Connect with us

Vijesti

IZAŠLA NOVA SENZACIONALNA KNJIGA O PODRIJETLU HRVATA!

Published

on

Teza o autohtonom narodu na Jadranu i Balkanu.

Nova knjiga o podrijetlu Hrvata ‘Ilirija, Sveta zemlja – Stećci i autohtonost’ tek je izašla, a već je uzburkala domaću javnost. Autor Domagoj Nikolić odlučio se na potpunu rekonceptualizaciju povijesno-zemljopisne paradigme ovih prostora.

Knjiga je prošlog tjedna izašla pod izdavaštvom ‘Telediska’ (više informacija OVDJE), a brojne i prilično smjele tvrdnje otvorile su raspravu među povjesničarima, antropolozima i kompletnim društvom. Glavni fokus radnje svakako je mitska Ilirija koju sve više autora ne povezuje s Albanijom već s narodima koji se danas razmatraju kao Slaveni, a nekoć davno imali su posve samostalan i zavidan razvojni put koji je iz nekog razloga podmetnut pod tepih. No nisu samo Iliri, arheološki ostaci i autohtonost pronađenog tematika knjige, već i interpretacija. Autor se svojevremeno pozabavio i vrlo intrigantnom mogućnosti – da je Dioklecijanova palača u Splitu zapravo Solomunov hram u Jeruzalemu. A samim time bi i Jeruzalem zapravo bio Split. Tekst koji je i dio knjige izvorno je objavljen u magazinu ‘Svjetlost’, a ovdje njegov dio ekskluzivno objavljujemo uz dopuštenje izdavača.

Podrijetlo imena Split

Postoji izuzetno jaka veza između lokalnih arheoloških nalaza, toponomastike splitskog područja i biblijskog narativa, čak jača od one u Palestini. Promijeniti ili barem pomjeriti čitav kontekst promatranja Dioklecijanove palače u Splitu jedinim člankom naizgled je nezahvalan posao, jer se čini da nakon stoljeća povijesnih i arheoloških istraživanja tu ne može biti velikih varijabli i nepoznanica. No, pomnija analiza materije otvara brojna pitanja na koja službene teorije ne mogu dati zadovoljavajuće odgovore. Poći ćemo od samog imena grada Splita. Često možemo čuti da je grad ime dobio po brnistri što se na grčkom kaže aspalathos (ασπάλαθος), iako za to nema nikakvog dokaza, izuzev sličnosti riječi. Tu je teoriju promovirao inače lucidni don Frane Bulić uz pomoć Ljube Karamana, pa je Grga Novak ponovio u Povijesti Splita i tako je to zacementirano. Međutim, trnovite žbunaste biljke genista horrida i njoj slične genista acanthoclada i genista aspalathoides ne rastu u Dalmaciji već na Bliskom istoku, Grčkoj, Kreti i Sjevernoj Africi. Naša mirisna brnistra ili žuka sasvim je druga vrsta latinskog naziva spartium junceum.

Osim toga, vjerovati da bi car Dioklecijan, poznat to carskoj ceremoniji i protokolu, svoju palaču nazvao po brnistri znači suštinski ne poznavati filozofiju njegovog doba ni njegove poglede na svijet. Priča o aspalathosu nam, međutim, mnogo govori o tome kako se putem akademskog formalizma i autoritarizma lako dospije u zabludu. Netko s autoritetom nešto krivo spoji, dvojica s titulom to ponove i gotova stvar. O imenu Splita od naših historičara inače ljubljeni Konstantin Porfirogenet piše nešto sasvim drugo: „(….) grad Aspalatum što znači mala palača“. Razložimo li riječ Aspalatum na sastavne dijelove dobivamo dvije riječi: as i palatum. Na latinskom palatum znači palača. Riječ as znači jedan, čitav, jedinstven ili svet. Riječ as od toga i u drugim jezicima povlači značenje vrhunski, neporeciv, neprikosnoven. Na temelju ovoga čini se logično zaključiti da riječ Aspalatum zapravo znači Sveta palača. Budući da i Toma Arhiđakon veže porijeklo imena Splita za palaču – palatium inzistirati na brnistri zaista nema puno smisla. No, moramo primijetiti da, budući da termin sveta palača ne znači ništa doli hram, već u samom imenu Splita postoji solidna veza sa Salomonovim hramom to jest Jeruzalemom.

Palača koja je starija od same sebe

Ali, moglo bi se reći i sljedeće: budući da je grad nastao od Dioklecijanove palače, logično je da bi po njoj dobio ime pa, dakle, veza s palačom ne znači automatsku vezu sa Salomonom. Međutim, grad je mnogo stariji od Dioklecijana. Arheološki dokazi za to gomilaju se desetljećima. Spomenut ćemo samo najrecentnije: u blizini palače 2015. godine pronađen je veliki amfiteatar i još neke javne zgrade, a 2016. je donijela još jedno golemo otkriće: na Obali Lazareta izronili su antički megalitski zidovi, najmanje pet stoljeća stariji od palače. Svaki od ovih dokaza, a ima ih još mnogo, trebao bi biti dovoljan da važeće teorije o postanku grada pošalje u kantu za otpatke. No stari narativ i dalje odolijeva, iako već pokazuje napukline i silom prilika pušta prednost novim interpretacijama. Ako palaču promatramo kao spomenik rimske arhitekture, kao takva je potpuno jedinstvena u cijelom carstvu. Akademik Kruno Prijatelj svojevremeno je napisao da u čitavom carstvu nije bilo građevine koja je mogla poslužiti kao uzor za izgradnju Dioklecijanove palače, niti je ijedna kasnije po njoj bila izgrađena.

Pažljiviji pogled na palaču ukazuje da su radovi u Dioklecijanovo doba većinom bile izmjene, prilagodbe i rekonstrukcije kompleksa koji je već od ranije bio tu. Nije teško uočiti da određeni dijelovi palače (osobito je to vidljivo u južnom dijelu u podrumima) izgledaju prastaro i nemaju ništa zajedničko s rimskom arhitekturom. Kvaliteta klesanja je izuzetna i nadmašuje sve što je građeno u kasnoj antici. Kamenje prianja čvrsto jedno uz drugo i bez veziva jer je preciznost obrade površina izuzetna. Podsjeća nas to na sljedeći stih iz Psalma:

„Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!“
Psalam 122:3

Međutim, oni dijelovi palače koji nisu građeni takvom tehnikom izgledaju posve drugačije i stilski odgovaraju gradnji iz Dioklecijanova doba: riječ je o mnogo manjem kamenju koje se miješa sa zemljanim opekama, a sve je učvršćeno vezivom. Tako su, na primjer, arkade u vestibulu i podrumima palače izrađene većinom od opeke, što je bilo uobičajeno u kasnoj antici. Međutim, temelji, stupovi i zidovi podruma te vanjski zidovi palače izgledaju masivnije i starije od većeg dijela njezine unutrašnjosti, izuzev hramova koji su i sami megalitske kvalitete. Dakle, iz svega ovog možemo zaključiti da nije samo grad, već je i palača starija od sebe same.

Zašto bi vojna utvrda svoj najotvoreniji dio okrenula prema moru?

Uobičajena priča o gradnji palače kaže da je car Dioklecijan napravio svoju palaču kao luksuznu vikendicu u kojoj će provesti umirovljeničke dane u ribarskom selu, u kraju iz kojeg je potekao. Ta je tvrdnja problematična najmanje sa dva stanovišta. Prvo, ništa u biografiji Dioklecijana ne upućuje da je to bio čovjek koji bi se ikada povukao u dokolicu. Povjesničar iz 18. stoljeća Edward Gibbon, koji je i danas jedan od najautoritativnijih tumača rimskog doba, kaže da je Dioklecijan bio čovjek s nevjerojatno izraženim osjećajem dužnosti i neuobičajenim darom da sve svoje mane i vrline upregne u službu za dobrobit carstva. Drugi problem je u tome što carska palača ne posjeduje elemente luksuznog ladanjskog zdanja. Raspored i veličina prostorija su, blago rečeno, bizarni i palača je kao takva apsolutno nepodesna za udobno stanovanje. Pronađene prostorije su odreda skromne i uopće ne odgovaraju carskim potrebama. Što bi onda uopće mogla biti Dioklecijanova palača?

Povjesničari umjetnosti kažu da izgleda kao castrum, utvrđeni rimski grad i vojni logor. Iako zaista na prvi pogled tako izgleda, nema traga nekoj značajnijoj vojnoj prisutnosti unutar zidina. Naprotiv, jedine sačuvane zgrade vjerske su namjene tako da palača više podsjeća na utvrđeni hram, u najbolju ruku samostan, premda ni to nije dovoljno uvjerljivo objašnjenje. Religijski kompleks koji je djelomice sačuvan okružen je masivnim zidinama koje također nemaju nikakvog vojnog značaja. Ophodna staza i stražarski tunel trebali bi se nalaziti na vrhu zida i biti postavljeni tako da omoguće pogled prema van, dok su u palači smješteni najmanje čitav kat ispod vrha i okrenuti prema unutra. Stražare, ako ih je bilo, očito je više zanimalo što je unutra nego vani. I zidovi imaju ogromne, neobranjive otvore 3,5 x 3 metra, a ‘obrambene’ kule ulaze s vanjske strane, što je također nepojmljivo za vojno utvrđenje. Smještaj palače iz pozicije obrambene taktike također je vrlo neobičan. Izgrađena je na samoj morskoj obali i kao takva može biti vrlo ranjiva od napada s morske strane. Na to se nadovezuje još jedan apsurd: najotvoreniji dio palače okrenut je upravo ka moru jer se južnom fasadom s jednog kraja na drugi protežu otvorene arkade.

Obrana ni s kopnene strane nije mnogo bolje postavljena: osim nebranjenih i rastvorenih zidina te kula otvorenih prema van, palača je položena u dolinu između dva brda tako da ju je vrlo lako napasti i primitivnim oružjem, a kamoli moćnim ratnim mašinama onog doba. Još jedan misterij je sam oblik palače čiji zidovi, iako majstorski izrađeni, nisu jednake dužine. Sjeverni zid je dug 174,7 m, a istočni 214,97 m. Budući da zapadni zid skoro čitav nedostaje, za južni zid se smatra da je bio dugačak nekih 181,65 m. Posljedica ovih odstupanja u duljini zidova donekle je nepravilan oblik građevine. S obzirom na to da je teško objasniti razloge za tu nepravilnost, pribjeglo se objašnjenju da je na tu nepravilnost utjecao teren. Međutim, to nema puno smisla jer je teren blaga padina na obali s otvorenim pristupom za teret s morske strane i kao takav gotovo idealan za gradnju. Da kratko sumiramo: palače je starija nego što se obično misli, nije izgrađena na praznom terenu ili u ribarskom selu, izvorno nema ni stambenu ni obrambenu funkciju i kao takva koncepcijski uopće ne odgovara carskoj vili. Što je zapravo bila, o tome drugom prilikom

(Dnevno.hr)

Komentari

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Pripremljeni ali neizvršeni državni udar, siječanj 1991.

Published

on

By

Krajem siječnja 1991. godine Hrvatske se suočila s realnom prijetnjom državnoga udara i okupacije od strane jugovojske. Jugoslavenske tajne službe se montirale film „Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj“, o naoružavanju Hrvatske i prikazale ga na televiziji (2 puta, 25. 01. 1991.) s optužbom rukovodstva Hrvatske da ruši Jugoslaviju. Na televiziji je prikazana emisija koja je trebala poslužiti kao podloga uvođenju izvanrednoga stanja u Hrvatskoj. Beogradska televizija je prikazala film (također je prikazan širom Jugoslavije) o takozvanoj „aferi Špegelj“ i optužila hrvatsku vlast da sprema pobunu. JNA je tražila da okupira Zagreb, sruši legalno izabranu vlast i nametne svoje poslušnike.
Hrvatska nije imala vojsku, jer je po tadašnjem zakonu nije mogla imati, mogla je imati samo policijske snage. Oružje hrvatske teritorijalne obrane je Ivica Račan dao jugovojsci 1990. godine pa je Hrvatska bila razoružana. S druge strane pobunjeni Srbi su naoružani oružjem Teritorijalne obrane Hrvatske i oružjem iz skladišta JNA.
U Zagrebu, ali i u cijeloj Hrvatskoj, je vladala silna zabrinutost, građanstvo se pitalo što će se dogoditi. Svi javni objekti su bili čuvani, čuvala ih je policija i hrvatski građani. Čuvani su mostovi i prilazi vojarnama.
Srpsko vodstvo Slobodan Milošević i Borisav Jović su tražili od Veljka Kadijevića da JNA zaposjedne Zagreb i sruši legalno izabrano hrvatsko vodstvo. Dr. Franjo Tuđman je sa suradnicima došao u Beograd (iako se postojala opasnost da ga uhite ili pak ubiju) braniti hrvatske nacionalne interese. Sve je bilo dobro isplanirano, kada je dr. Franjo Tuđman došao na razgovore na televizije je počelo emitiranje KOS-ova filma. Vodstvo JNA i Srpsko političko vodstvo su tražili razoružavanje rezervnog sastava hrvatske policije a dr. Tuđman je tražio razoružavanje naoružanih paravojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj. Veljko Kadijević je tražio da odluku o uvođenju izvanrednog stanja u Hrvatskoj donese Predsjedništvo SFRJ. Predsjedništvo nije donijelo odluku. U ožujku (12. ožujka) 1991. godine prijedlog za uvođenje izvanrednog stanja na Predsjedništvu nije prošao (nedostajao je jedan glas) jer je bosanski Srbin Bogić Bogićević bio protiv. Poznata je njegova izjava: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji…“
Dan prije (24. siječnja) razgovora u siječnju 1991. godine je američki ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poručio predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD neće prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti. Predsjedništvo SFRJ nije se složilo s prijedlogom Srbije da se dopusti intervencija JNA u Hrvatskoj. Međunarodna zajednica je bila za očuvanje Jugoslavije ali nije bila za vojnu intervenciju (diktaturu) pa je Veljko Kadijević odustao od vojne intervencije bez odluke Predsjedništva SFRJ.
Dr. Franjo Tuđman je otišao u Beograd braniti hrvatske interese (mnogi su mu savjetovali da ne ide, upozoravali ga na ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine) unatoč životnoj ugrozi. Da nije otišao možda bi tijek događaja bio drugačiji. Na traženje razoružanja rezervnog sastava policiji dr. Tuđman je tražio razoružanje paravojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj. Srbi, vojno rukovodstvo i političari nisu mogli negirati da postoje paravojne srpske postrojbe u Hrvatskoj.
Film je legalno izabranu hrvatsku vlast prikazao kao ustašku vlast. Film je istovremeno prikazivan u svim domovima armije, na svim republičkim televizijama i drugdje da bi se javnost uvjerilo u opravdanost uvođenja izvanrednog stanja u Hrvatskoj. KOS-ov uradak je pripreman (sniman) puna dva mjeseca. Tajna služba JNA je nadzirala i snimala hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, snimila je 19,5 sati tajnih video i 121 sat audio snimaka sastanaka i iz tog materijala je montirala film „Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj“.
Admiral Davor Domazet Lošo i Mate Laušić daju svoje viđenje događaja i svjedoče:
Hrvatska delegacija na čelu s Tuđmanom, nesvjesna trilera koji će se odigrati, zaputila se u Palaču Federacije. “To je tako bilo tempirano da onog trenutka kad smo u taj veliki hol Palate Federacije ulazili, gdje je bilo razmješteno nekoliko klub garnitura i TV prijemnika, u tom trenutku je započinjao poznati film o Špegelju” prisjeća se Laušić. “Predsjednik skida kaput, ja mu ga pridržavam, a pratioc od Nenada Bućine zavaljen u fotelju kaže glasno: “Evo ustašije, evo ustašije”. Ali gledajući nas, ne TV prijemnik. U tom trenutku ulazi jedan milicioner koji je bio na vanjskom osiguranju i drži u ruci automatsku pušku. I ovaj kaže: “Ej, brale, brale daj automat da malo ga isprobam po ovoj ustašiji”. Tog trenutka, u toj atmosferi koja je bila tako naelektrizirana, da ste povukli nožem po zraku čulo bi se kao da po kamenu taj nož siječe.”
Tuđman je, po protokolu, ostavio pratnju i popeo se na prvi kat gdje je već trajao sastanak. Okupljeni su, na unaprijed pripremljenim televizorima, već gledali prijenos specijalne emisije ‘Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj’. “Sve je planirano! Znači svi sjedimo ispred ekrana, upucava se medijski prostor ex Jugoslavije, evo ga, kolju se djeca, ubijaju, rafal. I to bilo gdje drugdje nego u glavnome gradu države Hrvatske i to iz usta tek ustoličenoga ministra obrane. To je trebalo izazvati šok” objašnjava admiral i analitičar Davor Domazet Lošo.
Upravo je uloga ministra obrane, objašnjava Lošo, u najmanju ruku dvojbena: “Nitko ni do dana današnjega neće vidjeti taj Špegeljev plan, nitko ga nije vidio. A sastojao se od toga da Hrvatska bez oružja, bez vojne organizacije, bez ustroja, bez ičega napadne takvu oružanu silu koja se upravo pripremila i čeka da se napadne. I to ne predlaže bilo tko, nego predlaže ministar obrane. I sam Kadijević u svojoj knjizi “Moje viđenje raspada” kaže da bi, citiramo “za JNA bilo bolje da je predsjednik Tuđman tada donio odluku o napadu na JNA”. A da se to dogodilo, tvrdi admiral Lošo, Hrvatska bi praktično već na samom početku rata bila poražena. Podsjetimo da je ‘Špegeljev plan’ odbačen glasanjem u kojem su za njegovu provedbu bili samo Špegelj i Mesić.
„Postoje dakle ozbiljne optužbe da su Špegelj, Mesić, Kučan… najuži suradnici i saveznici predsjednika Tuđmana zapravo radili protiv njega. A tog 25. siječnja na prvom katu Palače Federcije vuku se odlučujući potezi za budućnost Hrvatske. Vještim Tuđmanovim manevrima za dlaku je izbjegnut državni udar. Istovremeno se na hodniku iste Palače odvijao se pravi triler. Nitko od sigurnosti nije mogao ići na prvi kat, samo čovjek protokola. To je bio nedavno preminuli Ivan Čičmak. On je služio kao čovjek za vezu. Tuđmanovo se osiguranje, prisjeća se Laušić, grupiralo na jednom mjestu: ” Vidio sam kakva je atmosfera i rekao sam da se ne razilazimo. Ni sjedati, ni skidati kapute. Ja velim ako krenu na nas neće krenut oružjem, već će nas pokušat počistiti jednog po jednog.”
Napetost se mogla osjetiti u zraku, posvjedočio nam je Mate Laušić: “To je trajalo satima, dugo je sjednica trajala. A u tom foajeu je podno grijanje, bilo je vruće, mi smo bili u zimskim kaputima. Bili smo dobro naoružani, svi smo imali kratke Hecklere MPK5, imali smo streljiva, nosili smo i bombe, normalno kratko oružje, pištolje. I u jednom trenutku, Heckler ima jednu manu da ako je spremnik do kraja napunjen i ako ga trkneš, zna ispasti, Mili Ćuku padne spremnik iz Hecklera. I Mile mrtav-hladan se sagne, uzme spremnik i nabije ga u Hecklera. To je bilo jako dobro jer od tog trenutka je zašutila ekipa i više puno nije bilo graktanja i nekih komentara.”
“Negdje prije ponoći ulazi uniformirani major Veselin Šljivančanin u maskirnoj odori i mi smo mislili da priča tu započinje. Grupirali smo se leđa uz leđa. Međutim bacio sam pogled i vidim gdje general Kadijević silazi niz stepenice i Šljivančanin koji je bio njegov šef osiguranja je došao po njega. Pokupili su Kadijevića, izišli van, nedugo nakon toga je i Predsjednik sišao, mi smo ga prihvatili u vozila i na aerodrom” nastavlja Laušić.
Zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu, koji je otišao u Beograd braniti hrvatske nacionalne interese, nije uvedeno izvanredno stanje krajem siječnja 1991. godine.
Foto: HKV

Komentari

Continue Reading

Vijesti

Euronews: Uvođenje eura u Hrvatskoj Putinovoj će Rusiji pružiti najjače oružje u Europi

Published

on

FORSIRANJEM EURA, GURA LI NJEMAČKA HRVATSKU U ZAGRLJAJ RUSIJI

Dobro obaviješteni Euronews objavio je u utorak kako će uvođenje eura u Hrvatskoj Vladimiru Putinu pružiti najjače oružje u Europi.

U tekstu se također navodi i kako je utjecaj Rusije u hrvatskoj “korumpiranoj” ekonomiji vidljiv u Agrokoru te energetskom sektoru.

-Hrvatsko usvajanje eura bilo bi neizbježna katastrofa, zemlja je to čije pravosuđe pati od ukorijenjene korupcije koja se iskorištava za proširenje ruskog utjecaja – navodi Euronews.

Međutim, Euronews previđa jedan detalj…

Ističe se primjer utjecaja na pravosuđe od strane Rusije u slučaju INA-MOL i raspisivanjem potjernice za Hernádijem a USKOK-ova tjeralica i progon šefa mađarskog MOL-a navodi se kao pokušaj preuzimanja INA od strane ruskih naftnih giganata.

Međutim, autor previđa situaciju da je istog Hernádija, Njemačka zaštitila od hrvatske, inicirane potjernice Interpola… te igra li Njemačka u cijeloj priči, dvostruku igru, držeći stranu Rusiji u ovom ‘zaokruživanju ruskih utjecaja’.

Naime, pitanje je, je li u ovom guranju EURO-a u Hrvatsku, dio njemačke strategijske igre, u ekvilibriju političkog patuljka (koji se skriva iza ‘velike’ EU) između neupitnih sila Amerike i Rusije…

-Endemska korupcija ne igra samo ključnu ulogu u hrvatskim financijskim nevoljama, već je omogućila ruske napore da se infiltrira na Balkan – navodi se u članku.

Hrvatski gambit kao dio Putinove velike strategije …

Autor članka dr.sc. Theodore Karasik, viši asistent u Institutu Lexington i stručnjak za nacionalnu sigurnost, primjećuje kako je samo godinu dana nakon potjernice za Hernádijem Gazprom iskazao interes za INA-u, jednako kao i ubrzo nakon presude UNCITRAL-a, kada je sličnu ponudu iskazao Rosneft.

Na kraju autor članka zaključuje kako se “čini da je hrvatski gambit dio Putinove velike strategije da se energija upotrijebi kao oružje za zaokruživanje Europe”.

-Putinova strategija ostvaruje se u Hrvatskoj, gdje je korupcija u pravosuđu utrla put ruskoj financijskoj i energetskoj dominaciji. Međutim, EU je ostala iznenađujuće optimistična u pogledu opasnosti da će se ulaskom Hrvatske u eurozonu samo ojačati tempirna eksplozija  Putinove puzeće subverzije EU-a – stoji u članku.

Hrsvijet | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Vijesti

DANSKI SUCI PRIZNALI: ‘Sudili smo na štetu Hrvatske, ne spavam zbog toga’

Published

on

Nakon utakmice između Hrvatske i Njemačke (22:21 ) u drugom krugu SP-a u Njemačkoj i Danskoj više se pričalo o suđenju nego rezultatu utakmice – prenosi maxportal.hr.

Nakon tijesnog poraza koji je izbacio Hrvatsku iz borbe za medalje i plasmana u polufinale Lino Červar je vrlo žestoko kritizirao sudački par iz danske Martina Gjedinga i Madsa Hansena

“Ovo je jedna pljačka koju je vidio cijeli rukometni svijet! Ovo nije prvi puta. Mi smo zaslužili pobjedu, ovo treba jasno reći, ne mogu suci amateri suditi ovakvu utakmicu…”, grmio je Červar.

Kratko su za danske medije sporne odluke komentirali i suci. Jedna od najspornijih situacija dogodila se pri vodstvu Njemačke 21:20 kada je Karačiću svirano probijanje i lopta za Njemačku.

“Bila je to dvojbena situacija. Vidio sam situaciju 15 puta, dvojica igrača su išli jedan u drugoga. Dosuditi prekršaj u napadu bila je pogreška”, rekao je za dansku televiziju Gjeding, koji je dodao kako se noć nakon susreta između Njemačke i Hrvatske baš i nije naspavao.

“Dobro smo, kada donesete lošu odluku to utječe na vas, ali morate se znati nositi s pritiskom”, dodao je Gjedingov partner Hansen.

Hrvatski rukometni savez objavio je video s deset kardinalih grešaka na štetu Hrvatske

Megy Matičić/ Maxportal Foto:screenshot

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno