Connect with us

Istaknuto

JESMO LI SHVATILI?

Published

on

Čitanje svetog Evanđelja po Luki.

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Riječ Gospodnja.

(Lk 1, 39-45)

Nikada ne ću zaboraviti moj prvi susret s jednim mjuziklom.

Ljetno kino „Bačvice“, polovica 60-tih i „West Side Story“.

Mi mladi i neuki čitavo vrijeme smo se zafrkavali kada bi akteri komunicirali međusobno – pjevajući. Pokvarili smo užitak mnogima te večeri. Nije nas uopće zanimalo što to tamo neki likovi pjevaju.

Nakon tog iskustva naredno je bilo u Londonu 1977. godine i „Jesus Christ Superstar“. Već zreliji s pozornošću sam pokušavao slušati i glazbu ali i tekst.

I to bi bilo to glede mene i mjuzikla.

Volim poslušati poneku glazbenu numeru iz „Guslača na krovu“, iz „Evite“ ali u biti nemam volje odgledati čitav mjuzikl. Ni u kazalištu ni u kinu.

Za pretpostaviti je da nisam shvatio bit mjuzikla. Ili me nije bilo briga.

U prvom poglavlju Evanđelja po Luki, Elizabeta dobiva odgovor od svoje rodice Marije u formi pjesme – hvalospjeva.

Nije li to pomalo čudno?

Nastaje možda najljepša pjesma u hvalu i slavu Božju – „Magnificat“ – Hvalospjev Marijin – „Veliča duša moja Gospodina!“

CIJELU EMISIJU POSLUŠAT OVDJE!

Ali nakon polovice svojeg pjevanja i veličanja Boga, Marija skreće u vode koje izazivaju zebnju. Bog, po Marijinim riječima, izokreće sve stvari, bogataše otpušta praznih ruku, gladne zasiti dobrima, zbaci vladare s prijestolja, uzvisuje neznatne.

I nije čudo što je C. S. Lewis nazvao to „zastrašujućom pjesmom“. Naravno Lewisova ocjena se ne odnosi na kvalitetu glazbe i pjevanja nego se odnosi na poruke i na Marijina proročanstva. Na sve te „užasne“ stvari koje Marija navještava.

Možemo li uopće zamisliti tu nevjerojatnu situaciju da iz usta jedne 14-godišnjakinje izlaze tako dramatična, kako sociološka, tako društvena, odnosno politička, predviđanja?

Kako se je dakle osjećala sama Elizabeta kada je čula što joj Marija pjevajući navješta? Vjerojatno je bila zatečena i šokirana. A možda i nije. Ne znamo.

Ono što znamo jest da je Marija ostala kod Elizabete čitava tri mjeseca, pa sudeći po tome Elizabeta je sve to primila jako mirno. Jer kako Marijina pjesma na kraju kaže – sve je to već obećano od strane Boga ocima njihovim počevši od Abrahama.

Sama trudnoća Elizabete i Marije, sama činjenica da su u sebi nosile djecu koja će biti presudna za spasenje ovoga svijeta, činila ih je da promatraju ovaj svijet na potpuno drugačiji način od uobičajenog.

Mi ponekad u svojem životu otkrijemo istinu koja nam omogući sagledati ne samo sadašnji trenutak na novi način, nego smo u stanju sagledati i neke prošle događaje u jednom posebnom svjetlu. U tom i takvom trenutku sve nekako sjeda na svoje mjesto i stvari sagledavamo na drugačiji način nego ranije.

Možda se je isto dogodilo Mariji i Elizabeti.

Spoznale su neku novu istinu. Istinu o Božjim planovima.

jesmoshvatili

Bog je kroz njih dvije uistinu „uzvisio neznatne“ i ako je to učinio s njima što onda nije u stanju još učiniti?

A što je s nama danas?

Danas u Adventu i Božiću?

Pa mi smo se odavno naučili na sve to. Navikli se. Nama je ovo vrijeme kada se panično na jednoj strani zbraja potrošnja u šoping centrima i kalkulira za koliko će biti manja od lanjske, a s druge se strane ekonomizira sa sredstvima ne želeći upasti u nove dugove. Naša glavna tema je BDP i stanje na našem tekućem računu i naravno postizborna ekvilibristika. Ne slušamo mi baš puno Marijinu pjesmu. Kao da je riječ o mjuziklu koji je rijetkima kao forma uopće zanimljiv, a i razumljiv.

Mi mjuzikle promatramo površno. Odmahujemo rukom i prije nego što smo saslušali ono u njima. Lako je po toj logici i u ovom slučaju zamisliti mlađahnu Mariju kako „u valceru“ dolazi Elizabeti u kuhinju, kako „pisma leti na sve strane“, kako se njih dvije grle, ljube i smiju „od uva do uva“.

Ali što ako stvari nisu bile takve?

Što ako je Marija bila prepadnuta?

Što ako je Marija otišla Elizabeti, nakon što joj je anđeo spomenuo rodicu po imenu, jer je zaključila da će je možda jedino ona od čitave rodbine razumjeti?

Jer ne zaboravimo – Marija je djevojčica, neudata i u drugom je stanju!

Djevojčica koja je upravo komunicirala s Božjim glasnikom!

Zar bi onda bilo ikakvo čudo da je Marija došla Elizabeti s očima punim suza, uzdrhtalog glasa, zbunjena i prestrašena?

Zato je dobro još malo detaljnije pročitati sam početak Evanđelja po Luki. U razgovoru između Zaharije i anđela Gabrijela vidimo da će se Elizabeta i Ivan napuniti Duhom Svetim što će uzrokovati da djete u majčinoj utrobi, Ivan, zaigra čim začuje Marijin pozdrav. A to će ujedno biti i znak Mariji da će sve biti u najboljem redu.

Zadnji osjećaji koji se kod nas ljudi javljaju za Adventa i o Božiću su strah ili užasnutost. Nama ne pada na pamet da bismo trebali pomoć Duha Svetoga kako bismo znali cijeniti pravi smisao ovih blagdana. Pa nama je sve to jasno. To znaju i mala djeca. Sve je to tako obično i sve se to ponavlja iz godine u godinu.

Ali možda nama uistinu treba pomoć. Pomoć Duha Svetoga. Da bi nam se oči otvorile. Da postanemo svjesni da nam ovaj svijet sa svojim sustavom vrijednosti nije u stanju pomoći. I da ako se ne okrenemo Bogu da stvari ne će završiti dobro.

A tu istinu nije lako prepoznati, ni shvatiti, a kamo li prihvatiti. Ovo je vrijeme kada bismo trebali pjevati i zazivati baš Duha Svetoga kako bismo bili u stanju shvatiti svu dramatiku događaja u kojem sam Bog po svom Sinu dolazi k nama kako bi nas otkupio.

Ako to shvatimo onda ćemo shvatiti istinsku ljepotu Božjeg utjelovljenja. Shvatit ćemo istinsku bit Božića.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno