Connect with us

Kultura i vjera

IZ PRIZNATIH UKAZANJA: Jao stanovnicima zemlje! Doći će do krvavih ratova i gladi, bit će pošasti i zaraznih bolesti!

Objavljeno

- datum

 DOLAZI LI PONOVNO DOBA NOE    ‘Tada će voda i oganj pročistiti zemlju i uništiti sva djela ljudske oholosti i sve će biti obnovljeno’, upozorila je Majka Božja 

Dana 19. rujna 1864. godine u malenom selu La Salette Majka Božja ukazala se djevojčici Meleniji Calavat i dječaku Masiminu Giruadu dok su u nenaseljenom dijelu Alpa na pašnjaku čuvali ovce. Tada su od Gospe dobili poruke upozorenja koje se odnose na sotonsko doba vladavine na zemlji, ali i poziv svim Kristovim ljudima na molitvu, jer kako je Marija rekla, jao stanovnicima zemlje u ono vrijeme – donosi Dnevno.hr.

Katolička Crkva ove je poruke i ukazanje službeno priznala 16.studenog 1851. a djevojčica Melenija postala je redovnica te je 1878. godine ispričala svjedočanstvo kao i sadržaj poruka namijenjenih svim narodima cijelog svijeta. Papa Leon XIII. primio je u privatnu audijenciju 3. prosinca 1878. vidjelicu Melaniju i odobrio novi Red Majke Božje. Majka Božja tada je upozorila i na 1. i na 2. svjetski rat, veliku patnju svijeta, ali i razdoblje nakon koje je Gospa nazvala prividnim mirom nakon kojeg opet pakao silazi na zemlju! Gospa je rekla da je Sotona na zemlju pušten 1864. godine zajedno s velikim brojem demona, a njihov cilj je gasiti vjeru čak i kod Bogu posvećenih ljudi. Najavila je da će crkva jako trpjeti i brojni samostani izgubiti vjeru, što će dovesti do toga da će mnoge duše biti odvedene u propast.

Pročitajte poruke koje ukazuju na vrijeme koje će uslijediti nakon prividnog mira, po svemu sudeći riječ je o vremenu u kojem mi danas živimo:

‘Taj će mir među ljudima biti kratkog vijeka. Dvadeset i pet godina obilatih žetvi navest će ljude na zaborav činjenice da su ljudski grijesi uzrokom svih nevolja na zemlji. Preteča Antikrista, čija će se vojska sastojati od snaga nekoliko država, zaratit će s pravim Kristom, jedinim Spasiteljem svijeta. Oni će proliti puno krvi te će htjeti ukinuti slavljenje Boga kako bi se na njih gledalo kao na Boga.

Zemlju će  zadesiti nevolje svih  vrsta. Doći će do niza ratova, sve do zadnjeg rata, što će ga tada voditi desetorica kraljeva Antikrista, koji će imati jedinstven plan te će biti jedini vladari mogućim nedaćama: bit će ratova sve do posljednjeg rata, što će ga voditi deset kraljeva Antikristovih, a ti će kraljevi imati isti plan:  te će biti jedini vladari svijeta.  Prije no što do toga dođe, na svijetu će vladati neka vrsta lažnog mira. Ljudi će misliti jedino na zabavu. Oni zli će se predati raznim vrstama grijeha. Ali, djeca svete Crkve, djeca moje vjere, moji istinski sljedbenici, rast će u ljubavi spram Boga, kao i u svim onim vrlinama koje su mi najdragocjenije. Blagoslovljene duše koje se ponizno prepuštaju vodstvu Duha Svetoga! Borit ću se na njihovoj strani dok ne ostvare puninu vremena.

Priroda traži osvetu spram čovjeka te podrhtava pri pomisli što se mora dogoditi zemlji natopljenoj zločinima. Drhti zemljo i vi koji se Kristovima zovete, a koji zapravo iznutra obožavate sebe, drhtite, jer će vas Bog predati Svome neprijatelju, budući da su sveta mjesta zahvaćena korupcijom..

U to će vrijeme Antikrista roditi jedna židovska redovnica, lažna djevica, koja će općiti sa starom zmijom, prvakom nečistoće te će otac djeteta biti propali biskup. Već kod poroda, to će dijete bljuvati hulu, a imat će već i zube te će, jednom riječju, biti utjelovljenje đavla. Stravično će vrištati, izvoditi čudesa, a hraniti se isključivo nečistoćom. Imat će braću koja će, iako ne poput njega i sami  utjelovljenja đavla, također biti djeca zla.

U dvanaestoj će godini na sebe privući pozornost sjajnim pobjedama što će ih ostvariti te će uskoro svaki od njih predvoditi vojsku,koje će biti potpomognute legijama pakla.

Godišnja doba će se izmijeniti, zemlja će donositi samo loše plodove, zvijezde će izgubiti svoje redovite putanje, mjesec će odražavati tek blijedi crvenkasti sjaj. Voda i vatra izazvat će na zemaljskoj kugli trzaje i stravične potrese koji će gutati čitave planine i gradove. Rim će izgubiti vjeru i postati sjedištem Antikrista.

Zlodusi će zraka,  zajedno s Antikristom,  činiti će velika “čudesa” na zemlji i u atmosferi te će ljudi  postajati sve više i više  izopačeni. Bog će se brinuti za svoje vjerne sluge i za ljude dobre volje. Evanđelje će biti propovijedano posvuda te će svi narodi svih nacija saznati Istinu.

Upućujem žurni vapaj zemlji. Pozivam istinske učenike živoga Boga koji vlada na Nebesima; pozivam istinske sljedbenike Krista koji je čovjekom postao, jedinog istinskog Spasitelja ljudi; pozivam svoju djecu, istinske vjernike, one koji su mi se predali kako bi ih Ja mogla odvesti  svom Božanskom Sinu… Naposljetku, pozivam Apostole  posljednjih dana, vjerne učenike Isusa Krista,  koji su živjeli u preziru poradi svijeta i poradi sebe: u siromaštvu i poniznosti, u preziru i tišini, u molitvi i mrtvenju, u čistoći i jedinstvu s Bogom, u trpljenju, svijetu nepoznati. Vrijeme je da izađu i svijet ispune svjetlom. Dođite i otkrijte se, kako biste bili moja dragocjena djeca. Ja sam na vašoj strani i u vama, pod uvjetom da je vaša vjera svjetlo koje vas rasvjetljuje u ovim nesretnim danima.  Neka vas vaš zanos  učini gladnima slave i časti Isusa Krista. Borite se, djeco svjetla, vi malobrojni koji vidite. Jer, sada je vrijeme svih vremena, konac svih konaca.

Crkva će biti zamračena,  a svijet obeshrabren. No, tada će doći Henoch i Ilija,  ispunjeni Duhom Božjim. Oni će propovijedati snagom Božjom te će ljudi dobre volje  povjerovat će  u Boga i mnoge će duše utješiti. Oni će učiniti velike korake uz pomoć Duha Svetoga te će osuditi đavolske zablude Antikrista.

Jao stanovnicima zemlje! Doći će do  krvavih ratova i gladi, bit će pošasti i zaraznih bolesti. Kiša će biti popraćena prestrašnim kricima životinja. Oluje će potresati gradove, a potresi gutati čitave zemlje. U zraku će se čuti glasovi. Ljudi će udarati glavom o zidove i zazivati smrt, a smrt će im donijeti jedino muku. Krv će teći posvuda.Tko će pobijediti ako Bog ne skrati tu kušnju? Bog će olakšati  prolijevanje krvi i suze pravednika i čuti njihove molitve. Henoch i Ilija bit će usmrćeni.  Poganski će Rim nestati. S neba će pasti vatra i progutati tri grada. Sav će svemir  biti obuzet strahom i brojni će biti zavedeni, jer nisu častili istinskog Krista koji živi među njima. Došlo je vrijeme kad će sunce  potamniti – jedino će vjera opstati.

Evo vrijeme je. Bezdan se otvara. Evo kralja kraljeva tmina. Evo Zvijeri s njenim podanicima, koja se naziva ‘spasiteljem svijeta’. Uzdižući se oholo u zrak  prema nebu. Ugušit će ga dah Svetog Mihaela Arkanđela. Zvijer će pasti na zemlju, a zemlje je već tri dana u grčevima. Ona će otvoriti svoje krilo puno ognja te će zvijer biti uronjena sa svojim pristalicama u vječni bezdan pakla.

Tada će voda i oganj pročistiti zemlju i uništiti sva djela ljudske oholosti i sve će biti obnovljeno. Tada će Bogu služiti i Boga slaviti.”

Autor: Vjera

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno