Connect with us

Istaknuto

IZA ZAKLJUČANIH VRATA

Published

on

Nakon osam dana dođe Isus, stane u sredinu i reče: »Mir vama!«

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.

(Ivan 20, 19-31)

U tami. Ustrašeni

Iza vrata zatvorenih.

Stojimo mi – zaključani.“

 

Vrata. Brava. Ključ.

Pod ključ stavljamo puno toga. Novac, nakit, dokumente, vrijednosne papire…

Zaključavamo. Zatvaramo. Štitimo. Čuvamo.

Svi to čine. I bogati i sirotinja. Svatko od nas posjeduje nešto što ne želi da drugi vide, diraju ili uzmu.

Ali što se zbiva kada mi sami sebe – zaključamo?

Kada zatvorimo vrata? Kada okrenemo ključ u bravi?

Kada ne želimo niti da nas tko vidi, niti da mi bilo koga vidimo?

U početku smo zadovoljni. Osjećamo određenu sigurnost. Pa čak i mir. Ali taj nazovimo ga „mir“ ubrzo zamijeni nemir. A iza nemira nastupaju trenutci tjeskobe, sumnje, straha i očaja.

Mi jesmo ono najvrjednije što posjedujemo i logično je čuvati se. Štititi. I zašto bi onda to bio nekakav problem? Problem je u motivu koji nas je zaključao, a on je uvijek – strah. Strah nas odvaja od bližnjega. Strah nas tjera zatvoriti vrata. Okrenuti ključ u bravi. I onda ključ baciti.

Ovo naše vrijeme, ova naša kultura, naprosto tjera ljude u izolaciju. Licemjerstvo, laž, zloća, pohlepa, sebičnost, bešćutnost, sve to ljude razdvaja, stvara u njima legitiman osjećaj straha da će biti izmanipulirani, prevareni, izigrani… kao bezbroj puta do sada.

I onda čovjek, s nemirom u svom srcu, sa strahom kao dominantnim osjećajem, zatvara vrata.

I zaključava ih.

Zaključava vrata i zatvara sam sebe.

Skoro svatko od nas želi živjeti unutar zakonskih normi. Skoro svatko. Jer ako živiš unutar limita kojeg je odredio zakon, možeš koliko toliko, mirno spavati. Ne sanjaš Remetinec, a ni astronomske jamčevine. Možeš „biti u miru“.

Isusovi učenici nisu „u miru“. Nemirni su. Kada je Rim u pitanju oni su sumnjivi kao oni koji su se udružili u „zločinački poduhvat“ na čijem je čelu bio osuđeni i razapeti tesar iz Nazareta.

Kada je Jeruzalem u pitanju oni su opet u problemima, jer su, pridruživši se Isusu, izravno se suprotstavili autoritetu Hrama. Petar je u najvećim problemima, jer je u Getsemaniju,  kada su došli Isusa uhititi, mačem otkinuo uho sluzi velikog hramskog svećenika.

Ako nema mira u Rimu, ako ga nema u Jeruzalemu, onda ga nije bilo ni među učenicima, bez obzira koliko su puta okrenuli ključ u bravi zatvorivši vrata za sobom u gornjoj sobi.

Strah ih je savladao i jedino čemu su se nadali bila je pomisao da će se ova stvar ispuhati i da će uspjeti pobjeći iz ovoga grada, kako se više nikada u njega ne bi vratili.

I zato su se krili. Iza zatvorenih vrata.

Ali mira imali nisu.

Bili su nemirni, ustrašeni, zbunjeni i tužni. Nisu znali što bi i kako bi dalje. Koliko se dugo još skrivati? Što duže budu tu boravili veća je šansa da će ih netko prepoznati i prijaviti. A što će tek onda biti s njima? I što je s Tomom? Nema ga. Možda je već uhićen? Ili je isuviše preplašen da bi im se pridružio. Nitko se nije usudio otići i potražiti ga.

I usred svih tih pitanja, usred svih tih strahova i sumnji, pojavljuje se Isus.

A vrata? Vrata su i dalje bila zatvorena. I zaključana.

Možemo samo pretpostavljati kako su se u tom trenutku osjećali učenici. Isus im je mogao postaviti jako puno pitanja. Neugodnih pitanja. O njihovoj lojalnosti. O njihovoj nevjeri. Mogao ih je optužiti za kukavičluk. Za bijeg. Mogao im je prigovoriti da su ga ostavili samog u muci i u smrti. Mogao je ući u sobu ljutit i bijesan. Optužujući ih.

Ali umjesto svega toga Isus ulazi u sobu i njegove prve riječi su – „Mir vama!“

Prva riječ koja nakon uskrsnuća prelazi preko Kristovih usana je – MIR. Ne govori Isus o miru u Rimu, ili u Jeruzalemu, nego govori o miru u njihovim srcima. Isus shvaća njihove strahove, njihovu grižnju savjesti, njihovu tugu, njihovo beznađe…

Isusova ljubav prema učenicima bila je veća od bilo čega što su oni njemu nažao učinili. Kada je na križu molio: „Oče oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Isus je molio za svaku osobu koje je bila povezana s njegovom mukom.

Nije molio samo za one koji su ga izdali, za one koji su ga lažno optužili, koji su mu čavle u ruke i noge zabijali, nego je molio za sve one koji su mu mogli pomoći, a nisu i za one koji su šutjeli kada su mogli progovoriti u njegovu obranu, a nisu. Svi su oni bili krivi.

Baš kao što smo i mi danas svi krivi.

Kada se je Isus pojavio u gornjoj sobi došao je donoseći mir.

Ponudio im je svoj mir, ali ne zato što su ga oni zaslužili, nego zato što ih je ljubio.

Zar i mi ne živimo iza zaključanih vrata?

Postoje ona mjesta za koja se nadamo da se u njima možemo skriti i da nas mogu zaštititi od naših najvećih strahova.

Krijemo se iza zaključanih vrata i nadamo se da nitko ne vidi nemir u našem srcu i našoj duši, da su naše brige koje nas tište dobro skrivene. Brige oko obitelji, posla, škole, novca…

Krijemo se iza zaključanih vrata od svega onoga što nas je zarobilo. A to su, naše loše zdravlje, naše ovisnosti, razočaranja. Naša nadanja i naši snovi koje nismo ostvarili. Dani kada su nas povrijedili ili ostavili naši najbliži i najdraži.

Krijemo se u nadi da nas nitko tako prestrašene ne će pronaći. Nadamo se da nitko ne će otkriti koliko smo ranjivi, da nitko ne će doznati u kakvim strahovima prolazi naš život.

Pouzdajemo se u vrata. U bravu. U ključ.

Ali netko niti ne primjećuje ta vrata iza kojih se mi krijemo.

To je Isus Krist.

On dolazi k nama bez obzira na vrata, na bravu, na ključ.

Dolazi i donosi nam svoj mir.

Jedino Krist ima mir koji nama treba. Taj mir dolazi od onog koji je pobijedio smrt. Naši strahovi ne mogu nas držati zaključanima ako shvatimo tko stoji pred našim vratima i tko ulazi k nama. Ako shvatimo da je Krist uz nas.

Jer on je održao svoje obećanje.

Uskrsnuo je. I uz nas je.

Do kraja.

„O Bože, za snagu Duha

mi te molimo,

kako bismo vrata otključali

i širom otvorili…

kako bi nas svjetlo obasjalo.“

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno