Connect with us

Ivica Ursić

JEDNO PITANJE I JEDAN ODGOVOR

Objavljeno

- datum

Oni među nama koji su roditelji, djedovi i bake, none i nonoti, ujaci ili tetke, barbe ili strine  svi znaju što to znači promatrati najmlađe članove obitelji kada su na nekoj pozornici. Kada nastupaju pod svijetlom reflektora.

Možda je to neka školska prestava o Božiću, možda je to njihov klavirski koncert, nastup na nekom lokalnom amaterskom glazbenom festivalu. Možda vam sin igra kao junior košarku, pa ste ga došli gledati na nekoj utakmici, a njega dopadne bacati odlučujuća slobodna bacanja kada je vrijeme isteklo, a rezultat je poravnan.

Ma koja god situacija bila, svi smo se mi suočili sa gropom u grlu, s grčevima u štumiku, s leptirima koji te škaklju i kada ostaneš bez zraka, ka’ riba na suvo. Molimo se Bogu, stiščemo palčeve i nadamo se da će mali pogodit’, da će mala dobro otpivat’, odsvirat’ pravu notu, izgovorit’ točno tekst.

Kada su nam djeca mala i tek uče kako jesti žlicom, onda mi roditelji, nesvjesno, otvaramo svoja usta, baš kao i djeca. „Ajde, zini! Još samo ovu žlicu! Ajde jednu za mamu!“

Pomalo je sve to i komično, ali je tako. Ne moš pobjeći od toga. Kada mali baca ona slobodna bacanja, bacamo ih i mi, a kada nam dijete pjeva, svira ili recitira mi se smrznemo, sjedimo na rubu sjedalice i ne dišemo sve dok se sve ne završi onako kako treba.

Nešto se je slično dogodilo i kod Luke u ovonedjeljnom čitanju.

Čitav svemir, svi nebeski stanari, od arhanđela Gabriela nadolje, susprezali su svoj dah i sjedili su na rubu svojih sjedalica.

Sve oči i sve uši bile su upravljene prema jednoj mladoj djevojci u teškoj zabiti Palestine.

Ona je upravo bila pred najvećim stresom u svojem mladom životu.

Veliko je pitanje visilo nad čitavim svemirom – kako će ta djevojka odgovoriti na taj šok?

Koji će biti njezin odgovor?

Hoće li biti potvrdan?

Baš kao što Frederic Buechner jednom reče, Marija je vjerojatno bila i suviše zbunjena da bi to primjetila, ali čak je i Gabrijel pod svojim krilima drhtao, pomalo nervozno, iščekujući kako će se ovaj susret odvijati.

Na kraju, kao što to svi znamo, sve je prošlo super i nebeski stanari sigurno su svi zajeno odahnuli s velikim olakšanjem.

Dugo očekivani plan spašavanja posrnule kreacije uistinu se je počeo kretati prema naprijed.

Nakon vjekova čekanja, majka je odabrana, kako bi postala nositeljica samog Sina Božjeg.

Kroz godinu dana to će se dijetešce roditi u Betlehemu i spasenje svemira krenuti će svojim tijekom.

I to je ta priča.

Ali poput neke stare fotografije koja je predugo bila izložena suncu na zidu u tinelu naše none, tako je i ova Lukina priča izblijedila i požutjela tijekom vremena. Možda smo postali pre familijarni s tom pričom da bismo bili u stanju osjetiti svo to nervozno iščekivanje o kojem je do sada bilo riječi. Mi također, vjerojatno, nismo u stanju raspoznati višestruke nijanse ovog prizora i kako te nijanse određuju Marijin život i službu Marijinog sina Isusa.

Zato pogledajmo još jednom, ne samo ovu priču, nego i njezine šire odjeke kroz Sveto pismo.

Sve počinje u dvadeset i šestom stihu kada moćni arhanđeo Gabrijel biva poslan u Nazaret u skromnu kolibicu u kojoj je Marija živjela sa svojim roditeljima. Nije Gabrijel baš prava vrsta posjetitelja koju bi čovjek očekivao na jednom takvom mjestu. Nazaret je bio jako malo selo, prava žabokrečina Rimskog carstva. Gabrijelovo ukazanje, na jednom takvom mjestu, bilo je kao da se kolona skupocijenih automobila nekog svjetskog moćnika parkira pokraj neke zapuštene kamp kućice nekoga siromaha.

Ne može čovjek povezati sjajne i skupe automobile sa dotrajalom kamp kućicom negdje „Bogu iza nogu“. Baš tako ni Marija, a niti bilo tko drugi, nije mogao zamisliti da će netko poslati Gabriela u neko zabito selo da bi tamo pronašao neku djevojku.

Ranije u Lukinom Evanđelju anđeo se pojavljuje Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, dok je ovaj „prinosio kad“ u Svetištu Gospodnjem. Eto to je mjesto gdje čovjek može očekivati da bi eventualno mogao susresti anđela, zar ne?  

Ali u Marijinoj kolibi, na rubu zabiti kakva je bio Nazaret?  

Nikad.

Ali tako je bilo, i nitko nije bio više zatečen od Marije same. Ona se boji baš kao što se boji svaka druga osoba u Bibliji koja je susrela nađela. Zato svaki anđeo zna napamet što mu je u takvim prigodama prvo izgovoriti. Čim se anđeo pojavi pred nekim, prva stvar koju mora reći je: „Ne boj se!“

Pravi anđeli ni malo nisu nalik onim Hollywoodskim.

Stvarni anđeli ustraše ljude, da pojma nemate koliko.

Tako je bilo i s djevicom Marijom. Dva puta u 27-mom stihu, spominje se činjenica njezine nevinosti. Zasigurno jako važna pojedinost. To objašnjava Marijinu trenutačnu nevjericu kada joj je rečeno da će uskoro imati dijete. Marija je možda bila izuzetno mlada i živjela je stoljećima prije nego što je bilo tko i bilo što znao o biologiji reprodukcije, ali ona je znala kako bebe bivaju začete i ona je znala da ona nije na tom putu.

Ona je također znala da ona nije prikladna kandidatkinja za osobu kojoj će se na takav, pa možemo slobodno reći, moćan i uzvišen način, obratiti sam arhanđeo Gabrijel. Jer on joj se obratio kao da je ona moćna i uzvišena, a ne on – sam arhanđeo Gabrijel.

Ono što je uslijedilo bilo je još čudnije. Gabrijel je Mariji izložio čitav Božji plan spasenja i to na jedan jako koncizan način i za vjerovati je da Marija nije baš puno razumjela o čemu on to zbori. Pa iako ona postavlja samo jedno pitanje i to ponajprije tehničko, na kraju ona na zadivljujući način prihvaća ponudu. Marija ima čak i posljednju riječ. I onda Gabrijel odlazi i Marija se je vrlo vjerojatno morala zapitati je li ona možda sve to samo sanjala.

Ona ovdje jako malo govori. Ona samo kaže: „Kako će to biti, kad ja muža ne poznajem?“ i „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“

Obje ove rečenice mogle bi poslužiti kao slogani za ostatak Marijina života. Nažalost, Marija će toliko puta doći u prigodu, promatrajući život svog sina, zapitati se: „Kako je ovo moguće?“. Također će puno puta doći u prigodu predati se Bogu, kao ponizna službenica, i reći: „Neka mi bude!“.

Životni put kojeg je Gabrijel skicirao Mariji nije uopće bio lak. Dapače.

Ali zar nije Biblija prepuna takvih primjera? Lukino čitanje samo je jedan od primjera među tolikim biblijskim pričama u kojima obični, neprimjetni ljudi odjednom otkriju da se njihova životna staza križa sa stazom Boga Svemogućega.

Noa je vodio brigu o svojim svakodnevnim poslovima, hranio je svinje i muzao krave, kada odjednom, iz vedra neba, začuje glas: „Noa! Kiša će.“

Abraham je bio stariji čovjek bez djece koji je živio u mjestu zvanom Ur i koji je uživao u bogatstvu kojeg je prikupio kroz svojih sedamdeset i pet godina života.  Odjednom iz oblaka prst bi uperen prema njemu i bi mu rečeno: „ Ti si taj! Ti si otac moćnog naroda koji će jednog dana spasiti svemir.“

I tako dalje, i tako dalje kroz desetke biblijskih priča.

A u svakom od tih slučajeva, a mi imamo prednost što znamo njihov ishod, mi odabrane aktere držimo sretnicima, ljude kojima je sam Bog naklonjen, ljude koji su postali sveci. Oni su za naš pojam ključni igrači u velikom Božjem planu otkupljenja.

Na prvi pogled, biti izabran na takav način čini se nečim velikim, kao kada čovjek dobije jackpot na lottu ili kada dobije nagradu za životno djelo. To nam sliči na onaj tenutak kada nas šef pozove na razgovor i kada nam najavi da smo promaknuti i da nam je plaća duplo veća.

Na duge staze biti izabran od Boga sigurno je čudesno i čarobno, ali pretpostavite da ste bili u stanju zaustaviti neku od tih osoba u njihovom životu i da ste ih upitali kakav je to osjećaj biti izabrani svetac. Siguran sam da biste se zapanjili njihovim odgovorima.

Priupitajte Nou kakav je to osjećaj biti preživjeli dok slušaš očajne uzvike i vapaje ljudi izvan arke koji se utapljaju u velikom potopu.

Priupitajte Abrahama kakav je to osjećaj biti otac vjere dok se pripremaš zabiti nož u grudi svome voljenom sinu Izaku.

Priupitajte Jakova kakav je to osjećaj biti Božji miljenik dok bježiš u brda  od gnjeva svoga brata Ezava i opraštaš se od svoje majke po posljednji put.

Priupitajte Mariju kakav je to osjećaj biti Božjom miljenicom, kada ti sin jednog dana izjavi da su sada njegova stvarna obitelj njegovi učenici.

Ili se pridružite Mariji u podnožju križa i priupitajte Mariju kakav je to osjećaj biti u milosti Božjoj dok ti sinu oduzimaju život za kojeg misliš da je jedini kojeg će imati.

U poslanici Hebrejima čitamo čuveno nabrajanje biblijskih junaka. Svi su oni činili čudesne stvari za Boga, navodi autor poslanice Hebrejima. Ali na kraju on zbraja njihove svete živote (Hebrejima 11:13): „U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili, priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.“

Jednom kada vas Bog izabere na način kako je izabrao Abrahama ili Mariju ili sve ostale, odjednom shvatite da ste „stranac na zemlji“, vanzemaljac koji se više ne uklapa, tako dobro, na ovoj slomljenoj planeti.

Jer to je svijet koji je tako potrebit Boga kojemu ti služiš, a u isto vrijeme to je svijet koji također samo tako ignorira tog istog Boga. Većina ljudi oko tebe naprosto ne može vidjeti ono što ti vidiš i ne vjeruje ono u što ti vjeruješ i ti se osjećaš izoliran i izvan „škvare“.

I otkrije čovjek da je njegov život prikovan uz brdo obećanja koja za njegov život uglavnom i ostaju samo – obećanja.

I mi nastavljamo putovati prema onom što Shakespeare jednom nazva „neotkrivenom zemljom“, pod čim je on mislio na budućnost.

Putem, Bogu hvala, vidimo dokaze Božje nazočnosti, ljubavi, milosti i brige, ali na kraju dana, kada se naši životi približe svome kraju, ono za što se mi još uvijek čvrsto u nadi držimo, jesu Božja obećanja. Obećanja za koja se nadamo da će postati stvarnost onkraj našeg groba, jer za ovaj život jedini izlaz jest grob.

Ali mi se opiremo takvom scenariju. Mi želimo staze svetaca da budu glatkije, da pogled bude bistriji, i osjećaj poslanja gorljiviji. Mi vjerojatno na takav način razmišljamo, jer se nadamo da će možda naša putovanja biti također lagodnija i ispunjenija.

Slijedeći Isusovo uskrsnuće iz mrtvih, čini se da čak i Marija treba putem vjere kojeg i mi trebamo prigrliti. Ona se je čak trebala nositi sa fizičkim izostankom svoga sina i trebala se je nadati da je on sada uzvišeni Gospodar Života.

Uz križ, vidimo Mater Dolorosa, srca slomljena.

Majku Žalosnu.

Posljednje zabilježene riječi, koje je Isus izgovorio svojoj majci, stigle su s križa. Gledajući svoju očajnu majku kako plače, Isus otkida od sebe one famozne riječi: „Ženo! Evo ti sina!“, a onda govori Ivanu: „Evo ti majke!“.

To je bilo sve što je Isus uspio izgovoriti u svojoj agoniji. Daje zapovijed svojoj majci da vodi brigu o učeniku. Bio je to čin ljubavi, ali i čin koji je imao svoj konačni cilj i namjeru. Isus stavlja čitavu svoju Crkvu, sav svoj narod, na brigu svojim učenicima. Ali i pod zagovor svoje majke Marije.

Ista je zadaća pripala i nama danas. Mi smo Isusovi svjedoci.

Mi smo oni kojima je povjereno Evanđelje i nama je povjereno svjedočiti Isusovu ljubav.

Ali poput Abrahama i Mojsija i Marije i brojnih drugih, isto se zbiva i s nama, dobivamo zadaću, a znamo da pred nama nije lagan put.

Mi smo stranci na ovome svijetu. Mi putujemo prema neotkrivenoj zemlji u čiju istinu i stvarnost mi vjerujemo temeljem svoje vjere, ali u kojoj nesumnjivo još uvijek u potpunosti ne boravimo. Mi tek iz daljine naziremo stvari koje su nam obećane.

Kada je Marija prvi put čula Gabrijelove vijesti, njezino logično pitanje je bilo: „Kako će to biti?“. Kada mi razmišljamo o svojoj vjeri u Isusa Krista, svi mi, prije ili kasnije, postavljamo isto ovo pitanje.

Mi stojimo nad otvorenim grobom, urezanim poput rane u tkivo ove zemlje i pripremamo se položiti mrtvački sanduk, s onim koga ljubimo, u taj grob, ali mi ponajprije izgovaramo Apostolsko Vjerovanje, i završavamo ga vjerujući u „uskrsnuće od mrtvih“, uključujući i ovo tijelo koje će uskoro biti pokopano.

I dok naš pogled luta od groba do vjerovanja i natrag, mi se pitamo: „Kako će to biti?“.

Vjerski život nije lagan dok živimo kao stranci na ovoj zemlji.

Ali zhvaljujući Duhu Svetomu mi, poput Marije, također možemo reći: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“.

Posljednji spomen Marije u Svetom Pismu pokazuje Mariju u molitvi.

U molitvi svome sinu kojeg je nosila i porodila i dojila i poneki put sigurno i korila.

U Svetom Pismu posljednje što čujemo o Mariji jest da je živjela život jednostavne vjere, vjerujući i nadajući se da taj njezin dječak jest onaj za kojeg je arhanđeo Gabrijel obećao da će biti.

Također vjerujemo onome koji je dao ta obećanja i tako mi putujemo dalje.

I vjerujemo da je ova vjerna žena, posljednji put viđena kako moli, uistinu primila sve ono što joj je Bog obećao.  

Molimo se, da mi, i svi oni povjereni našoj brizi, na isti način ostanemo vjerni Božjim obećanjima uprkos činjenici da je jako teško biti stranac u ovome svijetu.

Često se moramo zapitati: „Kako će to biti?“.

Ali kroz molitvu i s vjerom i sa zagovorom Majke Božje, Djevice Marije, otkrivamo da naše „Kako će to biti?“ se pretvara u: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“.

To je naša Adventska nada sada i zauvijek.

Ivica Ursic

Komentari

Ivica Ursić

KRISTOVI SVJEDOCI

Objavljeno

- datum

Nevjerojatna smo bića mi ljudi.

Između ostaloga jedina smo bića na svijetu koja su u stanju zadiviti se.

Znate ono kada zinemo i kažemo: „Čovječe, ajme šta je ovooooo lipoooo!“.

Nikada niste vidjeli medu gdje stoji zadivljen pod kruškom, nikada niste vidjeli svinju „bez teksta“ kako samo uzdiše i gleda u napoj, nikada niste vidjeli lisicu kako se, sa suzom u oku, divi ulovljenoj kokoši. 

Ne, i medo i prase i lisica ne dive se ničemu.

Oni samo gledaju kako sve to što prije strpati u sebe.

Nikad se ne zna, kada može banuti konkurencija. Ili čovjek.

Jedino smo mi ljudi u stanju stati i zadivljeno se zagledati, „ostati bez teksta“ i suzu pustiti, čak i pred stablom kruške, pred punim tanjurom, pa i pred piletom, većim ili manjim. A da ne govorim kako nas znaju oduševiti slapovi planinske rijeke, zvijezdama osuto ljetno nebo ili cvijetak niknuo u nekoj ljutoj škrapi.

Sva druga bića takve pojave jednostavno ne primjećuju, ukoliko nisu na jelovniku. Dakle samo čovjek može ostati „inkantan“, zapanjen, začuđen.

Zadivljen.

Ali samo i jedino čovjek svu tu divotu oko sebe može, vidjevši je, u jednom jedinom trenu, mrtav hladan, zaboraviti. Kao da je nikada ni vidio nije. Veo zaborava, nebrige, ravnodušnosti tako često čovjek prebacuje preko Božjih čuda koja nas okružuju.

Kao da se bojimo ljepote. Kao da nas je strah njezinog dodira.

Da, takvi smo mi ljudi.

Takav je čovjek.

Sve blagdane, ako ih uopće i živimo, živimo jedan dan. I nakon toga zaboravimo na njih, kao da ih nikada ni bilo nije. Zaboravimo na njih sve do iduće godine i do tada na pamet nam ne padnu.

Rođendani, imendani, obljetnice, Božić, Uskrs.

Sve to nama dođe i prođe.

Pa opet dođe.

I opet prođe.

O državnim blagdanima nema smisla zboriti, jer u državi, koja se još samo Hrvatskom zove, oni više skoro i da ne postoje.

Politika je učinila sve što je mogla, a mogla je puno, kako bi kod naroda stvorila zbrku i tako ubila volju i spomen na blagdane koji su obilježili stvaranje moderne Hrvatske države. Hrvatska je vjerojatno jedina država na svijetu čiji narod pojma nema što i kada slaviti kada su u pitanju nacionalni  blagdani.

A blagdani služe kako bi se podsjetili da u životu postoje stvari koje su vrijedne našeg pamćenja, stvari koje su iznad onog uobičajenog i svakodnevnog, stvari koje bi nas trebale uvijek i iznova oduševljavati.

Ali nas su istrenirali kao cirkuskog medu da nam je blagdan samo jedan radni dan manje, jedan dan spavanja više i malo bogatija trpeza. I to je to.

„Koji je blagdan?“

„A što to sad ima veze? Neki sigurno jest. Pa objesili su zastave.“

Zašto ovom svijetu, zašto ovoj kulturi nije u interesu da se mi ljudi oduševljavamo, zadivljujemo?

Zašto?

Zato jer zadivljen čovjek, čovjek dotaknut nečim veličanstvenim, taj čovjek se je u stanju mijenjati. I ne ostati isti.

I ako je to točno, a točno je, onda našim gospodarima nije po volji da se mi nešto mijenjamo. Toliko su truda uložili da im budemo „po mjeri“, da nas ukalupe, da nas poslože po odgovarajućim ladicama, a sada bi se mi kao nešto mijenjali. Taman posla.

Kaže Blaise Pascal da se mi uvijek divimo onome što stvarno ne razumijemo. Zato mi užasno lako predajemo zaboravu ono čega nismo gospodari, a s druge strane ako se prepustimo tom čudu onda se moramo mijenjati kako bi ga barem pokušali razumjeti.

Ovonedjeljno čitanje Lukina je priča o onome što se događalo one uskršnje večeri. Dakle još smo u Uskrsu. Iako smo mi na Uskrs odavno zaboravili. Možda je ostalo još koje nepojedeno obojano jaje. Ili čokoladni zec. I to je to. Uskrs je tek dogodine, mislimo mi.

U društvu smo učenika koji su u strahu, zaključani, i koji diskutiraju o onome što su ona dvojica učenika doživjela na putu za Emaus. I dok se oni premišljaju hoće li njihovu priču proglasiti još jednom „brbljarijom“, kao što su već proglasili priču žena koje su našle prazan grob, Isus se pojavi među njima.

Apostoli su zbunjeni i prestrašeni.

Misle da vide duha.

Nakon što ih je Isus razuvjerio oni od radosti još nisu vjerovali, nego su se čudom čudili. Bili su zadivljeni.

Fascinantno je to što se zbiva kada doživimo nešto što iz temelja mijenja naše uobičajene kategorije razmišljanja, kada nam se nešto dramatično dogodi ili se stavi na kušnju naš dosadašnji način razmišljanja. Mi ili okrenemo glavu ili se mijenjamo. Nema sredine.

Dok je Isus te večeri stajao među učenicima, Luka nam govori, da im je „otvorio pamet da razumiju Pisma“. Nazvao ih je svjedocima. Iako nije zapovjedio, bio je više nego jasan kada im je rekao neka „propovijedaju obraćenje i otpuštenje grijeha, po svim narodima počevši od Jeruzalema.“

Pred učenicima je izbor. Što će učiniti?

Hoće li okrenuti glavu, ostati zaključani i zaboraviti na sve, pravdajući se da oni to ne razumiju ili će dopustiti uskrslom Kristu da ih povede prema vječnosti?

Umjesto da nastave skrivati se učenici biraju biti svjedocima. Počinju naviještati. Ta sposobnost temeljila se na njihovoj zadivljenosti kada su susreli uskrsloga Krista koji stoji među njima, razgovara s njima, dodiruje ih i koji jede s njima.

Zadaća koju je Isus povjerio učenicima dana je i nama – biti mu svjedoci. Mi trebamo pričati svijetu priču, ali ne kao priču iz „druge ruke“, ne kao priču „rekla-kazala“, nego kao priču našeg osobnog iskustva kada nas je susret s uskrslim Kristom zadivio i mi nismo više mogli nastaviti po starom. Nismo mogli ostati isti. Tu priču možemo pričati riječima, ali isto tako možemo je pričati svojim ponašanjem, svojim djelima, svojim životom.

Kaže Barbara Taylor: „Kada svijet traži unaokolo uskrsloga Krista, kada želi znati što to znači, onda smo mi oni na koje ovaj svijet gleda. Ne naša lijepa lica i naše iskrene oči, nego naše ruke i noge. Gleda što smo učinili s njima i kamo smo hodili s njima.“

Bog je uistinu učinio nešto zadivljujuće u Isusovom uskrsnuću kada je Isus stao ispred učenika i kada je iskoračio izvan i iznad svih do tada poznatih kategorija ljudskog razumijevanja.

Ali Bog se tu nije zaustavio.

Bog i dalje nastavlja činiti novo i to svaki put kada mi iskusimo uskrslog Krista u svojim životima. To je priča koja zadivljuje svaki put ispočetka.

Rođenje djeteta. Suza majke. Briga oca.

Ruka neznanca. Bezuvjetna ljubav.

Žrtva za Domovinu.

Za bližnjega.

Za život.

Isus ne želi da mi budemo samo još jedno ime na popisu kršćana, još jedan vjernik iz običaja ili navike.

Isus nas želi kao svoje svjedoke.

Kao svjedoke koji možda i ne razumiju u cijelosti sav misterij Božje ljubavi i života u vječnosti, ali koji se zadivljeni mijenjaju.

Jer možda jedini Uskrs kojeg neki ljudi ikada budu vidjeli bude Uskrs kojeg vide u vama i meni.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OŽILJCI NADE

Objavljeno

- datum

„Ožiljci nas podsjećaju da je naša prošlost stvarna.“ (Cormack McCarthy)

Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanijete.

Ne možeš živjeti život, a ne biti ranjen. To dolazi u paketu. Ali ima nešto kod ožiljaka što ljude čini više ljudima. Mi smo ponekad (i to s pravom) sumnjičavi kada vidimo ljude koji, onako na prvi pogled, djeluju – savršeno. Djeca bez oderanih koljena, tinejđeri bez bubuljica, žene savršenih proporcija, starije osobe bez bora, svi oni izazivaju kod nas barem blagu nevjericu.

Ima nešto stvarnog, uvjerljivog, vjerodostojnog u ožiljcima.

Ali kako onda govoriti o „ožiljcima nade“ kada je u svakoj od tih priča prisutna bol?

„Sve što mi ovi ožiljci mogu dati jest – nada, ali sve što vidim u ovoj noći jesu brodovi koji tonu.“, jada se pjesnik.

Za nas kršćane nadu simbolizira smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Križ, simbol okrutne smrti, postao je simbol nade, jer je Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Kristovi ožiljci nas podsjećaju da je nemoguće preskočiti razdoblje od Cvjetnice do Uskrsa. A mi ljudi bismo to najradije učinili. Kristovi ožiljci pomažu nam sjetiti se mračnih dana i muke koju je Isus podnio kako bi otkupio naše grijehe.

Isusovi ožiljci svjedoče svu njegovu muku, bol i patnju. Oni su vizualni podsjetnik da uz činjenicu da je Isus bio Bog da je ujedno bio i čovjek. Za pretpostaviti je da je Isus želio da njegovi učenici vide njegove ožiljke kako bi mogli razumjeti nadu koju oni predstavljaju.

Što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Isus se pojavljuje, učenici su u strahu, zaključani su, ali vidjevši Isusove ožiljke dolazi do transformacije njihovog duševnog stanja. Oni sada slave. Zamislite, ožiljci, koji su rezultat boli, rezultiraju radošću i nadom.

Dakle, što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Pa, učenici vjerojatno ne bi povjerovali da je ovaj čovjek uistinu njihov uskrsli Gospodin, onaj koji je mučen i koji je umro prikovan za križ. Isus bez ožiljaka značilo bi pitati se je li on uopće bio u cijelosti čovjek, kao što je u cijelosti bio Bog? Postavilo bi se logično pitanje je li Isus iskoristio svoje božanske moći i izbjegao patnjama i boli? Vjerojatno bi bilo onih koji bi se upitali može li Krist uistinu razumjeti ljudsku bol i patnju? Može li uopće suosjećati s nama?

Isusovi ožiljci, ožiljci nade, nevjerojatno su značajni za našu vjeru.

Često se krivo misli da su učenici, a Toma prije svih, tražili od Isusa da vide njegove rane. Ali ako pozorno čitamo Sveto Pismo onda možemo vidjeti da je Isus sam ponudio učenicima neka pogledaju njegove ožiljke.

Učenici su odgovorili radošću, a Toma je odgovorio središnjom istinom čitavog Evanđelja: „Gospodin moj i Bog moj!“. Ovim riječima Toma na najsnažniji način spominje Isusov pravi identitet. Toma, vidjevši Isusove ožiljke, prepoznaje Boga u Kristu, prepoznaje Riječ koja je tijelom postala.

U svojoj knjizi „Fingering the Evidence“ („Ukazujući na dokaze“) Richard B. Hays kaže: „Zar nije zanimljivo da je Bog u stanju uskrsnuti Isusa iz mrtvih, a nije iscijelio rane od čavala na njegovim rukama? Je li to bio previd? Sigurno nije. Moć smrti je pobijeđena, ali su ožiljci ostali.“

Kada je Isus pokazao učenicima svoje ožiljke on je u biti njima rekao: „Evo mog potpisa!“

Isus, naš Gospodin i naš Bog, u slavi uskrsnuća, još uvijek nosi rane svojeg iskustva Boga u susretu s nama ljudima na zemlji. Uskrsnuće nije odstranilo njegovo bolno ljudsko iskustvo. Uskrsli Gospodin još uvijek nosi na svom tijelu ožiljke koji govore o njegovoj solidarnosti sa ljudskom patnjom. Ti ožiljci služe kao podsjetnik da je Bog s nama kroz čitavo vrijeme i da ostaje uz nas kroz sve ono što nam se događa, a poglavito kroz našu bol i patnju.

Slika uskrslog Krista s ožiljcima, na rukama i na boku, podsjeća nas da kada mi patimo da je jednako tako patio i naš Bog, da kada mi plačemo u samoći da je jednako tako te emocije proživljavao i naš Bog, da kada se mi osjećamo napušteni da je Krist pribijen na križ vapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Mi nemamo nekakvog nezainteresiranog i ravnodušnog Boga koji stoji na distanci, nego imamo Boga koji u cijelosti ulazi u stvarnost naše boli. I kada mi patimo onda mi znamo da Krist može reći: „Ja sam bio tamo i to mogu posvjedočiti moji ožiljci.“

Dok se mi nosimo s našim životnim mukama, bolima i ranama, Kristovi ožiljci postaju ožiljci nade koji nam jamče da ćemo u Kristu iscijeliti svoje rane i pobijediti svijet i mrt.

„Ožiljci nisu znakovi slabosti, oni su znakovi opstanka i ustrajnosti.“

(Rodney A. Winters)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

IZDAJA KOJA TRAJE

Objavljeno

- datum

„I gle, s najkrotkijom gestom od svih,

počeo je rat za ovaj svijet.

Poljupcem.“

 NEDJELJA PALMI – CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Poprilično dug naziv, dat ovom danu, u sebi obuhvaća dualni aspekt liturgijske svečanosti. Procesija u kojoj se nose maslinove grane opisuje Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem, ulazak u posljednji tjedan njegovog zemaljskog života, koji se razvija pred našim očima u čitanju Muke.

Liturgija je prepuna simbolike, obilna paradoksima.

Mahanje palminim/maslinovim granama evocira uspomene na blagdan Sjenica kada su ljudi mahali granama i pjevali Aleluja, te tako odavali počast oslobođenju iz Egipta, ili pobjedničkom ulasku Makabejaca u Jeruzalem i ponovnu izgradnju Hrama.

Ipak gomila, koja je Isusu klicala „Hosana!“ – „Spasi nas, mi te molimo!“ (riječ je izvorno aramejska, a u prijevodu znači “Pomozi!”), kroz pet dana glasno će tražiti njegovu smrt.

Lik Mesije, koji nije ratnički nego onaj koji donosi mir i koji sjedi na magaretu, uvodi nas u tjedan kada će Isus umrijeti razapet između dva razbojnika.

Nedjelja Palmi/Cvjetnica sažetak je Korizme. To je dan velike proslave i dan duboke žalosti. Na ovaj dan Isus ulazi u Jeruzalem kao kralj kojemu kliču tisuće. Do kraja tjedna će biti mrtav, a njegovi sljedbenici će se razbježati.

Evanđelist Marko započinje priču o Isusovoj Muci s tri priče. Jedna je priča o kovanju urote, druga o besramnoj izdaji i treća o nježnoj vjernosti.

„Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju.“

Oni konačno žele završiti priču s ovim Nazarećaninom. Naravno oni se boje naroda i žele to učiniti na što je moguće perfidniji način kako se narod ne bi dosjetio.

Čitavoj priči pridodan je jedan novi, jezivi i besraman element.

Izdaja.

„A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda.“

I to izdaja koju će počiniti netko Isusu jako blizak, netko tko je neprestano uz njega, netko koga Isus voli. Netko kome vjeruje.

Između ove dvije priče evanđelist Marko uvodi priču o izuzetnoj vjernosti. Isus posjećuje Šimuna Gubavca u Betaniji, a jedna anonimna žena razbija skupocijenu posudu od alabastera i iz nje izlijeva dragocjeno nardovo ulje na njegovu glavu. Bio je to čin rezerviran isključivo za pomazanje kraljevskih glava.

I dok miris ulja ispunja prostoriju, oni oko Isusa su šokirani s ovim ekstravagantnim postupkom. Ali Isus brani ženu. Ona je obavila čin istinske odanosti, čin prave vjernosti i ljubavi i ta njezina gesta ući će u Evanđelja za sva vremena.

„Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.”

Ove tri tako oštro suprostavljene priče, priča o moćnicima koji su spremni na sve kako bi eliminirali ugrozu svojih pozicija, priča o najgorem od svih ljudskih čina – izdaji – koja je uvijek čin onih koji su ti najbliži i koje najviše voliš i priča o „anonimusima“ koje nam Bog šalje na životnom putu, o „neznancima“ koji u tvoj život donose samu Božju ljubav, ove tri priče uvode nas u samo središte Markove poruke.

Dvije glavne teme se provlače kroz čitavu Muku. Jedna je Isus koji daje svoj život za druge, za nas, a druga smo mi, ti drugi, oni oko Isusa. Isus je uvijek isti, utjelovljeni Bog koji se žrtvuje za spas svoje kreacije, a mi?

Neki od nas kuju zavjeru, smišljaju kako još jednom „ubiti Boga“ i zauzeti njegovo mjesto, kako izdati i prodati najbolje među sobom, dok neki među nama daju ono svoje najvrijednije bližnjemu, žrtvuju sve što imaju i slijede Boga vjerno i na križ.

Muka razotkriva užasne Judine nakane, kao i planove glavara svećeničkih i pismoznanaca ali nam u isto vrijeme daje i sliku autentičnog sljedbeništva kroz lik anonimne žene iz Betanije.

Uvijek sam mislio da je Isus bio smetnja vlastodršcima, da je izdan, mučen i razapet zato što je odbio biti onakav Mesija kakvog su ljudi očekivali. Mislio sam, potaknut različitim stereotipima, da je narod želio revolucionarnog lidera i da su očekivali nekoga tko će im skinuti rimske okove. Uvijek sam mislio da oni nikada nisu shvatili Isusa kada im je govorio kakav je u biti on Mesija. Uvijek sam mislio da je riječ o pogrešnom identitetu.

Ali ako je ovo sve točno, ako su oni željeli da Isus bude jedna vrsta Mesije koja je odgovarala njihovim interesima, jesu li mogli shavtiti barem „5 minuta do 12“ prije nego što su ga uhitili, lažno optužili, neopravedno osudili, mučili i razapeli, da Isus ne odgovara slici koju su zamislili? I ako Isus nije Mesija kojeg oni očekuju, zar ga nisu mogli jednostavno ignorirati? Mogli su ga pustiti da izblijedi, da se istroši i da tako nestane s javne scene.

Ne, oni su djelovali užasno nasilno.

Zašto?

Zašto se nije čuo ni jedan jedini glas u Isusovu obranu?

Zašto nije bilo nikog tko bi ga pokušao spasiti od smrti?

Što čovjek više razmišlja o svemu ovome to je sve većeg uvjerenja da je razlog zašto se mi tako brzo transformiramo iz mase koja kliče Isusu i pozdravlja ga, do gomile koja urla i traži njegovu smrt, taj što mi znamo točno tko je Isus.

U jednom trenutku se čini da je svatko u ovoj priči ujedinjen u nastupu – protiv Isusa. Svi su ga napustili. Svi su ga odbacili. Nisu to bili samo Židovi, koji su bili protiv njega, nego i Rimljani. Nisu to bili samo vjerski i politički poglavari, nego i običan narod. Nije to bio samo Juda, nego također i Petar, vjerni apostol, a i drugi koji uopće nisu spomenuti tijekom svih Isusovih muka, batinjanja i razapinjanja.

 

Nije uz njega ostao ni jedan od onih brojnih koje je ozdravio.

Ni jedan od onih iz kojih je istjerao zle duhove.

Ni jedan od onih kojima je oprostio.

Ni jedan od onih s kojima je lomio kruh.

Ni jedan od njih nije izustio ni jednu jedinu riječ u njegovu obranu, niti je itko od njih učinio jednu jedinu stvar u Isusovu korist.

Pokušajmo se ovoga sjetiti naredni put kada se nađemo u položaju koji je barem u tragovima nalik ovom. Kada nas svi napuste. Kada nas svi odbace. Svi oni kojima smo znali pomoći. S kojima smo lomili kruh.

Jer ako šutimo kada nam Stvoritelja izdaju, kada ga uhićuju, kada mu nepošteno sude i nepravedno osuđuju, kada ga razapinju i ubijaju, zar je onda za čuditi se kada isto tako šutimo kada nam braću i kada nam Domovinu lažno optužuju i razapinju i za njezine haljine bacaju kocku.

Na kraju ostajemo sami.

Ostavljeni i odbačeni.

Baš onako kako smo i mi ostavili i odbacili svoga bližnjega i svoga Boga.

 

„Isprazan razgovor i šuplja obećanja.

Izdajničke Jude i sumnjičave Tome.

Ne stojte samo tu i ne vičite samo.

Učinite nešto.“

 „Judas“ Depeche Mode

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno