Connect with us

Istaknuto

Ivica URSIĆ: ZABORAVLJENA RADOST

Published

on

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? ­Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:

»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’

– kako reče prorok Izaija.«

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Riječ Gospodnja.

(Iv 1, 6-8.19-28)

„Radujem se u Gospodinu, radujem.“
Riječi su to iz današnjeg prvog čitanja.
Riječi su to proroka Izaije. (Iz 61,1-2a.10-11)

I dok ovaj svijet, koji se deklarira sekularnim, dakle agnostičkim i ateističkim, besramno koristi simboliku Adventa za poticanje potrošačke groznice i raduje se povećanju profita, za to vrijeme, oni koje još uvijek nije zahvatio virus dekristijanizacije Adventa i Božića, pale treću adventsku svijeću.

Svijeću radosti i veselja.

Sv. Pavao u svojoj prvoj poslanici Solunjanima uzvikuje: „Uvijek se radujte!“

Oprostite što pitam, ali zašto? Zašto bih se ja trebao radovati?

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Ovaj svijet je bremenit stvarima koje u nama izazivaju tjeskobu, strah i gađenje. Ova naša kultura zatrpana je stvarima, moralno neprobavljivim i dugoročno smrtonosnim za naše duše, koje bi nam trebale odvući pozornost od bitnih stvari u našem životu.

I zašto onda – radovati se? Jer nama se tuguje. I plače. Kada čovjek vidi svu tu nepravdu, svu tu moralnu bijedu, svo to zlo, onda je radost zadnje što mu pada na pamet.

Kažete Advent je vrijeme radosti, jer Božić dolazi. Točno. Ovo se je naše društvo, skoro u totalu, deklariralo kršćanskim i onda bi smo svi trebali poskakivati od radosti i veselja.

Ali zar nisu baš mnogi kršćani oni koji traže svoje vlastito zadovoljstvo i svoj osobni probitak na račun svojih bližnjih? Ali zar nisu baš toliki Kristovi sljedbenici kronično sebični i nesretni, pa čak potišteni i depresivni? Ali zar nam netko drugi bira političare koji od ove kršćanske zemlje stvaraju bezbožnu divljinu i pustinju?

Pošteno govoreći nemoguće se je radovati dok su stvari ovakve kakve jesu.

Bojim se da smo izgubili sposobnost radovanja.

Dovoljno je pogledati lica ljudi oko nas.

Od iskrene radosti ni traga ni glasa.

Samo poza, gluma, maska, laž.

I što sada? Odustati?

Pokušati?

Možda bismo trebali iznova otkriti smisao same riječi – radost? Možda bismo trebali konačno sazrijeti kao kršćani kako bismo bili u stanju shvatiti kako se radovati u ovom svijetu koji se sunovraćuje u ambis? Možda bismo trebali prisjetiti se odakle dolazi stvarna radost i tko smo mi koji bi se na tom izvoru trebali radovati?

Za iskreno radovati se čovjek bi prije svega trebao znati „tko je“ i „čiji je“. Onaj koji ne zna odgovor na ta pitanja, taj bit svojeg radovanja neprestano prilagođava aktualnim pomodnim trendovima ili mu ga određuju i propisuju silnici i moćnici ovog svijeta.

Samo čovjek svjestan svojeg pravog identiteta sposoban je iskreno se radovati.

„Tko si ti?“

Tako su pitali Ivana Krstitelja. A on im je rekao tko on – nije. On nije bio Mesija. Nije bio ni Ilija, a ni jedan od proroka. Ovo pitanje, koje su mu postavili svećenici i leviti iz Jeruzalema, odzvanja kroz stoljeća. Odzvanja i danas. Oko nas i u nama. Svatko od nas čuje: „Tko si ti?“

Pokušajmo i mi na njega odgovoriti onako kako je odgovorio Ivan Krstitelj. Nas ne određuje način na koji mi provodimo/trošimo svoje vrijeme, niti nas određuje način kako se odijevamo, hranimo i zabavljamo. Mi nismo određeni ni svojom pozicijom u društvu, niti poštovanjem kojeg ljudi imaju prema nama. Mi nismo naš politički ili ekonomski status, niti smo naša imovinska kartica. Nas ne određuju ni naši propusti.

Flannery O’Connor, američka spisateljica, u svojem „Otkrivenju“ kaže da kada idemo na susret s Bogom, da tada „čak i naše vrline izgore“.

Da, mi sigurno nismo ni naše vrline.

Ali nema ničeg lošeg u svezi bilo koje od ovih stvari. Tko može bilo što prigovoriti vrlinama ili pošteno zarađenom novcu koji je na pravi način upotrijebljen? Ili što to ima lošeg u poštenom političkom liderstvu?

Ono što je problem sa svim tim jest da ništa od svega toga nije naš identitet. To nismo mi. To je naše lažno ja. Sve će te stvari od nas biti oduzete i spaljene, kao što kaže Flannery O’Connor, a sve kako bi se ono istinsko, od svega ogoljeno, „ja“ moglo susresti sa svojim Ocem.

Svaki put kada nam je nešto od svega toga oduzeto, ili smo se sami toga odrekli, mi smo sve bliže onome što mi uistinu jesmo. Oslobađajući se lažnog sjaja, prolaznog zadovoljstva i varljive radosti, kojima nas je zatrpao ovaj svijet, mi sve snažnije osjećamo istinsku radost, jer smo sve bliži stanju u kojem smo i stvoreni. Oslobađamo se balasta, otkrivamo radosni svoj pravi identitet i bivamo opet djeca.

Djeca Božja.

Jedna majka priča priču o svojem djetetu koje je otvaralo božićne poklone dok je obitelj znatiželjno promatrala. Nakon što je pokidalo papir na prvom poklonu dijete je prigrlilo kutiju na svoje grudi, istreslo sadržaj na pod, odgrnulo nogom zgužvani papir i onda stavilo kutiju na svoju glavu i počelo paradirati po sobi. Baka je upitala: „Milo moje, zar ne želiš svoj poklon?“ Izraz na djetetovom licu kao da je govorio: „Stvarno, zar ima još toga?“

Kada smo posljednji put osjetili tako jednostavnu radost poput ove? Ja ne mislim da je itko od nas prestar za malo gluposti i zabave u životu. Puno je više toga u našem životu osim onoga što se nalazi u kutiji, pa ma kako velika bila. Ponekad može biti stvarno zanimljivo i poprilično veselo samo promatrati što sve možemo učiniti s kutijom u kojoj dolazi život. Puno je prigoda tijekom svakog dana kada možemo pronaći radost, kako kaže Agatha Christie: „Sama spoznaja da smo živi velika je stvar.“

Usred teških životnih situacija, kao što su gubitak zaposlenja ili razvod braka, smrt voljene osobe ili čak ne nalaženje parking mjesta nakon dugotrajnog pokušavanja, teško je pronaći radost. No, ukoliko se uspijemo izdignuti iznad ovih situacija, ako shvatimo da ono što proživljavamo jest dio poziva u našem životu, onda te teškoće gube svoju moć nad nama.

Neovisno koliko je loša situacija u kojoj se trenutačno nalazimo ona je tu kako bi nas podučila, a ne kako bi nas kontrolirala i tako određivala naš identitet. Ako smo u stanju zapamtiti da postoji naš Otac, koji brine dovoljno o nama, i da je njegov Duh uz nas u svemu tome, onda isto tako možemo radosno prihvatiti ideju da je tu puno više od onoga što mi proživljavamo, puno više izvan i iznad kutije u kojoj je sve to došlo.

„Ovo sam vam govorio da bude radost moja u vama, i da vaša radost bude savršena.“ (Ivan 15, 11)

Koja je to bila radost koju je Isus imao? Isusova radost bila je potpuna predaja sebe i žrtvovanja sebe Ocu, bila je to radost činjenja onog za što je od Oca bio poslan činiti. Molio je Isus da se naša radost ispunjava njegovom radošću sve dok ne bude ista kao radost Gospodnja.

Upitajmo se ovog Adventa, ovog Božića, jesmo li dopustili Isusu Kristu da u nas unese svoju radost.

Sva radost našeg života nije u tjelesnom zdravlju, nije u izvanjskoj sreći, u bogatstvu, moći i slavi ovoga svijeta, nego je u savršenom razumijevanju Boga i u savezu s njim.

Brige ovoga svijeta, potrošna i kratkotrajna sreća i radost koje nam široke ruke nudi ovaj svijet, imaju za cilj zagušiti Božju riječ. Zato nam Bog pokazuje, daje nam izlaz iz ovog stanja apatije i tjeskobe. Izlaz iz stanja trajnog razočaranja i beznađa. Želi nas odvesti do mjesta gdje ćemo biti njegovi svjedoci i gdje ćemo objaviti tko je Isus i što je Božić uistinu.

Mi jedino tako možemo pronaći izgubljenu radost.

Radost Božića i radost svih naših dana kao djece Božje.

Mi to možemo, usprkos svim nevoljama, samo je pitanje hoćemo li upaliti treću adventsku svijeću, svijeću radosti i veselja, ili ćemo ostati u tami ovoga svijeta.

Sada je vrijeme odluke.

 

Uvijek se radujte!
Bez prestanka se molite!
U svemu zahvaljujte!
Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.
(1 Sol 5, 16-18)

Ivica Ursić/croative.net

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno