Connect with us

Istaknuto

IVICA URSIĆ: KRUH ŽIVOTA

Published

on

Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. «

Riječ Gospodnja.

(Iv 6, 24-35)

„Ja sam realist – ja očekujem čuda.“

Wayne W. Dyer

Probudili su se.

Dan poslije.

Siti.

I shvatili su da mogu imati još. Još više.

U ovonedjeljnom čitanju veliko mnoštvo traži Isusa. Ne čudi. Dan prije primili su čudesan obrok iz njegovih ruku.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Pitanje dana glasi: „Hoće li Isus i dalje nastaviti sa svojim čudima?“ Ljudi su željeli još. I zato su se i dali u potragu za Isusom. Mogli bismo očekivati da će Isusu goditi što ga masa traži. Ali Isus objašnjava ljudima da oni u biti ne traže njega, nego da oni traže ono što im je on već dao.

Isus ne okoliša. Isus „tuče izravno u glavu“. Isus ukazuje u samo središte njihovog problema. Svako čudo koje je Isus učinio bilo je znak. Znak koji je uvijek ukazivao na nešto. Stvaranje hrane za onoliko mnoštvo bio je znak koji je ukazivao ljudima da vide tko je Isus – da je on Svemogući Sin Božji.

To im je bio znak da obrate pozornost na Isusa i na njegove riječi, da slušaju dobre vijesti spasenja koje on donosi. Ali Isus tim ljudima govori da oni u biti nisu zainteresirani za to. Sve što njih uistinu zanima jest – najesti se.

Oni u biti žele – čudotvorca, ali čudotvorca kojemu će oni određivati koja mu je čuda činiti.

Jedino zašto sam vam zanimljiv jest to što vi želite nešto dobiti od mene. Želite se besplatno najesti. Napuniti svoje želuce, a ne umoriti se i ne oznojiti se. Vi želite „kralja pekara“, želite „kralja kruha“ i ako je to sve što od mene želite, onda ja nisam onaj kojeg vi tražite.

Činimo li mi istu pogrešku kao ovi ljudi?

Nažalost – da.

Zar i mi ne tražimo Isusa, ne kako bi čuli što nam to ima za reći, nego samo kako bismo dobili ono što želimo? Ne okrećemo li se Isusu u molitvi samo kada nešto trebamo, a onda ga ignoriramo čim kriza mine? Činimo li mi dobra djela, ne kako bismo slavili Boga, nego kako bismo dobili što više Božjih blagoslova i bolju poziciju nego neki drugi? Dolazimo li mi slaviti Boga i moliti mu se, a onda ubacimo u škrabicu nekoliko kuna, zapalimo svijeću i mislimo u sebi: „Eto, ja sam ispunio svoju dužnost… sada bi bio red na Bogu… da me blagoslovi… da me nagradi… nakon svega što sam učinio za njega…“

Jesmo li mi u biti – sebični?

Ako želimo biti iskreni onda je odgovor – da, jesmo.

Mi pred očima imamo isključivo popis svojih želja, potreba i ciljeva koji stavljamo pred Boga i očekujemo da nam Bog, zato što smo mu se molili, sve stavke na tom popisu riješi.

Dobro, dođemo mi do pameti i život nas nauči da se tako s Bogom ne komunicira. Shvatimo da mi s Bogom nemamo potpisan nikakav ugovor s precizno uglavljenim međusobnim pravima i obvezama. I što onda radimo? Isto ono što su radili i ljudi iz ovonedjeljnog čitanja.

Isusove riječi su (čini se) konačno doprle do njih. Shvatili su da su sebični i prazni. Shvatili su da su potrebni Božjih blagoslova više nego ovozemaljskih. I zato ga pitaju: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?«

Čini se kako su oni konačno na pravom putu. Ali oni samo čine novu grešku u koracima. Oni sada na Isusa gledaju kao na duhovnog savjetnika.

OK Isuse, reci mi koja ću pravila slijediti i kojim mi je putem ići. Truditi ću se ja, ne brini ništa. Zaslužiti ću ja ulaznicu za taj nebeski banket o kojemu ti govoriš. Samo ti meni pokaži put kojim mi je ići, a sve ostalo je moja briga.

Krivo! Isus nije duhovni savjetnik. Nije guru. Psihijatar. Life coach. Isus nije došao na ovaj svijet kako bi nam dao pravila igre pomoću kojih ćemo biti u stanju doći do spasenja.

Isus je došao biti – Spasitelj!

»Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

Isus nije došao pokazati nam kako da mi uvjerimo Boga da naši grijesi nisu bitni. On nam nije došao pokazati kako da mi izbrišemo svoj problem grijeha i krivnje. Isus je došao pokazati nam, kroz svoju Riječ, da mi sami nismo u stanju ništa od toga učiniti.

Umjesto svega toga Isus nam prikazuje sebe samoga. Govori nam da je došao, ne prodati nam život vječni, nego da je došao ostvariti ga svojim životom i onda nam ga dati – besplatno.

Isus je došao učiniti ono što mi nismo u stanju sami učiniti. Došao je ispuniti Božji zahtjev da njegova riječ bude štovana i da se njegovo ime drži svetim. Došao je pokazati nam kolika je Božja ljubav za nas ljude, za njegovu djecu.

Poniznost je priznati da si izgubljen grešnik. Poniznost je doći pred Boga praznih ruku i shvatiti da sve u svezi tvojeg spasenja ovisi o njegovoj milosti prema tebi. Mnogi onog dana, koji su slušali Isusa, odbili su u to vjerovati. Oni nisu bili spremni prihvatiti Božju milost.

Jacques Ellul, francuski sociolog, u svojoj knjizi „Živa vjera“ ističe da ako vjerujemo zbog onog što bismo od Boga trebali primiti, da onda to naše vjerovanje nije vjera uopće. On piše:

„Uistinu za nas je milost nešto nepodnošljivo, jer milost je izraz beskrajne ljubavi i potpuno je besplatna. Ne možeš je kupiti niti je možeš za nešto mijenjati. S njom ne možeš trgovati, niti je možeš objasniti. Božja milost ne ide uz utjecaj, uz moć, uz dosluh… Mi se najteže mirimo s pojmom milosti, jer milost predmnijeva odricanje od naših pretenzija, od naše moći, od slave…

(…)

Ako vjeruješ u Boga kako bi se zaštitio, izliječio ili spasio, onda to nije vjera, jer vjera je bezuvjetna. Mnogi govore o spasenju kroz vjeru, o vjeri kao uvjetu za spas i kažu ako vjeruješ spasit ćeš se… Ali nama je neprestano tražiti milost Božju. Ako Bog voli i spašava čovječanstvo ne pitajući za cijenu, onda Bogu treba vjerovati i ljubiti ga bez nekog svog osobnog probitka, interesa ili cilja, jednostavno ta ljubav treba biti nesebična.“

Za mnoge ljude Isus nije onaj spasitelj kojeg oni traže. Njima treba dobar mađioničar. Iluzionist. Čudotvorac po njihovoj mjeri. Elokventan političar.

Ali za nas koji vjerujemo i ljubimo Boga bezuvjetno Isus nije ni učitelj, ni guru, ni duhovni savjetnik, ni life coach, on za nas nije – deus ex machina.

Isus je jedini put do spasenja.

Kada tražimo čuda onda tražimo Krista, jer jedino u njemu možemo naći ono što nam je za ovaj i za vječni život toliko potrebno – kruh života.

»Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. «

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno