Connect with us

Ivica Ursić

IZGUBLJENI U OBLACIMA

Published

on

Paradoks Preobraženja.

I slava i smrt.

A sve naglašeno prisustvom Mojsija i Ilije.

I povrh svega čuje se glas Božji.

Nas ponajviše fascinira promjena na Isusovom licu. Dobije čovjek neku želju priključiti se apostolima i uživati u tom prizoru.

„Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu.“

Prisjetimo se s kojim žarom u crkvama pjevamo o tome koliko želimo vidjeti Isusa, koliko žudimo promatrati njegovu slavu i mogli bismo reći da nas privlači doživjeti iskustvo kojeg su doživjeli Petar, Jakov i Ivan.

Kada čujemo Petra koji govori: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice …“, bili mi toga svjesni ili ne, ali nešto u nama tiho ali s odobravanjem kaže – i ja bih s vama.

2009. godine, nakon premijere filma “Avatar” CNN je izvjestio da je jedan broj ljudi, koji su pogledali ovaj filmski blockbuster, doživio svojevrsno emocionalno razočaranje, a jedan broj gledatelja dublju depresiju dok se je kod nekih ljudi pojavio i nagon prema samoubojstvu.

Čini se kako je te ljude ponijela čista, neiskvarena, ljepota svijeta kojeg je kreirao redatelj James Cameron i oni su poželjeli da taj svijet mašte u biti bude i njihov svijet, svijet u kojem žive.

Lako je zamisliti današnjeg razočaranog čovjeka kako nakon tri sata bijega od ove nesretne svakodnevnice ostaje sjediti na svojoj sjedalici u kinu, dok na platnu odmiče odjavna špica i kako, u biti, nije spreman učiniti prijelaz iz ljepote svijeta na planeti Pandori u kaotičan svijet u kojem svi mi živimo, ovdje na Zemlji.

Ali, to se uvijek događa.

Platno se zatamni, krene odjava, svjetla u kinu se upale i mi moramo natrag u stvarni svijet. S gađenjem ustanovimo da smo ugazili u nečiju odbačenu žvakalicu, da je netko prolio sok po našem kaputu, a bezbroj kokica leži posvuda unaokolo. Bacamo još jedan čeznutljivi pogled prema platnu, oblačimo svoj sokom zaliveni kaput i krećemo prema izlazu.

Pa zar je imalo čudno što bismo još neko vrijeme uživali u prelijepom svijetu mašte u kojem smo boravili tri sata?

Možemo li kriviti Petra, Jakova i Ivana što su željeli istu stvar?

Prijelaz iz jednog u drugi svijet zasigurno je grubo i ružno buđenje i ima u tome dosta sličnosti s razočaranjem koje su tri učenika osjetila kada je završio njihov boravak na planini.

Dobro nam je biti ovdje.

Ugrijmo se u slavi ovoga mjesta.

Izgradimo svoje živote oko ovog trenutka.

Kao da ih čujemo kako govore.

Kršćanski je život prepun iskustava planinskoga vrha.

Nije to svijet mašte filmskih redatelja nego je to iskustvo prepuno trenutaka radosnog druženja, iskrene molitve, ljepote novog početka i sjaja nepobjedive ljubavi.

Izazovno je željeti da naše vjersko putovanje bude sačinjeno isključivo od takvih trenutaka, od zaobilaženja kaosa, izazova i tegoba.

U našim trenucima na vrhu planine nešto u nama viče:

Dobro nam je biti ovdje.

Ugrijmo se u slavi ovoga mjesta.

Izgradimo svoje živote oko ovog trenutka.

Ima jedna poznata uzrečica koja kaže:

„Život se ne mjeri brojem udisaja koje uzmemo nego brojem trenutaka koji nam oduzmu dah.“

Ovo je do jedne granice možda točno ali je isto tako točno da život, poglavito kršćanski život, nas neprestano poziva da siđemo s vrha planine, da prestanemo živjeti isključivo od trenutaka koji nam oduzimaju dah.

Mi smo pozvani sići s vrhunaca naše najveće slave, proslave i radosti u doline ovoga svijeta gdje je život u kompletnom neredu, gdje je život izazovan i često negostoljubiv.

Nije slučajno što kod trojice evanđelista pronalazimo u priči o Preobraženju – predviđanje Isusove smrti.

Udaljenost od vrha planine do križa i nije tako velika da bi učenici bilo jedno bilo drugo izgubili iz vida. Dapače, u našim trenucima kada smo na vrhu planine nama je prepoznavati da nas Bog u svojoj slavi vodi do žrtve. Isto tako u našim trenucima očaja moramo se sjetiti da Bog uvijek i u svemu pobjeđuje.

U sva tri Evanđelja (Matej, Marko i Luka) odmah iza priče o Preobraženju slijedi priča o dječaku koji je teško bolestan.

Kod Luke pronalazimo izbezumljenog oca koji moli Isusa:

“Učitelju, molim te pogledaj mi sina.“

Ovo podsjeća na Božje riječi na vrhu planine: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!”

Uzeta zajedno, ova dva uvjeravanja, pozivaju nas da upravimo svoju pozornost i prema gore i prema vani – gore slaveći Boga, vani služeći bližnjemu.

Ovdje je iskustvo vrha planine neumoljivo povezano s kaosom i vikom, s krikovima i grčevima koji more opsjednutog dječaka. To nam je podsjetnik da je kršćanski život pun trenutaka sjaja vrha planine i da smo mi u konačnici pozvani ući u doline bolesti, tuge, očaja i potlačenosti i da moramo služiti onima koji u tim dolinama suza žive.

Znakovito je da u rijetkim prigodama kao što je ova, i u kojima Bog naglas zbori u Evanđelju, da Bog zapovijeda Isusovim sljedbenicima da slušaju.

Ovo ne znači samo utišati svoje želje i nakane, nego znači dodatno težiti činiti i biti ono što je Bog za nas zamislio, a ne što smo mi zamislili.

Slušanje je nužan uvod u sljedbeništvo i u djelovanje.

Mi svake nedjelje i blagdanima stojim u našim crkvama okruženi vizijama Božje slave. Mi održavamo bogoslužja u blistavim crkvama koje su ukrašene mramornim oltarima, predivnim vitrajima, mirišljavim cvijetnim aranžmanima, plamtećim svijećama. Mi slavimo Boga pjevajući pjesme i moleći se.

Sve je to nužno i dobro ali postoji potencijalna opasnost da malo po malo napravimo nepremostiv jaz između vizualno ugodnog svijeta slave i nezamislivo izazovnog i kaotičnog svijeta koji nas čeka vani kada iziđemo iz crkve.

Postoji realna opasnost da se izgubimo u oblacima, negdje visoko gore na vrhu planine i da zaboravimo na put kojim nam je sići dolje u dolinu.

A mi smo skloni izgubiti se u oblacima.

Ima dana kada se udaljenost između nedjelje i ponedjeljka čini duga tisućama kilometara, a stazu koja vodi s vrha planine u tamnu dolinu  rijetko pronalazimo.

Ipak, mi slijedimo Spasitelja koji nas vodi dolje s vrha planine, koji nas izvodi iz gustih oblaka i koji nas vodi u dolinu kako bismo susreli one koji nas trebaju.

Molimo se da nam Bog podari viziju, hrabrost i vjeru da ga slijedimo.

I onda ćemo moći vidjeti slavu i svu Božju snagu i silinu.

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno