Connect with us

Vijesti

Jeste li znali da se tijekom uzništva u Krašiću, Alojzije Stepinac rado družio s mališanima?

Published

on

Djeca su ga nazivala župnikom s crvenom kapicom te su mu se obraćali s „Ti“, što je nadbiskupu bilo posebno drago.

Uz Stepinčevo,  blagdan blaženika, kardinala Alojzija Stepinca. svi nešto napišemo o samom bl. Kardinalu Alojziju Stepincu. Mene je najviše emotivno  privukao njegov odnos prema djeci, djeci koja su najslabiji i najranjiviji dio naroda.

Jedno od najdivnijih djela nadbiskupa Alojzija Stepinca u to ratno vrijeme je bilo spašavanje djece;

  1. Spašavanje “kozaračke” djece
  2. Spašavanje ramske djece

Za sudbinu  civila i djece većinom Srba koji si bili zarobljeni  za vrijeme velike operacije koja je, pod zapovjedništvom njemačke vojske, tijekom lipnja i srpnja 1942. provedena na području sjeverozapadne Bosne, odnosno protiv partizanskih snaga na području planina Kozare, zanimao se i zagrebački  nadbiskup Alojzije Stepinac.

U navedenoj operaciji sudjelovale su, uz njemačke postrojbe, i znatne domobranske i ustaške snage Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Istovremeno su vlasti NDH, u suradnji s njemačkim predstavnicima, planirale način na koji će postupati s onima koji su opkoljeni i zarobljeni tijekom spomenute operacije. Operacija njemačkih snaga i NDH protiv kozaračkih partizana te sudbina i stradanje osoba zarobljenih tijekom operacije, tema su niza publikacija objavljenih u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Događaji na Kozari 1942., u dijelu hrvatske javnosti danas su svedeni na ulogu Diane Budisavljević u zbrinjavanju kozaračke djece. Međutim malo je poznata uloga tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u spašavanju ” kozaračke ” djece o čemu postoje mnogobrojni dokumenti.

1.Spašavanje ” kozaračke ” djece

Zagrebački nadbiskup, Franjo Kuharić, od 1971. godine pa u sljedećih dvadesetak godina, svake godine na godišnjicu Stepinčeve smrti, 10. veljače, držao je poznate propovijedi o Kardinalu Alojziju Stepincu. U jednoj od tih propovijedi, 1981. godine, iznio je podatak kako su predstavnici Zagrebačkoga kaptola 2. lipnja 1945.godine,  predali partizanskom maršalu Josipu Brozu jednu predstavku o nadbiskupu, u kojoj je između ostalog pisalo: “On je u vrijeme rata hranio 7.000 partizanske djece, a nije pitao jesu li Hrvati ili Srbi, jesu li katolici ili pravoslavni.”

Najveći spasitelj te “kozaračke”, pretežno srpske djece bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Čim je doznao za kozaračku djecu, on je 25. kolovoza 1942. pisao  svim župama da se kod dobrih ljudi smjesti što više te djece, a Caritas će obiteljima plaćati mjesečno troškove za svako dijete. U svoju kuću u Brezovici smjestio je 80 djece. Na taj način je spašeno oko 7.000 djece najvećim dijelom srpske narodnosti.

Nadbiskup ponovno piše rujna 1942. okružnicu, u kojoj poziva sve da pomognu toj djeci: “Hiljade je obitelji unesrećenih. Hiljade je domova spaljeno. Hiljade djece ne zna ni za oca ni za majku.”

Na blagdan Svih Svetih, 1. studena 1942., u propovijedi je nadbiskup Alojzije Stepinac rekao: “Pogledajte tužna lica one hiljade djece što lutaju naokolo ne znajući ni za oca ni za majku. Sjetite se onih zaplakanih majka koje tragaju za izgubljenom djecom.”

Svećenici, časne sestre i brojni katolički vjernici poslušali su svoga nadbiskupa i s puno ljubavi i topline primili u svoje domove tu djecu bez doma i roditelja. U Sisku se za tu kozaračku djecu posebno zauzeo sisački gimnazijski vjeroučitelj Petar Žagmešter. On je svakodnevno obilazio sisačke obitelji, prikupljao mlijeko i druge živežne namirnice, noseći ih u školu, gdje su djeca bila smještena. Žagmešter se toliko zauzeo za tu djecu i druge siromahe, da su ga u Sisku zvali “Majka sirotinje”. I ako se u Sisku ikada bude nekomu postavljao spomenik, treba ga najprije podići Petru Žagmeštru.

Vladimir Horvat u svojoj najnovijoj knjizi o Alojziju Stepincu, i  spašavanju djece izbjeglica piše: “Nadbiskup Stepinac osnovao je Caritas koji je dijelio vagone hrane gladnima, i to besplatno svima, bez razlike na vjeru, narodnost i rasu. Brinuo se za djecu koja su ostala bez roditelja i svojih kuća te ih smještao u obitelji koje su bile spremne skrbiti se za njih. Smjestio je oko 80 djece u dvorac Brezovica, vlasništvo Nadbiskupije, i povjerio za njih brigu redovnicama Naše Gospe. Često im je odlazio u posjet, pokazujući posebnu ljubav prema svoj djeci. Tako je od 1942. do 1944. spasio od gladi i smrti 6.717 djece, od kojih je 6.000 bilo od roditelja koji su bili pravoslavne vjere ili su bili u šumi među partizanima. Stotine zagrebačkih obitelji sudjelovalo je u djelu ljubavi hrvatskih katolika prema svoj djeci bez razlike. Tako velik broj spašene djece bilo je jedno od njegovih najdivnijih djela u to ratno vrijeme.”

Za spas djece najzaslužniji je nadbiskup Alojzije Stepinac

Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, iz prosinca 1945. godine, o navedenoj djeci piše: “Najljepši gest zagrebačkog nadbiskupa u pitanju spašavanja nevine djece bilo je njegovo zauzimanje za djecu, koja su ostala bez kuće i roditelja prigodom operacije na Kozaru 1942. godine. Nakon dugog usmenog pregovaranja, sva su ta djeca, koja su bila privremeno smještena u jasenovačkom sabirnom logoru i okolici, posredovanjem zagrebačkog nadbiskupa povjerena brizi Caritasa Nadbiskupije zagrebačke. Djeca su postepeno prevezena u Zagreb, tu upućena u dječje domove očišćena i predana na skrb i odgoj u obitelji, koje su ih dobrovoljno primile. Dok su boravila u sabirnim domovima, mogli su ih posjetiti rođaci. Tim putem mnogo je djece vraćeno u rodni kraj. Preostala su djeca do svršetka rata, pa i još danas, ostala ponajviše u katoličkim obiteljima i tu primaju sav potreban odgoj i obskrbu. Na taj način spaseno je od gladi i smrti oko 7.OOO djece, najvećim dijelom pravoslavne i partizanske.”

UDK 343.819.5-053.2 (497.5 Sisak) “1942” Stručni članak Lojzo Buturac – O dječjem prihvatilištu u Susku 1942. godine.

Pred kraj srpnja 1942. Ministarstvo udružbe NDH osnovalo je komisiju na čijem je čelu bio nadzornik toga ministarstva Franjo Perše. Zadatak komisije bio je preuzeti djecu iz sabirnih logora Jasenovac, Mlaka i Uštica. U skladu s time Hrvatski Crveni križ je 28. srpnja svojoj dobrovoljnoj bolničarki Dragici Habazin izdao putni nalog u kojem je navedeno:

“Na traženje spomenutog Ministarstva izvolite s navedenom komisijom otputovati u spomenute sabirne logore u svrhu pružanja pomoći kod preuzimanja i prijevoza djece. Kad na licu mjesta upoznate prilike, izvolite najbržim putem saopćti koliko bi još sestara trebalo odaslati tamo, da budu od pomoći kod preuzimanja prijevoza djece.”

Zapovjedništvo sabirnih logora u Jasenovcu, 28.srpnja izdalo je propusnicu Dragici Habazin, kojom joj dopušta slobodan pristup u Mlaku i Jablanac radi obavljanja službenih poslova. Propusnica je vrijedila 10 dana. Istovjetan putni nalog Hrvatskog Crvenog križa i propusnicu Zapovjedništva sabirnih logora,  dobila je i Diana Budisavljević.

U časopisu PILAR — »časopis za društvene i humanističke studije / God. XI. (2016.), br.22 (2 objavljen je Izvorni znanstveni članak

Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece

Nikica Barić ; Hrvatski institut za povijest, Zagreb /P_22_03Baric kozara.pdf

Iz kojeg je vidljivo da su i državne institucije NDH sudjelovale u zbrinjavanju djece.

Ravnateljstvo Hrvatskih državnih željeznica Zagreb je 29. srpnja 1942. primilo sljedeći dopis Odjela društvovnog osiguranja, zaštite i skrbi Ministarstva udružbe NDH ;

“U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2.500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u državnu dječju zaštitu Ministarstva udružbe, kao i djeca iz sabirnih logora u Staroj Gradiški, koja su već preuzeta. Pomenuta djeca smjestiti će se u privatnim nastambama u Jastrebarskom. Svezno s time moli se naslov, da osigura prievoz ove djece u partijama od po 600-800 i to sa postaja Raić, odnosno Jasenovac. Pri dolazku u Zagreb moraju se djeca prije polazka u Jastrebarsko razkužiti. Polazak prvog i idućih transporta javiti će se brzoglasno naslovu čim komisija preuzme djecu. Moli se vozni red vlakova udesiti tako, da isti stižu u Zagreb rano ujutro, a poslije podne oko 16 sati odlaze za Jastrebarsko.”

U citiranom dokumentu prisutna je formulacija po nalogu Poglavnika. Takvu formulaciju mogli su upotrebljavati isključivo uredi samog Poglavnika (Poglavnikov vojni ured, Županstvo pri Poglavniku), a ostale oblasti mogle su je koristiti samo onda kada im je Ante Pavelić osobno, usmeno ili u pisanom obliku,dao ovlast ili nalog da je mogu upotrijebiti u vezi s rješavanjem određenog pitanja.

Dakle, dok s jedne strane traju vojne operacija protiv partizana (nekad i četnika), pri čemu je represivnim mjerama zahvaćeno i civilno stanovništvo, uglavnom pravoslavno, istovremeno se pokušava provesti mjere koje bi vodile smirenju stanja i smanjivanju represije prema pravoslavnom stanovništvu  u zbrinjavanju njihove djece.

2. Spašavanje “ramske “djece

Don Pavao Crnjac: Nadbiskup Alojzije Stepinac i djeca iz Rame

Don Pavao Crnjac tijekom svog istraživanja o djeci iz Rame koja su poslana na prehranu u Zagreb nakon stradavanja Rame 1942. i 1943. godine, došao je do spoznaje o ulozi tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca u spašavanju djece . 

 “U životu blaženog dr. Alojzija Stepinca, nadbiskupa Zagrebačkog,  jedna od temeljnih osobina bilo je čovjekoljublje koje se pokazivalo u brizi za siromahe, zapostavljene i za ratnu siročad. U ovom članku želi se prikazati kako je blaženi Alojzije Stepinac živio u vremenu gospodarske krize i u njoj postao osjetljiv na socijalnu dimenziju ljudskog društva. Upravo vizionarski postavio je nove osnove za karitativni rad u Zagrebačkoj nadbiskupiji. I kad su došla teška vremena rata župe i nadbiskupija bili su pripravni za prihvat brojne ratne siročadi i za pomoć ljudima koji su živjeli u velikom siromaštvu. U teškim ratnim prilikama 1942. i 1943. primio je 700 djece iz Rame, koja su bila žrtva pokolja četnika i gladi,  na prehranu u Zagrebačku nadbiskupiju. Osobno ih je dočekao i s njima se zadržao u razgovoru. Neka od te djece kao 80-godišnjaci sjećaju se tog susreta i sa zahvalnošću govore o brizi blaženog Alojzija Stepinca i solidarnosti hrvatskih ljudi u  tom teškom ratnom vremenu.” 

Nadbiskup Stepinac je primio Prvi transport Ramske djece, u kojem je bilo 628 djece, koja su došla u Zagreb pred blagdan sv. Nikole 1942. godine. Naime, djeca  iz Rame pošla su 25. studenog, za svetu Katu, 1942. godine u organizaciji hrvatskih vlasti: narodnog zastupnika Nikole Kovačevića i povjerenika.

Kad su djeca došla u Zagreb, u gradu je vladala humanitarna kriza. Bilo je mnogo djece siročadi sa svih strana Hrvatske. Poznata humanitarka Diana Budisavljević radila je na spašavanju srpske djece  pod naslovom „Akcija Diane Budisavljević“.

I u takvoj humanitarnoj krizi nadbiskup A. Stepinac se založio da Caritas primi tako brojnu djecu iz Rame. On je uputio poziv župnim Caritasima da prihvate djecu i da ih razmjeste po obiteljima u župama.

Caritas na čelu s ravnateljem Stjepanom Dumićem primio je djecu iz Rame u Središnjici Caritasa u Vlaškoj 36, u Velikom cvjetnjaku (Stakleniku) i u Jeronimskoj dvorani. Djecu koja su bila gladna, nahranili su ih, zatim popisali u kartoteku i uzeli najpotrebnije podatke: ime i prezime, ime oca, mjesto rođenja i dr.

Zatim se nadbiskup Alojzije Stepinac osobno susreo s djecom iz Rame  u Velikom cvjetnjaku (Stakleniku)  ispod katedrale gdje je bilo centralno grijanje. Zadržao se s njima u razgovoru. Duško Papak svjedoči: „Ni sam ne znam kako sam sjeo u krilo Stepincu. On nas je došao pogledati u dvoranu. Ljubio nas je i tražio da dođem u krilo. On me je zapravo zvao u krilo. I ja sam došao, on mi je nešto pričao. Ne sjećam se više što je pričao. I onda me poljubio i ja sam njega poljubio! On nas je volio jer smo bili izbjeglice.“  (Crnjac 2015:70)

Nadbiskup Stepinac kad je vidio brojnu djecu iz Rame, pisao je župnim Caritasima u predjelima Nadbiskupije u kojima tada još nije bilo rata, da prime djecu po obiteljima koje to mogu. Obitelji su od Ministarstva udružbe NDH za uzvrat dobivale novčanu potporu, a od župnog Caritasa odjeću i potrepštine za školu koja su išla u školu.

Iz Popisa djece može se vidjeti da su župni Caritasi sa župnicima i narodom bili vrlo solidarni i velikodušni. U 194 župe Zagrebačke nadbiskupije prihvatili su svu djecu.

Ravnatelji župnih Caritasa došli su po djecu odmah po dolasku u Zagreb pred blagdan sv. Nikole, 6. prosinca 1942, i odvodili ih u vremenu došašća do Božića i poslije Božića sve do sveta Tri kralja. Djecu su smjestili po obiteljima tako da nisu odvajali rođake jedne od drugih, s istim  prezimenom, predavali su djecu u jednu župu i u jedno selo i zaseok. Tako su djeca s prezimenom Papak bila u Belovar Moravču, djeca  s prezimenom Franjić, Bradić, Jelić i  drugi po Kutini i okolnim mjestima. Neka su djeca u građanskim i imućnim obiteljima išli u školu, a neka su u poljoprivrednim obiteljima radili u domaćinstvu, čuvali stoku i obavljali ostale poslove u štali i na polju. Velik broj djece se uživio u obiteljima tako da su ih prihvatili i posvojili i ostavili im svoje imanje.

Kartoteka spašene djece poslužila tužitelju Jakovu Blaževiću 1946. godine, kao dokaz pokrštavanja djece???

“Rad nadbiskupa A. Stepinca, kao i ostalih suradnika u ovom pothvatu pao je u zaborav zbog progona i represije i tek se sada otkriva. Kolika je bila represija vidi se iz sudskog  procesu u Zagrebu 1946. Na stolu tužitelja bila je  Caritasova kartoteka djece koja je bila kao argument protiv nadbiskupa Stepinca da je on tu djecu pokrštavao. A to je jedna od tolikih lažnih optužnica koje su služile u montiranom i monstruoznom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca.  Caritasova kartoteka  od 5124 siročadi  velik je dokaz koliko je on dobra činio tisućama ratne siročadi ne gledajući na nacionalnost i na vjersku pripadnost. Kartoteka Caritasa je danas spojena s Kartotekom djece u Hrvatskom državnom arhivu, koja ima 56 kutija sa 28 000 kartona. Arhiv Caritasa u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu sveden je na par kutija, ostalo je gradivo nestalo ili uništeno. Ipak svjedočanstva živih svjedoka donose istinu koja sve više otkriva svetački lik i čovjekoljublje blaženog Alojzija Stepinca. ” Mr. Pavao Crnjac

Umjesto zaključka jedna od najupečatljivijih misli bl.Kardinala Alojzija Stepinca;

„Ili jesmo ili nismo katolici! Ako jesmo, onda valja da se to odrazuje na čitavoj liniji našega života. Ne možemo biti u crkvi katolici, a na ulici napadati kao pogani odredbe namjesnika Kristova izdane za opće dobro, a koje možda ne konveniraju našem ličnom raspoloženju“, Nadbislup Alojzije Stepinac je to izgovorio u homiliji na Petrovo 1942.godine.

Kad je u tijeku jedne audijencije 1946. godine jedan hrvatski hodočasnik upitao papu Pija XII: „Svetosti, kad će nadbiskup Stepinac biti imenovan kardinalom“, 

Papa je u prvi mah produžio s pozdravljanjem drugih hodočasnika, a onda se naglo okrenuo  i odgovorio: „Nemate kardinala, ali imate sveca!“

Lili Benčik

Komentari

Comments

Vijesti

Predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru

Published

on

By

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nas je počastila tiskovnom konferencijom o svom četvorogodišnjem mandatu pa je normalno osvrnuti se na njen mandat od 4 godine. I mi takozvani marginalci (domoljubi i branitelji), kako nas naziva predsjednica, imamo pravo kazati svoje mišljenje o njenom mandatu.

O predsjednici imam pozitivno mišljenje i mislim da je tri godine mandata odradila korektno, imala je jasan cilj (Inicijativa tri mora), promovirala je Hrvatsku na svjetskoj političkoj sceni (sastala se s kineskim predsjednikom Xijem, predsjednicima Trumpom, Putinom, kancelarkom Merkel i drugima), trudila se zaštititi nacionalne interese koliko joj Ustav RH dozvoljava. Okruženje nije bilo povoljno, naprotiv mediji su je stalno držali na nišanu a politički protivnici su je vrijeđali na najgori način. Budući da je vrijeđanje dolazilo od takozvanih lijevih, mediji su to odobravali i nikada nisu kritički o tome pisali.

Međutim, u zadnjoj godina mandata (4 godina) predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru, pozvala je predsjednika četničke Srbije u posjet Hrvatskoj. Na upućene dobronamjerne kritike odgovorila je da je kritiziraju figure s margine političkoga spektra“ .

Osvrnuo sam se na riječi predsjednice 18. veljače 2018. godine člankom „Što traže hrvatski „Marginalci“ ?“ (https://croative.net/sto-traze-hrvatski-marginalci/) (vidi dolje što tražimo)

Pozivanje predsjednika četničke Srbije u Hrvatsku nakon sramotne izložbe u New Yorku, izložbe o genocidnosti hrvatskog naroda je sramotno. Na toj izložbi je istaknuto da su Hrvati ubili 700.000 Srba, da su ubili više od 20.000 djece u Jasenovcu itd. Do kada ćemo dopuštati te laži?

Danas, godinu dana nakon tog sramotnog posjeta možemo podvući crtu i pitati koji je rezultat posjeta, nakon godinu dana. Rezultat je NULA! Ponavljam rezultat je NULA!

Agresor (Srbija) na Hrvatsku nije dao podatke gdje su masovne grobnice, gdje su nestali, nije vratio dokumentaciju vukovarske bolnice, nije vratio matične knjige, filmove, kulturno blago, nije platio ratnu odštetu itd. Srbija i dalje ima Zakono o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske!? Zar to nije sramota? Srbija i dalje vodi pročetničku imperijalističku politiku a političari govore o napretku Srbije glede ulaska u EU!? Strašno i uvredljivo!

Bio je to strašan promašaj predsjednice na što su branitelji, takozvani marginalci, ukazali. Danas je sasvim jasno da su branitelji bili u pravu.

Predsjednica je podržala reformu školstva druga Jokića što je isto bio promašaj.

Predsjednica se nije jasno odredila prema Istanbulskoj konvenciji koja negira suverenitet RH,  niti Marakeškom sporazumu koji obvezuje.

Predsjednica nije nedvosmisleno podržala pravo naroda da iziđe na referendum, nije osudila manipulacije koje ministar Kuščević izvodi (brojenje potpisa i broj navodno nevažećih potpisa).

Po pitanju pozdrava „Za dom spremni“ ima pravo da to nije u izvornom obliku stari hrvatski pozdrav. Povezivati taj pozdrav s ustaštvom na kraju 20-tog stoljeća i sada u trećem tisućljećju je idiotizam. Kakve veze imaju branitelji u Domovinskom ratu i ustaše? Nemaju nikakve veze pa je nedopustivo dovoditi ih u neku vezu. Ustaše su poražene, pobijene i pomrle pa danas lupetati o ustaštvu je neprimjereno. Očito je da predsjednica nedovoljno zna povijest, da ne zna mnogo o Domovinskom ratu pa sluša svoje savjetnike koji postavljaju pitanje što Hrvatska ima s Dubrovnikom!

Stalno se izvrću činjenice, negiraju dokazi, negiraju dokumenti i naglašava ustaštvo samo zato da bi se prikrio kriminal, da bi se zadržale pozicije i privilegije. Veličanje zločinca Tita je pozitivno, poželjno i napredno bez obzira što je ubio pola milijuna Hrvata, što je devastirao Hrvatsku za vrijeme svoje diktature. Zbog toga se nikoga ne proziva!

Podržavati Hrvate u BiH na hrvatskoj televiziji i u hrvatskim komunističkim medijima je obično lupetanje od kojega nema koristi. Pitanje položaja Hrvata u BiH se ne rješava izjavama u medijima već razgovorima u centrima moći: u Washingtonu, Londonu, Brusselsu, Berlinu i Moskvi! Hrvatska vanjska politika je katastrofalna, izbor Komšića u BiH je strašan poraz hrvatske vanjske politike. Neka predsjednica sama ocjeni koliko je ona kriva za tu katastrofu (nečinjenjem i imenovanjem veleposlanika).

Nije upitno naše članstvo u EU, NATO-u i drugim asocijacijama upitno je što hrvatski predstavnici ne zastupaju interese hrvatskog naroda i države.

Predsjednica je odrasla osoba koja sama (tako kaže) bira svoje savjetnike i donosi odluke pa treba snositi i posljedice. Pozivanje na loše savjetnike je neprimjereno.

Predsjednicu napadaju mnogi kritičari, posebno su zanimljivi poluidioti s fakultetskom diplomom koji sve znaju a nisu do gležnja predsjednici. Slušajući i čitajući mnogobrojne komentara vidljivo je da se radi o mržnji, kod nekih o patološkoj mržnji.

Predsjednica je kazala: “Svaki zločin se treba osuditi, povijesno utvrđivanje istine je pravi korak naprijed. Jedan zločin se ne treba opravdavati drugim. Ne uspoređujem zločine. Zločin je zločin i treba ga promatrati individualno”, slažem se ali se pitam je li predsjednica misli ozbiljno, je li stoji iza svojih riječi? Nažalost, predsjednica ne misli ozbiljno jer ne brani otkrivanje istine o Drugom svjetskom ratu. Otkrivanje istine u Hrvatskoj naziva se fašizmom, pojavom ustaštva, revizijom povijesti i slično.

Predsjednica je komentirala osuđujuću presudu provokatoru Ercegu pa je govorila o slobodi govora, (Pitanje: zašto je komentirala nepravomoćnu presudu?). U slučaju Erceg se ne radi o slobodi govora, radi se o govoru mržnje kojega dotični širi. On ima pravo na svoje mišljenje ali njegovi javni ekscesi i njegov javni govor mržnje su neprihvatljivi. Nije prihvatljivo njegovo veličanje zločinca Tita i blaćenje branitelja bez obzira kako na to gledaju savjetnici predsjednice.

Predsjednica se susretala s našim iseljenicima širom svijeta ali rezultati su izostali!

Treba podsjetiti Predsjednicu da Hrvatska nije mnogo napredovala u zadnje četiri godine, nisu napravljene nužne reforme, situacija u pravosuđu je katastrofalna, zdravstveni sustav puca po šavovima, ne dozvoljava se demokratsko izjašnjavanje naroda (referendumi), nije promijenjen nakaradni izborni zakon, nije rješeno pitanje blokiranih, onemogućava se glasovanje Hrvatima izvan Hrvatske (mali broj mjesta za glasovanje, neuvođenje elektronskog glasovanja), vanjska politika je katastrofalna, u medijima imamo govor mržnje, širenje lažnih vijesti i cenzuru.  

Ponovno podsjećam na napisano 18. 2. 2018. godine:

Tko su ti „Marginalci“?

To smo mi koji smo branili Hrvatsku, to su udovice hrvatskih branitelja, to su domoljubi koji ukazuju na antihrvatsku politiku hrvatske vlade! Dakle mi „Marginalci“ ( s navodnicima i bez navodnika) smo protiv: uklanjanja HOS-ove ploče,  protiv Jokićeve kurikularne reforme, protiv usvajanja Istanbulske konvencije, protiv financiranja četničkih Novosti, protiv Frljizacije hrvatske kulture, protiv protupravnog financiranja Srpske pravoslavne crkve, protiv političkog imenovanja antihrvatskih konzula i veleposlanika, protiv uhljeba na svim razinama itd.

Što mi „MARGINALCI“ tražimo?

Mi „Marginalci“ tražimo: izmjenu izbornoga zakona, reformu pravosuđa, izmjenu ovršnoga zakona, reformu zdravstva, tražimo istinu o Jasenovcu, zaštiti hrvatskog književnog jezika,  zaštitu obitelji i naše pozitivne tradicije, tražimo procesuiranje zločinaca i udaljavanje antihrvatskih kadrova iz državnih službi (četničkih ubojica i silovatelja, udbaša i kosovaca). To mi „Marginalci“ tražimo bez odgode! 

Dr. sc. Marko Jukić

Hrvatski branitelj i domoljub (takozvani „marginalac“)

Komentari

Continue Reading

Vijesti

Hrvatski Sabor protiv hrvatskog naroda – SRAMOTA

Published

on

By

Dana 15. veljače 2019. godine Sabor je većinom glasova odbio raspisati referendum o promjeni izbornog zakonodavstva i o otkazivanju Istanbulske konvencije.

„Sabor je sa 105 glasova ‘za’, dva suzdržana i 16 protiv, potvrdio zaključak svog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da nisu ispunjene pretpostavke za raspisivanje dvaju državnih referenduma koje su inicirale građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj.“

Protiv naroda su glasovali „domoljubni“ HDZ-ovci, „veliki katolici“, vitez, neokomunisti i antihrvatski sateliti Plenkovićeve vlasti.

Odlukom hrvatskog Sabora (koji vodi antihrvatsku politiku) je povrijeđen Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu. 

Vlada i Sabor negiraju Ustavno pravo naroda, Članak 1. Ustava RH:

(2) U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

(3) Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Jasno je zašto su vladajući protiv referenduma, Članak 87.:

(5) Odluka donosena na referendumu obvezatna je.

Ustavnopravni stručnjak doc. dr. sc. Mato Palić kaže:

Kako je moguće da dva različita državna tijela (Hrvatski sabor i Ustavni sud) u isto vrijeme mogu biti nadležna odlučiti o istom pitanju (da li je ispunjena jedna od pretpostavki za raspisivanje referenduma)? Kako to da Hrvatski sabor zaključkom koji je donesen prekoračenjem ovlasti može derogirati Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu? Znači li takav presedan da će ubuduće Hrvatski sabor moći odlučivati o tome da li je prikupljen dovoljan broj potpisa, a Ustavni sud o ostalim pretpostavkama za raspisivanje referenduma? I kako to da nikada ranije nije proveden takav postupak??”

Njonjo i ostali uhljebi su protiv promjene izbornog zakona jer će izgubiti svoje privilegije. Političkom trgovinom oni (HDZ, SDP, HNS, SDSS i drugi) se uzajamno štite pa nema sankcija za kriminalne radnje, korupciju. Oni ne žele reforme, ne žele izgubiti svoje privilegije (što im sadašnji zakon osigurava) i tako uništavaju državu.

Po Ustavu RH Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru, Članak 115.:

(1) Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru.

(2) Predsjednik i članovi Vlade zajednički su odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada.

Međutim praksa pokazuje da je Sabor postao potrčko Vlade (potrčko Ivice, Ive, Zorana ili Andreja).

To je potvrdio i drug Kuščević, koji je lijepo izjavio: “Vlada je usvojila jednoglasno i Sabor će usvojiti Izvješće, Ustavni sud kaže da je sva napravljeno u skladu s Ustavom i zakonima. Ovo što se danas koristiti u dnevno-političke svrhe da bi se postigla mala politička vidljivost, neka služi na čast onima koji to rade.”

Sramotno je da Sabor ne odlučuje o ničemu već izvršava naređenja trenutnog vladara Plenkovića.

Mediji javljaju:

Ministar uprave Lovro Kuščević odgovorio je na optužbe Mostovih zastupnika da su članovi Povjerenstva koji su provjeravali potpise referendumskih inicijativa Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj – uništili kontrolne liste.

“Svi već znamo da su izjave Bulja, Grmoje u javnosti prihvaćene kao apsolutna istina, čudi me da im je promaklo i da ovako manipuliraju. Kompletna lista i popis se nalaze u aplikaciji koja je pohranjena u APIS-u. Svi listići, svaki glas i potpis se čuvaju u Saboru i moguće je u svakom trenu provjeriti je li neki potpis valjan ili nevaljan. Očito gospodi iz Mosta nije stalo od istine, da jest – bili bi se prijavili za uvid i vidjeli valjanost svog potpisa”, kaže ministar Lovro Kučević.

Dakle, može se provjeriti samo svoj potpis i drug Kuščević može raditi i tvrditi što hoće!

Mostovci otišli do Ministarstva uprave:

„Na poziv ministra Kuščevića otišli smo i do Ministarstva uprave, ali ni tamo nismo dobili uvid u dokumentaciju, ali smo dobili odgovor državne tajnice Josipe Rimac da zastupnici nemaju pravo uvida ni u potpise, ni u kontrolne liste bez privole 40-ak tisuća građana čiji su potpisi proglašeni nevažećima, rekao je Petrov.“

Drugarica Rimac im je kazala da moraju imati privolu 40.000 građana, koji su to građani?

Oni nemaju pravo uvida!? OK.

Ako oni nemaju pravo uvida pitanja su: Tko ima pravo uvida osim potpisnika? Je li Ministarstvo uprave pozvalo imenom i prezimenom potpisnike inicijativa da dođu provjeriti zašto su njihovi potpisi nevažeći?

Znaju li građani, koji su dali potpis, da je njihov potpis nevažeći? Zašto ih drug Kuščević nije pozvao da provjere svoj „nevažeći“ potpis kada samo oni mogu provjeriti svoj potpis?

Iz gore navedenog se može zaključiti da Ministarstvo uprave ne dozvoljava provjeru tobože nevažećih potpisa. Radi se o lažima i prevari najgore vrste. Inicijativama ne treba 40.000 potpisa već cca 3.200 potpisa pa je jasno da se radi o sramotnoj prevari.

Protiv volje naroda su, osim uhljeba iz HDZ-a, Plenkovićevi sateliti: pročetnički SDSS, antinarodni HNS, neokomistički SDP i otpadnici iz SDP-a i HNS-a.

Evo bisera vladajuće klike:

Jedan bjednik iz HNS-a govori o krivotvorenju potpisa. Neka pojasni imenom i prezimenom tko je krivotvorio, koliko je krivotvorenih potpisa, je li 40.000 potpisa krivotvoreno?

Sve rasprave bi bile izbjegnute da je drug Kuščević, inače veliki „domoljub“ i „veliki katolik“, dozvolio da predstavnici referendumskih inicijativa budu promatrači, samo promatrači, kod provjere potpisa. Sve bi bilo čisto i pošteno bez bespotrebnih rasprava.

Čemu služi Sabor?

Sabor se sveo na debatni klub gdje se iznose mišljenja, suprostavljeni stavovi, izvode igrokazi (takozvani performansi koji se danima pripremaju), gdje se pojedinci dive svojoj poluidiotskoj izvedbi, a u konačnici bez ikakve veze i potrebe jer je unaprijed odlučeno što će biti izglasano. Kokošari ne glasaju po savjesti već po naputku koje je donije stranka (bez obzira o kojoj se stranci radi).

Da se ukine Sabor narod to ne bi ni primjetio jer tu je Ivica, Ivo, Zoran ili Andrej. Suvišno je imati Sabor kada imaš Ivicu, Ivu, Zorana ili Andreja. Sabor je nepotreban i treba ga ukinuti jer je potrčko premijera i vladajuće klike (principijelne ili neprincipjelne koalicije). Umjesto da dajemo novac za saborske uhljebe dajmo za bolesnu djecu!

Biti protiv svog naroda je zločin!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Vijesti

KVIZ: Sličnosti hrvatskog i ruskog jezika

Published

on

Donosimo kratki youtube video sa zanimljivim kvizom koji ilustrira sličnosti hrvatskog i ruskog jezika, čak neke riječi koriste isključivo ovi narodi, što potkrepljuje tvrdnje o posebnim vezama Hrvata i Rusa.

Naime, prema povijesnim izvorima, upravo Hrvati su utemeljili Kiev, iz kojega je nastala Kii(e)vska Rus, kao temelj buduće ruske, odnosno ukrajinske države…

Pogledajmo zanimljiv video (u obliku simpatične kviz igraonice):

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno