Connect with us

Društvo

JESTE LI ZNALI? FRANCUSKA I DALJE UBIRE KOLONIJALNI “POREZ”!

Objavljeno

- datum

Četrnaest afričkih zemalja, nekadašnjih francuskih kolonija, iako su odavno stekle nezavisnost, još i danas plaćaju porez svome kolonizatoru – Francuskoj!

Kada je Sékou Touré odlučio 1958. izvući Gvineju iz kolonijalnog ropstva i povesti je putem nezavisnosti, elita u Parizu toliko je bila bijesna da je odlučila uništiti sve što je njezina uprava stvorila u toj zemlji. Tri tisuće Francuza napustilo je uskoro Gvineju odnijevši sa sobom svu imovinu koja se mogla ponijeti, a uništivši sve što nije moglo s njima: škole, vrtiće, zgrade javne uprave, automobile, traktore… Neki su čak na odlasku otrovali konje i krave na svojim farmama, a hranu u skladištima uništili. Smisao tog bjesomučnog čina bio je poslati poruku drugim francuskim kolonijama da će cijena njihove emancipacije biti vrlo visoka.

Slobodni, ali siromašni

Strah se nakon toga uvukao među afričku političku elitu, piše Mawuna Remarque Koutinin, izdavač i mirovni aktivst, u tekstu objavljenom  u on-line magazinu Silicon Africa. Nakon događaja u Gvineji nitko nije smogao hrabrosti slijediti primjer Sékou Touréa čije je čuveno geslo bilo: “Radije ćemo uživati slobodu u siromaštvu nego bogatstvo u ropstvu”.

Sylvanus Olympio, prvi predsjednik Republike Togo, malene države u zapadnoj Africi, pronašao je kompromisno rješenje s Francuzima. Nije želio da njegova zemlja i dalje bude pod francuskom vlašću, pa je odbio sklopiti nastavak pakta o kolonizaciji kakav mu je predložio tadašnji francuski predsjednik Charles De Gaulle.

No, pristao je plaćati godišnji porez Francuskoj za sva materijalna dobra koja je stvorila u njegovoj zemlji. To je bio jedini uvjet da ih Francuzi ne bi, kao u Gvineji, na odlasku uništili. Međutim, iznos kolonijalnog poreza koji je Togo trebao platiti Francuzima bio je ogroman i iznosio je te 1963. godine gotovo 40 posto tadašnjeg državnog budžeta.

Budući da se Togo našao u teškoj financijskoj situaciji, Olympio je, kako bi izvukao zemlju iz te stuacije, odlučio ukinuti dotadašnji kolonijalni novac FCFA (Franak za francuske afričke kolonije ili kraće – kolonijalni franak) i uvesti vlastitu valutu.

SUMMIT-MITTERRAND-FRANCE-AFRICA
Gvinejski predsjednik Sekou Toure i francuski Francois Mitterand na franko-afričkom summitu 1983. godineFoto: AFP

Ubojstva i državni udari

Dana 13. siječnja 1963. godine, tri dana nakon što je Togo počeo tiskati vlastiti novac, skupina profrancuskih vojnika ubila je predsjednika Olympija. Njih je predvodio bivši pripadnik francuske Legije stranaca, narednik Etienne Gnassingbé koji je za taj krvavi posao od Francuza navodno bio nagrađen sa 612 američkih dolara. Olympijev san bio je izgraditi neovisnu, suverenu i samostalnu zemlju, ali Francuzima se ta ideja nije sviđala.

Dana 30. lipnja 1962. godine, Modiba Keita, prvi predsjednik Republike Mali, odlučio je poput Olympia u Togou, povući kolonijalni franak, valutu koju su Francuzi nametnuli u dvanaest svojih afričkih kolonija. Za Keitu, koji je težio socijalističkoj ekonomiji, bilo je jasno da bi nastavak pakta s Francuskom bio teret daljnjem razvoju zemlje. No i Keita će, poput Olympija, postati žrtvom. Neće ga, doduše, ubiti, ali će 19. studenog 1968. biti svrgnut u državnom udaru kojeg je predvodio još jedan bivši legionar, poručnik Moussa Traoré.

Tijekom tog dramatičnog razdoblja borbe afričkih zemalja za oslobođenje od kolonijalnog ropstva, Francuska se s punim povjerenjem mogla osloniti na bivše pripadnike Legije stranaca koji su izveli većinu državnih udara protiv legalno izabranih predsjednika.

Legionari ruše vladare

Tako je 1. siječnja 1966. bivši legionar Jean-Bédel Bokassa predvodio državni udar protiv Davida Dackoa, prvog predsjednika Centralnoafričke Republike. Dva dana kasnije, Maurice Yaméogo, prvi predsjednik Gornje Volte, današnje Burkine Faso, svrgnut je u državnom udaru kojeg je predvodio Aboubacar Sangoulé Lamizana, još jedan bivši legionar koji je prethodno sudjelovao u gušenju oslobodilačkih ustanaka u francuskim kolonijama Indoneziji i Alžiru.

U  listopadu 1972. Mathieu Kérékou, dotadašnji tjelohranitelj predsjednika Republike Benin Huberta Maga, predvodio je državni udar. I Kérékou je, pogađate, prethodno prošao obuku u francuskim vojnim školama.

U proteklih pedeset godina u Africi se dogodilo ukupno 67 državnih udara u 26 zemalja od kojih su 16 bile francuske kolonije (Togo, Tunis, Obala Bjelokosti, Madagaskar, Ruanda, Alžir, Mali, Gvineja…).  Čak 61 posto državnih udara dogodilo se na području frankofonske Afrike.

 

CENTRAL AFRICAN REPUBLIC-JEAN BEDEL BOKASSA-3988
Jean-Bedel Bokassa, centralnoafrički diktator i samoproglašeni car na vlast je došao državnim udaromFoto: AFP

Bez Afrike bili bi siromašni

Francuska se očajnički i žestoko, bez obzira na cijenu, borila da zadrži svoje afričke kolonije. U ožujku 2008. godine, bivši francuski predsjednik Jacques Chirac izjavio je:
“Bez Afrike, Francuska bi dospjela u društvo zemalja Trećeg svijeta”. Njegov prethodnik, François Mitterrand još je 1957. proročanski ustvrdio: “Bez Afrike, Francuska neće imati budućnosti u 21. stoljeću”.

U ovom trenutku, čak 14 afričkih zemalja dužne su Francuskoj, kroz kolonijalni ugovor, davati 85 posto svojih novčanih rezervi Francuskoj središnjoj banci.

FRANCE-ANDORRA
“Bez Afrike, Francuska bi bila u društvu zemalja Trećeg svijeta”, govorio je bivši predsjednik Jacques ChiracFoto: AFP

Otkidaju od usta i daju Francuskoj

Iako je zapadni svijet odbacio takav zao kolonijalni sustav, Francuska nije spremna napustiti ga joj svake godine, kroz tzv. kolonijalni porez, donosi navodno oko 500 milijardi dolara.

Koutinin piše kako se afričke čelnike često optužuje za korupciju i služenje tuđincima, a na štetu vlastitih nacionalnih interesa, no postoji objašnjenje za takvo ponašanje. Oni naprosto rade tako jer se boje da će biti ubijeni ili svrgnuti, tvrdi Koutinin.

Odredbe Kolonizacijskog pakta iz 1950. godine

Teško je povjerovati kakvih se ugovornih obveza moraju držati bivše francuske kolonije u Africi, danas formalno neovisne države. Evo nekih ključnih stavki:

KOLONIJALNI DUG Sve novonastale “nezavisne” države trebaju otplatiti infrastrukturu koju im je izgradila Francuska tijekom kolonizacije;

NACIONALNE REZERVE Sve bivše kolonije moraju deponirati svoje novčane rezerve u Francuskoj centralnoj banci. Gruba je procjena da Francuska godišnje “ubere” oko 500 milijardi dolara od zemalja koje praktički i nemaju pristup svome novcu;

PRIRODNI RESURSI Francuska ima ekskluzivno pravo na novootkrivene prirodne resurse na teritorijama bivših kolonija;

JAVNI NATJEČAJI Bivše kolonije moraju na natječajima dati prednost francuskim firmama;

VOJSKA I VOJNI SAVEZI Svi koji žele steći čin u vojskama svojih zemalja moraju proći obuku u Francuskoj. Države su obvezane na savezništvo s Francuskom u slučaju rata te imaju zabranu ulaska u vojne saveze s drugim zemljama;

SLUŽBENI JEZIK Obveza je da francuski bude službeni jezik tih zemalja i da se koristi kao jezik u obrazovnom sustavu;

PODNOŠENJE RAČUNA Države moraju Francuskoj slati godišnje izvještaje o svojim financijskim stanjima.

-
Prizor iz Gvineje koja je 1958. stekla neovisnost od Francuske
Izvor: net.hr

Komentari

Komentari

Društvo

SMRTNI STRAH OD KARAMARKA Galić kao glasnogovornik Duboke države, Režim protiv narodnih neprijatelja

Objavljeno

- datum

 Karamarkov balon prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića    Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga.

Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Proslava Velike Gospe u Sinju i u Splitu

Objavljeno

- datum

Tisuće hodočasnika posjetit će i ove godine Gospino svetište u Sinju na proslavu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza. Hodočasnici će se u svetištu moći ispovjediti već od 3 sata. Prva misa “zornica” je u 4 sata, a potom su mise svakih sat vremena, sve do 9.30 sati, kada će iz Gospina svetišta krenuti svečani ophod, u kojem će sudjelovati cijeli Sinj, Cetinska krajina i šira okolica.

Alkarski momci u starim odorama nosit će zlatom i dragim kamenjem te brojnim zavjetnim darovima okićenu staru Gospinu sliku, s kojom se na četiri strane blagoslivlja grad i Cetinska krajina. Svečani ophod i euharistijsko slavlje predvodit će splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Proslava svetkovine u sinjskom svetištu završit će svečanom večernjom koncelebriranom misom na Trgu dr. F. Tuđmana u 18 sati koju će predvoditi provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman. Na Vigiliju Velike Gospe, 14. kolovoza, misu na Starom Gradu u 8 sati predvodi fra Toni Šimunović-Erpušina, mladomisnik; a u 18 sati misu na Trgu dr. Franje Tuđmana predvodi mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup Zagrebačke nadbiskupije. U četvrtak, 16. kolovoza u 7 sati je misa zahvalnica na Gospinu Gradu, a u nedjelju, 19. kolovoza u 18 sati misa je posvete djece Gospi Sinjskoj u samostanskom dvorištu.

U svetištu Gospe od Pojišana u Splitu svečano se slavi svetkovina Marijina uznesenja – Velika Gospa za grad i bližu okolicu u srijedu, 15. kolovoza. Mise u svetištu slave se kroz jutro i prijepodne svaki sat – u 6, 7, 8, 9, 10 i u 11 sati. Središnje euharistijsko slavlje je večernje, počinje procesijom s Gospinom slikom koja u 18 sati polazi iz splitske prvostolnice Sv. Dujma te ulicama grada ide do Pojišana, gdje je u 19 sati na otvorenome bogoslužnom prostoru uz svetište misa koju predvodi splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Izvor: Silvana Burilović Crnov/croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Židovi ljutiti jer je Austrija skup EU sazvala za Jom kipur

Objavljeno

- datum

“U najboljem slučaju pokazuje to manjak senzibiliteta za vjersku raznolikost, a u najgorem novu političku retoriku”

Biste li sastanak europskih čelnika zakazali za Badnjak? Ne biste. Zašto ga onda zakazujete na najznačajniji blagdan židovskog kalendara, Jom kipur, Dan pomirenja?

Tako su neki lideri židovske zajednice u Europi reagirali kad je objavljeno da će se službeni dio sljedećeg neformalnog summita EU održati 20. rujna u Salzburgu, a da će se njegov uvod – svečana večera za europske lidere – održati dan prije i time “ući” u židovski blagdan. Smatraju da datum, koji je odabrala Austrija, koja predsjeda EU, nije slučajan, već da je indikativan i da pokazuje, u najboljem slučaju, manjak senzibiliteta za kulturalnu i vjersku raznolikost, a u najgorem da označava novu političku retoriku u europskom prostoru koja Stari kontinent agresivno želi svesti samo na kršćanstvo te da nosi antisemitsku poruku. Usto, organizator, austrijska vlada, u kojoj sjede pripadnici desne stranke, narodnjaka, nikako se ne može otresti antisemitskog imidža, iako su se od antisemitizma jasno distancirali, a ne pomaže ni situacija da Izrael trenutačno uopće ne želi surađivati sa slobodnjacima u austrijskoj vladi.

President of European Commission Jean-Claude Juncker (L) and Austrian chancellor Sebastian Kurz arrive to give a press conference following their meeting at the EU headquarters in Brussels on June 6, 2018. (Photo by JOHN THYS / AFP) (Photo credit should read JOHN THYS/AFP/Getty Images)

Do sada su se čule kritike o opasnosti od navodne islamizacije Europe, posebice s migrantskim valom, no ove kritike, o kojima piše portal politico.eu, pokazuju da se i druge vjere osjećaju isključeno. Jom kipur počinje navečer 18. rujna i završava sa zalaskom sunca sljedećeg dana. Blagdan je završni dan novogodišnjih blagdana i vrhunac židovskog kalendara. Oni koji ga slave u tom periodu ne rade i ne putuju.

Nitko od 28 lidera EU država nije Židov, a summit je zakazan za dan nakon blagdana, kazali su iz austrijskog predsjedništva, no također su otkrili da se čelnici ipak očekuju u Salzburgu 19., na svečanoj večeri. Novinari i osoblje u Salzburg dolazi 18. rujna.

– Izuzetno je teško pronaći datum koji odgovara svim sudionicima – ističu.

No to objašnjenje ne zadovoljava neke. Primjerice, vrlo je glasan mađarski zastupnik u Parlamentu EU, inače Židov, Péter Niedermüller. Po njemu, datum je odabran s namjerom da političari iz desnog spektra pošalju određenu poruku. Ističe kako u Europi jača prokršćanska retorika, citirajući mađarskog premijera Viktora Orbána i njegovu mantru “kršćanska Europa”, potom talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija te njegova obraćanja javnosti s krunicom u rukama te lidera britanskih laburista Jeremyja Corbyna koji se našao usred skandala kad je prije nekoliko dana otkriveno da je 2014. položio vijenac na memorijalnom groblju palestinskih mučenika među kojima je i spomenik teroristima koji su 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu pobili izraelske sportaše.

William Echikson, direktor ureda pokreta EU za progresivni judaizam, kaže kako je zakazivanje sramotan i opasan previd austrijske vlade.

– Sigurno se sastanak ne bi zakazao za 24. prosinca. Nije stvar u tome je li koji Židov ili musliman izravno pogođen i koliko ih je, nego u tome jesu li institucije i vlade dovoljno otvorene da im uopće padne na pamet da se takvo što može dogoditi i da jednostavno ne zakazuju sastanke na te datume – kaže Echikson. (VLM)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno