Connect with us

Ivica Ursić

JAVNO PONIŽAVANJE

Published

on

Kako se osjećate kada Nedjeljom čujete čitanje koje i nije baš umirujuće, nego je čak zbunjujuće, pa čak za vas i neprihvatljivo?

Ovonedjeljno čitanje (Matej 18, 15-20), čini se, pripada baš u tu kategoriju.

Opraštanje je dobra stvar, kažete vi, ali … čujte … sve ima svoje granice, zar ne?

Ako netko zgriješi prema tebi, suoči se s tom osobom, lice u lice, jedan na jedan, i pokušaj stvari raščistiti. Ako pomirba ne uslijedi nekon jednog susreta, suoči se s tom osobom opet i to u prisustvu svjedoka.

Ako se situacija i tada ne razriješi, sve reci Crkvi, odnosno najmudrijima u njoj. I to će biti griješnima prava lekcija. Ali ako i to ne bude djelovalo, onda neka ti onaj koji prema tebi zgriješi, bude kao „poganin i carinik“.

Ovdje već čujem mnoge kako slavodobitno govore: „Tako im i treba, kada se ne žele ispričati i prihvatiti ruku pomirbe. Treba s njima baš kao sa svim tim agnosticima i ateistima.“

Ili kako je jedan filozof rekao: „Mi trebamo uvijek oprostiti svojim neprijateljima ali tek nakon što oni budu javno pogubljeni.“

Nu, ima tu jedan veliki problem.

Čini se da smo mi uglavnom zaboravili sve ono što Isus kaže o opraštanju i kako se je Isus odnosio baš prema poganima i carinicima.

Zato ne donosimo preuranjene i konačne zaključke temeljem istrgnutih citata, ne budimo kao ovaj svijet, nego razmotrimo sve u cijelosti Božje ljubavi i milosrđa.

Kako mi postupamo?

Da, mi, kršćani?

Ako neki drugi član crkvene zajednice zgriješi prema nama … mi jednostavno pozovemo grupu ljudi i požalimo se njima. Možda čak pokrenemo distribuciju pisma u kojem tu osobu optužujemo.

Ako neki drugi član crkvene zajednice zgriješi prema nama … mi mu jednostavno  pošaljemo zločesti e-mail. Kopiju naravno pošaljemo svima u našem „address book-u“. Sada slijede objave na Twitteru.

Ako neki drugi član crkvene zajednice zgriješi prema nama … mi jednostavno ne kažemo ništa. Mi ga izbjegavamo. Izbacimo ga sa Facebooka. A ako ga ne možemo izbjeći Nedjeljom na misi mi onda jednostavno odemo u drugu crkvu.

Isus, u današnjem čitanju, izravno govori svojim učenicima neka nam kažu što nas čeka. Ako te brat ili sestra u vjeri povrijede, naljute, ražaloste ili ti nanesu bilo kakvo zlo … otiđi i razgovaraj s njima izravno … oči u oči.

Ne samo što takav put vodi do oprosta, nego to čini na milosrdan način. Povrijeđena strana ne vuče kroz blato onoga tko ju je povrijedio. I ako se sve tu riješi nitko za to ne treba ni znati. U zajednici oprost je moguć bez straha i neugodnosti. Do oprosta može doći u tišini. S ljubavlju.

Ali ako to ne djeluje, povedeš osobu ili dvije sa sobom. To ubrza malo stvar ali i dalje ostaje dovoljno prostora za milosrđe i diskreciju. A onda ako se stvari ne dovedu u red, iznesi sve pred Crkvu, jer ako nismo u stanju to učiniti između sebe, u Crkvi, kako ćemo pomirbu donijeti svijetu?

Crkvena zajednica nije kao sekularni svijet.

Umjesto da se među sobom tužakaju i kažnjavaju, vjernici trebaju prijestupniku pružiti novu šansu. Da, s prijestupnicima se treba konfontirati ali ih se ne smije javno ponižavati. Umjesto osude i progona trebaju dobiti šansu za pokajanje. Treba pomoći ljudima da se ne osjećaju poniženima. Ali to zahtjeva izuzetno veliku osjećajnost.

James Twitchell, autor knjige „For Shame: The Loss of Common Decency in American Culture“ („Na sramotu: Gubitak uobičajene pristojnosti u američkoj kulturi“) kaže da je dovođenje ljudi u neugodnu situaciju danas jako popularno. Ne može sudstvo riješiti svaki problem, pa je sramoćenje onih koji su pogriješili sve češće.

U davna vremena prekršitelje zakona ili nekih običaja, dovodili bi na glavni gradski trg gdje bi se prolaznici nad njima iživljavali vrijeđajući ih. Mi danas činimo isto ali na drugi način. Činimo to putem „medijskog linča“.

 

Javno sramoćenje ljudi sve više postaje prihvatljiva praksa. Vlada uvjerenje da netko tko je počinio nešto loše, ako proživi dovoljno javnog sramoćenja, da će mu to pomoći okrenuti život u drugom pravcu.

Drugim riječima, društveno je dobro i opravdano prekršitelje dovesti u stanje osramoćenosti. Tako tvrdi James Twitchell. I ovo se sigurno sviđa velikom broju ljudi.

Ali bi li se Isus složio s ovom filozofijom?

Put Crkve je put pomirenja. Jer ako želimo da se netko iskupi onda to znači pomoći toj osobi povratak u stanje mira sa samom sobom i s bližnjima.

Dakle, Crkva treba učiniti sav mogući napor da pruži prigodu svima koji su sagriješili kako bi ispravili ono što su krivo učinili.

Crkva je skup vjernika u pravom smislu kada njezini članovi čine sve moguće napore kako bi podarili ljubav, oprost i potporu.

U današnjem čitanju Isus opisuje proces koji se razlikuje od svega onoga kako ovaj svijet postupa. Umjesto kamenovanja, optuživanja i javnog sramoćenja, crkvena zajednica treba činiti sve kako bi griješniku pružila prigodu za novi život.

Koliko smo mi danas blizu Isusovom učenju? Bojim se da smo objeručke prihvatili sve “blagodati” sekularnog svijeta kako bi se obračunali sa svima onima koji su nam “stali na žulj”.

To nam je daleko lakše, nego oprostiti.

Naravno, sve dok mi osobno ne budemo izloženi javnom ponižavanju.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno