Connect with us

Društvo

JE LI NEVOLJA NATJERALA STARE SUPARNIKE u bolje odnose? Turska i Iran, te njihove pozicije na Bliskom Istoku

Published

on

Nakon skoro sedam godina podupiranja suprotstavljenih strana u višegodišnjem sukobu u Siriji, odnosi između Turske i Irana idu uzlaznom putanjom s obzirom da obje strane rade na političkom rješenju za okončanje rata u Siriji preko procesa iz Sočija.

Teheran i Ankara, između ostalog, rade zajedno i kako bi se suprotstavili značajnijem povezivanju i regionalnoj saradnji zajedničkog neprijatelja – kurdskih separatista. Međutim, ništa manje nisu značajne ni iransko-turske poslovne relacije te međunarodni odnosi u kojima sve češće ove dvije velike muslimanske zemlje zauzimaju slična ili identična stajališta.

Razvoj događaja u posljednjih nekoliko dana idu u prilog ovim tvrdnjama. Prije tri dana je u nenajavljenoj posjeti Ankari boravio šef iranske diplomacije Dževad Zarif gdje se iza zatvorenih vrata susreo sa turskim predsjednikom. Nešto ranije istog dana, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kazao je kako imaju političko razumijevanje Turske da se odvoje teroristi od opozicije u Idlibu, dok je već dan nakon toga Turska na listu terorističkih organizacija uvrstila nekadašnju Al-Nusru, koja u jedinoj sirijskoj provinciji pod kontrolom pobunjenika djeluje pod nazivom Tahrir al-Sham. Sve ovo pratile su Erdoganove izjave kako ne želi da se ponovi Halep.

Dakle, postoji veoma živa diplomatska saradnja između Ankare i Teherana što neće biti beznačajno i u budućnosti koja nosi mnogo izazova za regiju Bliskog istoka, a koji su neizmjerno važni i za Brisel i za Moskvu sa sigurnosnog i ekonomskog aspekta.

Međutim, odnosi Turske i Irana nisu od jučer pa i sami površni pregled ključnih događaja može nam biti odličan predložak za njihovu analizu u sadašnjosti, te mogući razvoj u budućnosti.

Mirne granice od 1514. godine

Iako su se Turci i Iranci ‘susretali’, što diplomatski, što vojno, u okviru velikih carstava koja su nekada egzistirala na području Bliskog Istaka, može se kazati da je izgradnja modernih diplomatskih odnosa između dvije velike i značajne muslimanske nacije počela s početkom 20. stoljeća kada su i jedna i druga država bile zahvaćene ubrzanim promjenama.

Već 22. travnja 1926. u Teheranu je potpisan prvi “Ugovor o prijateljstvu” između Irana i Turske. Osnovna načela uključuju prijateljstvo, neutralnost i neagresivnost jednih prema drugima. 23. siječnja 1932. u Teheranu je potpisan prvi ‘konačni sporazum’ između Turske i Irana. Granica između Turske i Irana jedna je od najstarijih na svijetu i ostala je otprilike ista od Chaldiranske bitke 1514. i Zuhabovog ugovora. Sporazum iz 1932. godine formalizirao je stoljetni status quo. Istoga su dana zemlje potpisale novi Ugovor o prijateljstvu, kao i sporazum o mirenju, sudskoj nagodbi i arbitraži.

Između 16. lipnja i 2. srpnja 1934. Reza Shah Pahlavi posjetio je Tursku, zajedno s misijom visokih dužnosnika, među kojima i general Hassan Arfa, na poziv Mustafe Kemala Atatürka. Posjetili su nekoliko regija u Turskoj, u svjetlu bliskog prijateljstva i suradnje dvaju čelnika. Reza Shah Pahlavi navodno je bio impresioniran republičkim modernizacijskim reformama i on je to vidio kao primjer za svoju vlastitu zemlju.

Dana 8. srpnja 1937. potpisan je Ugovor o neagresivnosti između Turske, Irana, Iraka i Afganistana. Ovaj ugovor postao je poznat kao Saadabadov ugovor. Svrha ovog sporazuma bila je osigurati sigurnost i mir na Bliskom istoku. U kolovozu 1955. osnovana je Središnja organizacija za sporazume (CENTO), međusobni sigurnosni pakt između Irana, Turske, Iraka, Pakistana i Velike Britanije. U julu 1964. godine osnovana je RCD (Regionalna suradnja za razvoj) usmjerena na zajedničke gospodarske projekte između Irana, Turske i Pakistana.

Odnosi su se kretali uzlaznom putanjom, ali je Islamska revolucija u Iranu izazvala dugotrajniji zastoj i svojevrsno zahlađenje u odnosima dvaju zemalja, koji  su se počeli odmrzavati sredinom devedesetih godina za vrijeme kratkotrajne vlade Nedžmetina Erbakana u Turskoj.  Erbakan je gajio uvjerenje da je za jačanje ekonomskih veza među islamskim zemljama neophodno osnovati zajedničko islamsko tržište koje bi se prostiralo od Maroka do Indonezije. Vođen tim uvjerenjem osnovao je grupu D8, koju čine Turska, Pakistan, Indonezija, Egipat, Nigerija, Malezija, Bangladeš i Iran. Međutim Erbakanova vlada trajala je tek 10-ak mjeseci, budući da je već 1997. godine smijenjena intervencijom vojske pod izgovorom očuvanja sekularističkog poretka. Iako je kratko vrijeme bio premijer, Erbakan je uspio odmrznuti odnose između dvije zemlje izabravši Iran kao svoju prvu međunarodnu destinaciju za posjetu u svojstvu premijera i potpisujući gasni sporazum sa Teheranom u trenucima najveće međunarodne izolacije Irana.

Odnosi u novom mileniju

Od dolaska AKP-a na vlast 2002. godine pa do danas odnosi između dvije zemlje pokazuju novi dinamizam uz blage oscilacije po različitim pitanjima, dok su se već 2016. dodatno stabilizirali i danas su uzdignuti do stupnja strateškog partnerstva, barem u sigurnosnom sektoru.

Ono što je posebno otežalo odnose između dvije zemlje jesu suprotne pozicije u toku tzv. Arapskog proljeća, gdje se Turska nametnula kao važan faktor i ‘uzor budućunosti’ za zemlje koje se budu oslobodile ‘diktatorskih režima’. Također, zvanični Teheran su brinule američke i NATO rakete u turskim bazama, dok se odvijala najznačajnija bitka sirijskog rata ‘Bitka za Halep’ u Siriji. Može se kazati kako je najveći kamen spoticanja u odnosima bila upravo Sirija gdje su dvije države podržavale suprotne strane u ratu koji će se ovih dana vjerovatno privesti kraju nakon posljednje ofanzive na Idlib, ali kako stvari stoje Turska i Iran će dočekati njegov kraj kao saveznici uz nezaobilaznu Rusiju.

Neslužbeno, odnosi Turske i Sirije su daleko bolji nego što se predstavljaju u javnosti, a nedavno je i prvi sirijski brod prošao kroz Bosfor prema Rusiji. Situacija nije ni blizu one kada je sirijski predsjednik Bashar al Assad optužio Tursku da pruža ‘svu moguću podršku teroristima’. ‘Neke zemlje podržavaju Al-Nusru, grupu koja je zapravo al-Qaida, neke zemlje podržavaju DAIŠ, a Turska istovremeno daje podršku objema grupama. Na koji ih način podržavaju? Ljudima, novcem, logistikom, informacijama, čak imaju direktnu pomoć od turske vojske. Novac se skuplja diljem svijeta i prolazi kroz Tursku, a DAIŠ prodaje naftu preko Turske. Kažemo, Turci su odigrali najgoru ulogu u ovoj krizi…’, kazao je krajem 2015. sirijski predsjednik.

Razvoj događaja u posljednje dvije godine kako na globalnom tako i na regionalnom planu, gurnuli su  Teheran i Ankaru u bliski zagrljaj na bazi zajedničkih interesa. Izlazak Britanije iz EU te dolazak Trumpa na čelo SAD-a samo su naglasili potrebu bližih odnosa  država koje nisu tek velike nacije sa geopolitičkog i ekonomskog aspekta, već i zbog toga što simboliziraju dva ‘kraka’ islamskog učenja snažno antagonizirana kroz minula stoljeća. Posjeta turskog predsjednika Erdogana Iranu sredinom travnja 2016. godine prilikom koje je izjavio da ‘naš identitet nije biti šiit ili sunnit ili pripadnik neke druge sekte, već je naš identitet biti musliman, naš identitet je islamski’, kao i posjeta šefa turske diplomatije realizirana u kolovozu  2016. godine, tokom koje je naglasio da ‘sigurnost i stabilnost Irana, mi vidimo kao sigurnost i stabilnost Turske’, doprinijele su međusobnom zbližavanju i otvorile mnoge mogućnosti.

Put ka ovoj vrsti povjerenja otvoren je i zahvaljujući aktivnostima vrhovnog lidera Irana Alija Hameneija koji je još prije šest godina izdao nedvosmislenu fetvu o zabrani vrijeđanja simbola i svetinja muslimana sunnita: “Skrnavljenje vjerskih simbola braće ehli-suneta, uključujući i vrijeđanje supruge Poslanika islama, Aiše, strogo je zabranjeno – haram. Ovo se odnosi na supruge svih vjerovjesnika Božijih, posebno Predvodnika svih vjerovjesnika, Velikog Poslanika, hazreti Muhammeda s.a.v.a.”, stoji u dijelu teksta pomenute fetve.

Ukratko, Iran je brzo osudio pokušaj državnog udara 2016. godine, što je dovelo do poboljšanih odnosa dviju zemalja. Od siječnja 2017. do danas, Turska blisko surađuje s Iranom i Rusijom radi okončavanja rata u Siriji. Turski odnosi s Iranom dodatno su se poboljšali tokom diplomatske krize u Kataru u 2017. godini, gdje su obje zemlje poduprle Katar u sporu sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Turska je osudila iranske prosvjede u razdoblju od 2017-2018, optužujući Sjedinjene Države i Izrael za uplitanje u unutarnje poslove Irana. Dvije zemlje su nastavile da se međusobno podupiru u svojim sporovima sa Sjedinjenim Državama tokom 2018. godine, pri čemu se Turska javno suprotstavlja američkim sankcijama  Iranu nakon što su se SAD povukle iz nuklearnog sporazuma,  a Iran je osudio američke sankcije protiv Turske zbog pritvaranja svećenika Andrewa Brunsona, optuženog za saradnju sa teroristima.

Dodamo li ovome saradnju na suzbijanju kurdskih pokušaja za ostvarenje nacionalne države, shvatit ćemo kako uz svekolike ekonomske i energetske ugovore ovi odnosi mogu biti još više unaprijeđeni.

Perspektiva odnosa u budućnosti

Evidentno je kako danas Turska lakše sarađuje s Iranom i Rusijom nego sa svojim zapadnim saveznicima. To vrijedi čak i za područje poput Sirije gdje se interes Turske sudario s iranskim i ruskim. Ta sposobnost za saradnju s Iranom pokrivala je napetosti između dviju zemalja tokom prethodnih godina. Usklađivanje je također usredotočeno na značajne privredne  i trgovinske veze. Turska uvozi znatnu količinu svoje energije iz Irana – 20 posto plina i 30 posto nafte. Bilateralna trgovina između dvije zemlje, koja je iznosila 9,65 milijardi dolara u 2016. godini, ima puno potencijala s planovima za povećanje ove brojke na 30 milijardi dolara.

O tome je bilo riječi i na sastanku Ruhanija i Erdogana održanom krajem 2017. godine kada je iranski predsjednik kazao: „Dvije snažne prijateljske i muslimanske zemlje, Turska i Iran, ključni su za stabilnost Bliskog Istoka. Danas smo donijeli vrlo važne ekonomske odluke. Jedna od važnijih odluka je da dvije zemlje u oblasti bankarstva i trgovine koriste nacionalne valute“, kazao je tada iranski predsjednik. Istakao je da je na sastanku odlučeno da tri granična prijelaza između dviju zemalja rade 24 sata dnevno.”Cilj je da se pojednostave tranzitni teretni transport kao i druge aktivnosti na granici”, rekao je Rouhani.

Između ostalog, geostrateški položaj Turske je primamljiv za Iran ukoliko se želi domoći za energijom žednog evropskog tržišta, koje traži alternativne rute i izvore, a takvi plinski putevi bi najlakše išli preko Turske.

Sa druge strane, mnogi analitičari smatraju da je američka podrška sirijskim Kurdima ono što primarno motivira Tursku da traži prisnije odnose s Iranom, kao i s Rusijom. Bilo koja promjena u američkoj politici prema sirijskim Kurdima imat će direktan utjecaj na odnose Ankare s Teheranom. Gorivo za tursko-iransko približavanje obezbjeđuju njihovi zajednički razlozi za zabrinutost, smatra analitičar Galip Dalay. On čak smatra kako na eventualnu kurdsku državicu na svjeveru Iraka, Turska gleda sa simpatijama ukoliko će ona njene granice osloboditi razornog djelovanja PKK-a i njenih sirijskih inačica, dok je, sa druge strane,  scenarij kurdske države u Iraku smrtonosna prijetnja za Teheran. Upitno je koliko ova razmatranja imaju stvarno uporište u realnosti, ali su zanimljiva kada želimo predstaviti svu kompleksnost odnosa na relaciji Teheran-Ankara.

Stoga bi stupanje Turske u organizaciju BRICS-a zasigurno pružilo još jedan kanal za inteziviranje saradnje između dvije zemlje, ali i drugih država koje žele uspostaviti protutežu već dobro poljuljanoj američkoj dominaciji u svijetu. Ovo je posebno značajno jer se i Evropska unija sve više okreće istoku u pronalasku partnera kako bi se izborila sa sigurnosnim izazovima i proširila izvoz na nova tržišta. Turska u tom smislu kao ‘najevropskija’ od svih muslimanskih zemalja na Bliskom Istoku može pomoći i u osiguravanju boljih odnosa između Teherana i Brisela, koji su zahvaljujući američkim sankcijama Iranu i EU, te suprotstavljanju Trampovom napuštanju Nuklearnog sporazuma, već zabilježili pozitivan trend.

Na kraju, uprkos turbulentnim vremenima, odnosi Turske i Irana su se kroz povijest pokazali stabilnim. Situacija nakon Islamske revolucije u Iranu duže vremena je zadržala status quo u odnosima dvije zemlje prije svega zbog različite ideološke naravi ‘dviju revolucija’ – sekularne u Turskoj i religijske u Iranu. U novom mileniju, a posebno posljednjih godina, bilateralni odnosi su uzdignuti na nivo partnerstva i savezništva po brojnim pitanjima. Najvažnije je da je prijeđen taj nevidljivi zid koji je dugo godina dijelio dvije zemlje i da je učinjen prvi korak jednih prema drugima, jer to je kasnije preraslo u nepovratan proces.

Svijetu su potrebni stabilna Turska i stabilan Iran koji sarađuju, a to su već prepoznale velesile poput EU, Rusije i Kine.

(Global CIR/Amel Jašarević)

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno