Connect with us

Istaknuto

Ivica Ursić: JESMO LI MUDRI ILI SMO LUDI?

Published

on

»Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uze svoje svjetiljke i iziđe u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’«

»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

(Matej 25, 1-13)

Svaki je čovjek prokleta budala najmanje pet minuta dnevno.

Biti mudar znači ne prekoračiti taj limit.“

(Elbert Hubbard)

Previše je toga rečeno i napisano o mudrosti, pa mi se čini jako mudro ne ulaziti u sve ono što s lakoćom možete, ako nemate pametnijeg posla, pronaći na internetu. O ludosti se daleko manje piše, vjerojatno zato što je postala neizbježan dio našeg svakodnevnog života.

Mudrost se traži, a ludost se živi.

Zašto danas ludost dominira nad mudrošću?

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Jedna od najvažnijih stvari u stjecanju mudrosti jest biti poniznog srca i učiti otvorenog uma. Na poniznost smo odavno zaboravili, a um su nam blokirale bezbrojne beskorisne trivijalnosti, koje ovaj svijet naziva informacijama.

I onda čovjek počinje filtrirati mudrost, baš kao što su nekada tragači za zlatom ispirali šljunak. Kroz unaprijed stvorene teze, predrasude i stavove prosijavamo ono u čemu bi mudrost eventualno mogla biti i na kraju svega toga truda mudrosti je manje, a ne više. Iznervirani i frustrirani odustajemo i odbacujemo potragu za mudrošću zadovoljavajući se ludošću.

A mudrost nas bombardira sa svih strana i u svakom trenu. Mudrost je posvuda oko nas, u čitavoj Božjoj kreaciji. Nažalost mi smo postali sebični i bešćutni, a trebali bi imati otvorene umove i srca kako bi mudrost znali prepoznati, cijeniti i usvojiti. Ako to ne činimo onda jednostavno hranimo svoje zablude i provodimo život u ludosti.

Ključ je sebe dovesti u pustinju. Stari su mudraci tvrdili da onaj koji želi uistinu razumjeti mudrost Tore mora sebe smjestiti u pustinju, jer je i Tora došla iz pustinje.

Biti u pustinji znači biti ponizan. Mudrost je poput vode, a voda po svojoj naravi teče prema nizini. Arogancija je brana koju ni jedna mudrost nije u stanju probiti. Ako vidite čovjeka koji vam se na prvi pogled učini mudrim i arogantnim (a takvih je na svakom koraku) ili ste vi krivo procijenili njegovu aroganciju ili je njegovo znanje površno, kako bi mudraci rekli – nalik je magarcu koji nosi knjige.

Poniznost je s druge strane kao magnet za mudrost. Ponizna osoba jednostavno mora  biti i mudra, jer voda mudrosti uvijek teče prema dolje, a ponizna osoba čeka dolje, na dnu, kako bi se ispunila mudrošću.

Sada je puno jasnije zašto su osobe na visokim pozicijama uglavnom daleko od mudrosti. Pa što su dalje od poniznosti to su dalje od mudrosti, a sve su bliže ludosti. Kada su naši umovi i srca pustinje, a to znači oslobođeni beskorisnih naplavina ovoga svijeta i oslobođeni naših osobnih sebičnih interesa, tada, i samo tada, mudrost će nas ispuniti.

Ali za ulazak u svaku pustinju, bilo onu na zemlji bilo onu duhovnu, dakle za život, potrebna je izuzetno kvalitetna i sustavna priprema. Trebaš biti spreman. Inače si sam sebe osudio na propast. Čuveni lanac prodavaonica kave Caribou Coffee ima slogan – „Život je kratak. Ostanite zato budni!“

U današnjem čitanju Isus kroz priču o deset djevica, od kojih je pet mudrih, a pet ludih govori kako je mudro biti spreman za njegov drugi dolazak za kojega ne znamo kada će se dogoditi. Isus nam poručuje da ako isključimo mudrost da to ne znači biti bliže Bogu. Dapače. Glupost nikako nije vrlina.

Što nam dakle ova parabola govori?

Kao prvo neke se stvari u životu ne mogu posuditi. Ni vi ni ja ne možemo živjeti na tuđem ulju. Isto je i s našom vjerom. Cesta kojom hodočastimo u vjeri uzak je put i njime zajedno možemo hodati isključivo u dvoje. Mi i Bog. Naši roditelji ne mogu hodati putem vjere za nas ili zajedno s nama. Suprug ne može ovisiti o pobožnosti svoje supruge. Koliko ste samo puta čuli: „A, u mojoj familiji za vjerska pitanja je zadužena moja supruga. Moli ona i za sebe i za mene.“

Koliko je malo mudrosti u ovoj rečenici. Koliko malo razumijemo svoju vjeru, a nazivamo se kršćanima. Vjera je najsnažnije osobno iskustvo koje ćemo ikada imati u životu. Drugi nam mogu pomoći, drugi nas mogu i ohrabriti, drugi mogu i moliti za nas, ali na kraju sve ovisi samo o nama. Drugi nam mogu ukazivati na put, ali na kraju mi trebamo prohodati taj put. Nitko to ne može učiniti umjesto nas.

Onih pet ludih djevica je mislilo da se mogu osloniti na tuđe resurse, ali na njihovu žalost su otkrile da postoje neke stvari u životu koje se ne mogu posuditi.

Postoje i neke stvari koje se ne mogu odgađati do zadnjeg trenutka. Ne možete kupovati policu osiguranja protiv požara onda kada plamen bukne u vašem stanu. Ne možete trčati u prodavaonicu kupovati pelene za vaše dijete u zadnji tren. Količina nereda koje požar i dijete naprave za samo nekoliko trenutaka dovoljno je upozorenja da moramo biti spremni na vrijeme. I tu smo manje više svi jako mudri.

Ali zadivljujuće je koliko nas nije u stanju prihvatiti ovaj koncept kada su u pitanju naše životne odluke. Koliko je samo kršćanskih parova koji crkvu vide samo za Božić i Uskrs, kada njihova djeca primaju svete sakramente i kada pokapaju svoje roditelje. A kada navale bračni problemi uspaniče se i trče u najbližu crkvu, jer u vjeri vide posljednju šansu prije razvoda braka. I onda se čudom čude kako to da im svećenik nije u stanju pomoći i čude se kako to vjera ne funkcionira. Ali kako predignuti novac sa računa ako nikada prije nisi ništa na taj račun polagao?

Isus za takve ljude kaže da su ludi, jer samo lud čovjek ne gleda pred sobom put kojim hoda. Nisu lude djevice bile bez želja. One su iskreno željele sudjelovati na svadbenom slavlju. Ali nisu uopće o tome na vrijeme razmišljale. Prečesto mi mislimo da nebo može čekati. Mudra osoba ne ostavlja pitanje vječnosti za kraj. To čini samo lud čovjek.

Parabola nam govori da ako nismo spremni da možemo propustiti svoju najveću prigodu u životu. Riječ je o našoj spremnosti kada se Krist vrati u drugom Adventu. Kada Bog upriliči svoju veliku feštu hoćemo li biti spremni?

Isus govori o zatvorenim vratima. To je metafora za veliki Božji sud. Ta nas metafora podsjeća da vrata koja Bog zatvara niti jedan čovjek ne može otvoriti. Isus nam govori o ludosti koja se zove biti nespreman. Mi neprestano moramo biti spremni, jer ne znamo ni dana ni časa. Ako želimo biti spremni za sutra, onda moramo biti spremni već danas. Doći će vrijeme kada više nikakva priprava ne će biti moguća.

Književnica Annie Dillard piše: „Ne nalazim kršćane, izvan katakombi, dovoljno osjetljive na stanje u kojem živimo. Ludilo je nositi šeširiće i odijela u crkvu, svi bismo trebali nositi oklope i kacige. Jer Bog koji spava mogao bi se jednog dana probuditi i uvrijediti se, i mogao bi nas odvesti onamo otkud povratka nema.“

Jesmo li Božji koncept mudrosti zamijenili ludošću ovoga svijeta i to proglasili mudrim? Jesmo li spremni za onaj trenutak “kada se vrata otvore i puste budućnost unutra“ (Graham Green)?

Hoćemo li biti spremni kada to vrijeme dođe?

Jedan je svećenik često znao ljudima postavljati pitanje koje bi ih znalo uvrijediti: „Ako biste noćas umrli, zašto bi vas Bog pustio u raj?“

Isus one koji takvo pitanje sebi neprestano postavljaju naziva mudrima.

Može li Isus i nas zvati mudrima?

Ili ludima?

Ivica Ursić/croative.net

 

 

 

 

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno