Connect with us

Ivica Ursić

Ivica URSIĆ: BOŽJI POPIS

Objavljeno

- datum

Ako malo pozornije analiziramo Evanđelje po Ivanu onda ćemo vidjeti da Isus koristi najjednostavnije, svakodnevne analogije kako bi ljude poučio duhovnim istinama.

Fascinantno je slušati Isusov nauk u Ivanovom Evanđelju.

Od susreta sa ženom na zdencu, dok prolazi kroz Samariju (voda), preko čuda kada je nahranio 5,000 ljudi s nekoliko kruhova i dvije ribe (kruh), pa do susreta sa slijepcem od rođenja (svjetlo).

Većinu vremena Isus šalje svoju poruku preko najjednostavnijih analogija – voda, kruh, svjetlo – koje sve imaju zadaću otkriti tko je on.

I kao da poručuje: „Možeš krenuti od bilo koje točke u svemiru – odaberi bilo koju točku – i ona će te dovesti do mene.“

Ali ponekad ljudi to ne shvaćaju.

Ponekad Isus mora odabrati nešto jako neobično da bi postigao svoj cilj.

Baš se to događa u ovonedjeljnom čitanju.

Isus je usred diskusije s Nikodemom, uglednim Židovom. Nikodem je Farizej koji želi doznati nešto više o tome tko je Isus. Nismo sigurni zašto je Nikodem došao. Možda je došao u životnu fazu kao mnogi koji dožive duhovnu glad i koji se muče s dilemama u svojoj duši, a koje nisu u stanju razriješiti.

Takvi ljudi osjećaju duhovnu glad. Ponekad ne mogu odrediti tu svoju glad, ali znaju da žele nešto više. Ponekad su nalik klincima koji stanu pred otvoreni hladnjak, razgledaju što je unutra i govore: „Gladan sam, ali pojma nemam što bih jeo.“

Nikodem dolazi, traži, želi doznati nešto više o Isusu.

Isus koristi sliku o novom rođenju, ali Nikodem ne shvaća poruku.

Tada Isus uspoređuje Duh s vjetrom koji puše gdjegod to želi i koji tako ostvaruje volju Božju.

Ali Nikodem i dalje ne razumije.

Konačno, Isus koristi jednu priču iz Starog Zavjeta kako bi Nikodem shvatio što mu želi poručiti.

U one dane lutanja divljinom pustinje židovski narod je zgriješio. Ronjali su na Mojsija, ronjali su na Boga i stigla ih je kazna. Napale su ih zmije. Zavapili su za pomoć od Boga. I Bog je odabrao čudan način kako ih spasiti. Mojsije je načinio brončanu zmiju, postavio ju je na štap i uperio prema nebu. Kada su Izraelci podigli svoj pogled prema njoj bili su spašeni.

Pomalo čudno, ali to je još jedan od načina koji pokazuje da Bog može upotrijebiti bilo što kako bi ostvario svoju nakanu.

Baš kao što je zmija bila podignuta u divljini pustinje tako će isto biti podignut Sin Čovječji, razapet i slavljen. Bog je u stanju sve upotrijebiti, doslovno sve, kako bi nam donio spasenje. Ništa nije toliko obično a da ne može pokazivati prema Bogu. Tako i sve izvan uobičajenog može nam poslužiti kao spas, ali samo ako dolazi od Boga.

U svojoj knjizi „Blue Like Jazz“ („Tužno poput jazza“) Donald Miller prepričava razgovor sa svojim prijateljem Tonijem.

„Toni, znaš što mi je uistinu pomoglo shvatiti zašto ja vjerujem u Isusa?“

„Što?“ – „Pingvini.“ – „Pingvini?“ začuđeno će Toni.

„Pingvini.“ nastavi Donald. I zatim stade opisivati životni ciklus pingvina svojem prijatelju. Ženke izlegu svoja jaja i onda ih ostave svojim mužjacima. Ženke tada odu, danima putuju natrag do oceana, gdje skoče u more i love ribu. Svi su mužjaci ostali i čine jedan ogroman krug u kojem čuvaju jaja. Zbiju se jedan uz drugog kako bi im bilo toplije i neprestano se rotiraju kako ni jedan od njih ne bi bio neprestano na vanjskoj strani kruga gdje je najhladnije. Mjesec dana mužjaci sjede na jajima, sve dok se ženke ne vrate. A kada se ženke vrate, točno u dan, jaja se raspuknu i mladi se pingvini izlegu.

Toni nije siguran da u tome vidi analogiju, pa mu Donald dodatno pojašnjava.

Pingvini imaju „radar“ u sebi, koji im kazuje kada i kamo ići. Sve to nam i nije baš puno jasno i izvan je naše ljudske logike i smisla („A, mi bi išli u ribe, a žene bi ostale čuvat dicu“), ali ženke se vrate baš onog dana kada se mladi porađaju i taj „radar“ se uvijek pokaže točnim.  

„I ja imam radar u sebi,“ govori Donald Toniju, „radar koji mi govori da vjerujem u Isusa. Nekako, pingvinski radar pingvine savršeno vodi. Možda ne bi bilo ludo da i ja slijedim svoj radar koji je u meni.“

Kakvom Bogu mi služimo?

Koji je to Bog koji koristi zmije i pingvine i sve ostale stvari, kako bi ljude privukao sebi?

Mi služimo Bogu koji je u stanju iskoristiti bilo koji događaj u našim životima kako bi nam donio spasenje.

Bog je izabrao Isusa Krista kao bi nas spasio.

Svoga Sina Jedinorođenca.

Bog i dalje može iskoristiti bilo koji događaj i upotrijebiti ga za naš spas, za točku obrata u našem životu, ali spasenje dolazi samo kroz Isusa Krista, Sina Božjega.

I evo dobre vijesti: vaše i moje ime je na popisu ljudi koje je Krist došao spasiti. Vaše ime je na tom popisu od dana vašeg rođenja. Svatko stvoren od Boga je na popisu ljudi koje je Krist došao spasiti.

Možda bismo vi i ja taj popis napravili drugačijim, jer mi ljudi dijelimo svijet na bezbroj kategorija.

domaći/stranci … bijeli/crni … žuti/crveni … muškarci/žene … dalmatinci/purgeri … splićani/vlaji … sjevernjaci/južnjaci … bogati/siromašni … lijepi/ružni … popularni/anonimni … uspješni/beskorisni … (a di su još stranke?) …

Kada mi radimo popis mi to činimo selektivno.

Na našem povlaštenom popisu samo su rijetki nama dragi ili nama korisni ili nama zanimljivi.

Ali Božji popis je dug.

Popis ljudi za koje je Krist umro uključuje čitav svijet.

Nema rasprave, nema diskusije, nema liste čekanja.

Svaka osoba koja je rođena dolazi na Božji popis.

Krist dolazi na naš svijet, donoseći svjetlost, tražeći imena na Božjem popisu.

Krist je došao pronaći i vaše i moje ime na tom popisu. Došao je potražiti nas.

Nekima od nas treba vremena da bi čuli to kao dobru vijest.

Za one koji bi radije živjeli u tami, za one koji se kriju od Boga, za one koji bježe od Boga, svjetlo je neugodnost. Susret s Kristom čini ih nemirnima, kao da su ulovljeni. Ponašaju se kao lovina koja bježi od svjetla u strahu da će biti uhvaćena.

I sve dok ne budemo svjesni da nas Bog traži iz ljubavi prema nama, a ne iz osude, sve dok ne budemo svjesni da je Evanđelje za nas Radosna vijest, mi ćemo se skrivati od Boga, zazirati od njegova svjetla.

13. rujna 2008. napisao sam kolumnu „Ivan 3:16“ potaknut ovom istom rečenicom koja je možda najomiljenija kod vjernika.

„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)

Ali ono što mi sada pada na pamet jest ono moje isto iščuđavanje kada bih vidio na velikim športskim priredbama transparent s natpisom „John 3:16“.

Kada sam doznao (postavši stariji i kada su mi vratili putovnicu) da je to citat iz Evanđelja pitao sam se: „Pa zar oni uistinu misle da će im to pomoći?“.

Da ja sam tako mislio.

Kako može nošenje transparenta biti za spas naše duše?

Ali u posljednje vrijeme sam promijenio svoje mišljenje.

Ako je Bog u stanju upotrijebiti brončanu zmiju i drvene križeve kao znak spasenja onda možda i transparent i nije tako loša ideja.

I ako Bog uistinu želi da se čitav svijet spasi, možda uzdizanje poruke tamo gdje je čitav svijet može vidjeti (velika natjecanja koja prenosi televizija) uistinu i jest dobra ideja.

Za one koji su izgubljeni Krist je došao potražiti ih.

Za one u tami svjetlo je zasjalo.

I svatko tko vjeruje u Isusa Krista i tko ga prizna za svojeg Spasitelja i Otkupitelja imati će život vječni.

Ivica Ursić

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Objavljeno

- datum

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Objavljeno

- datum

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno