Connect with us

Istaknuto

Ivica Ursić: U POTRAZI …

Published

on

Čitanje svetog Evanđelja po Luki (12, 13-21)

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djelicem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

Riječ Gospodnja.

Eustace Conway glavni je lik knjige „The Last American Man“, autorice Elizabeth Gilbert. Autorica opisuje njegov život kao život modernog planinskog čovjeka koji još uvijek živi kao su naši pretci živjeli prije puno godina.

Ona govori o njegovim izuzetnim avanturama, kao što je na primjer hod dug 2,000 milja (Appalachian Trail) od države Maine do države Georgia, živeći isključivo od onog što bi ulovio. Uz ovaj pothvat taj isti čovjek je prešao i SAD jašući na konju.

Zaljubljen u ovakav način života on danas vodi kamp za djecu i odrasle koji se prostire na 1,000 hektara kojeg on naziva Turtle Island (Kornjačin Otok), a koji se nalazi u brdima Sjeverne Karoline.

Jedna od stvari, do kojih mu je izuzetno stalo, jest pokušati pomoći ljudima, poglavito školskoj djeci, kako shvatiti svoju povezanost sa svijetom prirode.

Jednom zgodom je zapitao 50-tak učenika/maturanata da kažu nešto o značenju riječi „sveto“. Čini se da nitko među njima nije znao što ta riječ znači, pa ih je Eustace upitao neka na komad papira napišu popis onoga što je za njih vrijedno. Sjeća se da je samo jedan od njih pedeset imao jasnu ideju o svetosti. Čitajući papir po papir otkrio je da je svaki papir prepun stvari kao što su novac, novi automobil, mobiteli.

Samo je jedan dječak u razredu napisao – „život“.

Kasnije će Eustace napisati: „Samo jedna mala duša u razredu bijaše na pravom putu, daleko od pohlepe kao motivatora … i hvala Bogu na njoj …“

Na nesreću pohlepa je strahovito snažan motivator u ovom našem društvu. Ako želite shavtiti što je to snažan motivator sve što trebate jest pogledati koliko je kladionica oko nas.

„Kada bi imali samo malo više, onda bi stvari bile bolje.“

Ovu smo rečenicu čuli bezbroj puta.

Oglašivačke agencije su shvatile ovo i ako večeras na TV pozorno promotrite samo nekoliko reklama, shavtiti ćete koliko toga „nedostaje“ u vašem životu i koliko bi vam bilo „bolje“ sa samo još “nekoliko” kupljenih stvari.

Iako je Isus živio u vremenima kada je toga bilo neusporedivo manje on je i dalje bio suočen s puno istih tema. U biti, značajan dio Isusovih poruka ima veze s ozbiljnim pitanjima zdravlja i posjedovanja.

Ali mi se svakako želimo odmaknuti od Isusovih riječi.

Ili da stvar bude još i gora, mi pokušavamo objasniti njegove riječi onako kako to nama odgovara, kako bismo se lakše mogli nositi s njima.

Dvanaesto poglavlje Evanđelja po Luki prepuno je Isusovog poučavanja o bogatstvu i posjedovanju. Kad po prvi put susretnemo Isusa, u ovom poglavlju, on je okružen masom svijeta i nekoliko trenutaka prije nego što će doći do riječi iz današnjeg čitanja Isus upravo govori kako njegovi sljedbenici mogu očekivati probleme, poteškoće, pa možda čak i mučeništvo ukoliko ga vjerno nastave slijediti.

I onda se pojavljuje čovjek, koji istupa iz gomile, kako bi ga upitao o nasljednom zakonu. Pošteno govoreći, ovaj čovjek i nije bio potpuno izvan svakog konteksta, jer je Isus bio Učitelj – Rabbi – i ono što su učitelji mogli učiniti bilo je tumačenje kompliciranog pravnog sustava, koji je bio u okružju Mojsijevog Zakona, i kojeg su mogli primjeniti na svakodnevni život. Kako je Mojsijev Zakon opisivao sve o nasljedovanju, židovski su učitelje često konzultirali po ovim pitanjima.

Dakle, ovaj stranac iz gomile samo je želio brzi pravorijek po pitanju pravnog spora između njega i njegovog brata. Naravno da se je nadao arbitraži u svoju korist.

Ali Isus čini ono što često čini, on zaobilazi pitanje koje mu ovaj čovjek postavlja na površini problema i odlazi do korijena problema. On ovaj trenutak koristi kako bi podučio i svoje učenike, a svakako i mnoštvo koja se je skupila oko njih.

Isus govori: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”

Zdrav razum, kako onda tako i danas, čini se da sugerira da se život ipak ostvaruje u obilju materijalnoga. Ali Isus nas podsjeća da to nije životna filozofija koju bismo trebali slijediti. Jednostavnim riječima rečeno – puno je toga više u životu od posjedovanja puno toga.

U jednoj priči jedan čovjek pomisli da ga je konačno pomilovala sva sreća ovoga svijeta. Nekim čudom dođe on do primjerka Financial Times-a i to izdanje od godinu dana unaprijed. Koja nevjerojatna sreća! Sve je unaprijed znao. Koje dionice kupiti, a koje prodati. Kada prodati i kada kupiti. Trljao je ruke u oduševljenju sve dok nije okrenuo stranicu sa osmrtnicama i tamo pronašao svoju osmrtnicu.

Jednako tako šokantna je i Isusova parabola.

Bio jednom jedan jako bogat čovjek čija je ljetina izuzetno dobro rodila pa nije imao više mjesta gdje žito pohraniti. Donosi zaključak da bi mu najbolje bilo sve žitnice porušiti, podignuti veće, te tako se osigurati materijalno i onda se prepustiti svojoj životnoj filozofiji – odmori se, jedi, pij i uživaj … ali u toj jednadžbi je previdio jednu konstantu.

Vrijeme!

bezumnik

Bog mu se obraća jako tvrdim jezikom, „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“

I završava Isus: „Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.”

Kada čovjek reagira, onako „na prvu“, logično bi bilo stati u obranu ovog čovjeka. U biti mi bi tako pokušali obraniti i sebe. Zaželi čovjek da je tamo, na licu mjesta, pa da kaže Isusu: „Isuse, pa ne čini ovaj čovjek ništa loše. On jednostavno ima dobar osjećaj za poslovnost. Pa, Isuse, on nikome ništa ne krade, zar ne!?“

Međutim to je onako „na prvu“ ali „kada bolje razmislimo vidjeti ćemo ono što se nalazi ispod površine. Riječ „bezumnik“ ne koristi se u Svetom Pismu baš olako. U biti koristi se samo dva puta u Evanđelju po Luki u usporedbi s knjigom Mudrih izreka gdje je susrećemo skoro 70 puta. Bezumna osoba se uvijek stavlja u kontrast s osobom koja prihvaća i živi po Božjoj mudrosti.

U Svetom Pismu, riječ „bezumnik“ se odnosi na one ljude koji žive svoje živote kao da Bog ne postoji.

Isusova parabola nas podsjeća da nikada ne ćemo spoznati pravu životnu filozofiju ukoliko Bog nije u njezinom središtu. Isus nije vjerovao da su bogatstvo ili posjedi nešto zlo samo po sebi, a ni ljudi koji ih posjeduju. Isus jednostavno zna da nas materijalno obilje dovodi pred velike kušnje i izazove, koji nas mame svoju vjeru i svoje povjerenje položiti u bogatstvo, a ne u Boga.

To je ono što nije u redu s onim seljakom. On planira svoj život, a da u njega nije uključio Boga. Nije mu niti na trenutak palo na pamet poslušati Božju zapovijed i višak podijeliti potrebnima.

Ovaj čovjek je već bio bogat.

Već je imao dovoljno za sve svoje potrebe.

Ali ove godine je imao ekstra urod. Ekstra profit.

Pa zar nije uvijek tako?

Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni postaju sve siromašniji?

Čovjek ima dojam da se bogataši uopće ne moraju previše ni truditi.

Lova ide na lovu. Tako i ovaj bogataš. Zašto imamo takav dojam?

Zašto sam Isus želi da mi imamo takav dojam?

Ako nešto dobiješ, a nisi se za to trebao pomučiti, što je to?

Pa to je dar.

A od koga je ovaj čovjek dobio taj dar?

Bio je to dar od Boga.

Sjetimo se toga.

Richard Foster opisuje tu napast ovako: „ …kada nam nedostaje Božanski centar naša potreba za sigurnošću vodi nas na suludo vezivanje uz stvari.“

Eto na što nas upozoravaju brojni dijelovi Svetog Pisma.

I jedna priča koja to jasno ilustrira.

Jednom jedan župnik propovijedao na ovu temu naglašavajući kako sve što mi posjedujemo pripada Bogu. Jedan stariji seljak sa pozornošću je sve to slušao ali se s tim nikako nije želio usuglasiti. I toga dana pozove on župnika na večeru u svoj dom. Nakon večere izašli oni malo na zrak i seljak stade pokazivati župniku sve oko svoje kuće.

Kuća, staje, štale, svinjci, kokošinjci, polja i livade, voćnjaci i povrtnjaci … i onda upita župnika napola se šaleći: „Župniče, čitav sam svoj život radio na ovoj zemlji. Misliš li ti meni i dalje govoriti da to nije moja zemlja, da je to Božja zemlja?“

Župnik se zamisli na trenutak i onda tiho reče seljaku: „ … ajde mi postavi to isto pitanje … za 100 godina.“

Ova je priča zgodna ilustracija one poznate da „ništa ne ćemo ponijeti sa sobom“. Mnoge stvari kroz život držimo u svojim rukama i na kraju ih sve izgubimo ali što god stavimo u Božje ruke to i dalje imamo.

Baš poput tog starog seljaka jedine stvari koje ćemo ponijeti sa sobom na onaj svijet jesu one stvari koje damo Bogu u ruke.

Naša vjera i povjerenje u Boga, dobro koje činimo svojim bližnjima u Kristovo ime, odanost naša prema Bogu, žrtve koje činimo zbog Kraljevstva Božjeg i vrijeme brižno provedeno u pozornom slušanju Duha Svetoga … to su stvari koje su … svete … to su stvari koje … traju … to su stvari koje … nas čine bogatima i u očima Božjim.

Ima jedna jako, jako stara priča o jako bogatom čovjeku koji je umro i otišao na nebo. Anđeo ga vodio po nebeskom gradu i tako hodajući dođoše do predivne kuće.

„Tko živi ovdje?“ zapita bogataš. „Oh,“ anđeo odgovori, „ovaj je na zemlji bio vaš vrtlar.“ Bogataš se zaprepasti. Ako je ovo bio standard za vrtlare, pomisli on, kakva li će tek njega kuća dopasti u kojoj će provesti vječnost.

Hodajući dođoše do još raskošnije kuće.

„A čija je ova?“ zapita bogataš. Anđeo mu reče: „Stanarka ove kuće je provela život na zemlji kao misionarka.“ Bogataš se još više zaprepasti.

Konačno dođoše do male, neugledne kolibice, bez prozora.

Bila je to najsiromašnija nastamba koju je bogataš ikada vidio.

„Ovo je tvoj dom,“ reče mu anđeo. Bogataš je ostao bez riječi.

„Ne razumijem. Te druge kuće su prelijepe. Zašto je moja tako ružna i tužna?“

Anđeo se tužno nasmiješi.

„Žao mi je,“ reče, „učinili smo najviše što smo mogli s onim što si nam poslao.“

Naša vjera je prepuna paradoksa i stoji u oštroj suprotnosti sa sustavom vrijednosti ovoga svijeta.

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE! 

Jesmo li toga svjesni?

Izvor: Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno