Connect with us

Istaknuto

Ivica URSIĆ: SVI SMO POSLANI

Published

on

Poče ih slati.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme:

Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Riječ Gospodnja.

(Mk 6, 7-13)

Postoji zgoda o mladiću koji je žarko želio svjedočiti Krista. Na nesreću bio je malo mentalno zaostao i obično bi njegovo uvjeravanje bližnjih završilo naopako. Radio je kao pomoćnik kod lokalnog brijača. Jednom zgodom priđe, već nasapunatoj mušteriji, prisloni joj oštru britvu na vrat, i bubne: „Jeste li spremni susresti se s Gospodinom?“.  Prestravljeni čovjek, sa sapunicom na licu, izjuri, na vrat-na nos, iz brijačnice.

U ovonedjeljnom čitanju Isus „poče slati dva po dva“ učenika na put. Šalje ih neka navješćuju Kraljevstvo Božje. Šalje ih neka mu budu svjedoci. „Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ (Djela 1, 8)

Kada govorimo o svjedočenju vjere, svjedočenju za Krista, onda moramo voditi računa o bitnome, a to je da naš konačan cilj nije nekoga pobijediti argumentima, nego je naš konačan cilj pridobiti duše za Krista, navješćujući dolazak Kraljevstva Božjeg.

Sada dolazimo do pojma evangelizacije.

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE! 

Portal www.katolik.hr ovako ga definira: „Najkraće, evangelizacija je razglašivanje Radosne vijesti, Evanđelja – a ta je da je došlo spasenje na sav ljudski rod i na svakog pojedinca u Isusu Kristu. I to raspetom, umrlom, uskrsnulom i uzašlom. Da su pobijeđeni i Đavao, i čak i vječna smrt. I da se nitko više ne treba bojati! Da je s Njim sišla silna Božja ljubav na sve ljude koju svatko može primiti. Ta je ljubav besplatna, i prevažna i zato je silno važno da ju se svakom ponudi. To je zadaća Crkve.“

(cijeli tekst na: http://www.katolik.hr/crkvamnu/evangelizacijamnu/79-to-bi-bila-evangelizacija-i-tko-ju-treba-initi/)

Dolaskom tzv. demokratskih promjena otkrili smo, mi u Hrvatskoj, da pojam evangelizacije ima i neke druge, drugačije pojavne oblike od onih na koje smo se navikli. Na brojnim satelitskim TV kanalima, na skoro svim jezicima, otkrivamo brojne tzv. tele-evanđeliste, koji iz svojih udobnih fotelja u TV studiju, fino odjeveni i lijepo počešljani, govore o Božjoj Riječi. Čim završe svoj show-program sjedaju u svoje skupocjene automobile ili u svoje zrakoplove i odlaze u svoje nezamislivo raskošne rezidencije.

S druge pak strane nerijetko na naša kućna vrata zakucaju neki mladi ljudi, u tamnim odjelima i bijelim košuljama, koji govore hrvatski sa snažnim američkim naglaskom, i koji su nevjerojatno uporni u svojem nastojanju širenja Evanđelja.

Negdje između ove dvije krajnosti nalazimo se mi, katolici u Hrvatskoj.

I što nam je činiti?

Evangelizacija zahtjeva jako puno truda, odlučnosti, predanosti i suosjećajnosti. Mnogi kršćani znaju reći: „A nije ti to za mene. Nisam ti ja za to.“

I varaju se.

Evangelizacija za nas kršćane nije opcija, nije nešto fakultativno.

Evangelizacija se zahtjeva od svakog kršćanina.

Isus na put šalje 12-toricu. Šalje ih da u biti čine ono što je i on sam činio. Isus ne traži volontere. Dragovoljce. On ne šalje na put samo one koji su pričljivi i ekstrovertirani. Isus šalje 12 apostola. Šalje svih 12. Šalje Petra, Jakova, Ivana, Andriju… i da, šalje čak i Judu.  Svi su oni poslani. Svi. Baš kao što smo i svi mi poslani. Na put. Na Kristov put.

Evangelizacija nije udobna studijska fotelja, niti je kucanje po tuđim vratima. Ona nije prinuda. Ona je poziv. Evangelizacija je poziv da se pridruži obitelji, da se podijeli obrok, da se postane član kršćanske zajednice.

Evangelizacija je danas drugačija nego nekad. Ljudi širom svijeta znaju za Krista, za kršćanstvo, ljudi su danas obrazovani i informirani. U stanju su donositi odluke o tome zašto prihvatiti ili odbaciti kršćanstvo, i to na potpuno drugačiji način nego nekada.

Ponekad su te odluke jako dobro promišljene, a ponekad su čisto emocionalne. Evangelizacija danas nije evangelizacija kao nekada. Danas se ljude ne krsti pod prijetnjom mača, a niti osvajanjima tuđih zemalja. Danas je evangelizacija sve bliža onoj iz Evanđelja, kada je Isus poslao učenike u svijet.

Kao prvo, mi kao Kristovi sljedbenici, trebamo shvatiti da smo poslani ići među ljude.

Ne možemo samo sjediti u crkvenim klupama nego trebamo raditi u polju.

I moramo biti – ponizni.

Isusovi učenici, krenuvši na put, nisu ništa uzeli sa sobom. Ni kruh, ni torbe, a ni novca. Tako i mi, moramo ostaviti svu svoju prtljagu i jednostavno pozvati ljude na gozbu.

Stvar je u pozivanju, a ne u – prisiljavanju.

Isus kaže: „Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.“

Nije rekao ostanite i svađajte se s njima.

Nije rekao – prokunite ih.

Rekao je, širite Riječ Božju, sijte sjeme Kraljevstva Božjeg i onda pustite Boga neka radi po svoju.

I konačno – suosjećajnost.

Ne strašite ljude paklom. Ne tražite razlog zašto su ljudi loši i ne lupajte ih Biblijom po glavi nadajući se da će doći pameti i obratiti se. Radije budite suosjećajni. Koristite svoje ruke za iscjeljivanje, a ne za prebijanje.

I sve do sada rečeno je i fino i dobro, ali još nešto treba znati o evangelizaciji, a to je možda i najvažnije od svega.

Da, evangelizacija se od nas zahtjeva.

Ona je pozivanje.

Mora biti suosjećajna.

Ona je vježba poniznosti.

Ali se može ostvariti samo ako znamo zašto smo ovdje.

Zašto dolazimo u crkvu? Zašto sebe nazivamo kršćanima? Zašto bi naša vjera bila iti malo drugačija, ili bolja, od drugih religija?

Da, mi moramo biti evanđelisti, svjedoci Kristovi, ali mi moramo, na prvom mjestu, shvatiti zašto smo mi ovdje. To ne znači da mi posjedujemo sve odgovore, ali to znači da je to puno više od onog „Eto, zato što ja idem u crkvu od kad znam za sebe.“

Mi moramo znati što nas to privlači u crkvu, što nas uzbuđuje, što nas tješi. A kada to spoznamo biti ćemo spremni pozvati ljude da nam se pridruže na putu na kojeg nas je poslao Krist.

Dobar svjedok nije nalik trgovačkom putniku. Akviziteru. Prodavaču. Dobar svjedok nalik je prometnom znaku. Nebitno je je li star, mlad, zgodan ili je ružan, bitno je da ukazuje na pravi put. I mora biti razumljiv. I prije svega – vjerodostojan.

Mi smo Kristovi svjedoci. Mi ukazujemo na Krista i na Kraljevstvo Božje.

Zapitajmo se, koliko smo puta prijatelju, prijateljici, poznanici, poznaniku preporučili neki recept, restoran, hotel, knjigu, film, a koliko smo puta nekome „preporučili“ Krista.

Ivica Ursić 

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno