Connect with us

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Jugo teror na Božić

Objavljeno

- datum

Šetam tako s djecom na Badnjak po centru Zagreba i u najvećoj gužvi, u srcu Bogovićeve, točno usred najvećeg meteža tamošnjih kafića, vidim kako se odjednom rastvara prostor i razliježe se glazba srpskih truba Dragačeva! Ne razabirem u toj gužvi što točno sviraju, ali čujem ljude oko mene koji se zgražaju riječima „jel ti čuješ što oni sviraju?!“. Dakle, dobro ste čuli: srpski trubači iz Dragačeva usred Zagreba! Kada? Ravno na Badnjak! – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Stotinu metara dalje ista scena! I pitat ću ono što se nitko ne usudi pitati: kako je moguće da na Badnjak u srcu Hrvatske i u srcu Zagreba najglasnija glazba bude glazba srpskih trublji, srpskih koračnica, srpskih narodnih pjesama i srpskih običaja? Kojih nikada, ni za najcrnjeg komunizma u istom tom Zagrebu i u istoj toj Bogovićevoj nije bilo?

Tko ih je pozvao, kome srce vapi za trubačima iz Dragačeva, kome oni trebaju baš na Badnjak? I postoji li argument koji će me razuvjeriti da ova Badnja slika centra Zagreba nije podmetnuta, nametnuta, osmišljena kao gola provokacija, izrugivanje i provociranje prvog reda? Ja ne mislim da je zagorskim tamburašima na Pravoslavni Božić mjesto na Terazijama jer to nije dio njihove kulture, njihove glazbe, njihovih običaja. I onaj tko bi poslao dva zagorska tamburaška sastava na Terazije na Pravoslavni Božić bi dakako bio provokator.

Zašto je tako nešto moguće u Zagrebu? Trubači iz Dragačeva ni na koji način nikada nisu niti ikada hoće korenspodirati s hrvatskom glazbenom kulturom, napose na Badnjak i to iz milijun razloga. Ne zato jer je to niže vrijedna glazba, najmanje zato jer je izvode Romi (čija glazba zna biti sjajna!) nego zato jer je netko kao dio političke provokacije i političkog rata protiv Hrvatske poslao, naručio, dovezao i u sam centar grada istresao dva benda koji su svojom galamom baš na Badnjak davali glavni glazbeni ton u centru hrvatske metropole, na jedan od najsvetijih dana u godini za 86 posto stanovnika ove države. Srpske cajke usred Zagreba na Badnji dan! Ima li slađe provokacije za četnike s druge strane Dunava i njihove pritajene simpatizere ovdje?

Isti dan u centralnoj političkoj emisiji na državnoj televiziji Aleksandar Stanković ugostio je dramskog umjetnika, inače sjajnog glumca, književnika i pjesnika Enesa Kiševića. Žurim reći da nema nikakve dvojbe da je tom sjajnom umjetniku mjesto u najboljim terminima državne televizije, ali Badnjak, ako ga poštujete kao autor i urednik emisije, odnosno ako poštujete pretpostavljenu volju i afinitete 86 posto deklariranih katolika u ovoj zemlji traži, doslovno vapi za nekim drugim temama, pa onda i sugovornicima.

Zašto ste zapravo zabranili pretežitom dijelu publike neki sjajan intervju, s nekim od vrsnih katoličkih intelektualaca kada je to bio jedini normalan, prirodan, ljudski i profesionalan odabir? Ima li nešto prirodnije od toga da na Badnjak, dakle jedan od najsvečanijih dana za 86 posto mogućih gledatelja, u studio pozovete nekog katoličkog intelektualca, svećenika, teologa?

Jer to je državna televizija, to je televizija za koju 86 posto katolika plaća pretplatu. Smiju li bar na svoje najsvetije dane imati program primjeren njihovom svjetonazoru i intimnom interesu? Ne, glasi odgovor s HTV-a! Nismo mi tu zbog vas, nego smo tu da vas preodgajamo! Od toga da je Domovinski rat bio građanski rat, do toga da ne morate na Badnjak provesti sat vremena u razgovoru s nekim sjajnim katoličkim intelektualcem, svećenikom ili teologom!

Nećete na Badnjak imati na državnoj televiziji program primjeren činjenici da bi doslovno 90 posto deklariranih kršćana pogledalo i poslušalo neki intervju primjeren tom danu, nego imate gledati razgovor koji s Badnjim danom nema apsolutno nikakve veze! Baš to što želite, baš to što je primjereno istini i u skladu s činjenicom da ovdje živi 86 posto deklariranih katolika, a baš to – ne može!

I kad ste nakon početnog šoka iz Bogovićeve ulice bacili oko na HTV, a onda na isti taj Badnjak uzeli u ruke centralni mainstream medij u ruke, a to je navodno Jutarnji list, tamo ste mogli vidjeti ekstazu ljevičarskog terorizma planiranog za ovaj Božić. Najprije je na sam Badnjak Miljenko Jergović preko cijele stranice pljunuo u lice 86,28 posto stanovnika zemlje koji su se deklarirali kao katolički vjernici tako da bih drugi put zamolio gospodina Hanžekovića da uz slične tekstove ubuduće dijeli i maramice (na njima slobodno može stajati „maramica za brisanje pljuvačke nakon pročitanih tekstova“, subotom molimo tri komada!) da si ljudi mogu obrisati lice od pljuvačke nakon što u ruke uzmu navodno centralni mainstream medij u Republici Hrvatskoj.

Jergović je 86 posto stanovnika ove zemlje počastio tezama s kojima se on potpuno slaže, primjerice, „križ se ne voli i ne može se voljeti“, kako mu je „križ, onaj na kojem nema raspetog čovjeka, nego je sveden na spravu za mučenje ili tek na znak, izazivao nelagodu, jezu, strah…“, potom će o Isusovom rođenju i činjenici da „Josip nije ostavio Mariju“ dodati „da ju je on ostavio, Isus bi se rodio kao kopile….zato je možda ispravno o Isusu govoriti i misliti kao o kopiletu… svijetu je on bio to, samo je Mariji i Josipu bio sin…“.

Dakle, Isus je za svijet bio kopile?! Pa tu uvredu su čak i komunisti zabranili Goranu Bregoviću u jednoj pjesmi 80-tih! I tako psovka do psovke, pljuvačka po licu do pljuvačke, pa cokulom u rebra….

Nepregledni red mahnitih uvreda za svakog vjernika ravno na Badnji dan! Ima li u ovoj zemlji ljudi koji još imaju obraz i koji su kadri podići glas protiv ovakvih neviđenih svinjarija? Jer, naravno da nikog u ovoj zemlji ne zanima što Jergović kao deklarirani bezbožnik misli i zbog čega je alergičan na križ, postavlja se pitanje kako je moguće da ovakve monstruozne nakaznosti mogu biti tiskane na sam Badnjak i to tobože u srcu mainstream medija?

Kako jedna takva medijska kompanija može na svojim rubovima držati sjajnog Ivicu Šolu, a za spektakularni Badnji broj odabrati ovakve salve uvreda Miljenka Jergovića?

Drugi dan će pak, u svečanom božićnom trobroju Jurica Pavičić napisati iskreni tekst o tome kako je proslava Božića u komunizmu zapravo bila zabranjena i kako se slavilo više-manje ilegalno, ali njemu je sve to bilo nekako simpatično. Ja sam pak u takvom „slavljenju“ tih godina oduvijek vidio sve samo ne simpatičnost: tjeskobu, poniženost, povrijeđenost, nasilje, ideološki sadizam, staljiistički ulazak u tuđe mozgove, divljaštvo i barbarizam prvoga reda! Osim toga po provincijama ste i osamdesetih plaćali danak čak i takvom ilegalnom slavljenju, tako da osobno znam primjer gdje je sredinom tog desetljeća (to su te liberalne godine!) jedan diplomirani pravnik tražio posao da bi bio odbijen eksplicitnom tezom da „je redovito viđen na ponoćkama“.

Taj je detalj prevladao!

Unatoč svemu tome Pavičić uspoređujući današnji i ondašnji Božić zaključuje u prilog komunističke strahovlade: “meni se takav više sviđao“! Tu mozak staje i svaka rasprava prestaje. Jer on ne skriva istinu, donekle je prikriva, on priznaje kako je bilo, on samo ne može protiv sebe! Jer to je isto kao da napišete da priznajete da je Hitler bio zločinac i da je činio ovakve ili onakve zločine i da nije bilo lako ni jednostavno pod takvim režimom, ali između „ovog“ i „onog“ razdoblja ja ipak biram „ono“.

Za tu bolest jugoslavenstva zapravo nema lijeka, a nema niti prostora za polemički sud jer je čovjek priznao i zabranu i muku i podvale i pritiske, ali unatoč tome na kraju kliče da mu se u odnosu na ovo danas i takav teror više sviđa! U Jugoslaviji je dakle čak i zabranjeni Božić bio „bolji“ od današnjeg dobrodošlog i dopuštenog slavljenja!

Gdje je kraj perverziji i patološkoj mržnji prema svemu što su donijele devedesete?

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVE ZAJEDNO

Objavljeno

- datum

Nedavno je PBS Channel prikazao emisiju o tri obitelji koje su živjele u preriji. Bio je to eksperiment koji je trebao pokazati mogu li (ili ne mogu) obitelji 21. stoljeća živjeti na način kako su živjele obitelji u 19. stoljeću.

Njihova je zadaća bila sijati žitarice, saditi voće i povrće, uzgajati stoku i pripremiti se za zimu. Nakon nekog vremena različiti bi stručnjaci obavili analizu, temeljem koje bi donijeli procjenu i onda bi se ove tri obitelji mogle vratiti svom uobičajenom načinu življenja.

Tijekom eksperimenta s njima su vođeni mnogi razgovori i zanimljivo je bilo to da su svi sudionici ovog eksperimenta posebno naglašavali koliko vremena provode zajedno.

Kako nisu imali televiziju, radio, telefon, automobile i sva ostala tehnička pomagala, svi su rekli da su neprestano bili zajedno. Ta, za njih nova situacija, stvorila je u njima potrebu naučiti kako uistinu živjeti u zajedništvu.

Bio je to pravi izazov za njih, jer su do sada uglavnom živjeli na potpuno drugačiji način. Kod nekih je takav način života izazvao pravi stres, jer se nikako nisu mogli naviknuti na ovu novinu u njihovom životu.

U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi.

Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.

Često se netko ili nešto mora žrtvovati na oltaru životnog “uspjeha”.

Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo. Pokušavaju povezati kraj s krajem i često žive konfuznim životom, na rubu kaosa.

Kao posljedicu takvog života osjećaju ispraznost, imaju osjećaj izgubljenosti ili im je životom zavladala tjeskoba, apatija, ravnodušnost. Ne vide neki smisao, pa ni radost, u svome životu.

Ono što se je dogodilo na Duhove bilo je rezultat okupljanja vjernika.

Okupljanja zajedno na jednom mjestu.

Pokojni matematičar i filozof sa Harvarda, Alfred North Whitehead, tvrdio je da sva znanost zapadnog svijeta počiva na vjerovanju kako je na „samom dnu“, u samom temelju stvari – red, a ne kaos.

Modreni zapadnjački znanstvenici istražuju, ispituju, testiraju, seciraju sve do u samu srž atoma, vjerujući da će tamo „na dnu“ pronaći red i ustroj, a ne nered i anarhiju.

„Što je temelj ovog uvjerenja?“ pita se Whitehead.

I odgovara:

„Temelj je teološki koncept Logosa. Koncept Boga. Boga koji sve drži zajedno.“

Zašto se sve stvari drže zajedno?

Zato jer ih Duh Sveti drži zajedno.

Cilj ovog svijeta i njegove kulture – „kulture smrti“ jest posijati sjeme razdora među ljude, poglavito među kršćane. Stjerati ih u njihove male i sebične paralelne svjetove i na taj način zavladati ovim svijetom.

Zato su se čuli toliki glasovi protiv dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku.

Zato „iluminati“ preko svojih šegrta i slugu, sa javne dalekovidnice, na sam dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, sijali sjeme razdora među vjernike.

Zato sve ove nakaradne igre i igrice oko proglašenja Blaženog Alojzija Stepinca svetim.

To vide i oni koji to ne žele vidjeti.

Vrijeme je da Crkva, konačno, u cjelosti preuzme svoju zadaću koju je dobila na Duhove, na dan svojeg rođenja.

Danas se čini da Crkva šepa kao ranjeni div, kada bi u biti trebala stupati kao pobjednička vojska.

Mi smo već pomalo umorni gledajući Crkvu u neprestanoj defanzivi.

Dosta nam je „avangardnih teologa“ koji bi mijenjali poruke Svetog Pisma i koji bi ga prilagođavali svijetu.

Dosta nam je „avangardnih popova“ koji koriste oltar kao političku lansirnu rampu s koje šalju protucrkvene poruke vjernicima tradicionalistima.

Dosta nam je „avangardnih vjernika“ koji šire defetizam i koji pokušavaju rušiti Crkvu kao njezini pripadnici.

Dosta nam je.

Uistinu nam je dosta.

Dosta nam je njih i njihovih predstava.

Na njihovu žalost Crkva nije mrtva.

Dok god živi i jedan Kristov sljedbenik živjeti će i Crkva.

Usprkos svima koji Crkvu žele „reformirati, „modernizirati“, „demokratizirati“, a u biti je žele – upokojiti.

To je, na njihovu žalost, nemoguća misija.

Ali oni ne odustaju, jer ne mogu odustati.

Ne mogu odustati, jer moraju vraćati dug.

Prodali su „dušu vragu“ i sada moraju slušati svoga gospodara.

A mi?

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

(Ivan 14, 16-18)

Mi imamo Duha Svetoga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

MOLITVA NA RUBU

Objavljeno

- datum

“Ne moli za laganiji teret, nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve. Svi mole.

Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike.

Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno.

Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta. Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice.

Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan “pazarluk”. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo.

Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću. Političari … e oni ne mole (osim u preizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti.

Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

 

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina.

Traže ga samo kada ih boli.“

(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti. Isusova molitva, u današnjem čitanju, takva je molitva.

Molitva na rubu.

Isus zna što je pred njim. Što ga čeka.

Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molite „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli. Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike. Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato.

Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka.

To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć.

Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć.

Ali ne kao zadnju nego kao prvu instanciju.

U tome je bit.

“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše.

To je dnevno priznanje svoje slabosti.

U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca.”

Mahatma Gandhi

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno