ante Pavelića bili su, između ostalih, i Židovi Slavko Kvaternik i Andrija Betlehem. Židov je bio i Ivo Heinrich, jedan od upravitelja logora Jasenovac i blizak prijatelj Ante Pavelića. Šef ustaške tajne policije bio je Oto Krezimir, također Židov. Član Hrvatskog državnog sabora, prof. dr. David Karlović je bio Židov, baš kao i dr. Stipe Mosner, opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi. U kulturnom životu NDH važne uloge su imali Židovi prof. dr. Mirko Breyer i dr. Zdenko Vinski. A zvanična tiskara vlade NDH bila je u vlasništvu zagrebačke židovske obitelji Sulhof.

U vojnim formacijama NDH bilo je 28 visokih časnika (oficira) Židova. To su bili: Nikola Štajnfel, admiral i posljednji ministar oružanih snaga NDH; general Ladislav Aleman, pomoćnik glavara upravnog stožera i zamjenik zapovjednika garnizona u Zagrebu; Rikard Kubin, admiral mornarice NDH; Edgar Angeli, kontraadmiral mornarice NDH; general Julije Fritz, zapovjednik Desete domobranske divizije; general dr. Milan Praunšperger, zapovjednik pravnog odjela oružanih snaga NDH; Glavnostožerni pukovnik Ferdinand Hala; Glavnostožerni pukovnik Dragutin Helbiš; pukovnik Julio Reš, zapovjednik garnizona u Koprivnici, kasnije zapovjednik Paške brigade sa sjedištem u Karlobagu; Emanuel Balei, pukovnik domobranstva i zapovjednik Prve pješačke divizije; inž. Hinko Alabanda, delatni pukovnik Ustaške vojnice; Oton Čuš, pukovnik domobranstva; pukovnik Ivan Šarnbek, zapovjednik Šeste pješačke divizije; pukovnik Josip Šolc, zamjenik zapovjednika Prve hrvatske udarne divizije; pukovnik Rudolf vanero, upravnik obavještajnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH; pukovnik Juraj-Đuro Iser, zapovjednik Drugog domobranskog zbora; pukovnik Jozef-Josip Metzger, zapovjednik četvrog hrvatskog zbora; pukovnik Julio Saš, zapovjednik Drugog zaštitnog područja narodne zaštite; pukovnik Mirko Zgaga, zapovjednik Prve pješačke divizije; pukovnik Božidar Zorn, najprije zapovjednik Druge brdske brigade, kasnije zapovjednik Devete brdske brigade, a na kraju zapovjednik Druge hrvatske udarne divizije; dopukovnik Josip Gamberger, zapovjednik motoriziranog bataljuna sa sjedištem u Slavonskom Brodu; dopukovnik Dragutin Rubler, časnik za vezu s Drugom talijanskom armijom; general Milan Mizler, zapovjednik oružništva (žandarmerije NDH). Nema provjerenih podataka o značajkama koje su u vojnim snagama NDH obavljali Židovi: general Ivo Šnur, pukovnik Kvintijan Tartaglija, Oscar Kiršbaum, Rudolf Kraus-Tudić i Julio Simović. Imena ovih Židova, ili Hrvata židovskog porijekla, časnika u ustaškoj vojsci Ante Pavelića, objavljena su i na zvaničnom sajtu2 rimokatoličkog hrama sv. Jelene Križarica u Kastav kod Rijeke.

Prema rezultatima istrage Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, na spisku onih koji treba da odgovaraju za užasna nedjela izvršena u Jasenovcu, nalaze se i Židovi: ustaški poručnik Ante Altarac, koji se izdvajao po bestijalnosti prilikom likvidacija logoraša, zatim Bruno Dijamantštajn, Herman Špiler, Vladimir Bornemisa, te izvjesni Viner, koji su bili ustaški povjerenici, odnosno članovi interne uprave u koncentracijskom logoru Jasenovac. Istinitost navoda iz dokumenta 4547-1945 Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, od 15. prosinca 1945, potvrđuju podaci koje je kasnije objelodanio Ante Ciliga, tadašnji član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, u svojoj knjizi Sam kroz Europu u ratu 1939 -1945 (poglavlje “Jasenovac: ljudi pred licem smrti”). On je kao logoraš proveo u Jasenovcu više od godinu dana, točnije od 14. prosinca 1941. Do 31. prosinca 1942. godina, odakle ga ustaše puštaju na intervenciju iz Rima, jer je pored jugoslavenskog imao i talijanski pasoš.

Nedavno je o ovome progovorio i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je izjavio da su “logorom Jasenovac upravljali Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora” . Predsjednik židovske vjerske zajednice u Zagrebu, Ivo Goldstein, odgovorio je da su Vukojević tvrdnje laž i da je “židovska općina u Zagrebu nastojala pomoći svojim članovima koji su bili zatočeni u Jasenovcu, ali u konačnici to gotovo nikome nije pomoglo”. Vukojević je zauzvrat optužio Goldštajna da “dokumente o financiranju uprave Jasenovca, od Židova, skriva kao zmija noge” .3

Kakav je doista bio odnos ustaškog režima prema židovskoj populaciji na teritorijima koje je obuhvatila NDH? A kakav je mogao biti ako su, kao što vidimo, Židovi zauzimali neke od najvažnijih položaja u ustaškoj vlasti. Jedan od najvećih srbskih intelektualaca u emigraciji, dr. Laza M. Kostić, u svojoj čuvenoj Vidovdanskoj besedi, održanoj 22. lipnja 1958. u Ontariju (Kanada), kazao je: “Ne treba zaboraviti da je najveći dio vodećih ustaša ili bio židovskog porijekla, po tankoj krvi, ili je bio ženjen Jevrejkama, i oni su svi nerado poduzimali mjere istrebljenja Židova, samo da se dodvore Nijemcima ili na zahtjev Nijemaca. Mjere istrebljenja Srba poduzimali su sami, protivno volji i Nijemaca i Talijana. Za njih je daleko odgovorniji i neposredno odgovoran, cijeli građanski hrvatski narod. “

Ovo potvrđuje ustaški doglavnik Slavko Kvaternik: “Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa … Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donašanje židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgrađeno mišljenje o rješenju židovskog problema … Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judehcrig . Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati. “4

Eugen-Dido Kvaternik dopunjuje tvrđenje svoga oca ovako: “Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 1941/4/11. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja NDH otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati korupciji visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima . Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve što je s hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo. “5

Hannah Arendt: Većina pripadnika ustaškog vrha oženjena Židovkama

Hannah Arendt, njemačka teoretičarka politike i filozof židovskog porijekla, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu navodi da je vlada Ante Pavelića tri tjedna nakon svog uspostavljanja donijela antijevrejske zakone. Međutim, Nijemci su tek u jesen 1943. godine u tim zakonima zapazili “zanimljiv paragraf kojim su u ‘počasne arijevce’ pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos ‘hrvatskoj stvari’. Naravno, broj tih Židova je u međuvremenu uveliko narastao “. Arenta dalje navodi: “Još zanimljivija je bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS a (…), da su skoro svi pripadnici vladajuće klike, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Jevrejkama”.6

>> DOKUMENT: ŽIDOVI TRAŽILI SPAS U NDH: Objavljujemo njihovo autentično pismo koje mnoge mitove dovodi u pitanje!

Hrvatski proustaški autor Mladen Ivezić na svojoj internet stranici tvrdi da je on “prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. Godine bio poslao zagrebački nadrabin Frajberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma. “Ivezić tome dodaje:” Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Pozor dolazili iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima. “

Spomenimo i to da se ustaški režim zaštitnički odnosio i prema pripadnicima masonerije. Naime, jedan SS podoficir, u svom izvještaju od 2. prosinca 1942, napisao je o vrhu Pavelićevog režima “da su oni – skoro svi – slobodni zidari”. U ovom izvještaju se navodi da je antimasonske propaganda ustaškog režima vrlo skromna i da on samo prividno zauzima neprijateljski stav prema slobodnom zidarstvu. Ovaj pripadnik SS-a posebno optužuje Slavka Kvaternika da je “u interesu ‘viših ciljeva’ Slobodnog zidarstva provodio sabotažu na štetu njemačkog Reicha”, da je prije rata u Zagrebu osnovao masonsku ložu “Libertas”, koju je povezao sa židovskom ložom NOBB (Nezavisni orden Bnai Brit), i da su loži “Libertas” pripadali i drugi prvaci ustaškog pokreta: Eugen Kvaternik, dr. Budak, dr. Puk, Benak, general Balei, pukovnik Sabljak, potpukovnik Dušan Kralj, dr. Košak i dr. Tot.

Izvještaj završava zaključkom da bi bilo potrebno “da se ova opasnost blagovremeno otkloni na način da se Ustaški režim likvidira iu Hrvatskoj uspostavi njemačka vojna uprava”. Iako autentičnost ovog dokumenta nije potvrđena, u svjetlu svih poznatih činjenica njegov tekst djeluje prilično verodostojno.7
Da veza Židova i ustaštva nije samo stvar prošlosti, već da je živa i danas, svjedoči primjer Mladena Švarca, Židova koji predvodi organizaciju “Nova hrvatska desnica” i jednog od najglasnijih ustaša u današnjoj Hrvatskoj. U jednom intervjuu, objavljenom na njegovom sajtu, Schwarz o Pavelićevom režimu kaže: “Ako Ivo Goldstein priznaje tu činjenicu da je čitava ustaška vrhuška bila obiteljski vezana za židovstvo, impregnirana židovstvom, time ugledni povjesničar nehotice priznaje da Nezavisna Država Hrvatska nije bila antisemitska država, jer da je to bila, onda bi Poglavnik prvo svoju vlastitu ženu Mariju, rođenu Lovrenčević (po majci Židovka), morao ubiti ili strpati u logor. Zamislite vi državu u kojoj vlada službeni antisemitizam, rasističkog tipa, a u kojoj je cijela vrhuška povezana sa Židovima! Uostalom, u Hrvatskoj je uvijek bilo Židova koji su se osjećali hrvatskim patriotima. To je stara pravaška tradicija, koja vuče konce od pokrštenoga osječkog Židova Josipa Franka. U toj staroj Stranci prava bilo je mnogo pokrštenih Židova, ali je bilo i mojsijevaca, koji su bili židovski vjernici. “

Bilo kako bilo, iz svega navedenog nije teško izvući zaključak: Židovi u NDH nisu bili samo žrtve, već i inspiratori i izvršitelji zločina, jer je ustaštvo bilo ideologija i pokret ne samo Hrvata, već i Židova u Hrvatskoj. A glavna meta i najveća žrtva tog đavoimanog i zločinačkog pokreta bio je – srbski narod, koji to nikada ne smije zaboraviti.

izvor: Vojska smene, broj 2/2012

1 General Drinjanin, „Legije i Legionari”, у Drina XVII, Madrid, 1967, str. 328–329
2 http://www.kastav-crkva.com/h_zrtve1.html
3 Povratak Vice Vukojevića: ‘Židovi su upravljali Jasenovcem’, Nacional – dnevno online izdanje, 22.04.2009.
4 Nada Kisić Kolanović, Vojskovođa i politika: Sjećanja Slavka Kvaternika, Zagreb, 1997, стр. 204
5 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925–1945: prilozi za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995, стр. 255
6 Hannah Arendt, Eichmann u Jerusalimu: izveštaj o banalnosti zla, Beograd, 2000, стр. 166
7 Pojedini autori navode da je ovaj dokument pronađen u Arhivu Jugoslavije, pod oznakom F100, 29, 115, br.2 979.492-979,5 tisuća.

Tekst preuzet iz časopisa: Vojska smjene br. 2/2012

Komentari

Komentari

Povijest

U trenu sudbe, Re’d Italia je slomljene kičme tonula, bitka kod Visa bila je dobivena, a legenda o zlatu rođena

Objavljeno

- datum

Kraj je travnja 2005. godine i upravo je objavljeno kako je kod Visa otkrivena olupina Re’d Italije, talijanske oklopnjače čije je potapanje označilo vrhunac bitke kod Visa koje je tog 20. svibnja 1866. godine odlučila o sudbini istočne obale Jadrana.

Otkriće olupine odmah je pokrenulo val medijskih objava koje su u centru izvještavanja govorile o postojanju blaga vrijednog milijune, a koje je navodno potonulo zajedno s oklopnjačom.

Oklopnjača Re d’Italia

Neki, poput ronioca iz Rogoznice Lorenza Marovića bili su toliko uvjereni u postojanje blaga da su tužili sada bivšeg ministra kulture Jasena Mesića. Marović je tvrdio ako je on pronašao olupinu, a ne Jasen Mesić kao član francusko – hrvatske ekspedicije.

Odlukom Županijskog suda u Splitu, 2012. godine pravomoćno je odbijena tužba ronioca Lorenza Marovića za pravo priznavanja prvonalaska broda “Re d’Italia” kod otoka Visa krajem travnja 2005. godine.

Upravo je ta tužba zainteresirala javnost jer bi pravo prvonalaska značilo da nalaznik ima pravo na nalazninu u visini 10 posto od vrijednosti nađenog blaga. Dokaza o blagu nema do danas, i ono nas vodi u 1866. godinu, kada Jadranom bijesni rat.

Tren potonuća oklopnjače Re d’Italia

Kod Visa su se sukobile  mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije. Bitka je završila pobjedom habsburške mornarice, a bila je dijelom austro-pruskog rata. U tom ratnom sukobu Kraljevina Italija bila je saveznica Pruske.

Talijanski interes je bio zauzimanje bivših mletačkih posjeda koji su mirom u Campo Formiju 1797. godine pripali Habsburškoj Monarhiji. Cilj pomorskog pohoda bilo je zauzimanje istočnojadranske obale.

Ovo je bila prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. Jednako tako, bila je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, koja je koristila probijanje broda kljunom kao ratnu taktiku, tehniku koja se koristila još u doba Ilira, u ranom starom vijeku.

Austrijska flota u donjem dijelu fotografije u formaciji siječe rasutu talijansku liniju

Talijani su bili premoćni kad je riječ o naoružanju i silovitosti svoje flote. Talijanska flota od 12 oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova je bila brojnija od austrijske, koju je činilo 7 oklopnjača i 11 neoklopljenih brodova. Austrijske snage su također značajno bile malobrojnije u puškama (276 prema 121) i ukupnoj kovinskoj tonaži (53.236 t prema 23.538 t).

Re’d Italia sve do malo pred bitku bila je zapovjedni brod talijanske flote, no u metežu bitke potopio ju je smjeli austrougarski zapovjednik rodom iz Maribora, Wilhelm Tegethoff. Prisjetivši se rimskih i antičkih bitaka zapovijedio je svojim zgranutim mornarima da se kljunom broda punom parom zabiju u bok snažne Re’d Italie.

Metaž bitke nakon proboja linije

Bilo je to sigurno posljednje što su Talijani očekivali, ali upalilo je. Drski je kapetan uspio toliko oštetiti oklopnjaču da se ona, vođena nesposobnim talijanskim kapetanom koji je u potpunosti izgubio komunikaciju s ostalim brodovima svoje flote, uskoro zauvijek spustila na morsko dno.

U tom trenu, bitka čiji će pravi povijesni značaj biti poznat tek sa današnjeg gledišta, rođena je legenda o blagu koje je Re’d Italija prevozila. U stvarnosti, riječ je bila o teretu zlatnika ili srebrnih lira za koji se vjeruje kako se nalazio na oklopnjači a svrha mu je bila financirati uspostavu talijanske vlasti u Dalmaciji da je operacija uspjela.

Lokalno stanovništvo već od trenutka potonuća bilo je uvjereno da je talijanska oklopnjača prevozila velike količine zlata i kojekakvog blaga. Mnoge su se knjige i članci, ali i potihi razgovori, bavili tom temom.

Blago, naravno, nikad nije pronađeno u službenim istraživanjima olupine. Je li doista postojalo pa ga je netko uspio izvući i na njemu ostvariti svoj životni uspjeh, nije vrlo vjerojatno, ali nije ni nemoguće. O tome svjedoči i nekoliko knjiga objavljenih o Viškom boju koje sve redom navode postojanje blaga ne samo kao legendu, već kao činjenicu koju treba istražiti.

Jedan od njih je i pučki učitelj, pisac, pjesnik, putopisac i prevoditelj Petar Kuničić, autor knjige Viški boj objavljene 1892.  odnosno 26 godina nakon bitke.

Knjiga Viški boj / Blaga & misterije

Kako je vrijeme prolazilo, tako je i legenda o blagu bila sve jača, pojačana činjenicom kako je Vis zbog prisutnosti vojske dugo godina bio nedostupan.

Bitka kod Visa bila je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru.

Talijanska flota nakon bitke na sidrištu u Anconi

Jednako tako, bila je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, koja je koristila probijanje broda kljunom kao ratnu taktiku, tehniku koja se koristila još u doba Ilira, u ranom starom vijeku.

Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Blago, bilo ono pronađeno ili ne, ono ostaje legenda koju svi rado spominju.

Oštećeni brod koji je probio oklopnjaču Re d’Italia, SMS Kaiser,

Tako i mještani s kojima smo razgovarali te zimske noći u restoranu hotela Vis u centru mjesta. Ne jednom zidu, nalazi se velika slika Bitka kod Visa, i na pitanje ima li u tome istine, jedan od njih kratko je i tajanstveno odgovorio.

-Vidite, moguće da je nešto kovčega isplivalo, jer nitko do kraja ne može objasniti kako to da se neposredno nakon bitke nekoliko obitelji toliko obogatilo da su uspjeli kupiti pola otoka – rekao je i pružio knjigu koja sadrži svjedočansto učitelja, svjedoka bitke koji je sudbonosni događaj promatrao s tvrđave Fort George.

Ljubaznošću portala Blagamisterije

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

(18+) ZASTRAŠUJUĆI DOKUMENTARAC: Ovako su Srbi htjeli istrijebiti Bošnjake i Hrvate iz Banja Luke!

Objavljeno

- datum

Zaboravnima da ne zaborave. Budućim generacijama da se nauče. Onima koji su spremni halaliti – opomena : “Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša POBJEDA !”

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

EKSKLUZIVAN DOKUMENT IZ TAJNOGA ARHIVA CK KP SSSR: Znate li kakvu je Moskva odigrala ulogu u Domovinskom ratu?

Objavljeno

- datum

Portal Dnevno.hr u posjedu je dokumenata iz arhive Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza koji do danas nisu nigdje objavljeni, a dokazuju kako je upravo tadašnje vodstvo Sovjetskog saveza zaustavilo planiranu ofanzivu JNA na Zagreb!

 Mihaile Sergejeviču,

Vaše obraćanje jugoslavenskom rukovodstvu i višoj komandi JNA u ime hrvatskih vođa je bilo efektno. Bombardiranje Zagreba jučer ujutro nije se dogodilo. Prema priopćenju sovjetskog veleposlanika, bez obzira na dugotrajne sukobe, opsežna ofenziva u Hrvatskoj spriječena je…

 Pozvati predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Moskvu kako bismo ovdje organizirali sastanak uz posredništvo sovjetske strane. Svoju spremnost na dolazak u Moskvu oba su predsjednika izrazila više puta. Ako se pojave prepreke u organizaciji takvog zajedničkog sastanka, možemo im organizirati posjet Moskvi kako bismo im odvojeno organizirali sastanke sa sovjetskim rukovodstvom….’ – stoji, između ostalog, u dosad nepoznatom izvješću prvog zamjenika ministra vanjskih poslova SSSR-a Anatolija Kovaljeva predsjedniku SSSR-a Mihailu Gorbačovu.

To je izvješće na stol prvog čovjeka SSSR-a stiglo 7. listopada 1991. godine, no istog su dana, nekoliko sati kasnije, zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore. Iako je, nedavno, general Ljubomir Bajić, tadašnji načelnik ratnog zrakoplovstva 5. Korpusa JNA, izjavio kako je taj napad zapovijedio on osobno, bez ikakvih konzultacija s Beogradom, dosta je indicija da je taj pokušaj atentata na predsjednika Tuđmana koji je u to vrijeme ručao s Antom Markovićem i Stipom Mesićem, zapravo bio pokušaj vojnog vrha JNA da spriječi osamostaljivanje Hrvatske.

Prema dokumentima iz arhiva do kojih smo došli, u izvješću Gorbačovu sastavljenom pet dana ranije, 2. listopada 1991. godine, u kojem se predsjednika SSSR-a informira o prihvaćanju dolaska u Moskvu hrvatskog i srpskog predsjednika, vidljivo je kako je, za razliku od Slobodana Miloševića, dr. Franjo Tuđman bio spreman na zajednički sastanak i pregovore o mirnom rješavanju krize u bivšoj SFRJ. To izvješće ne ide u prilog naših domaćih mrzitelja prvog hrvatskog predsjednika koji i danas tvrde kako je ‘Tuđman  želio rat’:

‘PREDSJEDNIKU SSSR-A M.S. GORBAČOVU

O primanju predsjednika Srbije i Hrvatske u SSSR-u

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman prihvatili su poziv u Moskvu, na sastanak vezan za regulaciju jugoslavenske krize.

Milošević se nije htio sastati u Moskvi s Tuđmanom, a potonji je izrazio spremnost i na zajednički sastanak i na pojedinačne sastanke. Obojici predsjednika predložena je za posjet prva polovica idućeg tjedna. Oni bi se također htjeli sastati s Borisom Jeljcinom.

Mogli bismo dogovoriti zasebne sastanke s Miloševićem i Tuđmanom (npr. 15. ili 16. listopada), ne isključujući mogućnost zajedničkog susreta u finalnoj fazi posjeta. Ova je inicijativa izazvala veliki interes u svijetu i smatra se važnim posredničkim korakom Moskve u razrješenju sve dubljeg konflikta u Jugoslaviji. Molim Vas da ovo razmotrite.’, stoji u izvješću zavedenom u arhivi CK KP SSSR-a pod brojem 17071/OS-ns.

Dan nakon raketiranja Banskih dvora Hrvatski je sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji. Unatoč tome, predsjednik Tuđman je otputovao u Moskvu, a o tom posjetu Kremlju šturo izvješćuje HINA:

15. listopada 1991., Moskva – Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srpski predsjednik Slobodan Milošević potpisali su, uz posredovanje sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, memorandom od tri točke.. U prvoj točci potpisnici objavljuju “nužnim prekinuti sve oružane sukobe” u Jugoslaviji. Prema drugoj točci, srpski i hrvatski predsjednik moraju “unutar roka od mjesec dana, započeti proces pregovora za rješavanje svih svojih nesporazuma”. Ti pregovori moraju se voditi “u interesu naroda Jugoslavije, uz veliko poštivanje prava i suverenosti republika kako bi se uspostavili dobrosusjedski i miroljubivi odnosi”. U trećoj točci, Milošević i Tuđman “traže od SSSR-a, Sjedinjenih Država i Europske zajednice da pruže svoje dobre usluge za organizaciju procesa pregovora”.

No niti nakon potpisivanja ‘Moskovskog memoranduma’, velikosrpska agresija nije se zaustavila. Niti Sovjetski Savez nije više imao snage i autoriteta spriječiti je – ulazio je u terminalnu, završnu fazu i raspast će se dva mjeseca kasnije, a Mihail Gorbačov će na Božić, 25. prosinca 1991. godine podnijeti ostavku i vlast predati prvom predsjedniku Ruske federacije Borisu Jeljcinu.

Ali, tada još uvijek prvi čovjek SSSR-a, dan nakon moskovskih pregovora Tuđmana i Miloševića dobio je na stol sljedeće izvješće:

Mihaile Sergejeviču,

Po prvim ocjenama Vaših pregovora s predsjednicima Srbije i Hrvatske prevladava mišljenje o uspješno provedenoj krajnje teškoj misiji posredovanja.

Pozitivne se reakcije temelje na sljedećim premisama:

 Predsjednici sukobljenih jugoslavenskih republika utemeljeno su se oslonili na međunarodni autoritet i iskustvo u pregovorima predsjednika SSSR-a, zbog čega su se odazvali na poziv u Moskvu u novom nastojanju pronalaska mirnoga rješenja sukoba. Sastanak u Moskvi s obzirom na nastavak i povećani intenzitet sukoba sam po sebi predstavlja veliki uspjeh.

 Kao rezultat pregovora uspjeli smo ne samo organizirati susret predsjednika Srbije i Hrvatske, nego i sastaviti zajednički dokument informativnog karaktera koji odražava rastuće nastojanje strana da se okončaju vojni sukobi i da se pojača intenzitet pregovora. Osobitu nadu pobuđuje činjenica da su predsjednici dviju republika usuglasili tijekom mjeseca pokretanje direktnih pregovora prema uvjetima dogovorenima u Moskvi….

… Zasluge sovjetskog predsjednika istaknuli su i sami jugoslavenski sudionici pregovora. Po riječima Slobodana Miloševića, nastojanja Mihaila Gorbačova važnija su od sličnih postupaka predstavnika zapadnoeuropskih država, jer sovjetski vođa „pokazuje bolje razumijevanje situacije u Jugoslaviji“. Pritom je korisno njegovo iskustvo u analizi sličnih sukoba. Po ocjeni predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, samo uz pomoć Mihaila Gorbačova možemo se nadati prestanku vojnih sukoba u Jugoslaviji i pokrenuti produktivne pregovore…

…Ipak, bez obzira na uspješno dovršene pregovore u Moskvi, i dalje postoji opasnost daljnjeg razvoja sukoba u Jugoslaviji. Te se sumnje ne temelje na karakteru našeg posredovanja, nego na neuvjerenosti u snagu riječi koje su uputili jugoslavenski vođe, koji su već više puta prekršili uvjete na koje su se obvezali. U državama Europske zajednice javnost ne pokazuje vjeru u to da će se predsjednici Srbije i Hrvatske pridržavati duha moskovskih dogovora. S obzirom na iskustvo u pregovaranju s njima, lord Carrington zamjećuje osobito da je slabo vjerojatno da su se obje jugoslavenske države sada spremne čvrsto pridržavati dogovora iz Haaga i Moskve.

Kada se sve uzme u obzir, prema prvim ocjenama međunarodne zajednice, u Moskvi su jugoslavenske strane dobile jedinstvenu šansu da napokon stanu na put konkretne regulacije mirnim putem, osigurani su im svi uvjeti i dobili su solidnu diplomatsku podršku s ciljem skorog prekidanja vojnih sukoba. Ipak, daljnji će tijek razvoja situacije po mišljenju većine rukovodstava država prije svega ovisiti o samim jugoslavenskim liderima.

16. listopada 1991. godine

U tom izvješću je prvi zamjenik ministra vanjskih poslova prilično točno predvidio kako će se stvari na prostorima bivše države razvijati, a nekoliko dana kasnije, u izvješću koje je napisao Gorbačovu, opisuje i kako su ‘Moskovski pregovori’ različito interpretirani od dvije strane. U njemu naglašava Miloševićevo izvrtanje uloge Moskve te činjenicu da dr. Franjo Tuđman nije vjerovao u Miloševićeve ‘dobre namjere’ da se rat spriječi:

‘……Nije prošlo i bez pokušaja lidera Srbije i Hrvatske (osobito Slobodana Miloševića) da moskovske pregovore okrenu u svoju korist. U Hrvatskoj se sovjetska linija priznavala kao izbalansirana, što se svejedno smatralo kao otklon od prethodnih navoda prosrpskih pozicija. U svojim istupanjima po povratku u Zagreb sam je Franjo Tuđman dodatno isticao da u Kremlju ne bi trebali vjerovati srpskom lideru koji bi mogao prekršiti moskovske dogovore. Slobodan Milošević je, naprotiv, otvoreno nastojao predstaviti situaciju kao da sovjetsko rukovodstvo u potpunosti dijeli njegove stavove i posve podržava stranu Srbije u konfliktu. Još je aktivnije nastavio isticati podršku „srpskog djela“ od strane predsjednika RSFSR-a, pozivajući se na prijedlog Rusije za osnivanje ekonomskog saveza (iako je isti prijedlog ukazan i Franji Tuđmanu)….

PRVI ZAMJENIK MINISTRA VANJSKIH POSLOVA SSSR-a

ANATOLIJ KOVALJEV

20. listopada 1991. godine

Razdoblje je to u kojem se rat u Hrvatskoj rasplamsao, Vukovar je u potpunom okruženju tada već potpuno srpske JNA, Dubrovnik gori, formira se paradržava tzv. ‘Republika Srpska Krajina’, lokalni Srbi uz potporu JNA okupiraju dijelove Hrvatske…, a Sovjetski Savez, koji je, prema ovim izvješćima, za razliku od SAD-a i Europe bio za spriječavanje rata, raspada se.

Nepuna dva mjeseca kasnije, 17. veljače 1992. novonastala država Ruska Federacija priznaje Republiku Hrvatsku. Dva mjeseca nakon toga RH priznale su napokon i Sjedinjene Američke Države.

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno