Connect with us

Ivica Ursić

JEDNO PITANJE I JEDAN ODGOVOR

Objavljeno

- datum

Oni među nama koji su roditelji, djedovi i bake, none i nonoti, ujaci ili tetke, barbe ili strine  svi znaju što to znači promatrati najmlađe članove obitelji kada su na nekoj pozornici. Kada nastupaju pod svijetlom reflektora.

Možda je to neka školska prestava o Božiću, možda je to njihov klavirski koncert, nastup na nekom lokalnom amaterskom glazbenom festivalu. Možda vam sin igra kao junior košarku, pa ste ga došli gledati na nekoj utakmici, a njega dopadne bacati odlučujuća slobodna bacanja kada je vrijeme isteklo, a rezultat je poravnan.

Ma koja god situacija bila, svi smo se mi suočili sa gropom u grlu, s grčevima u štumiku, s leptirima koji te škaklju i kada ostaneš bez zraka, ka’ riba na suvo. Molimo se Bogu, stiščemo palčeve i nadamo se da će mali pogodit’, da će mala dobro otpivat’, odsvirat’ pravu notu, izgovorit’ točno tekst.

Kada su nam djeca mala i tek uče kako jesti žlicom, onda mi roditelji, nesvjesno, otvaramo svoja usta, baš kao i djeca. „Ajde, zini! Još samo ovu žlicu! Ajde jednu za mamu!“

Pomalo je sve to i komično, ali je tako. Ne moš pobjeći od toga. Kada mali baca ona slobodna bacanja, bacamo ih i mi, a kada nam dijete pjeva, svira ili recitira mi se smrznemo, sjedimo na rubu sjedalice i ne dišemo sve dok se sve ne završi onako kako treba.

Nešto se je slično dogodilo i kod Luke u ovonedjeljnom čitanju.

Čitav svemir, svi nebeski stanari, od arhanđela Gabriela nadolje, susprezali su svoj dah i sjedili su na rubu svojih sjedalica.

Sve oči i sve uši bile su upravljene prema jednoj mladoj djevojci u teškoj zabiti Palestine.

Ona je upravo bila pred najvećim stresom u svojem mladom životu.

Veliko je pitanje visilo nad čitavim svemirom – kako će ta djevojka odgovoriti na taj šok?

Koji će biti njezin odgovor?

Hoće li biti potvrdan?

Baš kao što Frederic Buechner jednom reče, Marija je vjerojatno bila i suviše zbunjena da bi to primjetila, ali čak je i Gabrijel pod svojim krilima drhtao, pomalo nervozno, iščekujući kako će se ovaj susret odvijati.

Na kraju, kao što to svi znamo, sve je prošlo super i nebeski stanari sigurno su svi zajeno odahnuli s velikim olakšanjem.

Dugo očekivani plan spašavanja posrnule kreacije uistinu se je počeo kretati prema naprijed.

Nakon vjekova čekanja, majka je odabrana, kako bi postala nositeljica samog Sina Božjeg.

Kroz godinu dana to će se dijetešce roditi u Betlehemu i spasenje svemira krenuti će svojim tijekom.

I to je ta priča.

Ali poput neke stare fotografije koja je predugo bila izložena suncu na zidu u tinelu naše none, tako je i ova Lukina priča izblijedila i požutjela tijekom vremena. Možda smo postali pre familijarni s tom pričom da bismo bili u stanju osjetiti svo to nervozno iščekivanje o kojem je do sada bilo riječi. Mi također, vjerojatno, nismo u stanju raspoznati višestruke nijanse ovog prizora i kako te nijanse određuju Marijin život i službu Marijinog sina Isusa.

Zato pogledajmo još jednom, ne samo ovu priču, nego i njezine šire odjeke kroz Sveto pismo.

Sve počinje u dvadeset i šestom stihu kada moćni arhanđeo Gabrijel biva poslan u Nazaret u skromnu kolibicu u kojoj je Marija živjela sa svojim roditeljima. Nije Gabrijel baš prava vrsta posjetitelja koju bi čovjek očekivao na jednom takvom mjestu. Nazaret je bio jako malo selo, prava žabokrečina Rimskog carstva. Gabrijelovo ukazanje, na jednom takvom mjestu, bilo je kao da se kolona skupocijenih automobila nekog svjetskog moćnika parkira pokraj neke zapuštene kamp kućice nekoga siromaha.

Ne može čovjek povezati sjajne i skupe automobile sa dotrajalom kamp kućicom negdje „Bogu iza nogu“. Baš tako ni Marija, a niti bilo tko drugi, nije mogao zamisliti da će netko poslati Gabriela u neko zabito selo da bi tamo pronašao neku djevojku.

Ranije u Lukinom Evanđelju anđeo se pojavljuje Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, dok je ovaj „prinosio kad“ u Svetištu Gospodnjem. Eto to je mjesto gdje čovjek može očekivati da bi eventualno mogao susresti anđela, zar ne?  

Ali u Marijinoj kolibi, na rubu zabiti kakva je bio Nazaret?  

Nikad.

Ali tako je bilo, i nitko nije bio više zatečen od Marije same. Ona se boji baš kao što se boji svaka druga osoba u Bibliji koja je susrela nađela. Zato svaki anđeo zna napamet što mu je u takvim prigodama prvo izgovoriti. Čim se anđeo pojavi pred nekim, prva stvar koju mora reći je: „Ne boj se!“

Pravi anđeli ni malo nisu nalik onim Hollywoodskim.

Stvarni anđeli ustraše ljude, da pojma nemate koliko.

Tako je bilo i s djevicom Marijom. Dva puta u 27-mom stihu, spominje se činjenica njezine nevinosti. Zasigurno jako važna pojedinost. To objašnjava Marijinu trenutačnu nevjericu kada joj je rečeno da će uskoro imati dijete. Marija je možda bila izuzetno mlada i živjela je stoljećima prije nego što je bilo tko i bilo što znao o biologiji reprodukcije, ali ona je znala kako bebe bivaju začete i ona je znala da ona nije na tom putu.

Ona je također znala da ona nije prikladna kandidatkinja za osobu kojoj će se na takav, pa možemo slobodno reći, moćan i uzvišen način, obratiti sam arhanđeo Gabrijel. Jer on joj se obratio kao da je ona moćna i uzvišena, a ne on – sam arhanđeo Gabrijel.

Ono što je uslijedilo bilo je još čudnije. Gabrijel je Mariji izložio čitav Božji plan spasenja i to na jedan jako koncizan način i za vjerovati je da Marija nije baš puno razumjela o čemu on to zbori. Pa iako ona postavlja samo jedno pitanje i to ponajprije tehničko, na kraju ona na zadivljujući način prihvaća ponudu. Marija ima čak i posljednju riječ. I onda Gabrijel odlazi i Marija se je vrlo vjerojatno morala zapitati je li ona možda sve to samo sanjala.

Ona ovdje jako malo govori. Ona samo kaže: „Kako će to biti, kad ja muža ne poznajem?“ i „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“

Obje ove rečenice mogle bi poslužiti kao slogani za ostatak Marijina života. Nažalost, Marija će toliko puta doći u prigodu, promatrajući život svog sina, zapitati se: „Kako je ovo moguće?“. Također će puno puta doći u prigodu predati se Bogu, kao ponizna službenica, i reći: „Neka mi bude!“.

Životni put kojeg je Gabrijel skicirao Mariji nije uopće bio lak. Dapače.

Ali zar nije Biblija prepuna takvih primjera? Lukino čitanje samo je jedan od primjera među tolikim biblijskim pričama u kojima obični, neprimjetni ljudi odjednom otkriju da se njihova životna staza križa sa stazom Boga Svemogućega.

Noa je vodio brigu o svojim svakodnevnim poslovima, hranio je svinje i muzao krave, kada odjednom, iz vedra neba, začuje glas: „Noa! Kiša će.“

Abraham je bio stariji čovjek bez djece koji je živio u mjestu zvanom Ur i koji je uživao u bogatstvu kojeg je prikupio kroz svojih sedamdeset i pet godina života.  Odjednom iz oblaka prst bi uperen prema njemu i bi mu rečeno: „ Ti si taj! Ti si otac moćnog naroda koji će jednog dana spasiti svemir.“

I tako dalje, i tako dalje kroz desetke biblijskih priča.

A u svakom od tih slučajeva, a mi imamo prednost što znamo njihov ishod, mi odabrane aktere držimo sretnicima, ljude kojima je sam Bog naklonjen, ljude koji su postali sveci. Oni su za naš pojam ključni igrači u velikom Božjem planu otkupljenja.

Na prvi pogled, biti izabran na takav način čini se nečim velikim, kao kada čovjek dobije jackpot na lottu ili kada dobije nagradu za životno djelo. To nam sliči na onaj tenutak kada nas šef pozove na razgovor i kada nam najavi da smo promaknuti i da nam je plaća duplo veća.

Na duge staze biti izabran od Boga sigurno je čudesno i čarobno, ali pretpostavite da ste bili u stanju zaustaviti neku od tih osoba u njihovom životu i da ste ih upitali kakav je to osjećaj biti izabrani svetac. Siguran sam da biste se zapanjili njihovim odgovorima.

Priupitajte Nou kakav je to osjećaj biti preživjeli dok slušaš očajne uzvike i vapaje ljudi izvan arke koji se utapljaju u velikom potopu.

Priupitajte Abrahama kakav je to osjećaj biti otac vjere dok se pripremaš zabiti nož u grudi svome voljenom sinu Izaku.

Priupitajte Jakova kakav je to osjećaj biti Božji miljenik dok bježiš u brda  od gnjeva svoga brata Ezava i opraštaš se od svoje majke po posljednji put.

Priupitajte Mariju kakav je to osjećaj biti Božjom miljenicom, kada ti sin jednog dana izjavi da su sada njegova stvarna obitelj njegovi učenici.

Ili se pridružite Mariji u podnožju križa i priupitajte Mariju kakav je to osjećaj biti u milosti Božjoj dok ti sinu oduzimaju život za kojeg misliš da je jedini kojeg će imati.

U poslanici Hebrejima čitamo čuveno nabrajanje biblijskih junaka. Svi su oni činili čudesne stvari za Boga, navodi autor poslanice Hebrejima. Ali na kraju on zbraja njihove svete živote (Hebrejima 11:13): „U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili, priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.“

Jednom kada vas Bog izabere na način kako je izabrao Abrahama ili Mariju ili sve ostale, odjednom shvatite da ste „stranac na zemlji“, vanzemaljac koji se više ne uklapa, tako dobro, na ovoj slomljenoj planeti.

Jer to je svijet koji je tako potrebit Boga kojemu ti služiš, a u isto vrijeme to je svijet koji također samo tako ignorira tog istog Boga. Većina ljudi oko tebe naprosto ne može vidjeti ono što ti vidiš i ne vjeruje ono u što ti vjeruješ i ti se osjećaš izoliran i izvan „škvare“.

I otkrije čovjek da je njegov život prikovan uz brdo obećanja koja za njegov život uglavnom i ostaju samo – obećanja.

I mi nastavljamo putovati prema onom što Shakespeare jednom nazva „neotkrivenom zemljom“, pod čim je on mislio na budućnost.

Putem, Bogu hvala, vidimo dokaze Božje nazočnosti, ljubavi, milosti i brige, ali na kraju dana, kada se naši životi približe svome kraju, ono za što se mi još uvijek čvrsto u nadi držimo, jesu Božja obećanja. Obećanja za koja se nadamo da će postati stvarnost onkraj našeg groba, jer za ovaj život jedini izlaz jest grob.

Ali mi se opiremo takvom scenariju. Mi želimo staze svetaca da budu glatkije, da pogled bude bistriji, i osjećaj poslanja gorljiviji. Mi vjerojatno na takav način razmišljamo, jer se nadamo da će možda naša putovanja biti također lagodnija i ispunjenija.

Slijedeći Isusovo uskrsnuće iz mrtvih, čini se da čak i Marija treba putem vjere kojeg i mi trebamo prigrliti. Ona se je čak trebala nositi sa fizičkim izostankom svoga sina i trebala se je nadati da je on sada uzvišeni Gospodar Života.

Uz križ, vidimo Mater Dolorosa, srca slomljena.

Majku Žalosnu.

Posljednje zabilježene riječi, koje je Isus izgovorio svojoj majci, stigle su s križa. Gledajući svoju očajnu majku kako plače, Isus otkida od sebe one famozne riječi: „Ženo! Evo ti sina!“, a onda govori Ivanu: „Evo ti majke!“.

To je bilo sve što je Isus uspio izgovoriti u svojoj agoniji. Daje zapovijed svojoj majci da vodi brigu o učeniku. Bio je to čin ljubavi, ali i čin koji je imao svoj konačni cilj i namjeru. Isus stavlja čitavu svoju Crkvu, sav svoj narod, na brigu svojim učenicima. Ali i pod zagovor svoje majke Marije.

Ista je zadaća pripala i nama danas. Mi smo Isusovi svjedoci.

Mi smo oni kojima je povjereno Evanđelje i nama je povjereno svjedočiti Isusovu ljubav.

Ali poput Abrahama i Mojsija i Marije i brojnih drugih, isto se zbiva i s nama, dobivamo zadaću, a znamo da pred nama nije lagan put.

Mi smo stranci na ovome svijetu. Mi putujemo prema neotkrivenoj zemlji u čiju istinu i stvarnost mi vjerujemo temeljem svoje vjere, ali u kojoj nesumnjivo još uvijek u potpunosti ne boravimo. Mi tek iz daljine naziremo stvari koje su nam obećane.

Kada je Marija prvi put čula Gabrijelove vijesti, njezino logično pitanje je bilo: „Kako će to biti?“. Kada mi razmišljamo o svojoj vjeri u Isusa Krista, svi mi, prije ili kasnije, postavljamo isto ovo pitanje.

Mi stojimo nad otvorenim grobom, urezanim poput rane u tkivo ove zemlje i pripremamo se položiti mrtvački sanduk, s onim koga ljubimo, u taj grob, ali mi ponajprije izgovaramo Apostolsko Vjerovanje, i završavamo ga vjerujući u „uskrsnuće od mrtvih“, uključujući i ovo tijelo koje će uskoro biti pokopano.

I dok naš pogled luta od groba do vjerovanja i natrag, mi se pitamo: „Kako će to biti?“.

Vjerski život nije lagan dok živimo kao stranci na ovoj zemlji.

Ali zhvaljujući Duhu Svetomu mi, poput Marije, također možemo reći: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“.

Posljednji spomen Marije u Svetom Pismu pokazuje Mariju u molitvi.

U molitvi svome sinu kojeg je nosila i porodila i dojila i poneki put sigurno i korila.

U Svetom Pismu posljednje što čujemo o Mariji jest da je živjela život jednostavne vjere, vjerujući i nadajući se da taj njezin dječak jest onaj za kojeg je arhanđeo Gabrijel obećao da će biti.

Također vjerujemo onome koji je dao ta obećanja i tako mi putujemo dalje.

I vjerujemo da je ova vjerna žena, posljednji put viđena kako moli, uistinu primila sve ono što joj je Bog obećao.  

Molimo se, da mi, i svi oni povjereni našoj brizi, na isti način ostanemo vjerni Božjim obećanjima uprkos činjenici da je jako teško biti stranac u ovome svijetu.

Često se moramo zapitati: „Kako će to biti?“.

Ali kroz molitvu i s vjerom i sa zagovorom Majke Božje, Djevice Marije, otkrivamo da naše „Kako će to biti?“ se pretvara u: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“.

To je naša Adventska nada sada i zauvijek.

Ivica Ursic

Komentari

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVE ZAJEDNO

Objavljeno

- datum

Nedavno je PBS Channel prikazao emisiju o tri obitelji koje su živjele u preriji. Bio je to eksperiment koji je trebao pokazati mogu li (ili ne mogu) obitelji 21. stoljeća živjeti na način kako su živjele obitelji u 19. stoljeću.

Njihova je zadaća bila sijati žitarice, saditi voće i povrće, uzgajati stoku i pripremiti se za zimu. Nakon nekog vremena različiti bi stručnjaci obavili analizu, temeljem koje bi donijeli procjenu i onda bi se ove tri obitelji mogle vratiti svom uobičajenom načinu življenja.

Tijekom eksperimenta s njima su vođeni mnogi razgovori i zanimljivo je bilo to da su svi sudionici ovog eksperimenta posebno naglašavali koliko vremena provode zajedno.

Kako nisu imali televiziju, radio, telefon, automobile i sva ostala tehnička pomagala, svi su rekli da su neprestano bili zajedno. Ta, za njih nova situacija, stvorila je u njima potrebu naučiti kako uistinu živjeti u zajedništvu.

Bio je to pravi izazov za njih, jer su do sada uglavnom živjeli na potpuno drugačiji način. Kod nekih je takav način života izazvao pravi stres, jer se nikako nisu mogli naviknuti na ovu novinu u njihovom životu.

U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi.

Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.

Često se netko ili nešto mora žrtvovati na oltaru životnog “uspjeha”.

Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo. Pokušavaju povezati kraj s krajem i često žive konfuznim životom, na rubu kaosa.

Kao posljedicu takvog života osjećaju ispraznost, imaju osjećaj izgubljenosti ili im je životom zavladala tjeskoba, apatija, ravnodušnost. Ne vide neki smisao, pa ni radost, u svome životu.

Ono što se je dogodilo na Duhove bilo je rezultat okupljanja vjernika.

Okupljanja zajedno na jednom mjestu.

Pokojni matematičar i filozof sa Harvarda, Alfred North Whitehead, tvrdio je da sva znanost zapadnog svijeta počiva na vjerovanju kako je na „samom dnu“, u samom temelju stvari – red, a ne kaos.

Modreni zapadnjački znanstvenici istražuju, ispituju, testiraju, seciraju sve do u samu srž atoma, vjerujući da će tamo „na dnu“ pronaći red i ustroj, a ne nered i anarhiju.

„Što je temelj ovog uvjerenja?“ pita se Whitehead.

I odgovara:

„Temelj je teološki koncept Logosa. Koncept Boga. Boga koji sve drži zajedno.“

Zašto se sve stvari drže zajedno?

Zato jer ih Duh Sveti drži zajedno.

Cilj ovog svijeta i njegove kulture – „kulture smrti“ jest posijati sjeme razdora među ljude, poglavito među kršćane. Stjerati ih u njihove male i sebične paralelne svjetove i na taj način zavladati ovim svijetom.

Zato su se čuli toliki glasovi protiv dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku.

Zato „iluminati“ preko svojih šegrta i slugu, sa javne dalekovidnice, na sam dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, sijali sjeme razdora među vjernike.

Zato sve ove nakaradne igre i igrice oko proglašenja Blaženog Alojzija Stepinca svetim.

To vide i oni koji to ne žele vidjeti.

Vrijeme je da Crkva, konačno, u cjelosti preuzme svoju zadaću koju je dobila na Duhove, na dan svojeg rođenja.

Danas se čini da Crkva šepa kao ranjeni div, kada bi u biti trebala stupati kao pobjednička vojska.

Mi smo već pomalo umorni gledajući Crkvu u neprestanoj defanzivi.

Dosta nam je „avangardnih teologa“ koji bi mijenjali poruke Svetog Pisma i koji bi ga prilagođavali svijetu.

Dosta nam je „avangardnih popova“ koji koriste oltar kao političku lansirnu rampu s koje šalju protucrkvene poruke vjernicima tradicionalistima.

Dosta nam je „avangardnih vjernika“ koji šire defetizam i koji pokušavaju rušiti Crkvu kao njezini pripadnici.

Dosta nam je.

Uistinu nam je dosta.

Dosta nam je njih i njihovih predstava.

Na njihovu žalost Crkva nije mrtva.

Dok god živi i jedan Kristov sljedbenik živjeti će i Crkva.

Usprkos svima koji Crkvu žele „reformirati, „modernizirati“, „demokratizirati“, a u biti je žele – upokojiti.

To je, na njihovu žalost, nemoguća misija.

Ali oni ne odustaju, jer ne mogu odustati.

Ne mogu odustati, jer moraju vraćati dug.

Prodali su „dušu vragu“ i sada moraju slušati svoga gospodara.

A mi?

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

(Ivan 14, 16-18)

Mi imamo Duha Svetoga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

MOLITVA NA RUBU

Objavljeno

- datum

“Ne moli za laganiji teret, nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve. Svi mole.

Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike.

Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno.

Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta. Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice.

Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan “pazarluk”. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo.

Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću. Političari … e oni ne mole (osim u preizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti.

Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

 

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina.

Traže ga samo kada ih boli.“

(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti. Isusova molitva, u današnjem čitanju, takva je molitva.

Molitva na rubu.

Isus zna što je pred njim. Što ga čeka.

Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molite „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli. Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike. Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato.

Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka.

To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć.

Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć.

Ali ne kao zadnju nego kao prvu instanciju.

U tome je bit.

“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše.

To je dnevno priznanje svoje slabosti.

U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca.”

Mahatma Gandhi

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno