Connect with us

O dosta toga još i dublje

Jedan detalj u pretvorbi: Novus Ordo versus Tradicionalna Misa

Objavljeno

- datum

Razlika između Tradicionalne (Latinske) Katoličke Mise i Novus Ordo Missae (mise nametnute od Pavla VI 1969) je više nego ogromna; radi se o suštinskim razlikama. O tome su pisane knjige i knjige, ali se kod hrvatskih katolika vrlo malo zna o tome. Što je i logično, jer u mnogim krajevima vjernici niti mogu prisustvovati Tradicionalnoj Misi, a posebno jer se o njoj u “zvaničnim” krugovima vrlo malo govori.

Na neki način Tradicionalna Misa (nekad nazvana i Tridentinska Misa, ali što nije potpuno precizno, jer se Tradicionalna Misa definitivno kodirala na Tridentinskom Saboru, a ne uvela na tom Saboru, što je dakle nešto potpuno drugo) predstavlja se kao da bi bila grijeh. Ako slučajno upitate nekog Novus Ordo svećenika (uobičajene svećenike na župama), moguće je da budete sumnjičavo ili čak mrko pogledani. “Tko je taj budala ko pita za to” – kao da čuješ da se govori; ili jednostavno imaš dojam da se govori o nekom “grijehu”.

[“Pretjerivanja” u misi Pavla VI nisu slučajna. U Novus Ordo Missae svećenik je okrenut narodu, jer je čovjek doveden u centar. Čovjek treba da “shvati” ono što se događa. Stoga pedagogija zauzima bitno mjesto u novoj misi. Misa je shvaćena kao jedna vrsta “nastave”. Zbog toga mnoge “scenifikacije” i “dočaravanja”. Ali katolik ne treba da ide na misu kao u kazalište ili na neku predstavu. U Isus je Svećenik i Žrtva koja se prikazuje Bogu Ocu u Duhu Svetom za otkupljenje. Misa je u biti ona ista Žrtva prikazana ne Kalvariji. Novus Ordo ne daje taj dojam u bezbroj detalja.]

A zar može Misa koja se slavila kroz stoljeća i stoljeća (korijeni Tradicionalne Mise sežu do apostolskih vremena; čim su prvi misali u četvrtom stoljeću mogli da opstanu, sadržavali su euharistijsku molitvu praktično identičnu onoj koja se danas čita na Tradicionalnoj Misi; ne tako u Novus Ordo), biti nešto grešno ili nesavršeno? Kako je moguće da je Crkva nešto “manjkavo” nalagala svojim vjernicima kroz stoljeća i stoljeća?

Kako je moguće da jedan takav kult proizvede toliko i toliko svetaca kroz sva vremena, koji su ostavljali oca i mater i išli do na kraj svijeta naviještati Evanđelje? To je apsurd. I mnogo više od apsurda.

[Čovjek i njegovi običaji dolaze na istaknuto mjesto. Sva ova ponašanja na misi nisu zabranjena niti je ikome tražena odgovornost za nešto ovakvo. Svetohranište uglavnom nije tu, ili je po strani. Negdje uopće nije ni u glavnoj crkvenoj lađi. Čemu? Ta čovjek i zajednica su centar preko čije vjere sve počinje. To je ono što stoji iza ovakvih fenomena.]

Stoga, kad je Novus Ordo trebao biti nametnut, tradicionalni kardinali (doista, ne njih previše, makar su na koncu mnogi ustuknuli pred lošim gledanjem Pavla VI prema njima) su se pobunili i ozbiljno upozoravali: ovo što se sprema jest velika oporba katoličkom duhu.

[Ne duhovnost, pokora, pobožnost. Već “psihologija”, jer prava duhovnost je strana. Zbog toga potenciranje “spontanosti” da bismo “bili mi sami”. Smiješne i bogohulne prakse, logična posljedica krive teologije.]

Poznat je (u tradicionalnom svijetu, pišem prvenstveno za mnoge vjernike koji skoro isključivo poznaju Novus Ordo) formalni protest u vidu dobro dokumentirane teološke argumentacije objavljene pod imenom “Ottavianijeva intervencija” (na engleskom), po imenu ondašnjeg Prefekta Svetog Ureda (negdašnje Inkvizicije – cilj Inkvizitorskog suda nije bio “mučenje” već ustanovljavanje ispravnosti izvjesnih nauka). U istoj, kardinal Ottaviani iznosi strahovit zaključak:

“Novus Ordo Missae udaljuje se – u cjelini i u detaljima – na impresionantan način od katoličke teologije Svete Mise tako kako je naučavana na XXII zasjedanju Tridentinskog Sabora.”

Ne možemo dakle u jednom kratkom članku – dobar prikaz traži stotine stranica – iznijeti sve suštinske razlike između ova dva rituala. Ali, s vremena na vrijeme, posvetiti ćemo se ovom ili onom detalju koji može dobro ilustrirati ogromne postojeće razlike, te uputiti na njihove posljedice.

[Ne Žrtva, već “Gozba”. Stoga oltar postaje stol. Također logična posljedica “teologije zajednice”.]

Obratiti ćemo stoga pažnju sada na samo jedan momenat – a da ne idemo ni malo dalje – u poredbi ova dva rituala: na momenat pretvorbe.

Pogledajmo ovaj video koji prenosi momente pretvorbe u Tradicionalnoj Misi, obratite pažnju na trenutke 2:25 i 3:25:

Što opažamo? Svećenik se odmah nakon riječi pretvorbe klanja jer je Bog već tu, sa svojim Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom. Onda, nakon što je pokleknuo, podiže Tijelo ili Krv Kristovu da bi svi vjernici mogli jasno vidjeti Presveti Sakramenat kojem se oni već klanjaju (i to svo vrijeme od “Svet, svet… pa do nakon zadnjeg podizanja “Po Kristu… Amen.” Vjernici tek se ustaju za Oče naš). Nakon podizanja, svećenik ponovno poklekne oba puta.

Ali sad, ovo prvo klanjanje u Novus Ordo je izostavljeno, ili ako hoćemo, dokinuto. Zašto, pitamo se?

Zato što je kod Novus Ordo pritajena protestantska teologija (izvjesnih protestanata od tisuće njihovih ogranaka – sekta) prema kojoj je Krist prisutan (ta prisutnost nije u katoličkom smislu) u hostiji tek nakon štovanja ili “posvete” koju vrše vjernici, jer su svi oni “Crkva”, zajedno sa svećenikom, te “cijela Crkva posvećuje”. Naime, kod protestanata svećenik nije ministar Božji, već tek predstavnik zajednice, od njih izabran. Kod protestanata ne postoji pravi pojam sakramenta, tj. katolički smisao sakramenta; u suštini, tu riječ skoro da i ne upotrebljavaju, osim možda da se narugaju katolicima (i “pravoslavnima”) za neku vrstu “magičnog kulta”. 

[Vjernik treba “doživjeti” ono što se “slavi”. Crkve se prazne jer ovakva djetinjaštva ne mogu odgojiti u čvrstoj i muževnoj vjeri. Osim što Bog ne može blagosloviti ruganja vjeri.]

Da li katolički svećenici Novus Ordo imaju smisao katoličke pretvorbe u Misi? Upoznao sam takvih svećenika, neki imaju (ne kao ovi prikazani). Mislim da se može se reći da oni imaju nakanu “učiniti ono što čini Crkva” kad slave misu. Međutim, sam obred mise je protestantiziran uvođenjem tolikih elemenata od kojih samo jedan smo upravo naglasili. (Nažalost, u Novus Ordo iz dana u dan situacija može biti samo gora.)

Do čega to dovodi? Do toga da, već prema nakani svećenika, može biti da se ne desi pretvorba jer katolička nakana može doći u pitanje. Tu jednostavnu, ali duboku činjenicu i ogromni problem – malo je to reći – u poskoncilskom vremenu istaknuli su mnogi teolozi, čak i oni iz ne “tradicionalnog polja”. Neki su od njih opominjali: “ima praznih svetohraništa”. Zašto? Jer je dosta izgledno do sigurno u izvjesnim slučajevima da se pretvorba nije dogodila, prema tome u svetohraništu ostaje samo kruh.

Na koncu, pitamo se odakle ova novina i ovaj  način, ove geste pri pretvorbi u Novus Ordo? Na Saboru, sam Pavao VI je pozvao kao “promatrače” – koji su prema svjedocima djelovali mnogo više od promatrača – šest protestantskih “teologa” koji su aktivno “promatrali”, tj. učestvovali u elaboraciji dokumenta o liturgiji (Sacrosantum Concilium); duh koji je produžen u definitivnom objavljivanju novog rituala.

[Šest protestantskih ministra bili su: Docs. George, Jasper, Shepherd, Kunneth, Smith i Thurian.]

Pitanja poput ovih bili su duboki i bitni razlog pobune u tradicionalnom taboru koja se podigla nakon Sabora. Ova pitanja su nakanski izbjegnuta na današnjim bogoslovijama diljem svijeta. Tradicionalisti se predstavljaju kao “šizmatici”, neposlušni i tome slično, dok se na bit njihovih primjedbi nikad nije htjelo osvrnuti.

Ali modernisti koji su zauzeli ckrvene položaje do samog vrha i dosta ispod njega, trebaju znati da su najljući borci oni kojima nije problem i umrijeti braneći ono što je Božje.

Uvijek će ostati jedan “ostatak”, i taj ostatak će očuvati vjeru makar danas morao pohađati katakumbe da bi primio čiste katoličke sakramente baš kao i u prvo vrijeme Crkve. (Odostatogaištodublje)

Komentari

Oglasi
Komentari

O dosta toga još i dublje

Bio razlog koji bio, treba hrabrosti za spaliti Kuran u Iranu

Objavljeno

- datum

Napetost u Iranu je izuzetna, prosvjedi ne jenjavaju i opipljiva je njihova osnova protuislamske prirode. Odigrava se jedna izvanredna pobuna protiv Islama.

Iranska djeca viču: “Smrt Khameneiju”. Neviđeno. Prosvjedi i nezadovoljstvo su sveobuhvatni

Može biti – i tako i vjerujem, sve ukazuje na to – da su prosvjedi potpireni trokutom USA – Izrael – Saudijska Arabija. Ovaj trokut je izgubio veliku bitku, za sada, u Siriji i tu je jedan od glavnih “krivaca” bio Iran. Činjenica je da je Iran, zajedno sa Sirijom (Asadom) i Rusijom potukao ISIL do nogu. Činjenica je i da ISIL nije mogao niti postojati bez odobrenja i podrške spomenutog trokuta. Zbog toga za očekivati je bilo da će sav bijes onih koji smatraju da je cijeli svijet njihov rubac eksplodirati nad Iranom.

[Bivši član Iranske republikanske garde javno spaljuje svoju iskaznicu]

Globalisti dakle potiču ove nemire i prosvjede, koji možda dovedu do oružanih sukoba unutar države. Međutim, ono na što računaju ovi moćnici jest veliko nezadovoljstvo iranaca prema iranskoj Islamskoj Revoluciji. Oni hoće svoj cilj, ali koriste se postojećim nezadovoljstvom kao gorivom.

Prije tjedan dana dogodilo se nešto nezamislivo: jedan iranac je spalio Kuran naočigled cijelog svijeta:

Navodi razlog: to je knjiga praznovjerja, glavni razlog mnogih zala u njegovoj domovini.

Doista, ovo nismo mogli vjerovati da će biti moguće, barem u tako brzom vremenu. I to usred Irana! Ovaj povijesni događaj ima nekoliko čitanja:

1. Kao prvo, bez daljneg, ovaj čovjek se izlaže velikoj pogibli. Činjenica je da riskira svoj vlastiti život.

2. Ovaj prosvjed nije pojedinačan. Da se netko tako osmjeli da objavi ovaj video na društvenim vezama, ne prikrivajući svoje lice, dokaz je da su sigurnosne snage u Iranu zaposlene preko svake mjere i nisu u stanju reagirati momentalno na ovako značajne geste. Cijela zemlja mora biti u velikom vrijenju.

3. Ovo se događa u staroj Perziji, među šitima. To potvrđuje dvije stvari: perzijska laička kultura je još vrlo prisutna u Iranskom društvu i nije mogla biti iskorijenjena. Homeini je žene stavio pod velove i ogrtače, ali im nije uspio potpuno isprati mozak. Jednako i muškarcima. Postoji velika sekularna oporba u Iranu. Nadalje, incident se odvija među šitima, što znači i još jednom potvrđuje da njihov Islam nije bio tako zatoran kao sunitski.

4. Gdje je paljenje Kurana u sunitskim državama? Kuran se ne pali u Maroku (službeno 100% islamski, osim vrlo malog broja židova; oni koji se obrate na kršćanstvo zvanično i dalje su tretirani kao muslimani, ne mogu dati ni kršćnasko ime svom djetetu), Alžiru, Tunisu, Libiji, Egiptu, pa ni Turskoj i još toliko drugih. O Arabiji da i ne govorimo. Ipak, ne govori se o “gaženju ljudskih prava u tim zemljama”, dok se Iranu nameću nove sankcije.

5. Anti iranska propaganda ima jedan cilj: koristeći logično nezadovoljstvo spram islamskom režimu, želi napraviti strukturne nerede u toj državi, možda čak i građanski rat. Molim Boga da ova đavolska propaganda ne uspije u svom cilju.

Ali i molim Boga Jednoga i Trojstvenoga da ako iranci odbace Islam u velikom broju, ne prihvate “Ateističku Republiku”, već Isusa Krista kao jedino ime u kojem imamo spasenje – kaže autor bloga O dosta toga još i dublje.

Konačno, napravimo par primjena ovih događanja. Bez žrtve nema ništa. Rimsko pogansko carstvo je prešlo u Kršćansko preko žrtava prvih mučenika. Oni nisu mogli vidjeti plod njihovog mučeništva na ovom svijetu. Oni su sve žrtvovali za Krista, i imanje i ugled i život. Jer su se nadali vječnom, kojeg su zadobivali dragovoljnim prolivanjem krvi kad se moralo dati svjedočanstvo o vjeri.

Ako je neki iranac spreman žrtvovati se zbog ovozemaljskih stvari, poput slobode i pobune protiv neljudskog (i više od toga) režima, koliko to trebamo biti spremni učiniti mi za istinitu vjeru? Zaustavljajući se samo na unutarnjem življenju naše vjere, malo toga se može postići. Tek javno žrtvujući svoj život za Isusa Krista može doći do značajne promjene u društvu.

I na kraju, “Stani malo Sajo, sarajlijo…” i upitaj se ne za komšinicu, već za svoju vječnost. Odbaci, Sajo, Zabludu, budi muško, budi hrabar… primi Krista… da ne ostaneš do kraja svog života u najbjednijem mogućem ropstvu.

O dosta toga još i dublje blog

Komentari

Pročitajte cijeli članak

O dosta toga još i dublje

Frankfurtska škola; akademska avangarda kulturnog marksizma

Objavljeno

- datum

Institut za Socijalna Istraživanja (Institut für Sozialfor-schung), popularno poznat kao Frankfurtska Škola, je bila glavna institucija za socijalno istraživanje marksističkog i internacionalnog karaktera, odgovorna za ono što se danas definira kao “mišljenje politički podobno” i temeljnu subverzivnost našeg društva.

Cilj im je bio moralno urušavanje Zapadne kulture i posljedično pripremanje prostora diktaturi proleterijata. Škola je začeta dvadesetih godina XX stoljeća kao odgovor na potrebu provođenja revolucije na Zapadu.

Naime, nakon prvog svjetskog rata i pobjede boljševika u Rusiji, očekivala se pobuna radničke klase na Zapadu. Međutim, do toga nije dolazilo. Našao se razlog u kršćanskim korijenima zapadnog čovjeka kojeg lože još nisu uspjele zatrijeti. Nije se moglo, dakle, proslijediti materijalnom revolucijom. Bilo je potrebno prvo istrunuti zapadno društo, moralno ga izopačiti.

Stoga, linije rada Frankfurtske Škole imale su ove smjernice:

1. Definiranje uvreda na osnovu “rasizma”
2. Stalnim promjenama stvarati zabunu
3. Seksualna i homoseksualna pouka djeci
4. Podrivanje autoriteta škole i profesora
5. Masovna migracija za uništavanje identiteta
6. Promocija alkoholizma
7. Pražnjenje crkava
8. Nerealni legalni sustav koji ide protiv žrtava kriminala
9. Ovisnost o državnim donacijama
10. Kontrola medija stavljanjem istih pod njihov nadgled
11. Pospješiti raspad obitelji

Temelji Škole zasnivali su se, na ekonomskom planu, na teoriji Karla Marxa; na “duhovnom”, tj. pseudopsihološkoj bazi danoj od Sigmunda Freuda, oba židova.

Ogromna većina Frankfurtske Škole bili su židovi. Najistaknutiji pisci i filozofi bili su Georg Lukacs (sin rabina, proveo marksizam u Mađarskoj), Felix Weil, Max Horkheimer, Theodor Adorno, Herbert Marcuse, Erich Fromm, Karl Popper, itd. U drugoj generaciji Jürgen Habermas, Karl-Otto Apel, Oskar Negt, Alfred Schmidt, Albrecht Wellmer.

Mislioci u njima bliskoj vezi: Ernst Bloch, Bertrand Russell
Albert Einstein, Enzo Traverso, od najspomenutijih.

Ono što se mnogi ne znaju jest da je Škola bila primjena kabalističke prakse i filozofije. Tj, preko antagonizma stići do mesijanske utopije svijeta bez Boga, vladana prosvijetljenom elitom. Komunizam u Rusiji bila je stoga samo prva etapa, zlo se začelo u stvari s druge strane. Cilj je opće ropstvo, međunarodni komunizam, ostvarenje talmudske nakane za svijet.

[John Lennon svira gitaru sa Che Guevara. Sprega klasičnog i kulturnog marskizma]

No, ne zaboravi: pobjeda pripada Lavu iz Plemena Judina. Čovjek snuje, a Bog određuje.

Od dosta toga još … /blog

Komentari

Pročitajte cijeli članak

O dosta toga još i dublje

Vratiti stil i odgoj…

Objavljeno

- datum

Audrey Hepburn, ljepota i stil, odjeveni u eleganciju:

Kćer prijašnje epohe, vremena što možda prođe, ali koje moramo povratiti ako hoćemo preživjeti.


Posebno ženska pristojnost, ljupkost, šarm osnove su zdravog života. Vrijeme ne zna što je teći:


Odnosim se na naravnu bazu kršćanskog života. Milost ne prelazi preko naravi, već je uzdiže.

Scena iz filma – Rat i mir

Moguće je da Hepburn nije bila uzor kreposti u svim sferama svog života, ali polazim od ovog razmišljana za ukazati na nešto što olako izmiče mnogim kršćanima: drži do sebe. Neka se tvoja krepost na nevidljivi način širi oko tebe. Budi jak sa onim svečanim “nešto” što imaš reći i poručiti, bez hinjenja.

Ne odudaraj svojim stavom od zvanja na koji si pozvan.

Sada ciljam na nešto mnogo više:

“Kad su bili vojnici raspeli Isusa, uzeše njegove haljine i načiniše četiri dijela, svakome vojniku po dio, i donju haljinu; a donja haljina nije bila šivana, nego izatkana sva u jednom komadu od vrha do dna” (Iv 19, 23).

Zašto su vojnici htjeli imati cijelu Isusovu haljinu? Jer je bila jako kvalitetna. Isus nije htio nositi za Pashu nedostojnu odjeću. Držao je do sebe, i htio se pokazati kao kralj, ne odstupajući od svoje skromnosti i poniznosti koje su ga karakterizirale. Štoviše, najverojatnije je sama Gospa otkala ovu svečanu haljinu za Pashu.

Ne idi bilo kako. Drži do sebe. Ljubi cijelim svojim bićem. Prostakluk u odjevanju nije kršćanski. Nije potrebno odijevati se skupo da bi održao živom ovu krepost.

M. B./Blog – O dosta toga još i dublje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno