Connect with us

Ivica Ursić

Ivica Ursić: POBUNA

Published

on

Jeste li ikada doživjeli da je netko nešto rekao, a vi to niste razumjeli?

Kao da taj drugi govori nekim stranim, vama nepoznatim jezikom?

Ili ste vi nešto rekli, a onaj drugi postupi kao da ste vanzemaljac?

Vi želite jedno, a ta osoba, ne o nečemu drugom, nego o nečemu desetom?

Čini vam se kao da ste „pali s Marsa“?

Postojali su dani kada je Isus pokušavao komunicirati duboke istine onima oko sebe, a oni doslovno kao da su „pali s Marsa“. Isus bi nešto rekao i gledao bi kako oni samo zure u njega. To se je prije svega odnosilo na vjerske poglavare. Oni nisu željeli imati posla ni s Isusom, ni s njegovim učenjem, pa su se ponekad njegove riječi jednostavno „odbijale“ od njih.

O da, oni su njega osuđivali ali nije im palo na pamet dopustiti njegovim riječima da dopru do njihovog srca. Nisu ga, ponekad, niti slušali što govori. Barem se je tako činilo. Toliko su bili sigurni u sebe same da su odbacivali sve ono što bi Isus rekao ili učinio.

Što biste vi učinili u takvoj situaciji?

Želite nekome priopćiti nešto jako važno ali taj ne trza. Ne dopirete do njega. Ne doživljava vas. Baš u takvoj situaciji je Isus. Zato i čini ono što često zna učiniti.

Priča priču.  

Priča priču o pobuni u vinogradu koja izuzetno dobro ocrtava nas i naše uloge u Kraljevstvu Božjem.

Pobuna je stara tema u Bibliji.

Javlja se već u priči o Adamu i Evi. Još prije, na samom početku, pobuna dijela anđela s Luciferom na čelu. Tu je priča kule Babilonske. Pa priča židovskog naroda za vrijeme izlaska iz Egipta.

I rezultat je uvijek isti – otuđenje, bol i tragedija.

Bezbroj je primjera kolika je čovjekova želja bila i ostala – zauzeti Božje mjesto.

Svi smo mi, na ovaj ili na onaj način, došli u napast „svrgnuti“ Boga i „zasjesti“ na njegovo prijestolje.

Svi smo mi znali postupati kao da je ovaj svijet naša „prćija“, kao da ga nam je „ćaća ostavio u dotu“ i kao da smo mi njegovi apsolutni gospodari.

Tako lako zaboravljamo da sve što imamo, da nam je sve od Boga posuđeno.

Pa čak i vrijeme u kojem živimo.

Mi smo samo privremeni zakupci, stanari, upravitelji.

Mi ništa ne posjedujemo, ničeg nismo vlasnici, a ponašamo se kao da je sve naše.

Sve, apsolutno sve, pripada Bogu.

Uz jednu crkvu izgradi se moderni supermarket s velikim parkiralištem.

Kako je crkva oskudjevala s prostorom za parkiranje župnik zapita vlasnika supermarketa bi li crkvi dopustio korištenje njihovog parkinga nedjeljom kada supermarket nije radio.

(Iz ovoga je lako zaključiti da se ovaj slučaj nije dogodio u Hrvatskoj, jer kod nas svi supermarketi rade nedjeljom)

Vlasnik supermarketa reče župniku: „Može. Nema problema. Ali parkiralište možete koristiti 51 nedjelju u godini.“

„A što je s onom jednom? Pedeset i drugom?“ upita župnik. „Toga dana“ odgovori mu vlasnik supermarketa i parkirališta „ja ću staviti lanac i zatvoriti parkiralište, kako biste uvijek imali na pameti da ovo parkiralište pripada meni, a ne vama.“

Dobra priča. Mi se ponašamo kao vlasnici, a samo smo zakupci.

Ovo nas dovodi i do druge stvari koju je potrebno istaknuti.

Sreća dolazi onima koji shvaćaju da ne posjeduju ništa.

Zakupci vinograda su bili pohlepni ljudi.

Željeli su sve za sebe i nisu bili voljni dati vlasniku njegov dio.

Vlasnik je, s druge strane, bio velikodušan.

Dao im je kontrolu nad velikim imanjem i mogli su uživati u obilju.

Sve što je od njih tražio bio je samo dio onoga što bi ostvarili.

Podsjeća li vas ovo možda na nas danas?

Od Adama i Eve, pa sve do dana današnjega, ova je priča neprestano aktualna. Bog od nas traži samo dio za uzvrat ali mi smo, malo je reći, pohlepni.

Želimo sve. I svoje i Božje.

Kako je to tužno.

I ružno.

Najsretniji ljudi, koji su ikada živjeli, su oni koji sa zahvalnošću priznaju Boga za gospodara svega.

Isus je pitao farizeje što će vlasnik vinograda učiniti pobunjenim vinogradarima. Njima nije bilo teško dati odgovor.

Pojma nisu imali da s ovim odgovorom sami sebe osuđuju.

Jer parabola je govorila o njima.

Njima je Bog povjerio duhovnu skrb nad Božjim narodom.

Nažalost, mnogi među njima su gledali na to kao na običan posao, kao na način kako ugodno živjeti, kao na izvor prestiža i moći.

Toliko su se saživjeli sa svojim osjećajem apsolutne nadmoći da su kamenovali proroke koji su ugrožavali njihovu sigurnost i njihov komoditet.

Na koncu su i Božjeg sina razapeli.

Ovo je i velika priča za sve one koji su svoj život posvetili svećeničkom pozivu, kao i svima onima koji se zovu kršćanima. Za sve nas.

Svi smo mi odgovorni. Svi. Bez izuzetka.

Postoji legenda o običnom, jednostavnom čovjeku koji je doslovno živio u jarku, pokraj puta. Jednog dana odobre mu se tri želje. On ponajprije zaželi silna materijalna dobra i odjednom postane nevjerojatno bogat. Onda poželi silnu pamet i postane nevjerojatno mudar.

I konačno poželi postati Bog.

Istog trena opet se nađe u jarku pokraj puta, bez igdje ičega.

Pobunjeni vinogradari, nezadovoljni svojom ulogom zakupaca, a ne vlasnika, na kraju su izgubili sve od čega su živjeli. Uzoholili su se i poželjeli su biti ono što oni nisu – vlasnici vinograda. Nisu željeli gospodara iznad sebe.

Danas, mi na sve moguće načine želimo upravljati ovim svijetom, svojom Domovinom, svojom obitelji, svojim osobnim životom, kao apsoltuni gospodari života i smrti.

Želimo upravljati apsolutistički.

Sami. Bez Boga.

Jesmo li svjesni posljedica koje nas očekuju?

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno