Connect with us

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Jugo teror na Božić

Objavljeno

- datum

Šetam tako s djecom na Badnjak po centru Zagreba i u najvećoj gužvi, u srcu Bogovićeve, točno usred najvećeg meteža tamošnjih kafića, vidim kako se odjednom rastvara prostor i razliježe se glazba srpskih truba Dragačeva! Ne razabirem u toj gužvi što točno sviraju, ali čujem ljude oko mene koji se zgražaju riječima „jel ti čuješ što oni sviraju?!“. Dakle, dobro ste čuli: srpski trubači iz Dragačeva usred Zagreba! Kada? Ravno na Badnjak! – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Stotinu metara dalje ista scena! I pitat ću ono što se nitko ne usudi pitati: kako je moguće da na Badnjak u srcu Hrvatske i u srcu Zagreba najglasnija glazba bude glazba srpskih trublji, srpskih koračnica, srpskih narodnih pjesama i srpskih običaja? Kojih nikada, ni za najcrnjeg komunizma u istom tom Zagrebu i u istoj toj Bogovićevoj nije bilo?

Tko ih je pozvao, kome srce vapi za trubačima iz Dragačeva, kome oni trebaju baš na Badnjak? I postoji li argument koji će me razuvjeriti da ova Badnja slika centra Zagreba nije podmetnuta, nametnuta, osmišljena kao gola provokacija, izrugivanje i provociranje prvog reda? Ja ne mislim da je zagorskim tamburašima na Pravoslavni Božić mjesto na Terazijama jer to nije dio njihove kulture, njihove glazbe, njihovih običaja. I onaj tko bi poslao dva zagorska tamburaška sastava na Terazije na Pravoslavni Božić bi dakako bio provokator.

Zašto je tako nešto moguće u Zagrebu? Trubači iz Dragačeva ni na koji način nikada nisu niti ikada hoće korenspodirati s hrvatskom glazbenom kulturom, napose na Badnjak i to iz milijun razloga. Ne zato jer je to niže vrijedna glazba, najmanje zato jer je izvode Romi (čija glazba zna biti sjajna!) nego zato jer je netko kao dio političke provokacije i političkog rata protiv Hrvatske poslao, naručio, dovezao i u sam centar grada istresao dva benda koji su svojom galamom baš na Badnjak davali glavni glazbeni ton u centru hrvatske metropole, na jedan od najsvetijih dana u godini za 86 posto stanovnika ove države. Srpske cajke usred Zagreba na Badnji dan! Ima li slađe provokacije za četnike s druge strane Dunava i njihove pritajene simpatizere ovdje?

Isti dan u centralnoj političkoj emisiji na državnoj televiziji Aleksandar Stanković ugostio je dramskog umjetnika, inače sjajnog glumca, književnika i pjesnika Enesa Kiševića. Žurim reći da nema nikakve dvojbe da je tom sjajnom umjetniku mjesto u najboljim terminima državne televizije, ali Badnjak, ako ga poštujete kao autor i urednik emisije, odnosno ako poštujete pretpostavljenu volju i afinitete 86 posto deklariranih katolika u ovoj zemlji traži, doslovno vapi za nekim drugim temama, pa onda i sugovornicima.

Zašto ste zapravo zabranili pretežitom dijelu publike neki sjajan intervju, s nekim od vrsnih katoličkih intelektualaca kada je to bio jedini normalan, prirodan, ljudski i profesionalan odabir? Ima li nešto prirodnije od toga da na Badnjak, dakle jedan od najsvečanijih dana za 86 posto mogućih gledatelja, u studio pozovete nekog katoličkog intelektualca, svećenika, teologa?

Jer to je državna televizija, to je televizija za koju 86 posto katolika plaća pretplatu. Smiju li bar na svoje najsvetije dane imati program primjeren njihovom svjetonazoru i intimnom interesu? Ne, glasi odgovor s HTV-a! Nismo mi tu zbog vas, nego smo tu da vas preodgajamo! Od toga da je Domovinski rat bio građanski rat, do toga da ne morate na Badnjak provesti sat vremena u razgovoru s nekim sjajnim katoličkim intelektualcem, svećenikom ili teologom!

Nećete na Badnjak imati na državnoj televiziji program primjeren činjenici da bi doslovno 90 posto deklariranih kršćana pogledalo i poslušalo neki intervju primjeren tom danu, nego imate gledati razgovor koji s Badnjim danom nema apsolutno nikakve veze! Baš to što želite, baš to što je primjereno istini i u skladu s činjenicom da ovdje živi 86 posto deklariranih katolika, a baš to – ne može!

I kad ste nakon početnog šoka iz Bogovićeve ulice bacili oko na HTV, a onda na isti taj Badnjak uzeli u ruke centralni mainstream medij u ruke, a to je navodno Jutarnji list, tamo ste mogli vidjeti ekstazu ljevičarskog terorizma planiranog za ovaj Božić. Najprije je na sam Badnjak Miljenko Jergović preko cijele stranice pljunuo u lice 86,28 posto stanovnika zemlje koji su se deklarirali kao katolički vjernici tako da bih drugi put zamolio gospodina Hanžekovića da uz slične tekstove ubuduće dijeli i maramice (na njima slobodno može stajati „maramica za brisanje pljuvačke nakon pročitanih tekstova“, subotom molimo tri komada!) da si ljudi mogu obrisati lice od pljuvačke nakon što u ruke uzmu navodno centralni mainstream medij u Republici Hrvatskoj.

Jergović je 86 posto stanovnika ove zemlje počastio tezama s kojima se on potpuno slaže, primjerice, „križ se ne voli i ne može se voljeti“, kako mu je „križ, onaj na kojem nema raspetog čovjeka, nego je sveden na spravu za mučenje ili tek na znak, izazivao nelagodu, jezu, strah…“, potom će o Isusovom rođenju i činjenici da „Josip nije ostavio Mariju“ dodati „da ju je on ostavio, Isus bi se rodio kao kopile….zato je možda ispravno o Isusu govoriti i misliti kao o kopiletu… svijetu je on bio to, samo je Mariji i Josipu bio sin…“.

Dakle, Isus je za svijet bio kopile?! Pa tu uvredu su čak i komunisti zabranili Goranu Bregoviću u jednoj pjesmi 80-tih! I tako psovka do psovke, pljuvačka po licu do pljuvačke, pa cokulom u rebra….

Nepregledni red mahnitih uvreda za svakog vjernika ravno na Badnji dan! Ima li u ovoj zemlji ljudi koji još imaju obraz i koji su kadri podići glas protiv ovakvih neviđenih svinjarija? Jer, naravno da nikog u ovoj zemlji ne zanima što Jergović kao deklarirani bezbožnik misli i zbog čega je alergičan na križ, postavlja se pitanje kako je moguće da ovakve monstruozne nakaznosti mogu biti tiskane na sam Badnjak i to tobože u srcu mainstream medija?

Kako jedna takva medijska kompanija može na svojim rubovima držati sjajnog Ivicu Šolu, a za spektakularni Badnji broj odabrati ovakve salve uvreda Miljenka Jergovića?

Drugi dan će pak, u svečanom božićnom trobroju Jurica Pavičić napisati iskreni tekst o tome kako je proslava Božića u komunizmu zapravo bila zabranjena i kako se slavilo više-manje ilegalno, ali njemu je sve to bilo nekako simpatično. Ja sam pak u takvom „slavljenju“ tih godina oduvijek vidio sve samo ne simpatičnost: tjeskobu, poniženost, povrijeđenost, nasilje, ideološki sadizam, staljiistički ulazak u tuđe mozgove, divljaštvo i barbarizam prvoga reda! Osim toga po provincijama ste i osamdesetih plaćali danak čak i takvom ilegalnom slavljenju, tako da osobno znam primjer gdje je sredinom tog desetljeća (to su te liberalne godine!) jedan diplomirani pravnik tražio posao da bi bio odbijen eksplicitnom tezom da „je redovito viđen na ponoćkama“.

Taj je detalj prevladao!

Unatoč svemu tome Pavičić uspoređujući današnji i ondašnji Božić zaključuje u prilog komunističke strahovlade: “meni se takav više sviđao“! Tu mozak staje i svaka rasprava prestaje. Jer on ne skriva istinu, donekle je prikriva, on priznaje kako je bilo, on samo ne može protiv sebe! Jer to je isto kao da napišete da priznajete da je Hitler bio zločinac i da je činio ovakve ili onakve zločine i da nije bilo lako ni jednostavno pod takvim režimom, ali između „ovog“ i „onog“ razdoblja ja ipak biram „ono“.

Za tu bolest jugoslavenstva zapravo nema lijeka, a nema niti prostora za polemički sud jer je čovjek priznao i zabranu i muku i podvale i pritiske, ali unatoč tome na kraju kliče da mu se u odnosu na ovo danas i takav teror više sviđa! U Jugoslaviji je dakle čak i zabranjeni Božić bio „bolji“ od današnjeg dobrodošlog i dopuštenog slavljenja!

Gdje je kraj perverziji i patološkoj mržnji prema svemu što su donijele devedesete?

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Objavljeno

- datum

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno