Connect with us

Ivica Ursić

JEDNO PITANJE I JEDAN ODGOVOR

Published

on

Oni među nama koji su roditelji, djedovi i bake, none i nonoti, ujaci ili tetke, barbe ili strine  svi znaju što to znači promatrati najmlađe članove obitelji kada su na nekoj pozornici. Kada nastupaju pod svijetlom reflektora.

Možda je to neka školska prestava o Božiću, možda je to njihov klavirski koncert, nastup na nekom lokalnom amaterskom glazbenom festivalu. Možda vam sin igra kao junior košarku, pa ste ga došli gledati na nekoj utakmici, a njega dopadne bacati odlučujuća slobodna bacanja kada je vrijeme isteklo, a rezultat je poravnan.

Ma koja god situacija bila, svi smo se mi suočili sa gropom u grlu, s grčevima u štumiku, s leptirima koji te škaklju i kada ostaneš bez zraka, ka’ riba na suvo. Molimo se Bogu, stiščemo palčeve i nadamo se da će mali pogodit’, da će mala dobro otpivat’, odsvirat’ pravu notu, izgovorit’ točno tekst.

Kada su nam djeca mala i tek uče kako jesti žlicom, onda mi roditelji, nesvjesno, otvaramo svoja usta, baš kao i djeca. „Ajde, zini! Još samo ovu žlicu! Ajde jednu za mamu!“

Pomalo je sve to i komično, ali je tako. Ne moš pobjeći od toga. Kada mali baca ona slobodna bacanja, bacamo ih i mi, a kada nam dijete pjeva, svira ili recitira mi se smrznemo, sjedimo na rubu sjedalice i ne dišemo sve dok se sve ne završi onako kako treba.

Nešto se je slično dogodilo i kod Luke u ovonedjeljnom čitanju.

Čitav svemir, svi nebeski stanari, od arhanđela Gabriela nadolje, susprezali su svoj dah i sjedili su na rubu svojih sjedalica.

Sve oči i sve uši bile su upravljene prema jednoj mladoj djevojci u teškoj zabiti Palestine.

Ona je upravo bila pred najvećim stresom u svojem mladom životu.

Veliko je pitanje visilo nad čitavim svemirom – kako će ta djevojka odgovoriti na taj šok?

Koji će biti njezin odgovor?

Hoće li biti potvrdan?

Baš kao što Frederic Buechner jednom reče, Marija je vjerojatno bila i suviše zbunjena da bi to primjetila, ali čak je i Gabrijel pod svojim krilima drhtao, pomalo nervozno, iščekujući kako će se ovaj susret odvijati.

Na kraju, kao što to svi znamo, sve je prošlo super i nebeski stanari sigurno su svi zajeno odahnuli s velikim olakšanjem.

Dugo očekivani plan spašavanja posrnule kreacije uistinu se je počeo kretati prema naprijed.

Nakon vjekova čekanja, majka je odabrana, kako bi postala nositeljica samog Sina Božjeg.

Kroz godinu dana to će se dijetešce roditi u Betlehemu i spasenje svemira krenuti će svojim tijekom.

I to je ta priča.

Ali poput neke stare fotografije koja je predugo bila izložena suncu na zidu u tinelu naše none, tako je i ova Lukina priča izblijedila i požutjela tijekom vremena. Možda smo postali pre familijarni s tom pričom da bismo bili u stanju osjetiti svo to nervozno iščekivanje o kojem je do sada bilo riječi. Mi također, vjerojatno, nismo u stanju raspoznati višestruke nijanse ovog prizora i kako te nijanse određuju Marijin život i službu Marijinog sina Isusa.

Zato pogledajmo još jednom, ne samo ovu priču, nego i njezine šire odjeke kroz Sveto pismo.

Sve počinje u dvadeset i šestom stihu kada moćni arhanđeo Gabrijel biva poslan u Nazaret u skromnu kolibicu u kojoj je Marija živjela sa svojim roditeljima. Nije Gabrijel baš prava vrsta posjetitelja koju bi čovjek očekivao na jednom takvom mjestu. Nazaret je bio jako malo selo, prava žabokrečina Rimskog carstva. Gabrijelovo ukazanje, na jednom takvom mjestu, bilo je kao da se kolona skupocijenih automobila nekog svjetskog moćnika parkira pokraj neke zapuštene kamp kućice nekoga siromaha.

Ne može čovjek povezati sjajne i skupe automobile sa dotrajalom kamp kućicom negdje „Bogu iza nogu“. Baš tako ni Marija, a niti bilo tko drugi, nije mogao zamisliti da će netko poslati Gabriela u neko zabito selo da bi tamo pronašao neku djevojku.

Ranije u Lukinom Evanđelju anđeo se pojavljuje Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, dok je ovaj „prinosio kad“ u Svetištu Gospodnjem. Eto to je mjesto gdje čovjek može očekivati da bi eventualno mogao susresti anđela, zar ne?  

Ali u Marijinoj kolibi, na rubu zabiti kakva je bio Nazaret?  

Nikad.

Ali tako je bilo, i nitko nije bio više zatečen od Marije same. Ona se boji baš kao što se boji svaka druga osoba u Bibliji koja je susrela nađela. Zato svaki anđeo zna napamet što mu je u takvim prigodama prvo izgovoriti. Čim se anđeo pojavi pred nekim, prva stvar koju mora reći je: „Ne boj se!“

Pravi anđeli ni malo nisu nalik onim Hollywoodskim.

Stvarni anđeli ustraše ljude, da pojma nemate koliko.

Tako je bilo i s djevicom Marijom. Dva puta u 27-mom stihu, spominje se činjenica njezine nevinosti. Zasigurno jako važna pojedinost. To objašnjava Marijinu trenutačnu nevjericu kada joj je rečeno da će uskoro imati dijete. Marija je možda bila izuzetno mlada i živjela je stoljećima prije nego što je bilo tko i bilo što znao o biologiji reprodukcije, ali ona je znala kako bebe bivaju začete i ona je znala da ona nije na tom putu.

Ona je također znala da ona nije prikladna kandidatkinja za osobu kojoj će se na takav, pa možemo slobodno reći, moćan i uzvišen način, obratiti sam arhanđeo Gabrijel. Jer on joj se obratio kao da je ona moćna i uzvišena, a ne on – sam arhanđeo Gabrijel.

Ono što je uslijedilo bilo je još čudnije. Gabrijel je Mariji izložio čitav Božji plan spasenja i to na jedan jako koncizan način i za vjerovati je da Marija nije baš puno razumjela o čemu on to zbori. Pa iako ona postavlja samo jedno pitanje i to ponajprije tehničko, na kraju ona na zadivljujući način prihvaća ponudu. Marija ima čak i posljednju riječ. I onda Gabrijel odlazi i Marija se je vrlo vjerojatno morala zapitati je li ona možda sve to samo sanjala.

Ona ovdje jako malo govori. Ona samo kaže: „Kako će to biti, kad ja muža ne poznajem?“ i „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“

Obje ove rečenice mogle bi poslužiti kao slogani za ostatak Marijina života. Nažalost, Marija će toliko puta doći u prigodu, promatrajući život svog sina, zapitati se: „Kako je ovo moguće?“. Također će puno puta doći u prigodu predati se Bogu, kao ponizna službenica, i reći: „Neka mi bude!“.

Životni put kojeg je Gabrijel skicirao Mariji nije uopće bio lak. Dapače.

Ali zar nije Biblija prepuna takvih primjera? Lukino čitanje samo je jedan od primjera među tolikim biblijskim pričama u kojima obični, neprimjetni ljudi odjednom otkriju da se njihova životna staza križa sa stazom Boga Svemogućega.

Noa je vodio brigu o svojim svakodnevnim poslovima, hranio je svinje i muzao krave, kada odjednom, iz vedra neba, začuje glas: „Noa! Kiša će.“

Abraham je bio stariji čovjek bez djece koji je živio u mjestu zvanom Ur i koji je uživao u bogatstvu kojeg je prikupio kroz svojih sedamdeset i pet godina života.  Odjednom iz oblaka prst bi uperen prema njemu i bi mu rečeno: „ Ti si taj! Ti si otac moćnog naroda koji će jednog dana spasiti svemir.“

I tako dalje, i tako dalje kroz desetke biblijskih priča.

A u svakom od tih slučajeva, a mi imamo prednost što znamo njihov ishod, mi odabrane aktere držimo sretnicima, ljude kojima je sam Bog naklonjen, ljude koji su postali sveci. Oni su za naš pojam ključni igrači u velikom Božjem planu otkupljenja.

Na prvi pogled, biti izabran na takav način čini se nečim velikim, kao kada čovjek dobije jackpot na lottu ili kada dobije nagradu za životno djelo. To nam sliči na onaj tenutak kada nas šef pozove na razgovor i kada nam najavi da smo promaknuti i da nam je plaća duplo veća.

Na duge staze biti izabran od Boga sigurno je čudesno i čarobno, ali pretpostavite da ste bili u stanju zaustaviti neku od tih osoba u njihovom životu i da ste ih upitali kakav je to osjećaj biti izabrani svetac. Siguran sam da biste se zapanjili njihovim odgovorima.

Priupitajte Nou kakav je to osjećaj biti preživjeli dok slušaš očajne uzvike i vapaje ljudi izvan arke koji se utapljaju u velikom potopu.

Priupitajte Abrahama kakav je to osjećaj biti otac vjere dok se pripremaš zabiti nož u grudi svome voljenom sinu Izaku.

Priupitajte Jakova kakav je to osjećaj biti Božji miljenik dok bježiš u brda  od gnjeva svoga brata Ezava i opraštaš se od svoje majke po posljednji put.

Priupitajte Mariju kakav je to osjećaj biti Božjom miljenicom, kada ti sin jednog dana izjavi da su sada njegova stvarna obitelj njegovi učenici.

Ili se pridružite Mariji u podnožju križa i priupitajte Mariju kakav je to osjećaj biti u milosti Božjoj dok ti sinu oduzimaju život za kojeg misliš da je jedini kojeg će imati.

U poslanici Hebrejima čitamo čuveno nabrajanje biblijskih junaka. Svi su oni činili čudesne stvari za Boga, navodi autor poslanice Hebrejima. Ali na kraju on zbraja njihove svete živote (Hebrejima 11:13): „U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili, priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.“

Jednom kada vas Bog izabere na način kako je izabrao Abrahama ili Mariju ili sve ostale, odjednom shvatite da ste „stranac na zemlji“, vanzemaljac koji se više ne uklapa, tako dobro, na ovoj slomljenoj planeti.

Jer to je svijet koji je tako potrebit Boga kojemu ti služiš, a u isto vrijeme to je svijet koji također samo tako ignorira tog istog Boga. Većina ljudi oko tebe naprosto ne može vidjeti ono što ti vidiš i ne vjeruje ono u što ti vjeruješ i ti se osjećaš izoliran i izvan „škvare“.

I otkrije čovjek da je njegov život prikovan uz brdo obećanja koja za njegov život uglavnom i ostaju samo – obećanja.

I mi nastavljamo putovati prema onom što Shakespeare jednom nazva „neotkrivenom zemljom“, pod čim je on mislio na budućnost.

Putem, Bogu hvala, vidimo dokaze Božje nazočnosti, ljubavi, milosti i brige, ali na kraju dana, kada se naši životi približe svome kraju, ono za što se mi još uvijek čvrsto u nadi držimo, jesu Božja obećanja. Obećanja za koja se nadamo da će postati stvarnost onkraj našeg groba, jer za ovaj život jedini izlaz jest grob.

Ali mi se opiremo takvom scenariju. Mi želimo staze svetaca da budu glatkije, da pogled bude bistriji, i osjećaj poslanja gorljiviji. Mi vjerojatno na takav način razmišljamo, jer se nadamo da će možda naša putovanja biti također lagodnija i ispunjenija.

Slijedeći Isusovo uskrsnuće iz mrtvih, čini se da čak i Marija treba putem vjere kojeg i mi trebamo prigrliti. Ona se je čak trebala nositi sa fizičkim izostankom svoga sina i trebala se je nadati da je on sada uzvišeni Gospodar Života.

Uz križ, vidimo Mater Dolorosa, srca slomljena.

Majku Žalosnu.

Posljednje zabilježene riječi, koje je Isus izgovorio svojoj majci, stigle su s križa. Gledajući svoju očajnu majku kako plače, Isus otkida od sebe one famozne riječi: „Ženo! Evo ti sina!“, a onda govori Ivanu: „Evo ti majke!“.

To je bilo sve što je Isus uspio izgovoriti u svojoj agoniji. Daje zapovijed svojoj majci da vodi brigu o učeniku. Bio je to čin ljubavi, ali i čin koji je imao svoj konačni cilj i namjeru. Isus stavlja čitavu svoju Crkvu, sav svoj narod, na brigu svojim učenicima. Ali i pod zagovor svoje majke Marije.

Ista je zadaća pripala i nama danas. Mi smo Isusovi svjedoci.

Mi smo oni kojima je povjereno Evanđelje i nama je povjereno svjedočiti Isusovu ljubav.

Ali poput Abrahama i Mojsija i Marije i brojnih drugih, isto se zbiva i s nama, dobivamo zadaću, a znamo da pred nama nije lagan put.

Mi smo stranci na ovome svijetu. Mi putujemo prema neotkrivenoj zemlji u čiju istinu i stvarnost mi vjerujemo temeljem svoje vjere, ali u kojoj nesumnjivo još uvijek u potpunosti ne boravimo. Mi tek iz daljine naziremo stvari koje su nam obećane.

Kada je Marija prvi put čula Gabrijelove vijesti, njezino logično pitanje je bilo: „Kako će to biti?“. Kada mi razmišljamo o svojoj vjeri u Isusa Krista, svi mi, prije ili kasnije, postavljamo isto ovo pitanje.

Mi stojimo nad otvorenim grobom, urezanim poput rane u tkivo ove zemlje i pripremamo se položiti mrtvački sanduk, s onim koga ljubimo, u taj grob, ali mi ponajprije izgovaramo Apostolsko Vjerovanje, i završavamo ga vjerujući u „uskrsnuće od mrtvih“, uključujući i ovo tijelo koje će uskoro biti pokopano.

I dok naš pogled luta od groba do vjerovanja i natrag, mi se pitamo: „Kako će to biti?“.

Vjerski život nije lagan dok živimo kao stranci na ovoj zemlji.

Ali zhvaljujući Duhu Svetomu mi, poput Marije, također možemo reći: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“.

Posljednji spomen Marije u Svetom Pismu pokazuje Mariju u molitvi.

U molitvi svome sinu kojeg je nosila i porodila i dojila i poneki put sigurno i korila.

U Svetom Pismu posljednje što čujemo o Mariji jest da je živjela život jednostavne vjere, vjerujući i nadajući se da taj njezin dječak jest onaj za kojeg je arhanđeo Gabrijel obećao da će biti.

Također vjerujemo onome koji je dao ta obećanja i tako mi putujemo dalje.

I vjerujemo da je ova vjerna žena, posljednji put viđena kako moli, uistinu primila sve ono što joj je Bog obećao.  

Molimo se, da mi, i svi oni povjereni našoj brizi, na isti način ostanemo vjerni Božjim obećanjima uprkos činjenici da je jako teško biti stranac u ovome svijetu.

Često se moramo zapitati: „Kako će to biti?“.

Ali kroz molitvu i s vjerom i sa zagovorom Majke Božje, Djevice Marije, otkrivamo da naše „Kako će to biti?“ se pretvara u: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“.

To je naša Adventska nada sada i zauvijek.

Ivica Ursic

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno