Connect with us

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Jugo teror na Božić

Objavljeno

- datum

Šetam tako s djecom na Badnjak po centru Zagreba i u najvećoj gužvi, u srcu Bogovićeve, točno usred najvećeg meteža tamošnjih kafića, vidim kako se odjednom rastvara prostor i razliježe se glazba srpskih truba Dragačeva! Ne razabirem u toj gužvi što točno sviraju, ali čujem ljude oko mene koji se zgražaju riječima „jel ti čuješ što oni sviraju?!“. Dakle, dobro ste čuli: srpski trubači iz Dragačeva usred Zagreba! Kada? Ravno na Badnjak! – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Stotinu metara dalje ista scena! I pitat ću ono što se nitko ne usudi pitati: kako je moguće da na Badnjak u srcu Hrvatske i u srcu Zagreba najglasnija glazba bude glazba srpskih trublji, srpskih koračnica, srpskih narodnih pjesama i srpskih običaja? Kojih nikada, ni za najcrnjeg komunizma u istom tom Zagrebu i u istoj toj Bogovićevoj nije bilo?

Tko ih je pozvao, kome srce vapi za trubačima iz Dragačeva, kome oni trebaju baš na Badnjak? I postoji li argument koji će me razuvjeriti da ova Badnja slika centra Zagreba nije podmetnuta, nametnuta, osmišljena kao gola provokacija, izrugivanje i provociranje prvog reda? Ja ne mislim da je zagorskim tamburašima na Pravoslavni Božić mjesto na Terazijama jer to nije dio njihove kulture, njihove glazbe, njihovih običaja. I onaj tko bi poslao dva zagorska tamburaška sastava na Terazije na Pravoslavni Božić bi dakako bio provokator.

Zašto je tako nešto moguće u Zagrebu? Trubači iz Dragačeva ni na koji način nikada nisu niti ikada hoće korenspodirati s hrvatskom glazbenom kulturom, napose na Badnjak i to iz milijun razloga. Ne zato jer je to niže vrijedna glazba, najmanje zato jer je izvode Romi (čija glazba zna biti sjajna!) nego zato jer je netko kao dio političke provokacije i političkog rata protiv Hrvatske poslao, naručio, dovezao i u sam centar grada istresao dva benda koji su svojom galamom baš na Badnjak davali glavni glazbeni ton u centru hrvatske metropole, na jedan od najsvetijih dana u godini za 86 posto stanovnika ove države. Srpske cajke usred Zagreba na Badnji dan! Ima li slađe provokacije za četnike s druge strane Dunava i njihove pritajene simpatizere ovdje?

Isti dan u centralnoj političkoj emisiji na državnoj televiziji Aleksandar Stanković ugostio je dramskog umjetnika, inače sjajnog glumca, književnika i pjesnika Enesa Kiševića. Žurim reći da nema nikakve dvojbe da je tom sjajnom umjetniku mjesto u najboljim terminima državne televizije, ali Badnjak, ako ga poštujete kao autor i urednik emisije, odnosno ako poštujete pretpostavljenu volju i afinitete 86 posto deklariranih katolika u ovoj zemlji traži, doslovno vapi za nekim drugim temama, pa onda i sugovornicima.

Zašto ste zapravo zabranili pretežitom dijelu publike neki sjajan intervju, s nekim od vrsnih katoličkih intelektualaca kada je to bio jedini normalan, prirodan, ljudski i profesionalan odabir? Ima li nešto prirodnije od toga da na Badnjak, dakle jedan od najsvečanijih dana za 86 posto mogućih gledatelja, u studio pozovete nekog katoličkog intelektualca, svećenika, teologa?

Jer to je državna televizija, to je televizija za koju 86 posto katolika plaća pretplatu. Smiju li bar na svoje najsvetije dane imati program primjeren njihovom svjetonazoru i intimnom interesu? Ne, glasi odgovor s HTV-a! Nismo mi tu zbog vas, nego smo tu da vas preodgajamo! Od toga da je Domovinski rat bio građanski rat, do toga da ne morate na Badnjak provesti sat vremena u razgovoru s nekim sjajnim katoličkim intelektualcem, svećenikom ili teologom!

Nećete na Badnjak imati na državnoj televiziji program primjeren činjenici da bi doslovno 90 posto deklariranih kršćana pogledalo i poslušalo neki intervju primjeren tom danu, nego imate gledati razgovor koji s Badnjim danom nema apsolutno nikakve veze! Baš to što želite, baš to što je primjereno istini i u skladu s činjenicom da ovdje živi 86 posto deklariranih katolika, a baš to – ne može!

I kad ste nakon početnog šoka iz Bogovićeve ulice bacili oko na HTV, a onda na isti taj Badnjak uzeli u ruke centralni mainstream medij u ruke, a to je navodno Jutarnji list, tamo ste mogli vidjeti ekstazu ljevičarskog terorizma planiranog za ovaj Božić. Najprije je na sam Badnjak Miljenko Jergović preko cijele stranice pljunuo u lice 86,28 posto stanovnika zemlje koji su se deklarirali kao katolički vjernici tako da bih drugi put zamolio gospodina Hanžekovića da uz slične tekstove ubuduće dijeli i maramice (na njima slobodno može stajati „maramica za brisanje pljuvačke nakon pročitanih tekstova“, subotom molimo tri komada!) da si ljudi mogu obrisati lice od pljuvačke nakon što u ruke uzmu navodno centralni mainstream medij u Republici Hrvatskoj.

Jergović je 86 posto stanovnika ove zemlje počastio tezama s kojima se on potpuno slaže, primjerice, „križ se ne voli i ne može se voljeti“, kako mu je „križ, onaj na kojem nema raspetog čovjeka, nego je sveden na spravu za mučenje ili tek na znak, izazivao nelagodu, jezu, strah…“, potom će o Isusovom rođenju i činjenici da „Josip nije ostavio Mariju“ dodati „da ju je on ostavio, Isus bi se rodio kao kopile….zato je možda ispravno o Isusu govoriti i misliti kao o kopiletu… svijetu je on bio to, samo je Mariji i Josipu bio sin…“.

Dakle, Isus je za svijet bio kopile?! Pa tu uvredu su čak i komunisti zabranili Goranu Bregoviću u jednoj pjesmi 80-tih! I tako psovka do psovke, pljuvačka po licu do pljuvačke, pa cokulom u rebra….

Nepregledni red mahnitih uvreda za svakog vjernika ravno na Badnji dan! Ima li u ovoj zemlji ljudi koji još imaju obraz i koji su kadri podići glas protiv ovakvih neviđenih svinjarija? Jer, naravno da nikog u ovoj zemlji ne zanima što Jergović kao deklarirani bezbožnik misli i zbog čega je alergičan na križ, postavlja se pitanje kako je moguće da ovakve monstruozne nakaznosti mogu biti tiskane na sam Badnjak i to tobože u srcu mainstream medija?

Kako jedna takva medijska kompanija može na svojim rubovima držati sjajnog Ivicu Šolu, a za spektakularni Badnji broj odabrati ovakve salve uvreda Miljenka Jergovića?

Drugi dan će pak, u svečanom božićnom trobroju Jurica Pavičić napisati iskreni tekst o tome kako je proslava Božića u komunizmu zapravo bila zabranjena i kako se slavilo više-manje ilegalno, ali njemu je sve to bilo nekako simpatično. Ja sam pak u takvom „slavljenju“ tih godina oduvijek vidio sve samo ne simpatičnost: tjeskobu, poniženost, povrijeđenost, nasilje, ideološki sadizam, staljiistički ulazak u tuđe mozgove, divljaštvo i barbarizam prvoga reda! Osim toga po provincijama ste i osamdesetih plaćali danak čak i takvom ilegalnom slavljenju, tako da osobno znam primjer gdje je sredinom tog desetljeća (to su te liberalne godine!) jedan diplomirani pravnik tražio posao da bi bio odbijen eksplicitnom tezom da „je redovito viđen na ponoćkama“.

Taj je detalj prevladao!

Unatoč svemu tome Pavičić uspoređujući današnji i ondašnji Božić zaključuje u prilog komunističke strahovlade: “meni se takav više sviđao“! Tu mozak staje i svaka rasprava prestaje. Jer on ne skriva istinu, donekle je prikriva, on priznaje kako je bilo, on samo ne može protiv sebe! Jer to je isto kao da napišete da priznajete da je Hitler bio zločinac i da je činio ovakve ili onakve zločine i da nije bilo lako ni jednostavno pod takvim režimom, ali između „ovog“ i „onog“ razdoblja ja ipak biram „ono“.

Za tu bolest jugoslavenstva zapravo nema lijeka, a nema niti prostora za polemički sud jer je čovjek priznao i zabranu i muku i podvale i pritiske, ali unatoč tome na kraju kliče da mu se u odnosu na ovo danas i takav teror više sviđa! U Jugoslaviji je dakle čak i zabranjeni Božić bio „bolji“ od današnjeg dobrodošlog i dopuštenog slavljenja!

Gdje je kraj perverziji i patološkoj mržnji prema svemu što su donijele devedesete?

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

ISPLOVITI TREBA

Objavljeno

- datum

„Oklijevanje – to je moj grijeh.

Ne donosi mi ništa nego tugu.

I znam da ga zaustaviti moram.

U biti … i hoću … sutra.“

(Gloria Pitzer)

Ovo naše vrijeme nije za oklijevala.

Čim ti se ukaže prigoda moraš je zgrabiti.

Bilo kako.

Za rogove, za rep, na svaki mogući način, jer pitanje je hoćeš li uopće više imati neku novu prigodu.

Oklijevala uvijek kasne, nikada nisu u skladu s vremenom. Dok se oni odluče drugi već poberu vrhnje ili ono što već treba pobrati. Dok se oni promišljaju „bi li – ne bi li“, i ako eventualno „bi“ onda „kako bi“, drugi ne „čase časa“ pa lijepo privatiziraju, prodavaju, kupuju, rasprodaju i obogate se, a onaj koji oklijeva još se uvijek – premišlja.

Možemo se suglasiti s ovom malom analizom ali mi smo ljudi puno kompliciranija stvorenja. Kada je u pitanju novac, moć i slava onda tu oklijevanja nema.

Rekli bi smo držimo se starih Latina i one čuvene: „Carpe diem, quam minimum credula postero! – Iskoristi dan, ne vjeruj sljedećem.“ (Horacije).

Ali kada je u pitanju naša duša, naša vjera, naš Bog, e onda se opet uzdamo u stare Latine pa kličemo: „Festina lente. – Požuri polako.“ Sada nam se naglo nikamo ne žuri, mi bismo rado malo stali i predahnuli, odmorili, promislili – oklijevali – „odnija vrag i prišu“.

Mi volimo kada se stvari u našem životu događaju brzo ali samo za one stvari koje nama odgovaraju, koje su isključivo nama na korist, ali koliko često mi istog trena, bez oklijevanja, odgovaramo na Božji poziv?

Ovonedjeljni tekst iz Evanđelja po Marku tekst je o radikalnom sljedbeništvu.

O sljedbeništvu bez oklijevanja. Riječ „odmah“ privlači našu pozornost. Isus zove Šimuna, Andriju, Jakova i Ivana i oni „odmah“ ostavljaju sve svoje i slijede ga. Za sobom ostavljaju svoje brodove, mreže, iza sebe ostavljaju svoj stari život, svoj stari način obavljanja stvari, ostavljaju svoje bližnje, svoje obitelji.

Prihvaćaju rizik. Ne oklijevajući.

Nije lako komentirati današnji tekst ali ne zato što ga čovjek ne razumije nego što smo mi današnji ljudi, kada je Bog u pitanju, velika oklijevala.

Današnje Evanđelje sažeto glasi – Bog misli  – sada!

Da – sada – ne za pola sata, ne za tjedan dana, ne dogodine, ne kada odemo u mirovinu – nego – sada!

Ali mi smo kršćani velika oklijevala. Izuzetno velika.

Bog kaže: „Dođi i slijedi me!“, a mi kažemo: „Naravno, nema problema.“ Nakon nekog vremena Bog kaže: „Ja sam mislio da ćeš ići za mnom?“ A šta mi kažemo? – „O, pa ti si mislio sada?“

Bog kaže: „Ja želim da ti širiš radosnu vijest moje ljubavi.“, a mi kažemo: „Naravno, nema problema.“ Nakon nekog vremena Bog se vrati i kaže: „I …?“, a mi se stanemo iščuđavati: „Ej, pa ti si mislio sada. Pa šta ne kažeš.“

U svim područjima našeg života Bog nas poziva na djelovanje.

Poziva nas da se molimo, da svjedočimo, da se međusobno pomažemo.

Pozvani smo nahraniti gladne, odjenuti gole, skućiti beskućnike, njegovati bolesne, stati uz potlačene i one koji pate I pozvani smo prije svega – širiti radosnu vijest – Evanđelje.

I mi na sve te Božje pozive odgovaramo sa glasnim – DA!

Ali Bog se neprestano treba vraćati i podsjećati nas da je on mislio – sada, da to sve sada učinimo.

Da ne oklijevamo.

Bog nas po Kristu zove da postanemo ribari ljudi.

Isus poziva učenike da čine dvije stvari. Da ga slijede i da ribare.

Mi jako dobro čujemo ovo prvo i zato sebe i nazivamo kršćanima, Kristovim sljedbenicima. Ali ovo drugo nekako kao da slabije čujemo. Skoro pa da i ne čujemo.

Što se zbiva s kršćanima, što se zbiva sa Crkvom koja samo slijedi, i to ponekad na popriličnoj udaljenosti, Krista, a koja rijetko isplovljava na pučinu i tamo baca svoje mreže?

Netko jednom reče da treba zamisliti klub ribara u kojem njegovi članovi samo sjede unaokolo i prepričavaju svoje ribarske priče o tome kako su nekada ulovili neku veliku ribu, i koja im se je u zadnji tren otrgnula s udice … ali ti ribari, u biti, više uopće ne ulaze u brod, ne bacaju udicu, a kamo li mrežu … sjede i sjećaju se kako je to nekada bilo.

Prije nekoliko godina Richard Cardinal Cushing je pisao o tome koliko je Crkvi potrebna hrabrost. Rekao je: „Ako bi se svi oni koji spavaju probudili i ako bi svi oni koji su mlaki uzavreli, ako bi svi grintavi postali dobre volje i svi se obeshrabreni osokolili, ako bi svi depresivni digli svoj pogled prema gore i svi se otuđeni zbližili, ako bi svi koji ogovaraju zašutjeli i ako bi se svi umrtvljeni pokrenuli, ako bi svi odistinski lovci ustali i ako bi svi članovi Crkve molili, i ako bi svima ime Spasiteljevo bilo u srcu i na usnama … onda bismo imali najveći preporod kojeg je ovaj svijet ikada upoznao.“

I danas Isus stoji pred nama i pita nas: „Misliš li ti nastaviti sjediti i oklijevati ili misliš isploviti na pučinu i baciti mreže?“

„Tko oklijeva već je napola izgubio.“

(Njemačka poslovica)

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

KRIZA IDENTITETA

Objavljeno

- datum

„Svjetlo koje ne svijetli,

potok koji ne teče,

kvasac koji ne raste,

nije ništa veća anomalija od kršćanina

koji ne svjedoči Krista.“

(Arthur Tappan Pierson)

Zar nije zastrašujuće kako se mi ljudi koprcamo ne bi li pronašli svoj identitet u onome što činimo umjesto da ga tražimo u onome tko smo?

Naš identitet sve je više nalik ogrtaču kojim bezuspješno pokušavamo pokriti i sakriti svoju golotinju. I baš kao što odjeću kupujemo, kako tko i kako gdje, tako i svoje identitete pokušavamo nabaviti od butika do buvljaka. Kada ne bi bilo statusnih simbola kojima sakrivamo svoju nagost, kada ne bi bilo naših limenih ljubimaca, sve dužih titula koje prikopčavamo uz svoja imena i prezimena, kada ne bi bilo naših kreditnih kartica i kada ne bi bilo privilegiranih klubova čiji smo članovi (“Znaš, ne može tamo baš svatko.”), mi vjerojatno ne bismo ni posjedovali identitet kojim bismo se mogli zaogrnuti.

Ostali bismo goli, onakvi kakvi uistinu jesmo, a to nam nije ni na kraj pameti.

Ma tko danas cijeni i voli iskrene ljude, one koji govore ono što misle, ma tko danas želi uz sebe čovjeka koji je s identitetom? Važno je svidjeti se svijetu, pobrati pljesak, ogrijati se na svjetlu reflektora, ogrnuti se carevim novim ruhom.

Ali što kad uslijedi jedan običan otkaz, kada otkližu dionice na burzi, kada se nagomilaju nenaplaćena potraživanja, što kada se uruše kule podignute na pijesku? Što kada se taj izmišljeni identitet rastopi kao kap vode na vrelom suncu?

Onda kažu nastupi kriza identiteta. Onda treba navaliti na seminare, tečajeve, treba pokupovati sve moguće priručnike ne bi li stekli izgubljeno samopouzdanje i sigurnost, ne bi li saznali – tko smo.

Kada dijete pitamo: „Tko si ti?“, dijete će nam odgovoriti: „Ja sam curica.“, „Ja sam dečko.“, „Ja sam mamina maza.“, „Ja sam tatin sin.“, a mi odrasli, kako bismo mi odgovorili na to isto pitanje? Uostalo tko danas koga i pita – tko je, danas se najčešće pita: „A čime se vi bavite?“.

Život je pozornica na kojoj je najbitnije dobro odigrati svoju rolu, pa i identitet. Danas jesi, sutra nisi. Padne ti gledanost, slušanost, čitanost, dionice odu u crveno, tvoja momčad izgubi, ne preskočiš, ne doskočiš, ne prodaš koncert, CD … ili jednostavno više nisi zanimljiv šefu, prijatelju, obitelji.

Oduzeli su nam naš identitet i zaogrnuli su nas onim kojeg su nam namijenili kako se ne bismo prehladili bez ikakvog. Od bezbrojnih osobnih podataka koje od nas otimaju na svakom koraku, na svaki mogući način, milom ili silom, uz osmjeh ili uz prijetnju, preko uvida u naše navike i sklonosti, pa sve do skeniranih naših snova, uvjerenja i želja – sve ih zanima. Sve prikupljaju.

Veliki Brat krade naše identitete. Za uzvrat nam nudi neke druge.

Niste se nasmijali?

Nije vam uopće do smijeha?

Strah nam se polako ali sigurno uvlači u kosti, a korjen svih strahova izvire iz stanja kada te prisiljavaju odreći se onoga tko si.

Sreća vaša i naša što vas još uvijek ima koji ovo ozbiljno shvaćaju i kojima nije do šale.

E da, francuski romanopisac Arsène Houssaye reče: „Reci mi koga voliš i reći ću ti  tko si ti.“

Ali koliko uopće ima smisla govoriti o identitetu u zemlji u kojoj se, još uvijek domoljublje, dakle nacionalni identitet, drži nečim retrogradnim, u kojoj je identitet zamijenjen nekakvim maglovitim, amorfnim pojmovima, u kojoj se pojma nema tko u ime koga vlada i donosi ključne odluke, u kojoj svaka novotarija iz svjetskih centara moći postaje aksiom, u kojoj se izjava bilo kojeg svjetskog političara proglašava credom?

Ima li smisla u ovoj podijeljenoj i rastrganoj zemlji, koja pojma nema kamo bi krenula i koja iz dana u dan, sve više i više, ostaje bez svojeg identiteta, govoriti – tko smo? Ili je najbolje i najpametnije pridružiti se većini, svima onima koji mudro o tome šute i koji svoj identitet mijenjaju po potrebi i od situacije do situacije?

Ipak čovjek mora govoriti, jer riječ nas ljudima i čini ali i kada kažeš i kada ne šutiš, barem ti je duša lakša. Pa, onda govorimo! Ne šutimo! Olakšajmo dušu svoju. Neka se vidi tko smo, a ne što smo.

Belinda Whitfield govori o identitetu: „Lišće će otpasti sa stabla u svojim najtežim satima i vjerojatno će istrunuti na zelenoj travi ali nas naš identitet nikada ne će napustiti. On je sjena s kojom plešemo, ljepota koju u sebi vidimo, ali i neprijatelj u nama, koji nas želi vidjeti kako patimo i koji je najzadovoljniji kada smo očajni.“

Jedna od najčešćih današnjih boleština sigurno je kriza identiteta. Ne samo jedna od najčešćih nego možda jedna od najopasnijih, jer od nje kreće puno toga što nam stvara užasne probleme. Ako je identitet ono što definira, određuje, svakoga od nas, onda njegova kriza opisuje nekog tko je u neprestanom traganju za svojom temeljnom odrednicom. Kriza identiteta, u mladosti čovjeka, nije prava kriza nego opisuje jedno normalno stanje u razvitku te osobe. 

Pravi problem nastaje kada osoba ne uspije pronaći svoj identitet i kada se poistovjeti s identitetom koji je slab, lako lomljiv i promjenjiv.

Jer čim se ta osoba suoči s nekim velikim životnim izazovom onda obično gubi taj svoj slabi identitet i počinje tražiti novi. Zato je od neobične, životne važnosti izgraditi čvrst, stabilan identitet, jer tada čovjek (time i društvo) biva pun samopuzdanja i puno čvršći kada navale životne nevolje.

Međutim, krizu identiteta ne bi smjeli imati oni koji vjeruju u Boga.

„Tko si ti čovječe?“

„Ja sam dijete Božje.“

Može li itko izgubiti ovaj identitet?

Ne. Ne može. Ne može jer je ovo najsolidniji identitet kojeg netko može postići, jer se osoba, u ovom slučaju, identificira s besmrtnim, sa samim Bogom. Ljudi koji se identificiraju s Bogom više cijene dar života, jer vjeruju kada ne bi bili toliko važni onda ih Bog ne bi ni stvorio.

Nitko od nas nije kršćanin sam. Nitko. Svidjelo se to nama ili ne, mi smo na ovom putovanju vjere zajedno. Mi smo Braća i Sestre. Mi smo zajednica. Mi smo tijelo Kristovo. Mi smo Isus u koži. Ta istina na dramatičan način mijenja način na koji nam je živjeti.

Mi bi se trebali odreći potrebe bilježenja rezultata u našim međusobnim odnosima. Trebali bismo shvatiti da smo svi mi ranjeni, polomljeni i da je Božja milost jedino ljepilo koje nas je u stanju učiniti cijelima.  Mi bismo trebali shvatiti da naš identitet ne ovisi o našem izgledu, o našem bogatstvu ili o našim postignućima i da zbog toga nemamo potrebu nikoga se dojmiti. Mi bismo trebali shvatiti da konačno trebamo naučiti primati jedni od drugih i davati jedni drugima ne očekujući ništa za uzvrat. Mi bismo trebali odustati od bilo koje kontrole nad svojim bližnjim, jer se Božja milost pronalazi kroz ljude i samo zajedno ostvarujemo razliku i bivamo sol i svjetlo svijetu.

John Robert Walmsley Stott, anglikanski svećenik i jedan od lidera svjetskog pokreta evangelizacije jednom je izjavio:

„Mi se ne bismo trebali pitati „Što ne valja s ovim svijetom?“, jer je ta dijagnoza već postavljena. Umjesto toga trebali bismo se pitati „Što se je dogodilo sa solju i sa svjetlom?“

Da, baš je u tome bit svjedočenja. Svjedoci za Krista, svjedoci vjere jesu svjetlo u tami ovoga svijeta i jesu sol u ovom bljutavom svijetu koji nas okružuje. Ukoliko nismo svjetlo i sol onda nismo ni svjedoci.

Kao djeca Božja mi smo najbolji njegovi svjedoci. Pa zar netko može bolje svjedočiti o ocu od njegove djece?

Mnogi među nama misle kako u svom životu nisu u stanju napraviti nikakvu značajnu razliku na ovome svijetu.

„Pa što može jedna osoba učiniti?“ često čujemo oko sebe.

Robert Kennedy jednom je rekao: „Mnogi od velikih svjetskih pokreta potekli su iz napora jedne osobe.“

Beznačajna skupina dvanaestorice vrlo običnih ljudi – neprofinjenih i neobrazovanih – koje je Isus izabrao za svoje učenike, kako bi predstavili kršćansku poruku, poprilično neprijateljski raspoloženom svijetu, pripadaju u takve ljude.

Vi i ja možda nikada ne ćemo postići takovu veličinu, ali možemo ostvariti razliku. Mi to uvijek činimo, svaki put kada ustanemo za nešto što je pravedno, kada pružimo ruku pomoći bližnjemu ili strancu u nevolji i kada svjedočimo drugima Kristovu ljubav. Sve to zbrojeno, svi ti naši maleni pokušaji, skupljeni zajedno, postaju krugovi u vodi koji se neprestano i nezaustavljivo šire. Na takav način svaki naš pojedinačan život čini tu famoznu razliku na ovome svijetu.

Nicolás Gómez Dávila, kolumbijski pisac, kaže: “Biblijski proroci nisu predviđali budućnost, nego su svjedočili Božju prisutnost u povijesti.“

I nama je isto to činiti.

Biti Kristovi svjedoci.

To je naš identitet. Jedini pravi identitet.

Britanski znanstvenik Thomas Huxley srčano je podupirao teoriju evolucije, što mu je i donijelo nadimak „Darwinov buldog“. Kao agnostik bio je uvjeren da je vjera štetno praznovjerje. Jednog dana Huxley upita jednog vrlo predanog vjernika, kršćanina: „Što tebi znači tvoja vjera?“. Upoznat s Huxleyevim skepticizmom čovjek zastane i odgovori mu: “Vi ste vrlo educirani i u stanju ste osporiti sve što ja kažem.“ Huxley ga je poticao neka mu objasni zašto je kršćanin. I ovaj čovjek iz dubine svoga srca progovori što njemu, u njegovom životu, znači Isus Krist.

Huxley, duboko dirnut, nije protuslovio. Čeznutljivo mu se obrati: „Dao bih svoju desnu ruku za tvoju vjeru u Isusa.“

Bog traži svjedoke i pita:

„Imam li ja svjedoka? Mogu li računati na tebe?“

Koji je naš odgovor?

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

A ŠTO SAD?

Objavljeno

- datum

Jeste li gledali crtani film „Potraga za Nemom“?

Nešto predivno. Jedna od najboljih scena zbiva se pri samom kraju kada je glavni dio filma već za nama. Marlin i Nemo su zajedno, dakle otac je spasio sina iz akvarija sidneyskog zubara i možemo reći „happy end“. Ali nije. Nije još. Iako je glavna priča sretno završila mi uskoro otkrivamo da je naredna priča upravo započela.

Ribe koje su pomogle Nemu pobjeći iz akvarija i same su se uspjele osloboditi. U plastičnim vrećicama, kroz prozor, preko ulice i pravo u Sydneysku luku. Eto što ti je crtani film. I kada je i zadnja uspjela pobjeći i sretno se dokopati slobode svi smo odahnuli. Ali tada se nad njih nadvila realnost života. Upavši u veliki ocean, još uvijek u onim svojim plastičnim vrećicama, jedna od njih prekine tišinu riječima: „A što sad?“

A što sad?

To pitanje muči i nas danas. Advent je za nama. Nakon velikih problema Marija i Jospi su pronašli kakav takav krov nad glavom. Dijete se je rodilo. Anđeli su otpjevali svoje pjesme. Pastiri su došli i poklonili se Mesiji. Šimun i Ana konačno su se radovali što su vidjeli onog za kojeg su znali da će donijeti svjetlo svijetu. Mudraci su slijedili zvijezdu, poklonili su se, ostavili su darove i vratili se kući drugim putem.

I to je velika stvar. Uistinu nevjerojatno velika stvar. Bolje nije moglo biti.

Ali što sad? Koje su to dobre vijesti ostale za ovu drugu nedjelju po Božiću?

Uvijek nakon blagdana čovjek ima nekakav osjećaj kao da još uvijek nije sve rečeno. Da se nije sve dogodilo. Da ima još. Da još uvijek trebamo čekati. Nakon svih otpjevanih Božićnih pjesama, nakon svih otvorenih poklona, nakon svih datih obećanja, nakon sve blagdanske čarolije, mi još uvijek čekamo na Isusa … još uvijek čekamo njegovo Kraljevstvo … još uvijek čekamo da se ostvari volja Njegova u našim dušama.

 Ovdje, na drugoj strani Božića, nalazimo sebe kako živimo u onom istom starom svijetu, sa onim istim starim ljudima i da se borimo sa onim istim starim problemima. Kao i do sad. Na ovoj drugoj strani Božića mi ne možemo a ne upitati se: „A što sad?“

Ova Nedjelja je i na prijelazu između Božićnog i Redovitog Vremena. Mi i po tom pitanju živimo negdje između blagdana i svakodnevice.

I kao da smo negdje gdje smo već bili. A bili jesmo. I to prije samo pet tjedana.

Današnje Evanđelje ustvari počinje na istom mjestu ovog istog Evanđelja koje smo slušali druge nedjelje Adventa. Samo pet tjedana kasnije i opet smo tamo gdje smo i bili. Gdje smo počeli.  

Opet smo u pustinji. U divljini.

Opet smo s Ivanom. I čekamo ono što nam Ivan ima za ponuditi, a to je oprost naših grijeha i uranjanje u milost Božju.

I dok nas Ivan uranja u Jordan znamo da ćemo se, prije ili kasnije, vratiti opet na isto ovo mjesto i da ćemo čekati čudo da se dogodi.

I uvijek je tako, zar ne?

Zašto bi ovaj put bilo išta drugačije?

Ali onda nam Marko daje odgovor.  Iako ova dva čitanja, današnje i ono iz druge Nedjelje Adventa, su jako slična, ona nisu ista. Ono u drugoj Nedjelji Adventa završava Ivanom koji krsti.

I mi smo bili u divljini i drhtali smo, jer između nas i Boga ničeg i nikog nije bilo do li Ivana i rijeke Jordan.  

Ali ovdje, sad, s ove druge strane Božića, Marko nastavlja. Baš kada se čini da je priča završila, baš kada se čini da nikada ne ćemo izići iz divljine, da se nikada ne ćemo odmaknuti od Ivana, a niti od sebe samih, Marko nastavlja:

„Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina.“

Mi se pitamo:“A što sad?“

Marko nam kaže: „Sad Isus!“

Ali mi kažemo kako je život težak.

Tvrd. Loš. Nepošten. Okrutan. Jadan i nikakav.

Da smo tako slabi i bespomoćni, jer nas nevolje bacaju čas amo čas tamo.

I to uprkos svoj našoj vjeri.

Koja nije mala.

Kažemo mi.

I što nam je učiniti? Pa dosta nam je pogledati na Isusa.

Što se je njenu prvo dogodilo nakon krštenja?

Duh ga je odveo u pustinju da ga tamo sotona kuša.

Markova današnja priča je ustavri intimni susret Oca i Sina.

Između Isusa i Oca njegova. Nije to neki spektakl za široku javnost.

I što taj susret znači Isusu?

Ne znači da će ga Otac riješiti nevolja i problema.

On to otkriva i prije nego se je uspio osušiti od vode u koju ga je Ivan uronio.

Ono što je za Isusa njegovo krštenje značilo nije bila pošteda od nevolja, nije bila potvrda da će se stvari razvijati po Isusovoj želji.

Ne!

 

Krštenje je značilo da kada bude u nevoljama da ne će biti sam.

Značilo je da kada stvari ne budu išle onim tijekom kako je to Isus zamislio on će i dalje imati blagoslov svojega Oca i imati će uz sebe Duha Svetoga.

A zar i za nas naše krštenje nije ista stvar?

U krštenju oslobađamo se grijeha, ali krštenjem primamo Božju milost koja se nije osušila i isparila.

Ovdje u pustinji gdje nas sotona dnevno kuša.

Ovdje s ove druge strane Božića to mi zvuči super.

Uistinu kao Radosna vijest.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno