Connect with us

Istaknuto

IVICA URSIĆ: VRIJEME JE AMBICIOZNIH

Published

on

Sin Čovječji došao je da život svoj dade kao otkupninu za mnoge.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu:

»Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«

Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im:

»Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

Riječ Gospodnja.

(Mk 10, 35-45)

Vidio sam ljude bez ruku, bez nogu, bez novca, bez pameti, bez srca, bez sreće, ali nikada nisam susreo čovjeka bez – ambicije. Čak i kada se za nekoga kaže kako je „neambiciozan“ onda je njegova ambicija biti – bez ambicija.

U svakome od nas postoji želja, čežnja, nada, pa i nagon za postići nešto bolje i više od onoga što smo trenutačno ostvarili. Je li riječ o materijalnoj ili duhovnoj sferi našeg života – nevažno je. Je li riječ o sebičnoj ili altruističkoj ambiciji – nevažno je. Važno je da ambicija kod svakog postoji i svatko se sa svojim ambicijama nosi na svoj poseban način, od rođenja, pa do smrti.

Ljudske ambicije potrošna su roba, mogu se smanjivati, hibernirati, odgađati, ali one su neprestano tu. Mijenjaju se stilovi, mode, neke ambicije blijede i nestaju, ali odmah se nove rađaju. Do nekih idućih.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ono što ambicije dijeli na dobre i loše, zdrave i bolesne, altruističke i sebične, na poželjne i opasne, jest naše ljudsko srce. Ono od naših ambicija stvara bilo dobro bilo zlo. Jer svaka se, pa čak i ona najplemenitija i najnesebičnija, ambicija zna i može izvitoperiti.

Ambicioznost je globalna značajka ljudskog karaktera. Ambiciozni tipovi uvijek su bili atraktivniji djevojkama, koje su u njihovoj blizini imale osjećaj sigurnije budućnosti. Ambicioznost je u stanju priskrbiti vam puno prijatelja i puno obožavatelja, jer ljudi ostaju zadivljeni (barem neko vrijeme) promatrajući vaš uspon na ljstvama svjetskog uspjeha i vaš napredak u životu.

Međutim ambicija zna ponekad niknuti iz sumnji u vlastite sposobnosti, iz zabrinutosti, a ne iz želje da se do kraja ostvare osobni potencijali. Ljudi postaju ambiciozni samo kako bi dokazali sami sebi kako su u stanju ostvariti određeni cilj. Iako to nije nešto loše, ono ipak odražava određenu dozu sumnjičavosti prema samome sebi.

Međutim kada svojom ambicijom želimo nešto dokazati drugima ili ugoditi svijetu, odnosno drugima, a to su uglavnom moćnici, onda stvari krenu po zlu putu. I u jednom i u drugom slučaju čovjek manje vodi računa o sebi, a više o svijetu, o drugima.

Tu sada, na površinu, izbija pitanje našeg karaktera.

Postoji jednostavan test nečijeg karaktera. Treba postaviti pitanje: „Zašto?“

Zašto se netko želi baviti politikom i zašto je kod nekih ljudi tako izražena jedna, slobodno je tako nazovimo, opsesivna želja dočepati se visoke političke pozicije?

Zašto netko proda sve i krene tražiti filmsku karijeru u Hollywoodu?

Zašto poslovni čovjek, koji je stekao respektabilni kapital, stremi novim poslovnim avanturama?

Zašto čovjek odlazi u Big Brother kuću i bez imalo srama izlaže svu svoju intimnost milijunima gledatelja?

Zašto?

Ne postoji ništa loše u ambiciji kada ljudi koriste svoju ambicioznost kako bi im bilo bolje. Kako njima tako i sredini u kojoj žive. Ali potrebno je zapitati se iz kojih motiva ljudi to čine? Što hrani njihovu ambicioznost? Koja je cijena koju trebaju platiti za ostvarenje svoje ambicije?

Žele li oni bogatstvo, moć i slavu, jer o tome je isključivo riječ, samo za sebe? Ili žele iskoristiti svoje ambicije za opće dobro?

ambicioznih

To su bila pitanja koja je Isus postavio svojim učenicima kada je na svjetlo dana izbila njihova ambicioznost prema visokim društvenim položajima.

Kako Isus odgovara dvojici ambicioznih učenika?

Isus im govori da je njihov zahtjev za pozicijama, za moći, za slavom nalik onom rimskih vlastodržaca koji tlače Židove, koji ih izrabljuju ogromnim porezima i koji će i samog Isusa kroz nekoliko dana pogubiti.

„Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću.“

Rimski moćnici, koje su učenici svojim zahtjevima u biti oponašali, bili su isti oni ljudi koje su učenici prezirali. Isus preokreće i poništava ovaj uobičajeni obrazac ponašanja. Istinska, prava ljudska veličina nije obilježena dominacijom, političkom moći, različitim shemama kojima se kontrolira i podčinjava narod za svoju osobnu korist, niti je to sebična pohlepa za novcem i slavom, nego je nesebično samožrtvovanje za drugog.

U teoriji svi mi u to vjerujemo i to podržavamo, ali na žalost naša praksa tome zorno proturiječi.

Zar naša društvena, politička, kulturna i gospodarska scena nisu najbolji primjer? Sanjali smo osloboditi se države koja nas je kao narod zatirala u svakom pogledu. Od financijske pljačke, preko zatiranja nacionalnog identiteta u kulturi i medijima, pa sve do masovnih fizičkih likvidacija. I što danas doživljavamo? Gledamo reprizu onog istog horor filma i strahujemo da će nam nakon ekonomske pljačke, kulturne okupacije i medijskog ropstva i sami životi doći u pitanje.

Zašto nam se sve to događa?

Odgovor je bolno jednostavan – jer smo zaboravili tko smo i čiji smo?

Bog ima svoju strategiju ambicioznosti, ali nama njegova strategija nije zanimljiva. Mi se koristimo strategijom ovog bezbožnog svijeta koja glasi – puno radi, naporno radi, gazi po ljudima oko sebe kako bi ostvario uspjeh u društvu, budi tvrd, oholi se, budi nemilosrdan i neka ti ništa nije toliko sveto a da to ne bi žrtvovao na oltar svjetovnih ambicija.

Zašto ova mala i deklarativno 90% kršćanska Hrvatska i dalje prepušta svoju sudbinu onima koji su zbog svoje bolesne ambicije spremni ubiti nerođeno dijete, nastranost proglasiti vrlinom, a narod uvesti u novo babilonsko ropstvo?

Zato jer smo sve svoje strateške ambicije stavili u službu Mamona i sila zla kojima prodajemo ostatke ostataka svoje duše.

Ta strategija definitivno nije Božji način. To nije Božja strategija.

Bog je stvorio čovječanstvo kako bi ono imalo cilj, kako bi posjedovalo svrhu svojeg postojanja. Stvorio nas je da vodimo računa o ovome svijetu i da vodimo računa jedni o drugima, da slavimo Boga i ostvarujemo Kraljevstvo Božje.

Ali ukoliko je naš jedini cilj materijalna dobit, ako nam je to jedini smisao i jedina svrha u životu, i ako nam je jedina bitna slava slava ovoga svijeta, onda smo mi potpuno promašili. U svemu.

Mi i dalje uredno možemo moliti „dođi Kraljevstvo tvoje“, a da nam pri tom uopće ne padne na pamet da smo baš mi prepreka njegovom dolasku, jer su naše ambicije sebične, bolesne, slijepe.

Jednostavno bezbožne.

Naš najvažniji poziv, životni poziv, životna ambicija jest raditi u službi Boga Oca, naviještati Evanđelje i biti u službi bližnjih. Tek tada, tako živeći, ostvarujemo svoju najvažniju ambiciju, ali ne onu koju nam je skrojio i propisao ovaj svijet, nego onu koja nas vodi pravim Putem, do Istine i do Života u vječnosti.

U vječnosti gdje ćemo biti uz Isusa Krista.

I kada će biti nebitno jesmo li mu sjeli s desna ili s lijeva.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno