Connect with us

Ivica Ursić

Mi jesmo u svijetu i što je najgore – mi jesmo od ovoga svijeta

Published

on

REZANJE NITI    Isus moli. Nije ovo njegova posljednja molitva, ali je posljednja koju apostoli čuju.

Kada je molio u agoniji: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.« – oni su pozaspali, a kada je zavapio na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – oni su ga napustili, strahujući za svoju osobnu sigurnost.

To njihovo tužno ponašanje Isusovu molitvu, u ovonedjeljnom čitanju, čini još značajnijom.

Apostoli su uvijek željeli sudjelovati u Isusovim molitvenim trenucima i više nego jednom znali su reći: „Gospodine, nauči nas moliti.“

Ali te posljednje večeri, nakon večere, Isus ih nije učio kako moliti. Isus je molio za njih. Upravo tu pred njima.

Svjestan da su to njegovi posljednji sati Isus priznaje svome Ocu: „Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu.“

Ove riječi su morale zbuniti apostole. Da su bili u stanju u cijelosti ih razumjeti sigurno bi ih te riječi, ti mračni nagovještaji budućih događanja, još više uznemirile. Isusove riječi podcrtavaju jedan ogroman problem, problem koji se tiče i nas koji danas živimo.

Da, nas, dan danas.

Isus više nije u ovome svijetu, ali mi jesmo.

Jedna strahovita tuga se nadvila nad apostole, ali se je nadvila i nad nama, nad nama koji osjećamo da Isusa nema u ovome našem današnjem svijetu. On nije u njemu svojim tijelom, ali uprkos svim pokušajima da ga se odstrani i u duhovnom smislu on je ipak tu, ali ovisan o nama.

Jer mi smo – TIJELO KRISTOVO!

Tereza od Avile kaže: „Krist nema tijela na zemlji do li naših tijela. Nema ruku do li naših ruku. Nema nogu do li naših nogu. Vaše su oči kroz koje milosrđe Kristovo gleda na ovaj ranjeni svijet. Vaše su noge na kojima Krist ide unaokolo čineći dobro. Vaše su ruke kojima Krist sada blagoslivlja.“

Ali u kakvim je rukama Krist ostavio stvari ovdje na zemlji? 
Pa i nismo mi baš nešto posebni, zar ne?

Nema neke čudotvorne snage koja bi tekla našim venama, nama se tako često zamagli pred očima, lako se umorimo, razočaramo, stres nas savlada, tako smo slabi, tako smo smrtni, tako smo … ljudi.

Ali nama je to tako teško priznati. 
Ne želimo vidjeti kakve stvari uistinu jesu.

Da je netko od nas te večeri bio s Isusom u sobi vjerojatno bi prekinuo njegovu molitvu i zamolio bi ga za malo više razumijevanja prema nama, jer nama se čini da stvari i nisu baš takve kakvima ih je Isus predočio svome Ocu.

Isus kaže, nešto kasnije: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“ (Ivan 17,15)

Što bismo mi rekli?

Mi bismo se vjerojatno bunili, mi bismo vikali, prosvjedovali, jer mi pripadamo ovome svijetu. Mi ne želimo biti izvan ovoga svijeta. Pa mi smo do guše u njemu.

I mi koji redovito idemo na svetu misu, mi smo strastveni pobornici ovoga svijeta. Ne razlikujemo se mi ni malo od ostalih ljudi koji u crkvu možda privire jednom ili ni jednom na godinu.

Mi jesmo u svijetu i što je najgore – mi jesmo od ovoga svijeta.

Isus ne zapovijeda: „Budite u svijetu, ali ne od svijeta!“. 
On čak niti ne razgovara sa svojim učenicima. 
Isus razgovara s Bogom. Isus moli. 
Moli za sve nas. 
Moli za Crkvu.

I nama je pasti na koljena i moliti se Bogu da ne budemo „od ovoga svijeta“.

Nismo mi baš neki sveci, ali moliti možemo.

Ali što nam je činiti u međuvremenu?

Isus je molio: „Posveti ih u istini.“ (Ivan 17,17)

A kakava je istina? Kakva je istina danas? Istina ovoga svijeta?

Varava.

I onda još ta riječ – posvetiti?

Ta riječ danas zvuči pomalo staromodno, kićeno, neobično. 
Kao nekakav relikt iz daleke vjerske prošlosti.

Puno nas kršćana drži da bi vjera trebala biti u sukobu sa stvarnim svijetom i da bi nas trebala mijenjati. Međutim mi se fokusiramo isključivo na ono izvanjsko.

Mi dajemo čašu vode žednome. 
Mi dajemo višak hrane gladnome.
Mi dajemo demodiranu robu u Karitas. 
Mi ponekad negdje i volontiramo. 
I neki novčić udjelimo, od svojega viška, sirotinji.

I sve je to dobro.

Ali i ateisti rade sve te stvari.

Možda je Isus molio svoga Oca da učenici uistinu budu sveti, a ne da budu dobri. Ali da budu sveti u svojim dušama, u svojim glavama, u svojim navikama.

A biti svet znači biti biti u ovome svijetu ali ne osuđivati ovaj svijet – nego ga ljubiti.

Ali kako? Kako to činiti? 
Kako ćemo mi, koji jesmo u ovome svijetu i koji težimo ne biti od ovoga svijeta, kako ćemo onda mi – voljeti ovaj svijet?

Reče netko: „Za voljeti nekoga nije ponajprije potrebno za njega nešto učiniti, nego je potrebno otkriti mu njegovu lijepotu i vrijednost. I reći mu – „Ti si lijep. Ti si važan. Ja ti vjerujem. I ti sebi možeš vjerovati.“

Svi mi jako dobro znamo da možemo činiti stvari za druge i dok to činimo slomiti te ljude, satrati ih, učiniti da se osjećaju nesposobni za bilo što sami učiniti. Voljeti nekog znači otkriti mu njegove sposobnosti za život, otkriti mu svjetlo koje sija u njemu.
Isus je molio. Isus je otkrio ljepotu koja je bila u apostolima. 
I otkriva ljepotu koja je u nama.

Ne njihovu i našu sposobnost ili snagu ili savršenstvo – nego ljepotu.

I Isus traži od Boga da nas zaštiti od Zloga ali ne od loših stvari koje bi nam se mogle dogoditi.

Budimo na čistu – Bog ne sije stanice raka po ljudskim tijelima. 
Bog ne ruši zrakoplove. Bog ne podmeće eksplozivne naprave. 
Bog ne propisuje da jedno dijete umire od gladi, a drugo da se prežderava.

Bog ne želi kontrolirati, jer je Bog – LJUBAV – a ljubav ne može i ne želi kontrolirati.

Sveti Pavao kaže: „Ljubav ne traži svoje.“

Bog nas je mogao učiniti lutkama na koncu, kako bi mogao s nama manipulirati i da sve bude po njegovu. Ali Bog čezne za našom ljubavi i Bog reže naše niti i Bog riskira biti ranjen u Isusu koji moli za nas.

Razumljivo je da mi želimo da nam sve ide glatko. I mi povezujemo Boga sa svime što je dobro. Ali Bog je Gospodar svega i u sjeni te tamne sobe u kojoj je Isus molio mi shvaćamo da je pred njim patnja, i da će oni za koje on moli također patiti, baš kao što ćemo se i svi mi suočiti s teškoćama, od kojih će neke biti podnošljive, a neke nepodnošljive.

Ali Isus nam nije obećao, niti je molio za našu komodnu sigurnost.

Karl Barth kaže:

„Svjetlo postoji kao i sjena. Stvaranje nema samo pozitivnu nego i negativnu stranu. U stvaranju ne postoji samo DA nego i NE. Ne samo visina nego i ponor. Ne samo jasnoća nego i tama. Ne samo rast nego i propadanje. Ne samo blagostanje nego i bijeda. Ne samo ljepota nego i pepeo. Ne samo početak nego i kraj. U postojanju čovjeka postoje sati, dani i godine i svjetle i mračne, postoji uspjeh i neuspjeh, smijeh i suze, mladost i starost, dobitak i gubitak, rađanje i prije ili kasnije smrt. 

U svemu ovome stvaranje slavi svojeg Stvoritelja i Gospodina čak i na svojoj tamnoj strani. I sve što mi možemo reći jest – neka ga njegova stvorenja slave i to snažnije u poniznosti nego u uzvišenju, više u potrebi nego u obilju, više u strahu nego u radosti. Slavimo ga više u lošim danima nego u dobrim danima, više u tuzi nego u radosti, više u nepogodi nego u napretku. 
Slavimo ga, ne od svijeta, nego u Istini. U Istini svemira u kojem je tijelo, razum i srce Kristovo.”

Mi nismo sveti, ali mi možemo voljeti i ma gdje god se mi našli kao pojedinci i kao Crkva mi možemo reći: „Na ovom mjestu Krist se voli i mi smo voljeni.“

Mi nemoćno posižemo prema tuđim ranama, jer smo i sami ranjeni.

I mi dodirujemo tuđe rane. 
I mi se molimo, iako naše molitve slabe jesu mi znamo da je Isus molio kao bi apostoli vidjeli kako on moli.

I Isus i dalje moli za nas. 
Moli upravo sada.
Moli se na nebu.

I to je Istina koja nas posvećuje. 
I to je naš poziv na ovome svijetu.

Svijetu u kojem jesmo, ali od kojeg nismo.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje…

Ivica Ursić/croative.net

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno