Connect with us

Ivica Ursić

JEDAN OD 256

Published

on

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?” 

Ovo je najurgentnije, najrelevantnije, najteološkije pitanje s kojim se čovjek susreće u svojem životu.

Gdje god se mi u životu okrenuli mi se suočavamo s implikacijama ovog pitanja. Tijekom vremena, pojedinci su pokušavali odgovoriti na ovo pitanje, kojeg je postavio sam Isus.

Ernest Renan, francuski pisac, odgovorio je da je Isus bio „sentimentalni idealist“.

Bruce Barton, američki biznismen, reče da je Isus bio najveći trgovac koji je ikada živio.

William Hirsch, židovski pisac, je tvrdio da je Isus bolovao od kliničke paranoje.

Mjuzikl, koji je oborio sve moguće rekorde gledanosti, govori da je Isus Krist – Superstar.

Dietrich Bonhoeffer, njemački teolog, zbori o Isusu kao o „čovjeku za druge“.

Evanđelisti su na svoj način pokušavali dati odgovor na ovo temeljno pitanje.

Uz Isusovo ime dodavali su bezbrojne pridjeve: Sin Božji, Sin čovječji, božanski liječnik, kralj, prorok, mladoženja, svjetlo svijeta, vrata, loza, veliki svećenik, jutarnja zvijezda i naravno Alfa i Omega.

Sve su ovo bili pokušaji odgovora na Isusovo pitanje.

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Isus ovo pitanje postavlja i nama danas.

Je li Isus još samo jedna od svjetski poznatih osoba?

Jesu li uopće njegovi učenici, pojma imali tko je on?

A znamo li mi tko je Isus Krist?

Živimo u vremenima u kojima dominiraju bezbrojna ispitivanja javnog mišljenja. Ankete. Ponekad se odluke znaju donijeti temeljem mišljenja ispitanika i to zna biti dobro. Takva istraživanja nas znaju informirati o iskustvu ljudi kada je u pitanju neki proizvod i tako onda mogu pomoći u budućim promotivnim akcijama za povećanje potrošnje. Različita istraživanja mogu političarima dati osjećaj kako će neke njihove inicijative biti prihvaćene.

Ali kada dođemo do najvažnijeg pitanja za čitavu vječnost onda nam javne ankete ne mogu dati pravi odgovor. Na to pitanje odgovor moramo dati mi sami. Javno mišljenje može biti od pomoći pri odgovoru na neka pitanja ali ne i na ono koje će odrediti naš vječni život.

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Učenici imaju jako široku lepezu mogućih odgovora, jer postoji 256 imena koja su u Svetom Pismu, data Isusu Kristu. Odgovor kojeg će dati učenici reći će Isusu puno o vjeri apostola.

Jedini učenik koji zbori je Petar.

I gle za čudo on ovaj put ne griješi u svojem odgovoru.

Petar daje pravi odgovor.

Ali kako bismo mi danas odgovorili na ovo pitanje?

Puno ljudi na različite načine misli tko je Isus.

Ne misle o njemu svi ljudi isto, pa čak ni svi kršćani.

Kada biste vi bili ateist ili agnostik vi biste Isusa vidjeli kao povijesnu figuru. Bio je, rekli biste vi, dobar učitelj, moral mu je bio na visini … i … to je to.

Ako biste bili Židov rekli biste da Isus nije bio Mesija, jer to vrijeme nije bilo ono pravo za dolazak Mesije, sukladno židovskim svetim knjigama.

Ako biste bili Musliman, islamske vjerispovijesti, onda Isusa vi vidite kao jednog od glavnih Božjih proroka ali nikako kao Boga.

Ako biste bili scientolog, kao recimo Tom Cruise, vi biste tvrdili da je Isus po rangu ispod razine „operating Thatan“ ali za dalku iznad „scientology state of – clear“ – ma što god to značilo.

Ako biste bili dijete vi biste očekivali od Isusa darove za Božić i pisali biste mu pismo. Poduže. I on bi vam onda ispunio vaše želje.

Ako biste bili C.S. Lewis onda biste u knjizi „Kršćanstvo“ napisali sljedeće: 

»Pokušavam spriječiti svakoga da ne izjavi nerazborite riječi koje ljudi često kažu o njemu (Isusu Kristu): ‘Spreman sam prihvatiti Isusa kao velikoga moralnog učitelja, ali ne prihvaćam njegovu tvrdnju da je Bog’. To je upravo ono što ne smijemo reći. Čovjek koji je bio samo čovjek i izrekao nešto što je Isus izgovarao ne bi bio veliki moralni učitelj. Bio bi ili luđak – na razini čovjeka koji kaže za sebe da je kuhano jaje – ili bi bio Sotona iz pakla. Moraš odlučiti. Ili je ovaj čovjek bio, i jest, Sin Božji, ili je luđak i nešto još gore… Možeš ga smatrati budalom, možeš ga pljuvati i ubiti kao demona, ili možeš pasti na koljena i zvati ga Gospodinom i Bogom. Samo nemojmo pokroviteljski govoriti o njemu kao o velikome ljudskom učitelju. On nam nije ostavio tu mogućnost. Nije ni namjeravao.«

Ako vjerujemo u Isusa Krista to nije pitanje moralnih standarda ili velikih ideja, nego je to naša odluka da hodamo rukom za ruku sa svojim Spasiteljem.

To je putovanje.

To je odnos.

To je veza.

Kada Petar kaže: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.” onda on to sve govori.

Znam da ima ljudi, da ima kršćana, koji se ne će složiti sa svim ovim. Oni će nastaviti živjeti komotno i bezbrižno misleći da je Isus veliki učitelj, veliki etičar, „dobar čovik“. Zato danas toliki hrle u kina pogledati film ili kupiti knjigu „Da Vinci Code“, jer ljudi se tako snažno opiru odgovoru kojeg je dao Šimun Petar. Boje se. Boje se istine.

Ako Isus Krist jest sve ono što implicira do sada rečeno, ako Isus Krist jest naš Gospodar, ako Isus Krist jest Mesija, ako Isus Krist jest Sin Boga živoga, onda je sve ono što je Isus Krist rekao – istina.

Istina je način na koji nam je živjeti, istina je to da će on uvijek biti s nama, istina je da je umro za naše grijehe – sve je istina. A ta istina straši ljude, jer ljudi pojma nemaju kako živjeti s tom istinom. Božja istina oslobađa, a mi smo se naučili živjeti kao robovi.

Reinhold Niebuhr je rekao: „Obraćenje se događa kada je Bog, za kojeg smo mislili da nam je neprijatelj kojeg se trebamo bojati, u biti naš prijatelj kojeg trebamo voljeti. Mi volimo Boga, jer je Bog, u Isusu Kristu, najprije volio nas.“

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Isus to isto pitanje postavlja, i dan danas, svakome od nas.

Naš odgovor će pokazati kakva je naša vjera.

Da, imamo jako puno imena između kojih možemo birati kada budemo davali svoj odgovor ali sva ona blijede prema odgovoru Šimuna Petra.

“Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.”

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Ivica Ursić/Croative.net

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno